Postroll

Preroll

<para>
 Oduvijek je bio i pomalo problematičan u školi - nemiran, ometa nastavu i sl. Sada to eskalira u 5. razredu. Stalno se žale na njegovo ponašanje tokom nastave. Nije agresivan niti bezobrazan. I ocjene su sve niže. Stalno ga moram podsjećati na zadaću i školske obaveze. Pokušala sam nježno i s podrškom no on se još gore ponašao. Zatim sam zauzela čvrst (neprijateljski) stav i skinula mu sve od Pc-ja do TV-a. Ni to ne pomaže. Više ne znam kako se postaviti. Rekla sam mu da ću dići ruke od njega, da ga pokušam urazumiti, da shvati ozbiljnost situacije. Mi inače imamo jako privržen odnos, ali ni to ne djeluje. Kad ga posjednem da razgovaramo on sve razumije i bude mu iskreno žao, zna se rasplakati i obećati da će bit bolji... do sljedeće prilike. Kao da se ne može obuzdati i zaboravlja se. Kod kuće ima svoje male zadatke i poslušan je. Ima veliko i dobro srce i boli me da ne dopire do njega to što mu govorim i da sebi šteti svojim ponašanjem u školi. Molim savjet. Zabrinuta mama.
Draga zabrinuta mama,</para>
<para>vidim da ste doista pokušali sve metode koristiti kako biste ga podučili kako se treba ponašati. S obzirom na njegovu životnu priču – kako je on to proradio? Da li je doista prebolio Vaš razvod i činjenicu što ne viđa oca (pretpostavljam da ga ne viđa, barem ne redovito, obzirom da ste naveli da nije u Hrvatskoj)?</para>
<para>Djeca koja su doživjela brakorazvod roditelja, a koji su k tome još senzibilniji i bistri, obično imaju poteškoća u prihvaćanju cijele te situacije čak i ako je roditelj s kojim su ostali živjeti to prebolio. Kada se nađu u stresnijem životnom periodu, poput kretanja u 5.razred kada se stvari značajno mijenjaju, tada to što nisu prebolili neki drugi period u životu dolazi snažnije do izražaja.</para>
<para>Premda niste naveli kako reagirate u situacijama kada je on tužan, frustiran, uplašen, razočaran, ono što Vam svakako mogu sugerirati da ga u takvim situacijama prvo poslušate, zagrlite, dotaknite, nježno razgovarajte. Dajte mu podršku. Tek nakon toga razgovarajte o rješenju situacije. Pitajte ga i što ga je potaknulo da se ponaša da ometa nastavu, da li mu je bilo dosadno, da li je bio gladan, da li je bio umoran. Drugim riječima, naučite ga da prepozna uzroke svojeg ponašanja. Kada dođete do toga, onda ga možete učiti da ima opcije. Npr. ako je gladan, a prošlo je vrijeme obroka, neka ima nešto s sobom u torbu. Ako mu je dosadno, može li nešto crtati, čitati ili nekako drugačije zaokupirati svoje misli barem na kratko. Ako je umoran, treba li više spavati. Djeca vrlo često ne znaju da imaju različite opcije da se različito ponašaju u trenutku kada su ljuti, tužni, osjećaju dosadu, umor itd. Ako ga uspijete podučiti da prepozna kako se osjeća u trenutku kada počne remetiti nastavu (pretpostavljam da to ipak ne čini baš 100% vremena što je u školi) i nakon toga mu sugerirati različite opcije ponašanja. O tim opcijama bi bilo poželjno da svakodnevno razgovarate, da zajedno vidite što se dogodilo ako nije koristio drugu opciju – da li mu je npr. važno da se svidi vršnjacima pa i zato radi nepodopštine i sl.</para>
<para>Povrh ovog, ono što Vam svakako savjetujem da rečenice poput „dići ću ruke od njega“ obavezno više ne izgovarate. Te rečenice obično jako povrijede djecu zbog čega mogu imati još većih problema u koncentraciji i održavanju pažnje. Znam da ste to rekli u dobroj namjeri, ali takve rečenice nikada ne urode kvalitetnim plodom. Čak i da Vas je poslušao, to bi tada učinio iz straha da Vas ne izgubi, a ne zato jer je razumio važnost situacije.</para>
<para>Ako ovo ne urodi plodom ili ako mislite da nije prebrodio Vaš brakorazvod, svakako Vam savjetujem da potražite savjetodavnu pomoć dječjeg psihologa. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus.
Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Kako razgovarati s dječakom (11) i uvjeriti ga da se u školi treba pristojno ponašati Poštovana, imam dijete od 11 godina i razvedena sam. Otac djeteta ne živi u Hrvatskoj. Dječak je izuzetno bistar i osjećajan. 
    Oduvijek je bio i pomalo problematičan u školi - nemiran, ometa nastavu i sl. Sada to eskalira u 5. razredu. Stalno se žale na njegovo ponašanje tokom nastave. Nije agresivan niti bezobrazan. I ocjene su sve niže. Stalno ga moram podsjećati na zadaću i školske obaveze. Pokušala sam nježno i s podrškom no on se još gore ponašao. Zatim sam zauzela čvrst (neprijateljski) stav i skinula mu sve od Pc-ja do TV-a. Ni to ne pomaže. Više ne znam kako se postaviti. Rekla sam mu da ću dići ruke od njega, da ga pokušam urazumiti, da shvati ozbiljnost situacije. Mi inače imamo jako privržen odnos, ali ni to ne djeluje. Kad ga posjednem da razgovaramo on sve razumije i bude mu iskreno žao, zna se rasplakati i obećati da će bit bolji... do sljedeće prilike. Kao da se ne može obuzdati i zaboravlja se. Kod kuće ima svoje male zadatke i poslušan je. Ima veliko i dobro srce i boli me da ne dopire do njega to što mu govorim i da sebi šteti svojim ponašanjem u školi. Molim savjet. Zabrinuta mama.
Draga zabrinuta mama,
vidim da ste doista pokušali sve metode koristiti kako biste ga podučili kako se treba ponašati. S obzirom na njegovu životnu priču – kako je on to proradio? Da li je doista prebolio Vaš razvod i činjenicu što ne viđa oca (pretpostavljam da ga ne viđa, barem ne redovito, obzirom da ste naveli da nije u Hrvatskoj)?
Djeca koja su doživjela brakorazvod roditelja, a koji su k tome još senzibilniji i bistri, obično imaju poteškoća u prihvaćanju cijele te situacije čak i ako je roditelj s kojim su ostali živjeti to prebolio. Kada se nađu u stresnijem životnom periodu, poput kretanja u 5.razred kada se stvari značajno mijenjaju, tada to što nisu prebolili neki drugi period u životu dolazi snažnije do izražaja.
Premda niste naveli kako reagirate u situacijama kada je on tužan, frustiran, uplašen, razočaran, ono što Vam svakako mogu sugerirati da ga u takvim situacijama prvo poslušate, zagrlite, dotaknite, nježno razgovarajte. Dajte mu podršku. Tek nakon toga razgovarajte o rješenju situacije. Pitajte ga i što ga je potaknulo da se ponaša da ometa nastavu, da li mu je bilo dosadno, da li je bio gladan, da li je bio umoran. Drugim riječima, naučite ga da prepozna uzroke svojeg ponašanja. Kada dođete do toga, onda ga možete učiti da ima opcije. Npr. ako je gladan, a prošlo je vrijeme obroka, neka ima nešto s sobom u torbu. Ako mu je dosadno, može li nešto crtati, čitati ili nekako drugačije zaokupirati svoje misli barem na kratko. Ako je umoran, treba li više spavati. Djeca vrlo često ne znaju da imaju različite opcije da se različito ponašaju u trenutku kada su ljuti, tužni, osjećaju dosadu, umor itd. Ako ga uspijete podučiti da prepozna kako se osjeća u trenutku kada počne remetiti nastavu (pretpostavljam da to ipak ne čini baš 100% vremena što je u školi) i nakon toga mu sugerirati različite opcije ponašanja. O tim opcijama bi bilo poželjno da svakodnevno razgovarate, da zajedno vidite što se dogodilo ako nije koristio drugu opciju – da li mu je npr. važno da se svidi vršnjacima pa i zato radi nepodopštine i sl.
Povrh ovog, ono što Vam svakako savjetujem da rečenice poput „dići ću ruke od njega“ obavezno više ne izgovarate. Te rečenice obično jako povrijede djecu zbog čega mogu imati još većih problema u koncentraciji i održavanju pažnje. Znam da ste to rekli u dobroj namjeri, ali takve rečenice nikada ne urode kvalitetnim plodom. Čak i da Vas je poslušao, to bi tada učinio iz straha da Vas ne izgubi, a ne zato jer je razumio važnost situacije.
Ako ovo ne urodi plodom ili ako mislite da nije prebrodio Vaš brakorazvod, svakako Vam savjetujem da potražite savjetodavnu pomoć dječjeg psihologa. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus.
Sretno,

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom,  Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

shutterstock_1735801265.jpg

Savjeti stručnjaka

Članak

TATJANA GJURKOVIĆ

Bolja ja

Kako razgovarati s dječakom (11) i uvjeriti ga da se u školi treba pristojno ponašati

<para>
 razred, ali su nam savjetovali u vrtiću da joj odgodimo polazak u školu jer je još "prezaigrana" što smo mi bez puno poteškoća i komplikacija učinili tj. dobila je odgodu. Prošle godine je krenula u prvi razred u program produženog boravka i sve je naizgled bilo u redu. Vikendom, kad smo joj pregledavali zadaće sve bi bilo u najboljem redu, možda joj je malo teže išlo čitanje ali nismo se oko toga pretjerano uzrujavali jer smo mislili da zato i postoji prvi razred da bi dijete naučilo čitati i pisati. Prve probleme uočili smo pred kraj prvog razreda kad je krenulo konkretnije ocjenjivanje i testovi te smo vidjeli da joj jako puno vremena treba da bi zapamtila pjesmicu na pamet ili neko gradivo iz prirode i da joj treba posebno puno objašnjavati matematiku kako bi shvatila osnovne matematičke radnje. Krivili smo puno sebe jer smo smatrali da smo podbacili i da nismo na vrijeme i dovoljno s njom radili i pomagali joj oko škole i savladavanja gradiva tj. da nismo dovoljno vježbali s njom. Spletom okolnosti u 2. razred smo je premjestili u drugu školu gdje nema programa produženog boravka. U duhu razmišljanja koje smo imali na završetku njenog 1. razreda odlučili smo više pažnje posvetiti njenoj školi, učenju i savladavanju gradiva misleći da ćemo tako njoj pomoći da po našem mišljenju nadoknadi propušteno. Nova učiteljica je puno zahtjevnija i stroža nego što je to bila ona prošla. U ova 4 mjeseca koliko traje školska godina svaki dan s njom više sati dnevno pišemo zadaću i učimo. Strahoviti problem je bila matematika, ali s vremenom i svakodnevnim radom, vježbanjem i objašnjavanjem lekcije novo gradivo svladavala je sve lakše. Pisanje priče po slikama i sastavci te odgovaranje na pitanja bili su katastrofa no svakodnevnom vježbom strahovito je napredovala po mom mišljenju, ali ocjene su govorile drugačije. Zaredale su se neke dvojke, trojke pa čak i jedinice. U nekoliko navrata razgovarali smo s učiteljicom tražeći je pomoć i savjet što ona misli da treba popraviti ili promijeniti, svaki put bili smo otpremljeni rečenicom da je to sve u redu i da će biti dobro samo da je nastavimo drilati mi s jedne, a ona s druge strane. Naravno da smo uzeli u obzir i promjenu sredine, ali ona se dosta brzo uklopila prema njenim riječima i reakcijama, ali i prema učiteljičinim riječima. Što se više činilo da ona napreduje to su ocjene bile gore. Počeli smo se pitati nije li problem u učiteljici jer jedan dan bi je izvela na ploču da riješi zadatak iz matematike i dala joj jedan, a samo dva dana kasnije iz testa bi dobila 5. Kad bi je usmeno pitala prirodu dobila bi 3, a iz testa 5. Treba naučiti pjesmicu na pamet; ja je pitam doma i ona zna, ode u školu i dobije 1. Pitam je čim je došla iz škole i ona zna (možda ne za 5, ali za 4 sigurno)...Sve ju je to jako demotiviralo, a iskreno da vam kažem i ja polako gubim volju. Danas se dogodila situacija zbog koje sam se ozbiljno počela pitati nema li ona možda poremečaj učenja ili nešto slično, a ja krivca tražim drugdje ili u sebi samo da si ne moram to priznati. U ponedeljak je dobila dvije jedinice jednu iz matematike - čitali su zadatke koje su imali za zadaću, zadaci su bili točno riješeni ali ona je pročitala 43-38=81, a pisalo je 43+38=81,a drugu iz hrvatskog-rješavali su radnu bilježnicu za ocjenu, većina je već predala riješeno pa su počeli čitati tekst iz RADOST-i (ona je još rješavala radnu bilježnicu) i kad je predala radnu trebala je nastaviti čitati, ali nije znala gdje su stali tako da je krenula čitati krivu rečenicu. U srijedu je za zadaću morala naučiti mjesece na pamet i pjesmicu "GODINA" također na pamet. Učila je to sama pa uz moju pomoć sigurno 2 sata, ali uporno je i stalno miješala svibanj, srpanj i siječanj te nikako nije mogla zapamtiti koji mjesec dolazi po redu (znala je da je na "s" ali nije znala koji). Nakon puno muke je naučila pjesmicu, otišla u školu i dobila 1 jer je zapela na svibnju. Samo da još dodam da ona zna dijaloge iz crtića koje najviše voli na pamet i nema uočljivih problema s memorijom i inteligencijom u svakodnevnom životu. Molim Vas za vaše mišljenje i savjet - trebam li otići na neko savjetovanje ili testiranje s njom jer ona stvarno uči i radi i trudi se i želi i toliko je tužna kad dobije lošu ocjenu, a već ima 4 jedinice u 2. razredu osnovne. Očajna sam i zabrinuta! Htjela bih još samo dodati da imam i sina koji je 4. razred i koji je isto promijenio školu i s njim sam radila kao i s njom samo mu je trebalo puno manje. Sad s njim više ne radim samo ga ispitam i on niže same petice.
</para>
<para>Draga Mama,</para>
<para>Prema ovome što ste naveli, svakako bih Vam preporučila da sa svojom djevojčicom otiđete na testiranje i da se utvrdi ima li kakve poteškoće u učenju ili ne. Ako ste iz Zagreba, možete se javiti u Polikliniku za zaštitu djece i mladih.</para>
<para>Odlazak na testiranje svojoj djevojčici možete predočiti kao jedan od oblika traženja pomoći za Vas i nju (jako je važno naglasiti da će i Vama njezin odlazak na testiranje biti koristan, što je i točno, jer ćete i Vi tako znati kako da joj što bolje pomognete, a ona se pri tome može manje ili uopće ne osjećati kao glavnim krivcem za probleme).</para>
<para>Ono o čemu je također jako važno voditi računa jest da snažni pritisci s Vaše strane i od učiteljice, može također dovesti do emocionalnog stresa pri čemu dijete može imati poteškoće u pamćenju i koncentraciji. Sjetite se, kada je išla u vrtić (ako je išla), kako je onda pamtila pjemice koje su učili u vrtiću? Spomenuli ste da zna sve rečenice iz omiljenih crtića što bi moglo ukazivati da kada nije pod emocionalnim stresom i kada ne postoje vanjska očekivanja, ona dobro pamti.</para>
<para>Radi li se o tome da pod emocionalnim stresom ima poteškoće u pamćenju, tada je veoma važno pomoći joj da se nauči nositi sa svojim emocijama i stresom u kojem se nalazi a za to Vam svakako preporučujem odlazak na savjetovanje. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti i nama.</para>
<para>Ono što bih Vam bez obzira na uzrok njezinog problema savjetovala jest da svaki dan ona obavezno, kod kuće, ima vremena za igru i opuštanje. To je veoma važno jer će tako imati priliku se malo fokusirati na neke druge zabavne i opuštajuće stvari, što uz pravilnu regulaciju svojih emocija i stresa, može dovesti do toga da se lakše fokusira na učenje i školu.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković,
</emphasis>
 <emphasis>dipl psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Djevojčica (8) se trudi, uči i radi, a svejedno u školi zablokira i niže loše ocjene Poštovane, očajna sam i molim vas za pomoć. Kćer mi ima 8 godina i ide u 2. razred osnovne škole. Rođena je 10.03.2004. godine te je bila obavezna krenuti 2010/2011. u 1. 
    razred, ali su nam savjetovali u vrtiću da joj odgodimo polazak u školu jer je još "prezaigrana" što smo mi bez puno poteškoća i komplikacija učinili tj. dobila je odgodu. Prošle godine je krenula u prvi razred u program produženog boravka i sve je naizgled bilo u redu. Vikendom, kad smo joj pregledavali zadaće sve bi bilo u najboljem redu, možda joj je malo teže išlo čitanje ali nismo se oko toga pretjerano uzrujavali jer smo mislili da zato i postoji prvi razred da bi dijete naučilo čitati i pisati. Prve probleme uočili smo pred kraj prvog razreda kad je krenulo konkretnije ocjenjivanje i testovi te smo vidjeli da joj jako puno vremena treba da bi zapamtila pjesmicu na pamet ili neko gradivo iz prirode i da joj treba posebno puno objašnjavati matematiku kako bi shvatila osnovne matematičke radnje. Krivili smo puno sebe jer smo smatrali da smo podbacili i da nismo na vrijeme i dovoljno s njom radili i pomagali joj oko škole i savladavanja gradiva tj. da nismo dovoljno vježbali s njom. Spletom okolnosti u 2. razred smo je premjestili u drugu školu gdje nema programa produženog boravka. U duhu razmišljanja koje smo imali na završetku njenog 1. razreda odlučili smo više pažnje posvetiti njenoj školi, učenju i savladavanju gradiva misleći da ćemo tako njoj pomoći da po našem mišljenju nadoknadi propušteno. Nova učiteljica je puno zahtjevnija i stroža nego što je to bila ona prošla. U ova 4 mjeseca koliko traje školska godina svaki dan s njom više sati dnevno pišemo zadaću i učimo. Strahoviti problem je bila matematika, ali s vremenom i svakodnevnim radom, vježbanjem i objašnjavanjem lekcije novo gradivo svladavala je sve lakše. Pisanje priče po slikama i sastavci te odgovaranje na pitanja bili su katastrofa no svakodnevnom vježbom strahovito je napredovala po mom mišljenju, ali ocjene su govorile drugačije. Zaredale su se neke dvojke, trojke pa čak i jedinice. U nekoliko navrata razgovarali smo s učiteljicom tražeći je pomoć i savjet što ona misli da treba popraviti ili promijeniti, svaki put bili smo otpremljeni rečenicom da je to sve u redu i da će biti dobro samo da je nastavimo drilati mi s jedne, a ona s druge strane. Naravno da smo uzeli u obzir i promjenu sredine, ali ona se dosta brzo uklopila prema njenim riječima i reakcijama, ali i prema učiteljičinim riječima. Što se više činilo da ona napreduje to su ocjene bile gore. Počeli smo se pitati nije li problem u učiteljici jer jedan dan bi je izvela na ploču da riješi zadatak iz matematike i dala joj jedan, a samo dva dana kasnije iz testa bi dobila 5. Kad bi je usmeno pitala prirodu dobila bi 3, a iz testa 5. Treba naučiti pjesmicu na pamet; ja je pitam doma i ona zna, ode u školu i dobije 1. Pitam je čim je došla iz škole i ona zna (možda ne za 5, ali za 4 sigurno)...Sve ju je to jako demotiviralo, a iskreno da vam kažem i ja polako gubim volju. Danas se dogodila situacija zbog koje sam se ozbiljno počela pitati nema li ona možda poremečaj učenja ili nešto slično, a ja krivca tražim drugdje ili u sebi samo da si ne moram to priznati. U ponedeljak je dobila dvije jedinice jednu iz matematike - čitali su zadatke koje su imali za zadaću, zadaci su bili točno riješeni ali ona je pročitala 43-38=81, a pisalo je 43+38=81,a drugu iz hrvatskog-rješavali su radnu bilježnicu za ocjenu, većina je već predala riješeno pa su počeli čitati tekst iz RADOST-i (ona je još rješavala radnu bilježnicu) i kad je predala radnu trebala je nastaviti čitati, ali nije znala gdje su stali tako da je krenula čitati krivu rečenicu. U srijedu je za zadaću morala naučiti mjesece na pamet i pjesmicu "GODINA" također na pamet. Učila je to sama pa uz moju pomoć sigurno 2 sata, ali uporno je i stalno miješala svibanj, srpanj i siječanj te nikako nije mogla zapamtiti koji mjesec dolazi po redu (znala je da je na "s" ali nije znala koji). Nakon puno muke je naučila pjesmicu, otišla u školu i dobila 1 jer je zapela na svibnju. Samo da još dodam da ona zna dijaloge iz crtića koje najviše voli na pamet i nema uočljivih problema s memorijom i inteligencijom u svakodnevnom životu. Molim Vas za vaše mišljenje i savjet - trebam li otići na neko savjetovanje ili testiranje s njom jer ona stvarno uči i radi i trudi se i želi i toliko je tužna kad dobije lošu ocjenu, a već ima 4 jedinice u 2. razredu osnovne. Očajna sam i zabrinuta! Htjela bih još samo dodati da imam i sina koji je 4. razred i koji je isto promijenio školu i s njim sam radila kao i s njom samo mu je trebalo puno manje. Sad s njim više ne radim samo ga ispitam i on niže same petice.

Draga Mama,
Prema ovome  što ste naveli, svakako bih Vam preporučila da sa svojom djevojčicom otiđete na testiranje i da se utvrdi ima li kakve poteškoće u učenju ili ne. Ako ste iz Zagreba, možete se javiti u Polikliniku za zaštitu djece i mladih.
Odlazak na testiranje svojoj djevojčici možete predočiti kao jedan od oblika traženja pomoći za Vas i nju (jako je važno naglasiti da će i Vama njezin odlazak na testiranje biti koristan, što je i točno, jer ćete i Vi tako znati kako da joj što bolje pomognete, a ona se pri tome može manje ili uopće ne osjećati kao glavnim krivcem za probleme).
Ono o čemu je također jako važno voditi računa jest da snažni pritisci s Vaše strane i od učiteljice, može također dovesti do emocionalnog stresa pri čemu dijete može imati poteškoće u pamćenju i koncentraciji. Sjetite se, kada je išla u vrtić (ako je išla), kako je onda pamtila pjemice koje su učili u vrtiću? Spomenuli ste da zna sve rečenice iz omiljenih crtića što bi moglo ukazivati da kada nije pod emocionalnim stresom i kada ne postoje vanjska očekivanja, ona dobro pamti.
Radi li se o tome da pod emocionalnim stresom ima poteškoće u pamćenju, tada je veoma  važno pomoći joj da se nauči nositi sa svojim emocijama i stresom u kojem se nalazi a za to Vam svakako preporučujem odlazak na savjetovanje. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti i nama.
Ono što bih Vam bez obzira na uzrok njezinog problema savjetovala jest da svaki dan ona obavezno, kod kuće, ima vremena za igru i opuštanje. To je veoma važno jer će tako imati priliku se malo fokusirati na neke druge zabavne i opuštajuće stvari, što uz pravilnu regulaciju svojih emocija i stresa, može dovesti do toga da se lakše fokusira na učenje i školu.
Sretno,

   Tatjana Gjurković,

   dipl psiholog, certificirani terapeut igrom


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Djevojčica (8) se trudi, uči i radi, a svejedno u školi zablokira i niže loše ocjene

<para>
 S vremena na vrijeme (uglavnom nakon što ostane doma nekoliko dana zbog bolesti, što u njenom slučaju zbilja nije često) nije baš oduševljena kad ostaje u vrtiću, malo plače (više tužnim glasom cvili za mnom, nije to neki plač), ali veli teta da se odmah smiri čim ju posjedne za doručak ili se nešto krenu igrati. Ono što me počelo zabrinjavati je njeno ponašanje u vrtiću otkako se vratila sa zimskih praznika (Božić, N.G., bila je bolesna malo, sve skupa je to trajalo 3 tjedna). Ne želi doručkovati u vrtiću (jede doma, ali uvijek je i u vrtiću htjela malo pojesti), ne želi sudjelovati u nikakvim zajedničkim aktivnostima (inače obožava priče, bilo kakvo likovno izražavanje, ples, pjesmu), a sad sudjeluje jedino ako je teta uspije nekako nagovoriti. Kod kuće nisam primjetila nikakvu promjenu u ponašanju na njoj. Razgovaramo svaki dan kako je bilo u vrtiću, prije mi je pričala što su radili, pjevala pjesmice koje su naučili, pričala mi o nekim međusobnim odnosima djece, tko je bolestan i sl. A sada kad ju pitam odgovor je "ništa nismo radili", ili "ne znam", "nije teta pjevala/pričala priče"... Ne znam da li se bezveze zabrinjavam ili da zakažem razgovor s tetom i vrtićkim psihologom zbog tog njenog ponašanja? Ne odbija ići u vrtić, čak štoviše svako jutro čim se probudi sretno pita "danas idemo u vrtić?", traži od mene da joj pričam o djeci u vrtiću, o tetama... Odnosi u obitelji su u redu, ništa se nije promijenilo.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>iako iz vašeg pisma nisam stekla dojam da je vaša kćerkica u zadnjih nekoliko mjeseci proživjela (za nju) traumatično iskustvo, bilo bi dobro da razmislite je li se nešto u njezinoj rutini promijenilo (je li bila hospitalizirana, jeste li se možda preselili i slično)? Kako veliki dio vremena provodi i u vrtiću, ne bi bilo loše razgovarati s tetom da vidite što se eventualno dogodilo ili promijenilo tamo.</para>
<para>Njezino odbijanje doručka u vrtiću ne bi procijenila alarmantnim s obzirom da vaše dijete doručkuje kod kuće, ne odbija druge obroke te je moguće da jednostavno nije gladna. Također, njezino veselje prilikom odlaska u vrtić vam je dobra povratna informacija da ona tamo voli provoditi vrijeme i da je njezino nesudjelovanje u vrtićkim aktivnostima možda samo faza (ili možda dosita ima neki razlog zbog kojega ne želi sudjelovati: možda više uživa kada promatra druge?).</para>
<para>Ideja o razgovoru s vrtićkim psihologom može vam samo olakšati vaše strahove i zabrinutost i otkloniti sumnju da se nešto događa s vašom kćerkicom.</para>
<para>Želim vam puno sreće</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Nakon kraće bolesti i izbivanja djevojčica se ne socijalizira u vrtiću Poštovane, majka sam djevojčice stare 2 godine i 3 mjeseca. Od siječnja 2012. ide u vrtić. U istoj je grupi, s istim tetama, istom djecom svo ovo vrijeme. 
    S vremena na vrijeme (uglavnom nakon što ostane doma nekoliko dana zbog bolesti, što u njenom slučaju zbilja nije često) nije baš oduševljena kad ostaje u vrtiću, malo plače (više tužnim glasom cvili za mnom, nije to neki plač), ali veli teta da se odmah smiri čim ju posjedne za doručak ili se nešto krenu igrati. Ono što me počelo zabrinjavati je njeno ponašanje u vrtiću otkako se vratila sa zimskih praznika (Božić, N.G., bila je bolesna malo, sve skupa je to trajalo 3 tjedna). Ne želi doručkovati u vrtiću (jede doma, ali uvijek je i u vrtiću htjela malo pojesti), ne želi sudjelovati u nikakvim zajedničkim aktivnostima (inače obožava priče, bilo kakvo likovno izražavanje, ples, pjesmu), a sad sudjeluje jedino ako je teta uspije nekako nagovoriti. Kod kuće nisam primjetila nikakvu promjenu u ponašanju na njoj. Razgovaramo svaki dan kako je bilo u vrtiću, prije mi je pričala što su radili, pjevala pjesmice koje su naučili, pričala mi o nekim međusobnim odnosima djece, tko je bolestan i sl. A sada kad ju pitam odgovor je "ništa nismo radili", ili "ne znam", "nije teta pjevala/pričala priče"... Ne znam da li se bezveze zabrinjavam ili da zakažem razgovor s tetom i vrtićkim psihologom zbog tog njenog ponašanja? Ne odbija ići u vrtić, čak štoviše svako jutro čim se probudi sretno pita "danas idemo u vrtić?", traži od mene da joj pričam o djeci u vrtiću, o tetama... Odnosi u obitelji su u redu, ništa se nije promijenilo.

Draga mama,
iako iz vašeg pisma nisam stekla dojam da je vaša kćerkica u zadnjih nekoliko mjeseci proživjela (za nju) traumatično iskustvo, bilo bi dobro da razmislite je li se nešto u njezinoj rutini promijenilo (je li bila hospitalizirana, jeste li se možda preselili i slično)? Kako veliki dio vremena provodi i u vrtiću, ne bi bilo loše razgovarati s tetom da vidite što se eventualno dogodilo ili promijenilo tamo.
Njezino odbijanje doručka u vrtiću ne bi procijenila alarmantnim s obzirom da vaše dijete doručkuje kod kuće, ne odbija druge obroke te je moguće da jednostavno nije gladna. Također, njezino veselje prilikom odlaska u vrtić vam je dobra povratna informacija da ona tamo voli provoditi vrijeme i da je njezino nesudjelovanje u vrtićkim aktivnostima možda samo faza (ili možda dosita ima neki razlog zbog kojega ne želi sudjelovati: možda više uživa kada promatra druge?).
Ideja o razgovoru s vrtićkim psihologom može vam samo olakšati vaše strahove i zabrinutost i otkloniti sumnju da se nešto događa s vašom kćerkicom.
Želim vam puno sreće

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

KRISTINA BAČKONJA

Nakon kraće bolesti i izbivanja djevojčica se ne socijalizira u vrtiću

<para>
 . Ponekad stravično vrišti da će ga netko uzeti. Sad sam već jako zabrinuta jer mu više ni na jedan način ne mogu vratit samopouzdanje. Voli ples i pleše u klubu, pa mu se radi toga rugaju u školi da je baletan. Inače je jako drago dijete, inteligentno ali sad i u školi popušta ne u znanju već jednostavno ne želi surađivati s nastavnicima i sve više se povlači u sebe. Što da radimo? bespomoćni roditelji
</para>
<para>Dragi roditelji,</para>
<para>iz vašeg pisma je teško razaznati o kakvom se točno strahu radi: je li to konkretno fobija od nečega ili općenita anksioznost koja traje neprestano i u svim situacijama? Kada su u pitanju iracionalni strahovi, osoba koju je strah je obično svjesna toga da je strah iracionalan i potpuno neopravdan no svejedno si ne može pomoći – i dalje ju je strah.</para>
<para>Ne znam jeste li razgovarali sa svojim sinom o njegovim strahovima, no svakako bi bilo dobro da ga pitate o njegovim strahovima. Komentari kako se nema čega bojati i kako su ti strahovi besmisleni nisu dobri i samo će ga još više rastužiti i potaknuti da o tome ne govori.</para>
<para>Važno je dati mu do znanja da se mnogi ljudi i djeca bore s raznim strahovima i da to nije nerješiv problem. Postoje ljudi kojima je posao pomoći u prevladavanju takvih problema. Ako ste i sami imali sličnih iskustva u životu možete mu ispričati kako je vama bilo.</para>
<para>U svakom slučaju smatram da bi bilo dobro da što prije potražite pomoć stručnjaka kako bi pravovremeno utjecali na silnu količinu straha i tuge koju osjeća vaš sin. Ako ne znate kome bi se obratili, slobodno se javite u Centar Proventus koji je, između ostalog, posvećen radu s mladima i djecom.</para>
<para>Želim vam puno sreće</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (12) ima niz iracionalnih strahova, povlači se u sebe, popušta u školi Imam sina starog 12 godina. Neopisivo ga je strah. Boji se sam šetati po kući, tuširati, javiti na telefon... Isprva mu ni ja nisam vjerovala jer nisam mogla shvatiti da uopće postoji toliki strah 
   . Ponekad stravično vrišti da će ga netko uzeti. Sad sam već jako zabrinuta jer mu više ni na jedan način ne mogu vratit samopouzdanje. Voli ples i pleše u klubu, pa mu se radi toga rugaju u školi da je baletan. Inače je jako drago dijete, inteligentno ali sad i u školi popušta ne u znanju već jednostavno ne želi surađivati s nastavnicima i sve više se povlači u sebe. Što da radimo? bespomoćni roditelji

Dragi roditelji,
iz vašeg pisma je teško razaznati o kakvom se točno strahu radi: je li to konkretno fobija od nečega ili općenita anksioznost koja traje neprestano i u svim situacijama? Kada su u pitanju iracionalni strahovi, osoba koju je strah je obično svjesna toga da je strah iracionalan i potpuno neopravdan no svejedno si ne može pomoći – i dalje ju je strah.
Ne znam jeste li razgovarali sa svojim sinom o njegovim strahovima, no svakako bi bilo dobro da ga pitate o njegovim strahovima. Komentari kako se nema čega bojati i kako su ti strahovi besmisleni nisu dobri i samo će ga još više rastužiti i potaknuti da o tome ne govori.
Važno je dati mu do znanja da se mnogi ljudi i djeca bore s raznim strahovima i da to nije nerješiv problem. Postoje ljudi kojima je posao pomoći u prevladavanju takvih problema. Ako ste i sami imali sličnih iskustva u životu možete mu ispričati kako je vama bilo.
U svakom slučaju smatram da bi bilo dobro da što prije potražite pomoć stručnjaka kako bi pravovremeno utjecali na silnu količinu straha i tuge koju osjeća vaš sin. Ako ne znate kome bi se obratili, slobodno se javite u Centar Proventus koji je, između ostalog, posvećen radu s mladima i djecom.
Želim vam puno sreće

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (12) ima niz iracionalnih strahova, povlači se u sebe, popušta u školi

<para>
 Prvo smo ga navikli da spava s nama u krevetu jer je bilo lakše, ali kako je bio nemiran i spavao nam na glavama i po cijelom krevetu napravili smo mu vlastitu sobu sa 4 godine. Ta ideja nikad nije skroz zaživjela jer Marko i dan danas skoro svaku noć dolazi u naš krevet usred noći. Događa se nekoliko stvari: ujutro ga jednostavno nađemo pokraj sebe, noću nas probudi zazivanje ili plač, ili u snu priča i jauče. Pokušavam ga smiriti, zagraljem, buđenjem, pričanjem, upitima, ali on nastavlja jaukati bar 10 minuta. Kada spava kod nas ili dođe kod nas, a mi ne čujemo, nikada
</para>
<para>
 ne plače i nikada se ne budi. Soba je odmah kraj naše, vrata su otvorena jedna i druga, uvjek je upaljeno svijetlo na hodniku. Soba je lijepo uređena sa svim njegovim omiljenim igračkama i knjigama, preko dana obožava biti u njoj. Probala sam svašata, od noćne baterije, do kul posteljine, more razgovora o tome da se nema čega bojati, noć je dobra jer nam pomaže da se odmorimo... Čini mi se da je jako osjećajan i osjetljiv i da svaka sitnica iz dana utjače na njega noću. Voljela bi mu pomoći da očvrsne, kontrolira ljutnju i smireno spava. Kako? N.
</para>
<para>Odgovor:
Draga N.,
Razlozi zbog kojih vaš mailšan dolazi k vama u krevet mogu biti posve banalni: primjerice, neudoban krevetić, propuh, škripanje ormara, pa bi bilo dobro da provjerite kod vašeg sina radi li se možda o tome. S druge strane, moguće je da nedostajete vašem djetetu, te da dolaskom u vaš krevet pokušava nadoknaditi vrijeme s roditeljima koji mu tijekom dana nedostaju.</para>
<para>Dobar je znak ako vaše dijete uspijeva zaspati u svojem krevetiću. To što dolazi k vama može biti iz navike, a možda i zbog noćnih strahova zbog čega traži zaštitu. S obzirom da ste naveli kako se, kad spava kod vas, nikada ne budi niti plače, veća je vjerojatnost da se ipak radi o navici.</para>
<para>U svakom slučaju, pritisak s vaše strane može izazvati dodatni strah i poljuljati djetetovo povjerenje u vas.</para>
<para>Ono što možete učiniti, to je da svom djetetu prije spavanja ispričate priču o dječaku koji je otišao spavati u svoj krevet i gdje mu je lijepo. Na taj način ćete indirektno djetetu dati do znanja što od njega očekujete, bez pritiska. Bilo bi poželjno da dijete uvijek prije spavanja ima istu rutinu: pranje zubića, piđama, maženje, priča za laku noć...</para>
<para>Nakon toga ušuškajte dijete u krevet i dajte mu do znanja da ste tu za njega ukoliko ga bude strah. Možete mu reći primjerice da stavi svoju ruku na zid i da će tako biti u kontaktu s vama dok je u svom krevetiću (s obzirom da su sobe jedna do druge). Kada vam dijete preko noći dođe u krevet, jednostavno ga vratite nazad, uz pusu i ušuškavanje, te se potom vratite natrag u svoj krevet uz istu priču.</para>
<para>Iako bi vam svakako preporučila da u tome budete dosljedni, ako nikako ne uspijevate dijete spremiti natrag u krevet jer plače te zatim ne može dugo zaspati, nemojte inzistirati. Važno je prepoznati potrebe svog djeteta te djelovati u skladu s njima.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr"> Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Šestogodišnjak svake noći dolazi mami i tati u krevet Marko ima 6 godina. Oduvjek imamo problema sa spavanjem i svađanjem. 
    Prvo smo ga navikli da spava s nama u krevetu jer je bilo lakše, ali kako je bio nemiran i spavao nam na glavama i po cijelom krevetu napravili smo mu vlastitu sobu sa 4 godine. Ta ideja nikad nije skroz zaživjela jer Marko i dan danas skoro svaku noć dolazi u naš krevet usred noći. Događa se nekoliko stvari: ujutro ga jednostavno nađemo pokraj sebe, noću nas probudi zazivanje ili plač, ili u snu priča i jauče. Pokušavam ga smiriti, zagraljem, buđenjem, pričanjem, upitima, ali on nastavlja jaukati bar 10 minuta. Kada spava kod nas ili dođe kod nas, a mi ne čujemo, nikada


   ne plače i nikada se ne budi. Soba je odmah kraj naše, vrata su otvorena jedna i druga, uvjek je upaljeno svijetlo na hodniku. Soba je lijepo uređena sa svim njegovim omiljenim igračkama i knjigama, preko dana obožava biti u njoj. Probala sam svašata, od noćne baterije, do kul posteljine, more razgovora o tome da se nema čega bojati, noć je dobra jer nam pomaže da se odmorimo... Čini mi se da je jako osjećajan i osjetljiv i da svaka sitnica iz dana utjače na njega noću. Voljela bi mu pomoći da očvrsne, kontrolira ljutnju i smireno spava. Kako? N.

Odgovor:
Draga N.,
Razlozi zbog kojih vaš mailšan dolazi k vama u krevet mogu biti posve banalni: primjerice, neudoban krevetić, propuh, škripanje ormara, pa bi bilo dobro da provjerite kod vašeg sina radi li se možda o tome. S druge strane, moguće je da nedostajete vašem djetetu, te da dolaskom u vaš krevet pokušava nadoknaditi vrijeme s roditeljima koji mu tijekom dana nedostaju.
Dobar je znak ako vaše dijete uspijeva zaspati u svojem krevetiću. To što dolazi k vama može biti iz navike, a možda i zbog noćnih strahova zbog čega traži zaštitu. S obzirom da ste naveli kako se, kad spava kod vas, nikada ne budi niti plače, veća je vjerojatnost da se ipak radi o navici.
U svakom slučaju, pritisak s vaše strane može izazvati dodatni strah i poljuljati djetetovo povjerenje u vas.
Ono što možete učiniti, to je da svom djetetu prije spavanja ispričate priču o dječaku koji je otišao spavati u svoj krevet i gdje mu je lijepo. Na taj način ćete indirektno djetetu dati do znanja što od njega očekujete, bez pritiska. Bilo bi poželjno da dijete uvijek prije spavanja ima istu rutinu: pranje zubića, piđama, maženje, priča za laku noć...
Nakon toga ušuškajte dijete u krevet i dajte mu do znanja da ste tu za njega ukoliko ga bude strah. Možete mu reći primjerice da stavi svoju ruku na zid i da će tako biti u kontaktu s vama dok je u svom krevetiću (s obzirom da su sobe jedna do druge). Kada vam dijete preko noći dođe u krevet, jednostavno ga vratite nazad, uz pusu i ušuškavanje, te se potom vratite natrag u svoj krevet uz istu priču.
Iako bi vam svakako preporučila da u tome budete dosljedni, ako nikako ne uspijevate dijete spremiti natrag u krevet jer plače te zatim ne može dugo zaspati, nemojte inzistirati. Važno je prepoznati potrebe svog djeteta te djelovati u skladu s njima.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
       Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Šestogodišnjak svake noći dolazi mami i tati u krevet

<para>
 Problem se očituje u činjenici da nije uspio svladati slova, da mu kod čitanja teksta treba vremena da se prisjeti koje je koje slovo da bi išta spojio u rečenicu i pročitani tekst prije zapamti napamet, nego li ga čita s razumijevanjem. Što se tiče brojeva, još uvijek miješa 4 i 9. Prvi je razred prošao s 4, ali u drugom su problemi nemili. Učiteljica je pozvala sestru na razgovor i predložila joj da maleni uči po posebnom programu. Ona je očajna, a meni glavom prolazi misao da se ne radi ovdje možda o disleksiji i disgrafiji? 
</para>
<para>
 Sestra isto tako govori da nekad napiše zadaću u krtkom vremenu i bez ikakvih problema, a nekad se to pisanje pretvara u mučenje za oboje, jer jednostavno kao da mu pada koncentracija i ne razmišlja koliko bi možda trebao. Unaprijed Vam se zahvaljujem na odgovoru i jedva čekam vidjeti Vaš savjet, jer vidim da je sestra stvarno zabrinuta i očajna. Hvala Vam! teta
</para>
<para>Draga teta,</para>
<para>Jako je lijepo od vas što se javili i što želite pomoći Vašoj sestri koja je zabrinuta zbog poteškoća svoga sina. Teško je reći na temelju vašeg opisao o čemu se točno radi, odnosno jesu li Vaše sumnje o disleksiji i disgrafiji opravdane, stoga ću vam navesti neke informacije koje bi vam mogle pomoći da se sami približite odgovoru.</para>
<para>Naime, neki vidljivi simptomi disleksije i disgrafije su sljedeći:
- teškoće pri čitanju (nepovezivanje slova, slovkanje)
- teškoće pri pisanju (izostavljanje slova, zamjena slova ili slogova)
- teškoće u razumijevanju teksta
- teškoće u pronalaženju primjerenog značenja riječi
- neuredan rukopis
- teškoće pri izražavanju misli u pisanom obliku
- pogrešno ponavljanje onog što čuje
- teškoće pri korištenju zamjenica i priloga</para>
<para>Iako se većina ovih simptoma javlja kod velikog broja djece koja zapravo nemaju disleksiju, ti simptomi su kod osoba s disleksijom jače izraženiji, češće se javljaju te duže traju. Zato je važno obratiti pažnju i na to javljaju li se uvijek iste karakteristične pogreške, kao što su npr. nesposobnost povezivanja glasa sa slovom, poteškoće povezivanja glasova i slogova u riječi, zamjenjivanje sličnih slova (grafički ili fonemski sličnih), pogreške u strukturi, tj. premještanje redosljeda, umetanje ili izostavljanje slova u riječima, zamjene riječi (pogađanje u čitanju), teškoće u praćenju slovnog ili brojčanog niza, vraćanje na već pročitani red ili preskakanje redova... Također, dolazi i do toga da djeca miješaju međusobno slične brojeve, kao što ste Vi naveli da Vaš nećak miješa brojeve 4 i 9. Uz to, često se javlja problem s urednošću rukopisa kao i nesigurnost vezana uz orijentaciju u prostoru (lijevo – desno, gore -dolje) i vremenu (jučer – danas – sutra).</para>
<para>Za djecu s disleksijom i disgrafijom, praćenje nastave prema redovnom programu ponekad može biti teško savladivi izazov. To za posljedicu može imati frustriranost, ali i nezadovoljstvo sobom što može dovesti do brojnih drugih nepoželjnih stanja i ponašanja. Zato je vrlo bitno na vrijeme prepoznati disleksiju i disgrafiju kako bi se, zajedničkom suradnjom roditelja, učitelja i stručnjaka (logopeda), simptomi ublažili. Djeca u nižim razredima ponekad mogu uspješno prikriti svoje teškoće čitanja i pisanja pa se prave teškoće mogu javiti tek kasnije. Ukoliko dječak ima poteškoća s praćenjem redovne nastave pohađanje nastave prema posebnom programu moglo bi mu olakšati usvajanje gradiva kao i dugoročno imati bolje posljedice nego da dječak postiže neuspjeh prema redovnom programu i pritom još ne uspijeva pratiti gradivo.
Više informacija o samom postupku te o pravima djece s disleksijom u osovnoj školi možete naći na sljedećem linku: http://www.hud.hr/w-tekstovi/w-prava.html#OS.</para>
<para>U svom upitu, spomenuli ste i da se ponekad javljaju problemi s pisanjem domaće zadaće. S obzirom da niste naveli kakav je dječak inače, ne vezano uz školske obaveze teško je zaključiti nešto o njegovu temperamentu te u skladu s tim predložiti na koje načine bi mu se moglo olakšati učenje i pisanje zadaće. Spomenuli ste jedino da ponekad bez problema i ukratkom vremenu napiše zadaću, a ponekad to postaje pravo mućenje. U tom slučaju trebalo bi razmislilti o tome što je drugačije u tim situacijama – radi li se o tome da je zainteresiran samo za neke predmete, a za neke druge nije? Ili je možda to vezano uz mjesto gdje piše domaću zadaću (npr.ako ju nekad piše u dnevnom boravku, a nekad u sobi)? Ili uz vrijeme (nekada ujutro, nekada navečer)? Puno je još faktora koji mogu varirati te bi bilo dobro kada bi Vaša sestra uočila što više njih koji se razlikuju u situacijama kada pisanje zadaće prođe dobro i kada ne prođe dobro.</para>
<para>Nadam se da ste u ovom odgovoru dobili neke korisne informacije. Ukoliko se kod Vašeg nećaka i radi o disleksiji primjerenim pristupom te se poteškoće mogu uspješno savladati. Ono što je još važno napomenuti jest da disleksija nije bolest već poteškoća vezana uz čitanje i pisanje koja se javlja kod otprilike 10% populacije i nije rezultat smanjene inteligencije ili lošeg ponašanja i motivacije. U prilog tome ide i informacija da su brojni nadareni, kreativni i izrazito uspješni ljudi imali disleksiju (Leonardo da Vinci, Albert Einstein, Hans Christian Andersen...).</para>
<para>Lijepi pozdrav,</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak ima poteškoće sa čitanjem i pisanjem. Radi li se o disleksiji i/ili disgrafiji? Poštovani! Postavit ću pitanja vezana za mog nećaka. Naime, dječak ide u drugi razred OŠ i ima ogromnih problema s učenjem. 
    Problem se očituje u činjenici da nije uspio svladati slova, da mu kod čitanja teksta treba vremena da se prisjeti koje je koje slovo da bi išta spojio u rečenicu i pročitani tekst prije zapamti napamet, nego li ga čita s razumijevanjem. Što se tiče brojeva, još uvijek miješa 4 i 9. Prvi je razred prošao s 4, ali u drugom su problemi nemili. Učiteljica je pozvala sestru na razgovor i predložila joj da maleni uči po posebnom programu. Ona je očajna, a meni glavom prolazi misao da se ne radi ovdje možda o disleksiji i disgrafiji? 


   Sestra isto tako govori da nekad napiše zadaću u krtkom vremenu i bez ikakvih problema, a nekad se to pisanje pretvara u mučenje za oboje, jer jednostavno kao da mu pada koncentracija i ne razmišlja koliko bi možda trebao. Unaprijed Vam se zahvaljujem na odgovoru i jedva čekam vidjeti Vaš savjet, jer vidim da je sestra stvarno zabrinuta i očajna. Hvala Vam! teta

Draga teta,
Jako je lijepo od vas što se javili i što želite pomoći Vašoj sestri koja je zabrinuta zbog poteškoća svoga sina. Teško je reći na temelju vašeg opisao o čemu se točno radi, odnosno jesu li Vaše sumnje o disleksiji i disgrafiji opravdane, stoga ću vam navesti neke informacije koje bi vam mogle pomoći da se sami približite odgovoru.
Naime, neki vidljivi simptomi disleksije i disgrafije su sljedeći:
- teškoće pri čitanju (nepovezivanje slova, slovkanje)
- teškoće pri pisanju (izostavljanje slova, zamjena slova ili slogova)
- teškoće u razumijevanju teksta
- teškoće u pronalaženju primjerenog značenja riječi
- neuredan rukopis
- teškoće pri izražavanju misli u pisanom obliku
- pogrešno ponavljanje onog što čuje
- teškoće pri korištenju zamjenica i priloga
Iako se većina ovih simptoma javlja kod velikog broja djece koja zapravo nemaju disleksiju, ti simptomi su kod osoba s disleksijom jače izraženiji, češće se javljaju te duže traju. Zato je  važno obratiti pažnju i na to javljaju li se uvijek iste karakteristične pogreške, kao što su npr. nesposobnost povezivanja glasa sa slovom, poteškoće povezivanja glasova i slogova u riječi, zamjenjivanje sličnih slova (grafički ili fonemski sličnih), pogreške u strukturi, tj. premještanje redosljeda, umetanje ili izostavljanje slova u riječima, zamjene riječi  (pogađanje u čitanju), teškoće u praćenju slovnog ili brojčanog niza, vraćanje na već pročitani red ili preskakanje redova... Također, dolazi i do toga da djeca miješaju međusobno slične brojeve, kao što ste Vi naveli da Vaš nećak miješa brojeve  4 i 9. Uz to, često se javlja problem s urednošću rukopisa kao i nesigurnost vezana uz orijentaciju u prostoru (lijevo – desno, gore -dolje) i vremenu (jučer – danas – sutra).
Za djecu s disleksijom i disgrafijom, praćenje nastave prema redovnom programu ponekad može biti teško savladivi izazov. To za posljedicu može imati frustriranost, ali i nezadovoljstvo sobom što može dovesti do brojnih drugih nepoželjnih stanja i ponašanja. Zato je vrlo bitno na vrijeme prepoznati disleksiju i disgrafiju kako bi se, zajedničkom suradnjom roditelja, učitelja i stručnjaka (logopeda), simptomi ublažili. Djeca u nižim razredima ponekad mogu uspješno prikriti  svoje teškoće čitanja i pisanja pa se prave teškoće mogu javiti tek kasnije. Ukoliko dječak ima poteškoća s praćenjem redovne nastave  pohađanje nastave prema posebnom programu moglo bi mu olakšati usvajanje gradiva kao i dugoročno imati bolje posljedice nego da dječak postiže neuspjeh prema redovnom programu i pritom još ne uspijeva pratiti gradivo.
Više informacija o samom postupku te o pravima djece s disleksijom u osovnoj školi možete naći na sljedećem linku: http://www.hud.hr/w-tekstovi/w-prava.html#OS.
U svom upitu, spomenuli ste i da se ponekad javljaju problemi s pisanjem domaće zadaće. S obzirom da niste naveli kakav je dječak inače, ne vezano uz školske obaveze teško je zaključiti nešto o njegovu temperamentu te u skladu s tim predložiti na koje načine bi mu se moglo olakšati učenje i pisanje zadaće. Spomenuli ste jedino da ponekad bez problema i ukratkom vremenu napiše zadaću, a ponekad  to postaje pravo mućenje. U tom slučaju trebalo bi razmislilti o tome što je drugačije u tim situacijama – radi li se o tome da je zainteresiran samo za neke predmete, a za neke druge nije? Ili je možda to vezano uz mjesto gdje piše domaću zadaću (npr.ako ju nekad piše u dnevnom boravku, a nekad u sobi)? Ili uz vrijeme (nekada ujutro, nekada navečer)? Puno je još faktora koji mogu varirati te bi bilo dobro kada bi Vaša sestra uočila što više njih koji se razlikuju u situacijama kada pisanje zadaće prođe dobro i kada ne prođe dobro.
Nadam se da ste u ovom odgovoru dobili neke korisne informacije. Ukoliko se kod Vašeg nećaka i radi o disleksiji primjerenim pristupom te se poteškoće mogu uspješno savladati. Ono što je još važno napomenuti jest da disleksija nije bolest već poteškoća vezana uz čitanje i pisanje koja se javlja kod otprilike 10% populacije i nije rezultat smanjene inteligencije ili lošeg ponašanja i motivacije. U prilog tome ide i informacija da su brojni nadareni, kreativni i izrazito uspješni ljudi imali disleksiju (Leonardo da Vinci, Albert Einstein, Hans Christian Andersen...).
Lijepi pozdrav,

   Tea Knežević, univ.bacc.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

TEA KNEŽEVIĆ

Dječak ima poteškoće sa čitanjem i pisanjem. Radi li se o disleksiji i/ili disgrafiji?

<para> Podnijeli smo zahtjev da se dijete prebaci kod druge učiteljice. Kod djeteta se javio </para>
<para>
 Poštovani, molim Vas za pomoć... Dijete je tek krenulo u prvi razred. Kod kuće sve naučeno ne može ispričati u školi. Od učitelja stižu poruke da je nemarno, te nesigurno (polovično naučila). Podnijeli smo zahtjev da se dijete prebaci kod druge učiteljice. Kod djeteta se javio strah - boli ju trbuh, ne može jesti... Ravnateljici to nisu dovoljni argumenti za premještaj djeteta. Škola traje tek 2 mjeseca. Molim pomoć, jer ne znam koja prava imam i što još mogu poduzeti. Kome da se obratim? Puno zahvaljujem unaprijed. VE
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Savjetovala bih vam da se konzultirate sa stručnim timom škole (prvenstveno s psihologom) u svezi vašeg pitanja. Naime dijete pri polasku u prvi razred osnovne škole ima pojačani strah od odvajanja, kao što je slučaj primjerice pri polasku u vrtić. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Jednostavno je potrebno neko vrijeme da se dijete prilagodi novoj situaciji, da se navikne na novi prostor, novu djecu, učiteljicu, raspored i dnevni ritam. Ukoliko je vaše dijete zatvoreno i senzibilnije vrijeme prilagodbe trajati će dulje, a mogu se javiti i tegobe poput boli u trbuhu, problemi s apetitom. Razlog toga naravno može biti i nešto drugo, primjerice da vaše dijete netko od druge djece zadirkuje, da se dijete boji učiteljice itd. Mislim da bi u prvom redu trebalo utvrditi uzrok ovih simptoma (to možete u suradnji sa stručnim timom koji čine psiholog, socijalni pedagog, pedagog- ovisi o školi) te onda krenuti dalje u rješavanje s ciljem da pomognete svom djetetu.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>U tom smislu možete porazgovarati i s učiteljicom u svezi njene interpretacije djetetova ponašanja. Njena je slika da je dijete nemarno, objasnite joj da se boji, smatra da je polovično naučila, objasnite joj da je nesigurna zato što se boji i ima tremu. Jako je bitno da svi zajedno djelujete kao tim radi dobrobiti vašeg djeteta. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Sretno,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Jelena, dipl.soc. radnik<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Psihoterapeut<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Djevojčica je tek krenula u školu i osjeća veliki strah što učiteljica smatra nemarom i nesigurnošću Dijete je tek krenulo u prvi razred. Kod kuće sve naučeno ne može ispričati u školi. Od učitelja stižu poruke da je nemarno, te nesigurno (polovično naučila).  Podnijeli smo zahtjev da se dijete prebaci kod druge učiteljice. Kod djeteta se javio 

   Poštovani, molim Vas za pomoć... Dijete je tek krenulo u prvi razred. Kod kuće sve naučeno ne može ispričati u školi. Od učitelja stižu poruke da je nemarno, te nesigurno (polovično naučila). Podnijeli smo zahtjev da se dijete prebaci kod druge učiteljice. Kod djeteta se javio strah - boli ju trbuh, ne može jesti... Ravnateljici to nisu dovoljni argumenti za premještaj djeteta. Škola traje tek 2 mjeseca. Molim pomoć, jer ne znam koja prava imam i što još mogu poduzeti. Kome da se obratim? Puno zahvaljujem unaprijed. VE
   
   Poštovana,
   Savjetovala bih vam da se konzultirate sa stručnim timom škole (prvenstveno s psihologom) u svezi vašeg pitanja. Naime dijete pri polasku u prvi razred osnovne škole ima pojačani strah od odvajanja, kao što je slučaj primjerice pri polasku u vrtić. 
   Jednostavno je potrebno neko vrijeme da se dijete prilagodi novoj situaciji, da se navikne na novi prostor, novu djecu, učiteljicu, raspored i dnevni ritam. Ukoliko je vaše dijete zatvoreno i senzibilnije vrijeme prilagodbe trajati će dulje, a mogu se javiti i tegobe poput boli u trbuhu, problemi s apetitom. Razlog toga naravno može biti i nešto drugo, primjerice da vaše dijete netko od druge djece zadirkuje, da se dijete boji učiteljice itd. Mislim da bi u prvom redu trebalo utvrditi uzrok ovih simptoma (to možete u suradnji sa stručnim timom koji čine psiholog, socijalni pedagog, pedagog- ovisi o školi) te onda krenuti dalje u rješavanje s ciljem da pomognete svom djetetu.
   U tom smislu možete porazgovarati i s učiteljicom u svezi njene interpretacije djetetova ponašanja. Njena je slika da je dijete nemarno, objasnite joj da  se boji, smatra da je polovično naučila, objasnite joj da je nesigurna zato što se boji i ima tremu. Jako je bitno da svi zajedno djelujete kao tim radi dobrobiti vašeg djeteta. 
   Sretno,
   Jelena, dipl.soc. radnikPsihoterapeut
   Centar Proventus
   
   
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica je tek krenula u školu i osjeća veliki strah što učiteljica smatra nemarom i nesigurnošću

<para>
 Inače moje djete nije agresivno, ali je dovoljno živo da napravi takvu glupost. Kad smo ga pokupili iz vrtića, odmah nam je rekao što je bilo i jako je plakao. Ne zbog toga da bi suzama ublažio cijeli događaj nego mu je jako bilo žao. Rekao je da se nakon tog događaja u vrtiću nije htio više igrati i da je plakao u kućici jer zna što je napravio i da nije htio. Danas kad sam ga dovela u vrtić, saznali smo da je taj dječak u gipsu. Jedva sam ga ostavila u vrtiću, jer je jako plakao da hoće doma. Nazvala sam roditelje i ispričala sam se zbog ovog događaja. Planiram s njim i posjetiti prijatelja. A sad jedino što me brine, koju vrstu kazne da mu odredim. Koliko kazna mora trajati da bude stvarno prava "škola" za ovo neprihvatljivo ponašanje. Držim da on to nije htio napraviti, ali desilo se i sad hoću da odgovara za posljedice. Molim vas za pomoć! Mama I.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Vaš 6-godišnjak zvuči kao pravo nestašno dijete! I to je predivno jer to znači da se slobodno izražava, spontano ponaša, da je zaigran i da ako se nešto dogodi, da to nije učinio s namjerom već jer je maleni i tek uči kako se sve situacije mogu odviti.</para>
<para>Nikako Vam ne bi preporučila da ga kaznite!</para>
<para>Razlozi su sljedeći: cilj kazne je da dijete shvati svoju posljedicu ponašanja. Prema onome što ste opisali, on je to itekako shvatio, čak možda i previše bolno. Zamislite kako mu teško mora biti kada je plakao nakon tog događaja, čak se povukao u osamu, tj. u kućicu dok niste došli po njega. No tu nije bio kraj njegovog stanja, odnosno vjerojatno miks osjećaja (tuga, krivnja) već se sve to nastavilo i drugi dan kada nije želio ostati vrtiću i ponovno se igrati s svojim prijateljima.</para>
<para>On očito itekako razumije „posljedicu“ svog ponašanja što je i cilj kazne. Čini se da imate vrlo bistrog i senzibilnog dječaka, kojeg u ovakvoj situaciji nije potrebno kažnjavati jer na taj način ga možete potpuno nesvjesno za ubuduće sputavati da bude spontan, znatiželjan, autonoman, a to vjerujem da ne želite.</para>
<para>Primjerice, da je, dok je zaigrano trčao pao i sebe ozljedio – biste li ga kaznili? Vrlo vjerojatno ne bi. Ovo je zapravo ista stvar samo što nije ozlijedio sebe, već drugog dječaka. Dečki se vole naguravati, hrvati, boriti. U pozadini ne stoji ništa loše i to je OK igra, ali baš kao što i trčanje može završiti s padom i odlaskom u bolnicu tako isto to može završiti i nedužno naguravanje.</para>
<para>Ono o čemu se može voditi ubuduće računa jest da ih se više nadzire u tim situacijama kako bi se eventualno možda moglo spriječiti ozbiljnija posljedica. To je zadaća odgajatelja dok su djeca u vrtiću, a Vaša dok je s Vama.</para>
<para>Uživajte u svom nestašku,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj sin je nenamjerno ozlijedio vršnjaka. Kako da ga kaznim? Poštovani, moj 6-godišnjak je u vrtiću ozljedio drugo dijete. Naguravali su se. Moje djete je započelo naguravanje, a drugi dječak je pao i slomio ruku na dva mjesta. Nezgodno je pao. 
    Inače moje djete nije agresivno, ali je dovoljno živo da napravi takvu glupost. Kad smo ga pokupili iz vrtića, odmah nam je rekao što je bilo i jako je plakao. Ne zbog toga da bi suzama ublažio cijeli događaj nego mu je jako bilo žao. Rekao je da se nakon tog događaja u vrtiću nije htio više igrati i da je plakao u kućici jer zna što je napravio i da nije htio. Danas kad sam ga dovela u vrtić, saznali smo da je taj dječak u gipsu. Jedva sam ga ostavila u vrtiću, jer je jako plakao da hoće doma. Nazvala sam roditelje i ispričala sam se zbog ovog događaja. Planiram s njim i posjetiti prijatelja. A sad jedino što me brine, koju vrstu kazne da mu odredim. Koliko kazna mora trajati da bude stvarno prava "škola" za ovo neprihvatljivo ponašanje. Držim da on to nije htio napraviti, ali desilo se i sad hoću da odgovara za posljedice. Molim vas za pomoć! Mama I.

Draga mama,
Vaš 6-godišnjak zvuči kao pravo nestašno dijete! I to je predivno jer to znači da se slobodno izražava, spontano ponaša, da je zaigran i da ako se nešto dogodi, da to nije učinio s namjerom već jer je maleni i tek uči kako se sve situacije mogu odviti.
Nikako Vam ne bi preporučila da ga kaznite!
Razlozi su sljedeći: cilj kazne je da dijete shvati svoju posljedicu ponašanja. Prema onome što ste opisali, on je to itekako shvatio, čak možda i previše bolno. Zamislite kako mu teško mora biti kada je plakao nakon tog događaja, čak se povukao u osamu, tj. u kućicu dok niste došli po njega. No tu nije bio kraj njegovog stanja, odnosno vjerojatno miks osjećaja (tuga, krivnja) već se sve to nastavilo i drugi dan kada nije želio ostati vrtiću i ponovno se igrati s svojim prijateljima.
On očito itekako razumije „posljedicu“ svog ponašanja što je i cilj kazne. Čini se da imate vrlo bistrog i senzibilnog dječaka, kojeg u ovakvoj situaciji nije potrebno kažnjavati jer na taj način ga možete potpuno nesvjesno za ubuduće sputavati da bude spontan, znatiželjan, autonoman, a to vjerujem da ne želite.
Primjerice, da je, dok je zaigrano trčao pao i sebe ozljedio – biste li ga kaznili? Vrlo vjerojatno ne bi. Ovo je zapravo ista stvar samo što nije ozlijedio sebe, već drugog dječaka. Dečki se vole naguravati, hrvati, boriti. U pozadini ne stoji ništa loše i to je OK igra, ali baš kao što i trčanje može završiti s padom i odlaskom u bolnicu tako isto to može završiti i nedužno naguravanje.
Ono o čemu se može voditi ubuduće računa jest da ih se više nadzire u tim situacijama kako bi se eventualno možda moglo spriječiti ozbiljnija posljedica. To je zadaća odgajatelja dok su djeca u vrtiću, a Vaša dok je s Vama.
Uživajte u svom nestašku,

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Moj sin je nenamjerno ozlijedio vršnjaka. Kako da ga kaznim?

<para>
 Dosta teško su podnjeli razvod ali uz razgovor smo to uspjeli dovesti na neku normalnu razinu. S bivšim odlično komuniciram što se tiče djece, oko svega se dogovaramo i sve je ok, međutim oko jedne stvari se ne možemo dogovoriti, a to je moj sadašnji partner s kojim sam u vezi već 2 godine. Bivši je napokon prihvatio moju vezu jedva jedvice, ali mi brani i ne dozvoljava da
 djeca viđaju niti da komuniciraju s njim, jer se boji da sadašnji partner njega želi zamjeniti i da će djeca njega manje voljeti. Ja mu uporno tvrdim da nitko ne želi njega zamijeniti niti ga može zamijeniti ali to ne dopire do njega. Kako ga uvjeriti i kako mu dokazati da se to neće dogoditi? To je jedan problem, drugi problem je u tome što bi ja i sadašnji partner htjeli živjeti napokon skupa ali se tu radi o preseljenju u drugi grad, strah me reakcije djece. Što ako ne pristanu ići sa mnom već odluče ostati s ocem i da će danas sutra reći "mama nas je ostavila" ili što sve ne :(.Molim vas pomozite mi. Tužna mama
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>rastava braka je događaj koji ne samo da pogađa djecu rastavljenih roditelja već i partnere koji se odlučuju na taj korak. Čak i kada su oba partnera suglasna s rastavom i shvaćaju da više ne žele biti u braku s drugom osobom, taj korak nije lak. Kako vam je i samoj sigurno teško u cijelom tom procesu u koji su još uključena i vaša zajednička djeca, vjerujem da nije lako ni vašem bivšem suprugu.</para>
<para>Njegov strah, iako možda iracionalan, je iz njegove perspektive sasvim normalan i opravdan. U ovom osjetljivom periodu vaš bivši suprug se vjerojatno boji da će se vaš sadašnji partner svidjeti djeci, da će im možda moći priuštiti nešto što on ne može, da će provoditi s njima više vremena nego on i tako paralelno s njegovim razmišljanjem o tome strah sve više i više raste. Ako se možete zamisliti u njegovoj poziciji, vjerojatno bi i sami osjećali određenu dozu nelagode i straha pri pomisli da će vaša djeca provoditi puno vremena s divnom mladom ženom koja obožava vašu djecu (i oni nju).</para>
<para>Ono što bi vam savjetovala jest da pokušate biti strpljivi i polako radite na tome da vaš bivši suprug prihvati vašeg sadašnjeg partnera u životu vaše djece. Možete zajedno s djecom razgovarati o tome, zajedno reći djeci da iako ste rastavljeni to ne znači da im više niste roditelji i da vam nije stalo do njih. Neka znaju da da ćete se s njihovim tatom uvijek dogovarati vezano za njih, prenositi si informacije i da ćete oboje kao mama i tata biti uključeni u njihove živote. To što vi imate novog partnera (a možda će i tata jednom imati novu partnericu) ne znači da od njih očekujete da im zamjene tatu/mamu. Oni su tu kao vaši partneri, ali tata će uvijek biti tata a mama mama.</para>
<para>S obzirom da je cijeli proces rastave braka za djecu još uvijek relativno svjež, nisam sigurna da bi vaša djeca s oduševljenjem reagirala na preseljenje u drugi grad. Ovdje su svi njihovi prijatelji, škola, tata, sve što im je poznato i sigurno nalazi se u ovom gradu u kojemu trenutno žive. Na pitanje hoće li se djeca htjeti preseliti zajedno s vama i vašim partnerom u drugi grad vam ne mogu dati odgovor, no isto tako smatram da nije tragedija ako žele ostati s tatom. Ako se odlučite na taj korak, vi vašu djecu i dalje možete viđati, oni će vam moći dolaziti u posjete, vi ćete posjećivati njih. Kako će reagirati na tu situaciju teško je predvidjeti, no važno je da za njih to ne bude nešto što ćete im do zadnjeg trenutka tajiti. Važno je i kako će njihov tata reagirati na vašu odluku i svakako bi bilo dobro da vas ne osuđuje i govori djeci kako mami nije stalo do njih.</para>
<para>U svakom slučaju neovisno o tome što ćete odlučiti, imajte na umu da su i vašoj djeci svi ovi događaji šok, da oni ne mogu razmišljati poput vas i da samo žele sigurnost i stabilnost. Djeca vole oba roditelja i žele vrijeme provoditi s njima i ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti ili nadoknaditi roditelje.</para>
<para>Želim vam puno sreće</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Bivši suprug zabranjuje mom sadašnjem partneru da viđa našu djecu Poštovane, nalazim se u dosta teškoj situaciji, pa bih molila pomoć i savjet. Trenutno stanujem kod roditelja jer sam u procesu razvoda braka, imam dvoje djece - dječaka (9) i djevojčicu (7). 
    Dosta teško su podnjeli razvod ali uz razgovor smo to uspjeli dovesti na neku normalnu razinu. S bivšim odlično komuniciram što se tiče djece, oko svega se dogovaramo i sve je ok, međutim oko jedne stvari se ne možemo dogovoriti, a to je moj sadašnji partner s kojim sam u vezi već 2 godine. Bivši je napokon prihvatio moju vezu jedva jedvice, ali mi brani i ne dozvoljava da
   djeca viđaju niti da komuniciraju s njim, jer se boji da sadašnji partner njega želi zamjeniti i da će djeca njega manje voljeti. Ja mu uporno tvrdim da nitko ne želi njega zamijeniti niti ga može zamijeniti ali to ne dopire do njega. Kako ga uvjeriti i kako mu dokazati da se to neće dogoditi? To je jedan problem, drugi problem je u tome što bi ja i sadašnji partner htjeli živjeti napokon skupa ali se tu radi o preseljenju u drugi grad, strah me reakcije djece. Što ako ne pristanu ići sa mnom već odluče ostati s ocem i da će danas sutra reći "mama nas je ostavila" ili što sve ne :(.Molim vas pomozite mi. Tužna mama

Draga mama,
rastava braka je događaj koji ne samo da pogađa djecu rastavljenih roditelja već i partnere koji se odlučuju na taj korak. Čak i kada su oba partnera suglasna s rastavom i shvaćaju da više ne žele biti u braku s drugom osobom, taj korak nije lak. Kako vam je i samoj sigurno teško u cijelom tom procesu u koji su još uključena i vaša zajednička djeca, vjerujem da nije lako ni vašem bivšem suprugu.
Njegov strah, iako možda iracionalan, je iz njegove perspektive sasvim normalan i opravdan. U ovom osjetljivom periodu vaš bivši suprug se vjerojatno boji da će se vaš sadašnji partner svidjeti djeci, da će im možda moći priuštiti nešto što on ne može, da će provoditi s njima više vremena nego on i tako paralelno s njegovim razmišljanjem o tome strah sve više i više raste. Ako se možete zamisliti u njegovoj poziciji, vjerojatno bi i sami osjećali određenu dozu nelagode i straha pri pomisli da će vaša djeca provoditi puno vremena s divnom mladom ženom koja obožava vašu djecu (i oni nju).
Ono što bi vam savjetovala jest da pokušate biti strpljivi i polako radite na tome da vaš bivši suprug prihvati vašeg sadašnjeg partnera u životu vaše djece. Možete zajedno s djecom razgovarati o tome, zajedno reći djeci da iako ste rastavljeni to ne znači da im više niste roditelji i da vam nije stalo do njih. Neka znaju da da ćete se s njihovim tatom uvijek dogovarati vezano za njih, prenositi si informacije i da ćete oboje kao mama i tata biti uključeni u njihove živote. To što vi imate novog partnera (a možda će i tata jednom imati novu partnericu) ne znači da od njih očekujete da im zamjene tatu/mamu. Oni su tu kao vaši partneri, ali tata će uvijek biti tata a mama mama.
S obzirom da je cijeli proces rastave braka za djecu još uvijek relativno svjež, nisam sigurna da bi vaša djeca s oduševljenjem reagirala na preseljenje u drugi grad. Ovdje su svi njihovi prijatelji, škola, tata, sve što im je poznato i sigurno nalazi se u ovom gradu u kojemu trenutno žive. Na pitanje hoće li se djeca htjeti preseliti zajedno s vama i vašim partnerom u drugi grad vam ne mogu dati odgovor, no isto tako smatram da nije tragedija ako žele ostati s tatom. Ako se odlučite na taj korak, vi vašu djecu i dalje možete viđati, oni će vam moći dolaziti u posjete, vi ćete posjećivati njih. Kako će reagirati na tu situaciju teško je predvidjeti, no važno je da za njih to ne bude nešto što ćete im do zadnjeg trenutka tajiti. Važno je i kako će njihov tata reagirati na vašu odluku i svakako bi bilo dobro da vas ne osuđuje i govori djeci kako mami nije stalo do njih.
U svakom slučaju neovisno o tome što ćete odlučiti, imajte na umu da su i vašoj djeci svi ovi događaji šok, da oni ne mogu razmišljati poput vas i da samo žele sigurnost i stabilnost. Djeca vole oba roditelja i žele vrijeme provoditi s njima i ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti ili nadoknaditi roditelje.
Želim vam puno sreće

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Bivši suprug zabranjuje mom sadašnjem partneru da viđa našu djecu

<para>
 Ako nije po njegovom, onda ne priča s nama, jako je agresivan, govori mi glupačo i tuče me. To je užasno da ja plačem radi djeteta, da se ja osjećam krivom i da se ja njemu ispričavam. Neće ništa poslušati. Moj muž radi kako on hoće i normalno da mene ništa neće poslušati. S djecom se ne zna igrati ako je više od jednoga, odnosno kada nije u centru pažnje. Voli i djecu gristi, biti agresivan. Ako ja kažem dođi u kihinju na ručak, moj muž kaže "pa neka gleda crtić", i uvijek mi baca kontrautoritet. Molim vas pomozite...Bella
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>vaš dječačić radi ono što prirodno rade sva djeca: iskušava granice svojih roditelja.</para>
<para>S obzirom da je vaš sin shvatio kako između vas i supruga nema dogovora i usklađenosti, postavio se iznad vas te na taj način uspijeva dobiti sve što želi. Nažalost, roditelji spram djeteta moraju djelovati usklađeno i dijete mora znati da ono što neće dobiti kod jednog neće mu se tolerirati ni kod drugog roditelja. Jedino na taj način, zajedničkim djelovanjem, možete pokazati svom sinu što je ispravno a što ne i što se od njega očekuje. Sada kada nema jasnih pravila ni granica vaš sin je zbunjen i probija sve granice, radi sve što želi – što definitivno nije dobro ni za njega ni za vas.</para>
<para>Prije svega, smatram da djetetu trebate dati do znanja da je nedopustivo da nekoga tuče i vrijeđa: možete mu to objasniti kroz igru koja je njemu bliska. Također, trebate mu jasno i glasno poručiti da se drugu djecu ne grize, da to boli i da se tako ne može ponašati jer ćete vi svaki put to spriječiti. Isto kao što bi reagirali da netko grize njega, tako ćete reagirati i kad on bude nekoga grizao.</para>
<para>Znam da je teško graditi vlastiti autoritet kada ga netko drugi „potkopava“, no ako ne budete djelovali od djetetovih malih nogu, poslije bi moglo biti kasno. Također smatram da bi bilo dobro da se vi i suprug obratite stručnjaku koji bi vam pomogao u rješavanju vlastitog odnosa koji evidentno utječe na vaše roditeljstvo.</para>
<para>Do tada, sitnim ali bitnim koracima pokazujte djetetu uz puno podrške ali i čvrstoće da neka ponašanja nisu dopustiva i da ćete kao njegova mama poduzeti sve da ih ograničite jer to nije dobro za njega.
Želim vam puno hrabrosti i sreće</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (5) dobiva kontradiktorne poruke od roditelja, pa radi što želi Imamo sina od 5,5 godina i jako je neposlušan. Moj muž mu sve dopušta kada viče be razloga, jer mali hoće tv ili po svome. 
    Ako nije po njegovom, onda ne priča s nama, jako je agresivan, govori mi glupačo i tuče me. To je užasno da ja plačem radi djeteta, da se ja osjećam krivom i da se ja njemu ispričavam. Neće ništa poslušati. Moj muž radi kako on hoće i normalno da mene ništa neće poslušati. S djecom se ne zna igrati ako je više od jednoga, odnosno kada nije u centru pažnje. Voli i djecu gristi, biti agresivan. Ako ja kažem dođi u kihinju na ručak, moj muž kaže "pa neka gleda crtić", i uvijek mi baca kontrautoritet. Molim vas pomozite...Bella

Draga mama,
vaš dječačić radi ono što prirodno rade sva djeca: iskušava granice svojih roditelja.
S obzirom da je vaš sin shvatio kako između vas i supruga nema dogovora i usklađenosti, postavio se iznad vas te na taj način uspijeva dobiti sve što želi. Nažalost, roditelji spram djeteta moraju djelovati usklađeno i dijete mora znati da ono što neće dobiti kod jednog neće mu se tolerirati ni kod drugog roditelja. Jedino na taj način, zajedničkim djelovanjem, možete pokazati svom sinu što je ispravno a što ne i što se od njega očekuje. Sada kada nema jasnih pravila ni granica vaš sin je zbunjen i probija sve granice, radi sve što želi – što definitivno nije dobro ni za njega ni za vas.
Prije svega, smatram da djetetu trebate dati do znanja da je nedopustivo da nekoga tuče i vrijeđa: možete mu to objasniti kroz igru koja je njemu bliska. Također, trebate mu jasno i glasno poručiti da se drugu djecu ne grize, da to boli i da se tako ne može ponašati jer ćete vi svaki put to spriječiti. Isto kao što bi reagirali da netko grize njega, tako ćete reagirati i kad on bude nekoga grizao.
Znam da je teško graditi vlastiti autoritet kada ga netko drugi „potkopava“, no ako ne budete djelovali od djetetovih malih nogu, poslije bi moglo biti kasno. Također smatram da bi bilo dobro da se vi i suprug obratite stručnjaku koji bi vam pomogao u rješavanju vlastitog odnosa koji evidentno utječe na vaše roditeljstvo.
Do tada, sitnim ali bitnim koracima pokazujte djetetu uz puno podrške ali i čvrstoće da neka ponašanja nisu dopustiva i da ćete kao njegova mama poduzeti sve da ih ograničite jer to nije dobro za njega.
Želim vam puno hrabrosti i sreće

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (5) dobiva kontradiktorne poruke od roditelja, pa radi što želi

<para>
 Kada sam bila na informacijama učiteljica mi je reklada je vrlo kratke pažnje, da je već 3. sat totalno dekoncentriran. Jako je aktivan i učiteljica kaže da ona još ni ne postavi pitanje on već ima ruku u zraku. Kad treba čitati on se uporno javlja, a čitati ne zna. Nedavno su počeli pisati diktate i svaki je napisao s puno grešaka (uvijek trojka odnosno ravnoduško jer su za sada opisne ocjene). Inače je on jako bistro i pametno dijete, a to je i učiteljica rekla. Kad je riječ o testovima također dobiva trojke, a učiteljica kaže - on to zna i griješio je jer nije SLUŠAO. Kod kuće kad piše zadaću treba mu jako puno vremena čak i do 2 sata. Čitanje mu je katastrofa, 15 puta proslovka jednu riječ sam, a spojit je i reči što piše, to ne zna. Ja mu ne želim dati gotovo rješenje, a imam osjećaj da bi on to htio i da onda samo što brže završi i da može izaći vani. Inače to je dijete koje je dok škola nije počela po cijele dane provodio vani,njega kompjuter,i igrice ne zanimaju. Domaću zadaću piše odmah kad dođe iz škole i tome se ne protivi, ali da se s njim vježba, to ne dozvoljava. Ja mu objašnjavam, da mora vježbati i da će onda biti i u školi dobre ocjene, ali njemu to nije nikakav poticaj. Čak sam mu rekla da ću ga nagraditi, ako budem vidjela da je počeo slušati i bude donosio bolje ocjene. Na žalost, rezultata nema. Obožava crtkarati i bojati, a ostalo mu je sve nezanimljivo i dosadno. Barem je to moj zaključak. Ovim putem vas molim da mi pomognete savjetom kako da ga motiviram i da počne to sve ozbiljno shvaćati, da onda brže i zadaću riješi i u školi bude pažljiviji. Unaprijed vam se zahvaljujem, jer strah me idućeg polugodišta i pravih ocjena kad mu već sad ide slabo, a tek je početak. Brižna mama
</para>
<para>Draga brižna mama,</para>
<para>Vjerujem da vam nije lako nositi se s promjenama koje su nastale polaskom vašeg djeteta u školu. No, prema svemu što ste naveli stekla sam dojam da vaš dječak ima poremećaj pažnje koji nije rezultat vašeg neuspjeha u odgoju niti njegove zločestoće. No, ono što je bitno napomenuti, pod uvjetom da vaše dijete doista pati od poremećaja pažnje, to je i da ono nije samo razvojna faza koju će vaše dijete prerasti.</para>
<para>Poremećaj pažnje je najčešće dijagnosticiran poremećaj ponašanja kod djece školske dobi. Bitno je znati da je poremećaj pažnje u velikoj mjeri organski utemeljen, odnosno javlja se kao posljedica bioloških i organskih disfunkcija. Osim bioloških uzroka, poremećaj pažnje mogu pojačati tzv. razvojna hiperaktivnost (pojačana aktivnost i pomanjkanje pažnje karakteristično za djecu predškolske dobi), djetetov temperament (živo, zainteresirano i pokretno dijete koje stalno traži nove poticaje), te faktori utemeljeni u obitelji i sredini u kojoj se dijete kreće (negativna obiteljska atmosfera, nedosljedan stil roditeljstva ...).</para>
<para>Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma. Naime, razlikuju se tri podtipa poremećaja pažnje, ovisno o tome koja je skupina simptoma najizraženija. Osnovni su simptomi poremećaja nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost.</para>
<para>Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost tih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovice djece s tim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se ona približavaju odrasloj dobi.</para>
<para>Većina je djece u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi bili klinički važni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onog što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te uvelike narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima djeteta, socijalnim odnosima).</para>
<para>Znakovi i simptomi poremećaja pažnje uključuju:
– nemogućnost usredotočenosti na gradivo koje se predaje u školi
– brojne greške u rješavanju postavljenih zadataka
– dijete izgleda kao da vas ne sluša kad mu se obraćate
– dijete ima problema s usvajanjem vaših uputa i instrukcija kako riješiti određeni zadatak
– poteškoće u organizaciji zadataka i aktivnosti
– izbjegavanje zadataka koji zahtjevaju mentalni napor u školi i kod kuće
– dijete često gubi svoj školski pribor
– dijete je zaboravno
– lako mu se odvuče pažnja.</para>
<para>U svakom slučaju smatram da bi bilo dobro i korisno za vaše dijete da ga odvedete školskom psihologu i ukažete mu na problem, kako bi se točno moglo utvrditi o čemu se radi.</para>
<para>Do tada, savjetujem vam da pomognete djetetu da poboljša vještinu održavanja pažnje kroz razne igre koje jako pomažu razvoju pažnje (općenito je pravilo da što je igra mirnija, strukturiranija, pa čak i dosadnija, više se kroz nju trenira pažnja).
1. Puzzle, slagalice - bilo kojeg oblika, bilo kojih dimenzija odlične su za vježbanje pažnje i koncentracije
2. Crtanje, kiparenje, rad s glinom, precrtavanje, bojanje - odličan je način da se dijete usmjeri na jednu aktivnost, s puno detalja
3. Mozgalice, labirinti, traženje razlika – ima ih u novinama ali i na dječjim portalima na internetu
4. Motoričke strukturirane igre - treniranje pažnje ne mora biti pasivna aktivnost. Bavljenje strukturiranom fizičkom aktivnošću (u što spada i treniranje svakog sporta ili plesa) također može na zanimljiv način trenirati pažnju. Igre kao što su "školica", "gumi gumi", "ide majka s kolodvora" koje uključuju fizičke pokrete, ali i pravila i strukturu isto traže obraćanje pažnje i koncentraciju na to da se ne prekrše pravila.</para>
<para>U svakom slučaju imajte na umu da ljutnja na dijete zbog nespretnosti i brzopletosti brzo dovodi do gašenja djetetova interesa za vježbanje, te da su mu sada najpotrebniji vaša ljubav, pažnja i podrška.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj prvašić je nestrpljiv i živahan i ne mogu ga motivirati za učenje i vježbanje gradiva Poštovani, mama sam dječaka 6,5 god koji je krenuo u prvi razred. Evo prošlo je mjesec i pol dana i počela sam primjećivati neke stvari, a i uviđati rezultate. 
    Kada sam bila na informacijama učiteljica mi je reklada je vrlo kratke pažnje, da je već 3. sat totalno dekoncentriran. Jako je aktivan i učiteljica kaže da ona još ni ne postavi pitanje on već ima ruku u zraku. Kad treba čitati on se uporno javlja, a čitati ne zna. Nedavno su počeli pisati diktate i svaki je napisao s puno grešaka (uvijek trojka odnosno ravnoduško jer su za sada opisne ocjene). Inače je on jako bistro i pametno dijete, a to je i učiteljica rekla. Kad je riječ o testovima također dobiva trojke, a učiteljica kaže - on to zna i griješio je jer nije SLUŠAO. Kod kuće kad piše zadaću treba mu jako puno vremena čak i do 2 sata. Čitanje mu je katastrofa, 15 puta proslovka jednu riječ sam, a spojit je i reči što piše, to ne zna. Ja mu ne želim dati gotovo rješenje, a imam osjećaj da bi on to htio i da onda samo što brže završi i da može izaći vani. Inače to je dijete koje je dok škola nije počela po cijele dane provodio vani,njega kompjuter,i igrice ne zanimaju. Domaću zadaću piše odmah kad dođe iz škole i tome se ne protivi, ali da se s njim vježba, to ne dozvoljava. Ja mu objašnjavam, da mora vježbati i da će onda biti i u školi dobre ocjene, ali njemu to nije nikakav poticaj. Čak sam mu rekla da ću ga nagraditi, ako budem vidjela da je počeo slušati i bude donosio bolje ocjene. Na žalost, rezultata nema. Obožava crtkarati i bojati, a ostalo mu je sve nezanimljivo i dosadno. Barem je to moj zaključak. Ovim putem vas molim da mi pomognete savjetom kako da ga motiviram i da počne to sve ozbiljno shvaćati, da onda brže i zadaću riješi i u školi bude pažljiviji. Unaprijed vam se zahvaljujem, jer strah me idućeg polugodišta i pravih ocjena kad mu već sad ide slabo, a tek je početak. Brižna mama

Draga brižna mama,
Vjerujem da vam nije lako nositi se s promjenama koje su nastale polaskom vašeg djeteta u školu. No, prema svemu što ste naveli stekla sam dojam da vaš dječak ima poremećaj pažnje koji nije rezultat vašeg neuspjeha u odgoju niti njegove zločestoće. No, ono što je bitno napomenuti, pod uvjetom da vaše dijete doista pati od poremećaja pažnje, to je i da ono nije samo razvojna faza koju će vaše dijete prerasti.
Poremećaj pažnje je najčešće dijagnosticiran poremećaj ponašanja kod djece školske dobi. Bitno je znati da je poremećaj pažnje u velikoj mjeri organski utemeljen, odnosno javlja se kao posljedica bioloških i organskih disfunkcija. Osim bioloških uzroka, poremećaj pažnje mogu pojačati tzv. razvojna hiperaktivnost (pojačana aktivnost i pomanjkanje pažnje karakteristično za djecu predškolske dobi), djetetov temperament (živo, zainteresirano i pokretno dijete koje stalno traži nove poticaje), te faktori utemeljeni u obitelji i sredini u kojoj se dijete kreće (negativna obiteljska atmosfera, nedosljedan stil roditeljstva ...).
Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma. Naime, razlikuju se tri podtipa poremećaja pažnje, ovisno o tome koja je skupina simptoma najizraženija. Osnovni su simptomi poremećaja nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost.
Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost tih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovice djece s tim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se ona približavaju odrasloj dobi.
Većina je djece u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi bili klinički važni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onog što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te uvelike narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima djeteta, socijalnim odnosima).
Znakovi i simptomi poremećaja pažnje uključuju:
– nemogućnost usredotočenosti na gradivo koje se predaje u školi
– brojne greške u rješavanju postavljenih zadataka
– dijete izgleda kao da vas ne sluša kad mu se obraćate
– dijete ima problema s usvajanjem vaših uputa i instrukcija kako riješiti određeni zadatak
– poteškoće u organizaciji zadataka i aktivnosti
– izbjegavanje zadataka koji zahtjevaju mentalni napor u školi i kod kuće
– dijete često gubi svoj školski pribor
– dijete je zaboravno
– lako mu se odvuče pažnja.
U svakom slučaju smatram da bi bilo dobro i korisno za vaše dijete da ga odvedete školskom psihologu i ukažete mu na problem, kako bi se točno moglo utvrditi o čemu se radi.
Do tada, savjetujem vam da pomognete djetetu da poboljša vještinu održavanja pažnje kroz razne igre koje jako pomažu razvoju pažnje  (općenito je pravilo da što je igra mirnija, strukturiranija, pa čak i dosadnija, više se kroz nju trenira pažnja).
1. Puzzle, slagalice - bilo kojeg oblika, bilo kojih dimenzija odlične su za vježbanje pažnje i koncentracije
2. Crtanje, kiparenje, rad s glinom, precrtavanje, bojanje - odličan je način da se dijete usmjeri na jednu aktivnost, s puno detalja
3. Mozgalice, labirinti, traženje razlika – ima ih u novinama ali i na dječjim portalima na internetu
4. Motoričke strukturirane igre - treniranje pažnje ne mora biti pasivna aktivnost. Bavljenje strukturiranom fizičkom aktivnošću (u što spada i treniranje svakog sporta ili plesa) također može na zanimljiv način trenirati pažnju. Igre kao što su "školica", "gumi gumi", "ide majka s kolodvora" koje uključuju fizičke pokrete, ali i pravila i strukturu isto traže obraćanje pažnje i koncentraciju na to da se ne prekrše pravila.
U svakom slučaju imajte na umu da ljutnja na dijete zbog nespretnosti i brzopletosti brzo dovodi do gašenja djetetova interesa za vježbanje, te da su mu sada najpotrebniji vaša ljubav, pažnja i podrška.
Sretno!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Moj prvašić je nestrpljiv i živahan i ne mogu ga motivirati za učenje i vježbanje gradiva

<para>
 S obzirom da je nije imao tko čuvati kada sam se ja vratila na posao nakon porodiljnog, ona je s tek navršenih godinu dana krenula u jaslice. Proces prilagodbe je prošao dosta dobro. No unazad 6 mjeseci odlazak u vrtić je prava muka. Sve je u biti počelo nakon godišnjeg odmora, kada je počela i nova predškolska godina. Tete su ostale iste, ali se prostor u kojem je boravila prvu godinu promijenio tj. preselili su se u sobu koja je prilagođena za njihovu dob. Isto tako, njena soba počinje s radom u 7.30 h što znači da ju svako jutro ostavljam na dežurstvo tih pola sata kako bih ja stigla na vrijeme na posao. Buđenje i spremanje prolazi u suzama i s rečenicom "Necu u vrtic" i "Ja bih bila doma s mamom". Samim dolaskom pred vrtić prolazimo pravu muku, plač se pojačava, ostavljam ju u suzama uz njeno dozivanje "mama". Suprug i ja joj pričamo samo lijepe stvari o vrtiću, tetama, djeci iz skupine. Svakodnevno ju pripremamo da ujutro kad mama i tata odu raditi ona ide u vrtić, da će tata doći po nju. Njen odgovor uvijek bude "Pa, bila sam u vrtiću". Vrlo je inteligentna, svoj djeci iz grupe zna ime i prezime, puno je naučila (brojalice, pjesmice, zna brojati do 20). Tete su rekle da samo ujutro prilikom ostavljanja bude tako, ali da se brzo smiri. Da je preko dana vesela i zaigrana. Molim vas za savjet što napraviti kako bih joj olakšala odlazak u vrtić i odvajanje. Unaprijed se zahvaljujem. camppy
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Činite nabolje što možete. Ona jednostavno mora proći kroz proces adaptacije. Ponovno. Vrlo je često da dijete nakon godišnjeg provedenog sa svojim najmilijima ponovo proživljava isti strah od odvajanja kao što je to bilo prvi prvoj adaptaciji, a možda i jače i izražajnije od toga. To je normalna i zdrava reakcija vašeg djeteta.</para>
<para>Kao što vam i tete kažu ona se vrlo brzo smiri i lijepo joj je u vrtiću. Ujutro želi biti s vama i to pokazuje. Tada joj možete reći da ju razumijete i da je vama žao što ne možete provesti jutro zajedno. I da je u redu da bude tužna, ali da ćete vi najbrže što možete doći po nju. Kada dođe u vrtić i malo se poigra s djecom i papa i odspava i ponovo papa i još se malo igra, evo već tata dolazi po nju.</para>
<para>Možete joj također pričati o razlozima zašto mama i tata moraju ići raditi, a ona mora u vrtić. Primjerice, mama i tata idu raditi da zarade novčiće, a s tim novčićima će kupiti hranu, majice, cipele, ponekada koji slatkiš. Zato dok mama i tata rade ona ide u vrtić da joj bude lijepo i da se igra sa svojim prijateljima. I dalje joj naravno pričajte i one lijepe priče.</para>
<para>Proces adaptacije može trajati poprilično dugo, što roditeljima zna predstavljati pravu muku, ali utješno za vas može biti da je njoj u vrtiću zapravo lijepo.</para>
<para>Srdačan pozdrav,</para>
<para>
 <emphasis>Jelena Vrsaljko</emphasis>
 <emphasis>TA psihoterapeut, dipl. socijalni radnik, NLP trener</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Drugi puta prolazimo kroz adaptaciju na vrtić sa svojom 2-godišnjom curicom Poštovane, majka sam djevojčice stare 2 godine i 4 mjeseci. 
    S obzirom da je nije imao tko čuvati kada sam se ja vratila na posao nakon porodiljnog, ona je s tek navršenih godinu dana krenula u jaslice. Proces prilagodbe je prošao dosta dobro. No unazad 6 mjeseci odlazak u vrtić je prava muka. Sve je u biti počelo nakon godišnjeg odmora, kada je počela i nova predškolska godina. Tete su ostale iste, ali se prostor u kojem je boravila prvu godinu promijenio tj. preselili su se u sobu koja je prilagođena za njihovu dob. Isto tako, njena soba počinje s radom u 7.30 h što znači da ju svako jutro ostavljam na dežurstvo tih pola sata kako bih ja stigla na vrijeme na posao. Buđenje i spremanje prolazi u suzama i s rečenicom "Necu u vrtic" i "Ja bih bila doma s mamom". Samim dolaskom pred vrtić prolazimo pravu muku, plač se pojačava, ostavljam ju u suzama uz njeno dozivanje "mama". Suprug i ja joj pričamo samo lijepe stvari o vrtiću, tetama, djeci iz skupine. Svakodnevno ju pripremamo da ujutro kad mama i tata odu raditi ona ide u vrtić, da će tata doći po nju. Njen odgovor uvijek bude "Pa, bila sam u vrtiću". Vrlo je inteligentna, svoj djeci iz grupe zna ime i prezime, puno je naučila (brojalice, pjesmice, zna brojati do 20). Tete su rekle da samo ujutro prilikom ostavljanja bude tako, ali da se brzo smiri. Da je preko dana vesela i zaigrana. Molim vas za savjet što napraviti kako bih joj olakšala odlazak u vrtić i odvajanje. Unaprijed se zahvaljujem. camppy

Draga mama,
Činite nabolje što možete. Ona jednostavno mora proći kroz proces adaptacije. Ponovno. Vrlo je često da dijete nakon godišnjeg provedenog sa svojim najmilijima ponovo proživljava isti strah od odvajanja kao što je to bilo prvi prvoj adaptaciji, a možda i jače i izražajnije od toga. To je normalna i zdrava reakcija vašeg djeteta.
Kao što vam i tete kažu ona se vrlo brzo smiri i lijepo joj je u vrtiću. Ujutro želi biti s vama i to pokazuje. Tada joj možete reći da ju razumijete i da je vama žao što ne možete provesti jutro zajedno. I da je u redu da bude tužna, ali da ćete vi najbrže što možete doći po nju. Kada dođe u vrtić i malo se poigra s djecom i papa i odspava i ponovo papa i još se malo igra, evo već tata dolazi po nju.
Možete joj također pričati o razlozima zašto mama i tata moraju ići raditi, a ona mora u vrtić. Primjerice, mama i tata idu raditi da zarade novčiće, a s tim novčićima će kupiti hranu, majice, cipele, ponekada koji slatkiš. Zato dok mama i tata rade ona ide u vrtić da joj bude lijepo i da se igra sa svojim prijateljima. I dalje joj naravno pričajte i one lijepe priče.
Proces adaptacije može trajati poprilično dugo, što roditeljima zna predstavljati pravu muku, ali utješno za vas može biti da je njoj u vrtiću zapravo lijepo.
Srdačan pozdrav,

   Jelena Vrsaljko
   TA psihoterapeut, dipl. socijalni radnik, NLP trener
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

JELENA VRSALJKO

Drugi puta prolazimo kroz adaptaciju na vrtić sa svojom 2-godišnjom curicom

<para>
 Molim vas za mišljenje o nalazu eeg kod dječaka od 6 godna: Eeg snimak je učinjen u budnosti kod zatvorenih očiju. Dominirajuća theta aktivnost 7 Hz te manje količine alfa 8-9 Hz. Reakcija blokiranja je dobro izražena. Tijekom snimanja se na jednom mjestu vidi kratak parox visoko volt sporih aktivnosti uz suspektno zašiljene aktivnosti unutar istog CT. HV i IFS bez promjene. Zaključak-nalaz je parox dizritm promijenjen uz susp promjene lijevo CT. Kontrola kroz 6 mjeseci u budnosti, pospanosti i spavanju a nakon parc. deprivacije. Eeg je rađen u sklopu redovnih godišnjih dijagnostičkih pretraga, dijagnoza djeteta je poremećaj razumijevanja govora i jezičnog izražavanja. Eeg je do sada bio uredan, MR (u dobi od 3 godine uredan). Zadnji eeg u pospanosti i spavanju je rađen prije godinu dana zbog sumnje na noćni strah (nalaz b.o.). Nalaz neuropedijatra sy deficita pažnje, MND 1/2 stupanj, makrokranija. Očekujemo termin kod neuropedijatra, a u međuvremenu molim vas da mi odgovorite ima li razloga za zabrinutost? Unaprijed zahvaljujem.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, iz Vašeg pisma zaključujem da imate svog neuropedijatra koji godinama prati Vaše dijete i koji je bio dužan objasniti Vam značaj promjena na EEG-u. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Meni je bez pregleda cijelog snimka teško zaključiti da li se radi o specifičnim ili nespecifičnim promjenama. Kod sumnje na promjene u rutinskom EEG-u u budnosti (kakav je slučaj i kod Vašeg djeteta) indicirano je učiniti EEG nakon djelomično ili potpuno neprospavane noći – dakle u spavanju. Kod slijedeće posjete neuropedijatru slobodno ga pitajte sve što Vas zanima, jer je dužan dati vam sve odgovore na Vaša pitanja i razjasniti vaše dileme i strahove.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

EEG nalaz razlog za zabrinutost? Molim vas za mišljenje o nalazu eeg kod dječaka od 6 godna: Eeg snimak je učinjen u budnosti kod zatvorenih očiju. 
   Molim vas za mišljenje o nalazu eeg kod dječaka od 6 godna: Eeg snimak je učinjen u budnosti kod zatvorenih očiju. Dominirajuća theta aktivnost 7 Hz te manje količine alfa 8-9 Hz. Reakcija blokiranja je dobro izražena. Tijekom snimanja se na jednom mjestu vidi kratak parox visoko volt sporih aktivnosti uz suspektno zašiljene aktivnosti unutar istog CT. HV i IFS bez promjene. Zaključak-nalaz je parox dizritm promijenjen uz susp promjene lijevo CT. Kontrola kroz 6 mjeseci u budnosti, pospanosti i spavanju a nakon parc. deprivacije. Eeg je rađen u sklopu redovnih godišnjih dijagnostičkih pretraga, dijagnoza djeteta je poremećaj razumijevanja govora i jezičnog izražavanja. Eeg je do sada bio uredan, MR (u dobi od 3 godine uredan). Zadnji eeg u pospanosti i spavanju je rađen prije godinu dana zbog sumnje na noćni strah (nalaz b.o.). Nalaz neuropedijatra sy deficita pažnje, MND 1/2 stupanj, makrokranija. Očekujemo termin kod neuropedijatra, a u međuvremenu molim vas da mi odgovorite ima li razloga za zabrinutost? Unaprijed zahvaljujem.
   
   Poštovana, iz Vašeg pisma zaključujem da imate svog neuropedijatra koji godinama prati Vaše dijete i koji je bio dužan objasniti Vam značaj promjena na EEG-u. 
   Meni je bez pregleda cijelog snimka teško zaključiti da li se radi o specifičnim ili nespecifičnim promjenama. Kod sumnje na promjene u rutinskom EEG-u u budnosti (kakav je slučaj i kod  Vašeg djeteta) indicirano je učiniti EEG nakon djelomično ili potpuno neprospavane noći – dakle  u  spavanju. Kod  slijedeće posjete neuropedijatru slobodno ga pitajte sve što Vas zanima, jer je dužan dati vam sve odgovore na Vaša pitanja i razjasniti vaše dileme i strahove.
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med.spec. pedijatrijske  neurologije

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

EEG nalaz razlog za zabrinutost?

<para>
 . Zanima me da li postoji neki test koji bi se mogao primjeniti kako bi se utvrdilo da li u nekom razredu ima darovite djece, znam da je pitanje pregrubo postavljeno i da o takvim pojedincima inforamacije možemo najbolje saznati od roditelja i nastavnika koji se susreću s djecom, ali nadam se da ćete naći odgovor na moje pitanje te mi dati neke smjernice. Unaprijed Hvala. Anđela
</para>
<para>Draga Anđela,</para>
<para>Jako je pohvalno to što svoj interes usmjeravate i na darovitu djecu. Naime, nerijetko se događa da darovita djeca ne budu prepoznata te se njihov potencijal ne razvija na adekvatan način, nego se ponekad čak i potpuno zanemaruje.</para>
<para>Darovita djeca mogu imati iznadprosječno razvijene neke sposobnosti, kao što su npr. kreativnost, psihomotorne sposobnosti, opće intelektualne sposobnosti ili neke druge specifične sposobnosti. Iz tog razloga i testiranje djece bi trebalo obuhvatiti širok spektar djetetovih sposobnosti - verbalnih i neverbalnih. Za tu svrhu moguće je koristiti razne upitnike ovisno o tome koje sposobnosti djeteta želimo testirati. Npr. za testiranje inteligencija često se koriste Ravenove progresivne matrice ili WISC, dok su neki od testova za testiranje kreativnosti Torranceov test kreativnosti i Urban-Jellenov test.</para>
<para>Kao što ste i sami naveli, korisne informacije mogu se prikupiti od roditelja ili nastavnika te tako možete dobiti širu sliku o djetetu, njegovim interesima i sposobnostima.</para>
<para>Želim Vam puno sreće i uspjeha u radu,</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Postoje li testovi kojima se može utvrditi je li neko dijete darovito? Lijep pozdrav, završila sam psihologiju i odrađujem pripravnički u osnovnoj školi gdje do sada nije bilo psihologa i zainteresirana sam za pitanja darovite djece, a o tome nismo puno radili na fakultetu 
   . Zanima me da li postoji neki test koji bi se mogao primjeniti kako bi se utvrdilo da li u nekom razredu ima darovite djece, znam da je pitanje pregrubo postavljeno i da o takvim pojedincima inforamacije možemo najbolje saznati od roditelja i nastavnika koji se susreću s djecom, ali nadam se da ćete naći odgovor na moje pitanje te mi dati neke smjernice. Unaprijed Hvala. Anđela

Draga Anđela,
Jako je pohvalno to što svoj interes usmjeravate i na darovitu djecu. Naime, nerijetko se događa da darovita djeca ne budu prepoznata te se njihov potencijal ne razvija na adekvatan način, nego se ponekad čak i potpuno zanemaruje.
Darovita djeca mogu imati iznadprosječno razvijene neke sposobnosti, kao što su npr. kreativnost, psihomotorne sposobnosti,  opće intelektualne sposobnosti ili neke druge specifične sposobnosti.  Iz tog razloga i testiranje djece bi trebalo obuhvatiti širok spektar djetetovih sposobnosti - verbalnih i neverbalnih. Za tu svrhu moguće je koristiti razne upitnike ovisno o tome koje sposobnosti djeteta želimo testirati. Npr. za testiranje inteligencija često se koriste Ravenove progresivne matrice ili WISC,  dok su neki od testova za testiranje kreativnosti Torranceov test kreativnosti i  Urban-Jellenov test.
Kao što ste i sami naveli, korisne informacije mogu se prikupiti od roditelja ili nastavnika te tako možete dobiti širu sliku o djetetu, njegovim interesima i sposobnostima.
Želim Vam puno sreće i uspjeha u radu,

   Tea Knežević, univ.bacc.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Postoje li testovi kojima se može utvrditi je li neko dijete darovito?

<para>
 Krenuo je u prvi razred i ometa nastavu, cijelo vrijeme priča i ne shvaća da time remeti kućni red škole. Nije agresivan, ne tuče nikoga, dosta je miroljubiv, ali taj problem neposluha je sad već veliki problem i za okolinu. Pokušala sam mu objasniti da to nije u redu i da ne može sve raditi po svom, gdje on daje potvrdni odgovor, ali nastavlja po svom. Pokušala sam sa kaznama da ne može na trening koji jako voli, ali bezuspješno. Nije čak ni to uspjelo da mu se zabrani ono što najviše voli. Mislim da on isti tren zaboravi što mu govorim. Ne mogu pronaći način da tako malom biću pokušam objasniti da je potrebno poslušati starijeg, roditelje, učiteljicu za njegovo dobro i da se pravila ponašanja treba držati. Molim Vas savjet kako da postupim s njim ,razgovaram jer nemam rješenje. Hvala. majka
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Jednostavno mi se nameće da vas zamolim da pročitate članak <ulink url="http://bit.ly/ULYq3W">Odgoj bez prijetnji i ucjena</ulink> koji smo napisale kolegica Tatjana Gjurković i ja. U njemu ćete naći točno određene upute kako kazniti dijete, a da to bude u redu za njega i za vas. Pod „u redu za njega“ mislim da se ne dotiče njegovo dostojanstvo.</para>
<para>Po mom mišljenu, istina je, teško ćete mu objasniti da posluša starijeg. Tek iskustveno će shvatiti što se događa ako to ne učini, pri čemu je vrlo važna vaša dosljednost. Kada je jednom izrečena kazna „nema pomilovanja“. A ta kazna neka ne bude prerigidna jer osim što će njemu biti teško i vi ćete ju sami teško izdržati.</para>
<para>Nadalje dijete u dobi od šest, sedam godina po pravilu je spremno na nove avanture i često je neopravdano sigurno u sebe.</para>
<para>Ono to bih vam ja preporučila jest da se što više zabavljate. Dakle, da neke stvari činite kroz igru, kako bi osim što se moraju obaviti, i uživali svi zajedno u njima. Neka to bude zajedničko provedeno vrijeme.</para>
<para>Primjerice, možete se natjecati tko će prvi oprati ruke prije jela. Ili možete zajedno obavljati neke kućanske poslove. Usisivač ne mora biti nužno usisivač. Može biti strašan dinosaur koji je odlučio istrijebiti strašne male patuljke (prašinu). Nakon što se dobro zabavite, možete s njim porazgovarati da postoji mjesto za zabavu (primjerice kod kuće s mamom ili u parku ili u igraonici ili na dječjem rođendanu ili…) a postoje mjesta gdje nije preporučljiva takva vrsta zabave, akao što je primjerice škola. Dakako i tamo se može zabavljati, samo na malo drugačiji način, savladavajući nova znanja i vještine…</para>
<para>Tada ga iz jedne mirne i ok pozicije upozorite da ukoliko će u školi ometati nastavu da će na taj način izabrati da ostane bez primjerice televizora, kompjutora….</para>
<para>Osim toga možete ga pitati kakve su posljedice za drugu djecu kada ometaju nastavu. Neka se sam sjeti posljedica.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj sin (7) je neposlušan i ometa nastavu u školi Poštovani, moj sin ima 7 godina i imamo problem jer ništa ne posluša i kod nekih najmanjih zahtjeva "operi ruke prije jela", a o ostalim radnjama da i ne govorim. 
    Krenuo je u prvi razred i ometa nastavu, cijelo vrijeme priča i ne shvaća da time remeti kućni red škole. Nije agresivan, ne tuče nikoga, dosta je miroljubiv, ali taj problem neposluha je sad već veliki problem i za okolinu. Pokušala sam mu objasniti da to nije u redu i da ne može sve raditi po svom, gdje on daje potvrdni odgovor, ali nastavlja po svom. Pokušala sam sa kaznama da ne može na trening koji jako voli, ali bezuspješno. Nije čak ni to uspjelo da mu se zabrani ono što najviše voli. Mislim da on isti tren zaboravi što mu govorim. Ne mogu pronaći način da tako malom biću pokušam objasniti da je potrebno poslušati starijeg, roditelje, učiteljicu za njegovo dobro i da se pravila ponašanja treba držati. Molim Vas savjet kako da postupim s njim ,razgovaram jer nemam rješenje. Hvala. majka

Draga mama,
Jednostavno mi se nameće da vas zamolim da pročitate članak Odgoj bez prijetnji i ucjena koji smo napisale kolegica Tatjana Gjurković i ja. U njemu ćete naći točno određene upute kako kazniti dijete, a da to bude u redu za njega i za vas. Pod „u redu za njega“ mislim da se ne dotiče njegovo dostojanstvo.
Po mom mišljenu, istina je, teško ćete mu objasniti da posluša starijeg. Tek iskustveno će shvatiti što se događa ako to ne učini, pri čemu je vrlo važna vaša dosljednost. Kada je jednom izrečena kazna „nema pomilovanja“. A ta kazna neka ne bude prerigidna jer osim što će njemu biti teško i vi ćete ju sami teško izdržati.
Nadalje dijete u dobi od šest, sedam godina po pravilu je spremno na nove avanture i često je neopravdano sigurno u sebe.
Ono to bih vam ja preporučila jest da se što više zabavljate. Dakle, da neke stvari činite kroz igru, kako bi osim što se moraju obaviti, i uživali svi zajedno u njima. Neka to bude zajedničko provedeno vrijeme.
Primjerice, možete se natjecati tko će prvi oprati ruke prije jela. Ili možete zajedno obavljati neke kućanske poslove. Usisivač ne mora biti nužno usisivač. Može biti strašan dinosaur koji je odlučio istrijebiti strašne male patuljke (prašinu). Nakon što se dobro zabavite, možete s njim porazgovarati da postoji mjesto za zabavu (primjerice kod kuće s mamom ili u parku ili u igraonici ili na dječjem rođendanu ili…) a postoje mjesta gdje  nije preporučljiva takva vrsta zabave, akao što je primjerice škola. Dakako i tamo se može zabavljati, samo na malo drugačiji način, savladavajući nova znanja i vještine…
Tada ga iz jedne mirne i ok pozicije upozorite da ukoliko će u školi ometati nastavu da će na taj način izabrati da ostane bez primjerice televizora, kompjutora….
Osim toga možete ga pitati kakve su posljedice za drugu djecu kada ometaju nastavu. Neka se sam sjeti posljedica.
Sretno,

   Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani terapeut igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Moj sin (7) je neposlušan i ometa nastavu u školi

<para>
 Moj može se reći "miran i idiličan život" s obitelj odjednom se pretvorio u pakao kojeg nisam mogla ni zamisliti. Sve je postepeno krenulo naopako kad je prije 4 godine ustanovljeno da moja majka boluje od karcinoma dojke. Svi smo doživjeli šok. Moja se majka odlučila boriti i mi kao obitelj davali smo joj podršku, tako i cijela rodbina, svi poznanici. Davali su novce za majčine vitamine iako smo imali novaca. Uz nas su bili kada je bilo dobro i najgore. Moja majka imala je nekoliko operacija, kemoterapija, liječenja, doista je bila jakoooo hrabra i veliki pozitivac. Često poslije kemoterapija je bila slaba, slabo jela... Sa 17 godina odjenom sam morala postati zrela osoba što nije bilo psihički lako. Sa majkom sam išla kao pratnja na pretrage, kod doktora kada tata nije mogao dobiti slobodno. Bolnice su postale drugi dom. Moja majka umrla je prije godinu dana. Taj dan imala sam užasan osjećaj da će se nešto desiti, bila sam nemirna, najgore je bilo što nisam osjećala što točno. Majka je umrla i od tog dana započela je borba s mojom obitelji. Tada sam pokušavala pomoći što više svojima i ostati hrabra. U tom periodu bila sam 4 mjeseca s dečkom kojeg je moja obitelj upoznala prije mamine smrti. Prihvatili su ga odmah. Moja ga je majka zavoljela čim ga je vidjela. On mi je jako puno pomogao jer je u vrijeme smrti i majčine bolesti imao razumijevanja i stalno bio uz mene. Svi su bili uz mene. Nakon nekih mjesec dana baka se počela čudno ponašati stalno je plakala, često je mijenjala raspoloženja, ponekad se moglo s njom normalno ponašati, ponekad je bila užasno bezobrazna, znala me okrivljavati bez razloga, vikati na mene, postala je nepodnošljiva. Otišla sam kod doktorice opće prakse i rekla joj kakva je situacija. Ona ju je pozvala na razgovor i baka se tad normalno ponašala, nije imala ispada već je djelovala jako poslušno. Doktorica joj prepisala Normabel tablete koje je jako često pila. No, te tablete su je smirile, uspavale, ponekad se znala gubiti. Ponekad je kriomice znala uzeti tabletu više. Često je prestanak djelovanja Normabela pogoršavao njezino psihičko stanje. Ponašala se još gore. Opet sam otišla kod doktorice i objasnila joj što radi i zabranila da joj da Normabel. Zamolila sam ju da mi napiše uputnicu za psihijatra. Jedna osoba pomogla mi je da otiđe baka kvalitetnoj psihijatrici iako je tvrdila da to njoj ne treba, na mene vikala histerično da ju okrivljavam kako je luda, da ju ja želim strpati u ludnicu, da je se želim riješiti, želim biti glavna. Pokušavala sam joj objasniti na normalan način da joj ta osoba samo želi pomoći i da nije luda. Davala sam veliki dio od sebe da konačno shvati kako joj treba pomoć. Razgovarala sam s dečkom koji zna početak svih problema, davao mi je savjete i puno smo pričali o tome. Razgovarala sam s tatom o tome neka proba pričat sa bakom, on je odustao odmah rekavši kako ne može on nju prisilit da ide na razgovor. Iskreno, nije se ni trudio pomoć mi. Osoba preko koje sam uspjela srediti da baka ode psihijatru ubrzala je stvari i baka je popustila. Stigavši s tatom i s bakom tamo, htjela je odjednom odustati, htjela je naprosto pobjeći, al joj nisam dala. Psihijatrica je zaključila da ima depresivni poremećaj, prepisala terapiju XANAX I CALITAX. Pričala je s tatom i sa mnom i rekli smo šta radi i dala savjet da ne obraćamo pažnju na ono ružno što nam govori i da će joj ova terapija pomoći. Kupili smo odmah tablete. Pila ih je par dana i bilo je sve ok. Više ih nije željela piti, tvrdila da sam je ja na silu odvukla tamo, da nije luda, da sam ja njoj lijek za sve. Tada kao 21-godišnjakinja kojoj je i samoj bilo psihički grozno jer sam preuzela ne samo odgovornost o obitelji već i o kućanskim poslovima bio teret da preuzmeme sve njezine psihičke probleme na sebe. Nisam imala snage. Baka se prema meni počela ponašati kao prema neprijatelju. Za sve što sam radila ja sam bila kriva. Počela me optuživati za maminu smrt i to ne samo jednom već nekoliko puta. Govori mi da se ja ne žrtvujem za nju, za obitelj. Stiglo je ljeto situacija je bila grozna. Pričala sam s nekim osobama iz rodbine koje nisu mogli vjerovati kako se ponaša i što mi sve govori. Davali su mi savjete da radim sve doma, da pokušam s njom na lijepo i da ignoriram ono što mi govori ružno. Probala sam i to. Jedno vrijeme sam čistila, radila sve kako je baka htjela, odlazila po lijekove njoj i dedi, nalaze i doista ih nisam zanemarivala. I opet mi je govorila kako ne valjam, kako sam pokvarena. Mnogo puta po noći nisam spavala, znala je ujutro ulazit u sobu i derat se da se probudim. Lupala je po vratima. Psihički sam bila razapeta. Na ljeto sam konačno nakon duge potrage uspjela sama naći posao i on mi je bio veliki spas. Bila sam toliko sretna. Radila sam po cijele dane ne baš lagan posao, jer je psihički dosta crpio, no bila sam sretna što ću konačno imati svoj novac. Tata nije bio baš zadovoljan time što radim, a ni baka jer su znali da me sada svaki dan neće bit kući i da ću imat svoj novac, bit ću neovisna. Iako sam radila nisam zanemarivala kućanske poslove i sve sam stizala. Ne mogu Vam riječima opisati kolika je bila moja sreća. Pomislila sam: konačno sam uspjela! Dečko me bodrio i bio sretan što imam svoj novac. Tada samo bili skoro godinu dana skupa, a pošto su moji branili iako sam tada imala 21. godinu da idem kod njega doma i da spavam kod njega. Posao i neovisnost financijska bila je šansa da napravim jedan svoj životni korak. Bez straha reći da ću ostat spavati kod dečka. Na kraju radnog vremena rekla sam tati da ću ostat spavati kod dečka i da se vidimo drugi dan. Odmah mi je zapovijedio da se dođem kući i bio užasno ljut. Moj dečko nije balavac, starije je od mene nekoliko godina, radi, upoznala sam cijelu njegovu obitelj, moji su upoznali njega. Nisam vidjela problem zašto nebi mogla ostat spavat. Ostala sam spavati no, kada sam drugi dan došla kući s posla moji su me drsko pozvali na razgovor (tata je vodio glavnu riječ) imao je drski ton, postavio se tako preda mnom kao da sam neka balavica i reko mi da kakvo je to ponašanje, s kojim pravom idem spavat kod njega, da kršim običaje, da ne mogu spavati na dva mjesta: kod njega i doma, da biram gdje ću spavati i da imam rok 24 h da mu kažem svoju odluku. Bila sam jako šokirana, nisam vjerovala da bi vlastita obitelj mogla to napraviti. Naveli su da mogu otić slobodno ako odlučim suprotno. Jasno sam im rekla da se nemaju pravo tako ponašat, da nisam balavica koja ne bi mogla ostat spavat kod dečka kojeg oni znaju već jako dugo. Otišla sam u sobu nazvala dečka i pitala ga što da radim. Rekao je ako želim otići da mogu slobodno kod njega, da će mi pomoć oko pakiranja. Odlučila sam se ne otići. Jer ovo je moja kuća i nitko me neće tjerati samo zato što se njima ne sviđaju moji postupci, način na koji razmišljam. Dečko me učinio jačom stajao je uz mene i ujedno nije mogao vjerovati da vlastiti roditlji mogu to raditi. Nešto u meni nije mi dalo da odem već da se hrabro borim. Ostala sam u kući navodeći kako mene nitko neće tjerat već ću prije svega otić svojom voljom i da je žalosno što roditelji brane npr. djecu alkoholičare i skrivaju od javnosti probleme a, oni mene tjeraju koja to nisam. Svaki mjesec dala sam novce od plaće za hranu. Da se vratim u prošlost: Mama je bila divna osoba, koja mi je pružala sve pošto sam jedinica (usprkost tome nikada nisam htjela biti razmažena) bila je popustljiva, imala je razumijevanja. Tata je bio autoritet čak kada sam imala 18 morala sam ga moliti da idem van sa društvom i kakve je bio volje tako je odlučio. Rugao mi se kada bi u školi napisala grozno test, govorio mi kako sam glupa. Lijepio mi samo loše etikete. Njegova majka - moja baka je grozna osoba nije me prihvlaćala kao svoju unuku. 21 godinu. Nije dolazila meni, zvala me nije čak i kada sam bila u bolnici i kada je mama obolila ništa nije pomagala. Tata želi upravljat mojim životom sada kada više nema mame, jer on sve sluša svoju majku koja ga je odgojila tako da radi sve kako ona želi. Tako je otkada ja znam za sebe. Bila je protiv moje majke zato i mene nije voljela. Sada traži od mog tate da joj ja pomažem, čistim stan (ima još jednog sina i unuka s kojim živi). Tati sam jasno dala do znanja da ne želim joj pomagati, biti joj sluga jer mi ništa ne znači a i nakon 21 godinu sad se sjetila da ima unuku koja do tada nije uopće postojala za nju. Tata je jednim dijelom ljut na mene i s njime nemam skoro nikakvu komunikaciju jer mi nameće svoje želje koje bi trebala ispunjavati. Tada bih postala njegov rob kao što je on i majčin. Ne želim takav život imati. Ponekad odem do bake više zbog neke kulture i ponekad nazovem ali, to je rijetko jer teško se sjetiti nekog kada nemate nikakve osjećaje za tu osobu. Radila sam nekoliko mjeseci i ostala bez posla. Opet se borim da nađem novi posao, na sve načine. Iako mi to ne uspijeva, nadam se da će se trud isplatiti. Situacija s bakom je sve gora. Pokušala sam pričat nekoliko puta kako nije samo njoj teško što nema mame već i svima nama i kako moramo biti skupa, no 2 dana je dobro, 3. dan opet se dere na mene, prati svaki moj korak koji radim. Osjećam se kao u zatvoru. Jednom su pred dečkom govorili protiv mene kako im ništa ne želim pomoći, dečko me branio i shvato tada da sve što sam mu govorila da rade, je istina. Toliko sam već uložila energiju da budemo normalna obitelj jednostavno više ne mogu. Umorna sam jer im se stano trebam dokazivati, moram pazit kak ću im nešto reć, kako ću im odgovorit, za sve se moram pravdat. Stalno istiću samo materijalno, a ne vide da to nije bitno. Uporno im tvrdim da nisam sretna iako imam dom, jer ne mogu s njima razgovarat uopće normalno i jer me vrijeđaju. Oni to stalno negiraju i tvrde da sam ja sve kriva. Baka me stalno tjera iz kuće kada ne radim ono što ona želi. Prijeti se da će me izbaciti bez ičega van. Meni je to dosta slušati. Znam da im ne radim ništa loše i ne želim nikome od njih zlo. Iako baka govori kako želi da mi se sve loše desi u životu. Naprosto kao da uživa kad radi zlo meni i stalno tvrdi da sam ja kriva za sve. Dobra je s tatom jer se boji da on ne ode. Tata mi nije uopće podrška, uporno tvrdi da ću ostat trudna i da se uopće ne trudim naći posao i da sam mu kao teret. Kada me baka vrijeđa ne brani me već samo šuti kao da nije tamo. Od onog dana kada su mi rekli da mogu van iz kuće, iskreno moji osjećaji kao da su prema njima svima nestali. Ne mrzim ih, očito nisu svijesni šta rade ili sam doista višak? Dečko i ja razgovarali smo o zajedničkom životu i ja definitivno odlazim živjeti k njemu. Planiramo uređenje našeg dijela i pomaže mi da nađem posao. Ja ovakav život ne mogu više živjeti! Borim se s time već više od godinu dana i ni sama ne znam kako! Vidim da u mojoj obitelj više života i sreće nam, da ih ne mogu promijeniti. Možda ste se umorili od ovog čitanja, možda Vam je ovo dosadno odlučila sam s Vama podijelit ovo jer mi nitko od istine koju ne zna konkretno pomoći. Zabrinuta90
</para>
<para>ODGOVOR:</para>
<para>Draga Zabrinuta,</para>
<para>Iz ovog pisma čitam da ti je doista jako teško i da si dugo pokušavala činiti najbolje za svoju obitelj, a sada je došlo vrijeme da vidiš što je najbolje za tebe.</para>
<para>Prvo, želim ti izraziti svoju sućut zbog majke. Gubitak majke u tako ranoj dobi, doista je težak i donosi značajne promjene u obitelji. I sama sam iskusila rani gubitak roditelja i doista treba vremena da se preboli. Ono što je jako važno da si ti sama dozvoliš da odtuguješ. Međutim, kada sa druge strane doživljavaš stalne napade i kritike, teško je tugovati. Stalna kritika i napadi drugih, nama važnih i bliskih osoba, može u nama izazvati ljutnju jer nas te njihove riječi vrijeđaju. Kada se događa svakodnevno, onda i sami možemo biti u stresu, napeti, frustrirani.</para>
<para>Bilo bi kada bi se obratila nekome tko bi ti pomogao da dublje i detaljnije proradiš svoja iskustva i emocije vezano za događaje koji su ti se događali, odnosno da kreneš na psihoterapiju. Mnogim ljudima psihoterapija je na prvu odbojna jer misle da to znači da nisu dovoljno snažni da se suočavaju sa svojim problemima, no zapravo je često upravo suprotno. Često se treba imati hrabrosti, želje i odluka da bi se doista suočili sa vlastitim osjećajima i iskustvima da ih se kvalitetno proradi, donesu nove odluke i živi autonomnije, spontanije, ispunjenije, zadovoljnije, sretnije. Psihoterapeut ti može pomoći da proradiš proces tugovanja vezano za majku, i može ti pomoći da se lakše nosiš stresom vezanim za baku i tatu.</para>
<para>Kako nisi postavila konkretno pitanje, zaključujem da si imala više potrebu podijeliti ono što prolaziš zadnjih 4 godine, nego što si imala potrebu konkretnim savjetom. Hvala što si svoje probleme, osjećanja i razmišljanja podijelila sa nama. Za to je isto potrebna hrabrost te ponekad zna biti prvi korak u proradi vlastitih emocija i donošenju novih životnih odluka.</para>
<para>Želim ti puno sreće i uspjeha na tvom daljnjem životnom putu!</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković,
</emphasis>
 <emphasis>dipl psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Baka i tata žele me kontrolirati, vrijeđaju me, manipuliraju i želim otići Poštovane psihologinje, odlučila sam se nakon dugo vremena potražiti konačno stručan savjet što da radim. Moji problemi vezani su prvenstveno uz moju obitelj. 
    Moj može se reći "miran i idiličan život" s obitelj odjednom se pretvorio u pakao kojeg nisam mogla ni zamisliti. Sve je postepeno krenulo naopako kad je prije 4 godine ustanovljeno da moja majka boluje od karcinoma dojke. Svi smo doživjeli šok. Moja se majka odlučila boriti i mi kao obitelj davali smo joj podršku, tako i cijela rodbina, svi poznanici. Davali su novce za majčine vitamine iako smo imali novaca. Uz nas su bili kada je bilo dobro i najgore. Moja majka imala je nekoliko operacija, kemoterapija, liječenja, doista je bila jakoooo hrabra i veliki pozitivac. Često poslije kemoterapija je bila slaba, slabo jela... Sa 17 godina odjenom sam morala postati zrela osoba što nije bilo psihički lako. Sa majkom sam išla kao pratnja na pretrage, kod doktora kada tata nije mogao dobiti slobodno. Bolnice su postale drugi dom. Moja majka umrla je prije godinu dana. Taj dan imala sam užasan osjećaj da će se nešto desiti, bila sam nemirna, najgore je bilo što nisam osjećala što točno. Majka je umrla i od tog dana započela je borba s mojom obitelji. Tada sam pokušavala pomoći što više svojima i ostati hrabra. U tom periodu bila sam 4 mjeseca s dečkom kojeg je moja obitelj upoznala prije mamine smrti. Prihvatili su ga odmah. Moja ga je majka zavoljela čim ga je vidjela. On mi je jako puno pomogao jer je u vrijeme smrti i majčine bolesti imao razumijevanja i stalno bio uz mene. Svi su bili uz mene. Nakon nekih mjesec dana baka se počela čudno ponašati stalno je plakala, često je mijenjala raspoloženja, ponekad se moglo s njom normalno ponašati, ponekad je bila užasno bezobrazna, znala me okrivljavati bez razloga, vikati na mene, postala je nepodnošljiva. Otišla sam kod doktorice opće prakse i rekla joj kakva je situacija. Ona ju je pozvala na razgovor i baka se tad normalno ponašala, nije imala ispada već je djelovala jako poslušno. Doktorica joj prepisala Normabel tablete koje je jako često pila. No, te tablete su je smirile, uspavale, ponekad se znala gubiti. Ponekad je kriomice znala uzeti tabletu više. Često je prestanak djelovanja Normabela pogoršavao njezino psihičko stanje. Ponašala se još gore. Opet sam otišla kod doktorice i objasnila joj što radi i zabranila da joj da Normabel. Zamolila sam ju da mi napiše uputnicu za psihijatra. Jedna osoba pomogla mi je da otiđe baka kvalitetnoj psihijatrici iako je tvrdila da to njoj ne treba, na mene vikala histerično da ju okrivljavam kako je luda, da ju ja želim strpati u ludnicu, da je se želim riješiti, želim biti glavna. Pokušavala sam joj objasniti na normalan način da joj ta osoba samo želi pomoći i da nije luda. Davala sam veliki dio od sebe da konačno shvati kako joj treba pomoć. Razgovarala sam s dečkom koji zna početak svih problema, davao mi je savjete i puno smo pričali o tome. Razgovarala sam s tatom o tome neka proba pričat sa bakom, on je odustao odmah rekavši kako ne može on nju prisilit da ide na razgovor. Iskreno, nije se ni trudio pomoć mi. Osoba preko koje sam uspjela srediti da baka ode psihijatru ubrzala je stvari i baka je popustila. Stigavši s tatom i s bakom tamo, htjela je odjednom odustati, htjela je naprosto pobjeći, al joj nisam dala. Psihijatrica je zaključila da ima depresivni poremećaj, prepisala terapiju XANAX I CALITAX. Pričala je s tatom i sa mnom i rekli smo šta radi i dala savjet da ne obraćamo pažnju na ono ružno što nam govori i da će joj ova terapija pomoći. Kupili smo odmah tablete. Pila ih je par dana i bilo je sve ok. Više ih nije željela piti, tvrdila da sam je ja na silu odvukla tamo, da nije luda, da sam ja njoj lijek za sve. Tada kao 21-godišnjakinja kojoj je i samoj bilo psihički grozno jer sam preuzela ne samo odgovornost o obitelji već i o kućanskim poslovima bio teret da preuzmeme sve njezine psihičke probleme na sebe. Nisam imala snage. Baka se prema meni počela ponašati kao prema neprijatelju. Za sve što sam radila ja sam bila kriva. Počela me optuživati za maminu smrt i to ne samo jednom već nekoliko puta. Govori mi da se ja ne žrtvujem za nju, za obitelj. Stiglo je ljeto situacija je bila grozna. Pričala sam s nekim osobama iz rodbine koje nisu mogli vjerovati kako se ponaša i što mi sve govori. Davali su mi savjete da radim sve doma, da pokušam s njom na lijepo i da ignoriram ono što mi govori ružno. Probala sam i to. Jedno vrijeme sam čistila, radila sve kako je baka htjela, odlazila po lijekove njoj i dedi, nalaze i doista ih nisam zanemarivala. I opet mi je govorila kako ne valjam, kako sam pokvarena. Mnogo puta po noći nisam spavala, znala je ujutro ulazit u sobu i derat se da se probudim. Lupala je po vratima. Psihički sam bila razapeta. Na ljeto sam konačno nakon duge potrage uspjela sama naći posao i on mi je bio veliki spas. Bila sam toliko sretna. Radila sam po cijele dane ne baš lagan posao, jer je psihički dosta crpio, no bila sam sretna što ću konačno imati svoj novac. Tata nije bio baš zadovoljan time što radim, a ni baka jer su znali da me sada svaki dan neće bit kući i da ću imat svoj novac, bit ću neovisna. Iako sam radila nisam zanemarivala kućanske poslove i sve sam stizala. Ne mogu Vam riječima opisati kolika je bila moja sreća. Pomislila sam: konačno sam uspjela! Dečko me bodrio i bio sretan što imam svoj novac. Tada samo bili skoro godinu dana skupa, a pošto su moji branili iako sam tada imala 21. godinu da idem kod njega doma i da spavam kod njega. Posao i neovisnost financijska bila je šansa da napravim jedan svoj životni korak. Bez straha reći da ću ostat spavati kod dečka. Na kraju radnog vremena rekla sam tati da ću ostat spavati kod dečka i da se vidimo drugi dan. Odmah mi je zapovijedio da se dođem kući i bio užasno ljut. Moj dečko nije balavac, starije je od mene nekoliko godina, radi, upoznala sam cijelu njegovu obitelj, moji su upoznali njega. Nisam vidjela problem zašto nebi mogla ostat spavat. Ostala sam spavati no, kada sam drugi dan došla kući s posla moji su me drsko pozvali na razgovor (tata je vodio glavnu riječ) imao je drski ton, postavio se tako preda mnom kao da sam neka balavica i reko mi da kakvo je to ponašanje, s kojim pravom idem spavat kod njega, da kršim običaje, da ne mogu spavati na dva mjesta: kod njega i doma, da biram gdje ću spavati i da imam rok 24 h da mu kažem svoju odluku. Bila sam jako šokirana, nisam vjerovala da bi vlastita obitelj mogla to napraviti. Naveli su da mogu otić slobodno ako odlučim suprotno. Jasno sam im rekla da se nemaju pravo tako ponašat, da nisam balavica koja ne bi mogla ostat spavat kod dečka kojeg oni znaju već jako dugo. Otišla sam u sobu nazvala dečka i pitala ga što da radim. Rekao je ako želim otići da mogu slobodno kod njega, da će mi pomoć oko pakiranja. Odlučila sam se ne otići. Jer ovo je moja kuća i nitko me neće tjerati samo zato što se njima ne sviđaju moji postupci, način na koji razmišljam. Dečko me učinio jačom stajao je uz mene i ujedno nije mogao vjerovati da vlastiti roditlji mogu to raditi. Nešto u meni nije mi dalo da odem već da se hrabro borim. Ostala sam u kući navodeći kako mene nitko neće tjerat već ću prije svega otić svojom voljom i da je žalosno što roditelji brane npr. djecu alkoholičare i skrivaju od javnosti probleme a, oni mene tjeraju koja to nisam. Svaki mjesec dala sam novce od plaće za hranu. Da se vratim u prošlost: Mama je bila divna osoba, koja mi je pružala sve pošto sam jedinica (usprkost tome nikada nisam htjela biti razmažena) bila je popustljiva, imala je razumijevanja. Tata je bio autoritet čak kada sam imala 18 morala sam ga moliti da idem van sa društvom i kakve je bio volje tako je odlučio. Rugao mi se kada bi u školi napisala grozno test, govorio mi kako sam glupa. Lijepio mi samo loše etikete. Njegova majka - moja baka je grozna osoba nije me prihvlaćala kao svoju unuku. 21 godinu. Nije dolazila meni, zvala me nije čak i kada sam bila u bolnici i kada je mama obolila ništa nije pomagala. Tata želi upravljat mojim životom sada kada više nema mame, jer on sve sluša svoju majku koja ga je odgojila tako da radi sve kako ona želi. Tako je otkada ja znam za sebe. Bila je protiv moje majke zato i mene nije voljela. Sada traži od mog tate da joj ja pomažem, čistim stan (ima još jednog sina i unuka s kojim živi). Tati sam jasno dala do znanja da ne želim joj pomagati, biti joj sluga jer mi ništa ne znači a i nakon 21 godinu sad se sjetila da ima unuku koja do tada nije uopće postojala za nju. Tata je jednim dijelom ljut na mene i s njime nemam skoro nikakvu komunikaciju jer mi nameće svoje želje koje bi trebala ispunjavati. Tada bih postala njegov rob kao što je on i majčin. Ne želim takav život imati. Ponekad odem do bake više zbog neke kulture i ponekad nazovem ali, to je rijetko jer teško se sjetiti nekog kada nemate nikakve osjećaje za tu osobu. Radila sam nekoliko mjeseci i ostala bez posla. Opet se borim da nađem novi posao, na sve načine. Iako mi to ne uspijeva, nadam se da će se trud isplatiti. Situacija s bakom je sve gora. Pokušala sam pričat nekoliko puta kako nije samo njoj teško što nema mame već i svima nama i kako moramo biti skupa, no 2 dana je dobro, 3. dan opet se dere na mene, prati svaki moj korak koji radim. Osjećam se kao u zatvoru. Jednom su pred dečkom govorili protiv mene kako im ništa ne želim pomoći, dečko me branio i shvato tada da sve što sam mu govorila da rade, je istina. Toliko sam već uložila energiju da budemo normalna obitelj jednostavno više ne mogu. Umorna sam jer im se stano trebam dokazivati, moram pazit kak ću im nešto reć, kako ću im odgovorit, za sve se moram pravdat. Stalno istiću samo materijalno, a ne vide da to nije bitno. Uporno im tvrdim da nisam sretna iako imam dom, jer ne mogu s njima razgovarat uopće normalno i jer me vrijeđaju. Oni to stalno negiraju i tvrde da sam ja sve kriva. Baka me stalno tjera iz kuće kada ne radim ono što ona želi. Prijeti se da će me izbaciti bez ičega van. Meni je to dosta slušati. Znam da im ne radim ništa loše i ne želim nikome od njih zlo. Iako baka govori kako želi da mi se sve loše desi u životu. Naprosto kao da uživa kad radi zlo meni i stalno tvrdi da sam ja kriva za sve. Dobra je s tatom jer se boji da on ne ode. Tata mi nije uopće podrška, uporno tvrdi da ću ostat trudna i da se uopće ne trudim naći posao i da sam mu kao teret. Kada me baka vrijeđa ne brani me već samo šuti kao da nije tamo. Od onog dana kada su mi rekli da mogu van iz kuće, iskreno moji osjećaji kao da su prema njima svima nestali. Ne mrzim ih, očito nisu svijesni šta rade ili sam doista višak? Dečko i ja razgovarali smo o zajedničkom životu i ja definitivno odlazim živjeti k njemu. Planiramo uređenje našeg dijela i pomaže mi da nađem posao. Ja ovakav život ne mogu više živjeti! Borim se s time već više od godinu dana i ni sama ne znam kako! Vidim da u mojoj obitelj više života i sreće nam, da ih ne mogu promijeniti. Možda ste se umorili od ovog čitanja, možda Vam je ovo dosadno odlučila sam s Vama podijelit ovo jer mi nitko od istine koju ne zna konkretno pomoći. Zabrinuta90

ODGOVOR:
Draga Zabrinuta,
Iz ovog pisma čitam da ti je doista jako teško i da si dugo pokušavala činiti najbolje za svoju obitelj, a sada je došlo vrijeme da vidiš što je najbolje za tebe.
Prvo, želim ti izraziti svoju sućut zbog majke. Gubitak majke u tako ranoj dobi, doista je težak i donosi značajne promjene u obitelji. I sama sam iskusila rani gubitak roditelja i doista treba vremena da se preboli. Ono što je jako važno da si ti sama dozvoliš da odtuguješ. Međutim, kada sa druge strane doživljavaš stalne napade i kritike, teško je tugovati. Stalna kritika i napadi drugih, nama važnih i bliskih osoba, može u nama izazvati ljutnju jer nas te njihove riječi vrijeđaju. Kada se događa svakodnevno, onda i sami možemo biti u stresu, napeti, frustrirani.
Bilo bi kada bi se obratila nekome tko bi ti pomogao da dublje i detaljnije proradiš svoja iskustva i emocije vezano za događaje koji su ti se događali, odnosno da kreneš na psihoterapiju. Mnogim ljudima psihoterapija je na prvu odbojna jer misle da to znači da nisu dovoljno snažni da se suočavaju sa svojim problemima, no zapravo je često upravo suprotno. Često se treba imati hrabrosti, želje i odluka da bi se doista suočili sa vlastitim osjećajima i iskustvima da ih se kvalitetno proradi, donesu nove odluke i živi autonomnije, spontanije, ispunjenije, zadovoljnije, sretnije. Psihoterapeut ti može pomoći da proradiš proces tugovanja vezano za majku, i može ti pomoći da se lakše nosiš stresom vezanim za baku i tatu.
Kako nisi postavila konkretno pitanje, zaključujem da si imala više potrebu podijeliti ono što prolaziš zadnjih 4 godine, nego što si imala potrebu konkretnim savjetom. Hvala što si svoje probleme, osjećanja i razmišljanja podijelila sa nama. Za to je isto potrebna hrabrost te ponekad zna biti prvi korak u proradi vlastitih emocija i donošenju novih životnih odluka.
Želim ti puno sreće i uspjeha na tvom daljnjem životnom putu!

   Tatjana Gjurković,

   dipl psiholog, certificirani terapeut igrom


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Baka i tata žele me kontrolirati, vrijeđaju me, manipuliraju i želim otići

<para>
 Nikada mu se učenje nije nametalo, već je sve, od slova do brojki i ostalih spoznaja usvajao kroz igru i u hodu. Prošle godine išao je u predškolsku, gdje se jako lijepo družio s djecom, rado odlazio od kuće i uživao. Isto tako radovao se i polasku u 1. razred, posebno jer je veći dio njegove predškolske skupine u istom razredu kao i on. Prva dva tjedna škole bila su prekrasna. Htio je zbog društva i zabave i kretati puno ranije prije početka nastave, zadaće je pisao na vrijeme i s radošću. No, krajem 2. tjedna, učiteljica je nazvala da ga se ranije pokupi u školi jer ga boli stomak. Majci je objasnila da je vjerojatno samo zabrinut, jer mu je nestala igračka koju su tog dana nosili u školu i koja je kasnije pronađena kod dječaka iz razreda. Nitko mu nije rekao da se radi o krađi, već smo mu i učiteljica i mi u kući to opravdali prijateljevom zaboravnošću. Ali od toga dana, krenuli su problemi. I sutradan je učiteljica nazvala i rekla kako plače, jer ga boli stomak. Odveli su ga liječniku na pregled, ali on nije ustanovio ništa ozbiljno. Toga vikenda mislili smo da se radi o prolaznoj virozi, ali se on panično počeo bojati za ukućane, naročito za mamu i mene (teta). Radim u školi još od prije njegova rođenja i nikada nije pravio problem oko mog odlaska na posao, ali sada me neprekidno pokušava nazvati i čeka kraj mog sata, da bi me pitao kad stižem. Treći tjedan se panično bojao ostati u školi, iako sve svoje zadaće i dalje rješava točno, na vrijeme i rado. Mislim da nema problema s obvezama, niti s učiteljicom, smatra ju najboljom na svijetu i jako joj je privržen, ali mi se čini da blokira djecu. Na misi za prvašiće, čim je sjeo s djecom u prednje klupe, osjetio je slabost i žalio se na jake bolove. Uspjeli smo ga nagovoriti da izdrži do kraja mise i po dolasku kući sve zdravstvene tegobe su prošle. Djeca su krasna prema njemu, još se ne rugaju, ali ne vidim da on to ne doživljava na način na "koji bi trebao". Toliko je bio preplašen jedan dan, da je njegova majka sjedila u učionici za vrijeme nastave. Sada ga čeka na hodniku i on kontrolira svoje javljanje njoj (jučer joj se samo jednom javio). Puno razgovaramo, hrabrimo ga i sve je o.k. dok se ne približi sat vremena do polaska u školu. Učiteljica kaže da sudjeluje u nastavi, da se smije i ponaša kao i ostala djeca, ali još nema hrabrosti pustiti mamu kući. Ta situacija traje gotovo dva tjedna. Više ne znamo kako postupiti. Pedagoginja se aktivno uključila u problematiku, njoj jako vjeruje, te na njeno pitanje hoće li sutra ostati sam u školi kaže "da joj ništa ne može obećati, jer joj ne želi slagati, a za sutra ne može biti siguran jer ne zna što nam donosi budućnost." Uistinu smo zabrinuti i unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru. Zabrinuta teta
</para>
<para>Draga teta,</para>
<para>Vaš nećak, prema ovome što ste opisali ima poteškoća u prilagodbu na školu. Prema ovome što ste napisali, dječak prije škole nije imao uhodan ritam odlaženja u vrtić (pretpostavljam da je Mala škola bila organizirana na nekoliko sati tjedno) što znači da nije prošao onu inicijalnu separacijsku anksioznost, te se nije naviknuo na veći broj vršnjaka oko njega i komunikaciju oko njega (popularno rečeno nije se u potpunosti socijalizirao u veliku skupinu) što djeca tipično prolaze kada krenu u vrtić.</para>
<para>Ako je riječ o tome, tada mu recite nešto poput: „meni se čini da si jako uplašen jer ne znaš što te čeka u školi. Ima puno djece, svi nešto viču, učiteljica te traži da radiš zadatke (bez obzira što voli učiteljicu, ne znači da ga nije strah hoće li uspješno izvršiti postavljene zahtjeve) i puno toga je novog za tebe. Normalno je da smo uplašeni kada je oko nas puno toga novoga.“</para>
<para>Djeci može biti nešto vrlo zanimljivo i zabavno, a da im to istovremeno izaziva anksioznost – on je prva 2 tjedna bio jako zadovoljan školom, kao što su neka djeca s vrtićem; ali nakon početnog ushićenja pogled na školu se može značajno promijeniti – em dijete shvati da je to nešto svakodnevno, em osim zabave uviđa da postoje i određeni zahtjevi – kako oni akademski, tako i oni socijalni.</para>
<para>Nakon što ste identificirali osjećaj, što je vrlo vjerojatno strah kod Vašeg nećaka, dobro je dati mu priliku da porazgovara o tome – čega ga je sve strah. Nikako ga nemojte odmah uvjeravati da će sve biti dobro, da to nije strašno ili sl. jer će to umanjiti vrijednost tog razgovora te na neki način „zatvoriti“ taj razgovor. Dajte mu priliku, koliko god puta da mu je potrebno da sve ispriča. Ako nema potrebu ili ne zna što bi rekao, nema veze. Samo ga zagrlite ili budite uz njega. Neverbalne reakcije su uvijek korisnije od riječi.</para>
<para>Potom, razgovarajte o opcijama. Dakle, on za sada koristi metodu – boli me trbuh – svaki puta kada ga je strah. Ponudite mu druge opcije – neka ponese nešto što voli i što će ga podsjećati na dom, mamu, tatu, Vas kada vas nema u blizini, te mu reći da se sjeti rečenice poput: „Strah me je, ali sve je u redu“. U početnoj fazi, možete se dogovoriti da ode do učiteljice, da joj šapne da ga je strah, da ga ona zagrli ili mu prišapne tu rečenicu. Drugim riječima, da pronađe izvore utjehe kada vi, njemu bliske i poznate osobe, niste u blizini.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, </emphasis>
 <emphasis>dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus </ulink>
 </emphasis>
</para>

Nakon dva idealna tjedna škole, prvašić je počeo pokazivati znakove separacijske anksioznosti Poštovani, imam nećaka od 6 i pol godina. Do unazad dva tjedna bio je veselo i razdragano dijete. Krenuo je u školu i više nego pripremljen. 
    Nikada mu se učenje nije nametalo, već je sve, od slova do brojki i ostalih spoznaja usvajao kroz igru i u hodu. Prošle godine išao je u predškolsku, gdje se jako lijepo družio s djecom, rado odlazio od kuće i uživao. Isto tako radovao se i polasku u 1. razred, posebno jer je veći dio njegove predškolske skupine u istom razredu kao i on. Prva dva tjedna škole bila su prekrasna. Htio je zbog društva i zabave i kretati puno ranije prije početka nastave, zadaće je pisao na vrijeme i s radošću. No, krajem 2. tjedna, učiteljica je nazvala da ga se ranije pokupi u školi jer ga boli stomak. Majci je objasnila da je vjerojatno samo zabrinut, jer mu je nestala igračka koju su tog dana nosili u školu i koja je kasnije pronađena kod dječaka iz razreda. Nitko mu nije rekao da se radi o krađi, već smo mu i učiteljica i mi u kući to opravdali prijateljevom zaboravnošću. Ali od toga dana, krenuli su problemi. I sutradan je učiteljica nazvala i rekla kako plače, jer ga boli stomak. Odveli su ga liječniku na pregled, ali on nije ustanovio ništa ozbiljno. Toga vikenda mislili smo da se radi o prolaznoj virozi, ali se on panično počeo bojati za ukućane, naročito za mamu i mene (teta). Radim u školi još od prije njegova rođenja i nikada nije pravio problem oko mog odlaska na posao, ali sada me neprekidno pokušava nazvati i čeka kraj mog sata, da bi me pitao kad stižem. Treći tjedan se panično bojao ostati u školi, iako sve svoje zadaće i dalje rješava točno, na vrijeme i rado. Mislim da nema problema s obvezama, niti s učiteljicom, smatra ju najboljom na svijetu i jako joj je privržen, ali mi se čini da blokira djecu. Na misi za prvašiće, čim je sjeo s djecom u prednje klupe, osjetio je slabost i žalio se na jake bolove. Uspjeli smo ga nagovoriti da izdrži do kraja mise i po dolasku kući sve zdravstvene tegobe su prošle. Djeca su krasna prema njemu, još se ne rugaju, ali ne vidim da on to ne doživljava na način na "koji bi trebao". Toliko je bio preplašen jedan dan, da je njegova majka sjedila u učionici za vrijeme nastave. Sada ga čeka na hodniku i on kontrolira svoje javljanje njoj (jučer joj se samo jednom javio). Puno razgovaramo, hrabrimo ga i sve je o.k. dok se ne približi sat vremena do polaska u školu. Učiteljica kaže da sudjeluje u nastavi, da se smije i ponaša kao i ostala djeca, ali još nema hrabrosti pustiti mamu kući. Ta situacija traje gotovo dva tjedna. Više ne znamo kako postupiti. Pedagoginja se aktivno uključila u problematiku, njoj jako vjeruje, te na njeno pitanje hoće li sutra ostati sam u školi kaže "da joj ništa ne može obećati, jer joj ne želi slagati, a za sutra ne može biti siguran jer ne zna što nam donosi budućnost." Uistinu smo zabrinuti i unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru. Zabrinuta teta

Draga teta,
Vaš nećak, prema ovome što ste opisali ima poteškoća u prilagodbu na školu. Prema ovome što ste napisali, dječak prije škole nije imao uhodan ritam odlaženja u vrtić (pretpostavljam da je Mala škola bila organizirana na nekoliko sati tjedno) što znači da nije prošao onu inicijalnu separacijsku anksioznost, te se nije naviknuo na veći broj vršnjaka oko njega i komunikaciju oko njega (popularno rečeno nije se u potpunosti socijalizirao u veliku skupinu) što djeca tipično prolaze kada krenu u vrtić.
Ako je riječ o tome, tada mu recite nešto poput: „meni se čini da si jako uplašen jer ne znaš što te čeka u školi. Ima puno djece, svi nešto viču, učiteljica te traži da radiš zadatke (bez obzira što voli učiteljicu, ne znači da ga nije strah hoće li uspješno izvršiti postavljene zahtjeve) i puno toga je novog za tebe. Normalno je da smo uplašeni kada je oko nas puno toga novoga.“
Djeci može biti nešto vrlo zanimljivo i zabavno, a da im to istovremeno izaziva anksioznost – on je prva 2 tjedna bio jako zadovoljan školom, kao što su neka djeca s vrtićem; ali nakon početnog ushićenja pogled na školu se može značajno promijeniti – em dijete shvati da je to nešto svakodnevno, em osim zabave uviđa da postoje i određeni zahtjevi – kako oni akademski, tako i oni socijalni.
Nakon što ste identificirali osjećaj, što je vrlo vjerojatno strah kod Vašeg nećaka, dobro je dati mu priliku da porazgovara o tome – čega ga je sve strah. Nikako ga nemojte odmah uvjeravati da će sve biti dobro, da to nije strašno ili sl. jer će to umanjiti vrijednost tog razgovora te na neki način „zatvoriti“ taj razgovor. Dajte mu priliku, koliko god puta da mu je potrebno da sve ispriča. Ako nema potrebu ili ne zna što bi rekao, nema veze. Samo ga zagrlite ili budite uz njega. Neverbalne reakcije su uvijek  korisnije od riječi.
Potom, razgovarajte o opcijama. Dakle, on za sada koristi metodu – boli me trbuh – svaki puta kada ga je strah. Ponudite mu druge opcije – neka ponese nešto što voli i što će ga podsjećati na dom, mamu, tatu, Vas kada vas nema u blizini, te mu reći da se sjeti rečenice poput: „Strah me je, ali sve je u redu“. U početnoj fazi, možete se dogovoriti da ode do učiteljice, da joj šapne da ga je strah, da ga ona zagrli ili mu prišapne tu rečenicu. Drugim riječima, da pronađe izvore utjehe kada vi, njemu bliske i poznate osobe, niste u blizini.
Sretno,

   Tatjana Gjurković, 
   dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom,  Centar Proventus 
   
 Klinfo.hr 

Nakon dva idealna tjedna škole, prvašić je počeo pokazivati znakove separacijske anksioznosti

<para>
 To mi je počelo prije 3 mjeseca od kad sam prestao pušiti. Do tada svako jutro sam se radovao nazato što ću otići u kafić, sjesti za šank, popiti kavu i ispušiti cigaretu. Ali možda je zbog toga što imam problema sa svojim ocem, jer stalno galami na mene i nerijetko potegne i ruku na mene. Jako je živčan i svaka sitnica ga iznervira. Osjećam se kao da sam zaboravljen od svijeta. O curi ne razmišljam uopće jer mi je svejedno imam li je ili ne. Nije problem što me ni jedna neće, znam dosta finih cura s kojima sam jako dobar i mogu ih osvojiti. Mene sada zanima da li svi taj dio života prožive ili je samo meni tako grozno? Zato bi vas zamolio za pomoć.
</para>
<para>
 Hvala unaprijed. GG
</para>
<para>Dragi G,</para>
<para>u razdoblju života u kojemu se ti trenutno nalaziš, moguće je da proživljavaš emocije straha, nesigurnosti, tuge. Na prijelazu si iz svijeta djetinjstva u svijet odraslih, preispituješ postupke svojih roditelja, razmišljaš o smislu života, tražiš se.</para>
<para>No, s druge strane evidentno je da ti je potreban razgovor, određena podrška koju, kako sam iz tvog pisma zaključila, ne možeš dobiti kod kuće ili od bliskih prijatelja. Zbog svega što trenutno proživljavaš, a posebice zbog odnosa s ocem u kojemu se tvoj tata nerijetko koristi fizičkim obračunom, savjetovala bi ti da potražiš stručnu pomoć kako tvoji problemi ne bi eskalirali i kako bi se zaštitio od daljnjih udaraca.</para>
<para>Važno je da znaš da fizičko kažnjavanje djece odnosno bilo kakav oblik nasilja ne bi trebalo tolerirati i kako je isto potrebno prijaviti. Nitko nema pravo udarati ili zlostavljati drugu osobu, bez obzira o kakvom se odnosu ili situaciji radilo.
Želim ti puno sreće i hrabrosti da učiniš i idući korak.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Imam 17 godina i osjećam se nesretno Pozdrav, imam 17 godina i osjaćam da mi nešto fali u životu. Svako jutro kad ustanem ne mogu biti sretan, pokušavam preko dana taj osjećaj promijeniti ali ne mogu. 
    To mi je počelo prije 3 mjeseca od kad sam prestao pušiti. Do tada svako jutro sam se radovao nazato što ću otići u kafić, sjesti za šank, popiti kavu i ispušiti cigaretu. Ali možda je zbog toga što imam problema sa svojim ocem, jer stalno galami na mene i nerijetko potegne i ruku na mene. Jako je živčan i svaka sitnica ga iznervira. Osjećam se kao da sam zaboravljen od svijeta. O curi ne razmišljam uopće jer mi je svejedno imam li je ili ne. Nije problem što me ni jedna neće, znam dosta finih cura s kojima sam jako dobar i mogu ih osvojiti. Mene sada zanima da li svi taj dio života prožive ili je samo meni tako grozno? Zato bi vas zamolio za pomoć.


   Hvala unaprijed. GG

Dragi G,
u razdoblju života u kojemu se ti trenutno nalaziš, moguće je da proživljavaš emocije straha, nesigurnosti, tuge. Na prijelazu si iz svijeta djetinjstva u svijet odraslih, preispituješ postupke svojih roditelja, razmišljaš o smislu života, tražiš se.
No, s druge strane evidentno je da ti je potreban razgovor, određena podrška koju, kako sam iz tvog pisma zaključila, ne možeš dobiti kod kuće ili od bliskih prijatelja. Zbog svega što trenutno proživljavaš, a posebice zbog odnosa s ocem u kojemu se tvoj tata nerijetko koristi fizičkim obračunom, savjetovala bi ti da potražiš stručnu pomoć kako tvoji problemi ne bi eskalirali i kako bi se zaštitio od daljnjih udaraca.
Važno je da znaš da fizičko kažnjavanje djece odnosno bilo kakav oblik nasilja ne bi trebalo tolerirati i kako je isto potrebno prijaviti. Nitko nema pravo udarati ili zlostavljati drugu osobu, bez obzira o kakvom se odnosu ili situaciji radilo.
Želim ti puno sreće i hrabrosti da učiniš i idući korak.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Imam 17 godina i osjećam se nesretno

<para> Kada je išla na uzv mozga rečeno nam je da su vidjeli neke flekice, ali da će to još jednom provjeritii, što su i učinili kada smo odlazili kući. </para>
<para>
 Rodila sam prije dva i pol mjeseca djevojčicu (2. dvojak) u 31. tjednu trudnoće. Kada je išla na uzv mozga rečeno nam je da su vidjeli neke flekice, ali da će to još jednom provjeritii, što su i učinili kada smo odlazili kući. Nalaz je bio uredan, ali sada kad mi djevojčica ima dva i pol mjeseca smo ponovno išli na uzv mozga. Liječnik mi je rekao da - prepisat ću točno što je napisao - višestruki sitni hipodenziteti u mozgovini periventrikularno obrostrano, FIH uredne širine u nalazu \" te me naručili na MR mozga. MOLIM VAS ODGOVORITE MI JER SE JAKO BRINEM.zeki
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Odgovor: <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>prije svega, liječnik koji je radio UZV mozga trebao Vam je odmah objasniti značaj “flekica” na mozgu Vašeg djeteta i objasniti zašto Vas šalje na MR mozga. Bez snimaka teško mi je procijeniti prirodu “flekica”. Preporučio bih Vam da prije MR-a mozga zatražite drugo mišljenje, odnosno pregled UZV mozga koji je neinvazivna pretraga – u drugog neuropedijatra. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med, spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Značaj "flekica" na mozgu u dojenčeta Rodila sam prije dva i pol mjeseca djevojčicu (2. dvojak) u 31. tjednu trudnoće.  Kada je išla na uzv mozga rečeno nam je da su vidjeli neke flekice, ali da će to još jednom provjeritii, što su i učinili kada smo odlazili kući. 

   Rodila sam prije dva i pol mjeseca djevojčicu (2. dvojak) u 31. tjednu trudnoće. Kada je išla na uzv mozga rečeno nam je da su vidjeli neke flekice, ali da će to još jednom provjeritii, što su i učinili kada smo odlazili kući. Nalaz je bio uredan, ali sada kad mi djevojčica ima dva i pol mjeseca smo ponovno išli na uzv mozga. Liječnik mi je rekao da - prepisat ću točno što je napisao - višestruki sitni hipodenziteti u mozgovini periventrikularno obrostrano, FIH uredne širine u nalazu \" te me naručili na MR mozga. MOLIM VAS ODGOVORITE MI JER SE JAKO BRINEM.zeki
   
   Odgovor: 
   Poštovana,
   prije svega, liječnik koji je radio UZV mozga trebao Vam je odmah objasniti značaj “flekica” na mozgu Vašeg djeteta i objasniti zašto Vas šalje na MR mozga. Bez snimaka  teško mi je procijeniti prirodu “flekica”. Preporučio bih Vam da prije MR-a mozga zatražite drugo mišljenje, odnosno pregled UZV mozga koji je neinvazivna pretraga – u drugog neuropedijatra. 
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med,  spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije 
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Značaj "flekica" na mozgu u dojenčeta

<para>
 Beba je prije primjene kapi imala žutu, zrnastu, prilično obilnu stolicu prilikom otprilike svakog drugog podoja (imamo najmanje 10 podoja dnevno) bez ikakve muke, a od tada ima vidnih problema s probavom - grči se, stenje, češće budi, pravi pauze prilikom podoja zbog 
 grčenja, ima vjetrove, te nakon mnogo napinjanja i muke ima stolicu (sada dva do tri puta dnevno, mnogo oskudniju nego prije uzimanja kapi). Je li moguće da su kapi prouzrokovale ovaj problem i postoji li zamjena za njih? Ako da, koliku dozu treba uzeti beba koja sada ima tri tjedna i trebam li ih i ja piti? Inače, beba vidno fino napreduje, dobro je raspoložena i nema drugih tegoba. Isključivo je dojim. Ne uzimamo nikakve druge preparate. Hvala na odgovoru i srdačan pozdrav! L.
</para>
<para>Poštovana, o primjeni vitaminu D3 pisala sam baš prošli tjedan, pa vas molim da i tamo pročitate. Plivit D3 koji se koristi u profilaksi rahitisa u terapijskim dozama (2-5 kapi) ne bi trebao imati nikakve nuspojave.</para>
<para>Majke često navode da djeca dobiju grčeve i imaju problema sa stolicom. To se obično događa u vrijeme kada bi se kolike javile i bez Plivita D3. U svakom slučaju, krenuli ste prerano s vitaminom D. Preporuča se započeti na navršenih mjesec dana, dakle nakon prvog pregleda kod pedijatra, koji preporuči količinu kapi.</para>
<para>Moj prijedlog je da za sada prekinete u potpunosti s kapima, a sa navršenih mjesec dana započnite davati kapi u jutranjim satima. Ukoliko i dalje beba ima poteškoća sa stolicom, možete pokušati s Oleovit kapima, kojih je dovoljna 1-2 kapi.</para>
<para>
 <emphasis>Svjetlana Bela Klancir</emphasis>
 <emphasis>spec.pedijatar</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Jesu li D3 kapi uzrok tvrdoj stolici, grčevima i problemima s probavom kod novorođenčeta? Poštovani, imam pitanje u vezi s uzimanjem vitamina D. Na preporuku patronažne sestre, bebi od 15. dana života dajem 3 kapi Plivit d3, i ja također pijem istu količinu. 
    Beba je prije primjene kapi imala žutu, zrnastu, prilično obilnu stolicu prilikom otprilike svakog drugog podoja (imamo najmanje 10 podoja dnevno) bez ikakve muke, a od tada ima vidnih problema s probavom - grči se, stenje, češće budi, pravi pauze prilikom podoja zbog 
   grčenja, ima vjetrove, te nakon mnogo napinjanja i muke ima stolicu (sada dva do tri puta dnevno, mnogo oskudniju nego prije uzimanja kapi). Je li moguće da su kapi prouzrokovale ovaj problem i postoji li zamjena za njih? Ako da, koliku dozu treba uzeti beba koja sada ima tri tjedna i trebam li ih i ja piti? Inače, beba vidno fino napreduje, dobro je raspoložena i nema drugih tegoba. Isključivo je dojim. Ne uzimamo nikakve druge preparate. Hvala na odgovoru i srdačan pozdrav! L.

Poštovana, o primjeni vitaminu D3 pisala sam baš prošli tjedan, pa vas molim da i tamo pročitate. Plivit D3 koji se koristi u profilaksi rahitisa u terapijskim dozama (2-5 kapi) ne bi trebao imati nikakve nuspojave.
Majke često navode da djeca dobiju grčeve i imaju problema sa stolicom. To se obično događa u vrijeme kada bi se kolike javile i bez Plivita D3. U svakom slučaju, krenuli ste prerano s vitaminom D. Preporuča se započeti na navršenih mjesec dana, dakle nakon prvog pregleda kod pedijatra, koji preporuči količinu kapi.
Moj prijedlog je da za sada prekinete u potpunosti s kapima, a sa navršenih mjesec dana započnite davati kapi u jutranjim satima. Ukoliko i dalje beba ima poteškoća sa stolicom, možete pokušati s Oleovit kapima, kojih je dovoljna 1-2 kapi.

   Svjetlana Bela Klancir
   spec.pedijatar
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

ALMA DŽANOVIĆ

Jesu li D3 kapi uzrok tvrdoj stolici, grčevima i problemima s probavom kod novorođenčeta?

<para>
 Razgovarali smo s psihologom i već tri mjeseca pokušavamo s noćnim terminima, ali psiholog nikako da zaključi kad on ustvari mokri. Bar nam je rekao da to treba da ustanovi. S njim psiholog nije razgovarao. Čak i danju su mu često vlažne gaćice, kao da trpi i ne ide na vrijeme u WC. Molim Vas, recite mi bilo što što bih mogla uraditi. Pozdrav, mama A.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Vjerujem da Vas zabrinjava što Vaš sin još uvijek mokri u krevet. Važno je da znate da pojava mokrenja u krevet u ovoj dobi i nije toliko rijetka. Naime, djeca koja imaju manje od 6 godina nemaju adekvatnu sposobnost kontrole mjehura, a to je još izraženije kod dječaka. Ipak, dobro je obratiti se stručnjaku za pomoć kada se nehotično mokrenje u krevet za vrijeme sna javlja kod djece iznad navršene pete godine. Naveli ste da se kod Vašeg sina nikada nije ni uspostavila kontrola mokrenja noću stoga se kod njega radi o takozvanoj primarnoj eneurezi.</para>
<para>U svakom slučaju, potrebno je ustanoviti koja je podloga problema koji se javlja kod Vašeg dječaka odnosno radi li se o eneurezi zbog psihičkih poteškoća vezanih uz emocije djeteta ili o eneurezi zbog fiziologije tijela. Naime, moguće je da se radi o tome da Vam je u otkrivanju uzroka potrebna medicinska pomoć kako bi se ustanovilo radi li se o smanjenom mjehuru, hormonalnoj neravnoteži, infekcijama i bolestima mokraćnog sustava ili nekom drugom fiziološkom problemu. Ukoliko se utvrdi da ne postoji neki fiziološki problem zbog kojeg dijete mokri u krevet tada se radi o psihički uvjetovanoj eneurezi. Ovaj tip se češće javlja kod senzibilnije djece. Ukoliko se djetetu ne pristupi s puno pažnje i razumijevanja, djetetov sram zbog mokrenja po noći može samo pogoršati problem. Prvi korak bi zato bio da se pomogne djetetu u tome da shvati da to što se dogodilo nije ništa strašno. Ukoliko ćete iskazivati otvoreno nezadovoljstvo kada ugledate mokru plahtu to kod djeteta može potaknuti osjećaj krivnje i srama. Zato je jako važno imati smireni pristup kojim se dijete neće posramljivati jer dijete nije krivo za to što se događa. Važno je da se ne ljutite na dijete već da mu pomognete ojačati samopoštovanje i pomoći mu da nauči kako kontrolirati mokrenje. Vi mu u tome možete pomoći tako da prvo, uz pomoć stručnjaka, otkrijete koji je uzrok ovog problema, a zatim adekvatno pristupite njegovu rješavanju. Kroz taj proces, svakako je važno da razgovarate s djetetom i smanjite mu strahove i nelagodu vezane uz mokrenje u krevet.</para>
<para>Želim Vam puno sreće i strpljenja,</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, bacc.univ.psih.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (5,5) nikad nije uspostavio kontrolu mjehura i još uvijek noću mokri u krevet Poštovani, imam dječaka od 5,5 godina koji i dalje mokri noću. Nikad nije ni prestajao. Ide u vrtić od prve godine, prilično je stidljiv. 
    Razgovarali smo s psihologom i već tri mjeseca pokušavamo s noćnim terminima, ali psiholog nikako da zaključi kad on ustvari mokri. Bar nam je rekao da to treba da ustanovi. S njim psiholog nije razgovarao. Čak i danju su mu često vlažne gaćice, kao da trpi i ne ide na vrijeme u WC. Molim Vas, recite mi bilo što što bih mogla uraditi. Pozdrav, mama A.

Draga mama,
Vjerujem da Vas zabrinjava što Vaš sin još uvijek mokri u krevet. Važno je da znate da pojava mokrenja u krevet u ovoj dobi i nije toliko rijetka. Naime, djeca koja imaju manje od 6 godina nemaju adekvatnu sposobnost kontrole mjehura, a to je još izraženije kod dječaka. Ipak, dobro je obratiti se stručnjaku za pomoć kada se nehotično mokrenje u krevet za vrijeme sna javlja kod djece iznad navršene pete godine. Naveli ste da se kod Vašeg sina nikada nije ni uspostavila kontrola mokrenja noću stoga se kod njega radi o takozvanoj primarnoj eneurezi.
U svakom slučaju, potrebno je ustanoviti koja je podloga problema koji se javlja kod Vašeg dječaka odnosno radi li se o eneurezi zbog psihičkih poteškoća vezanih uz emocije djeteta ili o eneurezi zbog fiziologije tijela. Naime, moguće je da se radi o tome da Vam je u otkrivanju uzroka potrebna medicinska pomoć kako bi se ustanovilo radi li se o smanjenom mjehuru, hormonalnoj neravnoteži, infekcijama i bolestima mokraćnog sustava ili nekom drugom fiziološkom problemu. Ukoliko se utvrdi da ne postoji neki fiziološki problem zbog kojeg dijete mokri u krevet tada se radi o psihički uvjetovanoj eneurezi. Ovaj tip se češće javlja kod senzibilnije djece. Ukoliko se djetetu ne pristupi s puno pažnje i razumijevanja, djetetov sram zbog mokrenja po noći može samo pogoršati problem. Prvi korak bi zato bio da se pomogne djetetu u tome da shvati da to što se dogodilo nije ništa strašno. Ukoliko ćete iskazivati otvoreno nezadovoljstvo kada ugledate mokru plahtu to kod djeteta može potaknuti osjećaj krivnje i srama. Zato je jako važno imati smireni pristup kojim se dijete neće posramljivati jer dijete nije krivo za to što se događa. Važno je da se ne ljutite na dijete već da mu pomognete ojačati samopoštovanje i pomoći mu da nauči kako kontrolirati mokrenje. Vi mu u tome možete pomoći tako da prvo, uz pomoć stručnjaka, otkrijete koji je uzrok ovog problema, a zatim adekvatno pristupite njegovu rješavanju. Kroz taj proces, svakako je važno da razgovarate s djetetom i smanjite mu strahove i nelagodu vezane uz mokrenje u krevet.
Želim Vam puno sreće i strpljenja,

   Tea Knežević, bacc.univ.psih.


