Ne bih željela samo vikati na nju i uzimati joj stvari na silu ako nešto ne smije dobiti, a to uglavnom tako završi. Ona je dobra, vesela, ima starijeg bracu, dosta je samostalna, ali kada se naljuti do nje se nikako ne može doprijeti. U zadnjih par dana je u nekoliko navrata plakala dok nije počela jecati samo zato jer je htjela autić kojim se igrao brat, a još se je k tome bacila na pod. To je trajalo 15-tak minuta dok nisam sina zamolila da joj da autić i ujedno se pitala da li sam pogriješila. Često se desi da iz čista mira počne tući, gristi ili udarati bracu. Kažemo joj lijepo da se to ne radi, objasnimo joj kao da je velika, ali ništa. Ona nas posluša i opet po svojem. Ako ju potjeramo u kaznu na dvije minute, ona se smije, diže sa stolice, pa izađe van iz kazne, a da joj nismo rekli. I to mi je najveći problem. Kako da joj ukažem na to da nešto ne smije kad nas uopće ne doživljava? Kako da ju, pod navodnicima, kaznim kad recimo krene udarati našeg peseka? Dosta brzo plane i u tom bijesu ponekad i baci igračku. I još jedna stvar koja mi je osobno neshvatljiva. Ona je takva samo kod kuće. U vrtiću je potpono drugačija. Ne tuče se, ne gura se, ne svađa. Nema nikakvih problema s njom. Kad ju brat gurne recimo ona odmah navali na njega, a u vrtiću bi ju do sutra mogli gurkati. Još samo nešto za kraj. Moram napomenuti da ona još ne govori, jako slabo i kad su igračke u pitanju nikad nije htjela neku zamjensku nego samo onu koju si je ona zacrtala. Ima taj svoj karakter i drago mi je zbog toga, ali ne želim da mi odrasta u uvjerenju da se suzama može nešto dobiti i da loše ponašanje nema posljedice. Dobra je curica i ne želim da postane nekakvo razmaženo derište samo zato jer se nisam znala postaviti prema njenoj ljutnji. Inače sam, za razliku od supruga, popustljivija i pokušavam to promjeniti malo. Mama S.
Draga mama,
prema ovome što ste opisali moglo bi se raditi o tome da Vaša djevojčica prema temperamentu ima intenzivnije emocionalne reakcije što znači da generalno, sve emocije – i ugodne i neugodne, iskazuje burnije. Kod takve dječice posebno je važno pomoći im da razlikuju primjereno i neprimjereno izražavanje emocija kako pri tome ne bi ozljeđivali sebe, nekoga drugoga ili uništavali nešto. Da biste to postigli potrebna je Vaša dosljednost i jasnoća u postavljanju granica te primjeren pristup.
Za neke situacije moguće je predvidjeti da se djetetu neće svidjeti neki naš zahtjev ili postavljena granica i tada je važno djetetu unaprijed najaviti te se pripremiti na moguću neugodnu reakciju. Kada dijete već osjeti neku emociju, npr. ljutnju, tada mu treba pomoći kako da silnu energiju koja mu se javi s tom emocijom usmjeri na neku radnju koja je za Vas ok.
Dakle, ako se dogodi da počne tući brata ili činiti nešto drugo neprimjereno, potrebno ju je u tome fizički onemogućiti, priznati njenu emociju (reći joj da vidite da je jako ljuta), postaviti joj jasnu granicu (da brat nije za udaranje) te joj predložiti neki drugi način na koji može "izbaciti" svoju ljutnju (npr. možete joj Vi pokazati kako da udara po jastuku, lupa nogama u pod ili čini nešto drugo što Vam je ok). Naime, kad je dijete već ljuto ono se ne može u trenutku smiriti te "za kaznu" sjediti na mjestu pa se stoga to ni ne treba tražiti od nje. Potrebno je naučiti ju da se regulira i da ne iskazuje agresivno ponašanje.
Više o tome možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/predskolci/17/agresivno-ponasanje-kod-djece/8894/1/
Također, vodite računa o tome da je veća vjerojatnost da će se dijete ponašati loše onda kada se i osjeća loše, stoga iskoristite ugodne trenutke da ju osnažite, da joj date neke jednostavne izbore te se na taj način Vaša djevojčica osjeti zadovoljnije i važnije.
S obzirom da ste spomenuli da Vaša djevojčica dosta slabo govori moguće je da joj je to još jedan dodatan izvor frustracije. Naime, ona u ovoj dobi sada već puno toga razumije, a ako ne verbalizira to joj svakako otežava izražavanje njenih želja, potreba. Vjerujem da će se uz Vašu dosljednost u postavljanju granica te poticanje njene verbalizacije navedeni problem ipak smanjiti.
Sretno!
Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igrom