Ne radim puno radno vrijeme tako da smo veći dio dana zajedno i sve radimo zajedno (kuhamo, pospremamo, stavljamo sušiti rublje, igramo se, plešemo) isto tako i s mužom kad su oni sami kod kuće. Normalna stvar je da kad mene nema i drugi su dobro (baka, djed, otac, teta...), a kad se ja uključim, primi me za ruku i vuče me po svom (ne mogu niti razgovarati s ljudima) - tako je i kad odemo negdje u goste (veliki sjede za stolom i razgovaraju, a ja se zbog svoje kćeri moram igrati s djecom). Iskreno, to mi je već jako naporno i već se mjesecima tješim da je to samo faza i da će je proći (više nisam sigurna). E sad ono zbog čega vam pišem: situacija kod kuće kada smo i muž i ja doma - sve mora mama (promjeniti pelenu, dati jesti, natočiti vodu, promjeniti crtić...). Mužu se neda dirati, niti je pogledati ne smije ona njemu govori: puci me (pusti me). I tako da sam ja već "luda" od toga da ne mogu niti na wc bez nje (mislim, moje je dijete i nije ni ništa teško, ali to već dugo traje i nekad imam osjećaj da budem pukla) a i muž je žalostan i ljubomoran na mene, a ja bih najrađe da ponekad meni da malo "mira" i igra se sa njim. Vjerovarno je takvo ponašanje u toj dobi i normalno, ne znam, ali bih željela to čuti od vas da možemo dalje krenuti s rješavanjem "problema" jer svi sa strane govore kako mi je dijete razmaženo.
Draga mama,
vjerujem da Vam je ponašanje Vaše djevojčice zbunjujuće. Razumijem da Vam nije problem baviti se njome i posvetiti joj vrijeme čak i kada su drugi u blizini, ali ipak, sasvim je normalno da Vi trebate vrijeme za sebe i da je poželjno da ju, unatoč Vašoj blizini, netko drugi animira ili učini nešto za nju.
Čini se da Vaša djevojčica ima najviše povjerenja u Vas i to je normalno, no kako se ipak ne bi opirala tome da netko drugi za nju učini nešto dok ste Vi u blizini, važno je da razmislite o nekoliko stvari. Kako se Vi osjećate kada netko drugi čini nešto za nju? Vjerujete li da će joj netko drugi dovoljno dobro odraditi to što je potrebno (nahraniti ju, promjeniti joj pelenu, igrati se s njom...)? Imate li povjerenja u tuđe postupke? Ponekad dijete može „osjetiti“ stav roditelja - ako i Vi sami ne vjerujete dovoljno u postupke nekoga drugoga prema Vašoj kćerki, moguće je da je na nesvjesnoj razini ona „pokupila“ taj strah i nesigurnost. Također razmislite o tome kako joj postavljate granicu kada Vam nije u redu nešto što ona želi? Na primjer, kada želi nešto što znate da je za nju loše i što joj ne možete dopustiti. A kako joj postavljate granicu kada traži da se igrate s njom, a nalazite se u gostima? Kada biste joj rekli da znate da se sada želi igrati s Vama, ali da Vi sada pričate s odraslima i da se s njom možete igrati kasnije (npr.kada dođete kući), mislite li da bi ste ju na taj način „odbacili“ ili da biste ju učili nečemu što Vam je važno? Kada bi zaista bilo onako kako dijete želi, mama bi uvijek trebala biti uz dijete – dok jede, dok spava, dok se igra...
Ipak, za zdrav socio-emocionalni razvoj djeteta, važno je da dijete uči vjerovati i drugim ljudima, ali i da se oslanja na svoje sposobnosti (npr.da se može i samo igrati, a ne da mu Vi baš uvijek trebate biti partner u igri). Zato je sasvim uredu da joj postavite jasnu granicu i da potičete njenu samostalnost kao i povjerenje u druge.
Sretno!
Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igrom