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (5,5) nikad nije uspostavio kontrolu mjehura i još uvijek noću mokri u krevet

<para>
 Više ne želi da joj promijenim pelenu ležečki (stoječki još i može podnijeti) i više ne želi u kadu (što je do prije par dana obožavala). Kad ju pokušam poleći za promijenit pelenu ili stavit u kadu vrišti iz petnih žila i zadržava dah dok ne pocrveni i sva se trese, koči noge, dere se maamaaa i pokušava uspet na mene. Čim ju izvadim iz kade ili uspravim prestaje plakati. Pošto ju kupamo 
 i presvlačimo suprug ili ja, smatram da nije preživjela nešto čega se prepala. Čitala sam o terrible two fazi pa me zanima da li bi možda to bilo to, jer već neko vrijeme što god želimo napraviti viče "sama, sama"? Ne znam kako da se postavim. Presvlačiti je mogu stoječki, ali ne znam da li je pametno prisilno ju kupati? Unaprijed hvala na odgovoru. Lu
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Vaša djevojčica vam najvjerojatnije želi dati do znanja kako sama želi obavljati određene aktivnosti. Naime, kako je većina djece spremna za odvikavanje od pelena između 18. i 24. mjeseca, njezinu želju za samostalnošću možete iskoristiti upravo u odvikavanju od pelena.</para>
<para>Smatram da je u cijeloj situaciji vrlo bitno dopustiti djetetu da razvija svoju samostalnost, oboružati se strpljenjem i pustiti dijete da samo proba i pri tome griješi. Možete dogovoriti s djevojčicom da sama skida pelenu i odnosi u koš za smeće, pokazati joj primjerice kako da napravi pjenu u kadi kada se ide kupati te joj dati da obavlja određene aktivnosti kako bi mogla razvijati samostalnost što će svakako pridonijeti njezinom osjećaju zadovoljstva i kompetentnosti (i pri tome smanjiti otpor).</para>
<para>U razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava strah da se djetetu nešto ne dogodi. No, svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava.</para>
<para>I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.</para>
<para>No ponekad podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao – u strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo.</para>
<para>U svakom slučaju, dozvolite svojoj djevojčici da istražuje okolinu i pri tome griješi, uz veliku podršku vas i supruga. Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica (1,5) pruža otpor kod obavljanja dnevne higijene Poštovani, u zadnjih tjedan dana moja se curica od 17 mjeseci "preko noći" promijenila. 
    Više ne želi da joj promijenim pelenu ležečki (stoječki još i može podnijeti) i više ne želi u kadu (što je do prije par dana obožavala). Kad ju pokušam poleći za promijenit pelenu ili stavit u kadu vrišti iz petnih žila i zadržava dah dok ne pocrveni i sva se trese, koči noge, dere se maamaaa i pokušava uspet na mene. Čim ju izvadim iz kade ili uspravim prestaje plakati. Pošto ju kupamo 
   i presvlačimo suprug ili ja, smatram da nije preživjela nešto čega se prepala. Čitala sam o terrible two fazi pa me zanima da li bi možda to bilo to, jer već neko vrijeme što god želimo napraviti viče "sama, sama"? Ne znam kako da se postavim. Presvlačiti je mogu stoječki, ali ne znam da li je pametno prisilno ju kupati? Unaprijed hvala na odgovoru. Lu

Draga mama,
Vaša djevojčica vam najvjerojatnije želi dati do znanja kako sama želi obavljati određene aktivnosti. Naime, kako je većina djece spremna za odvikavanje od pelena između 18. i 24. mjeseca, njezinu želju za samostalnošću možete iskoristiti upravo u odvikavanju od pelena.
Smatram da je u cijeloj situaciji vrlo bitno dopustiti djetetu da razvija svoju samostalnost, oboružati se strpljenjem i pustiti dijete da samo proba i pri tome griješi. Možete dogovoriti s djevojčicom da sama skida pelenu i odnosi u koš za smeće, pokazati joj primjerice kako da napravi pjenu u kadi kada se ide kupati te joj dati da obavlja određene aktivnosti kako bi mogla razvijati samostalnost što će svakako pridonijeti njezinom osjećaju zadovoljstva i kompetentnosti (i pri tome smanjiti otpor).
U razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava strah da se djetetu nešto ne dogodi. No, svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava.
I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.
No ponekad podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao – u strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo.
U svakom slučaju, dozvolite svojoj djevojčici da istražuje okolinu i pri tome griješi, uz veliku podršku vas i supruga. Sretno!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica (1,5) pruža otpor kod obavljanja dnevne higijene

<para>
 Plače, udara nogama, mene pokušava tući, viče da neće biti dobar, baš se agresivno ponaša. Pokušavam mu objasniti da je pidžama za spavanje, ali što više ja njemu govorim to on više negira pa sam prisiljena ga na silu obući (čak mu kažem da će ići u kaznu i pošaljem ga u kaznu ali ništa..). Bio je posljednja dva tjedna na godišnjem i nije bio u vrtiću te je sada ponovo krenuo i jednostavno protestira odlazak u vrtić, viče, udara u vrata....do sada je bilo sve dobro, znao je tu i tamo zaplakati ali nikad tako jako odbijao. Da li je to zakašnjela reakcija prilagodbe? Moram još napomenuti da jedan dan ide moja mama po njega, a jedan dan moja svekerva. Prije upisa u vrtić čuvale su ga one, isto jedan dan jedna, jedan dan druga. Moja svekerva je dosta "opterećena" čistoćom tako da su ga za svaku sitnicu presvlačile i čim dode iz vrtića odmah ga presvuče bez obzira da li je malo ili puno prvljava roba. Pitam se da li je to možda ostavilo neke posljedice na njega pa da se ne želi obući ujutro, ne znam! ne znam više kako da mu pristupim. Hvala i lp. Mirandič
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Žao mi je što čujem da vam je svakodnevna priprema Vašeg dječaka za vrtić postala tako zahtjevna. Plakanje, udaranje i neposlušnost su ne rijetke reakcije kada dijete protestira oko neke Vaše odluke koja njemu nije po volji, kao što je u slučaju Vašeg sina skidanje piđame ili odlazak u vrtić. U tim trenutcima važno je djetetu dati do znanja da ste tu za njega i da čujete ono što Vam on želi reći. Odnosno da imenujete njegov osjećaj kao i ponašanje. To možete učiniti riječima „ Ja vidim da ti sad stvarno jako ne želiš skinuti piđamu/ići u vrtić.“ Budite uz dijete dok iskazuje za njega neugodne osjećaje no svakako postavite granice kada je njegovo ponašanje neprihvatljivo. Uredu je da bude tužan ili ljut no to ne znači da Vas smije udarati. Jako je važno da uvijek postavljate granice kada dijete svojim ponašanjem ugrožava sebe, nekog drugog ili namjerno uništava stvari. Kada mu se kroz neki period vremena granice dosljedno postavljaju shvatit će da se tako ne smije ponašati. Također, ono što kod djece često ne funkcionira je predugačko objašnjavanje zašto nešto treba ili ne treba činiti. Naime, u slučaju sa presvlačenjem piđame dovoljno je reći (kako ste i naveli): „Piđama je za spavanje“ s time što bi ga možda moglo zbuniti to što zna da će i u vrtiću biti vrijeme za spavanje pa mu možete pojasniti „U vrtić idemo u drugoj robi.“ ili reći „U ovoj piđami spavamo kod kuće. Ujutro se piđama skida.“ Važno je da te rečenice govorite kao činjenice, jasno i odlučno.</para>
<para>Naveli ste kako prije nije bilo takvih problema pri odlasku u vrtić i da se njegovo ponašanje pri odlasku u vrtić pogoršalo nakon što dva tjedna nije bio u vrtiću. Moguće je da se radi o odgođenoj reakciji prilagodbe. Njegovo protestiranje samo znači da bi radije i dalje bio na „godišnjem“, odnosno ne išao u vrtić. Ako tu situaciju preslikamo na svijet odraslih možemo shvatiti kako je i nama nakon godišnjeg odmora potrebno vrijeme prilagodbe da se opet uhodamo u neku svakodnevnu rutinu i obaveze, kao što to za njega predstavlja vrtić.</para>
<para>U podlozi djetetova odbijanja odlaska u vrtić najčešće se nalazi djetetova anksioznost. Spomenuli ste da je vaša svekrva dosta „opterećena“ čistoćom te da za svaku sitnicu presvlači Vašeg sina. Naime, potrebno je zapitati se kako Vaš sin to doživljava? Je li to ponašanje nužno i opravdano? Kakva poruka se time šalje Vašem sinu? Dobiva li on time poruku da je vrtić prljavo i nesigurno mjesto ili mu je to jednostavno predstavljeno na način da mu se kaže neki drugi razlog presvlačenja? Prezaštićivanje djeteta jedan od potencijalnih uzroka toga da dijete iskazuje bunt ili regresivno ponašanje stoga je važno imati mjeru u tome.</para>
<para>Važno je da kroz ovo stresno razdoblje za Vaše dijete, budete uz njega s puno ljubavi i strpljenja, ali i jasnih i dosljednih granica jer na taj način djetetu pružate osjećaj sigurnosti koji je izrazito važan pri procesu adaptacije u vrtić, kao i općenito u Vašem odnosu s djetetom.</para>
<para>Želim Vam puno sreće i što više ugodih trenutaka s vašim trogodišnjakom,</para>
<para>Tea Knežević, bacc.univ.psyh.</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Dječak (3) odbija ići u vrtić Poštovana, Ima sina od 3 godine koji ide u vrtić ali u posljednja dva tjedna njegovo ponašanje je nemoguće. Svaki dan ujutro (i vikendom) ne želi skinuti pidžamu i ne želi se obući. 
    Plače, udara nogama, mene pokušava tući, viče da neće biti dobar, baš se agresivno ponaša. Pokušavam mu objasniti da je pidžama za spavanje, ali što više ja njemu govorim to on više negira pa sam prisiljena ga na silu obući (čak mu kažem da će ići u kaznu i pošaljem ga u kaznu ali ništa..). Bio je posljednja dva tjedna na godišnjem i nije bio u vrtiću te je sada ponovo krenuo i jednostavno protestira odlazak u vrtić, viče, udara u vrata....do sada je bilo sve dobro, znao je tu i tamo zaplakati ali nikad tako jako odbijao. Da li je to zakašnjela reakcija prilagodbe? Moram još napomenuti da jedan dan ide moja mama po njega, a jedan dan moja svekerva. Prije upisa u vrtić čuvale su ga one, isto jedan dan jedna, jedan dan druga. Moja svekerva je dosta "opterećena" čistoćom tako da su ga za svaku sitnicu presvlačile i čim dode iz vrtića odmah ga presvuče bez obzira da li je malo ili puno prvljava roba. Pitam se da li je to možda ostavilo neke posljedice na njega pa da se ne želi obući ujutro, ne znam! ne znam više kako da mu pristupim. Hvala i lp. Mirandič

Draga mama,
Žao mi je što čujem da vam je svakodnevna priprema Vašeg dječaka za vrtić postala tako zahtjevna. Plakanje, udaranje i neposlušnost su ne rijetke reakcije kada dijete protestira oko neke Vaše odluke koja njemu nije po volji, kao što je u slučaju Vašeg sina skidanje piđame ili odlazak u vrtić. U tim trenutcima važno je djetetu dati do znanja da ste tu za njega i da čujete ono što Vam on želi reći. Odnosno da imenujete njegov osjećaj kao i ponašanje. To možete učiniti riječima „ Ja vidim da ti sad stvarno jako ne želiš skinuti piđamu/ići u vrtić.“ Budite uz dijete dok iskazuje za njega neugodne osjećaje no svakako postavite granice kada je njegovo ponašanje neprihvatljivo. Uredu je da bude tužan ili ljut no to ne znači da Vas smije udarati. Jako je važno da uvijek postavljate granice kada dijete svojim ponašanjem ugrožava sebe, nekog drugog ili namjerno uništava stvari. Kada mu se kroz neki period vremena granice dosljedno postavljaju shvatit će da se tako ne smije ponašati. Također, ono što kod djece često ne funkcionira je predugačko objašnjavanje zašto nešto treba ili ne treba činiti. Naime, u slučaju sa presvlačenjem piđame dovoljno je reći (kako ste i naveli): „Piđama je za spavanje“ s time što bi ga možda moglo zbuniti to što zna da će i u vrtiću biti vrijeme za spavanje pa mu možete pojasniti „U vrtić idemo u drugoj robi.“ ili reći „U ovoj piđami spavamo kod kuće. Ujutro se piđama skida.“ Važno je da te rečenice govorite kao činjenice, jasno i odlučno.
Naveli ste kako prije nije bilo takvih problema pri odlasku u vrtić i da se njegovo ponašanje pri odlasku u vrtić pogoršalo nakon što dva tjedna nije bio u vrtiću. Moguće je da se radi o odgođenoj reakciji prilagodbe. Njegovo protestiranje samo znači da bi radije i dalje bio na „godišnjem“, odnosno ne išao u vrtić. Ako tu situaciju preslikamo na svijet odraslih možemo shvatiti kako je i nama nakon godišnjeg odmora potrebno vrijeme prilagodbe da se opet uhodamo u neku svakodnevnu rutinu i obaveze, kao što to za njega predstavlja vrtić.
U podlozi djetetova odbijanja odlaska u vrtić najčešće se nalazi djetetova anksioznost. Spomenuli ste da je vaša svekrva dosta „opterećena“ čistoćom te da za svaku sitnicu presvlači Vašeg sina. Naime, potrebno je zapitati se kako Vaš sin to doživljava? Je li to ponašanje nužno i opravdano? Kakva poruka se time šalje Vašem sinu? Dobiva li on time poruku da je vrtić prljavo i nesigurno mjesto ili mu je to jednostavno predstavljeno na način da mu se kaže neki drugi razlog presvlačenja? Prezaštićivanje djeteta jedan od potencijalnih uzroka toga da dijete iskazuje bunt ili regresivno ponašanje stoga je važno imati mjeru u tome.
Važno je da kroz ovo stresno razdoblje za Vaše dijete, budete uz njega s puno ljubavi i strpljenja, ali i jasnih i dosljednih granica jer na taj način djetetu pružate osjećaj sigurnosti koji je izrazito važan pri procesu adaptacije u vrtić, kao i općenito u Vašem odnosu s djetetom.
Želim Vam puno sreće i što više ugodih trenutaka s vašim trogodišnjakom,
Tea Knežević, bacc.univ.psyh.

   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Dječak (3) odbija ići u vrtić

<para>
 On nam je prvo dijete i mislim da to sve objašnjava. Da pređem na stvar - kad smo doma on je super, sam se zaigra, poslušan je i sve, ali kad smo kod nekog u gostima, kod bake ili u igraonici i ako mu se nešto ne dozvoli, prekine ga se u igri ili na odlasku ako ga pokušavam staviti u kolica, on počne vrištati na sav glas i bacati se na pod, ništa ga ne može smiriti i odvratiti mu pozornost, osim ako mu dozvolim to što on hoće. Ne mogu mu uvijek dozvoliti sve i kad sam uporna i pustim da plače ljudi me u čudu gledaju "što to radim?". Zanima me kako postupiti u toj situaciji? Da li dozvoliti djetetu da radi što želi (iako smatram da to nije u redu) ili biti ustrajan koliko god bilo neugodno slušati dijete da plače i vrišti? Molim vas za savijet. Unaprijed hvala!
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>drago mi je čuti da imate mirno, veselo, znatiželjno i napredno dijete. Vjerujem da Vam Vaš sinčić pruža mnogo ugodnih trenutaka, ali s druge strane, normalno je da se ponekad javljaju i oni manje ugodni. Opisujete da je doma njegovo ponašanje super i da nemate većih problema, što može govoriti o tome da su njegove potrebe tada zadovoljene i da nema potrebe za protestiranjem i negodovanjem. S druge strane navodite kako u situacijama kada se nalazite negdje drugdje i kada mu se postavi granica ili ga se prekine u igri on reagira vrlo burno.</para>
<para>S obzirom da sada već znate kada bi se takva ponašanja otprilike mogla očekivati bilo bi dobro prilagoditi pristup kako bi se njegova frustracija, pa tako i reakcije, ublažile.</para>
<para>Naime, kada se dijete igra i odjednom dođete Vi sa zahtjevom da prekine igu normalno je da dijete iskazuje nezadovoljstvo. Zato bi bilo dobro najaviti npr. da uskoro morate ići i da igru privede kraju. Zatim možete još malo pričekati i onda mu možete reći da znate da bi se on sad baš htio još igrati, ali da je sad vrijeme da idete.
Važno je da kada postavljate granice budete jasni i dosljedni. Ako je do sada već navikao da ponašanjima kao što su vrištanje i bacanje na pod može postići ono što želi, odnosno odgoditi vašu namjeru, tada će vjerojatno biti potrebno više truda i upornosti s Vaše strane da mu date do znanja da takva ponašanja nisu prihvatljiva.
U situacijama kada se i dogodi da ima burnu emocionalnu reakciju važno je da mu reflektirati ono što viditite, npr. "Znam da si sada ljut što moraš prekinuti igru", zatim mu jasno postaviti granicu "ali sada moramo ići" te bi bilo dobro dati mu neke alternative koje bi mogle zadovoljiti njegovu potrebu "možeš izabrati nastaviti se igrati kod kuće ili možemo na putu do doma zastati u parku". Na taj način ćete mu dati do znanja da ga razumijete, ali i da ste odlučni u provođenju svoje namjere.</para>
<para>Želim Vam puno strpljenja, topline i upornosti u odgoju Vašeg mališana!</para>
<para>Lijepi pozdrav,</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, bacc.univ.psyh.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Popustiti djetetu koje negoduje i protestira ili biti dosljedan? Poštovanje. Imam sina od 14 mjeseci, mogu reći da je mirno, veselo, znatiželjno i kako naša pedijatrica kaže, napredno dijete. Međutim jako je tvrdoglav, a ja bih rekla i jako razmažen. 
    On nam je prvo dijete i mislim da to sve objašnjava. Da pređem na stvar - kad smo doma on je super, sam se zaigra, poslušan je i sve, ali kad smo kod nekog u gostima, kod bake ili u igraonici i ako mu se nešto ne dozvoli, prekine ga se u igri ili na odlasku ako ga pokušavam staviti u kolica, on počne vrištati na sav glas i bacati se na pod, ništa ga ne može smiriti i odvratiti mu pozornost, osim ako mu dozvolim to što on hoće. Ne mogu mu uvijek dozvoliti sve i kad sam uporna i pustim da plače ljudi me u čudu gledaju "što to radim?". Zanima me kako postupiti u toj situaciji? Da li dozvoliti djetetu da radi što želi (iako smatram da to nije u redu) ili biti ustrajan koliko god bilo neugodno slušati dijete da plače i vrišti? Molim vas za savijet. Unaprijed hvala!

Draga mama,
drago mi je čuti da imate mirno, veselo, znatiželjno i napredno dijete. Vjerujem da Vam Vaš sinčić pruža mnogo ugodnih trenutaka, ali s druge strane, normalno je da se ponekad javljaju i oni manje ugodni. Opisujete da je doma njegovo ponašanje super i da nemate većih problema, što može govoriti o tome da su njegove potrebe tada zadovoljene i da nema potrebe za protestiranjem i negodovanjem. S druge strane navodite kako u situacijama kada se nalazite negdje drugdje i kada mu se postavi granica ili ga se prekine u igri on reagira vrlo burno.
S obzirom da sada već znate kada bi se takva ponašanja otprilike mogla očekivati bilo bi dobro prilagoditi pristup kako bi se njegova frustracija, pa tako i reakcije, ublažile.
Naime, kada se dijete igra i odjednom dođete Vi sa zahtjevom da prekine igu normalno je da dijete iskazuje nezadovoljstvo. Zato bi bilo dobro najaviti npr. da uskoro morate ići i da igru privede kraju. Zatim možete još malo pričekati i onda mu možete reći da znate da bi se on sad baš htio još igrati, ali da je sad vrijeme da idete.
Važno je da kada postavljate granice budete jasni i dosljedni. Ako je do sada već navikao da ponašanjima kao što su vrištanje i bacanje na pod može postići ono što želi, odnosno odgoditi vašu namjeru, tada će vjerojatno biti potrebno više truda i upornosti s Vaše strane da mu date do znanja da takva ponašanja nisu prihvatljiva.
U situacijama kada se i dogodi da ima burnu emocionalnu reakciju važno je da mu reflektirati ono što viditite, npr. "Znam da si sada ljut što moraš prekinuti igru", zatim mu jasno postaviti granicu "ali sada moramo ići" te bi bilo dobro dati mu neke alternative koje bi mogle zadovoljiti njegovu potrebu "možeš izabrati nastaviti se igrati kod kuće ili možemo na putu do doma zastati u parku". Na taj način ćete mu dati do znanja da ga razumijete, ali i da ste odlučni u provođenju svoje namjere.
Želim Vam puno strpljenja, topline i upornosti u odgoju Vašeg mališana!
Lijepi pozdrav,

   Tea Knežević, bacc.univ.psyh.


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Popustiti djetetu koje negoduje i protestira ili biti dosljedan?

<para>
 S 15 godina je imala dečka i to sam joj dozvolila. Sada ga nema, ali se ponaša jako grozno. Ne znam više kako s njom. Kada ide van voli i popiti i onda dođe kući pa se ispovraća. To nije tako često, ali mene užasno smeta. Ona misli da je sve to tako normalno, a da sam ja staromodna. Molim vas dajte mi neki savjet. Ne znam što više s njom napraviti. Hvala unaprijed! Staromodna mama
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Prvo vam želim čestitati na vaše četvero djece. Sigurna sam da odgajanje i briga oko četvero djece zahtjeva pregršt strpljenja i energije.</para>
<para>Što se tiče vaše najstarije kćeri, čini mi se da je osnovni problem u tome što je ona prema teoriji razvojne psihologije u jednom „malo“ zahtjevnijem razdoblju.</para>
<para>O čemu se radi? Vaša je kćerka ušla u razdoblje kada sama sebe doživljava kao odraslu osobu (naglašavam da je to normalan razvojni period) i želi da je tako i tretiraju drugi. Zapravo jedino što je razlikuje od drugih Odraslih je nedostatak iskustva.</para>
<para>Nadalje, moguće psihičke značajke puberteta su:
• zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu)
• razdražljivost, nervozno reagiranje
• osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija)
• želja za izolacijom
• nezainteresiranost za rad
• nagle promjene raspoloženja
• maštanje</para>
<para>U ovoj razvojnoj fazi dobro je s djetetom diskutirati na istoj razini, što naravno ne znači da roditelji i dalje ne postavljaju granice i da diskusija ne smije završiti s „dva dana nema izlazaka“ ili nešto slično.
U tom smislu možete s njom iskreno razgovarati. Možete joj reći da možda jeste staromodni prema njezinim kriterijima, ali da ste za nju zabrinuti.
Osim što joj objašnjavate da njeno ponašanje nije u redu, možete također porazgovarati s njom o tome kako se vi osjećate kada se ona tako ponaša, primjerice kada dođe kući pod utjecajem alkohola. Prodiskutirajte s njom o tome i u tom smislu prebacite odgovornost na nju, prema načelu KOLIKO ODGOVORNOSTI POKAŽE, TOLIKO ĆE SLOBODE IMATI. Pitajte nju što će s tom informacijom.
Više o tome možete pročitati u članku <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/detaljnije/hr/mladi-i-promjene-ponasanja-u-pubertetu/18/8762/1/">Mladi i promjene</ulink>.</para>
<para>Srdačan pozdrav i sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik,</emphasis>
 <emphasis>psihoterapeut</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Otežana komunikacija s 16-godišnjom kćeri Poštovani, imam 4 djece. Najstarija kći ima 16 godina i s njom je u biti najteže. Kada pričam s njom uvjek misli da sve krivo radim i govorim. Ona voli dosta izlaziti van i s društvom. 
    S 15 godina je imala dečka i to sam joj dozvolila. Sada ga nema, ali se ponaša jako grozno. Ne znam više kako s njom. Kada ide van voli i popiti i onda dođe kući pa se ispovraća. To nije tako često, ali mene užasno smeta. Ona misli da je sve to tako normalno, a da sam ja staromodna. Molim vas dajte mi neki savjet. Ne znam što više s njom napraviti. Hvala unaprijed! Staromodna mama

Draga mama,
Prvo vam želim čestitati na vaše četvero djece. Sigurna sam da odgajanje i briga oko četvero djece zahtjeva pregršt strpljenja i energije.
Što se tiče vaše najstarije kćeri, čini mi se da je osnovni problem u tome što je ona prema teoriji razvojne psihologije u jednom „malo“ zahtjevnijem razdoblju.
O čemu se radi? Vaša je kćerka ušla u razdoblje kada sama sebe doživljava kao odraslu osobu (naglašavam da je to normalan razvojni period) i želi da je tako i tretiraju drugi. Zapravo jedino što je razlikuje od drugih Odraslih je nedostatak iskustva.
Nadalje, moguće psihičke značajke puberteta su:
• zamaranje, rastresenost (mladi dobivaju nove dužnosti i zadatke, prelaze s razredne nastave na predmetnu nastavu)
• razdražljivost, nervozno reagiranje
• osjećaj nemira (zbog nesigurnosti i češćih konfliktnih situacija)
• želja za izolacijom
• nezainteresiranost za rad
• nagle promjene raspoloženja
• maštanje
U ovoj razvojnoj fazi dobro je s djetetom diskutirati na istoj razini, što naravno ne znači da roditelji i dalje ne postavljaju granice i da diskusija ne smije završiti s „dva dana nema izlazaka“ ili nešto slično.
U tom smislu možete s njom iskreno razgovarati. Možete joj reći da možda jeste staromodni prema njezinim kriterijima, ali da ste za nju zabrinuti.
Osim što joj objašnjavate da njeno ponašanje nije u redu, možete također porazgovarati s njom o tome kako se vi osjećate kada se ona tako ponaša, primjerice kada dođe kući pod utjecajem alkohola. Prodiskutirajte s njom o tome i u tom smislu prebacite odgovornost na nju, prema načelu KOLIKO ODGOVORNOSTI POKAŽE, TOLIKO ĆE SLOBODE IMATI.  Pitajte nju što će s tom informacijom.
Više o tome možete pročitati u članku Mladi i promjene.
Srdačan pozdrav i sretno,

   Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik,
   psihoterapeut


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Otežana komunikacija s 16-godišnjom kćeri

<para>
 Poštovani, molila bih vas vaše stručno mišljenje i odgovor na pitanje: Zašto djeca ne mogu imati temperaturne konvulzije nakon 5. godine? Zašto je 5. godina granica, a zašto ne 7. ili 9.? Nigdje nisam mogla naći odgovor. Hvala na razumijevanju. Lijepi pozdrav. Ivana
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Odgovor:</para>
<para>Poštovana, nije točno da dijete ima febrilne konvulzije (grčeve u povišenoj temperaturi) isključivo do pete godine. Do četvrte-pete godine one su najčešće, ali se mogu javiti i u djeteta sa sedam ili devet godina.</para>
<para>Zašto se febrilne konvulzije javljaju češće u mlađe djece? To se može protumačiti većom nezrelošću odnosno većom osjetljivošću električke aktivnosti kore mozga u manjeg djeteta. Povišena temperatura može biti “okidač” i epilepsijskog napadaja i u odrasle osobe. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med., spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Imaju li djeca febrilne konvulzije samo do 5. godine? Zašto djeca ne mogu imati temperaturne konvulzije nakon 5. godine? Zašto je 5. godina granica, a zašto ne 7. ili 9.? 
   Poštovani, molila bih vas vaše stručno mišljenje i odgovor na pitanje: Zašto djeca ne mogu imati temperaturne konvulzije nakon 5. godine? Zašto je 5. godina granica, a zašto ne 7. ili 9.? Nigdje nisam mogla naći odgovor. Hvala na razumijevanju. Lijepi pozdrav. Ivana
   
   Odgovor:
Poštovana, nije  točno da  dijete  ima  febrilne konvulzije  (grčeve u povišenoj  temperaturi) isključivo do pete godine.  Do  četvrte-pete  godine one su najčešće, ali se mogu  javiti  i  u djeteta sa sedam ili devet  godina.
Zašto se  febrilne konvulzije  javljaju  češće u mlađe  djece? To se može  protumačiti  većom  nezrelošću  odnosno  većom  osjetljivošću  električke  aktivnosti  kore  mozga  u manjeg  djeteta. Povišena  temperatura  može  biti  “okidač”  i  epilepsijskog  napadaja i u odrasle  osobe. 
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med., spec. pedijatar-subspec.  dječje neurologije

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Imaju li djeca febrilne konvulzije samo do 5. godine?

<para>
 Njihova igra izgleda tako da ga moj sin pozove na igru, a igra je da se dječak skine, a moj sin ga ljubi po spolovilu! Zove baš njega jer se njega ne "boji" u vrtiću i tako se osjeća jači nad njim. Nakon razgovora, gdje smo mu objasnili da to nije igra, da je to nešto ružno i da se to ne smije ponoviti, on je to nakon nekoliko dana ponovio. Sve je to počelo prije 6 mjeseci, kada se potužio da je to stariji bratić od 10 godina učinio njemu. Nakon toga smo razgovarali sa sinom i objasnili mu da on nije kriv ništa, i da ne smije dozvoliti nikome od vršnjaka ili odraslih da ga diraju, i da mora znati reći ne. Šokiralo nas je što je upravo naš sin bio taj koji zove dječaka na takvu igru. Inače se u vrtiću ne snalazi u društvu, i pomalo se osjeća izoliran (kaže da nema prijatelja). Molim vas za savjet kako mu pomoći. Očajni tata
</para>
<para>Dragi tata,</para>
<para>Posve mi je jasna Vaša zabrinutost. Prvo želim naglasiti jednu vrlo važnu stvar - u ovoj dobi, djeca čak i kada se "igraju" sa svojim ili tuđim spolovilom, njihova namjera nije kao što je to u odrasloj dobi!</para>
<para>Kada djeca otkriju da im dodirivanje spolovila čini ugodu, tada će oni to ponavljati, jer kao i u svim drugim stvarima koje su ugodne, dijete želi da se ponavljaju. Više o samom razvoju spolnosti pročitajte u <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/spolnost-u-djetinjstvu-spolne-igre-i-spolno-ponasanje-kod-djece/8811/1/">članku moje kolegice Kristine Bačkonje</ulink>.</para>
<para>Unatoč tome, s obzirom na ponašanje Vašeg dječaka, ovo je tema koju treba itekako detaljno istražiti zbog čega Vam toplo savjetujem da se obratite dječjem psihologu. Ako ste iz Zagreba, možete doći i k nama (www.centarproventus.hr). Za sada ću Vam dati smjernice kako možete razmišljati i ići prema rješenju ovog problema.</para>
<para>U potpunosti se slažem s Vama, dijete treba naučiti da niti ono smije dirati tuđe spolovilo, niti smije dozvoliti da mu drugi diraju njegovo. U svom pismu naveli ste jedan možebitno značajan detalj - da Vaš dječak nema prijatelja, kako on kaže. Također, naveli ste da se Vaš sin osjeća moćniji nad tim dječakom s kojim se "igra", no da li je moguće da je i tom dječaku ta "igra" ugodna te da su zapravo njih dvojica pronašli način "igre" koja im odgovara?</para>
<para>Dakle, kada bi na kratko stavili sa strane da to nije primjerena "igra", mogli bismo doći do potencijalnog uzroka problema od kojeg, da bismo riješili ponašanje, moramo doći. Uzmimo primjerice da je ova pretpostavka točna - da je to način na koji Vaš dječak "ima prijatelja". Zamislite koliko je to njemu važno, kada vidi oko sebe druge kako imaju prijatelja, kako se igraju zajedno i sada niti on više nije sam.</para>
<para>Tu pretpostavku možete provjeriti tako što ćete u potpuno opuštenom razgovoru s Vašim sinom pitati ga "da li mu je _____ (imenujte dijete s kojim se "igra") prijatelj? Ako kaže potvrdno, tada pitajte da li mu je uvijek bio prijatelj. Činite to vrlo oprezno bez ikakvog savjetovanja i sugeriranja pri tome (kako bi se trebao ili ne bi trebao igrati). Imajte na umu da Vam je cilj otkriti kako se Vaš sin sada osjeća po pitanju imanja prijatelja.</para>
<para>Dakle, ako otkrijete da je uzrok njegovog ponašanja da na taj način Vaš sin ima prijatelja, tada znate u što se trebate usmjeriti - na razvoj njegovih socijalnih vještina. Cilj će Vam tada biti da pomognete svom dječaku da na primjeren način razvija prijateljstva. U početku mu pomozite tako da mu Vi kažete kako može pristupiti drugoj djeci. Možete i tako što ćete se igrati igrica koje su njemu zanimljive kako bi bio sigurniji kada se igra te iste igre sa svojim vršnjacima.</para>
<para>Ipak, naglasila bih još jednom - svakako potražite stručnu pomoć koja će Vas voditi kroz ovaj proces. Uloga stručnjaka će biti da usmjerava Vas koje korake da poduzimate dalje sa svojim djetetom. Ako se ponašanje nastavi i nakon Vaših poduzetih mjera, svakako se obratite na Polikliniku za zaštitu djece. Moguće je da je bratić to činio više od jednom, te da je doista jedina namjera Vašeg sina da bude moćniji od drugog djeteta. Tada su stvari još ozbiljnije i treba im se tako pristupiti.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (5,5) se upušta u spolne igre s vršnjakom u vrtiću Trebam hitnu pomoć. Moj sin ima 5,5 godina i ide u vrtić. Prije nekoliko dana sam otkrio da se s vršnjakom iz grupe odlazi "igrati" u WC. 
    Njihova igra izgleda tako da ga moj sin pozove na igru, a igra je da se dječak skine, a moj sin ga ljubi po spolovilu! Zove baš njega jer se njega ne "boji" u vrtiću i tako se osjeća jači nad njim. Nakon razgovora, gdje smo mu objasnili da to nije igra, da je to nešto ružno i da se to ne smije ponoviti, on je to nakon nekoliko dana ponovio. Sve je to počelo prije 6 mjeseci, kada se potužio da je to stariji bratić od 10 godina učinio njemu. Nakon toga smo razgovarali sa sinom i objasnili mu da on nije kriv ništa, i da ne smije dozvoliti nikome od vršnjaka ili odraslih da ga diraju, i da mora znati reći ne. Šokiralo nas je što je upravo naš sin bio taj koji zove dječaka na takvu igru. Inače se u vrtiću ne snalazi u društvu, i pomalo se osjeća izoliran (kaže da nema prijatelja). Molim vas za savjet kako mu pomoći. Očajni tata

Dragi tata,
Posve mi je jasna Vaša zabrinutost. Prvo želim naglasiti jednu vrlo važnu stvar - u ovoj dobi, djeca čak i kada se "igraju" sa svojim ili tuđim spolovilom, njihova namjera nije kao što je to u odrasloj dobi!
Kada djeca otkriju da im dodirivanje spolovila čini ugodu, tada će oni to ponavljati, jer kao i u svim drugim stvarima koje su ugodne, dijete želi da se ponavljaju. Više o samom razvoju spolnosti pročitajte u članku moje kolegice Kristine Bačkonje.
Unatoč tome, s obzirom na ponašanje Vašeg dječaka, ovo je tema koju treba itekako detaljno istražiti zbog čega Vam toplo savjetujem da se obratite dječjem psihologu. Ako ste iz Zagreba, možete doći i k nama (www.centarproventus.hr). Za sada ću Vam dati smjernice kako možete razmišljati i ići prema rješenju ovog problema.
U potpunosti se slažem s Vama, dijete treba naučiti da niti ono smije dirati tuđe spolovilo, niti smije dozvoliti da mu drugi diraju njegovo. U svom pismu naveli ste jedan možebitno značajan detalj - da Vaš dječak nema prijatelja, kako on kaže. Također, naveli ste da se Vaš sin osjeća moćniji nad tim dječakom s kojim se "igra", no da li je moguće da je i tom dječaku ta "igra" ugodna te da su zapravo njih dvojica pronašli način "igre" koja im odgovara?
Dakle, kada bi na kratko stavili sa strane da to nije primjerena "igra", mogli bismo doći do potencijalnog uzroka problema od kojeg, da bismo riješili ponašanje, moramo doći. Uzmimo primjerice da je ova pretpostavka točna - da je to način na koji Vaš dječak "ima prijatelja". Zamislite koliko je to njemu važno, kada vidi oko sebe druge kako imaju prijatelja, kako se igraju zajedno i sada niti on više nije sam.
Tu pretpostavku možete provjeriti tako što ćete u potpuno opuštenom razgovoru s Vašim sinom pitati ga "da li mu je _____ (imenujte dijete s kojim se "igra") prijatelj? Ako kaže potvrdno, tada pitajte da li mu je uvijek bio prijatelj. Činite to vrlo oprezno bez ikakvog savjetovanja i sugeriranja pri tome (kako bi se trebao ili ne bi trebao igrati). Imajte na umu da Vam je cilj otkriti kako se Vaš sin sada osjeća po pitanju imanja prijatelja.
Dakle, ako otkrijete da je uzrok njegovog ponašanja da na taj način Vaš sin ima prijatelja, tada znate u što se trebate usmjeriti - na razvoj njegovih socijalnih vještina. Cilj će Vam tada biti da pomognete svom dječaku da na primjeren način razvija prijateljstva. U početku mu pomozite tako da mu Vi kažete kako može pristupiti drugoj djeci. Možete i tako što ćete se igrati igrica koje su njemu zanimljive kako bi bio sigurniji kada se igra te iste igre sa svojim vršnjacima.
Ipak, naglasila bih još jednom - svakako potražite stručnu pomoć koja će Vas voditi kroz ovaj proces. Uloga stručnjaka će biti da usmjerava Vas koje korake da poduzimate dalje sa svojim djetetom. Ako se ponašanje nastavi i nakon Vaših poduzetih mjera, svakako se obratite na Polikliniku za zaštitu djece. Moguće je da je bratić to činio više od jednom, te da je doista jedina namjera Vašeg sina da bude moćniji od drugog djeteta. Tada su stvari još ozbiljnije i treba im se tako pristupiti.
Sretno,

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (5,5) se upušta u spolne igre s vršnjakom u vrtiću

<para>
 Jako je dobar učenik ali kad treba odgovarati ima jaku tremu i to me već brine. U školi se počinje odvajati od drugih, bolje rečeno, druga djeca ga ignoriraju. Ima taman ten i zbog toga ga u školi zovu svakakvim imenima kao "cigo".
</para>
<para>
 Nemam ništa protiv Roma, ali on dođe tužan i pita: Što sam ja jedini crn u familiji i ne znam što da mu kažem. Kako da mu pomognem? N.
</para>
<para>Draga N.,</para>
<para>Prvo bih željela reći da je Vaš brat doista sretno dijete kada ima tako brižnu i podržavajuću sestru pored sebe.</para>
<para>Što se tiče njegovih problema u školi, smatram da je najvažnije pružiti mu puno sigurnosti, ljubavi i topline kod kuće kako bi imao „sigurnu bazu“ u koju će se na kraju dana vraćati i u kojoj će imati blisku osobu s kojom će moći razgovarati o svemu što ga muči.</para>
<para>Djeca u njegovoj dobi sklona su zadirkivanju, posebice onih koji su drugačiji od njih, no vrlo je važno kako će se Vaš brat postaviti prema tom zadirkivanju. Ukoliko pridaje puno pažnje njihovim komentarima, drugoj djeci će to stalno biti izvor razonode budući da netko obraća pozornost na njih. Razvojem samopouzdanja koje je često vrlo krhko kod djece njegove dobi, rast će i njegova sigurnost u vlastite sposobnosti te će se poboljšati njegovi odnosi s drugom djecom.</para>
<para>Pod pretpostavkom da Vaš brat ima relativno nisko samopouzdanje, ono što je ohrabrujuće jest činjenica da samopouzdanje nije urođeno te da se ono razvija tijekom života. Ono što bi Vašem bratu moglo pomoći je da se uključi u neku aktivnost u kojoj je dobar (fizička ili kreativna), gdje će steći nove prijatelje s kojima će imati zajedničke interese, ali i gdje će potvrditi da postoji nešto u čemu je jako dobar i uspješan. Važno je naučiti ga da na odbacivanje reagira konstruktivno i prihvati činjenicu da je normalno da se ne sviđamo svima kao što se ni nama ne sviđaju svi ljudi. Također, usporedba s drugima (često s boljima od nas) negativno utječe na samopouzdanje, pa je poželjno uspoređivati se sa samim sobom kako bi mogli uočiti napredak.</para>
<para>Vjerujem da će Vaš brat u optimističnoj, podržavajućoj, toploj i sigurnoj obitelji vrlo brzo usvojiti ponašanja i vještine koja će ga transformirati u zadovoljnog i samopouzdanog dječaka!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djeca u školi ignoriraju ili zadirkuju dječaka jer je tamnije boje kože Pozdrav, slučajno sam naišla na ovu stranicu i nemam riječi, stvarno je za svaku pohvalu. Ovako, imam brata, on ima 12 godina, jako je veselo dijete kod kuće i u blizini bližih osoba. 
    Jako je dobar učenik ali kad treba odgovarati ima jaku tremu i to me već brine. U školi se počinje odvajati od drugih, bolje rečeno, druga djeca ga ignoriraju. Ima taman ten i zbog toga ga u školi zovu svakakvim imenima kao "cigo".


   Nemam ništa protiv Roma, ali on dođe tužan i pita: Što sam ja jedini crn u familiji i ne znam što da mu kažem. Kako da mu pomognem? N.

Draga N.,
Prvo bih željela reći da  je Vaš brat doista sretno dijete kada ima tako brižnu i podržavajuću sestru pored sebe.
Što se tiče njegovih problema u školi, smatram da je najvažnije pružiti mu puno sigurnosti, ljubavi i topline kod kuće kako bi imao „sigurnu bazu“ u koju će se na kraju dana vraćati i u kojoj će imati blisku osobu s kojom će moći razgovarati o svemu što ga muči.
Djeca u njegovoj dobi sklona su zadirkivanju, posebice onih koji su drugačiji od njih, no vrlo je važno kako će se Vaš brat postaviti prema tom zadirkivanju. Ukoliko pridaje puno pažnje njihovim komentarima, drugoj djeci će to stalno biti izvor razonode budući da netko obraća pozornost na njih. Razvojem samopouzdanja koje je često vrlo krhko kod djece njegove dobi, rast će i njegova sigurnost u vlastite sposobnosti te će se poboljšati njegovi odnosi s drugom djecom.
Pod pretpostavkom da Vaš brat ima relativno nisko samopouzdanje, ono što je ohrabrujuće jest činjenica da samopouzdanje nije urođeno te da se ono razvija tijekom života. Ono što bi Vašem bratu moglo pomoći je da se uključi u neku aktivnost u kojoj je dobar (fizička ili kreativna), gdje će steći nove prijatelje s kojima će imati zajedničke interese, ali i gdje će potvrditi da postoji nešto u čemu je jako dobar i uspješan. Važno je naučiti ga da na odbacivanje reagira konstruktivno i prihvati činjenicu da je normalno da se ne sviđamo svima kao što se ni nama ne sviđaju svi ljudi. Također, usporedba s drugima (često s boljima od nas) negativno utječe na samopouzdanje, pa je poželjno uspoređivati se sa samim sobom kako bi mogli uočiti napredak.
Vjerujem da će Vaš brat u optimističnoj, podržavajućoj, toploj i sigurnoj obitelji vrlo brzo usvojiti ponašanja i vještine koja će ga transformirati u zadovoljnog i samopouzdanog dječaka!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djeca u školi ignoriraju ili zadirkuju dječaka jer je tamnije boje kože

<para>
 Kako je na testiranju za školu samo šutjela te je kategorički odbijala napraviti radne listove, školska psihologica je predložila da je ostavimo za dogodine. Kako ja, tako i tete u vrtiću primjetili smo da bi se samo igrala i da joj obveze vezane za školu teško padaju. Htjela sam je motivirati i ipak je malo pripremiti kod kuće za školu, no ona to ne želi. Kada trebamo nešto crtati, bojati, pisati... ona glumi da spava, da je umorna i sl. Veoma voli biti van kuće, igrati se, igrati igrice, gledati crtiće, ali obveze bile kakve vrste jako joj teško padaju. Želim napomenuti da je djete jedinica, urednog i zdravog razvoja. Molila bih Vaše mišljenje i savjet. Hvala. Ma
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Čini se kako je Vaša djevojčica vrlo zaigrano i zdravo dijete koje bezbrižno uživa u svom djetinjstvu, a to je upravo ono što bi djeca njene dobi i trebala činiti. Ono što ste prepoznali kao problem jest to što joj teško pada izvršavanje obaveza.</para>
<para>Čini mi se da želite svoju djevojčicu pripremiti za školu i podučiti ju, no muči Vas to što ona odbija bilo kakve obaveze. Dobra stvar je to što pripremu za školu možete odraditi i na način da na crtanje, pisanje, bojanje i ostale aktivnosti ne gleda kao na obavezu. Zapravo je jako važno da na školu ne gleda kao na neki teret nego kao na zabavno mjesto gdje će kroz razne aktivnosti usvojiti nova znanja.</para>
<para>Naveli ste da se djevojčica jako voli igrati, stoga vjerujem da znate koje su joj omiljene igre ili likovi. To je ono što biste trebali iskoristiti kada ju želite nečemu podučiti. S obzirom da se razvila tolika odbojnost, važno je da idete malim koracima, odnosno da se kroz jednu igru fokusirate na malen opseg toga što bi kroz tu igru mogla naučiti.</para>
<para>Važno je da budete kreativni, pa npr. crtanje ne mora izgledati tako da ona sjedne za stol, a Vi joj date papir i flomastere/bojice. Možete npr. na pod staviti veliki plakat, pripremiti boje (tempere) i crtati prstima po papiru. Pritom možete pustiti njenu omiljenu pjesmu, pozvati još nekoga da joj se pridruži ili na neki drugi način učiniti joj tu aktivnost zabavnom. Isto tako vezano uz učenje slova, možete brojati likove u njenom omiljenom crtiću, drveće u parkiću ili već nešto što procijenite da bi njoj bilo privlačno. Naravno, ne treba pretjerivati s takvim aktivnostima niti inzistirati na tome da mora nešto zapamtiti već je važno pratiti njen tempo. U tim aktivnostima neka ne bude presudno to je li ona usvojila neko znanje ili nije, već da se kroz sam proces igranja zabavi i uživa, a usput će nešto i „upiti“. Pratite njezin napredak i pohvaljujte ju za novo naučene sadržaje (brojeve, slova...).</para>
<para>Spomenuli ste da u trenutcima kada želite potencitrati neke edukativne aktivnosti ona glumi da spava ili da je umorna. Tada bi bilo dobro da joj kažete ono što tada vidite i kako se vi tada osjećate, npr. „Osjećam se zbunjeno kada mi kažeš da si umorna svaki puta kada predložim da idemo crtati. Pitam se znači li to da ti crtanje nije privlačno.“. Na taj način dat ćete joj do znanja da ste shvatili njenu „poruku“ i na neki način joj dati prostora da Vam kaže nešto više o tome, bez da ste ju osudili ili da inzistirate na tome.</para>
<para>Također, bilo bi dobro kada biste joj ponudili izbore, npr. „Poslije ručka ti i ja ćemo se zajedno igrati. Želiš li da bojamo tvoj omiljeni lik iz crtića ili želiš da izrađujemo nešto od plastelina?“. Na taj način djevojčici dajete na važnosti time što ona može odabrati što ćete raditi. Također, možete joj dati da izabere između dva vremena kada će nešto napraviti „Možeš odabrati hoćeš li to napraviti prije večere ili poslije večere.“, što će od materijala koristiti „Možeš odabrati crtati flomasterima ili možeš odabrati crtati pastelama. Što izabireš?“.</para>
<para>Kada svom djetetu pristupite kroz ono što joj je sada najprivlačnije - a to je igra, vjerujem da ni rezultati neće izostati. No da bi ovaj pristup bio učinkovit važno je da se i vi opustite i zaista zabavljate tijekom tih aktivnosti kako bi Vaša djevojčica edukativne aktivnosti prestala smatrati nekim teškim „obavezama“ i prepustila se igri i zabavi kroz koju će postići i ono što vi želite – usvojiti nova znanja.
<emphasis>Tea Knežević, univ. bacc.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica je zaigrana i ne zanima ju priprema za školu. Kako je motivirati na učenje slova, brojeva? Imam djevojčicu rođenu u veljači 2006. godine. Ove godine nije krenula u školu. Kod kuće je jako komunikativna i otvorena, a isto i sa poznatima, dok s nepoznatima malo treba vremena. 
    Kako je na testiranju za školu samo šutjela te je kategorički odbijala napraviti radne listove, školska psihologica je predložila da je ostavimo za dogodine. Kako ja, tako i tete u vrtiću primjetili smo da bi se samo igrala i da joj obveze vezane za školu teško padaju. Htjela sam je motivirati i ipak je malo pripremiti kod kuće za školu, no ona to ne želi. Kada trebamo nešto crtati, bojati, pisati... ona glumi da spava, da je umorna i sl. Veoma voli biti van kuće, igrati se, igrati igrice, gledati crtiće, ali obveze bile kakve vrste jako joj teško padaju. Želim napomenuti da je djete jedinica, urednog i zdravog razvoja. Molila bih Vaše mišljenje i savjet. Hvala. Ma

Draga mama,
Čini se kako je Vaša djevojčica vrlo zaigrano i zdravo dijete koje bezbrižno uživa u svom djetinjstvu, a to je upravo ono što bi djeca njene dobi i trebala činiti. Ono što ste prepoznali kao problem jest to što joj teško pada izvršavanje obaveza.
Čini mi se da želite svoju djevojčicu pripremiti za školu i podučiti ju, no muči Vas to što ona odbija bilo kakve obaveze. Dobra stvar je to što pripremu za školu možete odraditi i na način da na crtanje, pisanje, bojanje i ostale aktivnosti ne gleda kao na obavezu. Zapravo je jako važno da na školu ne gleda kao na neki teret nego kao na zabavno mjesto gdje će kroz razne aktivnosti usvojiti nova znanja.
Naveli ste da se djevojčica jako voli igrati, stoga vjerujem da znate koje su joj omiljene igre ili likovi. To je ono što biste trebali iskoristiti kada ju želite nečemu podučiti. S obzirom da se razvila tolika odbojnost, važno je da idete malim koracima, odnosno da se kroz jednu igru fokusirate na malen opseg toga što bi kroz tu igru mogla naučiti.
Važno je da budete kreativni, pa npr. crtanje ne mora izgledati tako da ona sjedne za stol, a Vi joj date papir i flomastere/bojice. Možete npr. na pod staviti veliki plakat, pripremiti boje (tempere) i crtati prstima po papiru. Pritom možete pustiti njenu omiljenu pjesmu, pozvati još nekoga da joj se pridruži ili na neki drugi način učiniti joj tu aktivnost zabavnom. Isto tako vezano uz učenje slova, možete brojati likove u njenom omiljenom crtiću, drveće u parkiću ili već nešto što procijenite da bi njoj bilo privlačno. Naravno, ne treba pretjerivati s takvim aktivnostima niti inzistirati na tome da mora nešto zapamtiti već je važno pratiti njen tempo. U tim aktivnostima neka ne bude presudno to je li ona usvojila neko znanje ili nije, već da se kroz sam proces igranja zabavi i uživa, a usput će nešto i „upiti“. Pratite njezin napredak i pohvaljujte ju za novo naučene sadržaje (brojeve, slova...).
Spomenuli ste da u trenutcima kada želite potencitrati neke edukativne aktivnosti ona glumi da spava ili da je umorna. Tada bi bilo dobro da joj kažete ono što tada vidite i kako se vi tada osjećate, npr. „Osjećam se zbunjeno kada mi kažeš da si umorna svaki puta kada predložim da idemo crtati. Pitam se znači li to da ti crtanje nije privlačno.“. Na taj način dat ćete joj do znanja da ste shvatili njenu „poruku“ i na neki način joj dati prostora da Vam kaže nešto više o tome, bez da ste ju osudili ili da inzistirate na tome.
Također, bilo bi dobro kada biste joj ponudili izbore, npr. „Poslije ručka ti i ja ćemo se zajedno igrati. Želiš li da bojamo tvoj omiljeni lik iz crtića ili želiš da izrađujemo nešto od plastelina?“. Na taj način djevojčici dajete na važnosti time što ona može odabrati što ćete raditi. Također, možete joj dati da izabere između dva vremena kada će nešto napraviti „Možeš odabrati hoćeš li to napraviti prije večere  ili poslije večere.“,  što će od materijala koristiti „Možeš odabrati crtati flomasterima ili možeš odabrati crtati pastelama. Što izabireš?“.
Kada svom djetetu pristupite kroz ono što joj je sada najprivlačnije - a to je igra, vjerujem da ni rezultati neće izostati. No da bi ovaj pristup bio učinkovit važno je da se i vi opustite i zaista zabavljate tijekom tih aktivnosti kako bi Vaša djevojčica edukativne aktivnosti prestala smatrati nekim teškim „obavezama“ i prepustila se igri i zabavi kroz koju će postići i ono što vi želite – usvojiti nova znanja.
Tea Knežević, univ. bacc.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica je zaigrana i ne zanima ju priprema za školu. Kako je motivirati na učenje slova, brojeva?

<para> Da stvar bude još gora, na uputstvu piše da se mogu koristiti mjesec dana nakon otvaranja, a ni toga se nisam pridržavala. </para>
<para>
 Poštovani, moje pitanje se odnosi na D3 kapi. Naime, otkrila sam da sam bebi davala D3 kapi kojima je istekao rok trajanja čak dva mjeseca. Da stvar bude još gora, na uputstvu piše da se mogu koristiti mjesec dana nakon otvaranja, a ni toga se nisam pridržavala. Takoreći nisam ni čitala uputstvo. Bebi je sad 5 i pol mjeseci, dobro napreduje, nema nikakvih poteskoća. Zanima me što sada mogu učiniti, na što da obratim pažnju kao i kakve bi to moglo imati posljedice? Unapred hvala. Jako zabrinuta mama
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Nakon isteka valjanosti vitamini, pa tako i vitamin D, gube svoju vrijednost. U <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/pedijatar/144/740/vitamin-d-i-dnevne-potrebe-kod-beba">predhodnom odgovoru</ulink> napisala sam nešto više o tom vitaminu i prevenciji rahitisa, pa molim pročitajte. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Vašoj bebi se neće dogoditi ništa loše, a koliko sam shvatila iz pitanje radi se o dva mjeseca ne uzimanja vitamina. Nastavite s davanjem vitamina D redovito dalje, a pedijatar će na pregledu vidjeti ima li eventualno kakvih znakova rahitisa.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</para>
<para>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Dr.Sabol</ulink>
</para>

Beba je uzimala D3 kapi kojima je istekao rok trajanja. Što će se dogoditi? Naime, otkrila sam da sam bebi davala D3 kapi kojima je istekao rok trajanja čak dva mjeseca.  Da stvar bude još gora, na uputstvu piše da se mogu koristiti mjesec dana nakon otvaranja, a ni toga se nisam pridržavala. 

   Poštovani, moje pitanje se odnosi na D3 kapi. Naime, otkrila sam da sam bebi davala D3 kapi kojima je istekao rok trajanja čak dva mjeseca. Da stvar bude još gora, na uputstvu piše da se mogu koristiti mjesec dana nakon otvaranja, a ni toga se nisam pridržavala. Takoreći nisam ni čitala uputstvo. Bebi je sad 5 i pol mjeseci, dobro napreduje, nema nikakvih poteskoća. Zanima me što sada mogu učiniti, na što da obratim pažnju kao i kakve bi to moglo imati posljedice? Unapred hvala. Jako zabrinuta mama
   
   Nakon isteka valjanosti vitamini, pa tako i vitamin D, gube svoju vrijednost. U predhodnom odgovoru napisala sam nešto više o tom vitaminu i prevenciji rahitisa, pa molim pročitajte. 
   Vašoj bebi se neće dogoditi ništa loše, a koliko sam shvatila iz pitanje radi se o dva mjeseca ne uzimanja vitamina. Nastavite s davanjem vitamina D redovito dalje, a pedijatar će na pregledu vidjeti ima li eventualno kakvih znakova rahitisa.
   dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar

   Poliklinika za dječje bolesti Dr.Sabol
 Klinfo.hr 

Beba je uzimala D3 kapi kojima je istekao rok trajanja. Što će se dogoditi?

<para>
 Naime, ide u vrtić, tamo se uvijek igra s jednim djetetom, ne voli veliku skupinu djece. Teta mi je rekla da to kod djece znači manjak samopouzdanja. Doma ima svoje prijatelje i s njima ima savršenu komunikaciju i igru ali npr. ako izađemo u kvart i u igri bude dijete koje on ne poznaje, ne želi se s njima igrati. Kad ga pitam zašto, on odgovara da on to dijete ne pozna i da se srami. Mene zanima da li se tu stvarno radi o tome da moje dijete ima manjak samopuzdanja i na koji način da to pokušamo ispraviti, da se prestane sramiti i da počne lakše komunicirati s djecom. napominjem da ja stalno s njim razgovoram o tome, govorim mu kako se nema razloga sramiti i da bi bilo lijepo da se igra s njima ali nažalost ne vidim pomaka. Bila bih Vam zahvalna ako biste mi napisali svoje mišljene o ovom i savjet koji bi nam pomogao. Unaprijed zahvaljujem, zabinuta mama
</para>
<para>Draga mama,
polazak u osnovnu školu prvi je susret djeteta s jasnim i nedvosmislenim zahtjevima društva o tome što mora naučiti i postići. S obzirom da se djetetovim polaskom u školu mijenjaju i obaveze i odgovornost roditelja, nije neobično da su i roditelji zabrinuti. Brine ih kako će se dijete snaći u novoj sredini, hoće li udovoljiti zahtjevima škole, hoće li se sprijateljiti s drugom djecom...</para>
<para>Činjenica je da uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja, kao i slike o sebi. Djeca ulaze u sredinu u kojoj će u krugu vršnjaka i u okvirima koje definira društvo razvijati, provjeravati i pokazivati različite svoje sposobnosti i osobine. Samostalno će se snalaziti u brojnim situacijama u kojima su im dosada pomagali roditelji.</para>
<para>Ne morate brinuti ako vašem djetetu treba više vremena da se privikne na promjenu i sprijatelji s drugom djecom. Ako se dijete ne privikava lako i nije odmah steklo prijatelje, to je normalno – neka djeca trebaju više vremena da bi se naviknula na promjenu.</para>
<para>Ukoliko to i dalje bude problem po polasku vašeg djeteta u školu, svakako se obratite učiteljici - možda već promjena mjesta sjedenja ili mali razgovor ohrabrenja mogu pomoći. Iz svega što ste naveli o vašem djetetu, ne stječe se dojam da se radi o dječaku koji ima manjak samopouzdanja već o introvertiranom djetetu.</para>
<para>Djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu (kod djece školske dobi se to najčešće vidi u samostalnom igranju). U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan-na-jedan“ ili u manjim grupama, uglavnom bliskih prijatelja. Nisu sretni u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljivi su na gužvu, buku i previše istovremenih aktivnosti.</para>
<para>Ne pokušavajte pretvoriti svoje dijete u ekstravertirano već ga u potpunosti prihvatite takvim kakvo jest, introvertirano i potpuno „normalno“. Bez prosuđivanja ili zamjeranja prihvatite njegovu relativno malu potrebu za društvenim aktivnostima i susretima, izbacite savjete koji uključuju „trebao bi“, „moraš“ i slično.</para>
<para>U konačnici, ukoliko vaše dijete bude imalo bilo kakve poteškoće pri polasku u školu, vrlo je bitno da postupate sabrano te mu pružite podršku i razumijevanje.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Hoće li se moje dijete koje je povučeno prilagoditi u školi? Poštovani, imam sina od 6 godina. Moje dijete za godinu dana kreće u školu i jako se bojim kako će se priviknuti na novu sredinu. 
    Naime, ide u vrtić, tamo se uvijek igra s jednim djetetom, ne voli veliku skupinu djece. Teta mi je rekla da to kod djece znači manjak samopouzdanja. Doma ima svoje prijatelje i s njima ima savršenu komunikaciju i igru ali npr. ako izađemo u kvart i u igri bude dijete koje on ne poznaje, ne želi se s njima igrati. Kad ga pitam zašto, on odgovara da on to dijete ne pozna i da se srami. Mene zanima da li se tu stvarno radi o tome da moje dijete ima manjak samopuzdanja i na koji način da to pokušamo ispraviti, da se prestane sramiti i da počne lakše komunicirati s djecom. napominjem da ja stalno s njim razgovoram o tome, govorim mu kako se nema razloga sramiti i da bi bilo lijepo da se igra s njima ali nažalost ne vidim pomaka. Bila bih Vam zahvalna ako biste mi napisali svoje mišljene o ovom i savjet koji bi nam pomogao. Unaprijed zahvaljujem, zabinuta mama

Draga mama,
polazak u osnovnu školu prvi je susret djeteta s jasnim i nedvosmislenim zahtjevima društva o tome što mora naučiti i postići. S obzirom da se djetetovim polaskom u školu mijenjaju i obaveze i odgovornost roditelja, nije neobično da su i roditelji zabrinuti. Brine ih kako će se dijete snaći u novoj sredini, hoće li udovoljiti zahtjevima škole, hoće li se sprijateljiti s drugom djecom...
Činjenica je da uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja, kao i slike o sebi. Djeca ulaze u sredinu u kojoj će u krugu vršnjaka i u okvirima koje definira društvo razvijati, provjeravati i pokazivati različite svoje sposobnosti i osobine. Samostalno će se snalaziti u brojnim situacijama u kojima su im dosada pomagali roditelji.
Ne morate brinuti ako vašem djetetu treba više vremena da se privikne na promjenu i sprijatelji s drugom djecom. Ako se dijete ne privikava lako i nije odmah steklo prijatelje, to je normalno – neka djeca trebaju više vremena da bi se naviknula na promjenu.
Ukoliko to i dalje bude problem po polasku vašeg djeteta u školu, svakako se obratite učiteljici - možda već promjena mjesta sjedenja ili mali razgovor ohrabrenja mogu pomoći. Iz svega što ste naveli o vašem djetetu, ne stječe se dojam da se radi o dječaku koji ima manjak samopouzdanja već o introvertiranom djetetu.
Djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu (kod djece školske dobi se to najčešće vidi u samostalnom igranju). U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan-na-jedan“ ili u manjim grupama, uglavnom bliskih prijatelja. Nisu sretni u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljivi su na gužvu, buku i previše istovremenih aktivnosti.
Ne pokušavajte pretvoriti svoje dijete u ekstravertirano već ga u potpunosti prihvatite takvim kakvo jest, introvertirano i potpuno „normalno“. Bez prosuđivanja ili zamjeranja prihvatite njegovu relativno malu potrebu za društvenim aktivnostima i susretima, izbacite savjete koji uključuju „trebao bi“, „moraš“ i slično.
U konačnici, ukoliko vaše dijete bude imalo bilo kakve poteškoće pri polasku u školu, vrlo je bitno da postupate sabrano te mu pružite podršku i razumijevanje.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Hoće li se moje dijete koje je povučeno prilagoditi u školi?

<para>
 Imam problema i u društvu, bojim se suprostaviti nekim prijateljima, dopuštam im da me iskorištavaju. Stalno plačem i često sam bijesna, a tada se i ozlijedim. Udarim se i slično. Uza sve to jako se bojim mraka, što mi mnogo otežava život, ne mogu spavati sama u sobi, ne mogu ići vani po mraku, ne mogu ništa. Jednostavno se ukočim. Molim za pomoć. puppy
</para>
<para>Draga puppy,</para>
<para>Veliki broj mladih u dobi od 16 godina ima problema s roditeljima baš iz razloga koji si navela. Roditeljima je njihovo dijete uvijek dijete, a djeca odrastaju. Znam puno roditelja koji se prema svojoj djeci od četrdeset, pedeset godina i dalje ponašaju kao da su djeca. Kada uzmemo u obzir takvo što nije niti čudo da se tvoja mama prema tebi ponaša kao da si dijete.</para>
<para>Po svojim godinama ti polako ulaziš u svijet odraslih i naravno da želiš da te kao takvu tretiraju. No treba imati na umu, da su tvoji roditelji još uvijek odgovorni za tebe (i pred zakonom), a da tebi fali iskustva da budeš potpuno ravnopravna. Zbog svega toga roditeljima zna biti teško balansirati između pružanja slobode svojoj djeci i postavljanja granica.</para>
<para>Ono što bih ti željela poručiti jest da svoju mamu ne možeš promijeniti. Ono što možeš jest promijeniti svoje reakcije u odnosu na nju. Kako to učiniti? Prvenstveno se stavi u njene cipele. Razmisli malo koja je pozadina njena ponašanja? Je li to briga za tebe, je li malo prezaštinička, je li prestroga bojeći se da ti se nešto ne dogodi? Stavljanje u tuđe cipele ne radimo da bismo opravdavali neko ponašanje, već da bismo bolje razumjeli zašto se ta osoba tako ponaša. Kod roditelja neka ponašanja proizlaze prvenstveno iz brige za svoje dijete.</para>
<para>Nadalje, postoji jedna lijepa i poučna rečenica koja kaže „Ako te to što radiš ne dovodi do onoga što želiš, radi nešto drugo“. Često puta promjena našeg ponašanja izaziva promjenu ponašanja druge osobe. Stoga razmisli malo što bi mogla i htjela promijeniti kod sebe. Naravno jako je bitno da to i želiš.</para>
<para>Što se tiče prijateljstava, bilo bi dobro da se zauzmeš za sebe. Za to ti je potrebno mrvicu više samopouzdanja. Evo nekoliko načina kako da radiš na tome:
- Sama sebi napiši jedno pismo koje će početi s „Draga ja“ u kojem se nahvali za sve dobro što si učinila za sebe i za druge, za sve što si postigla…
- Pohvali sama sebe kada nešto dobro napraviš
- Ispričaj se sama sebi kada pomisliš da te nitko ne voli, da se nikome ne sviđaš
- Ako se ne baviš, počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću (vožnja bicikla, rolanje, trčanje, brzo hodanje…)
- Ako već to ne radiš, uvedi redovne obroke (jedi voće i povrće)
- Zamoli drage i bliske ljude da ti kažu barem tri stvari koje vole kod tebe
- Napiši popis svojih karakteristika koje voliš (sve što ti padne na pamet)
- Preuzmi odgovornost u smislu „JA poruka“ Primjerice, kada kažemo ON me naljutio, trebali bismo reći JA sam se naljutio/la, te na taj način preuzeti odgovornost za vlastite emocije. Ako uspijemo tako misliti, neminovno preuzimamo odgovornost za vlastiti osjećaj o sebi samima, kao i za vlastito samopouzdanje.
- Razmisli u čemu se očituje tvoja kreativnost i počni raditi nešto po tom pitanju
- Svaki dan učini jednu lijepu stvar za sebe</para>
<para>Što se tiče straha od mraka. Moj je savjet da porazgovaraš s roditeljima o svojim strahovima. Iskreno. Pristupi im i objasni da ti je to veliki problem i da ti otežava funkcioniranje te zajedno s njima razmisli o mogućim rješenjima. U tvojoj dobi od 16 godina što spada u doba adolescencije strahovi se često pojačavaju i to se događa velikom broju mladih ljudi.</para>
<para>Za početak spavaj uz upaljenu lampicu: Diskretno svjetlo vjerojatno ti neće otežavati da zaspiš, a dovoljno je da odagna strah. Isto tako možeš ostaviti otvorena vrata.</para>
<para>Samo hrabro, možeš ti to!</para>
<para>Srdačno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>
<para> </para>

Problemi s roditeljima, prijateljima i strahovima kod adolescenata Imam 16 godina i imam više problema... Za početak, užasno se puno svađam s mamom jer se ponaša prema meni kao prema djetetu i stalno joj to govorim ali ništa. 
    Imam problema i u društvu, bojim se suprostaviti nekim prijateljima, dopuštam im da me iskorištavaju. Stalno plačem i često sam bijesna, a tada se i ozlijedim. Udarim se i slično. Uza sve to jako se bojim mraka, što mi mnogo otežava život, ne mogu spavati sama u sobi, ne mogu ići vani po mraku, ne mogu ništa. Jednostavno se ukočim. Molim za pomoć. puppy

Draga puppy,
Veliki broj mladih u dobi od 16 godina ima problema s roditeljima baš iz razloga koji si navela. Roditeljima je njihovo dijete uvijek dijete, a djeca odrastaju. Znam puno roditelja koji se prema svojoj djeci od četrdeset, pedeset godina i dalje ponašaju kao da su djeca. Kada uzmemo u obzir takvo što nije niti čudo da se tvoja mama prema tebi ponaša kao da si dijete.
Po svojim godinama ti polako ulaziš u svijet odraslih i naravno da želiš da te kao takvu tretiraju. No treba imati na umu, da su tvoji roditelji još uvijek odgovorni za tebe (i pred zakonom), a da tebi fali iskustva da budeš potpuno ravnopravna. Zbog svega toga roditeljima zna biti teško balansirati između pružanja slobode svojoj djeci i postavljanja granica.
Ono što bih ti željela poručiti jest da svoju mamu ne možeš promijeniti. Ono što možeš jest promijeniti svoje reakcije u odnosu na nju. Kako to učiniti? Prvenstveno se stavi u njene cipele. Razmisli malo koja je pozadina njena ponašanja? Je li to briga za tebe, je li malo prezaštinička, je li prestroga bojeći se da ti se nešto ne dogodi? Stavljanje u tuđe cipele ne radimo da bismo opravdavali neko ponašanje, već da bismo bolje razumjeli zašto se ta osoba tako ponaša. Kod roditelja neka ponašanja proizlaze prvenstveno iz brige za svoje dijete.
Nadalje, postoji jedna lijepa i poučna rečenica koja kaže „Ako te to što radiš ne dovodi do onoga što želiš, radi nešto drugo“. Često puta promjena našeg ponašanja izaziva promjenu ponašanja druge osobe. Stoga razmisli malo što bi mogla i htjela promijeniti kod sebe. Naravno jako je bitno da to i želiš.
Što se tiče prijateljstava, bilo bi dobro da se zauzmeš za sebe. Za to ti je potrebno mrvicu više samopouzdanja. Evo nekoliko načina kako da radiš na tome:
- Sama sebi napiši jedno pismo koje će početi s „Draga ja“ u kojem se nahvali za sve dobro što si učinila za sebe i za druge, za sve što si postigla…
- Pohvali sama sebe kada nešto dobro napraviš
- Ispričaj se sama sebi kada pomisliš da te nitko ne voli, da se nikome ne sviđaš
- Ako se ne baviš, počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću (vožnja bicikla, rolanje, trčanje, brzo hodanje…)
- Ako već to ne radiš, uvedi redovne obroke (jedi voće i povrće)
- Zamoli drage i bliske ljude da ti kažu barem tri stvari koje vole kod tebe
- Napiši popis svojih karakteristika koje voliš (sve što ti padne na pamet)
- Preuzmi odgovornost u smislu „JA poruka“ Primjerice, kada kažemo ON me naljutio, trebali bismo reći JA sam se naljutio/la, te na taj način preuzeti odgovornost za vlastite emocije. Ako uspijemo tako misliti, neminovno preuzimamo odgovornost za vlastiti osjećaj o sebi samima, kao i za vlastito samopouzdanje.
- Razmisli u čemu se očituje tvoja kreativnost i počni raditi nešto po tom pitanju
- Svaki dan učini jednu lijepu stvar za sebe
Što se tiče straha od mraka. Moj je savjet da porazgovaraš s roditeljima o svojim strahovima. Iskreno. Pristupi im i objasni da ti je to veliki problem i da ti otežava funkcioniranje te zajedno s njima razmisli o mogućim rješenjima. U tvojoj dobi od 16 godina što spada u doba adolescencije strahovi se često pojačavaju i to se događa velikom broju mladih ljudi.
Za početak spavaj uz upaljenu lampicu: Diskretno svjetlo vjerojatno ti neće otežavati da zaspiš, a dovoljno je da odagna strah. Isto tako možeš ostaviti otvorena vrata.
Samo hrabro, možeš ti to!
Srdačno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus

  Klinfo.hr 

Problemi s roditeljima, prijateljima i strahovima kod adolescenata

<para> Beba ima i jake vjetrove i ima jednom dnevno stolicu žute boje.</para>
<para>
 Dobar dan! Imam bebu staru 40 dana. Rođena je s tahikardijom i rupicom na srcu. Rupica je po rođenju bila 5 mm sad je 3 mm. Hoće li se smanjiti? Beba ima i jake vjetrove i ima jednom dnevno stolicu žute boje. Na umjetnoj je hrani (bebimilu) jer ga nisam mogla dojiti. Je li dovoljno da ima jednom dnevnom stolicu? Beba ima i začepljen nosić. Koristim Aqua maris kapi ali slabo pomažu. Ima zelenkast iscjedak iz nosa. Molim za pomoć kako riješiti vjetrove i nosić? mikacha
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ako beba dobro napreduje broj i izgled stolica nisu bitni, a što se tiče vjetrova - čemu ih rješavati, dobro je da ih ima, jer na taj način se rješava zraka iz crijeva pa će dojenačke kolike biti manjeg intenziteta.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Rupica na srcu može biti na pretklijetkama i/ ili klijetkama iz vašeg upita lokalizacija nije precizirana, ali kako je mala i praćenjem se evidentira smanjivanje, vjerojatno će se spontano zatvoriti. Nadam se da je i vrijeme tahikardije iza vas.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>U novorođenačkoj i ranoj dijenačkoj dobi zatvoren nosić može biti uzrokom ozbiljenih poteškoća, pa se toaleta po potrebi mora raditi više puta dnevno, za ovu dob je najoptimalnije održavati nosa prohodnim fiziološkom otopinoom. Povremo je potrebno posegnuti i za agresivnijim metodama uz pomoć aspoiratora i aparata za održavanje nosa prohodnim.</para>
<para>Ako je sekret žut svakako treba napraviti bris nosa.</para>
<para>
 <emphasis>Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar</emphasis>
</para>
<para>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">
 <emphasis>Poliklinika za dječje bolesti Sabol</emphasis>
 </ulink>
</para>

Rupica na srcu, vjetrovi i začepljen nosić kod bebe  Imam bebu staru 40 dana. Rođena je s tahikardijom i rupicom na srcu. Rupica je po rođenju bila 5 mm sad je 3 mm. Hoće li se smanjiti?  Beba ima i jake vjetrove i ima jednom dnevno stolicu žute boje.

