Možda zvuči kao da je razmažen ali smo i muž i ja jako daleko od takvih roditelja, naptoriv. Da bih vam dočarala kako izgleda dan s njime i kakvog je temperamenta, navest ću vam primjer: jednom prilikom mi je htio pokazati nešto na laptopu, ali se isti ugasio prije nego je to uspio i onda kreće plakanje... ja mu mirnim tonom objašnjavam da razumijem da je ljut, ali da to nije razlog da se tako ponaša, da će mi pokazati drugi put. Njegovo plakanje prerasta u deranje, valjanje po podu, vrištanje, lupanje nogama i rukama na vrata od sobe. Ja ga upozoravam da će ići u kaznu (time out) ukoliko ne prestane, ali nastavlja bacati sve oko sebe (igračke, telefon, jastuke....) i ja ga odvodim u kaznu gdje još neko vrijeme nastavlja s takvim ponašanjem. Ono što mene NAJVIŠE MUČI je što ja sve češće nemam snage da se suzdržim, pa se derem najstaršnije na svijetu, iz neke nemoći ga i udarim koji put po zadnjici. UŽAS! Veliki sam protivnik fizičkih kazni i ne mogu vjerovati da to činim i onda ne mogu sebi oprostiti. Razne su situacije koje dovode do njegovog takvog ponašanja, ali se to događa i nekoliko puta dnevno i jako je zamorno i stresno. stalno sam u strepnji hoće li, ako kažem ovo ili napravim ono, (kao i muž ili stariji brat) to izazvati njegovo ružno ponašanje i postajem talac tog malog djeteta. Moram napomenuti da imam i sina od 6 godina, koji je također imao svoje faze buntovništva, ali nikada ovako strašne i nikada, koliko god sam bila bijesna, nisam bila u situaciji da ga moram udariti. Drugačijeg su karaktera. Uvijek vodim računa da grdim njegovo ružno ponašanje, a ne njega kao osobu, kao i da ga pohvaljujem, međutim situacija se uopćte ne mijenja. Osim što ide u kaznu, pribjegavam i uskraćivanju zadovoljstva, ali sve češće jednostavno mu kažem da sam ljuta i da ne mogu ni pričati s njim, ni igrati se, ni slušati ga, već ga ignoriram, to je nekako moj obrambeni sistem jer bih u suprotnom vrištala i drala se, a ne želim to jer nisam takva. Osim toga jako se bojim, da moja reakcija može dovesti do suprotnog efekta, pa umjesto da se nauči lijepom ponašanju, postane agesivac jer to je sve što može vidjeti od mene u tim situacijama, a njih je tijekom dana jako puno, tako da ja veći dio dana vičem i kažnjavam. Meni treba savjet od vas što da radim, odnosno kako da reagiram u tim situacijama, što treba a što ne treba raditi kako ne bih vrištala, jer jako je teško suzdržati se kad ga stavite u kaznu (time out) a on na to ne daje ni pet para, naprotiv krene bacati stvari ili lupa vratima. Trebam li ga pustiti da to radi i čekati da oluja prođe ili pak reagirati i reći da to ne smije raditi? Hvala unaprijed na pomoći! Mama M.
Draga mama,
čini se da Vam je teško nositi se s načinima na koje Vaš mlađi dječak iskazuje ljutnju. Prema ovome što ste opisali može se zaključiti da je intenzitet njegovih emocionalnih reakcija dosta izražen, a to je dio njegov temperamenta. Ukoliko su intenzivne emocionalne reakcije dio i Vašeg temperamenta tada nije neobično da se oboje zbog toga iscrpljujete i bivate frustrirani. Drugim riječima, i odraslima je ponekad teško iskontrolirati svoje ponašanje ako smo pod nekom snažnom emocijom (npr. kada osjetimo ljutnju, nemoć...).
I sami ste naveli da se ponekad derete ili čak da ga udarite iako znate da to nije rješenje i da to zapravo ne želite činiti. Jednako tako i Vaš sin kada se naljuti učini ono što mu je najjednostavnije ili ono što je već naučio da radi u tim situacijama. S obzirom da je ljutnja snažna emocija koja sa sobom nosi veliku energiju, nije najbolje rješenja tada dijete staviti u kaznu na način da mora sjediti ili biti miran. Naime, kada se ljutnja javi važno je dijete preusmjeriti na načine kako može iskazati ljutnju, a ne samo govoriti što ne može raditi (udarati, bacati...). To bi značilo da mu predložite ili pokažete što bi mogao raditi da izbaci tu energiju (npr.udarati u jastuk, šarati po papiru... – ovisno o tome što je Vama prihvatljivo), a da to ne bude ponašanje koje Vam nije prihvatljivo ili Vam smeta. Također, ako prepoznate da nemate više strpljenja niti mogućnost samokontrole, svakako je bolje da se na trenutak odmaknete od te situacije, duboko udahnete i date si malo vremena da se „ohladite“ pa tek tada odreagirate.
Više o emociji ljutnje i kako se s njom nositi možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-se-snositi-s-djetetovom-ljutnjom/9116/1/
Sretno!
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom