Naime imamo jedan mali "problem" koji je toliko velik da imamo osjećaj da smo nemoćne! U skupini imamo dječaka od 1,5 godine koji je u rujnu prošle godine krenuo u jaslice i tad bio najmanji, beba koja još nije hodala i trebala je puno pažnje i pomoći što smo mu i pružili i on se super privikao, prihvatio okolinu, djecu i nas tete dok se nije razbolio početkom studenog i izbivao dva tjedna iz vrtića! Po povratku je sve krenulo nizbrdo. Dječak naprosto, kako mi to kažemo, trenira našu granicu strpljenja i izrazito želi svu našu pažnju samo za sebe! U stanju je histerično vikati dok ne poprimi crvenilo lica (bez suza), ako mi uzmemo neko drugo dijete u krilo ili ako se uključimo u igru s drugom djecom, onako malen svom snagom gura djecu od nas teta. Ne pomaže lijepa riječ, ne pomaže autoritet! Mi shvaćamo da je on malen i da se ne može drugačije izraziti, ali nas muči što ne znamo zašto se to događa i što se to događa s njim!? I to traje od jutra, kad se sva djeca okupe (dok njih nema super je), te dok obje odgojiteljice nisu u grupi, kad smo obje onda se igra bez problema! To već traje duga 3 mjeseca i ne znamo kako postupiti. S roditeljima je komunikacija teška jer su stariji ljudi i sve podređuju njemu pa ne shvaćaju to kao problem. Ako imate koji savijet, dobro će nam doći! Hvala vam unaprijed! K.
Draga odgojiteljice,
s obzirom da ste s dječakom već uspjeli postići da se privikne na jaslice i prihvati okolinu, vjerujem da je kod njega ponovno u pitanju prilagodba nakon dužeg izbivanja iz vrtića. Naime, vrlo često se događa da djeca kada neko vrijeme izostanu iz vrtića zbog bolesti iskazuju otvoreno nazadovoljstvo kada ponovo trebaju krenuti u vrtić. Naime, iz pozicije djeteta, ostanak doma kad je bolesno, unatoč bolesti, nosi sa sobom određenu ugodu. Tada je roditelj najčešće u puno većoj mjeri posvećen i fokusiran na dijete. Ono dobiva puno nježnosti i pažnje te u tome uživa. Stoga nije neobično da kada to treba zamijeniti s odlaskom u vrtić dolazi do iskazivanja nezadovoljstva koje se može manifestirati na način koji Vi opisujete u pismu.
Adaptacija na vrtić je u svom trajanju vrlo individualna i specifična za svako dijete. S obzirom da ste naveli kako su dječakovi roditelji prezaštitinički nastrojeni spram sina, možda dječaić tako reagira u vrtiću jer ne zna kako bi drugačije, pa ga je stoga potrebno naučiti kako da drugačije reagira, tj. treba ga poučiti socijalnim vještinama. Kao i sva druga djeca socijalnim vještinama ne može se podučavati sam već mu pri tome treba Vaša pomoć. Vaša pomoć, u smislu da mu dajete vrlo jasne i specifične poruke i upute u vremenu koje provodite zajedno u vrtiću. Konkretno, kada Vaš dječak histerično viče, recite mu da vidite da je ljut, no da mu unatoč tome nećete popustiti. Važno je da prepoznate njegove osjećaje, da mu date do znanja da ste ih svjesni ali i da isto tako dobije poruku da ćete ostati dosljedni kada njegove reakcije budu neadekvatne.
Vrlo često djeci upućujemo vrlo općenite poruke poput „tvoje ponašanje nije lijepo“. Ako se malo osvrnemo na to, shvatit ćemo da je to vrlo općeniti pojam iz kojega nismo doznali ništa. Što točno znači lijepo? Na što se to odnosi? U odnosu s djecom bitno je da naše poruke budu jasne i vrlo konkretne.
Nespecifične prijetnje djetetu predstavljaju samo mogućnost daljnjeg testiranja Vaših granica i tolerancije te iskušavanje "svoje sreće". Konkretno postavljeni zahtjevi, odnosno, davanje izbora djetetu, ali i pridržavanje odgojitelja prema izrečenom, omogućavaju djetetu da zna što slijedi iza kojeg ponašanja - i njegovog i onog od odgojitelja. Ako je odgojitelj dosljedan, tada zna što slijedi bez obzira na sve druge okolnosti. S druge strane također je važno da pohvalite svaki puta njegovo ponašanje koje je ok u odnosu prema drugima. Za kraj bi također napomenula da je suradnja s roditeljima izuzetno važna, te da bi bilo najbolje kada bi istu mogli uspostaviti. Želim Vam puno sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener