Postroll

Preroll

<para>
 U školi je odličan đak (inače je bisto i pametno dijete), ali smo se cijeli prvi razred "borili" s tim da je učiteljica ta koja određuje kako će se nešto raditi i kada, a ne on na što je često burno reagirao. Poduzimala sam razne pedagoške mjere od ne odlaska na treninge do ne gledanja Tv. U drugom razredu situacija je nešto bolja ali još uvijek povremeno pokazuje svoj "bunt". Ono što me trenutno zabrinjava je da se to neprimjereno ponašanje često javlja iz srama pred odraslima i drugom djecom s kojim se on ne zna nositi, a ja ne znam kako da mu savjetom pomognem. Naime, kada se srami reagira ne tako da se povuče, izgubi među drugom djecom, pričeka pa vidi gdje se može uklopiti nego prekriži ruke i ima stav ja to neću ili ne želi nešto napraviti (npr. na tjelesnom izvesti neku vježbu, otplesati na glazbenom, izreći neke svoje misli i odjećaje, kad ga se opomene reagira burno i kontrira učitelju...). S time zapravo još više pažnje privuče na sebe i iz tog često proizađe da nije "dobar" jer je neposlušan. Kako mu pomoći da sazrije i da se nauči u tim situacijama "normalno" ponašati ? Molim vas neki savijet kako da mu objasnim i pomognem da zbog toga ne dobije etiketu da je "loš"? Puno hvala!
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>ono što može pomoći Vašem dječaku da se nauči nositi sa situacijama koje su za njega nelagodne jest nekakav izbor ili ideja kako u njima reagirati a da to bude ok za njega i one oko njega. Za to je odlična igra u kojoj dijete na indirektan način dobiva poruku koju želite da čuje.</para>
<para>Primjerice, možete se zajedno s njim igrati situacije u kojoj se jedan medvjedić (ili autić, ili neka druga igračka) srami pred cijelim životinjskim svijetom izrecititrati pjesmicu. Možete ga pitati što bi medvjedić mogao učiniti; možete sami dati neke ideje kako da se medvjedić nosi s tom situacijom (npr. medvjedić se može prisjetiti kako se jučer i zec sramio i kako ni njemu nije bilo ugodno ali je zatvorio oči i zamislio nešto lijepo i odrecititrao pjesmicu).</para>
<para>Također, važno je da prepoznate njegove osjećaje, da mu date do znanja da ste ih svjesni (primjerice njegovog srama) i da zajedno s njim istražujete kako bi mogao reagirati u tim situacijama. Ako Vam daje ideje koje Vam se čine neadekvatnim, uvijek ga možete staviti u „tuđe cipele“, odnosno u poziciju osobe prema kojoj se tako ponaša. Kako bi se on osjećao da se netko tako ponaša prema njemu, bi li bio tužan, možda bi ga bilo strah, možda bi se naljutio. U svakom slučaju razgovarajte s njim što može učiniti drugačije umjesto da reagirna burno.</para>
<para>Nadam se da će Vam ovi savjeti pomoći, a Vama i Vašem dječaku želim puno sreće.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Dječak (8) kad se srami reagira buntom i neposluhom Poštovane, imam sina od 8 godina. Kod kuće je buntovan i najčešće sve poslove obavlja uz negodovanje ali ih izvrši. 
    U školi je odličan đak (inače je bisto i pametno dijete), ali smo se cijeli prvi razred "borili" s tim da je učiteljica ta koja određuje kako će se nešto raditi i kada, a ne on na što je često burno reagirao. Poduzimala sam razne pedagoške mjere od ne odlaska na treninge do ne gledanja Tv. U drugom razredu situacija je nešto bolja ali još uvijek povremeno pokazuje svoj "bunt". Ono što me trenutno zabrinjava je da se to neprimjereno ponašanje često javlja iz srama pred odraslima i drugom djecom s kojim se on ne zna nositi, a ja ne znam kako da mu savjetom pomognem. Naime, kada se srami reagira ne tako da se povuče, izgubi među drugom djecom, pričeka pa vidi gdje se može uklopiti nego prekriži ruke i ima stav ja to neću ili ne želi nešto napraviti (npr. na tjelesnom izvesti neku vježbu, otplesati na glazbenom, izreći neke svoje misli i odjećaje, kad ga se opomene reagira burno i kontrira učitelju...). S time zapravo još više pažnje privuče na sebe i iz tog često proizađe da nije "dobar" jer je neposlušan. Kako mu pomoći da sazrije i da se nauči u tim situacijama "normalno" ponašati ? Molim vas neki savijet kako da mu objasnim i pomognem da zbog toga ne dobije etiketu da je "loš"? Puno hvala!

Draga mama,
ono što može pomoći Vašem dječaku da se nauči nositi sa situacijama koje su za njega nelagodne jest nekakav izbor ili ideja kako u njima reagirati a da to bude ok za njega i one oko njega. Za to je odlična igra u kojoj dijete na indirektan način dobiva poruku koju želite da čuje.
Primjerice, možete se zajedno s njim igrati situacije u kojoj se jedan medvjedić (ili autić, ili neka druga igračka) srami pred cijelim životinjskim svijetom izrecititrati pjesmicu. Možete ga pitati što bi medvjedić mogao učiniti; možete sami dati neke ideje kako da se medvjedić nosi s tom situacijom (npr. medvjedić se može prisjetiti kako se jučer i zec sramio i kako ni njemu nije bilo ugodno ali je zatvorio oči i zamislio nešto lijepo i odrecititrao pjesmicu).
Također, važno je da prepoznate njegove osjećaje, da mu date do znanja da ste ih svjesni (primjerice njegovog srama) i da zajedno s njim istražujete kako bi mogao reagirati u tim situacijama. Ako Vam daje ideje koje Vam se čine neadekvatnim, uvijek ga možete staviti u „tuđe cipele“, odnosno u poziciju osobe prema kojoj se tako ponaša. Kako bi se on osjećao da se netko tako ponaša prema njemu, bi li bio tužan, možda bi ga bilo strah, možda bi se naljutio. U svakom slučaju razgovarajte s njim što može učiniti drugačije umjesto da reagirna burno.
Nadam se da će Vam ovi savjeti pomoći, a Vama i Vašem dječaku želim puno sreće.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

shutterstock_1735801265.jpg

Savjeti stručnjaka

Članak

KRISTINA BAČKONJA

Bolja ja

Dječak (8) kad se srami reagira buntom i neposluhom

<para>
 Naime, povremeno se događa da u komunikaciji gura ili udari drugu djecu. To se nekada zna desiti i izvan vrtića npr. u parku, gradu ili slično. Iako gledajući to sa strane, nema naznaka agresivnosti, više bih mogla okarakterizirati kao ushićenje. Jako je druželjubiv, veseo i neposredan dječak i omiljen je među djecom i jako voli djecu, iako pomalo tvrdoglav. Mi pokušavamo reagirati - razgovarati s njim svaki put kad se nešto tako dogodi i objasniti mu da to nije lijepo i da plaši drugu djecu, kao i odgojiteljici u vrtiću. Međutim on se tada kao postidi, okreće glavu i ne želi gledati u oči sugovorniku, a ja stječem dojam da je malo zbunjen jer on to smatra "načinom komunikacije". Zaboravila sam reći da isto tako reagira pri susretu s dragim ljudima (gura ili udara). Ja sam ipak zabrinuta i molim vas za savjet. H.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>kako ste i sami rekli, Vaš dječačić najvjerojatnije nije agresivan već gurkanje koristi kao način komunikacije s drugom djecom i odraslima. Kako je ovaj način komunikacije naučen, sigurna sam da može naučiti komunicirati i na drugačiji način, bez gurkanja i udaraca.</para>
<para>Ono što bi Vam savjetovala jest da sa svojim sinom razgovarate na način da za trenutak „obuče cipele“ djeteta kojeg gurne. Kako bi se on osjećao da ga netko gurne ili udari, bi li bio tužan, možda bi ga bilo strah, možda bi se naljutio. Razgovarajte s njim što može učiniti drugačije umjesto da udari sugovornika. Umjesto direktnog razgovora (s obzirom da se posrami) možete koristiti dvije igračke (recimo dva medvjedića). Odigrajte situaciju u kojoj jedan medvjedić udara drugog, koji u vašoj igri može verbalizirati strah i zabrinutost (iako ga ovaj drugi udari zato što se tako primjerice pozdravlja s drugima). Onda o tome možete razgovarati s Vašim sinom. Također možete zajedno s njim pogledati neki crtić u kojemu je poruka ista – udarci kod drugih izazivaju neugodne osjećaje – i potom s njim razgovarati o tome što se u crtiću događalo.</para>
<para>Vjerujem da će se Vaš trud isplatiti i da će Vaš sinčić usvojiti novi obrazac komuniciranja s drugima. Imajte strpljenja u učenju.</para>
<para>Želim Vam puno sreće</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Dječak nije agresivan, ali zbog ushićenja gurka i udara druge Poštovani, problem koji imam vezan je za ponašanje mog 27-mjesečnog sina. Krenuo je u vrtić prije 5 mjeseci i od tada se povremeno javlja problem. 
    Naime, povremeno se događa da u komunikaciji gura ili udari drugu djecu. To se nekada zna desiti i izvan vrtića npr. u parku, gradu ili slično. Iako gledajući to sa strane, nema naznaka agresivnosti, više bih mogla okarakterizirati kao ushićenje. Jako je druželjubiv, veseo i neposredan dječak i omiljen je među djecom i jako voli djecu, iako pomalo tvrdoglav. Mi pokušavamo reagirati - razgovarati s njim svaki put kad se nešto tako dogodi i objasniti mu da to nije lijepo i da plaši drugu djecu, kao i odgojiteljici u vrtiću. Međutim on se tada kao postidi, okreće glavu i ne želi gledati u oči sugovorniku, a ja stječem dojam da je malo zbunjen jer on to smatra "načinom komunikacije". Zaboravila sam reći da isto tako reagira pri susretu s dragim ljudima (gura ili udara). Ja sam ipak zabrinuta i molim vas za savjet. H.

Draga mama,
kako ste i sami rekli, Vaš dječačić najvjerojatnije nije agresivan već gurkanje koristi kao način komunikacije s drugom djecom i odraslima. Kako je ovaj način komunikacije naučen, sigurna sam da može naučiti komunicirati i na drugačiji način, bez gurkanja i udaraca.
Ono što bi Vam savjetovala jest da sa svojim sinom razgovarate na način da za trenutak „obuče cipele“ djeteta kojeg gurne. Kako bi se on osjećao da ga netko gurne ili udari, bi li bio tužan, možda bi ga bilo strah, možda bi se naljutio. Razgovarajte s njim što može učiniti drugačije umjesto da udari sugovornika. Umjesto direktnog razgovora (s obzirom da se posrami) možete koristiti dvije igračke (recimo dva medvjedića). Odigrajte situaciju u kojoj jedan medvjedić udara drugog, koji u vašoj igri može verbalizirati strah i zabrinutost (iako ga ovaj drugi udari zato što se tako primjerice pozdravlja s drugima). Onda o tome možete razgovarati s Vašim sinom. Također možete zajedno s njim pogledati neki crtić u kojemu je poruka ista – udarci kod drugih izazivaju neugodne osjećaje – i potom s njim razgovarati o tome što se u crtiću događalo.
Vjerujem da će se Vaš trud isplatiti i da će Vaš sinčić usvojiti novi obrazac komuniciranja s drugima. Imajte strpljenja u učenju.
Želim Vam puno sreće

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Dječak nije agresivan, ali zbog ushićenja gurka i udara druge

<para>
 Naime imamo jedan mali "problem" koji je toliko velik da imamo osjećaj da smo nemoćne! U skupini imamo dječaka od 1,5 godine koji je u rujnu prošle godine krenuo u jaslice i tad bio najmanji, beba koja još nije hodala i trebala je puno pažnje i pomoći što smo mu i pružili i on se super privikao, prihvatio okolinu, djecu i nas tete dok se nije razbolio početkom studenog i izbivao dva tjedna iz vrtića! Po povratku je sve krenulo nizbrdo. Dječak naprosto, kako mi to kažemo, trenira našu granicu strpljenja i izrazito želi svu našu pažnju samo za sebe! U stanju je histerično vikati dok ne poprimi crvenilo lica (bez suza), ako mi uzmemo neko drugo dijete u krilo ili ako se uključimo u igru s drugom djecom, onako malen svom snagom gura djecu od nas teta. Ne pomaže lijepa riječ, ne pomaže autoritet! Mi shvaćamo da je on malen i da se ne može drugačije izraziti, ali nas muči što ne znamo zašto se to događa i što se to događa s njim!? I to traje od jutra, kad se sva djeca okupe (dok njih nema super je), te dok obje odgojiteljice nisu u grupi, kad smo obje onda se igra bez problema! To već traje duga 3 mjeseca i ne znamo kako postupiti. S roditeljima je komunikacija teška jer su stariji ljudi i sve podređuju njemu pa ne shvaćaju to kao problem. Ako imate koji savijet, dobro će nam doći! Hvala vam unaprijed! K.
</para>
<para>Draga odgojiteljice,</para>
<para>s obzirom da ste s dječakom već uspjeli postići da se privikne na jaslice i prihvati okolinu, vjerujem da je kod njega ponovno u pitanju prilagodba nakon dužeg izbivanja iz vrtića. Naime, vrlo često se događa da djeca kada neko vrijeme izostanu iz vrtića zbog bolesti iskazuju otvoreno nazadovoljstvo kada ponovo trebaju krenuti u vrtić. Naime, iz pozicije djeteta, ostanak doma kad je bolesno, unatoč bolesti, nosi sa sobom određenu ugodu. Tada je roditelj najčešće u puno većoj mjeri posvećen i fokusiran na dijete. Ono dobiva puno nježnosti i pažnje te u tome uživa. Stoga nije neobično da kada to treba zamijeniti s odlaskom u vrtić dolazi do iskazivanja nezadovoljstva koje se može manifestirati na način koji Vi opisujete u pismu.</para>
<para>Adaptacija na vrtić je u svom trajanju vrlo individualna i specifična za svako dijete. S obzirom da ste naveli kako su dječakovi roditelji prezaštitinički nastrojeni spram sina, možda dječaić tako reagira u vrtiću jer ne zna kako bi drugačije, pa ga je stoga potrebno naučiti kako da drugačije reagira, tj. treba ga poučiti socijalnim vještinama. Kao i sva druga djeca socijalnim vještinama ne može se podučavati sam već mu pri tome treba Vaša pomoć. Vaša pomoć, u smislu da mu dajete vrlo jasne i specifične poruke i upute u vremenu koje provodite zajedno u vrtiću. Konkretno, kada Vaš dječak histerično viče, recite mu da vidite da je ljut, no da mu unatoč tome nećete popustiti. Važno je da prepoznate njegove osjećaje, da mu date do znanja da ste ih svjesni ali i da isto tako dobije poruku da ćete ostati dosljedni kada njegove reakcije budu neadekvatne.</para>
<para>Vrlo često djeci upućujemo vrlo općenite poruke poput „tvoje ponašanje nije lijepo“. Ako se malo osvrnemo na to, shvatit ćemo da je to vrlo općeniti pojam iz kojega nismo doznali ništa. Što točno znači lijepo? Na što se to odnosi? U odnosu s djecom bitno je da naše poruke budu jasne i vrlo konkretne.</para>
<para>Nespecifične prijetnje djetetu predstavljaju samo mogućnost daljnjeg testiranja Vaših granica i tolerancije te iskušavanje "svoje sreće". Konkretno postavljeni zahtjevi, odnosno, davanje izbora djetetu, ali i pridržavanje odgojitelja prema izrečenom, omogućavaju djetetu da zna što slijedi iza kojeg ponašanja - i njegovog i onog od odgojitelja. Ako je odgojitelj dosljedan, tada zna što slijedi bez obzira na sve druge okolnosti. S druge strane također je važno da pohvalite svaki puta njegovo ponašanje koje je ok u odnosu prema drugima.
Za kraj bi također napomenula da je suradnja s roditeljima izuzetno važna, te da bi bilo najbolje kada bi istu mogli uspostaviti.
Želim Vam puno sreće.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak u vrtiću želi svu pažnju i vrijeme odgojiteljica samo za sebe Poštovani! Odgojiteljica sam u dječjem vrtiću, manji smo dječji vrtić i nemamo adekvatnu suradnju sa psihologom pa sam se odlučila vama obratiti! 
    Naime imamo jedan mali "problem" koji je toliko velik da imamo osjećaj da smo nemoćne! U skupini imamo dječaka od 1,5 godine koji je u rujnu prošle godine krenuo u jaslice i tad bio najmanji, beba koja još nije hodala i trebala je puno pažnje i pomoći što smo mu i pružili i on se super privikao, prihvatio okolinu, djecu i nas tete dok se nije razbolio početkom studenog i izbivao dva tjedna iz vrtića! Po povratku je sve krenulo nizbrdo. Dječak naprosto, kako mi to kažemo, trenira našu granicu strpljenja i izrazito želi svu našu pažnju samo za sebe! U stanju je histerično vikati dok ne poprimi crvenilo lica (bez suza), ako mi uzmemo neko drugo dijete u krilo ili ako se uključimo u igru s drugom djecom, onako malen svom snagom gura djecu od nas teta. Ne pomaže lijepa riječ, ne pomaže autoritet! Mi shvaćamo da je on malen i da se ne može drugačije izraziti, ali nas muči što ne znamo zašto se to događa i što se to događa s njim!? I to traje od jutra, kad se sva djeca okupe (dok njih nema super je), te dok obje odgojiteljice nisu u grupi, kad smo obje onda se igra bez problema! To već traje duga 3 mjeseca i ne znamo kako postupiti. S roditeljima je komunikacija teška jer su stariji ljudi i sve podređuju njemu pa ne shvaćaju to kao problem. Ako imate koji savijet, dobro će nam doći! Hvala vam unaprijed! K.

Draga odgojiteljice,
s obzirom da ste s dječakom već uspjeli postići da se privikne na jaslice i prihvati okolinu, vjerujem da je kod njega ponovno u pitanju prilagodba nakon dužeg izbivanja iz vrtića. Naime, vrlo često se događa da djeca kada neko vrijeme izostanu iz vrtića zbog bolesti iskazuju otvoreno nazadovoljstvo kada ponovo trebaju krenuti u vrtić. Naime, iz pozicije djeteta, ostanak doma kad je bolesno, unatoč bolesti, nosi sa sobom određenu ugodu. Tada je roditelj najčešće u puno većoj mjeri posvećen i fokusiran na dijete. Ono dobiva puno nježnosti i pažnje te u tome uživa. Stoga nije neobično da kada to treba zamijeniti s odlaskom u vrtić dolazi do iskazivanja nezadovoljstva koje se može manifestirati na način koji Vi opisujete u pismu.
Adaptacija na vrtić je u svom trajanju vrlo individualna i specifična za svako dijete. S obzirom da ste naveli kako su dječakovi roditelji prezaštitinički nastrojeni spram sina, možda dječaić tako reagira u vrtiću jer ne zna kako bi drugačije, pa ga je stoga potrebno naučiti kako da drugačije reagira, tj. treba ga poučiti socijalnim vještinama. Kao i sva druga djeca socijalnim vještinama ne može se podučavati sam već mu pri tome treba Vaša pomoć. Vaša pomoć, u smislu da mu dajete vrlo jasne i specifične poruke i upute u vremenu koje provodite zajedno u vrtiću. Konkretno, kada Vaš dječak histerično viče, recite mu da vidite da je ljut, no da mu unatoč tome nećete popustiti. Važno je da prepoznate njegove osjećaje, da mu date do znanja da ste ih svjesni ali i da isto tako dobije poruku da ćete ostati dosljedni kada njegove reakcije budu neadekvatne.
Vrlo često djeci upućujemo vrlo općenite poruke poput „tvoje ponašanje nije lijepo“. Ako se malo osvrnemo na to, shvatit ćemo da je to vrlo općeniti pojam iz kojega nismo doznali ništa. Što točno znači lijepo? Na što se to odnosi? U odnosu s djecom bitno je da naše poruke budu jasne i vrlo konkretne.
Nespecifične prijetnje djetetu predstavljaju samo mogućnost daljnjeg testiranja Vaših granica i tolerancije te iskušavanje "svoje sreće". Konkretno postavljeni zahtjevi, odnosno, davanje izbora djetetu, ali i pridržavanje odgojitelja prema izrečenom, omogućavaju djetetu da zna što slijedi iza kojeg ponašanja - i njegovog i onog od odgojitelja. Ako je odgojitelj dosljedan, tada zna što slijedi bez obzira na sve druge okolnosti. S druge strane također je važno da pohvalite svaki puta njegovo ponašanje koje je ok u odnosu prema drugima.
Za kraj bi također napomenula da je suradnja s roditeljima izuzetno važna, te da bi bilo najbolje kada bi istu mogli uspostaviti.
Želim Vam puno sreće.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak u vrtiću želi svu pažnju i vrijeme odgojiteljica samo za sebe

<para>
 Pozdrav, moja curica ima 5 i pol godina, zadnja 3, 4 mjeseca je svako malo prehlađena, pa kašalj, pa upale uha, temperatura, a nos je konstantno pun već 2-3 mjeseca. Kod zadnje prehlade vadili smo krv i imala je crp 150, napravili smo rengen pluća, briseve grla i nosa. završna dijagnoza: bronchopenumonia I. sin. in sanat. Bris grla je uredan a bris nosa: h. influenze. moraxella catarrhalis. Nakon terapije ne kašlje više, apetit joj se vratio, ali nos jos uvijek nije čist. Kapamo ga fiziološkom i inhaliramo jednom na dan. Mene zanima je li treba ponoviti briseve nakon terapije i kada? Jesu li te bakterije opasne? Lili

</para>
<para>Sluznica nosa kod djeteta vrtićke dobi često je kolonizirana bakterijama. Po učestalosti redom to su: Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae i Moraxella catarrhalis. Kolonizacija tim bakterijama, koja je u prvim godinama života sasvim uobičajena pojava, nije bolest već stanje koje ne zahtjeva liječenje antibioticima jer između ostalog može dovesti do rezistencije bakterija.</para>
<para>Stoga sada kada je Vaša djevojčica zdrava ne treba ponavljati briseve jer nećete liječiti pozitivan nalaz u slučaju da dijete nema temperaturu, kliničke znakove koje upućuju na bakterijsku bolest kao i laboratorijske nalaze povišenih upalnih paremetra: CRP-a i leukocita. Nalaz tih bakterija u brisu nazofarinksa kod zdravog djeteta nije opasan, nego kako sam ranije spomenula, čest je kod djeteta vrtićke dobi i predstavlja kolonizaciju koju ne liječimo.</para>
<para>
 <emphasis>Iva Palčić, dr.med, spec.pedijatar, uži specijalist pedijatrijske nefrologije</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-helena.hr/">Poliklinika za dječje bolesti Helena</ulink>
 </emphasis>
</para>

Bronchopenumonia - ponoviti briseve i koliko je bolest opasna? Nakon terapije ne kašlje više, apetit joj se vratio, ali nos jos uvijek nije čist. Kapamo ga fiziološkom i inhaliramo jednom na dan. Mene zanima je li treba ponoviti briseve nakon terapije i kada? 
   Pozdrav, moja curica ima 5 i pol godina, zadnja 3, 4 mjeseca je svako malo prehlađena, pa kašalj, pa upale uha, temperatura, a nos je konstantno pun već 2-3 mjeseca. Kod zadnje prehlade vadili smo krv i imala je crp 150, napravili smo rengen pluća, briseve grla i nosa. završna dijagnoza: bronchopenumonia I. sin. in sanat. Bris grla je uredan a bris nosa: h. influenze. moraxella catarrhalis. Nakon terapije ne kašlje više, apetit joj se vratio, ali nos jos uvijek nije čist. Kapamo ga fiziološkom i inhaliramo jednom na dan. Mene zanima je li treba ponoviti briseve nakon terapije i kada? Jesu li te bakterije opasne? Lili


Sluznica nosa kod djeteta vrtićke dobi često je kolonizirana bakterijama. Po učestalosti redom to su:  Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae i Moraxella catarrhalis. Kolonizacija tim bakterijama,  koja je u prvim godinama života sasvim uobičajena pojava, nije bolest već stanje koje ne zahtjeva liječenje antibioticima jer između ostalog može dovesti do rezistencije bakterija.
Stoga sada kada je Vaša djevojčica zdrava ne treba ponavljati briseve jer nećete liječiti pozitivan nalaz u slučaju da dijete nema temperaturu, kliničke znakove koje upućuju na bakterijsku bolest kao i laboratorijske nalaze  povišenih upalnih paremetra:  CRP-a i  leukocita. Nalaz tih bakterija u brisu nazofarinksa kod zdravog djeteta nije opasan, nego kako sam ranije spomenula, čest je kod djeteta vrtićke dobi i predstavlja kolonizaciju koju ne liječimo.

   Iva Palčić, dr.med, spec.pedijatar, uži specijalist pedijatrijske nefrologije


   
      Poliklinika za dječje bolesti Helena
   
 Klinfo.hr 

IVA PALČIĆ

Bronchopenumonia - ponoviti briseve i koliko je bolest opasna?

<para>
 Zadnji obrok (Nan 1) dobije oko 9:30 ili 10:00 navečer, a u zadnje vrijeme ne traži jesti prije 6 ili 6:30 ujutro - spava cijelo vrijeme. Da li je premali za toliki razmak između dva obroka? Ili bi mu trebala dati još jedan obrok tijekom noći? Inače, lijepo jede (150 ml po obroku), prihvatio je voće i povrće koje mu dajem preko dana (dva voćna obroka i jedan povrće). Stolica je uredna. Unaprijed hvala Lijep pozdrav
</para>
<para>
 Odgovor:</para>
<para>Normalno je da dijete u dobi 6mjeseci može prespavati noć i ne traži jesti te mu ne treba remetiti san, pogotovo ako ima dobar prirast na tjelesnoj masi. Vaš sin je udvostručio tjelesnu masu u 6mjeseci što je očekivano I pokazatelj je normalnog napretka. Ne znam jedino da li je taj napredak ravnomjeran, tj. da li cijelo vrijeme prati svoju centilnu krivulju (to provjerite kod svog primarnog pedijatra).</para>
<para>Što se tiče dnevnih obroka, tj. dohrane koju ste počeli, savjetovala bih da uključite i žitarice te meso (piletina, puretina), jer je dječak u dobi da to već može i treba, a time ćete moći više kalorijski obogatiti obroke. Primjerice jedan obrok može biti voćno-žitno-mliječna kašica, a za ručak može povrće-meso-krumpir/riža i slično.</para>
<para>
 <emphasis>prim.dr Alemka Jaklin Kekez, pedijatar, uži specijalist pedijatrijske gastroenterologije</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-helena.hr">Poliklinika za dječje bolesti Helena</ulink>
 </emphasis>
</para>

Je li pauza između zadnjeg večernjeg i prvog jutarnjeg obroka kod bebe prevelika? Poštovani, ja sam mama 6-mjesečnog dječaka čija je porođajna težina iznosila 3150 g, trenutna težina iznosi 6400-6500 g. 
    Zadnji obrok (Nan 1) dobije oko 9:30 ili 10:00 navečer, a u zadnje vrijeme ne traži jesti prije 6 ili 6:30 ujutro - spava cijelo vrijeme. Da li je premali za toliki razmak između dva obroka? Ili bi mu trebala dati još jedan obrok tijekom noći? Inače, lijepo jede (150 ml po obroku), prihvatio je voće i povrće koje mu dajem preko dana (dva voćna obroka i jedan povrće). Stolica je uredna. Unaprijed hvala Lijep pozdrav


   Odgovor:
Normalno je da dijete u dobi 6mjeseci može prespavati noć i ne traži jesti te mu ne treba remetiti san, pogotovo ako ima dobar prirast na tjelesnoj masi. Vaš sin je udvostručio tjelesnu masu u 6mjeseci što je očekivano I pokazatelj je normalnog napretka. Ne znam jedino da li je taj napredak ravnomjeran, tj. da li cijelo vrijeme prati svoju centilnu krivulju (to provjerite kod svog primarnog pedijatra).
Što se tiče dnevnih obroka, tj. dohrane koju ste počeli, savjetovala bih da uključite i žitarice  te meso (piletina, puretina), jer je dječak u dobi da to već može i treba, a time ćete moći više kalorijski obogatiti obroke. Primjerice jedan obrok može biti voćno-žitno-mliječna kašica, a za ručak može povrće-meso-krumpir/riža i slično.

   prim.dr Alemka Jaklin Kekez, pedijatar, uži specijalist pedijatrijske gastroenterologije


   
      Poliklinika za dječje bolesti Helena
   
 Klinfo.hr 

prim. ALEMKA JAKLIN KEKEZ

Je li pauza između zadnjeg večernjeg i prvog jutarnjeg obroka kod bebe prevelika?

<para>
 Kako se pojavljuje sve više negativnih priča oko ove vakcine, da izaziva autizam, u posljednje vrijeme sve loše, molim Vas za stručnu pomoc i odgovor o vašem mišljenju? Čime da se vodim kako bih prevladala strah od vakcinacije? Kada mi je krajnji rok da primi MMR i što učiniti da sve dobro prođe (preventivno)? Molim Vas za odgovor, jer ovo me strašno muči. Inače sam iz BiH. Sanela
</para>
<para>Cijepljenje je jedno od najrevolucionarnijih otkrića u medicini koje je uvelike doprinjelo općem zdravlju populacije. Neke bolesti su njime gotovo iskorijenjene, a neke su reducirane za 80 do 90%. No, uzročnici bolesti postoje i dalje svuda oko nas te se izbjegavanjem cijepljenja ponovo mogu javiti epidemije. Strah od vakcinacije Mo, Pa, Ru je potpuno neopravdan sa strane liječničke struke jer se bazira na lažnim natpisima povezanosti tog cjepiva s autizmom. Te lažne optužbe pokrenuo je britanski liječnik dr Andrew Wakefield člankom objavljenom u Lancetu, no kasnije su te tvrdnje opovrgnute brojnim epidemiološkim studijama.</para>
<para>Ono što je sigurno i znanstveno dokazano je da se nakon infekcije virusom ospica može javiti ozbiljna i smrtonosna neurološka bolest subsklerozirajući panencefalitis, a u BIH je zabilježeno više takvih slučajeva nakon infekcije virusnom ospica, a posljedično niskoj procjepljenosti.</para>
<para>Djeca se prvi puta cijepe MMR cjepivom u dobi između 12 i 15 mjeseci tako da Vi ne kasnite jako stoga se što prije javite svom pedijatru da se dogovorite za cijepljenje kako bi zaštitili svoje dijete.</para>
<para>
 <emphasis>Iva Palčić, dr.med, spec.pedijatar, uži specijalist pedijatrijske nefrologije</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-helena.hr">Poliklinika za dječje bolesti Helena</ulink>
 </emphasis>
</para>

Zbog negativnih napisa o mogućim nuspojavama, bojim se cijepiti dijete s MMR Poštovani, imam sina koji sada ima 15 mjeseci. Do 12 mjeseci sve je uredno primio vakcine. Sada kasnimo s MMR, obzirom da je konstantno boležljiv radi zubića - curi mu nos, grlo je upaljeno itd. 
    Kako se pojavljuje sve više negativnih priča oko ove vakcine, da izaziva autizam, u posljednje vrijeme sve loše, molim Vas za stručnu pomoc i odgovor o vašem mišljenju? Čime da se vodim kako bih prevladala strah od vakcinacije? Kada mi je krajnji rok da primi MMR i što učiniti da sve dobro prođe (preventivno)? Molim Vas za odgovor, jer ovo me strašno muči. Inače sam iz BiH. Sanela

Cijepljenje je jedno od najrevolucionarnijih otkrića u medicini koje je uvelike doprinjelo općem zdravlju populacije. Neke bolesti su njime gotovo iskorijenjene, a neke su reducirane za 80 do 90%. No, uzročnici bolesti postoje i dalje svuda oko nas te se izbjegavanjem cijepljenja ponovo mogu javiti epidemije. Strah od vakcinacije Mo, Pa, Ru je potpuno neopravdan sa strane liječničke struke jer se bazira na lažnim natpisima povezanosti tog cjepiva s autizmom. Te lažne optužbe pokrenuo je britanski liječnik dr Andrew Wakefield člankom objavljenom u Lancetu, no kasnije su te tvrdnje opovrgnute brojnim epidemiološkim studijama.
Ono što je sigurno i znanstveno dokazano je da se nakon infekcije virusom ospica može javiti ozbiljna i smrtonosna neurološka bolest subsklerozirajući panencefalitis, a u BIH je zabilježeno više takvih slučajeva nakon infekcije virusnom ospica, a posljedično niskoj procjepljenosti.
Djeca se prvi puta cijepe MMR cjepivom u dobi između 12 i 15 mjeseci tako da Vi ne kasnite jako stoga se što prije javite svom pedijatru da se dogovorite za cijepljenje kako bi zaštitili svoje dijete.

   Iva Palčić, dr.med, spec.pedijatar, uži specijalist pedijatrijske nefrologije


   
      Poliklinika za dječje bolesti Helena
   
 Klinfo.hr 

Zbog negativnih napisa o mogućim nuspojavama, bojim se cijepiti dijete s MMR

<para>
 Tete su me upozorile prije njene 3. godine da kasni s govorom, što sam i sama primijetila. Ona je cijelo vrijeme pričala ali nekakav svoj jezik koji nitko nije razumio pa ni ja, a u vrtiću je većinom šutjela. Sa 3 godine je krenula logopedu. Vidi se veći napredak ali mene sada zanima koliko je njeno stanje zabrinjavajuće. Što se tiče svega ona je sasvim normalno dijete, bila je jako stidljiva ali od kad ide u vrtić to se promijenilo, igra se, ima svoje prijatelje, voli sve što i djeca njene dobi, s 2,5 godine je slagala puzzle za djecu od 4 godine, tete su mi govorile da je jako pametna, ima izvrsno pamćenje, razumje oba jezika, ali ih miješa kad priča. Kad priča to još gramatički nije sve kako treba, još neka slova nije svladala, i npr. zna reći deka, ali neku drugu riječ koja počinje na d. Npr. na njemačkom doch, ona kaže koch. I još poneke riječi ju ne mogu razumjeti. Koje je Vaše mišljenje? Mislite li da do škole može imati normalno razvijen govor kao njeni vršnjaci? Po Vama da li tu postoji kakav veći problem? Da li se trebam brinuti ili je to kod neke djece normalno i riješi se bez većih komplikacija? Da li može uzrok tome svemu biti iznenadno preseljenje, drugi jezik, vrtić i sl..? Hvala Vam puno!!!
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>prilikom preseljenja u novo govorno područje nije nimalo neobično da dijete u početku miješa dva jezika te da radi nesustavne pogreške. Sama činjenica da na jednom jeziku glas izgovara pravilno, a na drugom ne pokazatelj je da glas može dobro izgovoriti, samo je nesigurna u njegovu uporabu i to je sasvim normalno.</para>
<para>Manja je vjerojatnost da su njezine teškoće u uporabi jezika i izgovoru uzrokovane preseljenjem. Ako i postoje nekakve jezične teškoće one su uklonjive pravodobnim logopedskim tretmanom i do škole Vaše dijete može imati pravilno razvijen govor i jezik.</para>
<para>Stella Rožman, prof. logoped
<emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>

Nakon preseljenja u inozemstvo moja kćerkica (4) miješa dva jezika Imam jedno pitanje! Imam djevojčicu od 4 godine. Prohodala je s nekih 14 mjeseci, s 18 krenula u vrtić, preselili smo iz Hrvatske u inozemstvo jer moralo je tako biti. 
    Tete su me upozorile prije njene 3. godine da kasni s govorom, što sam i sama primijetila. Ona je cijelo vrijeme pričala ali nekakav svoj jezik koji nitko nije razumio pa ni ja, a u vrtiću je većinom šutjela. Sa 3 godine je krenula logopedu. Vidi se veći napredak ali mene sada zanima koliko je njeno stanje zabrinjavajuće. Što se tiče svega ona je sasvim normalno dijete, bila je jako stidljiva ali od kad ide u vrtić to se promijenilo, igra se, ima svoje prijatelje, voli sve što i djeca njene dobi, s 2,5 godine je slagala puzzle za djecu od 4 godine, tete su mi govorile da je jako pametna, ima izvrsno pamćenje, razumje oba jezika, ali ih miješa kad priča. Kad priča to još gramatički nije sve kako treba, još neka slova nije svladala, i npr. zna reći deka, ali neku drugu riječ koja počinje na d. Npr. na njemačkom doch, ona kaže koch. I još poneke riječi ju ne mogu razumjeti. Koje je Vaše mišljenje? Mislite li da do škole može imati normalno razvijen govor kao njeni vršnjaci? Po Vama da li tu postoji kakav veći problem? Da li se trebam brinuti ili je to kod neke djece normalno i riješi se bez većih komplikacija? Da li može uzrok tome svemu biti iznenadno preseljenje, drugi jezik, vrtić i sl..? Hvala Vam puno!!!

Poštovana,
prilikom preseljenja u novo govorno područje nije nimalo neobično da dijete u početku miješa dva jezika te da radi nesustavne pogreške. Sama činjenica da na jednom jeziku glas izgovara pravilno, a na drugom ne pokazatelj je da glas može dobro izgovoriti, samo je nesigurna u njegovu uporabu i to je sasvim normalno.
Manja je vjerojatnost da su njezine teškoće u uporabi jezika i izgovoru uzrokovane preseljenjem. Ako i postoje nekakve jezične teškoće one su uklonjive pravodobnim logopedskim tretmanom i do škole Vaše dijete može imati pravilno razvijen govor i jezik.
Stella Rožman, prof. logoped

      Kabinet Korneo
   
 Klinfo.hr 

STELLA ROŽMAN

Nakon preseljenja u inozemstvo moja kćerkica (4) miješa dva jezika

<para>
 On ili šuti ili govori glupačo, stara babo ili me udari, a to radi i tati. U svim tim situacijama nisam vikala na njega niti mu uzvraćala istom mjerom. Pričekam par minuta da se smiri i onda ga pitam zašto je ljut. Pokušavam s njim razgovarati jer želim da se naš odnos temelji na tome. I da nauči da mi se može obratiti kad zatreba, da ću uvijek biti tu za njega. Imamo i curicu, mlađu dvije godine, to naravno vrijedi i za nju. Ali što da napravim ako on uporno šuti ili uporno odbija poslušati. Njegova ljutnja ne traje dugo, što je dobro, ali meni ipak smeta ako on ne kaže kako se osjeća nego sve drži u sebi. Muž, s druge strane, na njegov neposluh počne prijetiti kuhačom - oko toga sam mu prigovorila jer mi je to potpuno neprihvatljivo. Koliko ovaj prijeti toliko ovaj odbije poslušati. Na kraju je mali u suzama. A bit je u tome što je mali isti otac. I umjesto da muž zna kako mu pristupiti, on ide po kuhaču. Svašta. To se rijetko događa, ali bilo je par situacija. Žao mi je djeteta jer se s njim uglavnom može porazgovarat samo ako on želi. I sad, ako on u toj svojoj ljutnji šuti, da li da ga ostavim na miru ili ipak pokušavam razgovarati pa makar to bilo za dva sata. Hvala puno. P.s. Da ne bi krivo shvatili, njega se ne tuče. Mama S.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>nije neobično da djeca ne žele ili nemaju potrebu razgovarati o nečemu što ih je naljutilo. Naime, djeca se puno više izražavaju kroz akciju nego kroz govor. Jasno mi je da Vam je važno da možete razgovarati s djetetom kako biste ga bolje razumjeli i kako biste imali bolji odnos. Ipak, kao što sam napomenula, imajte na umu da dijete to ponekad jednostavno ne želi. Kada je dijete ljutito tada mu je potrebno da na neki način iskaže ljutnju (odnosno da izbaci energiju koja se javlja uz emociju ljutnje), a ako Vi u tom trenutku nudite razgovor tada će Vas vrlo vjerojatno odbiti. Više o emociji ljutnje možete pročitati na sljedećem linku: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/</ulink>.</para>
<para>S obzirom da ste naveli da Vam je ponekad teško doprijeti do sina i da Vam nekada ne odgovori na pitanje zašto je ljut, predlažem da koristite empatičko reflektiranje umjesto da ga pitate nešto. Drugim riječima, kada je dijete ljuto potrebno mu je dati do znanja da prepoznajemo i razumijemo njegovu trenutnu emociju, dakle možete mu reći: „Vidim da si sada ljut“ ili „Vidim da te to baš naljutilo“, zatim „Ne možeš me udarati/govoriti mi ružne riječi“ i na kraju mu ponuditi neku prijedlog što može učiniti da iskaže svoju ljutnju.</para>
<para>Kada se smiri, tek tada mu možete reći „Čini mi se da si bio baš jako ljut. Pitam se što te tako naljutilo.“ Ili nešto slično, ovisno o situaciji. Drugim riječima, izgovorite na glas to što vidite kod njega.</para>
<para>U redu je da poštujete ako u nekom trenutku on ne želi razgovarati, naime ako ćete inzistirati moguće je da će se javiti frustracija i s Vaše i s njegove strane. Također, kada želite nešto prokomentirati s njim ili ga bolje razumjeti važno je da ne nastupite kritički već da mu svojim fizičkim pristupom, tonom i bojom glasa, načinom postavljanja pitanja, šaljete poruku da ga želite razumjeti, osjetiti i približiti mu se. Najbolji način za to jest iskazivanje iskrene empatije. Drago mi je što ste prepoznali da pristup zastrašivanja svakako ne pomaže već dovodi do kontraefekta.</para>
<para>Želim Vam puno uspjeha u daljnjem otkrivanju unutarnjeg svijeta Vaše dječaka!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj sin (5) vrlo se teško snosi s osjećajem ljutnje Poštovanje i dobar dan. Imam sina od 4,5 godine. Dobar je, miran, razuman, bistar. Zbilja se ne mogu žaliti na njega, ali ima nešto što me zanima. Kad se naljuti jako je teško doprijeti do njega. 
    On ili šuti ili govori glupačo, stara babo ili me udari, a to radi i tati. U svim tim situacijama nisam vikala na njega niti mu uzvraćala istom mjerom. Pričekam par minuta da se smiri i onda ga pitam zašto je ljut. Pokušavam s njim razgovarati jer želim da se naš odnos temelji na tome. I da nauči da mi se može obratiti kad zatreba, da ću uvijek biti tu za njega. Imamo i curicu, mlađu dvije godine, to naravno vrijedi i za nju. Ali što da napravim ako on uporno šuti ili uporno odbija poslušati. Njegova ljutnja ne traje dugo, što je dobro, ali meni ipak smeta ako on ne kaže kako se osjeća nego sve drži u sebi. Muž, s druge strane, na njegov neposluh počne prijetiti kuhačom - oko toga sam mu prigovorila jer mi je to potpuno neprihvatljivo. Koliko ovaj prijeti toliko ovaj odbije poslušati. Na kraju je mali u suzama. A bit je u tome što je mali isti otac. I umjesto da muž zna kako mu pristupiti, on ide po kuhaču. Svašta. To se rijetko događa, ali bilo je par situacija. Žao mi je djeteta jer se s njim uglavnom može porazgovarat samo ako on želi. I sad, ako on u toj svojoj ljutnji šuti, da li da ga ostavim na miru ili ipak pokušavam razgovarati pa makar to bilo za dva sata. Hvala puno. P.s. Da ne bi krivo shvatili, njega se ne tuče. Mama S.

Draga mama,
nije neobično da djeca ne žele ili nemaju potrebu razgovarati o nečemu što ih je naljutilo. Naime, djeca se puno više izražavaju kroz akciju nego kroz govor. Jasno mi je da Vam je važno da možete razgovarati s djetetom kako biste ga bolje razumjeli i kako biste imali bolji odnos. Ipak, kao što sam napomenula, imajte na umu da dijete to ponekad jednostavno ne želi. Kada je dijete ljutito tada mu je potrebno da na neki način iskaže ljutnju (odnosno da izbaci energiju koja se javlja uz emociju ljutnje), a ako Vi u tom trenutku nudite razgovor tada će Vas vrlo vjerojatno odbiti. Više o emociji ljutnje možete pročitati na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/.
S obzirom da ste naveli da Vam je ponekad teško doprijeti do sina i da Vam nekada ne odgovori na pitanje zašto je ljut, predlažem da koristite empatičko reflektiranje umjesto da ga pitate nešto. Drugim riječima, kada je dijete ljuto potrebno mu je dati do znanja da prepoznajemo i razumijemo njegovu trenutnu emociju, dakle možete mu reći: „Vidim da si sada ljut“ ili „Vidim da te to baš naljutilo“, zatim „Ne možeš me udarati/govoriti mi ružne riječi“ i na kraju mu ponuditi neku prijedlog što može učiniti da iskaže svoju ljutnju.
Kada se smiri, tek tada mu možete reći „Čini mi se da si bio baš jako ljut. Pitam se što te tako naljutilo.“ Ili nešto slično, ovisno o situaciji. Drugim riječima, izgovorite na glas to što vidite kod njega.
U redu je da poštujete ako u nekom trenutku on ne želi razgovarati, naime ako ćete inzistirati moguće je da će se javiti frustracija i s Vaše i s njegove strane. Također, kada želite nešto prokomentirati s njim ili ga bolje razumjeti važno je da ne nastupite kritički već da mu svojim fizičkim pristupom, tonom i bojom glasa, načinom postavljanja pitanja, šaljete poruku da ga želite razumjeti, osjetiti i približiti mu se. Najbolji način za to jest iskazivanje iskrene empatije. Drago mi je što ste prepoznali da pristup zastrašivanja svakako ne pomaže već dovodi do kontraefekta.
Želim Vam puno uspjeha u daljnjem otkrivanju unutarnjeg svijeta Vaše dječaka!

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

TEA KNEŽEVIĆ

Moj sin (5) vrlo se teško snosi s osjećajem ljutnje

<para>
 Naša četverogodišnja curica je nedavno počela trgati nokte i to toliko da dođe do mesa i onda ju naravno peče i boli, iako kaže da neće više opet se dogodi. Prije osam mjeseci dobila je brata i na početku nije pokazivala ljubomoru, sada bi htjela stalno biti kod mame. Vjerujem da je trganje noktića povezano s tim, ali ne znam kako joj pomoći, zovem ju kod sebe da se pomazimo i čitamo priče prije spavanja (to smo sve radile i kad brace još nije bilo), družimo se ali kao da joj to nije dovoljno. Plačljiva je i u vrtiću i stalno mene doziva (pogotovo kad ju probude) kod kuće isto želi da sve ja s njom obavljam, ali voli svog bracu i nikome ga ne bi dala. Molim vas pomozite. Imam osjećaj da je postala nesigurna i srce me boli što ne znam kako joj pomoći. Unaprijed hvala na pomoći. mama M.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Čini se da ste prepoznali da Vašu djevojčicu nešto muči do te mjere da ne zna kako da se nosi s tim pa se to počelo pokazivati kroz njeno ponašanje.
S obzirom da navodite da je djevojčica svjesna da je to što si radi zapravo za nju štetno i da ju to boli, ali onda to ipak ponavlja, čini se da ona sama nema kapacitet da to iskontrolira. Stoga svakako treba pomoć, bilo Vašu, bilo stručnu.</para>
<para>Kao što ste i sami pretpostavili, takvo ponašanje bi moglo biti povezano s odgođenom reakcijom na rođenje brace i s prilagođavanjem na to da više nije samo ona Vaš centar svijeta. Naime, vrlo često je uzrok ponašanja kojeg ste opisali neka potisnuta emocija – npr.ljutnja, frustracija, ljubomora, strah... Također, to može biti odraz tjeskobe kod djeteta.</para>
<para>Dakle, u svakom slučaju, djevojčici je potrebno pomoći da se izrazi na neki drugi način (bilo da ju se nauči i potakne verbalizirati osjećaje i potrebe, bilo da se potiče izražavanje kroz igru) i oslobodi se nakupljene tjeskobe.</para>
<para>Više o tjeskobnoj djeci možete pročitati na <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/tjeskobna-anksiozna-djeca/8885/1">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/tjeskobna-anksiozna-djeca/8885/1</ulink>. Ukoliko ćete trebati dodatnu pomoć možete nam se javiti u Centar Proventus.</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica (4) si trga nokte do krvi. Što bi moglo biti uzrok takvom ponašanju? Poštovanje, ovako imamo maleni problemčić. 
    Naša četverogodišnja curica je nedavno počela trgati nokte i to toliko da dođe do mesa i onda ju naravno peče i boli, iako kaže da neće više opet se dogodi. Prije osam mjeseci dobila je brata i na početku nije pokazivala ljubomoru, sada bi htjela stalno biti kod mame. Vjerujem da je trganje noktića povezano s tim, ali ne znam kako joj pomoći, zovem ju kod sebe da se pomazimo i čitamo priče prije spavanja (to smo sve radile i kad brace još nije bilo), družimo se ali kao da joj to nije dovoljno. Plačljiva je i u vrtiću i stalno mene doziva (pogotovo kad ju probude) kod kuće isto želi da sve ja s njom obavljam, ali voli svog bracu i nikome ga ne bi dala. Molim vas pomozite. Imam osjećaj da je postala nesigurna i srce me boli što ne znam kako joj pomoći. Unaprijed hvala na pomoći. mama M.

Draga mama,
Čini se da ste prepoznali da Vašu djevojčicu nešto muči do te mjere da ne zna kako da se nosi s tim pa se to počelo pokazivati kroz njeno ponašanje.
S obzirom da navodite da je djevojčica svjesna da je to što si radi zapravo za nju štetno i da ju to boli, ali onda to ipak ponavlja, čini se da ona sama nema kapacitet da to iskontrolira. Stoga svakako treba pomoć, bilo Vašu, bilo stručnu.
Kao što ste i sami pretpostavili, takvo ponašanje bi moglo biti povezano s odgođenom reakcijom na rođenje brace i s prilagođavanjem na to da više nije samo ona Vaš centar svijeta. Naime, vrlo često je uzrok ponašanja kojeg ste opisali neka potisnuta emocija – npr.ljutnja, frustracija, ljubomora, strah... Također, to može biti odraz tjeskobe kod djeteta.
Dakle, u svakom slučaju, djevojčici je potrebno pomoći da se izrazi na neki drugi način (bilo da ju se nauči i potakne verbalizirati osjećaje i potrebe, bilo da se potiče izražavanje kroz igru) i oslobodi se nakupljene tjeskobe.
Više o tjeskobnoj djeci možete pročitati na https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/tjeskobna-anksiozna-djeca/8885/1. Ukoliko ćete trebati dodatnu pomoć možete nam se javiti u Centar Proventus.

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica (4) si trga nokte do krvi. Što bi moglo biti uzrok takvom ponašanju?

<para>
 Ne radim puno radno vrijeme tako da smo veći dio dana zajedno i sve radimo zajedno (kuhamo, pospremamo, stavljamo sušiti rublje, igramo se, plešemo) isto tako i s mužom kad su oni sami kod kuće. Normalna stvar je da kad mene nema i drugi su dobro (baka, djed, otac, teta...), a kad se ja uključim, primi me za ruku i vuče me po svom (ne mogu niti razgovarati s ljudima) - tako je i kad odemo negdje u goste (veliki sjede za stolom i razgovaraju, a ja se zbog svoje kćeri moram igrati s djecom). Iskreno, to mi je već jako naporno i već se mjesecima tješim da je to samo faza i da će je proći (više nisam sigurna). E sad ono zbog čega vam pišem: situacija kod kuće kada smo i muž i ja doma - sve mora mama (promjeniti pelenu, dati jesti, natočiti vodu, promjeniti crtić...). Mužu se neda dirati, niti je pogledati ne smije ona njemu govori: puci me (pusti me). I tako da sam ja već "luda" od toga da ne mogu niti na wc bez nje (mislim, moje je dijete i nije ni ništa teško, ali to već dugo traje i nekad imam osjećaj da budem pukla) a i muž je žalostan i ljubomoran na mene, a ja bih najrađe da ponekad meni da malo "mira" i igra se sa njim. Vjerovarno je takvo ponašanje u toj dobi i normalno, ne znam, ali bih željela to čuti od vas da možemo dalje krenuti s rješavanjem "problema" jer svi sa strane govore kako mi je dijete razmaženo.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>vjerujem da Vam je ponašanje Vaše djevojčice zbunjujuće. Razumijem da Vam nije problem baviti se njome i posvetiti joj vrijeme čak i kada su drugi u blizini, ali ipak, sasvim je normalno da Vi trebate vrijeme za sebe i da je poželjno da ju, unatoč Vašoj blizini, netko drugi animira ili učini nešto za nju.</para>
<para>Čini se da Vaša djevojčica ima najviše povjerenja u Vas i to je normalno, no kako se ipak ne bi opirala tome da netko drugi za nju učini nešto dok ste Vi u blizini, važno je da razmislite o nekoliko stvari. Kako se Vi osjećate kada netko drugi čini nešto za nju? Vjerujete li da će joj netko drugi dovoljno dobro odraditi to što je potrebno (nahraniti ju, promjeniti joj pelenu, igrati se s njom...)? Imate li povjerenja u tuđe postupke?
Ponekad dijete može „osjetiti“ stav roditelja - ako i Vi sami ne vjerujete dovoljno u postupke nekoga drugoga prema Vašoj kćerki, moguće je da je na nesvjesnoj razini ona „pokupila“ taj strah i nesigurnost. Također razmislite o tome kako joj postavljate granicu kada Vam nije u redu nešto što ona želi? Na primjer, kada želi nešto što znate da je za nju loše i što joj ne možete dopustiti. A kako joj postavljate granicu kada traži da se igrate s njom, a nalazite se u gostima? Kada biste joj rekli da znate da se sada želi igrati s Vama, ali da Vi sada pričate s odraslima i da se s njom možete igrati kasnije (npr.kada dođete kući), mislite li da bi ste ju na taj način „odbacili“ ili da biste ju učili nečemu što Vam je važno? Kada bi zaista bilo onako kako dijete želi, mama bi uvijek trebala biti uz dijete – dok jede, dok spava, dok se igra...</para>
<para>Ipak, za zdrav socio-emocionalni razvoj djeteta, važno je da dijete uči vjerovati i drugim ljudima, ali i da se oslanja na svoje sposobnosti (npr.da se može i samo igrati, a ne da mu Vi baš uvijek trebate biti partner u igri). Zato je sasvim uredu da joj postavite jasnu granicu i da potičete njenu samostalnost kao i povjerenje u druge.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica (2) želi da sve radi mama, tatu i druge odbija od sebe Poštovanje, imam curicu od 22 mjeseca. Ne znam kako bih točno formulirala svoje pitanje pa ću vam objasniti situaciju. 
    Ne radim puno radno vrijeme tako da smo veći dio dana zajedno i sve radimo zajedno (kuhamo, pospremamo, stavljamo sušiti rublje, igramo se, plešemo) isto tako i s mužom kad su oni sami kod kuće. Normalna stvar je da kad mene nema i drugi su dobro (baka, djed, otac, teta...), a kad se ja uključim, primi me za ruku i vuče me po svom (ne mogu niti razgovarati s ljudima) - tako je i kad odemo negdje u goste (veliki sjede za stolom i razgovaraju, a ja se zbog svoje kćeri moram igrati s djecom). Iskreno, to mi je već jako naporno i već se mjesecima tješim da je to samo faza i da će je proći (više nisam sigurna). E sad ono zbog čega vam pišem: situacija kod kuće kada smo i muž i ja doma - sve mora mama (promjeniti pelenu, dati jesti, natočiti vodu, promjeniti crtić...). Mužu se neda dirati, niti je pogledati ne smije ona njemu govori: puci me (pusti me). I tako da sam ja već "luda" od toga da ne mogu niti na wc bez nje (mislim, moje je dijete i nije ni ništa teško, ali to već dugo traje i nekad imam osjećaj da budem pukla) a i muž je žalostan i ljubomoran na mene, a ja bih najrađe da ponekad meni da malo "mira" i igra se sa njim. Vjerovarno je takvo ponašanje u toj dobi i normalno, ne znam, ali bih željela to čuti od vas da možemo dalje krenuti s rješavanjem "problema" jer svi sa strane govore kako mi je dijete razmaženo.

Draga mama,
vjerujem da Vam je ponašanje Vaše djevojčice zbunjujuće. Razumijem da Vam nije problem baviti se njome i posvetiti joj vrijeme čak i kada su drugi u blizini, ali ipak, sasvim je normalno da Vi trebate vrijeme za sebe i da je poželjno da ju, unatoč Vašoj blizini, netko drugi animira ili učini nešto za nju.
Čini se da Vaša djevojčica ima najviše povjerenja u Vas i to je normalno, no kako se ipak ne bi opirala tome da netko drugi za nju učini nešto dok ste Vi u blizini, važno je da razmislite o nekoliko stvari. Kako se Vi osjećate kada netko drugi čini nešto za nju? Vjerujete li da će joj netko drugi dovoljno dobro odraditi to što je potrebno (nahraniti ju, promjeniti joj pelenu, igrati se s njom...)? Imate li povjerenja u tuđe postupke?
Ponekad dijete može „osjetiti“ stav roditelja - ako i Vi sami ne vjerujete dovoljno u postupke nekoga drugoga prema Vašoj kćerki, moguće je da je na nesvjesnoj razini ona „pokupila“ taj strah i nesigurnost. Također razmislite o tome kako joj postavljate granicu kada Vam nije u redu nešto što ona želi? Na primjer, kada želi nešto što znate da je za nju loše i što joj ne možete dopustiti. A kako joj postavljate granicu kada traži da se igrate s njom, a nalazite se u gostima? Kada biste joj rekli da znate da se sada želi igrati s Vama, ali da Vi sada pričate s odraslima i da se s njom možete igrati kasnije (npr.kada dođete kući), mislite li da bi ste ju na taj način „odbacili“ ili da biste ju učili nečemu što Vam je važno? Kada bi zaista bilo onako kako dijete želi, mama bi uvijek trebala biti uz dijete – dok jede, dok spava, dok se igra...
Ipak, za zdrav socio-emocionalni razvoj djeteta, važno je da dijete uči vjerovati i drugim ljudima, ali i da se oslanja na svoje sposobnosti (npr.da se može i samo igrati, a ne da mu Vi baš uvijek trebate biti partner u igri). Zato je sasvim uredu da joj postavite jasnu granicu i da potičete njenu samostalnost kao i povjerenje u druge.
Sretno!

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica (2) želi da sve radi mama, tatu i druge odbija od sebe

<para>
 Bilježnice su mu polu prazne jer ne stigne prepisati s ploče. Kod kuće rješava domaći rad po cijeli dan. Jednostavno ga ničim ne mogu motivirati da se pokrene. Obavezno za vrijeme dok piše ima bar 10 pitanja ili prepričavanja događaja iz škole. U školi je u prvom razredu privlačio pažnju cirkusirajući u klupi, a sad se ˝smirio˝ pa to radi verbalno ometajući nastavu. Nastavnica mi je poručila da će porazgovarat s pedagogicom o individualnom pristupu za moje dijete. Inače je bistar i iznenadi nastavnicu jer u nastavi prati i shvaća neke stvari brže od ostalih. Pokušala bih nešto napraviti s njim prije nego stvarno završi kao učenik koji ide na nastavu po prilagođenom programu, a mislim da nije problem u znanju. U ove dvije školske godine nikada nije rekao da mu se nešto ne da ili da ne želi napisati zadaću. Školu voli i nastavnica mu je draga, strpljiva osoba. Ako mi možete dati savjet bila bih Vam zahvalna. Hvala. Mama V.
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>Kada govorimo o disgrafiji odnosno teškoćama pisanja govorimo o teškoćama učenja koje podrazumjevaju niz poteškoća u motoričkim i misaonim vještinama. Može se pojaviti problem u slovkanju, lošem rukopisu (grafomotorici), pisanju misli na papir... Osobe s disgrafijom imaju poteškoća u organizacija slova, brojeva, riječi, rečenica, teksta na papir. To je najčešće uzrokovano poteškoćama u vizualno-prostornoj orijentaciji (vizualna obrada) i obradi jezika (slušna obrada). Zbog nemogućnosti istovremenog praćenja auditivnih informacija i pisanja, djeca imaju prostor za ometanje nastave, pričanje i sl.</para>
<para>Međutim, teškoće koje opisujete mogu biti vezane i uz teškoće pažnje i koncentracije pa je svakako potrebno utvrditi što je uzrok a što posljedica. U skladu s tim djetetu se može pomoći na više načina.</para>
<para>Teškoće u pisanju možete umanjiti čitavim nizom vježbi i prilagodbi, dok probleme s pažnjom rješavamo vježbama za razvoj pažnje.</para>
<para>Sve navedeno provodimo u Kabinetu Korneo pa nam se obratite s povjerenjem.</para>
<para>Suradnja s učiteljicom i stručnom službom škole izuzetno je važna. Prijedlog škole za primjereni oblik školovanja (redovni program uz individualizirane postupke) može biti pozitivan za dijete jer će mu se moći olakšati praćenje nastave. O tome se valja dodatno savjetovati s edukacijskim rehabilitatorima, psiholozima i logopedima.</para>
<para>
 <emphasis>Natalija Vrbas, mag.rehab.educ.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak vrlo sporo piše što mu utječe na uspjeh u školi Poštovani, molim Vas za savjet u vezi mog školarca. Naime, moj sin ide u drugi razred osnovne škole i ima problem s pisanjem. Jako je spor pa mu to donosi i loše ocjene. 
    Bilježnice su mu polu prazne jer ne stigne prepisati s ploče. Kod kuće rješava domaći rad po cijeli dan. Jednostavno ga ničim ne mogu motivirati da se pokrene. Obavezno za vrijeme dok piše ima bar 10 pitanja ili prepričavanja događaja iz škole. U školi je u prvom razredu privlačio pažnju cirkusirajući u klupi, a sad se ˝smirio˝ pa to radi verbalno ometajući nastavu. Nastavnica mi je poručila da će porazgovarat s pedagogicom o individualnom pristupu za moje dijete. Inače je bistar i iznenadi nastavnicu jer u nastavi prati i shvaća neke stvari brže od ostalih. Pokušala bih nešto napraviti s njim prije nego stvarno završi kao učenik koji ide na nastavu po prilagođenom programu, a mislim da nije problem u znanju. U ove dvije školske godine nikada nije rekao da mu se nešto ne da ili da ne želi napisati zadaću. Školu voli i nastavnica mu je draga, strpljiva osoba. Ako mi možete dati savjet bila bih Vam zahvalna. Hvala. Mama V.

Poštovana,
Kada govorimo o disgrafiji odnosno teškoćama pisanja govorimo o teškoćama učenja koje podrazumjevaju niz poteškoća u motoričkim i misaonim vještinama. Može se pojaviti problem u slovkanju, lošem rukopisu (grafomotorici), pisanju misli na papir... Osobe s disgrafijom imaju poteškoća u organizacija slova, brojeva, riječi, rečenica, teksta na papir. To je najčešće uzrokovano poteškoćama u vizualno-prostornoj orijentaciji (vizualna obrada) i obradi jezika (slušna obrada). Zbog nemogućnosti istovremenog  praćenja auditivnih informacija i pisanja, djeca imaju prostor za ometanje nastave, pričanje i sl.
Međutim, teškoće koje opisujete mogu biti vezane i uz teškoće pažnje i koncentracije pa je svakako potrebno utvrditi što je uzrok a što posljedica. U skladu s tim djetetu se može pomoći na više načina.
Teškoće u pisanju možete umanjiti čitavim nizom vježbi i prilagodbi, dok probleme s pažnjom rješavamo vježbama za razvoj pažnje.
Sve navedeno provodimo u Kabinetu Korneo pa nam se obratite s povjerenjem.
Suradnja s učiteljicom i stručnom službom škole izuzetno je važna. Prijedlog škole za primjereni oblik školovanja (redovni program uz individualizirane postupke) može biti pozitivan za dijete jer će mu se moći olakšati praćenje nastave. O tome se valja dodatno savjetovati s edukacijskim rehabilitatorima, psiholozima i logopedima.

   Natalija Vrbas, mag.rehab.educ.


   
      Kabinet Korneo
   
 Klinfo.hr 

NATALIJA VRBAS

Dječak vrlo sporo piše što mu utječe na uspjeh u školi

<para>
 Međutim napreduje u razvoju govora i sada već lijepo slaže rečenice i ima priličan fond riječi. Kako od njezine rane dobi radimo na njezinom općem razvoju i govoru (logoped, psiholog, ja) jako dobro surađuje u odnosu jedan na jedan ali se problem javlja u vrtiću, kojeg sada već pohađa drugu godinu. Jako teško prihvaća grupne instrukcije i timski rad. Ne želi slušati i odbija zahtjeve koje izvršavaju i druga djeca. Sa djecom se ne igra već ih ometa u igri i to ju jako zabavlja. Često je i agresivna pri čemu štipa, gura, jednostavno neda nikome mira. U takvim situacijama javlja se jaki psihomotorni nemir koji ne može kontrolirati i to izgleda nekako kao da će dobiti nervni slom i teško ju je pritom umiriti. Kod kuće se jako lijepo igra, ima mirnih perioda iako isti obrazac nemirnog ponašanja pokazuje kada joj je blizu sestra. Ne znam kako rješavati takve situacije, trudim se prevenirati agresiju ali ona nekako uspije uštipnuti, gurnuti kao da to mora. Ako ju udaljim od sestre ona nalazi načina da dođe do nje i da joj zasmeta bez obzira što radi. Tada pokušavam pronaći neku aktivnost da ju zaokupi npr. puzle, memori, bojanje i igram se s njom ali ni to ju ne zabavi za dugo. Ne voli čitanje priča, crtiće. Ne znam kako ju umiriti i odakle dolazi taj nemir. Očajna sam i gubim živce. Znam da ne smijem burno reagirati ali naprosto me izbaci iz takta pa se izvičem na nju. Poslije mi je žao ali više ne nalazim način. Imate li kakvu ideju o tome kako postupati s njom? Zahvalna mama I.
</para>
<para/>
<para>Poštovana mama,</para>
<para>iz Vašeg opisa je vidljivo da djevojčica jako lijepo surađuje kad se s njom radi individualno, u mirnom okruženju, dok se u većim grupama teže snalazi i tada se javljaju nepoželjna ponašanja.</para>
<para>Pretpostavljam da Vaša djevojčica ne voli gledati crtiće i slušati priče jer nije u mogućnosti pratiti tijek radnje i obraditi toliku količinu auditivnih informacija. Isto tako, pretpostavljam da je to ujedno i razlog njezinog burnog reagiranja u grupi.</para>
<para>Stoga preporučam da otkrijete igre u kojima Vaša djevojčica uživa i pridružite se tim igrama. Nastojte kroz te igre poticati što bolju interakciju između Vas i djeteta. Što se Vaša djevojčica dulje zadržava u pozitivnim interakcijama, nepoželjnog ponašanja će biti sve manje.</para>
<para>Na isti način potičite igru s vršnjacima. Igrajte igru koju Vaša djevojčica najviše voli, potaknite drugo dijete na istu igru. U vrtiću sugerirajte odgajateljicama da pokušaju slijediti interes djevojčice i da polako uključuju drugu djecu u njezinu igru. Ukoliko planiraju neku grupnu aktivnost, predlažem da se prethodno djevojčici objasne pravila igre i, ukoliko je potrebno, da ju se vodi kroz takvu aktivnost. Bitno je da pritom djevojčica bude sretna i doživi uspjeh jer će na taj način željeti ponoviti istu aktivnost. Svakako predlažem rad u manjim grupama kako bi djevojčica lakše pratila upute i bolje sudjelovala. Svakako nemojte ništa forsirati kod već sve nastojte raditi spontano i razigrano i na taj način potičite socijalizaciju i „pozitivno“ ponašanje kod Vaše djevojčice.</para>
<para>Kako bi sa sigurnošću ustvrdili uzroke ponašanja djevojčice i detaljnije dali odgovore na Vaša pitanja preporučam da se javite u naš Kabinet i naručite se na procjenu i savjetovanje kod defektologa.</para>
<para>
 <emphasis>Alma Džanović, mag.rehab.educ.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para/>

Psihomotorni nemir i odbijanje grupnog rada u vrtiću kod 5-godišnje djevojčice Moja djevojčica je napunila 5 godina. Dijete je koje ima manje motoričke smetnje i usporen govorno-jezični razvoj. 
    Međutim napreduje u razvoju govora i sada već lijepo slaže rečenice i ima priličan fond riječi. Kako od njezine rane dobi radimo  na njezinom općem razvoju i govoru (logoped, psiholog, ja) jako dobro surađuje u odnosu jedan na jedan ali se problem javlja u vrtiću, kojeg sada već pohađa drugu godinu. Jako teško prihvaća grupne instrukcije i timski rad. Ne želi slušati i odbija zahtjeve koje izvršavaju i druga djeca. Sa djecom se ne igra već ih ometa u igri i to ju jako zabavlja. Često je i agresivna pri čemu štipa, gura, jednostavno neda nikome mira. U takvim situacijama javlja se jaki psihomotorni nemir koji ne može kontrolirati i to izgleda nekako kao da će dobiti nervni slom i teško ju je pritom umiriti. Kod kuće se jako lijepo igra, ima mirnih perioda iako isti obrazac nemirnog ponašanja pokazuje kada joj je blizu sestra. Ne znam kako rješavati takve situacije, trudim se prevenirati agresiju ali ona nekako uspije uštipnuti, gurnuti kao da to mora. Ako ju udaljim od sestre ona nalazi načina da dođe do nje i da joj zasmeta bez obzira što radi. Tada pokušavam pronaći neku aktivnost da ju zaokupi npr. puzle, memori, bojanje i igram se s njom ali ni to ju ne zabavi za dugo. Ne voli čitanje priča, crtiće. Ne znam kako ju umiriti i odakle dolazi taj nemir. Očajna sam i gubim živce. Znam da ne smijem burno reagirati ali naprosto me izbaci iz takta pa se izvičem na nju. Poslije mi je žao ali više ne nalazim način. Imate li kakvu ideju o tome kako postupati s njom? Zahvalna mama I.


Poštovana mama,
iz Vašeg opisa je vidljivo da djevojčica jako lijepo surađuje kad se s njom radi individualno, u mirnom okruženju, dok se u većim grupama teže snalazi i tada se javljaju nepoželjna ponašanja.
Pretpostavljam da Vaša djevojčica ne voli gledati crtiće i slušati priče jer nije u mogućnosti pratiti tijek radnje i obraditi toliku količinu auditivnih informacija. Isto tako, pretpostavljam da je to ujedno i razlog njezinog burnog reagiranja u grupi.
Stoga preporučam da otkrijete igre u kojima Vaša djevojčica uživa i pridružite se tim igrama. Nastojte kroz te igre poticati što bolju interakciju između Vas i djeteta.  Što se Vaša djevojčica dulje zadržava u pozitivnim interakcijama, nepoželjnog ponašanja će biti sve manje.
Na isti način potičite igru  s vršnjacima. Igrajte igru koju Vaša djevojčica najviše voli, potaknite drugo dijete na istu igru. U vrtiću sugerirajte odgajateljicama da pokušaju slijediti interes djevojčice i da polako uključuju drugu djecu u njezinu igru. Ukoliko planiraju neku grupnu aktivnost, predlažem da se prethodno djevojčici objasne pravila igre i, ukoliko je potrebno, da ju se vodi kroz takvu aktivnost. Bitno je da pritom djevojčica bude sretna i doživi uspjeh jer će na taj način željeti ponoviti istu aktivnost. Svakako predlažem rad u manjim grupama kako bi djevojčica lakše pratila upute i bolje sudjelovala. Svakako nemojte ništa forsirati kod već sve nastojte raditi spontano i razigrano i na taj način potičite socijalizaciju i „pozitivno“ ponašanje kod Vaše djevojčice.
Kako bi sa sigurnošću ustvrdili uzroke ponašanja djevojčice i detaljnije dali odgovore na Vaša pitanja preporučam da se javite u naš Kabinet i naručite se na procjenu i savjetovanje kod defektologa.

   Alma Džanović, mag.rehab.educ.


   
      Kabinet Korneo
   

 Klinfo.hr 

ALMA DŽANOVIĆ

Psihomotorni nemir i odbijanje grupnog rada u vrtiću kod 5-godišnje djevojčice

<para>
 Dijete ne pokazuje nikakvog interesa niti za jednu od ponuđenih igara ili aktivnosti, njezin odgovor uvijek bude: neda mi se. U stanju je cijeli dan provesti u gledanju crtića. Takva je i kod kuće, a kad ju tata tjera na igranje sa starijom braćom ona se rasplače. Isto tako ne želi se igrati s drugom djecom na čuvanju, kad joj se netko obrati, bilo dijete ili starija osoba, ona počinje s rukicama trljati oči, natezati lice i udaljavati se. Kretnje su joj vrlo usporene i teško se snalazi u prostoru, dugo vremena treba da odgovori na pitanje, a ako joj se ne da odgovarati također počne dirati lice i prčkati po njemu. Ako je nema na čuvanju dva, tri dana, prilikom ponovnog dolaska plače, pokrije se pelenom po glavi i tako bude dok ne prestane s plakanjem, nikada prilikom dolaska ili odlaska ne želi pozdraviti. Vrlo je teško s njom raditi jer ona nikada ne kaže da je žedna, gladna, da joj se ponovno pusti crtić ako bude gotov nego je u stanju sjediti ispred tv-a i šutjeti dok ju se ne upita što želi ali i onda s jaaaako puno muke odgovori. Ne znam da li je u pitanju lijenost ili nešto drugo. Nema interes za druženje, igru niti sa starijima, niti vršnjacima a niti sa braćom. Molim Vas da mi kažete kako da joj pomognemo?
</para>
<para>
 Unaprijed zahvaljujem!
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>Vaš razlog za zabrinutost je opravdan. Iz Vašeg opisa je vidljivo da razvoj djevojčice odstupa od prosječnog razvoja. Kako bi sa sigurnošću ustvrdili uzroke ponašanja djevojčice i dali odgovore na Vaša pitanja preporučam da napravite cjelovitu razvojnu procjenu kod psihologa, defektologa i logopeda. Tek nakon temeljite procjene može se ustvrditi postojanost odstupanja u razvoju i oblikovati tretman koji će biti usklađen s djetetovim razvojnim potrebama. Preporučam da procjenu napravite što prije kako bi se što ranije krenulo s intervencijom, ukoliko ona bude potrebna.</para>
<para>U međuvremenu nastojite se pridružiti djevojčicinoj igri na način da slijedite njezin interes i na taj način potičete interakciju. Isto tako iskoristite igre poput škakljanja, vrćenja, ljuljanja kako bi ste se približili djevojčici. Ukoliko uočite da joj se takve igre sviđaju, iskoristite ih za poticanje verbalizacije. Poškakljajte djevojčicu, zastanite i pitajte ju želi li još škakljanja. Pričekajte odgovor i nastavite s aktivnošću. Isto tako, možete ju pitati želi li da ju škakljate ili ljuljate. Na takav način kroz spontanu igru potičete i verbalizaciju. Svakako nastojte ne „forsirati“ djevojčicu da se igra s ostalom djecu, već se polako ušuljajte u njenu igru i motivirajte drugu djecu da se pridruže istoj aktivnosti. Preporučam da smanjite gledanje crtića i što više potičete interakciju između Vas i djeteta.</para>
<para>
 <emphasis>Alma Džanović, mag.rehab.educ.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para/>
<para> </para>

Djevojčica od 4 godine nema potrebe za igrom i socijalizacijom Poštovana, radi se o curici staroj 4 godine koja dolazi na čuvanje kod tete čuvalice. 
    Dijete ne pokazuje nikakvog interesa niti za jednu od ponuđenih igara ili aktivnosti, njezin odgovor uvijek bude: neda mi se. U stanju je cijeli dan provesti u gledanju crtića. Takva je i kod kuće, a kad ju tata tjera na igranje sa starijom braćom ona se rasplače. Isto tako ne želi se igrati s drugom djecom na čuvanju, kad joj se netko obrati, bilo dijete ili starija osoba, ona počinje s rukicama trljati oči, natezati lice i udaljavati se. Kretnje su joj vrlo usporene i teško se snalazi u prostoru, dugo vremena treba da odgovori na pitanje, a ako joj se ne da odgovarati također počne dirati lice i prčkati po njemu. Ako je nema na čuvanju dva, tri dana, prilikom ponovnog dolaska plače, pokrije se pelenom po glavi i tako bude dok ne prestane s plakanjem, nikada prilikom dolaska ili odlaska ne želi pozdraviti. Vrlo je teško s njom raditi jer ona nikada ne kaže da je žedna, gladna, da joj se ponovno pusti crtić ako bude gotov nego je u stanju sjediti ispred tv-a i šutjeti dok ju se ne upita što želi ali i onda s jaaaako puno muke odgovori. Ne znam da li je u pitanju lijenost ili nešto drugo. Nema interes za druženje, igru niti sa starijima, niti vršnjacima a niti sa braćom. Molim Vas da mi kažete kako da joj pomognemo?


   Unaprijed zahvaljujem!

Poštovana,
Vaš razlog za zabrinutost je opravdan. Iz Vašeg opisa je vidljivo da razvoj djevojčice odstupa od prosječnog razvoja. Kako bi sa sigurnošću ustvrdili uzroke ponašanja djevojčice i dali odgovore na Vaša pitanja preporučam da napravite cjelovitu razvojnu procjenu kod psihologa, defektologa i logopeda. Tek nakon temeljite procjene može se ustvrditi postojanost odstupanja u razvoju i oblikovati tretman koji će biti usklađen s djetetovim razvojnim potrebama.  Preporučam da procjenu napravite što prije kako bi se što ranije krenulo s intervencijom, ukoliko ona bude potrebna.
U međuvremenu nastojite se pridružiti djevojčicinoj igri na način da slijedite njezin interes i na taj način potičete interakciju. Isto tako iskoristite igre poput škakljanja, vrćenja, ljuljanja kako bi ste se približili djevojčici. Ukoliko uočite da joj se takve igre sviđaju, iskoristite ih za poticanje verbalizacije. Poškakljajte djevojčicu, zastanite i pitajte ju želi li još škakljanja. Pričekajte odgovor i nastavite s aktivnošću. Isto tako, možete ju pitati želi li da ju škakljate ili ljuljate. Na takav način kroz spontanu igru potičete i verbalizaciju. Svakako nastojte ne  „forsirati“ djevojčicu da se igra s ostalom djecu, već se polako ušuljajte u njenu igru i motivirajte drugu djecu da se pridruže istoj aktivnosti. Preporučam da smanjite gledanje crtića i što više potičete interakciju između Vas i djeteta.

   Alma Džanović, mag.rehab.educ.


   
      Kabinet Korneo
   


  Klinfo.hr 

Djevojčica od 4 godine nema potrebe za igrom i socijalizacijom

<para>
 Tijekom vrtićkog odgoja sve smo uspjeli rješavati s vrtićkom psihologinjom koja nam je zaista puno pomogla. Dolaskom u školu nismo naišli na interes i razumijevanje učiteljica, od stručne pomoći tu je samo pedagoginja i rečeno nam je kako nećemo ništa riješiti razgovorom s osobljem škole. Dijete ide u 2. razred i učiteljica nas stalno upozorava kako je nemirna, priča i ometa druge tijekom nastave, inače je vrlo aktivna, brbljava i voli naglašavati sebe i isticati se u društvu, ponekad čak nametljiva. Kod kuće također ima ispade popraćene vikanjem, ne poštuje autoritet, neposlušna je, a s druge strane vrlo emotivna, pažljiva, ali se teško kontrolira i koncentrira. Najteže mi je što odbija bilo kakav razgovor i suradnju. U školi me uvjeravaju da će sve biti u redu i da se još malo strpim, a ja se bojim da ponašanje i tvrdoglavost ne odu predaleko. Gdje da potražim pomoć? Hvala unaprijed na odgovoru.
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>hiperaktivnost i impulzivnost koji se manifestiraju kroz motorički nemir, ometanje, pretjerano pričanje, nemogućnost čekanja na red, upadanje u riječ i sl. pokazatelji su nemogućnosti kontrole djetetova ponašanja. Stoga je potrebno postepeno uvesti kontrolu u djetetov život. Predvidljivost situacija omogućit će i lakšu kontrolu djevojčičinih reakcija. Na taj način steći će veći osjećaj sigurnosti, samostalnosti i samopouzdanja.</para>
<para>Dakle, život djeteta sa ADHD-om potrebno je strukturirati na način da dijete samo sudjeluje u planiranju svog vremena. U tu svrhu potrebno je izraditi planove, rasporede, slikovne prikaze ili kratke podsjetnike koji će prevenirati djetetovu zbunjenost i nesigurnost. Osim samokontrole, na taj način roditelji i učiteljica mogu usmjeravati dijete kada to ne može samo. U pisanju domaće zadaće i učenju potrebna je struktura i dosljedno praćenje rasporeda. Valjalo bi odabrati isto vrijeme i mjesto pisanja zadaće bez ometanja drugih osoba i vizualnih i auditivnih distraktora kao što su televizija, računalo i sl. Bilo bi korisno domaću zadaću rješavati u kraćim vremenskim periodima s više pauza.</para>
<para>Suradnja s učiteljicom je važna te ju je potrebno održavati kroz sustavne razgovore. Vi ste osoba koja najbolje poznaje dijete te imate informacije od više stručnjaka koje mogu biti važne učiteljici. Možda možete zamoliti učiteljicu da Vam unaprijed da ciljeve za tjedan ili mjesec pa da zajedno pratite napredak (pr. liste označavanja u kojima mogu biti navedene pisanje zadaće, nošenje pribora i sl.). U konačnici, ako budete smatrali da je djetetu potrebna dodatna podrška u školi, postoji mogućnost da se za dijete provede utvrđivanje psihofizičkog stanja te predloži redovan oblik školovanja uz individualizirane postupke.</para>
<para>Također, za dodatne savjete stručnjaka možete se obratiti u Kabinet Korneo.</para>
<para>
 <emphasis>Natalija Vrbas, mag.rehab.educ.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Hiperaktivnost, deficit pažnje i problemi u školi kod 8-godišnje djevojčice Poštovani, imam 8-godišnju djevojčicu kojoj je još u vrtićkoj dobi dijagnosticiran lagani oblik hiperaktivnosti. 
    Tijekom vrtićkog odgoja sve smo uspjeli rješavati s vrtićkom psihologinjom koja nam je zaista puno pomogla. Dolaskom u školu nismo naišli na interes i razumijevanje učiteljica, od stručne pomoći tu je samo pedagoginja i rečeno nam je kako nećemo ništa riješiti razgovorom s osobljem škole. Dijete ide u 2. razred i učiteljica nas stalno upozorava kako je nemirna, priča i ometa druge tijekom nastave, inače je vrlo aktivna, brbljava i voli naglašavati sebe i isticati se u društvu, ponekad čak nametljiva. Kod kuće također ima ispade popraćene vikanjem, ne poštuje autoritet, neposlušna je, a s druge strane vrlo emotivna, pažljiva, ali se teško kontrolira i koncentrira. Najteže mi je što odbija bilo kakav razgovor i suradnju. U školi me uvjeravaju da će sve biti u redu i da se još malo strpim, a ja se bojim da ponašanje i tvrdoglavost ne odu predaleko. Gdje da potražim pomoć? Hvala unaprijed na odgovoru.

Poštovana,
hiperaktivnost i impulzivnost koji se manifestiraju kroz motorički nemir, ometanje, pretjerano pričanje, nemogućnost čekanja na red, upadanje u riječ i sl. pokazatelji su nemogućnosti kontrole djetetova ponašanja. Stoga je potrebno postepeno uvesti kontrolu u djetetov život. Predvidljivost situacija omogućit će i lakšu kontrolu djevojčičinih reakcija. Na taj način steći će veći osjećaj sigurnosti, samostalnosti i samopouzdanja.
Dakle, život djeteta sa ADHD-om potrebno je strukturirati na način da dijete samo sudjeluje u planiranju svog vremena. U tu svrhu potrebno je izraditi planove, rasporede, slikovne prikaze ili kratke podsjetnike koji će prevenirati djetetovu zbunjenost i nesigurnost. Osim samokontrole, na taj način roditelji i učiteljica mogu usmjeravati dijete kada to ne može samo. U pisanju domaće zadaće i učenju potrebna je struktura i dosljedno praćenje rasporeda. Valjalo bi odabrati isto vrijeme i mjesto pisanja zadaće bez ometanja drugih osoba i vizualnih i auditivnih distraktora kao što su televizija, računalo i sl. Bilo bi korisno domaću zadaću rješavati u kraćim vremenskim periodima s više pauza.
Suradnja s učiteljicom je važna te ju je potrebno održavati kroz sustavne razgovore. Vi ste osoba koja najbolje poznaje dijete te imate informacije od više stručnjaka koje mogu biti važne učiteljici. Možda možete zamoliti učiteljicu da Vam unaprijed da ciljeve za tjedan ili mjesec pa da zajedno pratite napredak (pr. liste označavanja u kojima mogu biti navedene pisanje zadaće, nošenje pribora i sl.). U konačnici, ako budete smatrali da je djetetu potrebna dodatna podrška u školi, postoji mogućnost da se za dijete provede utvrđivanje psihofizičkog stanja te predloži redovan oblik školovanja uz individualizirane postupke.
Također, za dodatne savjete stručnjaka možete se obratiti u Kabinet Korneo.

   Natalija Vrbas, mag.rehab.educ.


   
      Kabinet Korneo
   

  Klinfo.hr 

Hiperaktivnost, deficit pažnje i problemi u školi kod 8-godišnje djevojčice

<para>
 Rođen je iz uredne, druge po redu trudnoće 17 dana prije termina. U trudnoći nisu korišteni nikakvi lijekovi i sam porod je prošao spontano bez ikakvih komplikacija. S napunjenih mjesec dana hospitalizirani smo zbog dvije točkice krvi i sluzave stolice. Dva dana uzastopno u stolici je bila krv, a dijagnoza je alergija na proteine kravljeg mlijeka. Od tada je na dohrani s Allernova ar, stolice ima jednom u dva dana žute boje (kremaste sa dosta mjehurića). Jedno vrijeme i nakon bolnice imao je sluzave stolice, sada više nema. Prije desatak dana ponovno uvodim pomalo Aptamil i jedno jutro opet primijetim u toj žutoj (ne vodenoj stolici) točkicu krvi. Da li da prekinem s Aptamilom ili to može biti i od eksplozivnog izlaska stolice? Beba dobro napreduje. Rođen je sa 2700 kg a sada ima 6400 kg. Znam da liječnici roditelje uvijek odgovaraju od čitanja interneta ali me muči još jedno pitanje. Da li takva obilnija mjehuričasta stolica može ukazivati na cističnu fibrozu. Srdačan pozdrav. Miki
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>o krvi u djetetovoj stolici već je u nekoliko navrtata pisano na ovom portalu, pa vas molim da pročitate <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/pedijatar/95/641/sluzava-krv-u-stolici-3-mjesecne-bebe">ovdje</ulink>. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Obzirom da je dokazana alergija na proteine kravljeg mlijeka, krv u stolici je vjerojatno zbog toga. Prekinite s Aptamilom koji je adaptirao KRAVLJE MLIJEKO i vratite se na Allernovu. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Stolice bi se trebale ponovno normalizirati. Vaše dijete na ovoj prehrani napreduje i više nego dobro. Očekujemo da dojenčad podvostruči porođajnu težinu sa 6 mjeseci, što je on premašio sa 4 mjeseca. Nemojte se zamarati sa cističnom fibrozom, nego obratite pažnju na prehranu i ne uvodite mu kravlje mlijeko bez dogovora s pedijatrom.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 </emphasis>
</para>

Kapljice krvi u bebinoj stolici Obzirom da je dokazana alergija na proteine kravljeg mlijeka, krv u stolici je vjerojatno zbog toga.Poštovana doktorice, mom dječaku skoro su puna 4 mjeseca. 
    Rođen je iz uredne, druge po redu trudnoće 17 dana prije termina. U trudnoći nisu korišteni nikakvi lijekovi i sam porod je prošao spontano bez ikakvih komplikacija. S napunjenih mjesec dana hospitalizirani smo zbog dvije točkice krvi i sluzave stolice. Dva dana uzastopno u stolici je bila krv, a dijagnoza je alergija na proteine kravljeg mlijeka. Od tada je na dohrani s Allernova ar, stolice ima jednom u dva dana žute boje (kremaste sa dosta mjehurića). Jedno vrijeme i nakon bolnice imao je sluzave stolice, sada više nema. Prije desatak dana ponovno uvodim pomalo Aptamil i jedno jutro opet primijetim u toj žutoj (ne vodenoj stolici) točkicu krvi. Da li da prekinem s Aptamilom ili to može biti i od eksplozivnog izlaska stolice? Beba dobro napreduje. Rođen je sa 2700 kg a sada ima 6400 kg. Znam da liječnici roditelje uvijek odgovaraju od čitanja interneta ali me muči još jedno pitanje. Da li takva obilnija mjehuričasta stolica može ukazivati na cističnu fibrozu. Srdačan pozdrav. Miki

Poštovana,
o krvi u djetetovoj stolici već je u nekoliko navrtata pisano na ovom  portalu, pa vas molim da pročitate ovdje. 
   Obzirom da je dokazana alergija na proteine kravljeg mlijeka, krv u stolici je vjerojatno zbog toga. Prekinite s Aptamilom koji je adaptirao KRAVLJE MLIJEKO i vratite se na Allernovu. 
   Stolice bi se trebale ponovno normalizirati. Vaše dijete na ovoj prehrani napreduje i više nego dobro. Očekujemo da dojenčad podvostruči porođajnu težinu sa 6 mjeseci, što je on premašio sa 4 mjeseca. Nemojte se zamarati sa cističnom fibrozom, nego obratite pažnju na prehranu i ne uvodite mu kravlje mlijeko bez dogovora s pedijatrom.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   


   
      
   
 Klinfo.hr 

Kapljice krvi u bebinoj stolici

<para>
 Izgovor mu je odličan i 28 slova izgovara bez problema. Međutim ima problem u izgovoru K i G. Kuća je tuća, gore je dore, kuglof je TuDlof međutim, kad ima 2xK u jednoj riječi, prvo izgovori, a drugo preskače nekako 'koga' izgovara 'To*a' s tim da to *ima neki izostavljeni naglasak (teško mi je opisati to). Prijateljice mi govore da obično djecu ne šalju logopedu dok ne navrše 5 godina, ali s obzirom da on zbilja sve ostalo već odavno čisto govori, malo mi je neobično da baš ova 2 slova ne može izgovoriti. Možete li mi reći što bi mi savjetovali napraviti? Maja
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>glasovi 'K' i 'G' jedni su od prvih koji se javljaju u razvojnoj liniji glasova. Međutim, kao što znamo, svako je dijete različito i svako ima neku svoju razvojnu liniju.</para>
<para>Ako Vaše dijete sve ostale glasove pravilno izgovara velika je vjerojatnost da će uskoro i ova dva glasa pravilno izgovarati. Po ovome što ste napisali zaključujem da on te glasove slušno razlikuje pa je pravilan izgovor samo pitanje vremena.</para>
<para>U slučaju da se glasovi ne pojave do pete godine savjetovala bih Vam da se obratite logopedu.</para>
<para>
 <emphasis>Stella Rožman, prof. logoped</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis/>
</para>

Moj sin nepravilno izgovara glasove K i G Poštovani, imam sina od 3,5 godine koji je jako pričljivo dijete s bogatim vokabularom (pedijatrica je često komentirala da je po tome dosta iznad svojih vršnjaka). 
    Izgovor mu je odličan i 28 slova izgovara bez problema. Međutim ima problem u izgovoru K i G. Kuća je tuća, gore je dore, kuglof je TuDlof međutim, kad ima 2xK u jednoj riječi, prvo izgovori, a drugo preskače nekako 'koga' izgovara 'To*a' s tim da to *ima neki izostavljeni naglasak (teško mi je opisati to). Prijateljice mi govore da obično djecu ne šalju logopedu dok ne navrše 5 godina, ali s obzirom da on zbilja sve ostalo već odavno čisto govori, malo mi je neobično da baš ova 2 slova ne može izgovoriti. Možete li mi reći što bi mi savjetovali napraviti? Maja

Poštovana,
glasovi 'K' i 'G' jedni su od prvih koji se javljaju u razvojnoj liniji glasova. Međutim, kao što znamo, svako je dijete različito i svako ima neku svoju razvojnu liniju.
Ako Vaše dijete sve ostale glasove pravilno izgovara velika je vjerojatnost da će uskoro i ova dva glasa pravilno izgovarati. Po ovome što ste napisali zaključujem da on te glasove slušno razlikuje pa je pravilan izgovor samo pitanje vremena.
U slučaju da se glasovi ne pojave do pete godine savjetovala bih Vam da se obratite logopedu.

   Stella Rožman, prof. logoped


   
 Klinfo.hr 

Moj sin nepravilno izgovara glasove K i G

<para>
 Kad dođe kući postane jako aktivan, ima još i jednog starijeg i jednog mlađeg brata. Od kad se rodio jako je loše spavao, a od kad smo mu ukinuli bočicu čaja po noći, postalo je nepodnošljivo. Budi se po 10 puta, traži vode, traži jesti. I kad mu se donese, on uzme jedan griz i zaspi, pa se probudi opet za pola sata. I tako cijelu noć vrišti i plače ako mu pokušamo reći da je noć za spavanje. Mislimo da nema fizičku potrebu da jede po noći jer sasvim dobro jede po danu. Ne znamo više šta da radimo, totalno smo iscrpljeni od nespavanja i cjelonoćnog šetanja od frižidera do kreveta. Hvala na odgovoru. kaca
</para>
<para/>
<para>
 Odgovor:
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>prije nego što Vam odgovorim na pitanje, samo bi Vas upitala jeste li možda bili kod pedijatra, odnosno jesu li isključeni fizički, organski uzroci zbog kojih bi se Vaš dječak mogao ovako ponašati?</para>
<para>Ako ne postoji nikakav fizički uzrok ovakvom ponašanju, tada je mjeru koju bi Vam savjetovala dosljednost. Možete dogovoriti s Vašim djetetom da preko noći nema grickanja sendviča: recite mu da ćete ga doći utješiti ako plače, no da sendviča po noći nema. I tada se toga pridržavajte: ako se Vaš dječak probudi, plače i doziva Vas, odite ga utješiti - kada zaspi vratite se u krevet. I to ponavljajte dok god je potrebno. Važno je da Vaš sin dobije utjehu, da zna da ste tu za njega i da ćete doći svaki put kada Vas bude trebao. Koliko Vam god teško bilo, budite svjesni da je njemu taj zagrljaj, pusa ili samo dodir jako važan.</para>
<para>Vjerujem da nije lako biti dosljedan u ovakvoj situaciji, no to je jedini način. Činjenica jest da što se duže određeno ponašanje potkrepljuje, kasnije ga je teže ukloniti. Ako je vaš dječak do sada stalno dobivao sendvič tijekom noći, vjerojatno će trebati malo više vremena da tu naviku iskorijenite. No ako budete dosljedni, sigurna sam da ćete uspjeti.</para>
<para>Želim Vam puno strpljenja i sreće.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Naš trogodišnjak namjerno nas budi po 10 puta tijekom noći i svašta izvoljeva Poštovani, imamo dječaka koji ima 2 godine i 10 mjeseci. Rođen je u 36. tjednu s 2440 grama. Normalno je i zdravo dijete, sada ima 11,5 kg. Ide u jaslice i tamo je sve super. 
    Kad dođe kući postane jako aktivan, ima još i jednog starijeg i jednog mlađeg brata. Od kad se rodio jako je loše spavao, a od kad smo mu ukinuli bočicu čaja po noći, postalo je nepodnošljivo. Budi se po 10 puta, traži vode, traži jesti. I kad mu se donese, on uzme jedan griz i zaspi, pa se probudi opet za pola sata. I tako cijelu noć vrišti i plače ako mu pokušamo reći da je noć za spavanje. Mislimo da nema fizičku potrebu da jede po noći jer sasvim dobro jede po danu. Ne znamo više šta da radimo, totalno smo iscrpljeni od nespavanja i cjelonoćnog šetanja od frižidera do kreveta. Hvala na odgovoru. kaca



   Odgovor:

Draga mama,
prije nego što Vam odgovorim na pitanje, samo bi Vas upitala jeste li možda bili kod pedijatra, odnosno jesu li isključeni fizički, organski uzroci zbog kojih bi se Vaš dječak mogao ovako ponašati?
Ako ne postoji nikakav fizički uzrok ovakvom ponašanju, tada je mjeru koju bi Vam savjetovala dosljednost. Možete dogovoriti s Vašim djetetom da preko noći nema grickanja sendviča: recite mu da ćete ga doći utješiti ako plače, no da sendviča po noći nema. I tada se toga pridržavajte: ako se Vaš dječak probudi, plače i doziva Vas, odite ga utješiti - kada zaspi vratite se u krevet. I to ponavljajte dok god je potrebno. Važno je da Vaš sin dobije utjehu, da zna da ste tu za njega i da ćete doći  svaki put kada Vas bude trebao. Koliko Vam god teško bilo, budite svjesni da je njemu taj zagrljaj, pusa ili samo dodir jako važan.
Vjerujem da nije lako biti dosljedan u ovakvoj situaciji, no to je jedini način. Činjenica jest da što se duže određeno ponašanje potkrepljuje, kasnije ga je teže ukloniti. Ako je vaš dječak do sada stalno dobivao sendvič tijekom noći, vjerojatno će trebati malo više vremena da tu naviku iskorijenite. No ako budete dosljedni, sigurna sam da ćete uspjeti.
Želim Vam puno strpljenja i sreće.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Naš trogodišnjak namjerno nas budi po 10 puta tijekom noći i svašta izvoljeva

<para>
 o vječitom pitanju "djeteta u dućanu", popustiti mu ili ga ignorirati dok ne odustane, no ona ni tijekom tog ispada bijesa ne odustaje i traži pažnju, pa osim što neumorno plače, još grabi i košaricu, jaknu, vuče me, "preklinje" da kupim to nešto... Užasno je teška situacija, ne toliko zbog ljudi koji gledaju, već zbog mene same jer se osjećam u potpunosti bespomoćno. U tom je trenutku jednostavno nemoguće do nje doprijeti, a opet želim ostati dosljedna i kad sam već rekla da joj ne mogu nešto kupiti da onda to i ne kupim. Da li ju uzeti, ostaviti sve u dućanu i izaći? Ili ju pustiti da i dalje viče dok ne prestane sama koliko god da to trajalo? Ili joj dati po guzi? Vamama
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>problem koji vas muči zajednički je mnogim roditeljima. Naime, djeca stalno testiraju naše granice, traže načine kako doći do onoga što žele. Ako ne uspije na ovaj način, primjenit će drugi. Ako ne drugi, onda treći. I tako sve dok u konačnici ne dobiju ono što žele. Potom, poučena prijašnjim iskustvom, djeca znaju da takvo ponašanje prolazi i to koriste u raznim situacijama. I tako se stvara začarani krug.</para>
<para>Kako se ovaj začarani krug ne bi dogodio i Vama, savjetujem Vam da ostanete dosljedni. To će Vam biti puno lakše ako već doma Vašu djevojčicu pripremite na to da idete u dućan i kažete joj da danas nećete kupovati igračke/slatkiše u dućanu. Kada dođete u dućan a Vaša djevojčica počne inzistirati da joj kupite igračke, podsjetite je što ste joj doma rekli i recite da nećete kupiti igračku. Recite joj da vidite da je ljuta/uznemirana/tužna, no da joj unatoč tome nećete kupiti igračku. Važno je da prepoznate njezine osjećaje, da joj date do znanja da ste ih svjesni ali i da isto tako dobije poruku da ćete ostati dosljedni.</para>
<para>Metoda dosljednosti jedina je učinkovita, a Vaš dogovor s djetetom već kod kuće da nećete ništa kupovati, pomoći će Vam da se držite svojih riječi. Vrlo je važno pravilno postupati kada se neko ponašanje tek pojavljuje. Što se duže određeno ponašanje potkrepljuje (primjerice, kupovanje igračke u dućanu kada dijete „radi scenu“), kasnije ga je teže ukloniti.</para>
<para>Davanje po guzi je mjera koju ne bi savjetovala niti jednom roditelju. Poruka koju dijete njome dobiva jest da se stvari rješavaju udarcima – a takva poruka zasigurno neće donijeti ništa dobro djetetu, odnosno jednog dana mladoj osobi.</para>
<para>Dijete treba imati povjerenja u roditelja i odrasle, osjećati se sigurno i voljeno. Za to mu je potrebna pažnja i dosljednost roditelja – a sigurna sam da na tom području niste nimalo bespomoćni.</para>
<para>Želim Vam puno sreće.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Što učiniti kada dijete vrišti i plače u trgovini? Poštovani, majka sam vrckave, spretne, sad već i lukave 4-godišnje djevojčice koju ponekad jednostavno ne mogu kontrolirati. Radi se npr. 
    o vječitom pitanju "djeteta u dućanu", popustiti mu ili ga ignorirati dok ne odustane, no ona ni tijekom tog ispada bijesa ne odustaje i traži pažnju, pa osim što neumorno plače, još grabi i košaricu, jaknu, vuče me, "preklinje" da kupim to nešto... Užasno je teška situacija, ne toliko zbog ljudi koji gledaju, već zbog mene same jer se osjećam u potpunosti bespomoćno. U tom je trenutku jednostavno nemoguće do nje doprijeti, a opet želim ostati dosljedna i kad sam već rekla da joj ne mogu nešto kupiti da onda to i ne kupim. Da li ju uzeti, ostaviti sve u dućanu i izaći? Ili ju pustiti  da i dalje viče dok ne prestane sama koliko god da to trajalo? Ili joj dati po guzi? Vamama

Draga mama,
problem koji vas muči zajednički je mnogim roditeljima. Naime, djeca stalno testiraju naše granice, traže načine kako doći do onoga što žele. Ako ne uspije na ovaj način, primjenit će drugi. Ako ne drugi, onda treći.  I tako sve dok u konačnici ne dobiju ono što žele. Potom, poučena prijašnjim iskustvom, djeca znaju da takvo ponašanje prolazi i to koriste u raznim situacijama. I tako se stvara začarani krug.
Kako se ovaj začarani krug ne bi dogodio i Vama, savjetujem Vam da ostanete dosljedni. To će Vam biti puno lakše ako već doma Vašu djevojčicu pripremite na to da idete u dućan i kažete joj da danas nećete kupovati igračke/slatkiše u dućanu. Kada dođete u dućan a Vaša djevojčica počne inzistirati da joj kupite igračke, podsjetite je što ste joj doma rekli i recite da nećete kupiti igračku. Recite joj da vidite da je ljuta/uznemirana/tužna, no da joj unatoč tome nećete kupiti igračku. Važno je da prepoznate njezine osjećaje, da joj date do znanja da ste ih svjesni ali i da isto tako dobije poruku da ćete ostati dosljedni.
Metoda dosljednosti jedina je učinkovita, a Vaš dogovor s djetetom već kod kuće da nećete ništa kupovati, pomoći će Vam da se držite svojih riječi. Vrlo je važno pravilno postupati kada se neko ponašanje tek pojavljuje. Što se duže određeno ponašanje potkrepljuje (primjerice, kupovanje igračke u dućanu kada dijete „radi scenu“), kasnije ga je teže ukloniti.
Davanje po guzi je mjera koju ne bi savjetovala niti jednom roditelju. Poruka koju dijete njome dobiva jest da se stvari rješavaju udarcima – a takva poruka zasigurno neće donijeti ništa dobro djetetu, odnosno jednog dana mladoj osobi.
Dijete treba imati povjerenja u roditelja i odrasle, osjećati se sigurno i voljeno. Za to mu je potrebna pažnja i dosljednost roditelja – a sigurna sam da na tom području niste nimalo bespomoćni.
Želim Vam puno sreće.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Što učiniti kada dijete vrišti i plače u trgovini?

<para>
 Stalno plačem, neke sitnice me rasplaču, nemam prijatelja, ne izlazim iz kuće i stalno me ubijaju crne misli. Stalno mislim da će se nešto dogoditi i počnem ubrzano disati i preznojavati se. Ne znam što da radim. Mija
</para>
<para>Odgovor:</para>
<para>Draga Mija,</para>
<para>vjerujem da ti je teško i da se možda osjećaš zbunjeno zbog promjena koje su ti se dogodile u posljednjih godinu, godinu i pol. Ono što ti kao stručnjak mogu reći jest da se sve što proživljavaš može ublažiti, a potom i u potpunosti riješiti. No za to je potrebna pomoć stručnjaka.</para>
<para>Svakako bi ti savjetovala da se što prije obratiš stručnjaku – psihologu, psihoterapeutu, psihijatru. Ukoliko u svojoj okolini imaš osobu od povjerenja (roditelji, rođaci, liječnik...), svoje probleme možeš ispričati i njoj – vjerujem da je lakše nositi se sa stvarima koje nas muče kada u blizini imamo rame kojemu se možemo isplakati. U svakom slučaju, sada je najvažnije da što prije dođeš do stručnjaka koji će ti pomoći da prevladaš crne misli, koji će ti pomoći da ponovno živiš život bez straha.</para>
<para>Želim ti puno sreće.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Imam 18 godina, usamljena sam i muče me razni strahovi Poštovanje, ja imam 18 godina i u posljednjih godinu, godinu i pol kao da nisam ista osoba. 
    Stalno plačem, neke sitnice me rasplaču, nemam prijatelja, ne izlazim iz kuće i stalno me ubijaju crne misli. Stalno mislim da će se nešto dogoditi i počnem ubrzano disati i preznojavati se. Ne znam što da radim. Mija

Odgovor:
Draga Mija,
vjerujem da ti je teško i da se možda osjećaš zbunjeno zbog promjena koje su ti se dogodile u posljednjih godinu, godinu i pol. Ono što ti kao stručnjak mogu reći jest da se sve što proživljavaš može ublažiti, a potom i u potpunosti riješiti. No za to je potrebna pomoć stručnjaka.
Svakako bi ti savjetovala da se što prije obratiš stručnjaku – psihologu, psihoterapeutu, psihijatru. Ukoliko u svojoj okolini imaš osobu od povjerenja (roditelji, rođaci, liječnik...), svoje probleme možeš ispričati i njoj – vjerujem da je lakše nositi se sa stvarima koje nas muče kada u blizini imamo rame kojemu se možemo isplakati. U svakom slučaju, sada je najvažnije da što prije dođeš do stručnjaka koji će ti pomoći da prevladaš crne misli, koji će ti pomoći da ponovno živiš život bez straha.
Želim ti puno sreće.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Imam 18 godina, usamljena sam i muče me razni strahovi

<para>
 Znači u zaigranosti uopće ne sluša što joj tete govore, svugdje se penje i kad se jede šeće neće sjediti za stolom. Svaki dan nas u ovih tjedan dana upozoravaju da ju moramo naučiti da sjedi za stolom i da joj postavimo pravila jer je jako živa. Imamo kod kuće i bebu od 4 mjeseca ali nije problem u novoj bebi nego ona je takva živa. Ako ju kaznimo npr. kut ili joj uzmemo nešto ili joj ne damo slatkiš ili nešto, ona to ignorira po principu mogu ja i bez toga. Evo npr. luda je za dudom ali ju je bacila iza radijatora. Kako joj nije prvi put suprug joj je rekao da joj neće izvaditi dudu iza radijatora i da nema više dude i ona to prihvaća kao da se prije toga nije derala ali doslovno derala svaki put kad smo joj rekli nema dude. Jednom je u snu pitala za dudu. Zanima me kako se postaviti kako da joj postavim pravila koja će se moći primjenjivati i u vrtiću. Hvala
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>prema tome kako ste opisali Vašu djevojčicu čini se da ona ima pojačanu razinu aktivnosti što je jedna od karakteristika temperamenta, a odnosi se na djetetovu fizičku aktivnost – kreće li se dijete puno ili je uglavnom mirno i ne aktivno. Djeca koja imaju pojačanu razinu aktivnosti imaju poteškoća s mirnim sjedenjem te češće trče i skaču. Stoga nije neobično da ponašanje Vaše djevojčice može zadavati poteškoće tetama jer se u vrtičkoj strukturi ponekad od djece očekuje da izvršavaju neke mirnije aktivnosti ili da sjede na mjestu neko vrijeme. Temperament je nemoguće potpuno promijeniti, ali je moguće u nekoj mjeri uvježbati određena ponašanja kako bi bila prihvatljivija. Vjerujem da Vam ni doma nije lako postići to da ona sjedi za stolom neko duže vrijeme, ali to je nešto što možete iz dana u dan uvježbavati i malo po malo produljivati vrijeme sjedenja za stolom.</para>
<para>Što se tiče pravila koja bi vrijedila i u vrtiću i doma, ona ne moraju nužno biti ista jer djeca mogu shvatiti da na različitim mjestima vrijede različita pravila. Ono što je puno važnije jest da i Vi, a i tete u vrtiću budu vrlo jasne i dosljedne u postavljanju granica. Odnosno da se granice postavljaju uvijek za iste stvari te da se posljedica izvrši neposredno nakon nepoštivanja granice.</para>
<para>Više o postavljanju granica pročitajte ovdje: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/poticanje-djetetove-samokontrole-i-usvajanje-kucnih-pravila-davanjem-izbora/8988/1/">Poticanje djetetove samokontrole i usvajanje kućnih pravila davanjem izbora</ulink>.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Djevojčica je krenula u vrtić gdje ne sluša tete i previše je živahna Dobar dan! Trebam savjet psihologa, moja kćerka od 2 i pol godine je krenula u vrtić. Za sad nije problem ići u vrtić, nego to što je jako živa i ne sluša. 
    Znači u zaigranosti uopće ne sluša što joj tete govore, svugdje se penje i kad se jede šeće neće sjediti za stolom. Svaki dan nas u ovih tjedan dana upozoravaju da ju moramo naučiti da sjedi za stolom i da joj postavimo pravila jer je jako živa. Imamo kod kuće i bebu od 4 mjeseca ali nije problem u novoj bebi nego ona je takva živa. Ako ju kaznimo npr. kut ili joj uzmemo nešto ili joj ne damo slatkiš ili nešto, ona to ignorira po principu mogu ja i bez toga. Evo npr. luda je za dudom ali ju je bacila iza radijatora. Kako joj nije prvi put suprug joj je rekao da joj neće izvaditi dudu iza radijatora i da nema više dude i ona to prihvaća kao da se prije toga nije derala ali doslovno derala svaki put kad smo joj rekli nema dude. Jednom je u snu pitala za dudu. Zanima me kako se postaviti kako da joj postavim pravila koja će se moći primjenjivati i u vrtiću. Hvala

Draga mama,
prema tome kako ste opisali Vašu djevojčicu čini se da ona ima pojačanu razinu aktivnosti što je jedna od karakteristika temperamenta, a odnosi se na djetetovu fizičku aktivnost – kreće li se dijete puno ili je uglavnom mirno i ne aktivno. Djeca koja imaju pojačanu razinu aktivnosti imaju poteškoća s mirnim sjedenjem te češće trče i skaču. Stoga nije neobično da ponašanje Vaše djevojčice može zadavati poteškoće tetama jer se u vrtičkoj strukturi ponekad od djece očekuje da izvršavaju neke mirnije aktivnosti ili da sjede na mjestu neko vrijeme. Temperament je nemoguće potpuno promijeniti, ali je moguće u nekoj mjeri uvježbati određena ponašanja kako bi bila prihvatljivija. Vjerujem da Vam ni doma nije lako postići to da ona sjedi za stolom neko duže vrijeme, ali to je nešto što možete iz dana u dan uvježbavati i malo po malo produljivati vrijeme sjedenja za stolom.
Što se tiče pravila koja bi vrijedila i u vrtiću i doma, ona ne moraju nužno biti ista jer djeca mogu shvatiti da na različitim mjestima vrijede različita pravila. Ono što je puno važnije jest da i Vi, a i tete u vrtiću budu vrlo jasne i dosljedne u postavljanju granica. Odnosno da se granice postavljaju uvijek za iste stvari te da se posljedica izvrši neposredno nakon nepoštivanja granice.
Više o postavljanju granica pročitajte ovdje: Poticanje djetetove samokontrole i usvajanje kućnih pravila davanjem izbora.
Sretno!

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Djevojčica je krenula u vrtić gdje ne sluša tete i previše je živahna

<para>
 Prije 2 mjeseca maknuli smo dude. Još uvijek traži dudu kad je tužan. Bili smo na skijanju 6 dana, zadnja tri dana skijanja imao je histerične ispade... (npr. pokri me onako kako sam se ja pokrio, kad mu obrišem nos traži da mu sve to vratim u nos, idi van iz sobe i td...). Udara me, tuče, ja pokušavam biti mirna i ignorirat ali ne uspjevam, a sa curicom ignoriranje uspjeva, on uvijek kad je u toj fazi traži razlog zbog kojeg bi se derao. To traje i po sat vremena. Možete li mi dati savjet kako da postupim? Jako sam nemoćna i tužna. U vrtiću je sve u redu. Djeca za poželit - kažu tete. Hvala na odgovoru. Lijepi pozdrav, Iva
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Vjerujem da Vas zbunjuje ponašanje Vašeg dječaka. Ponašanja koja ste opisali da su se javila na skijanju znak su njegova otpora. Tada je važno razmisliti što je to što mu tada nije odgovaralo (npr. možda mu je dnevni ritam bio prezahtjevan, možda se nije uspio prilagoditi na novu okolinu...). U svakom slučaju, kada se jave takve situacije potrebno je zaustaviti agresivno ponašanje i preusmjeriti ga na neke druge radnje koje su Vam prihvatljive. Ignoriranje kod neke djece može imati samo kontraefekt odnosno, s obzirom da ignoriranjem djetetu šaljete poruku da ga ne doživljavate, to ga može potaknuti da intenzivira svoje ponašanje (udaranje, vikanje i ostalo) kako bi ipak privukao Vašu pažnju. Stoga je puno bolje reagirati reflektiranjem djetetovih trenutnih emocija ili potreba i postavljanjem granice. Više o tome kako to činiti možete pročitati u sljedećem članku <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/%20">Agresivno ponašanje kod djece</ulink>.</para>
<para>Također, potrebno je razmisliti zašto se tako ponaša doma, a ne i u vrtiću. Jedna od mogućih pretpostavki jest da u vrtiću možda ima jasniju strukturu pa stoga nema potrebu ispitivati granice jer zna što ga očekuje. Zapitajte se je li tako i kod kuće. Ili su Vaše reakcije ipak manje predvidive i dosljedne? Kako biste i sebi olakšali možete uvesti neka kućna pravila koja će se morati poštivati, a u situacijama kada i postavite granicu svakako ponudite neka nova dva izbora kroz koje dijete može iskazati ono što je namjeravalo ali na Vama prihvatljiv način. Kako to činiti možete pročitati u članku <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/poticanje-djetetove-samokontrole-i-usvajanje-kucnih-pravila-davanjem-izbora/8988/1/">Poticanje djetetove samokontrole i usvajanje kućnih pravila davanjem izbora</ulink>.</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Da li da ignoriram histerične ispade svog sinčića? Poštovani, imam blizance od 3 godine i 5 mjeseci. Curica i dečko. Najviše problema imam sa sinom. U 9. mjesecu krenuli su u vrtić, nije baš prihvaćao ali sad je već puno bolje. 
    Prije 2 mjeseca maknuli smo dude. Još uvijek traži dudu kad je tužan. Bili smo na skijanju 6 dana, zadnja tri dana skijanja imao je histerične ispade... (npr. pokri me onako kako sam se ja pokrio, kad mu obrišem nos traži da mu sve to vratim u nos, idi van iz sobe i td...). Udara me, tuče, ja pokušavam biti mirna i ignorirat ali ne uspjevam, a sa curicom ignoriranje uspjeva, on uvijek kad je u toj fazi traži razlog zbog kojeg bi se derao. To traje i po sat vremena. Možete li mi dati savjet kako da postupim? Jako sam nemoćna i tužna. U vrtiću je sve u redu. Djeca za poželit - kažu tete. Hvala na odgovoru. Lijepi pozdrav, Iva

Draga mama,
Vjerujem da Vas zbunjuje ponašanje Vašeg dječaka. Ponašanja koja ste opisali da su se javila na skijanju znak su njegova otpora. Tada je važno razmisliti što je to što mu tada nije odgovaralo (npr. možda mu je dnevni ritam bio prezahtjevan, možda se nije uspio prilagoditi na novu okolinu...). U svakom slučaju, kada se jave takve situacije potrebno je zaustaviti agresivno ponašanje i preusmjeriti ga na neke druge radnje koje su Vam prihvatljive. Ignoriranje kod neke djece može imati samo kontraefekt odnosno, s obzirom da ignoriranjem djetetu šaljete poruku da ga ne doživljavate, to ga može potaknuti da intenzivira svoje ponašanje (udaranje, vikanje i ostalo) kako bi ipak privukao Vašu pažnju. Stoga je puno bolje reagirati reflektiranjem djetetovih trenutnih emocija ili potreba i postavljanjem granice. Više o tome kako to činiti možete pročitati u sljedećem članku Agresivno ponašanje kod djece.
Također, potrebno je razmisliti zašto se tako ponaša doma, a ne i u vrtiću. Jedna od mogućih pretpostavki jest da u vrtiću možda ima jasniju strukturu pa stoga nema potrebu ispitivati granice jer zna što ga očekuje. Zapitajte se je li tako i kod kuće. Ili su Vaše reakcije ipak manje predvidive i dosljedne? Kako biste i sebi olakšali možete uvesti neka kućna pravila koja će se morati poštivati, a u situacijama kada i postavite granicu svakako ponudite neka nova dva izbora kroz koje dijete može iskazati ono što je namjeravalo ali na Vama prihvatljiv način. Kako to činiti možete pročitati u članku Poticanje djetetove samokontrole i usvajanje kućnih pravila davanjem izbora.

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Da li da ignoriram histerične ispade svog sinčića?

<para>
 Reagira i ako joj nešto damo a ona to tad ne želi ili izvučemo neku igračku iz ormara i plače na određene pjesme. Takvo se ponašanje pojačava prilikom umora. Imam osjećaj da je to povezano sa strahom, pa jednostavno ne znam kako da se postavim. Zanima me vaš savjet kako da se ponašam u takvim situacijama i mišljenje da li je to normalno u ovoj dobi? Hvala! a.
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>vjerujem da Vam nije lako razumjeti ponašanja Vaše djevojčice. Primjeri koje ste naveli opisuju neobično ponašanje koje možemo smatrati načinom na koji se Vaša djevojčica odabrala nešto iskazati. S obzirom da nemamo dovoljno informacija teško je reći o čemu se točno radi. Ono što je moguće jest da djevojčica na taj način pokušava imati bar neku kontrolu nad situacijom i događanjima oko nje. Potreba za pojačanom kontrolom može se javiti ukoliko dijete nema jasnu strukturu, odnosno jasno postavljene granice od strane roditelja. Stoga bi bilo dobro razmisliti o tome na koji način postavljate granice njezinom ponašanju. Dajete li joj dovoljno prostora da se izrazi i vjerujete li u njenu procjenu? Ili ste više zaštitnički nastrojeni roditelj?</para>
<para>Iako se na prvu možda ne čini tako, djetetu zaista jest lakše funkcionirati ukoliko su mu granice predvidive i jasne jer to mu daje osjećaj sigurnosti. Ako je Vaša djevojčica teško prilagodljiva, možete joj olakšati tako da joj neke nadolazeće situacije najavite. U situacijama kada ona inzistira na nečemu što Vama nije ok nužno je da joj postavite jasnu i dosljednu granicu. Prvo joj možete empatički reflektirati osjećaj ili potrebu koju iskazuje (tugu, ljutnju, želju da se nešto ne dira...), zatim postaviti jasnu granicu te joj eventualno ponuditi neke primjerene izbore ili alternative (kako bi ipak dobila neku razinu kontrole nad situacijom te preusmjerila pažnju na to što joj ponudite).</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica (2,5) iznimno čudno reagira na neke svakodnevne postupke Moja se curica neobično ponaša. Ima 2 godine i 7 mjeseci. Neda nam da diramo stvari, da pomičemo stolicu, da sjedimo na stolici. Nekad ne dozvoljava ni da papuče obučemo. 
    Reagira i ako joj nešto damo a ona to tad ne želi ili izvučemo neku igračku iz ormara i plače na određene pjesme. Takvo se ponašanje pojačava prilikom umora. Imam osjećaj da je to povezano sa strahom, pa jednostavno ne znam kako da se postavim. Zanima me vaš savjet kako da se ponašam u takvim situacijama i mišljenje da li je to normalno u ovoj dobi? Hvala! a.

Poštovana,
vjerujem da Vam nije lako razumjeti ponašanja Vaše djevojčice. Primjeri koje ste naveli opisuju neobično ponašanje koje možemo smatrati načinom na koji se Vaša djevojčica odabrala nešto iskazati. S obzirom da nemamo dovoljno informacija teško je reći o čemu se točno radi. Ono što je moguće jest da djevojčica na taj način pokušava imati bar neku kontrolu nad situacijom i događanjima oko nje. Potreba za pojačanom kontrolom može se javiti ukoliko dijete nema jasnu strukturu, odnosno jasno postavljene granice od strane roditelja. Stoga bi bilo dobro razmisliti o tome na koji način postavljate granice njezinom ponašanju. Dajete li joj dovoljno prostora da se izrazi i vjerujete li u njenu procjenu? Ili ste više zaštitnički nastrojeni roditelj?
Iako se na prvu možda ne čini tako, djetetu zaista jest lakše funkcionirati ukoliko su mu granice predvidive i jasne jer to mu daje osjećaj sigurnosti. Ako je Vaša djevojčica teško prilagodljiva, možete joj olakšati tako da joj neke nadolazeće situacije najavite. U situacijama kada ona inzistira na nečemu što Vama nije ok nužno je da joj postavite jasnu i dosljednu granicu. Prvo joj možete empatički reflektirati osjećaj ili potrebu koju iskazuje (tugu, ljutnju, želju da se nešto ne dira...), zatim postaviti jasnu granicu te joj eventualno ponuditi neke primjerene izbore ili alternative (kako bi ipak dobila neku razinu kontrole nad situacijom te preusmjerila pažnju na to što joj ponudite).
Sretno!

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica (2,5) iznimno čudno reagira na neke svakodnevne postupke

<para>
 Lijepi pozdrav, imam curicu od 7 mjeseci pa me zanima s obzirom da je došla zima i da su temperature ispod 0, smijemo li s njom u šetnju ili ne? Bojim se da joj niske temperature ne bi naškodile a opet ne znam ni da li je rješenje da stalno bude u zatvorenom s obzirom da mi je prvo dijete i da nemam iskustva molim Vas za savjet što učiniti kad je vani tako hladno. Inače iz Slavonskog Broda smo pa nažalost često zna uz niske temperature biti dosta i sumaglice. Unaprijed hvala! Tata Z.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Odgovor:</para>
<para>Zimske šetnje su korisne za vašu curicu. Čak i kraći boravak na svježem zraku i izloženost dnevnoj svjetlosti korisno je za djetetov rast i razvoj. Zimsko sunce je korisno za stvaranje vitamina D u koži, iako je suncu izloženo samo lice.</para>
<para>Najbolje doba dana za izlazak u šetnju tijekom zime je između 11 i 15 sati. Temperatura zraka sa minus predznakom nije i ne smije biti prepreka za boravak djece na otvorenom, ali bebina odjeća mora biti prigodna.</para>
<para>Budući da dojenčad leži u kolicima, mogućnost pothlađivanja je veća. Zbog toga je potrebno slojevito oblačenje, jer više tankih slojeva bolje grije od jednog debelog. Ne smijemo zaboraviti kapicu i rukavice, a zimska vreća će osigurati dodatno grijanje u najhladnijim danima.</para>
<para>Dužina boravka na otvorenom ovisi o temperaturi zraka i dobi djeteta.</para>
<para>Preporučuje se ostati kod kuće ukoliko je jako vjetrovito, kišovito ili maglovito, a temperature izrazito niske, niže od minus deset.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Smiju li bebe u šetnju kada su temperature (debelo) ispod nule? Bojim se da joj niske temperature ne bi naškodile a opet ne znam ni da li je rješenje da stalno bude u zatvorenom s obzirom da mi je prvo dijete i da nemam iskustva. 
   Lijepi pozdrav, imam curicu od 7 mjeseci pa me zanima s obzirom da je došla zima i da su temperature ispod 0, smijemo li s njom u šetnju ili ne? Bojim se da joj niske temperature ne bi naškodile a opet ne znam ni da li je rješenje da stalno bude u zatvorenom s obzirom da mi je prvo dijete i da nemam iskustva molim Vas za savjet što učiniti kad je vani tako hladno. Inače iz Slavonskog Broda smo pa nažalost često zna uz niske temperature biti dosta i sumaglice. Unaprijed hvala! Tata Z.
   
   Odgovor:
Zimske šetnje su korisne za vašu curicu. Čak i kraći boravak na svježem zraku i izloženost dnevnoj svjetlosti korisno je za djetetov rast i razvoj. Zimsko sunce je korisno za stvaranje vitamina D u koži, iako je suncu izloženo samo lice.
Najbolje doba dana za izlazak u šetnju tijekom zime je između 11 i 15 sati. Temperatura zraka sa minus predznakom nije i ne smije biti prepreka za boravak djece na otvorenom, ali bebina odjeća mora biti prigodna.
Budući da dojenčad leži u kolicima,  mogućnost pothlađivanja je veća. Zbog toga je potrebno slojevito oblačenje, jer više tankih slojeva bolje grije od jednog debelog. Ne smijemo zaboraviti kapicu i rukavice, a zimska vreća će osigurati dodatno grijanje u najhladnijim danima.
Dužina boravka na otvorenom ovisi o temperaturi zraka i dobi djeteta.
Preporučuje se ostati kod kuće ukoliko  je jako vjetrovito, kišovito ili maglovito, a temperature izrazito niske, niže od minus deset.
   


   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Smiju li bebe u šetnju kada su temperature (debelo) ispod nule?

<para>
 Poštovani, molim Vaše mišljenje o sljedećem problemu: moja kćer ima već blizu 6 i pol godina i ove godine kreće u školu. Bistro je i inteligentno dijete, s jednim „problemom“. Naime, još uvijek imamo problem sa noćnim mokrenjem. Prije ga nismo rješavali, jer je naša pedijatrica rekla da je to do 6 godine „normalno“, ali sada je to doba već prošlo i ne znamo više kako dalje. Skoro svaku noć krevet je mokar. Sada po zimi (iako znamo da nismo smjeli, ali samo zbog toga jer smo znali da će inače biti stalno bolesna, prehlađena ako to ne učinimo) stavljamo joj pelenu. Rijetko kad je ujutro pelena suha. Nedugo smo radili pretrage, imala je Escherihiju u urinu, što smo „riješili“ antibiotikom i uz pomoć nekih prirodnih pripravaka od brusnice, a i UZV urotrakta je pokazao da je sve u redu. Ono što nas čudi, je da se ona ponekad popiša (i po danu, obično kad se smije ili zaigra) i veli da ne osjeća da je to napravila. Molimo pomoć, zaista bi to htjeli riješiti u što kraćem roku. Našoj doktorici smo već „dosadili“ sa pitanjima o ovom problemu, a ona nam ne daje nikakve konkretne odgovore, tj. rješenja. Hvala unaprijed.
 K.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovani,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>mislim da Vaše dijete treba što prije uputiti dječjem nefrologu. Kod Vas se ne radi samo o problemu primarne enureze (noćnog mokrenja), već i o dnevnom bijegu mokraće, kapacitetu mokraćnog mjehura, pitanju kronične upale i nizu drugih stvari. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Pokušajte ponovo razgovarati s nadležnim pedijatrom o tegobama Vašeg djeteta i inizistirajte, a ukoliko ne dobijete konkretne upute obratite se za pomoć nekom od dječjih nefrologa koji imaju privatnu praksu. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Srdačan pozdrav<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dr. Matilda Kovač Šižgorić<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec.pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>subspecijalista pedijatrijske neurologije<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Primarna enureza - kako se liječi i kome se obratiti za terapiju? Ono što nas čudi, je da se ona ponekad popiša (i po danu, obično kad se smije ili zaigra) i veli da ne osjeća da je to napravila. 
   Poštovani, molim Vaše mišljenje o sljedećem problemu: moja kćer ima već blizu 6 i pol godina i ove godine kreće u školu. Bistro je i inteligentno dijete, s jednim „problemom“. Naime, još uvijek imamo problem sa noćnim mokrenjem. Prije ga nismo rješavali, jer je naša pedijatrica rekla da je to do 6 godine „normalno“, ali sada je to doba već prošlo i ne znamo više kako dalje. Skoro svaku noć krevet je mokar. Sada po zimi (iako znamo da nismo smjeli, ali samo zbog toga jer smo znali da će inače biti stalno bolesna, prehlađena ako to ne učinimo) stavljamo joj pelenu. Rijetko kad je ujutro pelena suha. Nedugo smo radili pretrage, imala je Escherihiju u urinu, što smo „riješili“ antibiotikom i uz pomoć nekih prirodnih pripravaka od brusnice, a i UZV urotrakta je pokazao da je sve u redu. Ono što nas čudi, je da se ona ponekad popiša (i po danu, obično kad se smije ili zaigra) i veli da ne osjeća da je to napravila. Molimo pomoć, zaista bi to htjeli riješiti u što kraćem roku. Našoj doktorici smo već „dosadili“ sa pitanjima o ovom problemu, a ona nam ne daje nikakve konkretne odgovore, tj. rješenja. Hvala unaprijed.
   K.
   
   Poštovani,
   mislim da Vaše dijete treba što prije uputiti dječjem nefrologu. Kod Vas se ne radi samo o problemu primarne enureze (noćnog mokrenja), već i o dnevnom bijegu mokraće, kapacitetu mokraćnog mjehura, pitanju kronične upale i nizu drugih stvari. 
   Pokušajte ponovo razgovarati s nadležnim pedijatrom o tegobama Vašeg djeteta i inizistirajte, a ukoliko ne dobijete konkretne upute obratite se za pomoć nekom od dječjih nefrologa koji imaju privatnu praksu. 
   Srdačan pozdrav
   Dr. Matilda Kovač Šižgorićspec.pedijatarsubspecijalista pedijatrijske neurologije
   
   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Primarna enureza - kako se liječi i kome se obratiti za terapiju?

<para>
 Imam dječaka od 2.5 godine i ima skroz loš apetit. Rođen je s 2.700 g a trenutno ima 10 kg. Slabo jede, skoro pa ništa. Jedino što mlijeko popije, ujutro čašu i navečer čašu. Molim vas savjet da li postoji neki lijek ili dodatak za otvaranje apetita? Puno hvala.
</para>
<para>Poštovana gospođo,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>sugeriram Vam da se javite dječjem gastroenterologu koji će provjeriti da li je razlog slabije napredovanja na tjelesnoj masi Vašeg djeteta samo konstitucionalan ili je rezultat nečeg drugog (npr. anemije zbog manjka željeza, intolerancije hrane, bakteriurije...). Trenutno je Vaše dijete po tjelesnoj masi ispod tzv. 5 centile, što je nama pedijatrima signal za dodatnu dijagnostičku obradu. Naravno, potrebno je pogledati i tjelesnu visinu koju niste napisali, da se vidi da li je dječak proporcionalno sitan.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Srdačan pozdrav<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dr. Matilda Kovač Šižgorić<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>subspecijalista pedijatrijske neurologije<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Lijek za otvaranje apetita ili pretrage? Sugeriram Vam da se javite dječjem gastroenterologu koji će provjeriti da li je razlog slabije napredovanja na tjelesnoj masi Vašeg djeteta samo konstitucionalan ili je rezultat nečeg drugog. 
   Imam dječaka od 2.5 godine i ima skroz loš apetit. Rođen je s 2.700 g a trenutno ima 10 kg. Slabo jede, skoro pa ništa. Jedino što mlijeko popije, ujutro čašu i navečer čašu. Molim vas savjet da li postoji neki lijek ili dodatak za otvaranje apetita? Puno hvala.

Poštovana gospođo,
   sugeriram Vam da se javite dječjem gastroenterologu koji će provjeriti da li je razlog slabije napredovanja na tjelesnoj masi Vašeg djeteta samo konstitucionalan ili je rezultat nečeg drugog (npr. anemije zbog manjka željeza, intolerancije hrane, bakteriurije...). Trenutno je Vaše dijete po tjelesnoj masi ispod tzv. 5 centile, što je nama pedijatrima signal za dodatnu dijagnostičku obradu. Naravno, potrebno je pogledati i tjelesnu visinu koju niste napisali, da se vidi da li je dječak proporcionalno sitan.
   Srdačan pozdrav
   Dr. Matilda Kovač Šižgorićspec. pedijatarsubspecijalista pedijatrijske neurologije
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Lijek za otvaranje apetita ili pretrage?

<para>
 Rečeno mi je da je moje djete jako napredno po govoru i da se lijepo izražava i jako dobro pamti ali da postoji problem u igri s drugom djecom. Napomenula je da je dijete vezano za tete, da ga samo poneke igračke zanimaju, da voli likovni (crtanje, farbanje i ostalo), ali da interesa za ostalo nema. Danas mi je teta rekla da je već dva dana nezainteresiran i za njih te da leži po podu i da je u nekom svom svijetu. Također je rekla da je pokušala doći do njega i odvela ga u drugu sobu u vrtiću kako bi ga tamo možda nešto zainteresiralo međutim neuspješno. To je stajalište tete iz vrtića. Da li to ukazuje na neki psihički problem?! Naime ja takvo njegovo ponašanje nisam primijetila. Kod kuće se lijepo igramo, kad smo na dječjim rođendanima svi se lijepo igraju i nema nikakvih problema kad sam ja u blizini. Nesigurna sam jer mi je ovo prvo djete i ne znam što da radim. Molim Vas za savjet?! Nina
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>situacija koju opisujete navodi nas na razmišljanje da je Vašem djetetu u vrtiću možda dosadno. S obzirom na istaknute napredne sposobnosti u razvoju govora i pamćenja, nameće se zaključak da se možda radi o nadarenom djetetu kojeg svakodnevne aktivnosti i igre djece u vrtiću nakon određenog vremena više ne zanimaju i upravo stoga ili ne pokazuje interes ili traži pažnju i društvo odraslih.</para>
<para>Predlažemo da učinite testiranje djetetovih znanja i sposobnosti i ukoliko se pokaže da je nadareno da ga uključite u radionice za nadarenu djecu te o istom savjetujete tete u vrtiću. Naime, neprepoznato nadareno dijete koje se ne potiče i stimulira adekvatno njegovim sposobnostima također može postati problem zbog nerazumijevanja sa okolinom.</para>
<para>
 <emphasis>Nataša Čičin – Šain, prof. defektolog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>

Vrlo napredni dječak (3) je nezainteresiran za sve što se radi u vrtiću Poštovani, moje djete (3 godine i 2 mjeseca) ide u vrtić od jeseni 2013 godine. Prije dva tjedan na incijativu tete iz vrtića bila sam na individualnom razgovoru. 
    Rečeno mi je da je moje djete jako napredno po govoru i da se lijepo izražava i jako dobro pamti ali da postoji problem u igri s drugom djecom. Napomenula je da je dijete vezano za tete, da ga samo poneke igračke zanimaju, da voli likovni (crtanje, farbanje i ostalo), ali da interesa za ostalo nema. Danas mi je teta rekla da je već dva dana nezainteresiran i za njih te da leži po podu i da je u nekom svom svijetu. Također je rekla da je pokušala doći do njega i odvela ga u drugu sobu u vrtiću kako bi ga tamo možda nešto zainteresiralo međutim neuspješno. To je stajalište tete iz vrtića. Da li to ukazuje na neki psihički problem?! Naime ja takvo njegovo ponašanje nisam primijetila. Kod kuće se lijepo igramo, kad smo na dječjim rođendanima svi se lijepo igraju i nema nikakvih problema kad sam ja u blizini. Nesigurna sam jer mi je ovo prvo djete i ne znam što da radim. Molim Vas za savjet?! Nina

Poštovana,
situacija koju opisujete navodi nas na razmišljanje da je Vašem djetetu u vrtiću možda dosadno. S obzirom na istaknute napredne sposobnosti u razvoju govora i pamćenja, nameće se zaključak da se možda radi o nadarenom djetetu kojeg svakodnevne aktivnosti i igre djece u vrtiću nakon određenog vremena više ne zanimaju i upravo stoga ili ne pokazuje interes ili traži pažnju i društvo odraslih.
Predlažemo da učinite testiranje djetetovih znanja i sposobnosti i ukoliko se pokaže da je nadareno da ga uključite u radionice za nadarenu djecu te o istom savjetujete tete u vrtiću. Naime, neprepoznato nadareno dijete koje se ne potiče i stimulira adekvatno njegovim sposobnostima također može postati problem zbog nerazumijevanja sa okolinom.

   Nataša Čičin – Šain, prof. defektolog
   
      Kabinet Korneo
   
 Klinfo.hr 

NATAŠA ČIČIN-ŠAIN

Vrlo napredni dječak (3) je nezainteresiran za sve što se radi u vrtiću

<para>
 Inače je dosta veseo, društven dječak, jedino se u zadnje vrijeme puno više srami, negoduje, dosta je nervozniji nego prije. Sve je dobro dok se ide njemu "niz dlaku". Molim Vas, ne znam stvarno od čega to baljenje može doći, može li biti neki poremećaj, jer svi su mu zubići izašli, dudu jedino još nismo bacili. Hvala unaprijed na odgovoru. AC
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>razvojna faza u kojoj se Vaše dijete trenutno nalazi nosi popularan naziv „terrible two“. Dvogodišnjaci nisu više bebe ali nisu niti dovoljno razumni da bi mogli reagirati i ponašati se onako kako okolina od njih očekuje. Ova faza naziva se još i faza "Neću", a prepoznajemo je po tome što dijete tada počinje snažnije kontrirati našim idejama, željama ili zahtjevima, postaje neposlušno i silno tvrdoglavo u inzistiranju da bude po njegovom. Ovo je više izraženo kod temperamentnije djece, a manje kod senzibilnije. Često je kontriranje praćeno s bacanjem po podu, vrištanjem, prekomjernim plakanjem što obično roditelje zaprepasti, zbuni, učini očajnim. No, proći će...</para>
<para>Savjetujemo da drugi problem o kojem pišete (a vezan je uz slinjenje, guranje ručica u usta i slično) pokušate prvo riješiti odlaskom svom pedijatru koji će utvrditi ima li potrebe za posjet specijalisti.</para>
<para>
 <emphasis>Stela Horvat, prof. rehabilitator</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Dječak (2) je počeo jako sliniti i stavljati ručice u usta Bok, imam dječaka od dvije i pol godine. U zadnjih mjesec, dva suprug i ja smo primijetili da puno više bali, drži po cijelu šaku u ustima, hvata sa strana svoj jezik. 
    Inače je dosta veseo, društven dječak, jedino se u zadnje vrijeme puno više srami, negoduje, dosta je nervozniji nego prije. Sve je dobro dok se ide njemu "niz dlaku". Molim Vas, ne znam stvarno od čega to baljenje može doći, može li biti neki poremećaj, jer svi su mu zubići izašli, dudu jedino još nismo bacili. Hvala unaprijed na odgovoru. AC

Poštovana,
razvojna faza u kojoj se Vaše dijete trenutno nalazi nosi popularan naziv „terrible two“. Dvogodišnjaci nisu više bebe ali nisu niti dovoljno razumni da bi mogli reagirati i ponašati se onako kako okolina od njih očekuje. Ova faza naziva se još i faza "Neću", a prepoznajemo je po tome što dijete tada počinje snažnije kontrirati našim idejama, željama ili zahtjevima, postaje  neposlušno i silno tvrdoglavo u inzistiranju da bude po njegovom. Ovo je više izraženo kod temperamentnije djece, a manje kod senzibilnije. Često je kontriranje praćeno s bacanjem po podu, vrištanjem, prekomjernim plakanjem što obično roditelje zaprepasti, zbuni, učini očajnim. No, proći će...
Savjetujemo da drugi problem o kojem pišete (a vezan je uz slinjenje, guranje ručica u usta i slično) pokušate prvo riješiti odlaskom svom pedijatru koji će utvrditi ima li potrebe za posjet specijalisti.

   Stela Horvat, prof. rehabilitator
   
      Kabinet Korneo
   

  Klinfo.hr 

STELA HORVAT

Dječak (2) je počeo jako sliniti i stavljati ručice u usta

<para>
 Teško ga se razumije ali stalno govori, u izgovoru fale slova i samo mama razumije što je htio kazati. Vrtić nije otklonio taj problem, štoviše upozorio sam logopeda i molio za pomoć, ali on je zadužen za sve vrtiće i pitanje je kada će ga moći čak i pregledati a kamoli raditi s djetetom. Valjda bi došao na red za par godina. Vrtići u Splitu imaju po jednog logopeda u centru za sve brojne manje vrtiće, to je stari ali neriješivi problem. Do tada svi su upućeni na privatnu praksu koja se plaća toliko da mi to ne možemo prihvatiti. Pitanje je postoji li neki lakši ili prikladni udžbenik gdje bismo se mi samo mogli educirati i pomoći djetetu? Zahvaljujem na pomoći uz najbolje želje. AŠ
</para>
<para>Poštovani,</para>
<para>gubitak prednjih zubića utjecat će na nepravilan izgovor samo nekih glasova, a u dobi od četiri godine nije neobično da dijete ne izgovara pravilno sve glasove te da na razumljivost utječe određeni broj pogrešaka u slaganju riječi i rečenica.</para>
<para>Danas na tržištu postoji nekoliko priručnika na temu nepravilnog izgovora glasova i mnogi su pisani kao priručnici za roditelje.
Međutim, kako ne bi s djetetom radili na svoju ruku, savjetovala bih vam da dijete ipak odvedete na procjenu kod logopeda kako bi logoped utvrdio uzrok nerazumljivost vašeg unuka.</para>
<para>Logoped bi vam, s obzirom na uzrok nerazumljivosti, mogao preporučiti najbolji priručnik ili vježbice za vašeg unuka.</para>
<para>
 <emphasis>Stella Rožman, prof. logoped</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Dječak (4) je razbio prednje zubiće i nerazumljivo priča Moj unuk, koji ima uskoro 4 godine, dok je bio mlađi u igri je razbio prednje zubiće i to je, kako vjerujemo, utjecalo na način govora i izgovora. 
    Teško ga se razumije ali stalno govori, u izgovoru fale slova i samo mama razumije što je htio kazati. Vrtić nije otklonio taj problem, štoviše upozorio sam logopeda i molio za pomoć, ali on je zadužen za sve vrtiće i pitanje je kada će ga moći čak i pregledati a kamoli raditi s djetetom. Valjda bi došao na red za par godina. Vrtići u Splitu imaju po jednog logopeda u centru za sve brojne manje vrtiće, to je stari ali neriješivi problem. Do tada svi su upućeni na privatnu praksu koja se plaća toliko da mi to ne možemo prihvatiti. Pitanje je postoji li neki lakši ili prikladni udžbenik gdje bismo se mi samo mogli educirati i pomoći djetetu? Zahvaljujem na pomoći uz najbolje želje. AŠ

Poštovani,
gubitak prednjih zubića utjecat će na nepravilan izgovor samo nekih glasova, a u dobi od četiri godine nije neobično da dijete ne izgovara pravilno sve glasove te da na razumljivost utječe određeni broj pogrešaka u slaganju riječi i rečenica.
Danas na tržištu postoji nekoliko priručnika na temu nepravilnog izgovora glasova i mnogi su pisani kao priručnici za roditelje.
Međutim, kako ne bi s djetetom radili na svoju ruku, savjetovala bih vam da dijete ipak odvedete na procjenu kod logopeda kako bi logoped utvrdio uzrok nerazumljivost vašeg unuka.
Logoped bi vam, s obzirom na uzrok nerazumljivosti, mogao preporučiti najbolji priručnik ili vježbice za vašeg unuka.

   Stella Rožman, prof. logoped
   
      Kabinet Korneo
   

  Klinfo.hr 

Dječak (4) je razbio prednje zubiće i nerazumljivo priča

<para>
 U vrtić je krenuo s 23 mjeseca i prilagodba je bila vrlo teška i dugotrajna, no uspio se adaptirati. Još u trenucima kad smo planirali drugu bebu, pokušali smo ga prebaciti u njegovu sobu, kupili smo i novi krevet po njegovom izboru... od tada je svega 10 puta prespavao u novom krevetu u svojoj sobi. On nikad nije bio spavalica ali je čovjek mogao namjestiti sat po njemu, uvijek je zaspao do 21 i 30, te se budio oko 6, 6 i 30 ujutro. Suprug i ja radimo, tako da nam je to uobičajeno vrijeme ustajanja, pa čak i vikendom. Problemi nastaju s rođenjem seke. Naravno do sada je bio centar mog i očevog svijeta, a sada ih je dvoje. Istinski se oboje trudimo maksimalno se posvetiti njemu, igrat se njegove omiljene igre u svako slobodno vrijeme. Prvih mjesec dana od rođenja seke nije pokazivao pretjeranu ljubomoru, ali nije pokazivao ni pretjeranu zainteresiranost za seku, tu i tamo bi je podragao ili poljubio i to bi bilo sve. Mi nismo forsirali pretjerani kontakt. U zadnjih nekoliko tjedana ima izjave tipa: ne volim vas, ne trebate mi, imaš zabranu grljenja i ljubljenja, na što mu ja odgovaram da ja njega svejedno volim najviše na svijetu, kad kaže da ga ne smijem grlit i da izađem iz sobe, svejedno ga zagrlim i što je najbitnije on prihvati zagrljaj i maženje i zapravo jedva čeka da ga primim. Uz takve izjave i ljutnju koju pokazuje, ukoliko nije nešto taj tren kad se on sjeti, jer npr.dojim seku. Počeli su i problemi sa spavanjem, što me najviše od svega brine. Sada u ovih 2 tjedna praznika nismo prospavali niti jednu noć u komadu (beba spava od 9 navečer do 7 ujutro s jednim hranjenjem po noći, te nikada nije plakla po noći). Znači on bi zaspao u 21.30 i probudio se u suzama oko 2 ujutro, ja ga umirim i prebacim u svoju sobu ali više ne može zaspati. U to vrijeme, pjeva, plače, broji, vrti se i svašta nešto. Sve do 4. Onda ga pustim da se digne. On ode u svoju sobu i slaže legiće. Naravno oko 11 je umoran i odspava 2 sata preko dana. Uglavnom se zadnjih nekoliko noći budi u 4 ujutro, a zaspi oko 21.30, a preko dana odspava svega 1 h, svakako mislim da je to premalo sna za jednog petogodišnjaka. Pokušali smo sve kombinacije, spavanje sa mnom, spavanje s tatom, spavanje kod bake, spavanje ranije, kasnije, no rezultat je podjednak. On je svako jutro budan u 4 ujutro. Da li je je taj obrazac spavanja prolazan, da li je povezan s ljubomorom, ne znam, no zaista me brine. U vrtić je ponovno krenuo sada u utorak, tete kažu da je kao i uvijek jako dobar, da sudjeluje u svim aktivnostima i da se ne primjećuje ta neispavanost, osim što zaspi među prvima u grupi. Molim da mi date nekoliko prijedloga što i kako postupiti? Zahvaljujem zabrinuta mama
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>rođenje drugog djeteta uvijek je veliki događaj ne samo za roditelje već i za bracu ili seku. Kroz njegove izjave koje ste naveli on iskazuje svoju povrijeđenost i ljutnju na Vaše postupke (vjerojatno na one koji su, umjesto na njega, usmjereni na seku). Čini se da u tim situacijama dobro reagirate i podsjećate ga na Vašu bezuvjetnu ljubav prema njemu. Uz to, možete mu i verbalizirati to što mislite da je u podlozi, npr. “Čini se da si ljut jer...“. Na taj način dobit će poruku da ga razumijete i da su Vam važni njegovi osjećaji.</para>
<para>Vezano uz promjenu ritma spavanja, obaratite pažnju na to što se još promijenilo u okolini kada su se javili problemi sa spavanjem. Može se raditi o tome da je to povezano s osjećajem ljubomore i u tom slučaju Vam predlažem da pročitete sljedeći članak: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/sto-uciniti-kada-je-dijete-ljubomorno/9110/1/">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/sto-uciniti-kada-je-dijete-ljubomorno/9110/1/</ulink>
</para>
<para>Ipak, moguće je i da je nešto drugo u podlozi. Naveli ste da ste već isprobali razne kombinacije spavanja, ali da to nije pomoglo. Ono što je važno jest da se odlučite za samo jednu varijantu, koja Vam je najprihvatljivija, te da budete uporni u tome da Vaš sin ponovo uspostavi primjereni ritam. S obzirom da ste spomenuli kako je i prilagodba na vrtić bila teška i dugotrajna moguće je da je Vaš dječak, prema dimenziji temperamenta – prilagodljivost, teže prilagodljiv pa mu jednostavno treba duže vremena da usvoji neku novu rutinu. Stoga pripremite puno strpljenja, dosljednosti i topline da biste pomogli svom mališanu u tome.</para>
<para>Također, obratite pažnju i na to da ga nekoliko sati prije spavanja okupirate nekim opuštajućim, a ne stimulirajućim aktivnostima.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, magistra psihologije, </emphasis>
 <emphasis>praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Od kad je dobio seku, moj sin (5) ima velikih problema sa spavanjem Poštovani, Molim Vas za savjet! Imam sina od 5 godina i 3 mjeseca, a prije tri mjeseca dobio je i seku. On je inače kreativan, pametan, radoznao, veseo i poslušan dječak, izrazito vezan za mene. 
    U vrtić je krenuo s 23 mjeseca i prilagodba je bila vrlo teška i dugotrajna, no uspio se adaptirati. Još u trenucima kad smo planirali drugu bebu, pokušali smo ga prebaciti u njegovu sobu, kupili smo i novi krevet po njegovom izboru... od tada je svega 10 puta prespavao u novom krevetu u svojoj sobi. On nikad nije bio spavalica ali je čovjek mogao namjestiti sat po njemu, uvijek je zaspao do 21 i 30, te se budio oko 6, 6 i 30 ujutro. Suprug i ja radimo, tako da nam je to uobičajeno vrijeme ustajanja, pa čak i vikendom. Problemi nastaju s rođenjem seke. Naravno do sada je bio centar mog i očevog svijeta, a sada ih je dvoje. Istinski se oboje trudimo maksimalno se posvetiti njemu, igrat se njegove omiljene igre u svako slobodno vrijeme. Prvih mjesec dana od rođenja seke nije pokazivao pretjeranu ljubomoru, ali nije pokazivao ni pretjeranu zainteresiranost za seku, tu i tamo bi je podragao ili poljubio i to bi bilo sve. Mi nismo forsirali pretjerani kontakt. U zadnjih nekoliko tjedana ima izjave tipa: ne volim vas, ne trebate mi, imaš zabranu grljenja i ljubljenja, na što mu ja odgovaram da ja njega svejedno volim najviše na svijetu, kad kaže da ga ne smijem grlit i da izađem iz sobe, svejedno ga zagrlim i što je najbitnije on prihvati zagrljaj i maženje i zapravo jedva čeka da ga primim. Uz takve izjave i ljutnju koju pokazuje, ukoliko nije nešto taj tren kad se on sjeti, jer npr.dojim seku. Počeli su i problemi sa spavanjem, što me najviše od svega brine. Sada u ovih 2 tjedna praznika nismo prospavali niti jednu noć u komadu (beba spava od 9 navečer do 7 ujutro s jednim hranjenjem po noći, te nikada nije plakla po noći). Znači on bi zaspao u 21.30 i probudio se u suzama oko 2 ujutro, ja ga umirim i prebacim u svoju sobu ali više ne može zaspati. U to vrijeme, pjeva, plače, broji, vrti se i svašta nešto. Sve do 4. Onda ga pustim da se digne. On ode u svoju sobu i slaže legiće. Naravno oko 11 je umoran i odspava 2 sata preko dana. Uglavnom se zadnjih nekoliko noći budi u 4 ujutro, a zaspi oko 21.30, a preko dana odspava svega 1 h, svakako mislim da je to premalo sna za jednog petogodišnjaka. Pokušali smo sve kombinacije, spavanje sa mnom, spavanje s tatom, spavanje kod bake, spavanje ranije, kasnije, no rezultat je podjednak. On je svako jutro budan u 4 ujutro. Da li je je taj obrazac spavanja prolazan, da li je povezan s ljubomorom, ne znam, no zaista me brine. U vrtić je ponovno krenuo sada u utorak, tete kažu da je kao i uvijek jako dobar, da sudjeluje u svim aktivnostima i da se ne primjećuje ta neispavanost, osim što zaspi među prvima u grupi. Molim da mi date nekoliko prijedloga što i kako postupiti? Zahvaljujem zabrinuta mama

Draga mama,
rođenje drugog djeteta uvijek je veliki događaj ne samo za roditelje već i za bracu ili seku. Kroz njegove izjave koje ste naveli on iskazuje svoju povrijeđenost i ljutnju na Vaše postupke (vjerojatno na one koji su, umjesto na njega, usmjereni na seku). Čini se da u tim situacijama dobro reagirate i podsjećate ga na Vašu bezuvjetnu ljubav prema njemu. Uz to, možete mu i verbalizirati to što mislite da je u podlozi, npr. “Čini se da si ljut jer...“. Na taj način dobit će poruku da ga razumijete i da su Vam važni njegovi osjećaji.
Vezano uz promjenu ritma spavanja, obaratite pažnju na to što se još promijenilo u okolini kada su se javili problemi sa spavanjem. Može se raditi o tome da je to povezano s osjećajem ljubomore i u tom slučaju Vam predlažem da pročitete sljedeći članak: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/sto-uciniti-kada-je-dijete-ljubomorno/9110/1/

Ipak, moguće je i da je nešto drugo u podlozi. Naveli ste da ste već isprobali razne kombinacije spavanja, ali da to nije pomoglo. Ono što je važno jest da se odlučite za samo jednu varijantu, koja Vam je najprihvatljivija, te da budete uporni u tome da Vaš sin ponovo uspostavi primjereni ritam. S obzirom da ste spomenuli kako je i prilagodba na vrtić bila teška i dugotrajna moguće je da je Vaš dječak, prema dimenziji temperamenta – prilagodljivost, teže prilagodljiv pa mu jednostavno treba duže vremena da usvoji neku novu rutinu. Stoga pripremite puno strpljenja, dosljednosti i topline da biste pomogli svom mališanu u tome.
Također, obratite pažnju i na to da ga nekoliko sati prije spavanja okupirate nekim opuštajućim, a ne stimulirajućim aktivnostima.
Sretno!

   Tea Knežević, magistra psihologije, 
   praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Od kad je dobio seku, moj sin (5) ima velikih problema sa spavanjem

<para>
 Nismo primjetili da se sve pretvorilo u problem zadržavanja, nisam razumijela da su njegove prljave gaćice od izlaska pa vraćanja stolice unutra, ja sam mislila da je zbog vjetrova. Kad sam skužila o čemu se radi problem je uzeo maha. Ne želi kakiti. Pije Portalak, ne pomaže puno, kaki jedino ako je toliko tekuće da već curi niz noge, ne želi tiskati, inače je ljut, namrgođen, lako se naljuti, tuče nas... Ima mlađu seku koja za sada nema problema nikakvih s tim, još koristi pelenu ali traži mokriti i hoće ponekad obaviti veliku nuždu u wc ili nonu. Njen problem je što je postala jako ljuta, plačljiva, razdražljiva i ne želi spavati, jako je vezana za didu koji joj sve pušta pa čim nešto nije po volji ode kod njega i onda se mi s njim prepiremo pred njom. Dječak je inače osjetljiv, često bolestan, operirao herniju pa je bio u bolnici gdje je bio sav isprepadan u dobi od 2 i pol godine. Ima strah od zločestih doktora i sestara, voli ići kod svoje pedijatrice. Inače je osjećajan, osjetljiv, nježan, pažljiv i slaba sam na njega kao majka, primjećujem svoju krivnju u svemu, kad napravi nešto dobro hvalim ga do neba da vidi da ga volim i cijenim to što se trudi što je pametan, kad je zločest grdim ga i kudim. Tako i za kakanje, kad je sve ok bilo, hvalili smo ga, a sad kad nije, vikala sam i bila bezobrazna. Znam da sam pogriješila ali kako sada to ispraviti? Vidim da se ljudi pate po par godina s tim. Užasno, velika je to muka. Već hranu razvrstava na onu od koje se kaka i onu od koje ne. Kako ne pričati o tome kad mu moram reći da ne smije čokoladu ili mlijeka puno i slatkiše, da mora piti jogurta, jesti juhu? Ide u igraonicu za djecu svaki drugi dan, tamo je isto kakio a sad je isto prestao. U kući nas je 6, baka, dida, ja i suprug i djeca. Odnosi nisu uvijek bajni. Svi smo doma, nitko ne radi, tata nam je sad prije 10-ak dana otišao na teren, maleni je jako vezan za mene i stalno pita kad ću prestati raditi a malena je za didu. Vode se bitke oko moje ljubavi, kad jedno sjedi u krilu, drugo je ljubomorno, kad drugo, onda je obratno i tako. Pokušavam im sve objasniti, pričati, govoriti što je lijepo a što ne, što se smije a što ne, kako se treba ponašati, poticati ih da razgovaraju, a ne da se tuku, da budu dobri, lijepo se ponašaju, budu kulturni. Što da radim? Hvala.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>prvo ću se osvrnuti na problem kojeg ste naveli vezano uz Vašeg dječaka. Za početak, važno je razmisliti o tome što se dogodilo prije mjesec dana, odnosno od kada je počeo zadržavati stolicu. Je li bio neki poseban događaj u okolini koji je mogao utjecati na njega?</para>
<para>Naveli ste da se lako ljuti i da vas tada tuče. Jako je važno da napravite razliku između njegove emocije (ljutnje) i njegova ponašanja (udaranje). Naime, uredu je da bude ljut i treba ga poticati da ne potiskuje emocije već da ih izražava, ipak ono što je ključno jest da ga učite da ih izražava na primjeren način.</para>
<para>Nešto o tome možete pročitati na sljedećem linku: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/%20">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/ </ulink>
</para>
<para>S obzirom da je Vaš dječak imao i zdravstvenih teškoća i bio hospitaliziran vjerojatno je i taj događaj na njemu ostavio traga. Naime, čak i kod manje osjetljive djece to je događaj za koji im treba neko vrijeme da ga "prorade", a neka dječica jednostavno nemaju kapacitet da to sami učine. Navodite i da je situacija u Vašem kućanstvu izazovna pa svakako treba razmisliti o tome koje poruke dječica mogu usvojiti i kako se oni s time nose.</para>
<para>Dobro je što prepoznajete da vikanje i kazne u namjeri poticanja kakanja nikako ne pomažu već upravo suprotno – mogu još samo pogoršati situaciju. S obzirom da se pitate kako sada to ispraviti, za Vas je odgovor: s puno razumijevanja, pažnje i topline.</para>
<para>Naime, Vaš dječak to ne radi namjerno i zato što želi nekome nešto otežati. Jedan od razloga zašto neka djeca počnu zadržavati stolicu je taj što osjećaju da imaju premalo kontrole nad nekim stvarima u svom životu (bilo da su to odnosi u okolini, bilo da je to vezano uz njegov strah od doktora, natjecanje sa sekom za Vašu pažnju... - nemoguće je sada to znati) pa onda biraju kontrolirati bar ono što mogu – a to je kakanje. Ono što je jako važno da znate da se uvijek radi o nesvjesnoj odluci, dakle, opet napominjem, dijete to nije svjesno tako iskalkuliralo.</para>
<para>Zato je jako važno da Vi u njegovu životu više na budete netko tko će ga tjerati da radi nešto što mu je iz nekog razloga teško, već da prijeđete na njegovu stranu i pristupite mu bez imalo osude, s puno pažnje i malo po malo zajednički radite na tome da se on opusti i da problem kakanja ne bude glavna tema u Vašem odnosu.
Naglašavajte stvari u kojima je uspješan, ohrabrujte ga i pokazujte mu razumijevanje za njegove osjećaje i potrebe. To ne znači da ćete odobravati njegovo nepoželjno ponašanje (npr. kada Vas tuče jako je važno da mu postavite granicu), ali u redu je da osjeća i iskaže ljutnju na neki primjeren način, a u tome mu Vi trebate pomoći. Isto vrijedi i za djevojčicu.</para>
<para>Više o emociji ljutnje i o tome kako se treba postaviti pročitajte na sljedećem linku: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/</ulink>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj dječak (4) namjerno zadržava stolicu i ne znam kako mu pomoći Poštovani, dječak od 4 godine već mjesec dana ima probleme sa stolicom. 
    Nismo primjetili da se sve pretvorilo u problem zadržavanja, nisam razumijela da su njegove prljave gaćice od izlaska pa vraćanja stolice unutra, ja sam mislila da je zbog vjetrova. Kad sam skužila o čemu se radi problem je uzeo maha. Ne želi kakiti. Pije Portalak, ne pomaže puno, kaki jedino ako je toliko tekuće da već curi niz noge, ne želi tiskati, inače je ljut, namrgođen, lako se naljuti, tuče nas... Ima mlađu seku koja za sada nema problema nikakvih s tim, još koristi pelenu ali traži mokriti i hoće ponekad obaviti veliku nuždu u wc ili nonu. Njen problem je što je postala jako ljuta, plačljiva, razdražljiva i ne želi spavati, jako je vezana za didu koji joj sve pušta pa čim nešto nije po volji ode kod njega i onda se mi s njim prepiremo pred njom. Dječak je inače osjetljiv, često bolestan, operirao herniju pa je bio u bolnici gdje je bio sav isprepadan u dobi od 2 i pol godine. Ima strah od zločestih doktora i sestara, voli ići kod svoje pedijatrice. Inače je osjećajan, osjetljiv, nježan, pažljiv i slaba sam na njega kao majka, primjećujem svoju krivnju u svemu, kad napravi nešto dobro hvalim ga do neba da vidi da ga volim i cijenim to što se trudi što je pametan, kad je zločest grdim ga i kudim. Tako i za kakanje, kad je sve ok bilo, hvalili smo ga, a sad kad nije, vikala sam i bila bezobrazna. Znam da sam pogriješila ali kako sada to ispraviti? Vidim da se ljudi pate po par godina s tim. Užasno, velika je to muka. Već hranu razvrstava na onu od koje se kaka i onu od koje ne. Kako ne pričati o tome kad mu moram reći da ne smije čokoladu ili mlijeka puno i slatkiše, da mora piti jogurta, jesti juhu? Ide u igraonicu za djecu svaki drugi dan, tamo je isto kakio a sad je isto prestao. U kući nas je 6, baka, dida, ja i suprug i djeca. Odnosi nisu uvijek bajni. Svi smo doma, nitko ne radi, tata nam je sad prije 10-ak dana otišao na teren, maleni je jako vezan za mene i stalno pita kad ću prestati raditi a malena je za didu. Vode se bitke oko moje ljubavi, kad jedno sjedi u krilu, drugo je ljubomorno, kad drugo, onda je obratno i tako. Pokušavam im sve objasniti, pričati, govoriti što je lijepo a što ne, što se smije a što ne, kako se treba ponašati, poticati ih da razgovaraju, a ne da se tuku, da budu dobri, lijepo se ponašaju, budu kulturni. Što da radim? Hvala.

Draga mama,
prvo ću se osvrnuti na problem kojeg ste naveli vezano uz Vašeg dječaka. Za početak, važno je razmisliti o tome što se dogodilo prije mjesec dana, odnosno od kada je počeo zadržavati stolicu. Je li bio neki poseban događaj u okolini koji je mogao utjecati na njega?
Naveli ste da se lako ljuti i da vas tada tuče. Jako je važno da napravite razliku između njegove emocije (ljutnje) i njegova ponašanja (udaranje). Naime, uredu je da bude ljut i treba ga poticati da ne potiskuje emocije već da ih izražava, ipak ono što je ključno jest da ga učite da ih izražava na primjeren način.
Nešto o tome možete pročitati na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/ 

S obzirom da je Vaš dječak imao i zdravstvenih teškoća i bio hospitaliziran vjerojatno je i taj događaj na njemu ostavio traga. Naime, čak i kod manje osjetljive djece to je događaj za koji im treba neko vrijeme da ga "prorade", a neka dječica jednostavno nemaju kapacitet da to sami učine. Navodite i da je situacija u Vašem kućanstvu izazovna pa svakako treba razmisliti o tome koje poruke dječica mogu usvojiti i kako se oni s time nose.
Dobro je što prepoznajete da vikanje i kazne u namjeri poticanja kakanja nikako ne pomažu već upravo suprotno – mogu još samo pogoršati situaciju. S obzirom da se pitate kako sada to ispraviti, za Vas je odgovor: s puno razumijevanja, pažnje i topline.
Naime, Vaš dječak to ne radi namjerno i zato što želi nekome nešto otežati. Jedan od razloga zašto neka djeca počnu zadržavati stolicu je taj što osjećaju da imaju premalo kontrole nad nekim stvarima u svom životu (bilo da su to odnosi u okolini, bilo da je to vezano uz njegov strah od doktora, natjecanje sa sekom za Vašu pažnju... -  nemoguće je sada to znati) pa onda biraju kontrolirati bar ono što mogu – a to je kakanje. Ono što je jako važno da znate da se uvijek radi o nesvjesnoj odluci, dakle, opet napominjem, dijete to nije svjesno tako iskalkuliralo.
Zato je jako važno da Vi u njegovu životu više na budete netko tko će ga tjerati da radi nešto što mu je iz nekog razloga teško, već da prijeđete na njegovu stranu i pristupite mu bez imalo osude, s puno pažnje i malo po malo zajednički radite na tome da se on opusti i da problem kakanja ne bude glavna tema u Vašem odnosu.
Naglašavajte stvari u kojima je uspješan, ohrabrujte ga i pokazujte mu razumijevanje za njegove osjećaje i potrebe. To ne znači da ćete odobravati njegovo nepoželjno ponašanje (npr. kada Vas tuče jako je važno da mu postavite granicu), ali u redu je da osjeća i iskaže ljutnju na neki primjeren način, a u tome mu Vi trebate pomoći. Isto vrijedi i za djevojčicu.
Više o emociji ljutnje i o tome kako se treba postaviti pročitajte na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/
   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Moj dječak (4) namjerno zadržava stolicu i ne znam kako mu pomoći

<para>
 Ne bih željela samo vikati na nju i uzimati joj stvari na silu ako nešto ne smije dobiti, a to uglavnom tako završi. Ona je dobra, vesela, ima starijeg bracu, dosta je samostalna, ali kada se naljuti do nje se nikako ne može doprijeti. U zadnjih par dana je u nekoliko navrata plakala dok nije počela jecati samo zato jer je htjela autić kojim se igrao brat, a još se je k tome bacila na pod. To je trajalo 15-tak minuta dok nisam sina zamolila da joj da autić i ujedno se pitala da li sam pogriješila. Često se desi da iz čista mira počne tući, gristi ili udarati bracu. Kažemo joj lijepo da se to ne radi, objasnimo joj kao da je velika, ali ništa. Ona nas posluša i opet po svojem. Ako ju potjeramo u kaznu na dvije minute, ona se smije, diže sa stolice, pa izađe van iz kazne, a da joj nismo rekli. I to mi je najveći problem. Kako da joj ukažem na to da nešto ne smije kad nas uopće ne doživljava? Kako da ju, pod navodnicima, kaznim kad recimo krene udarati našeg peseka? Dosta brzo plane i u tom bijesu ponekad i baci igračku. I još jedna stvar koja mi je osobno neshvatljiva. Ona je takva samo kod kuće. U vrtiću je potpono drugačija. Ne tuče se, ne gura se, ne svađa. Nema nikakvih problema s njom. Kad ju brat gurne recimo ona odmah navali na njega, a u vrtiću bi ju do sutra mogli gurkati. Još samo nešto za kraj. Moram napomenuti da ona još ne govori, jako slabo i kad su igračke u pitanju nikad nije htjela neku zamjensku nego samo onu koju si je ona zacrtala. Ima taj svoj karakter i drago mi je zbog toga, ali ne želim da mi odrasta u uvjerenju da se suzama može nešto dobiti i da loše ponašanje nema posljedice. Dobra je curica i ne želim da postane nekakvo razmaženo derište samo zato jer se nisam znala postaviti prema njenoj ljutnji. Inače sam, za razliku od supruga, popustljivija i pokušavam to promjeniti malo. Mama S.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>prema ovome što ste opisali moglo bi se raditi o tome da Vaša djevojčica prema temperamentu ima intenzivnije emocionalne reakcije što znači da generalno, sve emocije – i ugodne i neugodne, iskazuje burnije. Kod takve dječice posebno je važno pomoći im da razlikuju primjereno i neprimjereno izražavanje emocija kako pri tome ne bi ozljeđivali sebe, nekoga drugoga ili uništavali nešto. Da biste to postigli potrebna je Vaša dosljednost i jasnoća u postavljanju granica te primjeren pristup.</para>
<para>Za neke situacije moguće je predvidjeti da se djetetu neće svidjeti neki naš zahtjev ili postavljena granica i tada je važno djetetu unaprijed najaviti te se pripremiti na moguću neugodnu reakciju. Kada dijete već osjeti neku emociju, npr. ljutnju, tada mu treba pomoći kako da silnu energiju koja mu se javi s tom emocijom usmjeri na neku radnju koja je za Vas ok.</para>
<para>Dakle, ako se dogodi da počne tući brata ili činiti nešto drugo neprimjereno, potrebno ju je u tome fizički onemogućiti, priznati njenu emociju (reći joj da vidite da je jako ljuta), postaviti joj jasnu granicu (da brat nije za udaranje) te joj predložiti neki drugi način na koji može "izbaciti" svoju ljutnju (npr. možete joj Vi pokazati kako da udara po jastuku, lupa nogama u pod ili čini nešto drugo što Vam je ok). Naime, kad je dijete već ljuto ono se ne može u trenutku smiriti te "za kaznu" sjediti na mjestu pa se stoga to ni ne treba tražiti od nje. Potrebno je naučiti ju da se regulira i da ne iskazuje agresivno ponašanje.</para>
<para>Više o tome možete pročitati u sljedećem članku: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/%20">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/ </ulink>
</para>
<para>Također, vodite računa o tome da je veća vjerojatnost da će se dijete ponašati loše onda kada se i osjeća loše, stoga iskoristite ugodne trenutke da ju osnažite, da joj date neke jednostavne izbore te se na taj način Vaša djevojčica osjeti zadovoljnije i važnije.</para>
<para>S obzirom da ste spomenuli da Vaša djevojčica dosta slabo govori moguće je da joj je to još jedan dodatan izvor frustracije. Naime, ona u ovoj dobi sada već puno toga razumije, a ako ne verbalizira to joj svakako otežava izražavanje njenih želja, potreba. Vjerujem da će se uz Vašu dosljednost u postavljanju granica te poticanje njene verbalizacije navedeni problem ipak smanjiti.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Kako da kćeri (2) ukažem da nešto ne smije ako nas ona uopće ne doživljava? Dobar dan. Imam curicu od 2 godine i mjesec dana i ne znam kako da se postavim prema njoj u nekim situacijama. 
    Ne bih željela samo vikati na nju i uzimati joj stvari na silu ako nešto ne smije dobiti, a to uglavnom tako završi. Ona je dobra, vesela, ima starijeg bracu, dosta je samostalna, ali kada se naljuti do nje se nikako ne može doprijeti. U zadnjih par dana je u nekoliko navrata plakala dok nije počela jecati samo zato jer je htjela autić kojim se igrao brat, a još se je k tome bacila na pod. To je trajalo 15-tak minuta dok nisam sina zamolila da joj da autić i ujedno se pitala da li sam pogriješila. Često se desi da iz čista mira počne tući, gristi ili udarati bracu. Kažemo joj lijepo da se to ne radi, objasnimo joj kao da je velika, ali ništa. Ona nas posluša i opet po svojem. Ako ju potjeramo u kaznu na dvije minute, ona se smije, diže sa stolice, pa izađe van iz kazne, a da joj nismo rekli. I to mi je najveći problem. Kako da joj ukažem na to da nešto ne smije kad nas uopće ne doživljava? Kako da ju, pod navodnicima, kaznim kad recimo krene udarati našeg peseka? Dosta brzo plane i u tom bijesu ponekad i baci igračku. I još jedna stvar koja mi je osobno neshvatljiva. Ona je takva samo kod kuće. U vrtiću je potpono drugačija. Ne tuče se, ne gura se, ne svađa. Nema nikakvih problema s njom. Kad ju brat gurne recimo ona odmah navali na njega, a u vrtiću bi ju do sutra mogli gurkati. Još samo nešto za kraj. Moram napomenuti da ona još ne govori, jako slabo i kad su igračke u pitanju nikad nije htjela neku zamjensku nego samo onu koju si je ona zacrtala. Ima taj svoj karakter i drago mi je zbog toga, ali ne želim da mi odrasta u uvjerenju da se suzama može nešto dobiti i da loše ponašanje nema posljedice. Dobra je curica i ne želim da postane nekakvo razmaženo derište samo zato jer se nisam znala postaviti prema njenoj ljutnji. Inače sam, za razliku od supruga, popustljivija i pokušavam to promjeniti malo. Mama S.

Draga mama,
prema ovome što ste opisali moglo bi se raditi o tome da Vaša djevojčica prema temperamentu ima intenzivnije emocionalne reakcije što znači da generalno, sve emocije – i ugodne i neugodne, iskazuje burnije. Kod takve dječice posebno je važno pomoći im da razlikuju primjereno i neprimjereno izražavanje emocija kako pri tome ne bi ozljeđivali sebe, nekoga drugoga ili uništavali nešto. Da biste to postigli potrebna je Vaša dosljednost i jasnoća u postavljanju granica te primjeren pristup.
Za neke situacije moguće je predvidjeti da se djetetu neće svidjeti neki naš zahtjev ili postavljena granica i tada je važno djetetu unaprijed najaviti te se pripremiti na moguću neugodnu reakciju. Kada dijete već osjeti neku emociju, npr. ljutnju, tada mu treba pomoći kako da silnu energiju koja mu se javi s tom emocijom usmjeri na neku radnju koja je za Vas ok.
Dakle, ako se dogodi da počne tući brata ili činiti nešto drugo neprimjereno, potrebno ju je u tome fizički onemogućiti, priznati njenu emociju (reći joj da vidite da je jako ljuta), postaviti joj jasnu granicu (da brat nije za udaranje) te joj predložiti neki drugi način na koji može "izbaciti" svoju ljutnju (npr. možete joj Vi pokazati kako da udara po jastuku, lupa nogama u pod ili čini nešto drugo što Vam je ok). Naime, kad je dijete već ljuto ono se ne može u trenutku smiriti te "za kaznu" sjediti na mjestu pa se stoga to ni ne treba tražiti od nje. Potrebno je naučiti ju da se regulira i da ne iskazuje agresivno ponašanje.
Više o tome možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/ 

Također, vodite računa o tome da je veća vjerojatnost da će se dijete ponašati loše onda kada se i osjeća loše, stoga iskoristite ugodne trenutke da ju osnažite, da joj date neke jednostavne izbore te se na taj način Vaša djevojčica osjeti zadovoljnije i važnije.
S obzirom da ste spomenuli da Vaša djevojčica dosta slabo govori moguće je da joj je to još jedan dodatan izvor frustracije. Naime, ona u ovoj dobi sada već puno toga razumije, a ako ne verbalizira to joj svakako otežava izražavanje njenih želja, potreba. Vjerujem da će se uz Vašu dosljednost u postavljanju granica te poticanje njene verbalizacije navedeni problem ipak smanjiti.
Sretno!

   Tea Knežević
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Kako da kćeri (2) ukažem da nešto ne smije ako nas ona uopće ne doživljava?

<para> Prošli tjedan smo bili kod pedijatra no ništa nam ne govori osim da nastavimo s toaletom.</para>
<para>
 Poštovani, moje dijete ima 2,5 mjeseca. Tri tjedna nakon rođenja začepio se nosić koji smo teško čistili. Sekret je bio zelene boje i jako gusti. Pedijatrica je dijagnosticirala običnu prehladu. Mi smo svakodnevno više puta nosić čistili fiziološkom, inhalirali i izvlačili sekret usisivačom. Beba je nakon 3 tjedna počela kašljati i dobila temperauru te smo odmah išli u bolnicu gdje joj je dijagnosticiran bronhiolitis i virusna upala pluća - RSV. Nakon 4 dana puštena je kući uz preporuku toalete nosa. Dijete nije primilo nikakav lijek pošto je u pitanju virus. Danas je staro 2,5 mjeseca, još uvijek kašlje i ima sekreta u nosiću. Dakle, mi već 8 tjedana svakodnevno čistimo nosić fiziološkom, usisivačem i inhaliramo dijete no nikako da skroz ozdravi. Prošli tjedan smo bili kod pedijatra no ništa nam ne govori osim da nastavimo s toaletom. Inače beba dobro jede, rođena je sa 3500g, sad ima 4800g, jede samo majčino mlijeko, stolice uredne. Zanima me da li je sporo ozdravljenje normalno kod dojenčadi i da li može imati kakve posljedice, oštećenje sinusa ili slično? mama Ana
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>RSV (respiratorni sincicijski virus) je vrlo zarazna virusna bolest koja se obično javlja tijekom zimskih mjeseci. Više od polovice dojenčadi se susreće s ovim virusom prije prvog rođendana. Većina dojenčadi imaju blage simptome - curenje nosa, lagano povišenu temperaturu, kašalj.</para>
<para>U neke dojenčadi bolest se može komplicirati razvojem bronhiolitisa i upale pluća, što se dogodilo vašoj bebi. RSV je najčešći uzrok bronhiolitisa i upale pluća djece mlađe od godine dana. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Većina inače zdrave djece s bronhiolitisom počinje se oporavljati već kroz nekoliko dana. Međutim, kašalj i hroptanje mogu potrajati dulje, pa je potrebno više tjedana do povratka "u normalu". Prema nekim istraživanjima RSV infekcija može umanjiti sposobnost imunih stanica u smirivanju upale u dišnim putovima. Nakon preboljelog RSV bronhiolitisa neka djeca imaju ponavljane epizode kašlja, hroptanja i/ili otežanog disanja tijekom svakog respiracijskog infekta. Ovi bronhitisi potaknuti virusom liječe se istim lijekovima kao i astma dječe dobi. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Obzirom da je vaša beba inače dobro, lijepo jede i napreduje, nastavite kao i do sada pod kontrolom vašeg pedijatra.</para>
<para>Također, treba pripomenuti da su neka prethodna istraživanja ukazala na vezu između ponavljajućih upala pluća uzrokovanih respiratornim sincicijskim virusom (RSV) i razvoja astme kasnije u životu.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 </emphasis>
</para>

Respiratorni sincicijski virus (RSV) i razvoj bronhiolitisa kod dojenčadi Dakle, mi već 8 tjedana svakodnevno čistimo nosić fiziološkom, usisivačem i inhaliramo dijete no nikako da skroz ozdravi.  Prošli tjedan smo bili kod pedijatra no ništa nam ne govori osim da nastavimo s toaletom.

   Poštovani, moje dijete ima 2,5 mjeseca. Tri tjedna nakon rođenja začepio se nosić koji smo teško čistili. Sekret je bio zelene boje i jako gusti. Pedijatrica je dijagnosticirala običnu prehladu. Mi smo svakodnevno više puta nosić čistili fiziološkom, inhalirali i izvlačili sekret usisivačom. Beba je nakon 3 tjedna počela kašljati i dobila temperauru te smo odmah išli u bolnicu gdje joj je dijagnosticiran bronhiolitis i virusna upala pluća - RSV. Nakon 4 dana puštena je kući uz preporuku toalete nosa. Dijete nije primilo nikakav lijek pošto je u pitanju virus. Danas je staro 2,5 mjeseca, još uvijek kašlje i ima sekreta u nosiću. Dakle, mi već 8 tjedana svakodnevno čistimo nosić fiziološkom, usisivačem i inhaliramo dijete no nikako da skroz ozdravi. Prošli tjedan smo bili kod pedijatra no ništa nam ne govori osim da nastavimo s toaletom. Inače beba dobro jede, rođena je sa 3500g, sad ima 4800g, jede samo majčino mlijeko, stolice uredne. Zanima me da li je sporo ozdravljenje normalno kod dojenčadi i da li može imati kakve posljedice, oštećenje sinusa ili slično? mama Ana

Poštovana,
RSV (respiratorni sincicijski virus) je vrlo zarazna virusna bolest koja se obično javlja tijekom zimskih mjeseci. Više od polovice dojenčadi se susreće s ovim virusom prije prvog rođendana. Većina dojenčadi imaju blage simptome - curenje nosa, lagano povišenu temperaturu, kašalj.
U neke dojenčadi bolest se može komplicirati razvojem bronhiolitisa i upale pluća, što se dogodilo vašoj bebi. RSV je najčešći uzrok bronhiolitisa i upale pluća djece mlađe od godine dana. Većina inače zdrave djece s bronhiolitisom počinje se oporavljati već kroz nekoliko dana. Međutim, kašalj i hroptanje mogu potrajati dulje, pa je potrebno više tjedana do povratka "u normalu". Prema nekim istraživanjima RSV infekcija može umanjiti sposobnost imunih stanica u smirivanju upale u dišnim putovima. Nakon preboljelog RSV bronhiolitisa neka djeca imaju ponavljane epizode kašlja, hroptanja i/ili otežanog disanja tijekom svakog respiracijskog infekta. Ovi bronhitisi potaknuti virusom liječe se istim lijekovima kao i astma dječe dobi. Obzirom da je vaša beba inače dobro, lijepo jede i napreduje, nastavite kao i do sada pod kontrolom vašeg pedijatra.
Također, treba pripomenuti da su neka prethodna istraživanja ukazala na vezu između ponavljajućih upala pluća uzrokovanih respiratornim sincicijskim virusom (RSV) i razvoja astme kasnije u životu.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   


   
      
   
 Klinfo.hr 

Respiratorni sincicijski virus (RSV) i razvoj bronhiolitisa kod dojenčadi

<para>
 Molim Vas ako možete ikako da mi samo pojasnite nalaz koji smo dobili od dječjeg fizijatra budući da nam isti nije ništa rekao, nego je na naše pitanje odgovorio - sve vam piše u nalazu. Djete ima 4,5 mjeseci. Nalaz glasi: U leđnom položaju srednji položaj glavice i tijela. Ciljani dohvati desnom rukom, a lijevu priključi. Lijevo oponiran palac povremeno. Nogice na podlozi, majka kaže da ih odiže. U trakciji iz leđnog glavica slijedi trup. U potrbušnom odiže glavu i trup, oslon na podlakticama i trupu. 
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 Da li nalaz znači da je s bebom sve u redu? Hvala unaprijed! S poštovanjem
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,</para>
<para>nemamo praksu komentirati nalaze kolega jer je to nezahvalno iz više razloga, ali ću Vam odgovoriti uz rezervu, s obzirom da nisam vidio Vaše dijete - prema nalazu neuromotorni status je u granicama optimalnog neuromotornog razvoja.</para>
<para>Sljedeći puta inzistirajte da Vam se objasni nalaz pregleda, jer to je Vaše pravo. Ili promijenite fizijatra. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar – subspec. pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Molim pomoć u objašnjenju nalaza nakon fizijatrijskih pretraga Molim Vas ako možete ikako da mi samo pojasnite nalaz koji smo dobili od dječjeg fizijatra budući da nam isti nije ništa rekao, nego je na naše pitanje odgovorio - sve vam piše u nalazu. 
   Molim Vas ako možete ikako da mi samo pojasnite nalaz koji smo dobili od dječjeg fizijatra budući da nam isti nije ništa rekao, nego je na naše pitanje odgovorio - sve vam piše u nalazu. Djete ima 4,5 mjeseci. Nalaz glasi: U leđnom položaju srednji položaj glavice i tijela. Ciljani dohvati desnom rukom, a lijevu priključi. Lijevo oponiran palac povremeno. Nogice na podlozi, majka kaže da ih odiže. U trakciji iz leđnog glavica slijedi trup. U potrbušnom odiže glavu i trup, oslon na podlakticama i trupu. 
   
   Da li nalaz znači da je s bebom sve u redu? Hvala unaprijed! S poštovanjem


   Poštovana,
nemamo praksu komentirati nalaze kolega jer je to nezahvalno iz više razloga, ali ću Vam odgovoriti  uz  rezervu, s obzirom da nisam vidio Vaše dijete -  prema nalazu neuromotorni status je u granicama optimalnog  neuromotornog razvoja.
Sljedeći puta inzistirajte da Vam se objasni nalaz pregleda, jer to je Vaše pravo. Ili promijenite fizijatra. 
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med.spec. pedijatar – subspec. pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Molim pomoć u objašnjenju nalaza nakon fizijatrijskih pretraga

<para>
 Poštovani, moj sin star 2,2 godine od rođenja hrče dok spava, a tijekom dana gotovo stalno diše na usta, radije nego kroz nosić. Tako je stalno, bez obzira na prehladu, dakle i onda kada mu je nos sasvim prohodan. Normalno je pio na bočicu do 9 mjeseci starosti, još uvijek ima dudu varalicu, ali i kada mu je duda u ustima, on uglavnom diše pokraj nje na usta, a ne na nos. Inače nije često bolestan, ali ima problema s curenjem nosa i kašljanjem. Trebamo li što učiniti u vezi toga i što? Mama D.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,</para>
<para>Vaše dijete zasigurno ima povećane adenoidne vegetacije – tzv “treću mandulu”, koja opstruira veći dio nosnog dijela ždrijela i pravi mu ventilacijske smetnje – poteškoće disanja na nos.</para>
<para>Svakako posjetite specijalistu otorinolaringologa koji će na temelju pregleda ustvrditi postotak nosne opstrukcije, procijeniti stanje i dati mišljenje o eventualnoj potrebi operacijskog liječenja - adenoidektomije.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med., spec. pedijatar – subspec. pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Je li normalno da dječak (2) stalno diše na usta? Tijekom dana gotovo stalno diše na usta, radije nego kroz nosić. Tako je stalno, bez obzira na prehladu, dakle i onda kada mu je nos sasvim prohodan. 
   Poštovani, moj sin star 2,2 godine od rođenja hrče dok spava, a tijekom dana gotovo stalno diše na usta, radije nego kroz nosić. Tako je stalno, bez obzira na prehladu, dakle i onda kada mu je nos sasvim prohodan. Normalno je pio na bočicu do 9 mjeseci starosti, još uvijek ima dudu varalicu, ali i kada mu je duda u ustima, on uglavnom diše pokraj nje na usta, a ne na nos. Inače nije često bolestan, ali ima problema s curenjem nosa i kašljanjem. Trebamo li što učiniti u vezi toga i što? Mama D.
   
   Poštovana,
Vaše dijete zasigurno ima povećane adenoidne vegetacije – tzv “treću mandulu”, koja opstruira veći dio nosnog dijela ždrijela i pravi mu ventilacijske smetnje – poteškoće disanja na nos.
Svakako posjetite  specijalistu otorinolaringologa koji će na temelju pregleda ustvrditi postotak nosne opstrukcije, procijeniti stanje i  dati mišljenje o eventualnoj potrebi operacijskog liječenja - adenoidektomije.
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med., spec. pedijatar – subspec. pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Je li normalno da dječak (2) stalno diše na usta?

<para>
 Zna brojati do osam i normalno izgovara slovo r, govori mama, tata, halo, ne, da, daj, imena od djedova, ali ništa drugo. Potičemo ga na govor ali on jednostavno ne želi slušati i nije zainteresiran za učenje riječi. Zna čemu koja stvar služi i kako je koristiti, zna crtati, služiti se tipkovnicom, listati knjigu, jesti sam ali, npr. ako je žedan neće reći daj vode nego sa prstom pokazuje i jako se naljuti ako mi forsiramo da izgovori daj vode. Radije će odustati i neće piti. Ide u vrtić i tamo je ista situacija, tete ne mogu čak ni dobiti njegovu pažnju kad on to ne želi, bilo da je riječ o pohvali ili sl. Jako teško prihvaća kad mu se postavlaju granice i kad se zatraži od njega da nešto uradi što on trenutno ne želi. Tako je i s odvikavanjem od pelena. Jednostavno ne želi maknut pelene. Kad ga stavim na wc popiški se i objasnim mu da se tu piški ali on i dalje ne trži da ide na wc tako da mi moramo pogađat kad se njemu piški, a veliku nuždu još nikad nije obavio u wc-u. Obožava listati slikovnice, slagati kocke, gledat filmove više nego crtiće. Ono što nas muči je pitanje - da li je on lijen, tvrdoglav ili moramo posjetit logopeda i psihologa ali isto tako mislimo da nam vježbe neće pomoći jer on neće htjeti surađivati. Zabrinuti smo, a ujedno se i tješimo da će možda kasnije progovoriti. Molim vas savjet jer stvarno ne znamo što da radimo više. Kako više pomoć vlastitom djetetu jer nam je jako teško a vjerujem i njemu? Hvala
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>prilikom procjene razvoja jezika kod djece jednako je važno procijeniti koliko dijete govori i koliko dijete razumije. Neka djeca zaista kasnije progovaraju ili kasnije počinju slagati rečenice, a da kasnije ne pokazuju nikakve teškoće u savladavanju čitanja i pisanja.</para>
<para>Obratite pozornost priča li on više ili manje danas u odnosu na prije primjerice dva mjeseca. Ako uviđate pomak nastavite ga i dalje poticati tako da svaku njegovu pokaznu gestu popratite rečenicom, nudite mu puno novih riječi i čim više se uključujte s njim u njegov način igre.</para>
<para>Ako ne uviđate pomak ili ne uviđate značajan pomak savjetovala bih Vam da se obratite logopedu. I ne morate se brinuti kako Vaše dijete neće surađivati. Stručnjak će uvijek naći načina da zainteresira Vaše dijete na rad kroz igru.</para>
<para>
 <emphasis>Stella Rožman, prof. logoped</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj 3-godišnjak ne slaže rečenice i izgovara svega nekoliko riječi Pozdrav! Naš sin će u drugom mjesecu navršiti 3 godine. Problem je u govoru i ponašanju. Ne izgovara riječi ni rečenice skoro pa ništa. 
    Zna brojati do osam i normalno izgovara slovo r, govori mama, tata, halo, ne, da, daj, imena od djedova, ali ništa drugo. Potičemo ga na govor ali on jednostavno ne želi slušati i nije zainteresiran za učenje riječi. Zna čemu koja stvar služi i kako je koristiti, zna crtati, služiti se tipkovnicom, listati knjigu, jesti sam ali, npr. ako je žedan neće reći daj vode nego sa prstom pokazuje i jako se naljuti ako mi forsiramo da izgovori daj vode. Radije će odustati i neće piti. Ide u vrtić i tamo je ista situacija, tete ne mogu čak ni dobiti njegovu pažnju kad on to ne želi, bilo da je riječ o pohvali ili sl. Jako teško prihvaća kad mu se postavlaju granice i kad se zatraži od njega da nešto uradi što on trenutno ne želi. Tako je i s odvikavanjem od pelena. Jednostavno ne želi maknut pelene. Kad ga stavim na wc popiški se i objasnim mu da se tu piški ali on i dalje ne trži da ide na wc tako da mi moramo pogađat kad se njemu piški, a veliku nuždu još nikad nije obavio u wc-u. Obožava listati slikovnice, slagati kocke, gledat filmove više nego crtiće. Ono što nas muči je pitanje - da li je on lijen, tvrdoglav ili moramo posjetit logopeda i psihologa ali isto tako mislimo da nam vježbe neće pomoći jer on neće htjeti surađivati. Zabrinuti smo, a ujedno se i tješimo da će možda kasnije progovoriti. Molim vas savjet jer stvarno ne znamo što da radimo više. Kako više pomoć vlastitom djetetu jer nam je jako teško a vjerujem i njemu? Hvala

Poštovana,
prilikom procjene razvoja jezika kod djece jednako je važno procijeniti koliko dijete govori i koliko dijete razumije. Neka djeca zaista kasnije progovaraju ili kasnije počinju slagati rečenice, a da kasnije ne pokazuju nikakve teškoće u savladavanju čitanja i pisanja.
Obratite pozornost priča li on više ili manje danas u odnosu na prije primjerice dva mjeseca. Ako uviđate pomak nastavite ga i dalje poticati tako da svaku njegovu pokaznu gestu popratite rečenicom, nudite mu puno novih riječi i čim više se uključujte s njim u njegov način igre.
Ako ne uviđate pomak ili ne uviđate značajan pomak savjetovala bih Vam da se obratite logopedu. I ne morate se brinuti kako Vaše dijete neće surađivati. Stručnjak će uvijek naći načina da zainteresira Vaše dijete na rad kroz igru.

   Stella Rožman, prof. logoped
   
      Kabinet Korneo
   
 Klinfo.hr 

Moj 3-godišnjak ne slaže rečenice i izgovara svega nekoliko riječi

<para> S tim da nas je uputila fizijatru. Što bi to značilo?</para>
<para>
 Dobar dan! Rodila sam 25.11.2013. godine prirodnim putem bez komplikacija! Beba je bila 9 dana na pedijatriji zbog sumnje na perinatalnu infekciju jer se nagutalo plodne vode s mekonijem! Liječenje je završeno 4.12. i doktorica mi je rekla da dođem na ponovljeni ultrazvuk mozga! Danas sam bila na ultrazvuku i u zaključku je navedeno: na kontrolnom pregledu nakon 2 mjeseca prisutna sitna cista i pl. choroideusu obostrano, veća desno, promjera do 2,5 mm, ostalo uredno! S tim da nas je uputila fizijatru. Što bi to značilo? Da li je to opasno budući da mi je doktrorica samo rekla da vjerojatno nije ništa! Strah me jer opet moramo ići za 4-6 tjedana! AB
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>nema razloga za zabrinutost. Ciste pleksusa chorioideusa su najčešće posljedica minimalnog krvarenja u navedene spletove krvnih žila. Ne predstavljaju veći problem, jer spadaju u skupinu tzv. nekompliciranih krvarenja koja nemaju utjecaja na normalan psihomotorni razvoj djeteta. Pojedina dojenčad kod koje se nađe takav nalaz zahtjevaju dodatno provođenje neurorazvojne gimnastike zbog optimalizacije mišičnog tonusa.</para>
<para>Zato ste upućeni na pregled fizijatru koji će procijeniti da li Vaše dijete spada u tu skupinu.</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/> Srdačan pozdrav</para>
<para>Dr.M.Kovač Šižgorić</para>
<para>spec.pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/> subspecijalista pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Ciste plexusa choroideusa kod novorođenčeta Danas sam bila na ultrazvuku i u zaključku je navedeno: na kontrolnom pregledu nakon 2 mjeseca prisutna sitna cista i pl. choroideusu obostrano, veća desno, promjera do 2,5 mm, ostalo uredno!  S tim da nas je uputila fizijatru. Što bi to značilo?

   Dobar dan! Rodila sam 25.11.2013. godine prirodnim putem bez komplikacija! Beba je bila 9 dana na pedijatriji zbog sumnje na perinatalnu infekciju jer se nagutalo plodne vode s mekonijem! Liječenje je završeno 4.12. i doktorica mi je rekla da dođem na ponovljeni ultrazvuk mozga! Danas sam bila na ultrazvuku i u zaključku je navedeno: na kontrolnom pregledu nakon 2 mjeseca prisutna sitna cista i pl. choroideusu obostrano, veća desno, promjera do 2,5 mm, ostalo uredno! S tim da nas je uputila fizijatru. Što bi to značilo? Da li je to opasno budući da mi je doktrorica samo rekla da vjerojatno nije ništa! Strah me jer opet moramo ići za 4-6 tjedana! AB

Poštovana,
nema razloga za zabrinutost. Ciste pleksusa chorioideusa su najčešće posljedica minimalnog krvarenja u navedene spletove krvnih žila. Ne predstavljaju veći problem, jer spadaju u skupinu tzv. nekompliciranih krvarenja koja nemaju utjecaja na normalan psihomotorni razvoj djeteta. Pojedina dojenčad kod koje se nađe takav nalaz  zahtjevaju dodatno provođenje neurorazvojne gimnastike zbog optimalizacije mišičnog tonusa.
Zato ste upućeni na pregled fizijatru koji će procijeniti da li Vaše dijete spada u tu skupinu.

    Srdačan pozdrav
Dr.M.Kovač Šižgorić
spec.pedijatar subspecijalista pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Ciste plexusa choroideusa kod novorođenčeta

<para>
 Poštovani, sin mi ima 16 mjeseci i uopće nije zainteresiran za samostalno hodanje, zapravo bih rekla da se boji. Lijepo i posve pravilno puže, diže se uz namještaj, također pravilno, prvo jedna noga pa onda druga, diže se i bez potpore ičega - osovi se na obje nogice i uspravi se i može jako dugo držati ravnotežu, tj. sve dok se sam ne spusti na pod. Fina motorika mu je jako dobro razvijena, predmete može bez problema ubacivati u malene otvore. Ne primjećujem na njemu nikakve probleme, osim što u zadnje vrijeme manje i lošije spava, ali to pripisujem rastu zubića i jačem doživljavanju okoline, tako je bilo i sa kćeri. Kćer je prohodala s 14,5 mjeseci. Znam da je svako dijete drugačije i da se kaže da je normalno da dijete prohoda do 18 mjeseci, dakle ima još malo vremena, ali svejedno sam malo zabrinuta. Kad mu se da ruka, lijepo hoda - malo nespretno, ali dobro drži ravnotežu. Je li u pitanju strah ili nešto drugo? Hvala i lijep pozdrav! Mama A.
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>vjerojatno će Vaše dijete vrlo brzo prohodati. Naime, neka djeca jako dugo pužu i preferiraju puzanje, jer su tako brža i osjećaju se sigurnije. Za hodanje im je potrebno samo malo poticaja.</para>
<para>No, ukoliko želite, možete obaviti i pregled fizijatra, da bi bili posve sigurni da je sve u najboljem redu.</para>
<para>Srdačan pozdrav</para>
<para>Dr. Matilda Kovač Šižgorić</para>
<para>spec.pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>subspecijalista pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak od 16 mjeseci ne želi samostalno hodati. Je li u pitanju strah? Znam da je svako dijete drugačije i da se kaže da je normalno da dijete prohoda do 18 mjeseci, dakle ima još malo vremena, ali svejedno sam malo zabrinuta. 
   Poštovani, sin mi ima 16 mjeseci i uopće nije zainteresiran za samostalno hodanje, zapravo bih rekla da se boji. Lijepo i posve pravilno puže, diže se uz namještaj, također pravilno, prvo jedna noga pa onda druga, diže se i bez potpore ičega - osovi se na obje nogice i uspravi se i može jako dugo držati ravnotežu, tj. sve dok se sam ne spusti na pod. Fina motorika mu je jako dobro razvijena, predmete može bez problema ubacivati u malene otvore. Ne primjećujem na njemu nikakve probleme, osim što u zadnje vrijeme manje i lošije spava, ali to pripisujem rastu zubića i jačem doživljavanju okoline, tako je bilo i sa kćeri. Kćer je prohodala s 14,5 mjeseci. Znam da je svako dijete drugačije i da se kaže da je normalno da dijete prohoda do 18 mjeseci, dakle ima još malo vremena, ali svejedno sam malo zabrinuta. Kad mu se da ruka, lijepo hoda - malo nespretno, ali dobro drži ravnotežu. Je li u pitanju strah ili nešto drugo? Hvala i lijep pozdrav! Mama A.

Poštovana,
vjerojatno će Vaše dijete vrlo brzo prohodati. Naime, neka djeca jako dugo pužu i preferiraju puzanje, jer su tako brža i osjećaju se sigurnije. Za hodanje im je potrebno samo malo poticaja.
No, ukoliko želite, možete obaviti i pregled fizijatra, da bi bili posve sigurni da je sve u najboljem redu.
Srdačan pozdrav
Dr. Matilda Kovač Šižgorić
spec.pedijatarsubspecijalista pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Dječak od 16 mjeseci ne želi samostalno hodati. Je li u pitanju strah?

<para>
 mjeseca imam glavobolje (pritisak u zadnjem i prednjem djelu glave), koje su 2 dana bile praćene visokom temperaturom 39C. Kada sam prvi put otišao doktoru, rekao je da je to viroza i da će proći. Bol nije prolazila do 9. mjeseca kada sam se opet uputio doktoru koji me poslao ma vađenje krvi, eeg i snimanje kralježnice. Kod krvi ništa nije prelazilo dopuštane granice, kralježnica je bila u redu, eeg je bio u granicama normale (alfa 9-10 Hz, djelomična iskazana vizuelna blokada), ali me opet glava boli, otišao sam na pregled vida i dobio sam naočale (j=0,25 m-1). I od tada se smanjila glavobolja no ne u potpunosti. Sada me oči bole i smeta mi jako svjetlost prilikom zalaska sunca. Isto tako ne razaznajem dobro prostor oko sebe. Kakve bih još trebao pretrage napraviti, jer ne mogu više to trpjeti. Hvala! Imam 18 godina. Goc
</para>
<para>Poštovani,</para>
<para>potrebno je proširiti okulsitičku pretragu na vidne evocirane potencijale (VEP) i vidno polje, a svakako bi bilo dobro napraviti i MR mozga s osvrtom na orbite. S dobivenim nalazima konzultirajte Vašeg neurologa i okulistu.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>Dr. Matilda Kovač Šižgorić</para>
<para>spec.pedijatar</para>
<para>subspecijalista pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Imam jake glavobolje i ne znam koje bih još pretrage trebao učiniti Sada me oči bole i smeta mi jako svjetlost prilikom zalaska sunca. Isto tako ne razaznajem dobro prostor oko sebe.Od 6. 
    mjeseca imam glavobolje (pritisak u zadnjem i prednjem djelu glave), koje su 2 dana bile praćene visokom temperaturom 39C. Kada sam prvi put otišao doktoru, rekao je da je to viroza i da će proći. Bol nije prolazila do 9. mjeseca kada sam se opet uputio doktoru koji me poslao ma vađenje krvi, eeg i snimanje kralježnice. Kod krvi ništa nije prelazilo dopuštane granice, kralježnica je bila u redu, eeg je bio u granicama normale (alfa 9-10 Hz, djelomična iskazana vizuelna blokada), ali me opet glava boli, otišao sam na pregled vida i dobio sam naočale (j=0,25 m-1). I od tada se smanjila glavobolja no ne u potpunosti. Sada me oči bole i smeta mi jako svjetlost prilikom zalaska sunca. Isto tako ne razaznajem dobro prostor oko sebe. Kakve bih još trebao pretrage napraviti, jer ne mogu više to trpjeti. Hvala! Imam 18 godina. Goc

Poštovani,
potrebno je proširiti okulsitičku pretragu na vidne evocirane potencijale (VEP) i vidno polje, a svakako bi bilo dobro napraviti i MR mozga s osvrtom na orbite. S dobivenim nalazima konzultirajte Vašeg neurologa i okulistu.
Sretno!
Dr. Matilda Kovač Šižgorić
spec.pedijatar
subspecijalista pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje bolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Imam jake glavobolje i ne znam koje bih još pretrage trebao učiniti

<para> života potrebno 100 kcal/kg TT. </para>
<para>
 Poštovani, moj dječak rođen je s 3330 g i 50 cm. Sada ima punih 5 mjeseci i na sistematskom pregledu imao je 7 kg i 64 cm. Prehrana je od prvoga dana na formuli, Novalac. sad smo počeli s uvođenjem krute hrane i mislim da premalo jede. Ima 5 obroka. Ujutro u 9 pojede 140-150 kašice (banana, jabuka, kruška). Ostali obroci su naravno mlječni. On sada pojede manje mlijeka nego prije. U 24 sata ima od 580-630 i ne više od toga nikad, samo manje. Da li je to normalno i kako da znam da li je to malo ili puno. Nekad odbija i to, pa mu guram na silu jer uvijek mislim da je malo. Doktorica mi je rekla da mora imati 800 ml da bi napredovao. zabrinuta mama
</para>
<para>
 Odgovor:</para>
<para>Poštovana, količina potrebne energije (kcal), koju dijete treba dobiti putem mlijeka, izračunava se prema tjelesnoj težini djeteta tako da je kod: 0-3 mj. života potrebno 100-l20 kcal/kg TT; 3-12 mj. života potrebno 100 kcal/kg TT. Energetska vrijednost 100 ml mlijeka - bilo majčinog, bilo adaptiranog , bilo kravljeg - je cca 70 kcal, tako da je jednostavno izračunati potrebu.</para>
<para>Potreba djeteta teškog 7 kg i starog 5 mjeseca moguće je izračunati na sljedeći način: 7x 100= 700 kcal, 700: 0,7=1000. Dnevnu količinu od 1000 ml podijelimo na 5-6 jednakih obroka, tako da po obroku dojenče popije oko 160-200 ml mlijeka.</para>
<para>Izračunata količina predstavlja optimum s kojim dijete napreduje, no naravno da je količinu mlijeka potrebno prilagoditi teku pojedinog djeteta te njegovoj individualnoj brzini rasta. Dojenčad bi u prva tri mjeseca života trebala dobiti oko 750 g mjesečno, slijedeća tri mjesca oko 600 g, zatim od šestog do devetog mjeseca 450 g, a od devetog do dvanaestog mjeseca 400 g mjesečno. U dobi od šest mjeseci dojenče bi trebalo udvostručiti težinu, što je vaš sin već učinio. Nema potrebe gurati hranu na silu, jer je to praktički nemoguće. Vaše dijete je prema podacima koje ste dali lijepo dobilo na težini i nema razloga za zabrinutost. </para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 </emphasis>
</para>

Koliko ml mlijeka mora pojesti beba kod koje je uvedena dohrana voćnim kašicama? Količina potrebne energije (kcal), koju dijete treba dobiti putem mlijeka, izračunava se prema tjelesnoj težini djeteta tako da je kod: 0-3 mj. života potrebno 100-l20 kcal/kg TT; 3-12 mj.  života potrebno 100 kcal/kg TT. 

   Poštovani, moj dječak rođen je s 3330 g i 50 cm. Sada ima punih 5 mjeseci i na sistematskom pregledu imao je 7 kg i 64 cm. Prehrana je od prvoga dana na formuli, Novalac. sad smo počeli s uvođenjem krute hrane i mislim da premalo jede. Ima 5 obroka. Ujutro u 9 pojede 140-150 kašice (banana, jabuka, kruška). Ostali obroci su naravno mlječni. On sada pojede manje mlijeka nego prije. U 24 sata ima od 580-630 i ne više od toga nikad, samo manje. Da li je to normalno i kako da znam da li je to malo ili puno. Nekad odbija i to, pa mu guram na silu jer uvijek mislim da je malo. Doktorica mi je rekla da mora imati 800 ml da bi napredovao. zabrinuta mama


   Odgovor:
Poštovana, količina potrebne energije (kcal), koju dijete treba dobiti putem mlijeka, izračunava se prema tjelesnoj težini djeteta tako da je kod: 0-3 mj. života potrebno 100-l20 kcal/kg TT; 3-12 mj. života potrebno 100 kcal/kg TT. Energetska vrijednost 100 ml mlijeka - bilo majčinog, bilo adaptiranog , bilo kravljeg - je cca 70 kcal, tako da je jednostavno izračunati potrebu.
Potreba djeteta teškog 7 kg i starog 5 mjeseca moguće je izračunati na sljedeći način: 7x 100= 700 kcal, 700: 0,7=1000. Dnevnu količinu od 1000 ml podijelimo na 5-6 jednakih obroka, tako da po obroku dojenče popije oko 160-200 ml mlijeka.
Izračunata količina predstavlja optimum s kojim dijete napreduje, no naravno da je količinu mlijeka potrebno prilagoditi teku pojedinog djeteta te njegovoj individualnoj brzini rasta. Dojenčad bi u prva tri mjeseca života trebala dobiti oko 750 g mjesečno, slijedeća tri mjesca oko 600 g, zatim od šestog do devetog mjeseca 450 g, a od devetog do dvanaestog mjeseca 400 g mjesečno. U dobi od šest mjeseci dojenče bi trebalo udvostručiti težinu, što je vaš sin već učinio. Nema potrebe gurati hranu na silu, jer je to praktički nemoguće. Vaše dijete je prema podacima koje ste dali lijepo dobilo na težini i nema razloga za zabrinutost. 

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   


   
      
   
 Klinfo.hr 

Koliko ml mlijeka mora pojesti beba kod koje je uvedena dohrana voćnim kašicama?

<para>
 Odvela sam ga kod spec. dentalne patologije i rečeno mi je da je to pojava "geografskog jezika" što je bezazleno i ne zahtijeva terapiju. Međutim to se kod njega pojavljuje češće (jednom kroz 10 dana) te brzo i prođe. Pohađa vrtić i inače nije često bolestan. Imam li razloga za brigu i trebam li napraviti kakve pretrage? Unaprijed se zahvaljujem na Vašem odgovoru. MB
</para>
<para>
 Odgovor:</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>geografski jezik (benigni migrirajući glositis) viđa se kod 3% dece. Dva puta je češći u djevojčica nego u dječaka. Jezik je prošaran nepravilnim crvenim mrljama s izraženim bijelim rubovima koji podsjećaju na zemljopisnu kartu. Karakteristično je za geografski jezik da mrlje ne zadržavaju stalan položaj na površini jezika, već se pomiču, spajaju i odvajaju. Promjene ponekad nestanu, zatim se ponovo jave, najčešće u toku respiratornog infekta, koji se onda pogrešno okrivi za njihov nastanak.</para>
<para>Pacijent u pravilu ne osjeća subjektivne simptome, a vrlo rijetko se javlja slabo peckanje ili slabljenje okusa. Promjena se može dugo zadržati, a potom spontano nestati, potpuno je bezopasna i nema potrebe za liječenjem.</para>
<para>Iako se kao faktori rizika spominju alergije, stres, genetski faktori, uzrok nastanka geografskog jezika je nepoznat.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Što je to geografski jezik? Promjena se može dugo zadržati, a potom spontano nestati, potpuno je bezopasna i nema potrebe za liječenjem.Poštovani, moj dječak ima 5 godina i prije 2 mjeseca pojavila se promjena na jeziku. 
    Odvela sam ga kod spec. dentalne patologije i rečeno mi je da je to pojava "geografskog jezika" što je bezazleno i ne zahtijeva terapiju. Međutim to se kod njega pojavljuje češće (jednom kroz 10 dana) te brzo i prođe. Pohađa vrtić i inače nije često bolestan. Imam li razloga za brigu i trebam li napraviti kakve pretrage? Unaprijed se zahvaljujem na Vašem odgovoru. MB


   Odgovor:
Poštovana,
geografski jezik (benigni migrirajući glositis) viđa se kod 3% dece. Dva puta je češći u djevojčica nego u dječaka. Jezik je prošaran nepravilnim crvenim mrljama s izraženim bijelim rubovima koji podsjećaju na zemljopisnu kartu. Karakteristično je za geografski jezik da mrlje ne zadržavaju stalan položaj na površini jezika, već se pomiču, spajaju i odvajaju. Promjene ponekad nestanu, zatim se ponovo jave, najčešće u toku respiratornog infekta, koji se onda pogrešno okrivi za njihov nastanak.
Pacijent u pravilu ne osjeća subjektivne simptome, a vrlo rijetko se javlja slabo peckanje ili slabljenje okusa. Promjena se može dugo zadržati, a potom spontano nestati, potpuno je bezopasna i nema potrebe za liječenjem.
Iako se kao faktori rizika spominju alergije, stres, genetski faktori, uzrok nastanka geografskog jezika je nepoznat.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Što je to geografski jezik?

<para>
 Prošle zime bio je pozitivan IGG na Bordarelu Pertusis. Liječnica osim što mu je dala 3 dana sumamed nije se previše zabrinjavala, iako dijete hriplje poput hripavca. Što mi je činiti dok čeka termin za alergološku obradu? dina
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>zbog dugotrajnog kašlja svakako je potrebna alergološka obrada i pregled otorinolaringologa. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ukoliko ne pomažu lijekovi koji kašalj olakšavaju - sekretolitici, inhalacije fiziološke otopine, čišćenje i kapanje nosa, posjetite pedijatra koji će nakon pregleda savjetovati neku drugu terapiju. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>IgG antitijela na B.pertussis možemo naći u serumu svih cijepljenih osoba te nakon nedavno preboljele bolesti. Obzirom da vaš sin i dalje kašlje, to nije povezano s hripavcem.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Što dati djetetu za olakšavanje dugotrajnog kašlja? Ppomažu lijekovi koji kašalj olakšavaju - sekretolitici, inhalacije fiziološke otopine, čišćenje i kapanje nosa.Poštovani, moj sin od 9 godina kašlje cijelu godinu osim ljetnih mjeseci. 
    Prošle zime bio je pozitivan IGG na Bordarelu Pertusis. Liječnica osim što mu je dala 3 dana sumamed nije se previše zabrinjavala, iako dijete hriplje poput hripavca. Što mi je činiti dok čeka termin za alergološku obradu? dina
   
   Poštovana, 
   zbog dugotrajnog kašlja svakako je potrebna alergološka obrada i pregled otorinolaringologa. 
   Ukoliko ne pomažu lijekovi koji kašalj olakšavaju - sekretolitici, inhalacije fiziološke otopine, čišćenje i kapanje nosa, posjetite pedijatra koji će nakon pregleda savjetovati neku drugu terapiju. 
   IgG antitijela  na B.pertussis možemo naći u serumu svih cijepljenih osoba te nakon nedavno preboljele bolesti. Obzirom da vaš sin i dalje kašlje, to nije povezano s hripavcem.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Što dati djetetu za olakšavanje dugotrajnog kašlja?

<para>
 Imamo problem s voćnim kašicama. Beba je prvo par dana jela pečenu jabuku i sve je bilo ok. Kad sam joj dala kašicu s jabukom, marelicom i breskvom u toku samog jela pojavile su joj se crvene flekice u predjelu sljepoočnica. Kako mi je bilo nevjerojatno da reakcija tako brzo nastane, posavjetovala sam se s pedijatrom i rekao mi je da napravim pauzu i da imamo vremena. Vratili smo se na pečenu jabuku, međutim reakcija se pojavila ponovno. Danas smo probali krušku i poslije dvije žličice ponovno. Imam dojam kao da je u pitanju npr. voćni šećer ili kiselina. Kako postupiti?Nepojmljivo mi je da bebi ne dajem voće, a beba uživa u tim zalogajima. Pozdrav. T.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>alergijska reakcija bi se pojavila najprije oko usta, pa zatim po cijelom tijelu. Teško je procijeniti da li su crvene flekice na sljepoočicama alergija, jer bi svakako promjene na koži trebala vidjeti osobno.</para>
<para>Ono što preporučujem je davati u početku kuhano voće - jabuka, nakon nekoliko dana kruška, zatim mrkva... Ne treba davati odmah miješano voće, već najprije probati pojedinačno.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Može li beba biti alergična na voće (kruške, jabuke)? Kad sam joj dala kašicu s jabukom, marelicom i breskvom u toku samog jela pojavile su joj se crvene flekice u predjelu sljepoočnica.Poštovani, beba ima 6 mjeseci i polako uvodimo nemliječnu hranu. 
    Imamo problem s voćnim kašicama. Beba je prvo par dana jela pečenu jabuku i sve je bilo ok. Kad sam joj dala kašicu s jabukom, marelicom i breskvom u toku samog jela pojavile su joj se crvene flekice u predjelu sljepoočnica. Kako mi je bilo nevjerojatno da reakcija tako brzo nastane, posavjetovala sam se s pedijatrom i rekao mi je da napravim pauzu i da imamo vremena. Vratili smo se na pečenu jabuku, međutim reakcija se pojavila ponovno. Danas smo probali krušku i poslije dvije žličice ponovno. Imam dojam kao da je u pitanju npr. voćni šećer ili kiselina. Kako postupiti?Nepojmljivo mi je da bebi ne dajem voće, a beba uživa u tim zalogajima. Pozdrav. T.
   
   Poštovana, 
   alergijska reakcija bi se pojavila najprije oko usta, pa zatim po cijelom tijelu. Teško je procijeniti da li su crvene flekice na sljepoočicama alergija, jer bi svakako promjene na koži trebala vidjeti osobno.
Ono što preporučujem je davati u početku kuhano voće - jabuka, nakon nekoliko dana kruška, zatim mrkva... Ne treba davati odmah miješano voće, već najprije probati pojedinačno.
   


   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   


   
   
 Klinfo.hr 

Može li beba biti alergična na voće (kruške, jabuke)?

<para>.</para>
<para>
 Poštovani, imam dijete staro 2 mjeseca. Kod zadnje kontrole pedijatrica nam je rekla da dijete ne smije spavati duže od 6 sati u komadu (inače spava cijelu noć, po 8 sati bez buđenja). Ne želim ga na silu probuditi. Zanima me trebam li ga zaista buditi svakih 6 sati i je li moguće da mu se može nešto dogoditi ako spava duže i zbog čega bi se to desilo? Pošto nas je pedijatrica prestrašila mi ga sad redovito budimo ili bdijemo nad njim. Hvala na odgovoru. S poštovanjem, Jelena.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>pretpostavlja se da dojenče od 2 mjeseca još nije uspostavilo ritam budnost-spavanje i da nema razvijen osjećaj gladi, te da može razviti hipoglikemiju ukoliko je predugačak razmak između dva mliječna obroka. U trenutcima hipoglikemije „spava“ zbog niske razine šećera u krvi, a ne zato što je sito. To je razlog što je Vaša pedijatrica rekla da, za sada, pokušate Vaše dijete hraniti svakih 3-4 h (maksimalno 5 h). <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dijete možete nahraniti i u snu, ponudite mu dojku dok spava, ne razbuđujući ga. Svakako pazite da nakon obroka podrigne. Ukoliko ga hranite adaptiranim mliječnim pripravkom, postupak je isti, no razmaci između dva obroka mogu biti 4-5 h.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Srdačan pozdrav<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dr. Matilda Kovač Šižgorić <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec.pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>subspec.pedijatrijske neurologije<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Je li istina da 2-mjesečne bebe ne smiju spavati duže od 6 sati u komadu i zašto? Pretpostavlja se da dojenče od 2 mjeseca još nije uspostavilo ritam budnost-spavanje i da nema razvijen osjećaj gladi, te da može razviti hipoglikemiju ukoliko je predugačak razmak između dva mliječna obroka .

   Poštovani, imam dijete staro 2 mjeseca. Kod zadnje kontrole pedijatrica nam je rekla da dijete ne smije spavati duže od 6 sati u komadu (inače spava cijelu noć, po 8 sati bez buđenja). Ne želim ga na silu  probuditi. Zanima me trebam li ga zaista buditi svakih 6 sati i je li moguće da mu se može nešto dogoditi ako spava duže i zbog čega bi se to desilo? Pošto nas je pedijatrica prestrašila mi ga sad redovito budimo ili bdijemo nad njim. Hvala na odgovoru. S poštovanjem, Jelena.
   
   Poštovana,
   pretpostavlja se da dojenče od 2 mjeseca još nije uspostavilo ritam budnost-spavanje i da nema razvijen osjećaj gladi, te da može razviti hipoglikemiju ukoliko je predugačak razmak između dva mliječna obroka. U trenutcima hipoglikemije „spava“ zbog niske razine šećera u krvi, a ne zato što je sito. To je razlog što je Vaša pedijatrica rekla da, za sada, pokušate Vaše dijete hraniti svakih 3-4 h (maksimalno 5 h). 
   Dijete možete nahraniti i u snu, ponudite mu dojku dok spava, ne razbuđujući ga. Svakako pazite da nakon obroka podrigne. Ukoliko ga hranite adaptiranim mliječnim pripravkom, postupak je isti, no razmaci između dva obroka mogu biti 4-5 h.
   
   Srdačan pozdrav
   Dr. Matilda Kovač Šižgorić spec.pedijatarsubspec.pedijatrijske neurologije
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Je li istina da 2-mjesečne bebe ne smiju spavati duže od 6 sati u komadu i zašto?

<para>
 Nakon nekog vremena pregledavanja kataloga, dijete plačljivim glasom kaže da ima previše igračaka i da ne može odabrati. Roditelj mu odgovara neka ne brine, jer ima vremena izabrati i sutra. Mislim da to nije ispravno iz više razloga: 
</para>
<para>
 1. Djetetu poklon treba biti iznenađenje, a ne odabir. 
 2. Preveliki izbor kod djece stvara konfuziju u glavi i negativno djeluje na njih. 
 3. Potiče se da dijete postane razmaženo. 
 Molim vas vaše mišljenje kako ta situacija djeluje na psihički razvoj djeteta.
</para>
<para>Psihički razvoj djeteta oblikuje se pod utjecajem raznih faktora. Situacija koju ste opisali može, ali i ne mora značajno utjecati na to kako će dijete nešto doživjeti i usvojiti. Naime, da bi se više zaključilo bilo bi potrebno uzeti u obzir cijeli kontekst kao i to što se događalo nakon što se dijete rastužilo te kako se situacija dalje odvijala.</para>
<para>Ono što možemo reći jest da roditelji ponekad iz najbolje namjere djetetu daju velik izbor, što za neko dijete može biti zbunjujuće i nepotebno.</para>
<para>Naime, kada je dijete manje, lakše mu je odlučiti ako ima nekoliko mogućnosti između kojih bira. S obzirom na razvijenost kognitivnog sustava djeteta, ono nije u mogućnosti procijeniti i evaluirati velik broj ponuđenih izbora pa to kod nekog djeteta može izazvati frustraciju, ali neko drugo dijete može i bez većih problema donijeti odluku i ne opterećivati se time je li to bio najbolji izbor. Dakle, ovisi i o djetetu. O tome treba li poklon biti iznenađenje ili odabir također mogu postojati različita mišljenja te nema potreba procjenjivati koje od njih je ispravnije. Nekome će biti draže dobiti poklon iznenađenja, dok će netko radije sam izraziti svoju želju i nadati se da će mu ju netko ispuniti.</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević,</emphasis>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Što se događa kada dijete (5) dobiva previše izbora? Roditelj daje petogodišnjem sinu katalog igračaka na 60 stranica i kaže mu da izabere iz kataloga po jednu igračku za sebe i jednogodišnju sestru za poklon za Božić. 
    Nakon nekog vremena pregledavanja kataloga, dijete plačljivim glasom kaže da ima previše igračaka i da ne može odabrati. Roditelj mu odgovara neka ne brine, jer ima vremena izabrati i sutra. Mislim da to nije ispravno iz više razloga: 


   1. Djetetu poklon treba biti iznenađenje, a ne odabir. 
   2. Preveliki izbor kod djece stvara konfuziju u glavi i negativno djeluje na njih. 
   3. Potiče se da dijete postane razmaženo. 
   Molim vas vaše mišljenje kako ta situacija djeluje na psihički razvoj djeteta.

Psihički razvoj djeteta oblikuje se pod utjecajem raznih faktora. Situacija koju ste opisali može, ali i ne mora značajno utjecati na to kako će dijete nešto doživjeti i usvojiti. Naime, da bi se više zaključilo bilo bi potrebno uzeti u obzir cijeli kontekst kao i to što se događalo nakon što se dijete rastužilo te kako se situacija dalje odvijala.
Ono što možemo reći jest da roditelji ponekad iz najbolje namjere djetetu daju velik izbor, što za neko dijete može biti zbunjujuće i nepotebno.
Naime, kada je dijete manje, lakše mu je odlučiti ako ima nekoliko mogućnosti između kojih bira. S obzirom na razvijenost kognitivnog sustava djeteta, ono nije u mogućnosti procijeniti i evaluirati velik broj ponuđenih izbora pa to kod nekog djeteta može izazvati frustraciju, ali neko drugo dijete može i bez većih problema donijeti odluku i ne opterećivati se time je li to bio najbolji izbor. Dakle, ovisi i o djetetu. O tome treba li poklon biti iznenađenje ili odabir također mogu postojati različita mišljenja te nema potreba procjenjivati koje od njih je ispravnije. Nekome će biti draže dobiti poklon iznenađenja, dok će netko radije sam izraziti svoju želju i nadati se da će mu ju netko ispuniti.

   Tea Knežević,
   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom
   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Što se događa kada dijete (5) dobiva previše izbora?

<para>
 Možda zvuči kao da je razmažen ali smo i muž i ja jako daleko od takvih roditelja, naptoriv. Da bih vam dočarala kako izgleda dan s njime i kakvog je temperamenta, navest ću vam primjer: jednom prilikom mi je htio pokazati nešto na laptopu, ali se isti ugasio prije nego je to uspio i onda kreće plakanje... ja mu mirnim tonom objašnjavam da razumijem da je ljut, ali da to nije razlog da se tako ponaša, da će mi pokazati drugi put. Njegovo plakanje prerasta u deranje, valjanje po podu, vrištanje, lupanje nogama i rukama na vrata od sobe. Ja ga upozoravam da će ići u kaznu (time out) ukoliko ne prestane, ali nastavlja bacati sve oko sebe (igračke, telefon, jastuke....) i ja ga odvodim u kaznu gdje još neko vrijeme nastavlja s takvim ponašanjem. Ono što mene NAJVIŠE MUČI je što ja sve češće nemam snage da se suzdržim, pa se derem najstaršnije na svijetu, iz neke nemoći ga i udarim koji put po zadnjici. UŽAS! Veliki sam protivnik fizičkih kazni i ne mogu vjerovati da to činim i onda ne mogu sebi oprostiti. Razne su situacije koje dovode do njegovog takvog ponašanja, ali se to događa i nekoliko puta dnevno i jako je zamorno i stresno. stalno sam u strepnji hoće li, ako kažem ovo ili napravim ono, (kao i muž ili stariji brat) to izazvati njegovo ružno ponašanje i postajem talac tog malog djeteta. Moram napomenuti da imam i sina od 6 godina, koji je također imao svoje faze buntovništva, ali nikada ovako strašne i nikada, koliko god sam bila bijesna, nisam bila u situaciji da ga moram udariti. Drugačijeg su karaktera. Uvijek vodim računa da grdim njegovo ružno ponašanje, a ne njega kao osobu, kao i da ga pohvaljujem, međutim situacija se uopćte ne mijenja. Osim što ide u kaznu, pribjegavam i uskraćivanju zadovoljstva, ali sve češće jednostavno mu kažem da sam ljuta i da ne mogu ni pričati s njim, ni igrati se, ni slušati ga, već ga ignoriram, to je nekako moj obrambeni sistem jer bih u suprotnom vrištala i drala se, a ne želim to jer nisam takva. Osim toga jako se bojim, da moja reakcija može dovesti do suprotnog efekta, pa umjesto da se nauči lijepom ponašanju, postane agesivac jer to je sve što može vidjeti od mene u tim situacijama, a njih je tijekom dana jako puno, tako da ja veći dio dana vičem i kažnjavam. Meni treba savjet od vas što da radim, odnosno kako da reagiram u tim situacijama, što treba a što ne treba raditi kako ne bih vrištala, jer jako je teško suzdržati se kad ga stavite u kaznu (time out) a on na to ne daje ni pet para, naprotiv krene bacati stvari ili lupa vratima. Trebam li ga pustiti da to radi i čekati da oluja prođe ili pak reagirati i reći da to ne smije raditi? Hvala unaprijed na pomoći! Mama M.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>čini se da Vam je teško nositi se s načinima na koje Vaš mlađi dječak iskazuje ljutnju. Prema ovome što ste opisali može se zaključiti da je intenzitet njegovih emocionalnih reakcija dosta izražen, a to je dio njegov temperamenta. Ukoliko su intenzivne emocionalne reakcije dio i Vašeg temperamenta tada nije neobično da se oboje zbog toga iscrpljujete i bivate frustrirani. Drugim riječima, i odraslima je ponekad teško iskontrolirati svoje ponašanje ako smo pod nekom snažnom emocijom (npr. kada osjetimo ljutnju, nemoć...).</para>
<para>I sami ste naveli da se ponekad derete ili čak da ga udarite iako znate da to nije rješenje i da to zapravo ne želite činiti. Jednako tako i Vaš sin kada se naljuti učini ono što mu je najjednostavnije ili ono što je već naučio da radi u tim situacijama. S obzirom da je ljutnja snažna emocija koja sa sobom nosi veliku energiju, nije najbolje rješenja tada dijete staviti u kaznu na način da mora sjediti ili biti miran. Naime, kada se ljutnja javi važno je dijete preusmjeriti na načine kako može iskazati ljutnju, a ne samo govoriti što ne može raditi (udarati, bacati...). To bi značilo da mu predložite ili pokažete što bi mogao raditi da izbaci tu energiju (npr.udarati u jastuk, šarati po papiru... – ovisno o tome što je Vama prihvatljivo), a da to ne bude ponašanje koje Vam nije prihvatljivo ili Vam smeta. Također, ako prepoznate da nemate više strpljenja niti mogućnost samokontrole, svakako je bolje da se na trenutak odmaknete od te situacije, duboko udahnete i date si malo vremena da se „ohladite“ pa tek tada odreagirate.</para>
<para>Više o emociji ljutnje i kako se s njom nositi možete pročitati u sljedećem članku: <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/</ulink>
</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević,</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>magistra psihologije, praktičarka terapije igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (3) za svaku sitnicu ima jake i agresivne ispade bijesa. Kako da se ponašam? Poštovani, majka sam djeteta od 3 godine, zdrav je i pravi dječak! Međutim jako je neposlušan. Za gotovo svaku sitnicu se dere, šizi, valja po podu, bijesni, plače. 
    Možda zvuči kao da je razmažen ali smo i muž i ja jako daleko od takvih roditelja, naptoriv. Da bih vam dočarala kako izgleda dan s njime i kakvog je temperamenta, navest ću vam primjer: jednom prilikom mi je htio pokazati nešto na laptopu, ali se isti ugasio prije nego je to uspio i onda kreće plakanje... ja mu mirnim tonom objašnjavam da razumijem da je ljut, ali da to nije razlog da se tako ponaša, da će mi pokazati drugi put. Njegovo plakanje prerasta u deranje, valjanje po podu, vrištanje, lupanje nogama i rukama na vrata od sobe. Ja ga upozoravam da će ići u kaznu (time out) ukoliko ne prestane, ali nastavlja bacati sve oko sebe (igračke, telefon, jastuke....) i ja ga odvodim u kaznu gdje još neko vrijeme nastavlja s takvim ponašanjem. Ono što mene NAJVIŠE MUČI je što ja sve češće nemam snage da se suzdržim, pa se derem najstaršnije na svijetu, iz neke nemoći ga i udarim koji put po zadnjici. UŽAS! Veliki sam protivnik fizičkih kazni i ne mogu vjerovati da to činim i onda ne mogu sebi oprostiti. Razne su situacije koje dovode do njegovog takvog ponašanja, ali se to događa i nekoliko puta dnevno i jako je zamorno i stresno. stalno sam u strepnji hoće li, ako kažem ovo ili napravim ono, (kao i muž ili stariji brat) to izazvati njegovo ružno ponašanje i postajem talac tog malog djeteta. Moram napomenuti da imam i sina od 6 godina, koji je također imao svoje faze buntovništva, ali nikada ovako strašne i nikada, koliko god sam bila bijesna, nisam bila u situaciji da ga moram udariti. Drugačijeg su karaktera. Uvijek vodim računa da grdim njegovo ružno ponašanje, a ne njega kao osobu, kao i da ga pohvaljujem, međutim situacija se uopćte ne mijenja. Osim što ide u kaznu, pribjegavam i uskraćivanju zadovoljstva, ali sve češće jednostavno mu kažem da sam ljuta i da ne mogu ni pričati s njim, ni igrati se, ni slušati ga, već ga ignoriram, to je nekako moj obrambeni sistem jer bih u suprotnom vrištala i drala se, a ne želim to jer nisam takva. Osim toga jako se bojim, da moja reakcija može dovesti do suprotnog efekta, pa umjesto da se nauči lijepom ponašanju, postane agesivac jer to je sve što može vidjeti od mene u tim situacijama, a njih je tijekom dana jako puno, tako da ja veći dio dana vičem i kažnjavam. Meni treba savjet od vas što da radim, odnosno kako da reagiram u tim situacijama, što treba a što ne treba raditi kako ne bih vrištala, jer jako je teško suzdržati se kad ga stavite u kaznu (time out) a on na to ne daje ni pet para, naprotiv krene bacati stvari ili lupa vratima. Trebam li ga pustiti da to radi i čekati da oluja prođe ili pak reagirati i reći da to ne smije raditi? Hvala unaprijed na pomoći! Mama M.

Draga mama,
čini se da Vam je teško nositi se s načinima na koje Vaš mlađi dječak iskazuje ljutnju. Prema ovome što ste opisali može se zaključiti da je intenzitet njegovih emocionalnih reakcija dosta izražen, a to je dio njegov temperamenta. Ukoliko su intenzivne emocionalne reakcije dio i Vašeg temperamenta tada nije neobično da se oboje zbog toga iscrpljujete i bivate frustrirani. Drugim riječima, i odraslima je ponekad teško iskontrolirati svoje ponašanje ako smo pod nekom snažnom emocijom (npr. kada osjetimo ljutnju, nemoć...).
I sami ste naveli da se ponekad derete ili čak da ga udarite iako znate da to nije rješenje i da to zapravo ne želite činiti. Jednako tako i Vaš sin kada se naljuti učini ono što mu je najjednostavnije ili ono što je već naučio da radi u tim situacijama. S obzirom da je ljutnja snažna emocija koja sa sobom nosi veliku energiju, nije najbolje rješenja tada dijete staviti u kaznu na način da mora sjediti ili biti miran. Naime, kada se ljutnja javi važno je dijete preusmjeriti na načine kako može iskazati ljutnju, a ne samo govoriti što ne može raditi (udarati, bacati...). To bi značilo da mu predložite ili pokažete što bi mogao raditi da izbaci tu energiju (npr.udarati u jastuk, šarati po papiru... – ovisno o tome što je Vama prihvatljivo), a da to ne bude ponašanje koje Vam nije prihvatljivo ili Vam smeta. Također, ako prepoznate da nemate više strpljenja niti mogućnost samokontrole, svakako je bolje da se na trenutak odmaknete od te situacije, duboko udahnete i date si malo vremena da se „ohladite“ pa tek tada odreagirate.
Više o emociji ljutnje i kako se s njom nositi možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/

Sretno!

   Tea Knežević,


   magistra psihologije, praktičarka terapije igrom


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (3) za svaku sitnicu ima jake i agresivne ispade bijesa. Kako da se ponašam?

<para>
 Ne mogu joj objasniti da je to nešto što se mora. Svaki put kad idemo kod kuće čitati to je pravi kaos. Bilo da koristimo lijepu riječ ili galamu, ona plače i ne želi čitati. Kako da je motiviramo?
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>djeca su po svojoj prirodi znatiželjna i željna usvajanja novih znanja. Kada se dogodi da dijete s takvim protestom odbija neku aktivnost onda je najčešći uzrok to što je djetetu ta aktivnost iz nekog razloga jako teška.</para>
<para>Nemamo informaciju o predškolskom razvoju Vašeg djeteta te je teško donijeti neke zaključke. No, uzrok ovakvog negodovanja može biti i Vaš stav prema čitanju i način na koji odrađujete tu aktivnost.</para>
<para>Ukoliko je to samo suhoparno čitanje bez zabavnih elemenata tada otpor može biti i veći. Tekstovi koje čitate trebali bi biti kratki i iz područja zanimanja Vašeg djeteta. Neka sama odabere što bi željela čitati. učlanite se u knjižnicu, posudite slikovnice i knjige koje su područje njena interesa. No, prije svega savjetujemo posjet logopedu koji će procijeniti jesu li uzroci odbijanja čitanja neke druge prirode i dati Vam savjete za daljnji rad s Vašom djevojčicom.</para>
<para>Stela horvat, prof. rehabilitator
<emphasis>
 <ulink url="http://www.korneo.hr/">Kabinet Korneo</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica plače i ljuti se kad treba nešto čitati Djevojčica koja je krenula u prvi razred jako plače, ljuti se kad treba nešto čitati. Inače voli školu i sve druge predmete, ali čitanje odbija. 
    Ne mogu joj objasniti da je to nešto što se mora. Svaki put kad idemo kod kuće čitati to je pravi kaos. Bilo da koristimo lijepu riječ ili galamu, ona plače i ne želi čitati. Kako da je motiviramo?

Poštovana,
djeca su po svojoj prirodi znatiželjna i željna usvajanja novih znanja. Kada se dogodi da dijete s takvim protestom odbija neku aktivnost onda je najčešći uzrok to što je djetetu ta aktivnost iz nekog razloga jako teška.
Nemamo informaciju o predškolskom razvoju Vašeg djeteta te je teško donijeti neke zaključke. No, uzrok ovakvog negodovanja može biti i Vaš stav prema čitanju i način na koji odrađujete tu aktivnost.
Ukoliko je to samo suhoparno čitanje bez zabavnih elemenata tada otpor može biti i veći. Tekstovi koje čitate trebali bi biti kratki i iz područja zanimanja Vašeg djeteta. Neka sama odabere što bi željela čitati. učlanite se u knjižnicu, posudite slikovnice i knjige koje su područje njena interesa. No, prije svega savjetujemo posjet logopedu koji će procijeniti jesu li uzroci odbijanja čitanja neke druge prirode i dati Vam savjete za daljnji rad s Vašom djevojčicom.
Stela horvat, prof. rehabilitator

      Kabinet Korneo
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica plače i ljuti se kad treba nešto čitati

<para>
 <emphasis>
 Govori na svojem jeziku stalno, ne gasi se, kako bismo rekli. Zna reći nekoliko riječi, ali rečenicu od dvije riječi nikad nije izrekla. A kad nešto i kaže to uglavnom i nije čisti izgovor. Npr. "žlica-tita", "bumba-bimba", "nema-mema", "dona-nona", "čokolada-dada." 
 </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 S njom normalno razgovaramo, nema
 pretjeranog tepanja. Ne mogu reći da je lijena jer kad god joj kažemo da nešto kaže, ona to učini bez ikakvog natezanja i moljakanja. S tetama u vrtiću uopće ne komunicira i ja ih pitam kako se snalaze. Tete kažu da s obzirom na to kako gotovo i ne priča, puno toga zna i razumije sve što joj se kaže. Trebam li je odvesti vrtićkom logopedu ili možda ima nešto što zasad i kod kuće možemo učiniti?
 Još uvijek ima dudu za koju razmišljam da ju ostavim samo za spavanje jer kako je sve veća ona ju sve više traži i onda većinu dana provede s dudom u ustima. Znam da neće s njom u osnovnu, ali smatram da joj i to dodatno otežava govor. Hvala Vam puno na vašem odgovoru.
 </emphasis>
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>u ovoj dobi dijete, zbog još nedovoljne razvijenosti artikulatora, često nepravilno izgovara veliku količinu glasova pa nam se čini da ima svoj vlastiti jezik. Međutim to je sasvim uobičajen dio razvoja govora kod male djece. Također nije neuobičajeno da djeca postanu šutljiva u društvu.</para>
<para>Ono što Vi kao roditelj možete učiniti jest poticati razvoj govora: puno ponavljajte ispravne riječi i konstrukcije i nemojte ponavljati nepravilno za njom, za vrijeme svakodnevnih aktivnosti imenujte predmete (za vrijeme ručka imenujte hranu i pribor za jelo, za vrijeme kupanja imenujte dijelove tijela, itd...), objašnjavajte značenja novih riječi, pokažite interes i veselje za svaku novu riječ, i slično.</para>
<para>Također bih Vam savjetovala da smanjite korištenje dude čim više te ju za sada, i samo dokle je potrebno, ostavite za spavanje.</para>
<para>No ipak, kašnjenje u razvoju govora i teškoće u komunikaciji s drugim ljudima mogu upućivati i na neke druge teškoće. Svakako bi bilo dobro obratiti se logopedu već sada. Ako logoped procjeni da se kod Vaše djevojčice razvoj odvija u skladu s razvojnim miljokazima, a Vaše dijete ne počne slagati rečenice od dvije riječi u slijedećih godinu dana (do navršene treće godine) tada ponovno potražite savjet logopeda.</para>

Moja kćerka (2) govori nekim svojim jezikom i ne zna slagati rečenice Dobar dan. Imam curicu od 2 godine i mjesec dana. Sveopći razvoj je u najboljem redu, sama pije, jede, oblačenje i svlačenje je isto savladavala. Uglavnom, sve štima osim govora. 
   
       Govori na svojem jeziku stalno, ne gasi se, kako bismo rekli. Zna reći nekoliko riječi, ali rečenicu od dvije riječi nikad nije izrekla. A kad nešto i kaže to uglavnom i nije čisti izgovor. Npr. "žlica-tita", "bumba-bimba", "nema-mema", "dona-nona", "čokolada-dada." 
   


   
      S njom normalno razgovaramo, nema
       pretjeranog tepanja. Ne mogu reći da je lijena jer kad god joj kažemo da nešto kaže, ona to učini bez ikakvog natezanja i moljakanja. S tetama u vrtiću uopće ne komunicira i ja ih pitam kako se snalaze. Tete kažu da s obzirom na to kako gotovo i ne priča, puno toga zna i razumije sve što joj se kaže. Trebam li je odvesti vrtićkom logopedu ili možda ima nešto što zasad i kod kuće možemo učiniti?
      Još uvijek ima dudu za koju razmišljam da ju ostavim samo za spavanje jer kako je sve veća ona ju sve više traži i onda većinu dana provede s dudom u ustima. Znam da neće s njom u osnovnu, ali smatram da joj i to dodatno otežava govor. Hvala Vam puno na vašem odgovoru.
   

Poštovana,
u ovoj dobi dijete, zbog još nedovoljne razvijenosti artikulatora, često nepravilno izgovara veliku količinu glasova pa nam se čini da ima svoj vlastiti jezik. Međutim to je sasvim uobičajen dio razvoja govora kod male djece. Također nije neuobičajeno da djeca postanu šutljiva u društvu.
Ono što Vi kao roditelj možete učiniti jest poticati razvoj govora: puno ponavljajte ispravne riječi i konstrukcije i nemojte ponavljati nepravilno za njom, za vrijeme svakodnevnih aktivnosti imenujte predmete (za vrijeme ručka imenujte hranu i pribor za jelo, za vrijeme kupanja imenujte dijelove tijela, itd...), objašnjavajte značenja novih riječi, pokažite interes i veselje za svaku novu riječ, i slično.
Također bih Vam savjetovala da smanjite korištenje dude čim više te ju za sada, i samo dokle je potrebno, ostavite za spavanje.
No ipak, kašnjenje u razvoju govora i teškoće u komunikaciji s drugim ljudima mogu upućivati i na neke druge teškoće. Svakako bi bilo dobro obratiti se logopedu već sada. Ako logoped procjeni da se kod Vaše djevojčice razvoj odvija u skladu s razvojnim miljokazima, a Vaše dijete ne počne slagati rečenice od dvije riječi u slijedećih godinu dana (do navršene treće godine) tada ponovno potražite savjet logopeda. Klinfo.hr 

Moja kćerka (2) govori nekim svojim jezikom i ne zna slagati rečenice

<para>
 Naša veza od početka nije funkcionirala normalno, stalno smo se svađali zbog njegove posesivne ljubomore i nedostatka njegovog samopouzdanja i uvjerenja da ja njega varam (što nije bila istina) i mog okazivanja da nema pravo. Ostala sam trudna i definitivno sam željela dijete, on nije, ali je ipak ostao uz mene. Ta veza me sve više gušila i znala sam da ne mogu više biti u takvoj vezi, ali sam se zaljubila i kao magnet se nisam mogla odlijepiti od njega. Išli smo i na bračno savjetovanje zbog djeteta i počeo je raditi stan kod svojih, ali ni to nije pomoglo, jer ja njega nisam mogla uvijeriti da nisam takva kakvom me smatra i opet su bile konstantno svađe. Definitivno smo dolučili perkinuti prije 3 mjeseca. Problem je u tome, šta on ne želi često viđati malenu i uvijek ga ja moram moliti da je vidi, a prije dok smo bili skupa viđao ju je svaki dan. I primjetila sam na malenoj da je počela zbog toga imati odbojnost prema tati, govori mi da ona njega ne voli, boji se da ću je i ja ostaviti... Čitala sam da djeca razvedenih roditelja trebaju što više provoditi vrijeme s roditeljem koji nije s njom i bliskim osobama, bakama, dedama, da osjeti da je i dalje voljeno. Željela bi joj usaditi samopouzdanje i da odraste u stabilnu osobu. Zanima me što da radim da stekne samopouzdanje i da odraste u stabilnu i sretnu osobu. Da li da je vodim dječjem psihologu? Hvala! Mama A
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>prije svega željela bi Vam reći da je izuzetno pozitivno što se Vašoj kćerki trudite osigurati redovite susrete s ocem. Dijete voli oba roditelja i stoga je jako bitno da dobiva poruku da je normalno i u redu da voli i onog roditelja s kojim više ne živi, odnosno kojeg u ovoj situaciji manje viđa.</para>
<para>Kod razdvajanja roditelja često puta se događa da dijete osjeća konflikt lojalnosti prema roditeljima te se trudi na neki način zadovoljiti oba roditelja koji osjećaju međusobnu netrpeljivost. Dijete „čita“ i najmanje znakove svojih roditelja i ubrzo shvati da jednog roditelja oraspoloži kada ono govori loše o drugom roditelju. Iz tog razloga nije dovoljno reći djetetu da ne smije tako govoriti o drugom roditelju, već je to potrebno i pokazati i na neverbalnoj razini.</para>
<para>Isto tako je bitno da Vaša kćerkica dobiva poruku da i nju otac voli te da možda manja čestina susreta tate i nje nije znak da mu nije stalo i da je ne voli, već da je njegov način iskazivanja ljubavi možda drugačiji od Vašeg. Česti kontakti roditelja s djetetom ne znače nužno da su ti susreti i kvalitetni, a jednako tako roditelj koji ne živi s djetetom može provesti manje vremena s njim a da se u tom periodu maksimalno posveti svom djetetu.</para>
<para>Ono što bi Vam još željela reći jest da su brojna istraživanja pokazala da razdvajanje roditelja ne mora biti stresno za dijete ukoliko se radi o „kvalitetnom“ razdvajanju u kojemu roditelji više nisu partneri u emocionalnom smislu, ali su i dalje partneri u odgoju djeteta. Zapravo je za dijete puno štetnije da odrasta u cjelovitoj obitelji u kojoj su stalno prisutne svađe ili čak i nasilje, nego da živi u jednoroditeljskoj obitelji u kojoj su odnosi kvalitetni. Stoga ne morate brinuti da će Vaše dijete biti nesretno isključivo iz razloga što ne odrasta u cjelovitoj obitelji.</para>
<para>Isto tako je bitno kako se prema cijeloj situaciji postavite Vi: ukoliko očeve rjeđe kontakte s Vašom zajedničkom kćerkom doživljavate kao izraz njegove nebrige i nezanimanja za dijete, vrlo vjerojatno će isto osjećati i Vaša kćer. S druge strane, ako to prihvatite kao nešto normalno, ako na njegovo ponašanje gledate iz nekog drugog kutka i ne tumačite da su svakodnevni susreti s djetetom znak ljubavi a rjeđi znak nedostatka iste i zanemarivanja, tada će se i Vaše dijete osjećati bolje, odnosno neće se osjećati nevoljeno.</para>
<para>Ponašanje Vašeg bivšeg partnera (prema Vama i kćerki) ne možete promijeniti – jedino što možete učiniti jest vlastite postupke i ponašanje prilagoditi situaciji. Ono na što možete utjecati, to je Vaše ponašanje prema kćerkici. Vaša kćer doista treba oba roditelja, bitno je da provodi vrijeme i s mamom i s tatom a kako se ne bi osjećala loše i nevoljeno važan je Vaš stav prema tom vremenu koje ona provodi s tatom. Poruke da je tata voli i da se voli družiti s njom samo možda ne stigne toliko vremena s njom provesti koliko i Vi, svakako će pomoći da se Vaša kćerkica osjeća bolje. Bitno je i da bez obzira na mišljenje o bivšem partneru ne govorite ružno o njemu u djetetovoj prisutnosti (idealno bi bilo kada bi se svega toga pridržavao i tata).</para>
<para>Ukoliko procjenjujete da je djetetu ili vama potrebna stručna pomoć, nemojte se libiti zatražiti istu – u svakom slučaju ona Vam samo može biti od koristi. U našem Centru radimo terapiju igrom za djecu kao i savjetovanja za roditelje te nam se u svakom trenutku možete obratiti.</para>
<para>Želim Vam puno sreće!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj bivši ne želi viđati našu kćerkicu (4), a ona kaže da ga ne voli Poštovani, imam curicu od 4 godine. Njezin otac i ja nismo se oženili i nismo živjeli skupa. 
    Naša veza od početka nije funkcionirala normalno, stalno smo se svađali zbog njegove posesivne ljubomore i nedostatka njegovog samopouzdanja i uvjerenja da ja njega varam (što nije bila istina) i mog okazivanja da nema pravo. Ostala sam trudna i definitivno sam željela dijete, on nije, ali je ipak ostao uz mene. Ta veza me sve više gušila i znala sam da ne mogu više biti u takvoj vezi, ali sam se zaljubila i kao magnet se nisam mogla odlijepiti od njega. Išli smo i na bračno savjetovanje zbog djeteta i počeo je raditi stan kod svojih, ali ni to nije pomoglo, jer ja njega nisam mogla uvijeriti da nisam takva kakvom me smatra i opet su bile konstantno svađe. Definitivno smo dolučili perkinuti prije 3 mjeseca. Problem je u tome, šta on ne želi često viđati malenu i uvijek ga ja moram moliti da je vidi, a prije dok smo bili skupa viđao ju je svaki dan. I primjetila sam na malenoj da je počela zbog toga imati odbojnost prema tati, govori mi da ona njega ne voli, boji se da ću je i ja ostaviti... Čitala sam da djeca razvedenih roditelja trebaju što više provoditi vrijeme s roditeljem koji nije s njom i bliskim osobama, bakama, dedama, da osjeti da je i dalje voljeno. Željela bi joj usaditi samopouzdanje i da odraste u stabilnu osobu. Zanima me što da radim da stekne samopouzdanje i da odraste u stabilnu i sretnu osobu. Da li da je vodim dječjem psihologu? Hvala! Mama A

Draga mama,
prije svega željela bi Vam reći da je izuzetno pozitivno što se Vašoj kćerki trudite osigurati redovite susrete s ocem. Dijete voli oba roditelja i stoga je jako bitno da dobiva poruku da je normalno i u redu da voli i onog roditelja s kojim više ne živi, odnosno kojeg u ovoj situaciji manje viđa.
Kod razdvajanja roditelja često puta se događa da dijete osjeća konflikt lojalnosti prema roditeljima te se trudi na neki način zadovoljiti oba roditelja koji osjećaju međusobnu netrpeljivost. Dijete „čita“ i najmanje znakove svojih roditelja i ubrzo shvati da jednog roditelja oraspoloži kada ono govori loše o drugom roditelju. Iz tog razloga nije dovoljno reći djetetu da ne smije tako govoriti o drugom roditelju, već je to potrebno i pokazati i na neverbalnoj razini.
Isto tako je bitno da Vaša kćerkica dobiva poruku da i nju otac voli te da možda manja čestina susreta tate i nje nije znak da mu nije stalo i da je ne voli, već da je njegov način iskazivanja ljubavi možda drugačiji od Vašeg. Česti kontakti roditelja s djetetom ne znače nužno da su ti susreti i kvalitetni, a jednako tako roditelj koji ne živi s djetetom može provesti manje vremena s njim a da se u tom periodu maksimalno posveti svom djetetu.
Ono što bi Vam još željela reći jest da su brojna istraživanja pokazala da razdvajanje roditelja ne mora biti stresno za dijete ukoliko se radi o „kvalitetnom“ razdvajanju u kojemu roditelji više nisu partneri u emocionalnom smislu, ali su i dalje partneri u odgoju djeteta. Zapravo je za dijete puno štetnije da odrasta u cjelovitoj obitelji u kojoj su stalno prisutne svađe ili čak i nasilje, nego da živi u jednoroditeljskoj obitelji u kojoj su odnosi kvalitetni. Stoga ne morate brinuti da će Vaše dijete biti nesretno isključivo iz razloga što ne odrasta u cjelovitoj obitelji.
Isto tako je bitno kako se prema cijeloj situaciji postavite Vi: ukoliko očeve rjeđe kontakte s Vašom zajedničkom kćerkom doživljavate kao izraz njegove nebrige i nezanimanja za dijete, vrlo vjerojatno će isto osjećati i Vaša kćer. S druge strane, ako to prihvatite kao nešto normalno, ako na njegovo ponašanje gledate iz nekog drugog kutka i ne tumačite da su svakodnevni susreti s djetetom znak ljubavi a rjeđi znak nedostatka iste i zanemarivanja, tada će se i Vaše dijete osjećati bolje, odnosno neće se osjećati nevoljeno.
Ponašanje Vašeg bivšeg partnera (prema Vama i kćerki) ne možete promijeniti – jedino što možete učiniti jest vlastite postupke i ponašanje prilagoditi situaciji. Ono na što možete utjecati, to je Vaše ponašanje prema kćerkici. Vaša kćer doista treba oba roditelja, bitno je da provodi vrijeme i s mamom i s tatom a kako se ne bi osjećala loše i nevoljeno važan je Vaš stav prema tom vremenu koje ona provodi s tatom. Poruke da je tata voli i da se voli družiti s njom samo možda ne stigne toliko vremena s njom provesti koliko i Vi, svakako će pomoći da se Vaša kćerkica osjeća bolje. Bitno je i da bez obzira na mišljenje o bivšem partneru ne govorite ružno o njemu u djetetovoj prisutnosti (idealno bi bilo kada bi se svega toga pridržavao i tata).
Ukoliko procjenjujete da je djetetu ili vama potrebna stručna pomoć, nemojte se libiti zatražiti istu – u svakom slučaju ona Vam samo može biti od koristi. U našem Centru radimo terapiju igrom za djecu kao i savjetovanja za roditelje te nam se u svakom trenutku možete obratiti.
Želim Vam puno sreće!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Moj bivši ne želi viđati našu kćerkicu (4), a ona kaže da ga ne voli

<para>
 Ali van vrtića je problem, neće na rođendanu ostati ni jednom kao njeni vršnjaci, htjela bi na balet ali naravno problem je jer neće da je tamo ostavim. Počela sam je pomalo ostavljati bakama iako baš ne mogu ni one puno učiniti pošto rade. Da li da je jednostavno ostavim na baletu i neka plače pa će se naviknuti ili da čekam kada ona bude rekla da. Bojim se da je ne prođe želja, jer znam da bi joj to puno značilo i pasalo i mislim da bi se tako malo opustila pošto je i to problem - gdje god odemo treba joj dugo da se opusti. Čim je potrebno malo više se potruditi, odmah odustaje. Voli igru memorije, voli crtati, ali od svega drugog brzo odustaje. Kako da joj pomognem i kako da joj vratim samopouzdanje? Zaboravila sam reći da je prije godinu dana dobila brata, kojeg zadirkuje, naravno, ali jako ga voli, vezala se puno za mene kada sam bila trudna i onda je provela cijelo ljeto sa mnom i sve se naravno pogoršalo kad se on rodio. Sad je malo bolje, ali još uvijek je problem. Najviše me brine kako da je navedem da se potrudi oko nečeg, da radi i puzle i sve ono što zahtijeva pažnju i trud. Bojim se da će imati problema u školi. Također ima fazu od prošlog ljeta da stalno prkosi prijateljicama, zeza ih. Njih četiri se igraju, a jednu od tih najviše voli i ljubomorna je kada joj netko nju otima, ali mislim da nije to toliki problem. Mislim da ima toga među svom djecom i da se zna lijepo igrati. Voli da je po njenom i ja se često petljam, ne znam koliko je to dobro, ali mi bude neugodno zbog drugih roditelja, jer ispadne da uvijek moje dijete kvari igru. Molim vas da me posavetujete što da radim i kako da joj pomognem. Unapred zahvalna. SJ
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>iz Vašeg pisma stekla sam dojam da Vas muči više stvari:</para>
<para>1. strah od odvajanja kod Vaše kćerkice,
2. njezino brzo odustajanje u situacijama u kojima treba uložiti malo više truda i vremena, te
3. njezin odnos s drugom djecom u kojem joj je bitno da bude po njenom.</para>
<para>Što se tiče prvog problema – straha od odvajanja – nisam sigurna u kojoj mjeri je on bio prisutan prije rođenja brata i je li on reakcija na rođenje brata ili je jednostavno Vašoj kćerkici u nepoznatoj okolini potrebno malo više vremena da se prilagodi. Kod djece koja su dominantno introverti postoji jedna sklonost ka smirenoj, opuštajućoj okolini, bez previše vanjskih podražaja, kao i povlačenje pred djecom i događajima koje ne poznaje dobro. Naime, djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu. U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan na jedan“ ili u manjim grupama uglavnom bliskih prijatelja. Introvertirana djeca nisu sretna u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljiva su na gužvu, buku i previše istovremenih aktivnosti.</para>
<para>Ne znam jeste li u ovome prepoznali svoju kćerkicu, no svakako razmotrite je li moguće da je Vaša kćer mali introvert koji jednostavno nije baš oduševljen novim situacijima i kojemu treba malo više vremena da se istoj prilagodi. U svakom slučaju bez obzira na razlog, ne bi Vam savjetovala da ostavite kćerkicu samu na baletu i pustite je da plače. Ukoliko postoji mogućnost, dođite svaki put s kćerkicom na balet, budite uz nju, recite joj da ćete je gledati i neka Vam slobodno dođe ako joj bude teško bez Vas. Nakon nekog vremena, kada se Vaša kćerkica već bude osjećala sigurno u dvorani, možete joj reći samo da primjerice idete po kavu/u toalet i slično te da ćete se vratiti. Sve dok u konačnici ne dođete do razine gdje će ona moći cijelo vrijeme provesti bez Vas u dvorani.</para>
<para>Na taj način odvajanje se događa postupno, kroz rutinu u koju se ubacuju kraći periodi odvajanja. Nova okolina djetetu se čini poznatijom kada roditelj provede neko vrijeme s djetetom u njoj. Dijete se tako istraživanjem upoznaje s novom okolinom znajući da je roditelj prisutan. Nakon nekog vremena kada vidi da nema razloga za zabrinutost, sigurna sam da će se Vaša kćerkica opusititi i da će u konačnici moći ostati i sama na baletu.</para>
<para>Kod razdvajanja od roditelja, dijete treba pripremiti za nadolazeće odvajanje i to putem razgovora ili neke fizičke geste koja će djetetu pokazati da je sigurno. Nije pametno jednostavno se iskrasti iza djetetovih leđa, već mu treba reći da odlazite, ali da ćete se i vratiti. Što se tiče ponašanja Vaše kćerkice kada je u društvu s vršnjakinjama, nisam stekla dojam da je njezino ponašanje na bilo koji način štetno po drugo dijete. Ukoliko se Vaša kćerka zna izboriti za sebe na način kojim ne nanosi štetu sebi, drugima ili predmetima, tada razloga za zabrinutost nema.</para>
<para>No ukoliko svojim postupcima na bilo koji način povređuje druge, tada je bitno da s njom dogovorite pravila ponašanja a koja Vi smatrate adekvatnim za pojedinu situaciju. Objasnite zašto to očekujete i što će se dogoditi u slučaju ako to prekrši. Striktno se pridržavajte onoga što ste rekli, budite dosljedni, jer u suprotnom zbunjujete dijete i više ni ona sama neće znati što može očekivati. Jasno i glasno joj dajte do znanja do koje granice smije i može ići. Možete kroz igru s njom provući poruku kako se primjerice jedna lutkica osjeća kada je druga ne uvažava, kada joj prkosi i slično. Na taj način ona će indirektno uvidjeti da neka njezina ponašanja utječu na druge i da ih može povrijediti ako ih ne uvažava. U igri je možete upitati što bi trebala učiniti ta lutkica koje se nije baš najbolje ponijela prema drugoj lutkici – sigurna sam da će Vaša kćerkica imati odgovor.</para>
<para>Što se tiče njezinog odustajanja u situacijama u kojima treba uložiti malo više truda, Vaš zadatak je relativno jednostavan. Kako bi je potakli da uloži trud, potkrepljujte i nagrađujte ona ponašanja kada se trudi – kada nešto postigne možete je pitati kako se sada osjeća (kako je osjećaj dobar kada nešto postignemo, postajemo motivirani upravo tim osjećajem a ne eventualnim materijalnim nagradama). Omogućite joj uspjehe u jednostavnijim zadacima pri tome joj skrećući pažnju na to kako se osjeća kada je svojim trudom nešto postigla, a potom joj dajte zadatke koji zahtjevaju i malo više truda. Možete joj dati i alternativu te reći da može nastaviti drugi put ako je sada umorna. Možete joj reći neka samo zamisli kako je dobar osjećaj kada se trudimo i nešto postignemo. Možete joj ispričati i neku vlastitu priču iz djetinjstva u kojoj ste i vi morali uložiti puno truda da bi postigli nešto što Vam je bilo jako važno.</para>
<para>U svakom slučaju, ukoliko su Vam potrebni dodatni savjeti kako djetetu kroz igru prenijeti poruke koje su Vam bitne, kako na jedan zaigran, nenametljiv, opušten i efikasan način odgajati dijete, slobodno se javite u naš Centar u kojemu nudimo program „Terapije igrom za roditelje“.
Želim Vam puno sreće!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dolazak brata i strah od odvajanja kod 5-godišnjakinje Poštovani, imam djevojčicu od 5 godina. Ne želi se odvojiti od mene, ide u vrtić od prve godine i s time nema problema. Na to je navikla. 
    Ali van vrtića je problem, neće na rođendanu ostati ni jednom kao njeni vršnjaci, htjela bi na balet ali naravno problem je jer neće da je tamo ostavim. Počela sam je pomalo ostavljati bakama iako baš ne mogu ni one puno učiniti pošto rade. Da li da je jednostavno ostavim na baletu i neka plače pa će se naviknuti ili da čekam kada ona bude rekla da. Bojim se da je ne prođe želja, jer znam da bi joj to puno značilo i pasalo i mislim da bi se tako malo opustila pošto je i to problem - gdje god odemo treba joj dugo da se opusti. Čim je potrebno malo više se potruditi, odmah odustaje. Voli igru memorije, voli crtati, ali od svega drugog brzo odustaje. Kako da joj pomognem i kako da joj vratim samopouzdanje? Zaboravila sam reći da je prije godinu dana dobila brata, kojeg zadirkuje, naravno, ali jako ga voli, vezala se puno za mene kada sam bila trudna i onda je provela cijelo ljeto sa mnom i sve se naravno pogoršalo kad se on rodio. Sad je malo bolje, ali još uvijek je problem. Najviše me brine kako da je navedem da se potrudi oko nečeg, da radi i puzle i sve ono što zahtijeva pažnju i trud. Bojim se da će imati problema u školi. Također ima fazu od prošlog ljeta da stalno prkosi prijateljicama, zeza ih. Njih četiri se igraju, a jednu od tih najviše voli i ljubomorna je kada joj netko nju otima, ali mislim da nije to toliki problem. Mislim da ima toga među svom djecom i da se zna lijepo igrati. Voli da je po njenom i ja se često petljam, ne znam koliko je to dobro, ali mi bude neugodno zbog drugih roditelja, jer ispadne da uvijek moje dijete kvari igru. Molim vas da me posavetujete što da radim i kako da joj pomognem. Unapred zahvalna. SJ

Draga mama,
iz Vašeg pisma stekla sam dojam da Vas muči više stvari:
1. strah od odvajanja kod Vaše kćerkice,
2. njezino brzo odustajanje u situacijama u kojima treba uložiti malo više truda i vremena, te
3. njezin odnos s drugom djecom u kojem joj je bitno da bude po njenom.
Što se tiče prvog problema – straha od odvajanja – nisam sigurna u kojoj mjeri je on bio prisutan prije rođenja brata i je li on reakcija na rođenje brata ili je jednostavno Vašoj kćerkici u nepoznatoj okolini potrebno malo više vremena da se prilagodi. Kod djece koja su dominantno introverti postoji jedna sklonost ka smirenoj, opuštajućoj okolini, bez previše vanjskih podražaja, kao i povlačenje pred djecom i događajima koje ne poznaje dobro. Naime, djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu. U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan na jedan“ ili u manjim grupama uglavnom bliskih prijatelja. Introvertirana djeca nisu sretna u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljiva su na gužvu, buku i previše istovremenih aktivnosti.
Ne znam jeste li u ovome prepoznali svoju kćerkicu, no svakako razmotrite je li moguće da je Vaša kćer mali introvert koji jednostavno nije baš oduševljen novim situacijima i kojemu treba malo više vremena da se istoj prilagodi. U svakom slučaju bez obzira na razlog, ne bi Vam savjetovala da ostavite kćerkicu samu na baletu i pustite je da plače. Ukoliko postoji mogućnost, dođite svaki put s kćerkicom na balet, budite uz nju, recite joj da ćete je gledati i neka Vam slobodno dođe ako joj bude teško bez Vas. Nakon nekog vremena, kada se Vaša kćerkica već bude osjećala sigurno u dvorani, možete joj reći samo da primjerice idete po kavu/u toalet i slično te da ćete se vratiti. Sve dok u konačnici ne dođete do razine gdje će ona moći cijelo vrijeme provesti bez Vas u dvorani.
Na taj način odvajanje se događa postupno, kroz rutinu u koju se ubacuju kraći periodi odvajanja. Nova okolina djetetu se čini poznatijom kada roditelj provede neko vrijeme s djetetom u njoj. Dijete se tako istraživanjem upoznaje s novom okolinom znajući da je roditelj prisutan. Nakon nekog vremena kada vidi da nema razloga za zabrinutost, sigurna sam da će se Vaša kćerkica  opusititi i da će u konačnici moći ostati i sama na baletu.
Kod razdvajanja od roditelja, dijete treba pripremiti za nadolazeće odvajanje i to putem razgovora ili neke fizičke geste koja će djetetu pokazati da je sigurno. Nije pametno jednostavno se iskrasti iza djetetovih leđa, već mu treba reći da odlazite, ali da ćete se i vratiti. Što se tiče ponašanja Vaše kćerkice kada je u društvu s vršnjakinjama, nisam stekla dojam da je njezino ponašanje na bilo koji način štetno po drugo dijete. Ukoliko se Vaša kćerka zna izboriti za sebe na način kojim ne nanosi štetu sebi, drugima ili predmetima, tada razloga za zabrinutost nema.
No ukoliko svojim postupcima na bilo koji način povređuje druge, tada je bitno da s njom dogovorite pravila ponašanja a koja Vi smatrate adekvatnim za pojedinu situaciju. Objasnite zašto to očekujete i što će se dogoditi u slučaju ako to prekrši. Striktno se pridržavajte onoga što ste rekli, budite dosljedni, jer u suprotnom zbunjujete dijete i više ni ona sama neće znati što može očekivati. Jasno i glasno joj dajte do znanja do koje granice smije i može ići. Možete kroz igru s njom provući poruku kako se primjerice jedna lutkica osjeća kada je druga ne uvažava, kada joj prkosi i slično. Na taj način ona će indirektno uvidjeti da neka njezina ponašanja utječu na druge i da ih može povrijediti ako ih ne uvažava. U igri je možete upitati što bi trebala učiniti ta lutkica koje se nije baš najbolje ponijela prema drugoj lutkici – sigurna sam da će Vaša kćerkica imati odgovor.
Što se tiče njezinog odustajanja u situacijama u kojima treba uložiti malo više truda, Vaš zadatak je relativno jednostavan. Kako bi je potakli da uloži trud, potkrepljujte i nagrađujte ona ponašanja kada se trudi – kada nešto postigne možete je pitati kako se sada osjeća (kako je osjećaj dobar kada nešto postignemo, postajemo motivirani upravo tim osjećajem a ne eventualnim materijalnim nagradama). Omogućite joj uspjehe u jednostavnijim zadacima pri tome joj skrećući pažnju na to kako se osjeća kada  je svojim trudom nešto postigla, a potom joj dajte zadatke koji zahtjevaju i malo više truda. Možete joj dati i alternativu te reći da može nastaviti drugi put ako je sada umorna. Možete joj reći neka samo zamisli kako je dobar osjećaj kada se trudimo i nešto postignemo. Možete joj ispričati i neku vlastitu priču iz djetinjstva u kojoj ste i vi morali uložiti puno truda da bi postigli nešto što Vam je bilo jako važno.
U svakom slučaju, ukoliko su Vam potrebni dodatni savjeti kako djetetu kroz igru prenijeti poruke koje su Vam bitne, kako na jedan zaigran, nenametljiv, opušten i efikasan način odgajati dijete, slobodno se javite u naš Centar u kojemu nudimo program „Terapije igrom za roditelje“.
Želim Vam puno sreće!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dolazak brata i strah od odvajanja kod 5-godišnjakinje

<para>
 Dosta je emotivna i osjetiljva, brzo se uvrijedi, naljuti i protesti su stvarno jaki i uspije me dovesti do ludila, iako sam već sama sebi 100 puta rekla da neću vikati na nju, jer znam da to nije dobro za dijete, da se na taj način dijete ne odgaja, ali ponekad stvarno prođe cijeli dan da samo vičem na nju i poslije imam grižnju savjesti itd. stvarno više ne znam kako reagirati. Kazne su kod nje kontraproduktivne, ako ju stavim u kaznu da sjedi na stolici onda sama sebe počne lupati i slične stvari, iako ju ne tučemo. Navečer joj treba i po 2 sata da zaspi. Sve radi suprotno što joj se kaže. Npr. ako joj kažem Ema legni se, onda viče kako neće, ako joj kažem, Ema nemoj se legnuti onda odmah viče kako se ona hoće legnuti i tako za sve stvari koje radimo tijekom dana. Mislim, muž kaže "a ništa morat ćemo sve suprotno govoriti ako želimo da napravi ono što očekujemo", ali po meni to nije dobar odgoj, jer mislim ne mogu sad tako cijeli život suprotno joj govoriti. Počela je imati i te noćne strahove, pa vidi svakakva čudovišta i opasnog lava i stalno nešto čim ja hoću izaći iz sobe i ostaviti ju samu. Želim prestati vikati na svoje dijete, uistinu želim, osjećam se jako loše radi toga i mislim da ju neću dobro odgojiti na takav način, ali jednostavno se ne mogu kontrolirati i puknem i izderem se i na kraju i ona plače i ja plačem, jer sam bespomoćna i tako svaki dan zadnje vrijeme. Znam da joj vjerojatno falim, jer radim ponekad i cijeli tjedan, radim popodne pa se praktički cijeli tjedan ni ne vidimo, ali tu ne mogu ništa jer raditi moram... Uspijem izdvojiti vrijeme samo za nju i igranje, ali očito to nije dovoljno. I inače je bila jako zahtjevno dijete i tražila je posvećenost 200% što i danas zahtjeva. Kad sam ja na poslu, čuva ju tata, znači ipak je jedan roditelj s njom. Ide u vrtić, kad god imam priliku uvijek je ranije pokupim jer ne volim da ostaje baš zadnja, tako da se stvarno trudim s njom provesti što više vremena. Razmišljala sam puno o njenom ponašanju i razlogu. I došla sam do zaključka da smo mi roditelji u principu krivi za njeno ponašanje. Ne znam kako da se smirim, kako da se uspijem kontrolirati kada me tako dovede do granice, ne želim da sve radi suprotno od onoga što joj se kaže. Molim vas pomozite mi, jer bi stvarno htjela od nje napraviti osobu koja će voljeti sebe, biti sigurna u sebe itd. S tim spavanjem navečer imamo velikih problema. Teta u vrtiću kaže kako tamo ide spavati bez problema. A doma...znam sjediti i po dva sata kod kinderbeta i neće spavati, neće se legnuti i smiriti i onda izađem iz sobe, počinje jako plakati i ne prestaje, stalno me zove i ne može se smiriti. Na kraju popustim jer je stvarno teško slušati kako se ona dere mamice mamice, mazi me molim te i ja te jako volim, daj dođi molim te itd. I onda se vratim u sobu i kažem joj da ću biti tu ako legne i smiri se, međutim legne na 5 min. i opet ne spava. Nisam više sigurna jel to manipuliranje ili samo traži pažnju. Ali jedno znam, a to je ako ju ostavim da plače (iako se javim iz kuhinje koja je dva koraka od njene sobe i svako malo dođem u sobu i kažem joj da legne), to plakanje pređe u takav plač da se poslije teško smiri, počne govoriti kako ona nije dobra, tiho plače u kinderbetu, žalosna je itd. Ne znam gdje griješim, ali osjećam se loše. Stalno joj govorimo i da je ona dobra curica i pametna i stalno ju hvalimo, govorimo kako ju volimo itd. Još jedna stvar, a to je da kad je njen tata doma sam s njom i on ju uspavljuje nema nikakvih problema, ali kad sam ja doma onda njega neće ni blizu, čak ga i tuče, gura od sebe itd. a mene stalno zove i traži da ju ja uspavljujem. Osjećam kako misli da ju ne volim kada ju tako ostavim u sobi...molim vas pomozite. molim vas neki savjet.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>čini se da se doista pokušavate posvetiti svojoj kćerkici (razmišljate o svojim postupcima prema njoj i kako da postupate u njezinom najboljem interesu, odlazite po nju u vrtić tako da ne ostane zadnja, reagirate na njezino traženje Vaše blizine i dolazite kada Vas poziva k njoj, pronalazite vrijeme za zajedničku igru).</para>
<para>Upoznala sam dosta mama koje imaju sličnu situaciju kao što ste je Vi opisali. Te mame su načitane, puno vode brigu o djetetovim emocionalnim potrebama, žele davati djetetu takav poticaj da se ono osjeća sigurno u sebe, da zna što želi. Međutim, ponavlja se i još jedan detalj, koji ste i sami spomenuli, a to je osjećaj bespomoćnosti. Taj osjećaj bespomoćnosti često dovodi do vike a onda i do osjećaja grižnje savjesti. Što se dogodi – ispočetka se ima razumijevanje i strpljenja, želi se pomoći djetetu da razumije zašto nešto sada ne može ili zašto bi sada trebalo nešto napraviti. Kako se to dugo ponavlja, tako se dolazi do trenutka kada se roditelj osjeća bespomoćno i kao da mu je ostala još samo jedna opcija – vikanje. Nakon toga, roditelj se osjeća loše, ima grižnju savjest što se ponašao na način za koji zna da ne bi smio.</para>
<para>Kada dođe do trenutka kada se osjećate bespomoćno, što mislite o sebi u tom trenutku? Što mislite o sebi kao mami? Što mislite o svojoj djevojčici? Kakva je ona tada?</para>
<para>Često, u ovakvim situacijama potajice, duboko u sebi krivimo dijete za tu situaciju, za svoj osjećaj bespomoćnosti (jer da je poslušala, ne bi bilo tog osjećaja). Međutim, iako dijete po svojem temperamentu može biti vrlo uporno i vrlo emocionalno, ono nikada nije krivo za neku situaciju. Dijete u dobi od 2 godine tek uči prepoznavati svoje osjećaje, a proces učenja samoregulacije emocije je dugotrajan te se može naučiti isključivo uz pomoć najbliskijih osoba, roditelja.</para>
<para>Kada se roditelj osjeća bespomoćno, to obično znači da ne vidi izlaz iz neke situacije, tj. ne vidi rješenje za određen problem. Postoje mnogi razlozi zašto se to događa i važno je da roditelj pronađe način kako da se nosi sa svojim emocijama, mislima potaknutim u nekoj situaciji, te da nauči pronalaziti najbolja rješenja za određene probleme za sebe i svoje dijete.</para>
<para>Ako doista želite kvalitetan napredak u svom odnosu sa svojom kćeri, predlažem Vam da potražite psihoterapeuta koji će Vam pomoći da dođete do svojih odgovora zbog čega se javlja osjećaj bespomoćnosti, te kako ga zamijeniti sa korisnim mehanizmima rješavanja problema u tom trenutku, koji će biti korisni i za Vas i za Vašu djevojčicu.</para>
<para>Iako je psihoterapija roditelja najbolje rješenje za većinu situacija, konkretno Vam mogu sugerirati da u komunikaciji s njom pokušate činiti što više kroz igru. Dakle, umjesto da kažete da ide spavati, kao nešto što se mora, učinite to zabavnim i dio neke priče i igre, ali na kraju te priče nema ponavljanja priče već je došao kraj i igra se završava. Djeca predškolske dobi, mnogo lakše prihvaćaju zahtjeve nas odraslih ako im to kažemo kroz zaigrani ton. Naravno, ne može se uvijek i sve govoriti zaigrano i postoje trenuci kada se treba vrlo jasno dati do znanja da je to to. Tada pomaže reflektiranje djetetovih osjećaja uz uporno i odlučno ponavljanje da je to to. Ponekad davanje izbora može biti od koristi kako bi dijete osjećalo da ima neku razinu kontrole u toj situaciji i tako bilo manje u otporu (preporučujem <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/poticanje-djetetove-samokontrole-i-usvajanje-kucnih-pravila-davanjem-izbora/8988/1/">članak o davanju izbora</ulink>)</para>
<para>Sretno,</para>
<para>Tatjana Gjurković</para>
<para>dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>
<para> </para>

Ne želim vikati na svoju kćerku (2), ali ne znam kako da je pridobijem na suradnju Imam curicu od 2 godine i 4 mjeseca. Jako je bistra, vesela, pametna i puna energije. Sada je valjda u toj fazi kada sve hoće sama i tvrdoglava je ko mazga. 
    Dosta je emotivna i osjetiljva, brzo se uvrijedi, naljuti i protesti su stvarno jaki i uspije me dovesti do ludila, iako sam već sama sebi 100 puta rekla da neću vikati na nju, jer znam da to nije dobro za dijete, da se na taj način dijete ne odgaja, ali ponekad stvarno prođe cijeli dan da samo vičem na nju i poslije imam grižnju savjesti itd. stvarno više ne znam kako reagirati. Kazne su kod nje kontraproduktivne, ako ju stavim u kaznu da sjedi na stolici onda sama sebe počne lupati i slične stvari, iako ju ne tučemo. Navečer joj treba i po 2 sata da zaspi. Sve radi suprotno što joj se kaže. Npr. ako joj kažem Ema legni se, onda viče kako neće, ako joj kažem, Ema nemoj se legnuti onda odmah viče kako se ona hoće legnuti i tako za sve stvari koje radimo tijekom dana. Mislim, muž kaže "a ništa morat ćemo sve suprotno govoriti ako želimo da napravi ono što očekujemo", ali po meni to nije dobar odgoj, jer mislim ne mogu sad tako cijeli život suprotno joj govoriti. Počela je imati i te noćne strahove, pa vidi svakakva čudovišta i opasnog lava i stalno nešto čim ja hoću izaći iz sobe i ostaviti ju samu. Želim prestati vikati na svoje dijete, uistinu želim, osjećam se jako loše radi toga i mislim da ju neću dobro odgojiti na takav način, ali jednostavno se ne mogu kontrolirati i puknem i izderem se i na kraju i ona plače i ja plačem, jer sam bespomoćna i tako svaki dan zadnje vrijeme. Znam da joj vjerojatno falim, jer radim ponekad i cijeli tjedan, radim popodne pa se praktički cijeli tjedan ni ne vidimo, ali tu ne mogu ništa jer raditi moram... Uspijem izdvojiti vrijeme samo za nju i igranje, ali očito to nije dovoljno. I inače je bila jako zahtjevno dijete i tražila je posvećenost 200% što i danas zahtjeva. Kad sam ja na poslu, čuva ju tata, znači ipak je jedan roditelj s njom. Ide u vrtić, kad god imam priliku uvijek je ranije pokupim jer ne volim da ostaje baš zadnja, tako da se stvarno trudim s njom provesti što više vremena. Razmišljala sam puno o njenom ponašanju i razlogu. I došla sam do zaključka da smo mi roditelji u principu krivi za njeno ponašanje. Ne znam kako da se smirim, kako da se uspijem kontrolirati kada me tako dovede do granice, ne želim da sve radi suprotno od onoga što joj se kaže. Molim vas pomozite mi, jer bi stvarno htjela od nje napraviti osobu koja će voljeti sebe, biti sigurna u sebe itd. S tim spavanjem navečer imamo velikih problema. Teta u vrtiću kaže kako tamo ide spavati bez problema. A doma...znam sjediti i po dva sata kod kinderbeta i neće spavati, neće se legnuti i smiriti i onda izađem iz sobe, počinje jako plakati i ne prestaje, stalno me zove i ne može se smiriti. Na kraju popustim jer je stvarno teško slušati kako se ona dere mamice mamice, mazi me molim te i ja te jako volim, daj dođi molim te itd. I onda se vratim u sobu i kažem joj da ću biti tu ako legne i smiri se, međutim legne na 5 min. i opet ne spava. Nisam više sigurna jel to manipuliranje ili samo traži pažnju. Ali jedno znam, a to je ako ju ostavim da plače (iako se javim iz kuhinje koja je dva koraka od njene sobe i svako malo dođem u sobu i kažem joj da legne), to plakanje pređe u takav plač da se poslije teško smiri, počne govoriti kako ona nije dobra, tiho plače u kinderbetu, žalosna je itd. Ne znam gdje griješim, ali osjećam se loše. Stalno joj govorimo i da je ona dobra curica i pametna i stalno ju hvalimo, govorimo kako ju volimo itd. Još jedna stvar, a to je da kad je njen tata doma sam s njom i on ju uspavljuje nema nikakvih problema, ali kad sam ja doma onda njega neće ni blizu, čak ga i tuče, gura od sebe itd. a mene stalno zove i traži da ju ja uspavljujem. Osjećam kako misli da ju ne volim kada ju tako ostavim u sobi...molim vas pomozite. molim vas neki savjet.

Draga mama,
čini se da se doista pokušavate posvetiti svojoj kćerkici (razmišljate o svojim postupcima prema njoj i kako da postupate u njezinom najboljem interesu, odlazite po nju u vrtić tako da ne ostane zadnja, reagirate na njezino traženje Vaše blizine i dolazite kada Vas poziva k njoj, pronalazite vrijeme za zajedničku igru).
Upoznala sam dosta mama koje imaju sličnu situaciju kao što ste je Vi opisali. Te mame su načitane, puno vode brigu o djetetovim emocionalnim potrebama, žele davati djetetu takav poticaj da se ono osjeća sigurno u sebe, da zna što želi. Međutim, ponavlja se i još jedan detalj, koji ste i sami spomenuli, a to je osjećaj bespomoćnosti. Taj osjećaj bespomoćnosti često dovodi do vike a onda i do osjećaja grižnje savjesti. Što se dogodi – ispočetka se ima razumijevanje i strpljenja, želi se pomoći djetetu da razumije zašto nešto sada ne može ili zašto bi sada trebalo nešto napraviti. Kako se to dugo ponavlja, tako se dolazi do trenutka kada se roditelj osjeća bespomoćno i kao da mu je ostala još samo jedna opcija – vikanje. Nakon toga, roditelj se osjeća loše, ima grižnju savjest što se ponašao na način za koji zna da ne bi smio.
Kada dođe do trenutka kada se osjećate bespomoćno, što mislite o sebi u tom trenutku? Što mislite o sebi kao mami? Što mislite o svojoj djevojčici? Kakva je ona tada?
Često, u ovakvim situacijama potajice, duboko u sebi krivimo dijete za tu situaciju, za svoj osjećaj bespomoćnosti (jer da je poslušala, ne bi bilo tog osjećaja). Međutim, iako dijete po svojem temperamentu može biti vrlo uporno i vrlo emocionalno, ono nikada nije krivo za neku situaciju. Dijete u dobi od 2 godine tek uči prepoznavati svoje osjećaje, a proces učenja samoregulacije emocije je dugotrajan te se može naučiti isključivo uz pomoć najbliskijih osoba, roditelja.
Kada se roditelj osjeća bespomoćno, to obično znači da ne vidi izlaz iz neke situacije, tj. ne vidi rješenje za određen problem. Postoje mnogi razlozi zašto se to događa i važno je da roditelj pronađe način kako da se nosi sa svojim emocijama, mislima potaknutim u nekoj situaciji, te da nauči pronalaziti najbolja rješenja za određene probleme za sebe i svoje dijete.
Ako doista želite kvalitetan napredak u svom odnosu sa svojom kćeri, predlažem Vam da potražite psihoterapeuta koji će Vam pomoći da dođete do svojih odgovora zbog čega se javlja osjećaj bespomoćnosti, te kako ga zamijeniti sa korisnim mehanizmima rješavanja problema u tom trenutku, koji će biti korisni i za Vas i za Vašu djevojčicu.
Iako je psihoterapija roditelja najbolje rješenje za većinu situacija, konkretno Vam mogu sugerirati da u komunikaciji s njom pokušate činiti što više kroz igru. Dakle, umjesto da kažete da ide spavati, kao nešto što se mora, učinite to zabavnim i dio neke priče i igre, ali na kraju te priče nema ponavljanja priče već je došao kraj i igra se završava. Djeca predškolske dobi, mnogo lakše prihvaćaju zahtjeve nas odraslih ako im to kažemo kroz zaigrani ton. Naravno, ne može se uvijek i sve govoriti zaigrano i postoje trenuci kada se treba vrlo jasno dati do znanja da je to to. Tada pomaže reflektiranje djetetovih osjećaja uz uporno i odlučno ponavljanje da je to to. Ponekad davanje izbora može biti od koristi kako bi dijete osjećalo da ima neku razinu kontrole u toj situaciji i tako bilo manje u otporu (preporučujem članak o davanju izbora)
Sretno,
Tatjana Gjurković
dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom,  Centar Proventus

  Klinfo.hr 