Ali van vrtića je problem, neće na rođendanu ostati ni jednom kao njeni vršnjaci, htjela bi na balet ali naravno problem je jer neće da je tamo ostavim. Počela sam je pomalo ostavljati bakama iako baš ne mogu ni one puno učiniti pošto rade. Da li da je jednostavno ostavim na baletu i neka plače pa će se naviknuti ili da čekam kada ona bude rekla da. Bojim se da je ne prođe želja, jer znam da bi joj to puno značilo i pasalo i mislim da bi se tako malo opustila pošto je i to problem - gdje god odemo treba joj dugo da se opusti. Čim je potrebno malo više se potruditi, odmah odustaje. Voli igru memorije, voli crtati, ali od svega drugog brzo odustaje. Kako da joj pomognem i kako da joj vratim samopouzdanje? Zaboravila sam reći da je prije godinu dana dobila brata, kojeg zadirkuje, naravno, ali jako ga voli, vezala se puno za mene kada sam bila trudna i onda je provela cijelo ljeto sa mnom i sve se naravno pogoršalo kad se on rodio. Sad je malo bolje, ali još uvijek je problem. Najviše me brine kako da je navedem da se potrudi oko nečeg, da radi i puzle i sve ono što zahtijeva pažnju i trud. Bojim se da će imati problema u školi. Također ima fazu od prošlog ljeta da stalno prkosi prijateljicama, zeza ih. Njih četiri se igraju, a jednu od tih najviše voli i ljubomorna je kada joj netko nju otima, ali mislim da nije to toliki problem. Mislim da ima toga među svom djecom i da se zna lijepo igrati. Voli da je po njenom i ja se često petljam, ne znam koliko je to dobro, ali mi bude neugodno zbog drugih roditelja, jer ispadne da uvijek moje dijete kvari igru. Molim vas da me posavetujete što da radim i kako da joj pomognem. Unapred zahvalna. SJ
Draga mama,
iz Vašeg pisma stekla sam dojam da Vas muči više stvari:
1. strah od odvajanja kod Vaše kćerkice, 2. njezino brzo odustajanje u situacijama u kojima treba uložiti malo više truda i vremena, te 3. njezin odnos s drugom djecom u kojem joj je bitno da bude po njenom.
Što se tiče prvog problema – straha od odvajanja – nisam sigurna u kojoj mjeri je on bio prisutan prije rođenja brata i je li on reakcija na rođenje brata ili je jednostavno Vašoj kćerkici u nepoznatoj okolini potrebno malo više vremena da se prilagodi. Kod djece koja su dominantno introverti postoji jedna sklonost ka smirenoj, opuštajućoj okolini, bez previše vanjskih podražaja, kao i povlačenje pred djecom i događajima koje ne poznaje dobro. Naime, djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu. U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan na jedan“ ili u manjim grupama uglavnom bliskih prijatelja. Introvertirana djeca nisu sretna u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljiva su na gužvu, buku i previše istovremenih aktivnosti.
Ne znam jeste li u ovome prepoznali svoju kćerkicu, no svakako razmotrite je li moguće da je Vaša kćer mali introvert koji jednostavno nije baš oduševljen novim situacijima i kojemu treba malo više vremena da se istoj prilagodi. U svakom slučaju bez obzira na razlog, ne bi Vam savjetovala da ostavite kćerkicu samu na baletu i pustite je da plače. Ukoliko postoji mogućnost, dođite svaki put s kćerkicom na balet, budite uz nju, recite joj da ćete je gledati i neka Vam slobodno dođe ako joj bude teško bez Vas. Nakon nekog vremena, kada se Vaša kćerkica već bude osjećala sigurno u dvorani, možete joj reći samo da primjerice idete po kavu/u toalet i slično te da ćete se vratiti. Sve dok u konačnici ne dođete do razine gdje će ona moći cijelo vrijeme provesti bez Vas u dvorani.
Na taj način odvajanje se događa postupno, kroz rutinu u koju se ubacuju kraći periodi odvajanja. Nova okolina djetetu se čini poznatijom kada roditelj provede neko vrijeme s djetetom u njoj. Dijete se tako istraživanjem upoznaje s novom okolinom znajući da je roditelj prisutan. Nakon nekog vremena kada vidi da nema razloga za zabrinutost, sigurna sam da će se Vaša kćerkica opusititi i da će u konačnici moći ostati i sama na baletu.
Kod razdvajanja od roditelja, dijete treba pripremiti za nadolazeće odvajanje i to putem razgovora ili neke fizičke geste koja će djetetu pokazati da je sigurno. Nije pametno jednostavno se iskrasti iza djetetovih leđa, već mu treba reći da odlazite, ali da ćete se i vratiti. Što se tiče ponašanja Vaše kćerkice kada je u društvu s vršnjakinjama, nisam stekla dojam da je njezino ponašanje na bilo koji način štetno po drugo dijete. Ukoliko se Vaša kćerka zna izboriti za sebe na način kojim ne nanosi štetu sebi, drugima ili predmetima, tada razloga za zabrinutost nema.
No ukoliko svojim postupcima na bilo koji način povređuje druge, tada je bitno da s njom dogovorite pravila ponašanja a koja Vi smatrate adekvatnim za pojedinu situaciju. Objasnite zašto to očekujete i što će se dogoditi u slučaju ako to prekrši. Striktno se pridržavajte onoga što ste rekli, budite dosljedni, jer u suprotnom zbunjujete dijete i više ni ona sama neće znati što može očekivati. Jasno i glasno joj dajte do znanja do koje granice smije i može ići. Možete kroz igru s njom provući poruku kako se primjerice jedna lutkica osjeća kada je druga ne uvažava, kada joj prkosi i slično. Na taj način ona će indirektno uvidjeti da neka njezina ponašanja utječu na druge i da ih može povrijediti ako ih ne uvažava. U igri je možete upitati što bi trebala učiniti ta lutkica koje se nije baš najbolje ponijela prema drugoj lutkici – sigurna sam da će Vaša kćerkica imati odgovor.
Što se tiče njezinog odustajanja u situacijama u kojima treba uložiti malo više truda, Vaš zadatak je relativno jednostavan. Kako bi je potakli da uloži trud, potkrepljujte i nagrađujte ona ponašanja kada se trudi – kada nešto postigne možete je pitati kako se sada osjeća (kako je osjećaj dobar kada nešto postignemo, postajemo motivirani upravo tim osjećajem a ne eventualnim materijalnim nagradama). Omogućite joj uspjehe u jednostavnijim zadacima pri tome joj skrećući pažnju na to kako se osjeća kada je svojim trudom nešto postigla, a potom joj dajte zadatke koji zahtjevaju i malo više truda. Možete joj dati i alternativu te reći da može nastaviti drugi put ako je sada umorna. Možete joj reći neka samo zamisli kako je dobar osjećaj kada se trudimo i nešto postignemo. Možete joj ispričati i neku vlastitu priču iz djetinjstva u kojoj ste i vi morali uložiti puno truda da bi postigli nešto što Vam je bilo jako važno.
U svakom slučaju, ukoliko su Vam potrebni dodatni savjeti kako djetetu kroz igru prenijeti poruke koje su Vam bitne, kako na jedan zaigran, nenametljiv, opušten i efikasan način odgajati dijete, slobodno se javite u naš Centar u kojemu nudimo program „Terapije igrom za roditelje“. Želim Vam puno sreće!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener