Dosta je emotivna i osjetiljva, brzo se uvrijedi, naljuti i protesti su stvarno jaki i uspije me dovesti do ludila, iako sam već sama sebi 100 puta rekla da neću vikati na nju, jer znam da to nije dobro za dijete, da se na taj način dijete ne odgaja, ali ponekad stvarno prođe cijeli dan da samo vičem na nju i poslije imam grižnju savjesti itd. stvarno više ne znam kako reagirati. Kazne su kod nje kontraproduktivne, ako ju stavim u kaznu da sjedi na stolici onda sama sebe počne lupati i slične stvari, iako ju ne tučemo. Navečer joj treba i po 2 sata da zaspi. Sve radi suprotno što joj se kaže. Npr. ako joj kažem Ema legni se, onda viče kako neće, ako joj kažem, Ema nemoj se legnuti onda odmah viče kako se ona hoće legnuti i tako za sve stvari koje radimo tijekom dana. Mislim, muž kaže "a ništa morat ćemo sve suprotno govoriti ako želimo da napravi ono što očekujemo", ali po meni to nije dobar odgoj, jer mislim ne mogu sad tako cijeli život suprotno joj govoriti. Počela je imati i te noćne strahove, pa vidi svakakva čudovišta i opasnog lava i stalno nešto čim ja hoću izaći iz sobe i ostaviti ju samu. Želim prestati vikati na svoje dijete, uistinu želim, osjećam se jako loše radi toga i mislim da ju neću dobro odgojiti na takav način, ali jednostavno se ne mogu kontrolirati i puknem i izderem se i na kraju i ona plače i ja plačem, jer sam bespomoćna i tako svaki dan zadnje vrijeme. Znam da joj vjerojatno falim, jer radim ponekad i cijeli tjedan, radim popodne pa se praktički cijeli tjedan ni ne vidimo, ali tu ne mogu ništa jer raditi moram... Uspijem izdvojiti vrijeme samo za nju i igranje, ali očito to nije dovoljno. I inače je bila jako zahtjevno dijete i tražila je posvećenost 200% što i danas zahtjeva. Kad sam ja na poslu, čuva ju tata, znači ipak je jedan roditelj s njom. Ide u vrtić, kad god imam priliku uvijek je ranije pokupim jer ne volim da ostaje baš zadnja, tako da se stvarno trudim s njom provesti što više vremena. Razmišljala sam puno o njenom ponašanju i razlogu. I došla sam do zaključka da smo mi roditelji u principu krivi za njeno ponašanje. Ne znam kako da se smirim, kako da se uspijem kontrolirati kada me tako dovede do granice, ne želim da sve radi suprotno od onoga što joj se kaže. Molim vas pomozite mi, jer bi stvarno htjela od nje napraviti osobu koja će voljeti sebe, biti sigurna u sebe itd. S tim spavanjem navečer imamo velikih problema. Teta u vrtiću kaže kako tamo ide spavati bez problema. A doma...znam sjediti i po dva sata kod kinderbeta i neće spavati, neće se legnuti i smiriti i onda izađem iz sobe, počinje jako plakati i ne prestaje, stalno me zove i ne može se smiriti. Na kraju popustim jer je stvarno teško slušati kako se ona dere mamice mamice, mazi me molim te i ja te jako volim, daj dođi molim te itd. I onda se vratim u sobu i kažem joj da ću biti tu ako legne i smiri se, međutim legne na 5 min. i opet ne spava. Nisam više sigurna jel to manipuliranje ili samo traži pažnju. Ali jedno znam, a to je ako ju ostavim da plače (iako se javim iz kuhinje koja je dva koraka od njene sobe i svako malo dođem u sobu i kažem joj da legne), to plakanje pređe u takav plač da se poslije teško smiri, počne govoriti kako ona nije dobra, tiho plače u kinderbetu, žalosna je itd. Ne znam gdje griješim, ali osjećam se loše. Stalno joj govorimo i da je ona dobra curica i pametna i stalno ju hvalimo, govorimo kako ju volimo itd. Još jedna stvar, a to je da kad je njen tata doma sam s njom i on ju uspavljuje nema nikakvih problema, ali kad sam ja doma onda njega neće ni blizu, čak ga i tuče, gura od sebe itd. a mene stalno zove i traži da ju ja uspavljujem. Osjećam kako misli da ju ne volim kada ju tako ostavim u sobi...molim vas pomozite. molim vas neki savjet.
Draga mama,
čini se da se doista pokušavate posvetiti svojoj kćerkici (razmišljate o svojim postupcima prema njoj i kako da postupate u njezinom najboljem interesu, odlazite po nju u vrtić tako da ne ostane zadnja, reagirate na njezino traženje Vaše blizine i dolazite kada Vas poziva k njoj, pronalazite vrijeme za zajedničku igru).
Upoznala sam dosta mama koje imaju sličnu situaciju kao što ste je Vi opisali. Te mame su načitane, puno vode brigu o djetetovim emocionalnim potrebama, žele davati djetetu takav poticaj da se ono osjeća sigurno u sebe, da zna što želi. Međutim, ponavlja se i još jedan detalj, koji ste i sami spomenuli, a to je osjećaj bespomoćnosti. Taj osjećaj bespomoćnosti često dovodi do vike a onda i do osjećaja grižnje savjesti. Što se dogodi – ispočetka se ima razumijevanje i strpljenja, želi se pomoći djetetu da razumije zašto nešto sada ne može ili zašto bi sada trebalo nešto napraviti. Kako se to dugo ponavlja, tako se dolazi do trenutka kada se roditelj osjeća bespomoćno i kao da mu je ostala još samo jedna opcija – vikanje. Nakon toga, roditelj se osjeća loše, ima grižnju savjest što se ponašao na način za koji zna da ne bi smio.
Kada dođe do trenutka kada se osjećate bespomoćno, što mislite o sebi u tom trenutku? Što mislite o sebi kao mami? Što mislite o svojoj djevojčici? Kakva je ona tada?
Često, u ovakvim situacijama potajice, duboko u sebi krivimo dijete za tu situaciju, za svoj osjećaj bespomoćnosti (jer da je poslušala, ne bi bilo tog osjećaja). Međutim, iako dijete po svojem temperamentu može biti vrlo uporno i vrlo emocionalno, ono nikada nije krivo za neku situaciju. Dijete u dobi od 2 godine tek uči prepoznavati svoje osjećaje, a proces učenja samoregulacije emocije je dugotrajan te se može naučiti isključivo uz pomoć najbliskijih osoba, roditelja.
Kada se roditelj osjeća bespomoćno, to obično znači da ne vidi izlaz iz neke situacije, tj. ne vidi rješenje za određen problem. Postoje mnogi razlozi zašto se to događa i važno je da roditelj pronađe način kako da se nosi sa svojim emocijama, mislima potaknutim u nekoj situaciji, te da nauči pronalaziti najbolja rješenja za određene probleme za sebe i svoje dijete.
Ako doista želite kvalitetan napredak u svom odnosu sa svojom kćeri, predlažem Vam da potražite psihoterapeuta koji će Vam pomoći da dođete do svojih odgovora zbog čega se javlja osjećaj bespomoćnosti, te kako ga zamijeniti sa korisnim mehanizmima rješavanja problema u tom trenutku, koji će biti korisni i za Vas i za Vašu djevojčicu.
Iako je psihoterapija roditelja najbolje rješenje za većinu situacija, konkretno Vam mogu sugerirati da u komunikaciji s njom pokušate činiti što više kroz igru. Dakle, umjesto da kažete da ide spavati, kao nešto što se mora, učinite to zabavnim i dio neke priče i igre, ali na kraju te priče nema ponavljanja priče već je došao kraj i igra se završava. Djeca predškolske dobi, mnogo lakše prihvaćaju zahtjeve nas odraslih ako im to kažemo kroz zaigrani ton. Naravno, ne može se uvijek i sve govoriti zaigrano i postoje trenuci kada se treba vrlo jasno dati do znanja da je to to. Tada pomaže reflektiranje djetetovih osjećaja uz uporno i odlučno ponavljanje da je to to. Ponekad davanje izbora može biti od koristi kako bi dijete osjećalo da ima neku razinu kontrole u toj situaciji i tako bilo manje u otporu (preporučujem članak o davanju izbora)
Sretno,
Tatjana Gjurković
dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, Centar Proventus