Nismo primjetili da se sve pretvorilo u problem zadržavanja, nisam razumijela da su njegove prljave gaćice od izlaska pa vraćanja stolice unutra, ja sam mislila da je zbog vjetrova. Kad sam skužila o čemu se radi problem je uzeo maha. Ne želi kakiti. Pije Portalak, ne pomaže puno, kaki jedino ako je toliko tekuće da već curi niz noge, ne želi tiskati, inače je ljut, namrgođen, lako se naljuti, tuče nas... Ima mlađu seku koja za sada nema problema nikakvih s tim, još koristi pelenu ali traži mokriti i hoće ponekad obaviti veliku nuždu u wc ili nonu. Njen problem je što je postala jako ljuta, plačljiva, razdražljiva i ne želi spavati, jako je vezana za didu koji joj sve pušta pa čim nešto nije po volji ode kod njega i onda se mi s njim prepiremo pred njom. Dječak je inače osjetljiv, često bolestan, operirao herniju pa je bio u bolnici gdje je bio sav isprepadan u dobi od 2 i pol godine. Ima strah od zločestih doktora i sestara, voli ići kod svoje pedijatrice. Inače je osjećajan, osjetljiv, nježan, pažljiv i slaba sam na njega kao majka, primjećujem svoju krivnju u svemu, kad napravi nešto dobro hvalim ga do neba da vidi da ga volim i cijenim to što se trudi što je pametan, kad je zločest grdim ga i kudim. Tako i za kakanje, kad je sve ok bilo, hvalili smo ga, a sad kad nije, vikala sam i bila bezobrazna. Znam da sam pogriješila ali kako sada to ispraviti? Vidim da se ljudi pate po par godina s tim. Užasno, velika je to muka. Već hranu razvrstava na onu od koje se kaka i onu od koje ne. Kako ne pričati o tome kad mu moram reći da ne smije čokoladu ili mlijeka puno i slatkiše, da mora piti jogurta, jesti juhu? Ide u igraonicu za djecu svaki drugi dan, tamo je isto kakio a sad je isto prestao. U kući nas je 6, baka, dida, ja i suprug i djeca. Odnosi nisu uvijek bajni. Svi smo doma, nitko ne radi, tata nam je sad prije 10-ak dana otišao na teren, maleni je jako vezan za mene i stalno pita kad ću prestati raditi a malena je za didu. Vode se bitke oko moje ljubavi, kad jedno sjedi u krilu, drugo je ljubomorno, kad drugo, onda je obratno i tako. Pokušavam im sve objasniti, pričati, govoriti što je lijepo a što ne, što se smije a što ne, kako se treba ponašati, poticati ih da razgovaraju, a ne da se tuku, da budu dobri, lijepo se ponašaju, budu kulturni. Što da radim? Hvala.
Draga mama,
prvo ću se osvrnuti na problem kojeg ste naveli vezano uz Vašeg dječaka. Za početak, važno je razmisliti o tome što se dogodilo prije mjesec dana, odnosno od kada je počeo zadržavati stolicu. Je li bio neki poseban događaj u okolini koji je mogao utjecati na njega?
Naveli ste da se lako ljuti i da vas tada tuče. Jako je važno da napravite razliku između njegove emocije (ljutnje) i njegova ponašanja (udaranje). Naime, uredu je da bude ljut i treba ga poticati da ne potiskuje emocije već da ih izražava, ipak ono što je ključno jest da ga učite da ih izražava na primjeren način.
Nešto o tome možete pročitati na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/
S obzirom da je Vaš dječak imao i zdravstvenih teškoća i bio hospitaliziran vjerojatno je i taj događaj na njemu ostavio traga. Naime, čak i kod manje osjetljive djece to je događaj za koji im treba neko vrijeme da ga "prorade", a neka dječica jednostavno nemaju kapacitet da to sami učine. Navodite i da je situacija u Vašem kućanstvu izazovna pa svakako treba razmisliti o tome koje poruke dječica mogu usvojiti i kako se oni s time nose.
Dobro je što prepoznajete da vikanje i kazne u namjeri poticanja kakanja nikako ne pomažu već upravo suprotno – mogu još samo pogoršati situaciju. S obzirom da se pitate kako sada to ispraviti, za Vas je odgovor: s puno razumijevanja, pažnje i topline.
Naime, Vaš dječak to ne radi namjerno i zato što želi nekome nešto otežati. Jedan od razloga zašto neka djeca počnu zadržavati stolicu je taj što osjećaju da imaju premalo kontrole nad nekim stvarima u svom životu (bilo da su to odnosi u okolini, bilo da je to vezano uz njegov strah od doktora, natjecanje sa sekom za Vašu pažnju... - nemoguće je sada to znati) pa onda biraju kontrolirati bar ono što mogu – a to je kakanje. Ono što je jako važno da znate da se uvijek radi o nesvjesnoj odluci, dakle, opet napominjem, dijete to nije svjesno tako iskalkuliralo.
Zato je jako važno da Vi u njegovu životu više na budete netko tko će ga tjerati da radi nešto što mu je iz nekog razloga teško, već da prijeđete na njegovu stranu i pristupite mu bez imalo osude, s puno pažnje i malo po malo zajednički radite na tome da se on opusti i da problem kakanja ne bude glavna tema u Vašem odnosu. Naglašavajte stvari u kojima je uspješan, ohrabrujte ga i pokazujte mu razumijevanje za njegove osjećaje i potrebe. To ne znači da ćete odobravati njegovo nepoželjno ponašanje (npr. kada Vas tuče jako je važno da mu postavite granicu), ali u redu je da osjeća i iskaže ljutnju na neki primjeren način, a u tome mu Vi trebate pomoći. Isto vrijedi i za djevojčicu.
Više o emociji ljutnje i o tome kako se treba postaviti pročitajte na sljedećem linku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igromCentar Proventus