   Dobar dan! Imam bebu staru 40 dana. Rođena je s tahikardijom i rupicom na srcu. Rupica je po rođenju bila 5 mm sad je 3 mm. Hoće li se smanjiti? Beba ima i jake vjetrove i ima jednom dnevno stolicu žute boje. Na umjetnoj je hrani (bebimilu) jer ga nisam mogla dojiti. Je li dovoljno da ima jednom dnevnom stolicu? Beba ima i začepljen nosić. Koristim Aqua maris kapi ali slabo pomažu. Ima zelenkast iscjedak iz nosa. Molim za pomoć kako riješiti vjetrove i nosić? mikacha
   
   
   Ako beba dobro napreduje broj i izgled stolica nisu bitni, a što se tiče vjetrova - čemu ih rješavati, dobro je da ih ima, jer na taj način se rješava zraka iz crijeva pa će dojenačke kolike biti manjeg intenziteta.
   Rupica na srcu može biti na pretklijetkama i/ ili klijetkama iz vašeg upita lokalizacija nije precizirana, ali kako je mala i praćenjem se evidentira smanjivanje, vjerojatno će se spontano zatvoriti. Nadam se da je i vrijeme tahikardije iza vas.
   U novorođenačkoj i ranoj dijenačkoj dobi zatvoren nosić može biti uzrokom ozbiljenih poteškoća, pa se toaleta po potrebi mora raditi više puta dnevno, za ovu dob je najoptimalnije održavati nosa prohodnim fiziološkom otopinoom. Povremo je potrebno posegnuti i za agresivnijim metodama uz pomoć aspoiratora i aparata za održavanje nosa prohodnim.
Ako je sekret žut svakako treba napraviti bris nosa.

   Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar


   
      Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   
 Klinfo.hr 

Rupica na srcu, vjetrovi i začepljen nosić kod bebe

<para>
 Ne znam kako im reći za novu partnericu, a da im ne priredim novi šok, bojim se da neće biti povrijeđene ili da me ne prestanu voljeti zbog novonastale situacije. Želim imati nekog uz sebe, ali djeca su mi ipak na prvom mjestu. K.
</para>
<para>Poštovani,</para>
<para>Razumijem vašu brigu oko upoznavanja s novom partnericom. Po mom mišljenu ono što je najvažnije u odnosu sa svojom djecom je iskrenost. Prema tome možete i s njima podijeliti svoj strah (posebice sa kćerkom od 13 godina, ona ima sve kapacitete za shvatiti situaciju).</para>
<para>U redu je da mislite na sebe i da imate nekog u svom životu, na taj način i sami ćete biti ispunjeniji pa ćete samim tim biti i bolji otac svojoj djeci.</para>
<para>Jako je važno vaše uvjerenje koje će u situaciji upoznavanja kćerki s novom partnericom upravljati vašim ponašanjem. Ukoliko roditelj ima osjećaj krivnje, grižnje savjesti ili nekakav sličan neželjeni osjećaj on će se svakako u nekom obliku osjetiti na prvom susretu što bi moglo utjecati na atmosferu, a samim tim i na povećanje ionako prisutnog stresa.</para>
<para>Zbog toga bi bilo dobro da preispitate svoja uvjerenja i da prihvatite da je sasvim u redu misliti na sebe u smislu ostvarivanja veze s određenom osobom, što naravno ne znači da nećete razmišljati kako ćete pomoći djeci da se adaptiraju na novonastalu situaciju.</para>
<para>Evo još nekoliko riječi o toj temi iz članka koje smo napisale kolegica Gjurković i ja:</para>
<para>
 <emphasis>Prirodno je i normalno da dijete osjeća ljubomoru, strah da će se roditelj udaljiti od njega što treba respektirati i imati na umu te mu pomoći da to prihvati, što i dalje ne znači da roditelj čini nešto krivo. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Upoznati dijete s partnerom ne mora biti ništa strašno. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Kada roditelj prihvati činjenicu da ne radi ništa loše, ako i osjeća laganu tremu zbog upoznavanja sasvim je u redu da to i kaže djetetu (naravno ovisno o djetetovoj dobi).</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Osim što djeca od roditelja uče mnoge dobre i korisne stvari kao što su kako učiti, kako pospremati, ona također uče na roditeljskom primjeru i ponešto o iskazivanju emocija. S obzirom da su i roditelji prvenstveno ljudi u redu je i preporučljivo da svoje emocije ne sakrivaju od djece, već da ih s njima dijele. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Jako je bitno da dijete novog partnera upozna tek kada se naviklo i prihvatilo činjenicu da njegovi roditelji više ne žive zajedno. U tom smislu djetetovi osjećaji trebaju biti na prvom mjestu. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Predstavljanje partnera djetetu ovisi o djetetovoj dobi i zrelosti. Predškolskoj djeci može se predstaviti kao dobar prijatelj ili prijateljica dok školska djeca već mogu pojmiti pojam romantičnog odnosa te se to djetetu tako može i predstaviti. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Od tog odnosa ne treba odmah puno očekivati. Kao i svaki odnos i ovaj se stvara s vremenom. Polagano upoznavanje i zajedničko druženje utjecati će na njegovo formiranje.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>U tom smislu nije preporučljivo stalno uplitanje biološkog roditelja. Možda je ponekad teško samom sebi objasniti da nova osoba u djetetovom životu i dijete moraju samostalno razvijati odnos koji ne mora uvijek nužno i pravocrtno ići u smjeru koji bi roditelj djeteta želio, no uplitanje roditelja u taj odnos samo ga opterećuje, jer će ili dijete ili novi partner raditi nešto zbog roditelja djeteta, a ne zbog spontane želje za time. To nužno za sobom povlači osjećaj opterećenja i otvara prostor za manipulacije i razne psihološke „igrice“ koje, u stvari, zatavaraju vrata i kod novog partnera i kod djeteta za pravi intiman odnos oslobođen takvih igara.</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Biološki roditelj može se (i mora) uplitati u odnos jedino u cilju zaštite svog djeteta ako je dijete ugroženo, no sve dok se odnos razvija uz poštovanje prema djetetu kao prema osobi, i djetetu i novom partneru treba osigurati prostor za razvoj njihovog posebnog odnosa. Ukoliko dijete iz bilo kojeg razloga smatra da je dolaskom nove osobe narušena njegova intima dobro je osigurati mu što više osobnog prostora, kao i paziti na to da se njegove navike previše ne mijenjaju. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Ukoliko je njegov biološki roditelj s novim partnerom ostvario odnos povjerenja i razumijevanja to će se odraziti na cjelokupnu kvalitetu života te će i dijete zasigurno s većim povjerenjem tu osobu pustiti u svoj život. </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>Ukoliko se dopusti da se taj odnos vremenom razvija, novi partner može preuzeti posebnu ulogu u životu djeteta, kojem će se dijete ponekad i radije povjeriti nego biološkom roditelju. Novi partner pri tome ne mora inzistirati da preuzme identitet roditelja - dijete bi u normalnim okolnostima i dalje trebalo imati oba biološka roditelja koji zajednički brinu o njemu i koje ono voli. Čak i ako tome nije tako, inzistiranje na identitetu roditelja može biti kontraproduktivno. Pustite dijete da samo odluči u kojoj će mjeri prihvatiti novu osobu u svom životu.“</emphasis>
</para>
<para>Još bih na kraju htjela nadodati. Ljubav je emocija koja se stvara u odnosu. Vi razvijate odnos s vašim djevojčicama i sigurno ljubav neće nestati ukoliko im kažete za novu partnericu i upoznate ih s njom. Neće vas zbog toga prestati voljeti.</para>
<para>Nadalje, vi ćete im svojim izborima pružiti i još nešto jako vrijedno, a to je dozvola da ne ne treba ostajati u nezadovoljavajućim odnosima i da svi mi imamo pravo tražiti vlastitu sreću.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik,</emphasis>
 <emphasis>psihoterapeut</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">
Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Kako da kažem djeci da imam novu partnericu? U vezi sam 5 mjeseci, a iza sebe imam razvod i imam dvije cure od 9 i 13 godina. 
    Ne znam kako im reći za novu partnericu, a da im ne priredim novi šok, bojim se da neće biti povrijeđene ili da me ne prestanu voljeti zbog novonastale situacije. Želim imati nekog uz sebe, ali djeca su mi ipak na prvom mjestu. K.

Poštovani,
Razumijem vašu brigu oko upoznavanja s novom partnericom. Po mom mišljenu ono što je najvažnije u odnosu sa svojom djecom je iskrenost. Prema tome možete i s njima podijeliti svoj strah (posebice sa kćerkom od 13 godina, ona ima sve kapacitete za shvatiti situaciju).
U redu je da mislite na sebe i da imate nekog u svom životu, na taj način i sami ćete biti ispunjeniji pa ćete samim tim biti i bolji otac svojoj djeci.
Jako je važno vaše uvjerenje  koje će u situaciji upoznavanja kćerki s novom partnericom  upravljati vašim ponašanjem. Ukoliko roditelj ima osjećaj krivnje, grižnje savjesti ili nekakav sličan neželjeni osjećaj on će se svakako u nekom obliku osjetiti na prvom susretu što bi moglo utjecati na atmosferu, a samim tim i na povećanje ionako prisutnog stresa.
Zbog toga bi bilo dobro da preispitate  svoja uvjerenja i da prihvatite da je sasvim u redu misliti na sebe u smislu ostvarivanja veze s određenom osobom, što naravno ne znači da nećete razmišljati kako ćete pomoći djeci da se adaptiraju na novonastalu situaciju.
Evo još nekoliko riječi o toj temi iz članka koje smo napisale kolegica Gjurković i ja:

   Prirodno je i normalno da dijete osjeća ljubomoru, strah da će se roditelj udaljiti od njega što treba respektirati i imati na umu te mu pomoći da to prihvati, što i dalje ne znači da roditelj čini nešto krivo. 


   Upoznati dijete s partnerom ne mora biti ništa strašno. 


   Kada roditelj prihvati činjenicu da ne radi ništa loše, ako i osjeća laganu tremu zbog upoznavanja sasvim je u redu da to i kaže djetetu (naravno ovisno o djetetovoj dobi).


   Osim što djeca od roditelja uče mnoge dobre i korisne stvari kao što su kako učiti, kako pospremati, ona također uče na roditeljskom primjeru i ponešto o iskazivanju emocija. S obzirom da su i roditelji prvenstveno ljudi  u redu je i preporučljivo da svoje emocije ne sakrivaju od djece, već da ih s njima dijele. 


   Jako je bitno da dijete novog partnera upozna tek kada se naviklo i prihvatilo činjenicu da njegovi roditelji više ne žive zajedno. U tom smislu djetetovi osjećaji trebaju biti na prvom mjestu. 


   Predstavljanje partnera djetetu ovisi o djetetovoj dobi i zrelosti. Predškolskoj djeci može se predstaviti kao dobar prijatelj ili prijateljica dok školska djeca već mogu pojmiti pojam romantičnog odnosa te se to djetetu tako može i predstaviti. 


   Od tog odnosa ne treba odmah puno očekivati. Kao i svaki odnos i ovaj se stvara s vremenom. Polagano upoznavanje i zajedničko druženje utjecati će na njegovo formiranje.


   U tom smislu nije preporučljivo stalno uplitanje biološkog roditelja. Možda je ponekad teško samom sebi objasniti da nova osoba u djetetovom životu i dijete moraju samostalno razvijati odnos koji ne mora uvijek nužno i pravocrtno ići u smjeru koji bi roditelj djeteta želio, no uplitanje roditelja u taj odnos samo ga opterećuje, jer će ili dijete ili novi partner raditi nešto zbog roditelja djeteta, a ne zbog spontane želje za time. To nužno za sobom povlači osjećaj opterećenja i otvara prostor za manipulacije i razne psihološke „igrice“ koje, u stvari, zatavaraju vrata i kod novog partnera i kod djeteta za pravi intiman odnos oslobođen takvih igara.


   Biološki roditelj može se (i mora) uplitati u odnos jedino u cilju zaštite svog djeteta ako je dijete ugroženo, no sve dok se odnos razvija uz poštovanje prema djetetu kao prema osobi, i djetetu i novom partneru treba osigurati prostor za razvoj njihovog posebnog odnosa. Ukoliko dijete iz bilo kojeg razloga smatra da je dolaskom nove osobe narušena njegova intima dobro je osigurati mu što više osobnog prostora, kao i paziti na to da se njegove navike previše ne mijenjaju. 


   Ukoliko je njegov biološki roditelj s novim partnerom ostvario odnos povjerenja i razumijevanja to će se odraziti na cjelokupnu kvalitetu života te će i dijete zasigurno s većim povjerenjem tu osobu pustiti u svoj život. 


   Ukoliko se dopusti da se taj odnos vremenom razvija, novi partner može preuzeti posebnu ulogu u životu djeteta, kojem će se dijete ponekad i radije povjeriti nego biološkom roditelju. Novi partner pri tome ne mora inzistirati da preuzme identitet roditelja - dijete bi u normalnim okolnostima i dalje trebalo imati oba biološka roditelja koji zajednički brinu o njemu i koje ono voli. Čak i ako tome nije tako, inzistiranje na identitetu roditelja može biti kontraproduktivno. Pustite dijete da samo odluči u kojoj će mjeri prihvatiti novu osobu u svom životu.“

Još bih na kraju htjela nadodati. Ljubav je emocija koja se stvara u odnosu. Vi razvijate odnos s vašim djevojčicama i sigurno ljubav neće nestati ukoliko im kažete za novu partnericu i upoznate ih s njom. Neće vas zbog toga prestati voljeti.
Nadalje, vi ćete im svojim izborima pružiti i još nešto jako vrijedno, a to je dozvola da ne ne treba ostajati u nezadovoljavajućim odnosima i da svi mi imamo pravo tražiti vlastitu sreću.
Sretno,

   Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik,
   psihoterapeut
   
      
Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Kako da kažem djeci da imam novu partnericu?

<para>
 djedom, u kontaktu je s majkom i stalno komunicira, ali agresivno. U školi se ne snalazi, iako je uredne inteligencije i sposobnosti, sramežljiva je i s vrlo niskim mišljenjem o sebi. Uvijek ljuta, uvijek mrka, nezadovoljna. Samo sa mnom i djedom ima pristojan odnos. Rezultati u školi daleko su ispod njenih mogućnosti, nema prijatelja, ne druži se, osim s jednom djevojčicom koja se isključivo druži s njom kod kuće, kao da ne želi da je itko vidi s njom. Na odmoru, kako smo blizu škole, ne ostaje s vršnjacima nego dolazi kući. Završava osmi razred i sad je pitanje gdje će, inače fizički je skladna mlada djevojka, manekenskih proporcija, a misli da je najružnija na svijetu. Ono što mene najviše brine je što ne izlazi vani, još nikada nije izišla ni sa kim vani osim u ljetnom periodu na otoku i to ponekad. Išli smo u par navrata kod psihologa, prati je i psiholog iz škole, po mom mišljnju sve je to površno jer jedan psiholog ne može puno učiniti, a ovo što smo je privatno vodili nije dalo rezultata i ona odbija odlazak. Zapravo živi na relaciji kuća-škola-kuća, mobitel, laptop, TV, poneka knjiga i bojim se gdje to ide? Kako je učiniti vedrom osobom, a našu kuću pretvoriti u ugodno mjesto života jer ovako dalje ne ide, preumorna sam ....samo baka
Draga baka,</para>
<para>Razumijem da vam je teško i da ste umorni. Sigurno nije lako odgajati dijete koje iz različitih razloga i životnih okolnosti živi s vama i vašim suprugom.</para>
<para>Isto tako razumijem i vašu unuku. Iz pisma nije jasno koji je razlog što ona živi s vama i ima li kontakata sa svojim ocem. Ono što pretpostavljam jest da je jako zbunjena s cijelom situacijom. Djeca žele biti sa svojim roditeljima i kada tome nije tako često su u konfuziji.</para>
<para>Moja je pretpostavka da je vaša unuka tužna. Tugu s kojom se ne zna nositi zamjenjuje s ljutnjom. Ljutnjom se lakše izražava i ne mora pokazati osjećaj povrijeđenosti koji se najvjerojatnije nalazi ispod svega. I onda počinje začarani krug: njena strategija da se brani je da bude ljuta, mrka, nezadovoljna u komunikaciji; kao takva sigurno nije privlačna za druženje; njeni vršnjaci je izbjegavaju ili sakrivaju da se druže s njom; njena ljutnja postaje još jača...</para>
<para>Uslijed svega povlači se u sebe, ne druži se, ima lošu sliku o sebi.</para>
<para>Pogledajmo što je u toj priči pozitivno:
- S vama i vašim suprugom ima pristojan odnos, što ukazuje na to da zna cijeniti kada se netko ponaša fer prema njoj. Vjerojatno cijeni vašu brigu i trud koji ulažete da joj pomognete.
- Gleda televiziju, čita knjige, na laptopu je što ukazuje da ima interese i da nije posve nezadovoljna i bez volje.
- Ipak izađe u ljetnom periodu.</para>
<para>Ono što bih vam savjetovala je da joj u jednom razgovoru kažete da ju razumijete da joj je teško i da sigurno nije lako živjeti s bakom i djedom, i ne živjeti s mamom i tatom. Na taj način dati ćete joj do znanja da njena situacija nije uobičajena i da razumijete da joj nije lako.</para>
<para>Često ljudi u takvim situacijama vole ukazati na još gore primjere poput „pa nije tebi tako loše, vidiš koliko djece živi u domu". Po mom mišljenju to nije najbolji izbor, jer svakom je njegov problem najveći. Odlična je intervencija dati osobi do znanja da razumijemo njenu situaciju.
Možete ju pitati kako se ona osjeća u vezi toga.</para>
<para>Ona je sada u dobi puberteta, pa evo još nekoliko savjeta s obzirom na dob:</para>
<para>1. Ako ne želi s vama razgovarati, nemojte ju forsirati. U redu, to je njeno pravo. Možete joj ukazati na to što vas u vezi nje zabrinjava i reći joj da ste tu za nju ako poželi razgovarati.
2. Slušajte ju: zaista slušajte što vam ima za reći. Često puta nam djeca govore ozbiljne stvari, a mi ih ignoriramo misleći da nisu važne.
3. Nemojte joj nuditi rješenja, već ju pitajte kako bi ona riješila problem.
4. Vi joj možete pomoći svojim savjetima, iskustvom.</para>
<para>Evidentno je iz vašeg pisma da ima problema sa samopouzdanjem. Tu joj možete pomoći tako da se usmjerite na sve pozitivno što učini, kako izgleda... Prema jednoj teoriji za uspješan odnos potrebno je upućivati drugoj osobi 10 pohvala na jednu kritiku. Dakle pohvalite ju kada god nešto dobro napravi.</para>
<para>Ne znam kakve su vaše reakcije kada dođe pod odmorom kod kuće. Ono što bi bilo super jest da ju ne kritizirate. Ona se tako osjeća, ma što bio tome razlog. Možete joj reći nešto poput „O super da si došla, hoćemo nešto pojesti, popiti sok, popričati..."</para>
<para>Porazgovarajte s njom o njenim interesima. Možete joj savjetovati da upiše neku slobodnu aktivnost. Možete joj koji puta reći što volite kod nje.</para>
<para>Utjecati na njeno samopouzdanje možete na način da vjerujete da ona ima sve kapacitete da riješi svoj problem. Vi ju možete saslušati, hvaliti, pomoći joj da sama nađe rješenje, dopustiti joj da uči na svojim greškama.</para>
<para>I na kraju: vi već jako puno činite za nju. To što joj pružate topao dom je velika stvar koju ona sigurno cijeni i koja će sigurno imati veliki pozitivan utjecaj u njenom daljnjem razvoju.
Nadam se da sam vam barem malo pomogla svojim odgovorom.</para>
<para>Srdačno,</para>
<para>
 <emphasis>Jelena Vrsaljko, </emphasis>
 <emphasis>TA psihoterapeut, NLP trener</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Unuka tinejdžerica zatvara se u sebe, ljuta je i nema volje za druženjem Moja unuka od 15 godina, dijete rastavljenih roditelja, ne može oprostiti majci rastavu, optužuje je da je ona kriva, živi sa mnom i suprugom tj. 
    djedom, u kontaktu je s majkom i stalno komunicira, ali agresivno. U školi se ne snalazi, iako je uredne inteligencije i sposobnosti, sramežljiva je i s vrlo niskim mišljenjem o sebi. Uvijek ljuta, uvijek mrka, nezadovoljna. Samo sa mnom i djedom ima pristojan odnos. Rezultati u školi daleko su ispod njenih mogućnosti, nema prijatelja, ne druži se, osim s jednom djevojčicom koja se isključivo druži s njom kod kuće, kao da ne želi da je itko vidi s njom. Na odmoru, kako smo blizu škole, ne ostaje s vršnjacima nego dolazi kući. Završava osmi razred i sad je pitanje gdje će, inače fizički je skladna mlada djevojka, manekenskih proporcija, a misli da je najružnija na svijetu. Ono što mene najviše brine je što ne izlazi vani, još nikada nije izišla ni sa kim vani osim u ljetnom periodu na otoku i to ponekad. Išli smo u par navrata kod psihologa, prati je i psiholog iz škole, po mom mišljnju sve je to površno jer jedan psiholog ne može puno učiniti, a ovo što smo je privatno vodili nije dalo rezultata i ona odbija odlazak. Zapravo živi na relaciji kuća-škola-kuća, mobitel, laptop, TV, poneka knjiga i bojim se gdje to ide? Kako je učiniti vedrom osobom, a našu kuću pretvoriti u ugodno mjesto života jer ovako dalje ne ide, preumorna sam ....samo baka
Draga baka,
Razumijem da vam je teško i da ste umorni. Sigurno nije lako odgajati dijete koje iz različitih razloga i životnih okolnosti živi s vama i vašim suprugom.
Isto tako razumijem i vašu unuku. Iz pisma nije jasno koji je razlog što ona živi s vama i ima li kontakata sa svojim ocem. Ono što pretpostavljam jest da je jako zbunjena s cijelom situacijom. Djeca žele biti sa svojim roditeljima i kada tome nije tako često su u konfuziji.
Moja je pretpostavka da je vaša unuka tužna. Tugu s kojom se ne zna nositi zamjenjuje s ljutnjom. Ljutnjom se lakše izražava i ne mora pokazati osjećaj povrijeđenosti koji se najvjerojatnije nalazi ispod svega. I onda počinje začarani krug: njena strategija da se brani je da bude ljuta, mrka, nezadovoljna u komunikaciji; kao takva sigurno nije privlačna za druženje; njeni vršnjaci je izbjegavaju ili sakrivaju da se druže s njom; njena ljutnja postaje još jača...
Uslijed svega povlači se u sebe, ne druži se, ima lošu sliku o sebi.
Pogledajmo što je u toj priči pozitivno:
- S vama i vašim suprugom ima pristojan odnos, što ukazuje na to da zna cijeniti kada se netko ponaša fer prema njoj. Vjerojatno cijeni vašu brigu i trud koji ulažete da joj pomognete.
- Gleda televiziju, čita knjige, na laptopu je što ukazuje da ima interese i da nije posve nezadovoljna i bez volje.
- Ipak izađe u ljetnom periodu.
Ono što bih vam savjetovala je da joj u jednom razgovoru kažete da ju razumijete da joj je teško i da sigurno nije lako živjeti s bakom i djedom, i ne živjeti s mamom i tatom. Na taj način dati ćete joj do znanja da njena situacija nije uobičajena i da razumijete da joj nije lako.
Često ljudi u takvim situacijama vole ukazati na još gore primjere poput „pa nije tebi tako loše, vidiš koliko djece živi u domu". Po mom mišljenju to nije najbolji izbor, jer svakom je njegov problem najveći. Odlična je intervencija dati osobi do znanja da razumijemo njenu situaciju.
Možete ju pitati kako se ona osjeća u vezi toga.
Ona je sada u dobi puberteta, pa evo još nekoliko savjeta s obzirom na dob:
1. Ako ne želi s vama razgovarati, nemojte ju forsirati. U redu, to je njeno pravo. Možete joj ukazati na to što vas u vezi nje zabrinjava i reći joj da ste tu za nju ako poželi razgovarati.
2. Slušajte ju: zaista slušajte što vam ima za reći. Često puta nam djeca govore ozbiljne stvari, a mi ih ignoriramo misleći da nisu važne.
3. Nemojte joj nuditi rješenja, već ju pitajte kako bi ona riješila problem.
4. Vi joj možete pomoći svojim savjetima, iskustvom.
Evidentno je iz vašeg pisma da ima problema sa samopouzdanjem.  Tu joj možete pomoći tako da se usmjerite na sve pozitivno što učini, kako izgleda... Prema jednoj teoriji za uspješan odnos potrebno je upućivati drugoj osobi 10 pohvala na jednu kritiku. Dakle pohvalite ju kada god nešto dobro napravi.
Ne znam kakve su vaše reakcije kada dođe pod odmorom kod kuće. Ono što bi bilo super jest da ju ne kritizirate. Ona se tako osjeća, ma što bio tome razlog. Možete joj reći nešto poput „O super da si došla, hoćemo nešto pojesti, popiti sok, popričati..."
Porazgovarajte s njom o njenim interesima. Možete joj savjetovati da upiše neku slobodnu aktivnost.  Možete joj koji puta reći što volite kod nje.
Utjecati na njeno samopouzdanje možete na način da vjerujete da ona ima sve kapacitete da riješi svoj problem. Vi ju možete saslušati, hvaliti, pomoći joj da sama nađe rješenje, dopustiti joj da uči na svojim greškama.
I na kraju: vi već jako puno činite za nju. To što joj pružate topao dom je velika stvar koju ona sigurno cijeni i koja će sigurno imati veliki pozitivan utjecaj u njenom daljnjem razvoju.
Nadam se da sam vam barem malo pomogla svojim odgovorom.
Srdačno,

   Jelena Vrsaljko, 
   TA psihoterapeut, NLP trener


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Unuka tinejdžerica zatvara se u sebe, ljuta je i nema volje za druženjem

<para> Ujutro obavezno pije bočicu kravljeg mlijeka i medolino (pošto nam je doktorica rekla da čokolino, keksolino i rižolino izbacimo i da mu probam dati medolino). Bocu pije 3 puta na dan, jede </para>
<para>
 Pozdrav! Imam sina od 9 mjeseci koji već par dana ima tvrdu stolicu. Ujutro obavezno pije bočicu kravljeg mlijeka i medolino (pošto nam je doktorica rekla da čokolino, keksolino i rižolino izbacimo i da mu probam dati medolino). Bocu pije 3 puta na dan, jede kuhano povrće (svo povrće, nije izbirljiv), ima voćni obrok (kruška, šljiva), baš zato jer ga muči ta stolica. Prvi put smo stolicu pokušali riješiti mlakom vodom na tašte, šljivama, marelicama, kupanjem u toploj vodi, kruškama, jogurtom, ali nije uspjelo ništa od toga.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 Na kraju sam uzela sirup od šljive i smokve i nakon dan-dva mu se regulirala stolica. Ali evo, nakon tjedan dana normalne stolice, jučer se opet pojavila tvrda stolica. Maleni grči noge, plače, sav se oznoji dok to sve obavi. Pomogla sam mu malo toplomjerom i nešto izađe, ali ne sve. Ne znam više što da mu pokušam dati. Kontaktirala sam njegovu pedijatricu (koja je na zamjeni jer je naša na bolovanju) i rekla je da mu dam malo planinskog čaja. Kad sam došla u ljekarnu, ostala sam šokirana, jer taj čaj je za odrasle i nisam sigurna jel ga mogu dati djetetu od 9 mjeseci. Ne znam više što napraviti. Da li mi možete nešto savjetovati i pomoći mi? Lp, T.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,</para>
<para>kravlje mlijeko se ne preporuča davati djeci mlađoj od godinu dana! Obzirom na tvrdu stolicu pokušajte kravlje mlijeko zamjeniti s posebno prilagođenom mliječnom formulom za dojenčad sa zatvorom. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Da bi crijeva pravilno funkcionirala obroci moraju biti redoviti, jer prečesti ili obroci s povećanim vremenskim razmakom remete peristaltiku.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Također je jako važno djetetu davati dovoljnu količinu vode, može i čaj od kamilice. U prehranu ste već uveli voćne i povrtne kašice s više vlakana, što bi trebalo stolice činiti redovitijim i mekanijim. Dok zatvor ili tvrda stolica traje, ne preporuča se davati rižu, banane, mrkvicu ili kašice koje kao dodatak imaju čokoladu. </para>
<para>
 <emphasis>dr.Svjetlana Bela Klancir</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti dr Sabol</ulink>
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Beba ima tvrdu stolicu i ništa ne pomaže Imam sina od 9 mjeseci koji već par dana ima tvrdu stolicu.  Ujutro obavezno pije bočicu kravljeg mlijeka i medolino (pošto nam je doktorica rekla da čokolino, keksolino i rižolino izbacimo i da mu probam dati medolino). Bocu pije 3 puta na dan, jede 

   Pozdrav! Imam sina od 9 mjeseci koji već par dana ima tvrdu stolicu. Ujutro obavezno pije bočicu kravljeg mlijeka i medolino (pošto nam je doktorica rekla da čokolino, keksolino i rižolino izbacimo i da mu probam dati medolino). Bocu pije 3 puta na dan, jede kuhano povrće (svo povrće, nije izbirljiv), ima voćni obrok (kruška, šljiva), baš zato jer ga muči ta stolica. Prvi put smo stolicu pokušali riješiti mlakom vodom na tašte, šljivama, marelicama, kupanjem u toploj vodi, kruškama, jogurtom, ali nije uspjelo ništa od toga.
   
   Na kraju sam uzela sirup od šljive i smokve i nakon dan-dva mu se regulirala stolica. Ali evo, nakon tjedan dana normalne stolice, jučer se opet pojavila tvrda stolica. Maleni grči noge, plače, sav se oznoji dok to sve obavi. Pomogla sam mu malo toplomjerom i nešto izađe, ali ne sve. Ne znam više što da mu pokušam dati. Kontaktirala sam njegovu pedijatricu (koja je na zamjeni jer je naša na bolovanju) i rekla je da mu dam malo planinskog čaja. Kad sam došla u ljekarnu, ostala sam šokirana, jer taj čaj je za odrasle i nisam sigurna jel ga mogu dati djetetu od 9 mjeseci. Ne znam više što napraviti. Da li mi možete nešto savjetovati i pomoći mi? Lp, T.
   
   Poštovana,
kravlje mlijeko se ne preporuča davati djeci mlađoj od godinu dana! Obzirom na tvrdu stolicu pokušajte kravlje mlijeko zamjeniti s posebno prilagođenom mliječnom formulom za dojenčad sa zatvorom. 
   Da bi crijeva pravilno funkcionirala obroci moraju biti redoviti,  jer prečesti ili obroci s povećanim vremenskim razmakom remete peristaltiku.
   Također je jako važno djetetu davati dovoljnu količinu vode, može i čaj od kamilice.  U prehranu  ste već uveli voćne i povrtne kašice s više vlakana, što  bi trebalo stolice činiti redovitijim i mekanijim. Dok zatvor ili tvrda stolica traje, ne preporuča se davati rižu, banane, mrkvicu ili kašice koje kao dodatak imaju čokoladu.   

   dr.Svjetlana Bela Klancir
   
   spec.pedijatar
   
   
   Poliklinika za dječje bolesti dr Sabol


   
   
 Klinfo.hr 

Beba ima tvrdu stolicu i ništa ne pomaže

<para>
 Ode u wc i spusti dasku pa jaše ili legne na trbuh pa si izgužva deku ispod sebe i mrda guzom. Da ne napominjem da se sva oznoji. Što učiniti? Mislim, strah me da ne bi to pred nekim drugim radila pa da pomisle na zlostavljanje kod kuće :((( Upomoć!Zabrinuta jako
</para>
<para>Draga mama,
Sva djeca prolaze kroz određene razvojne faze u odrastanju. Spolnost je normalan i zdrav dio života te se razvija od samog rođenja djeteta. Prema ponašanjima Vaše djevojčice koja ste opisali, može se reći kako zaista nemate razlog za zabrinutost. Dapače, to samo govori da Vaša djevojčica sasvim normalno prolazi kroz fazu istraživanja vlastitog tijela. Naime, u ovoj dobi djeca često dodiruju genitalije zbog relaksacije (npr.u krevetu prije spavanja). Neki roditelji odlučuju ignorirati takva ponašanja djece no svakako bi bilo dobro da se pojasni djetetu da je diranje, iako je ugodno, ipak privatna stvar te da očekuju da takvo ponašanje bude intimno, u privatnosti, a ne pred drugima.</para>
<para>Roditeljski odnos prema spolnosti određuje razvoj djetetova stava prema njoj. Stoga bi bilo dobro kada biste sa svojom djevojčicom o tome razgovarali opušteno i bez iskazivanja nelagode. Važno je da ju ne osuđujete zbog njenog ponašanja te da ju ne kažnjavate i ne zastrašujete.</para>
<para>Ukoliko biste činili nešto od toga, posljedica bi mogla biti da se dijete počne stidjeti svoga tijela. Zabrinutost roditelja, vezana uz mastrubaciju djeteta, bila bi opravdana u slučaju da se dijete zbog mastrubacije isključuje iz drugih aktivnosti te da je njome preokupirano no prema Vašem opisu čini se da to nije slučaj kod Vaše djevojčice.</para>
<para>Važno je da imate na umu kako je spolnost prirodan dio života i da je sasvim normalno da djecu zanima vlastito tijelo. Vi ste ti koji svome djetetu trebate pružiti informacije o spolnosti na jednostavan način, primjeren njenoj dobi. Bitno je da ne izbjegavate razgovor o tome već da strpljivo i opušteno razgovarate o ovoj temi. Na taj način, kod Vaše djevojčice, spolni razvoj bi se trebao dalje normalno odvijati, kao što je i do sada.</para>
<para>Lijepi pozdrav,</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psih.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Djevojčica (5) se čudno igra Pozdrav. Imam pitanje i strašno sam zabrinuta. Imam kćerku staru 5 godina i par puta sam je uhvatila kako se čudno igra. 
    Ode u wc i spusti dasku pa jaše ili legne na trbuh pa si izgužva deku ispod sebe i mrda guzom. Da ne napominjem da se sva oznoji. Što učiniti? Mislim, strah me da ne bi to pred nekim drugim radila pa da pomisle na zlostavljanje kod kuće :((( Upomoć!Zabrinuta jako

Draga mama,
Sva djeca prolaze kroz određene razvojne faze u odrastanju. Spolnost je normalan i zdrav dio života te se razvija od samog rođenja djeteta. Prema ponašanjima Vaše djevojčice koja ste opisali, može se reći kako zaista nemate razlog za zabrinutost. Dapače, to samo govori da Vaša djevojčica sasvim normalno prolazi kroz fazu istraživanja vlastitog tijela. Naime, u ovoj dobi djeca često dodiruju genitalije zbog relaksacije (npr.u krevetu prije spavanja). Neki roditelji odlučuju ignorirati takva ponašanja djece no svakako bi bilo dobro da se pojasni djetetu da je diranje, iako je ugodno, ipak privatna stvar te da očekuju da takvo ponašanje bude intimno, u privatnosti, a ne pred drugima.
Roditeljski odnos prema spolnosti određuje razvoj djetetova stava prema njoj. Stoga bi bilo dobro kada biste sa svojom djevojčicom o tome razgovarali opušteno i bez iskazivanja nelagode. Važno je da ju ne osuđujete zbog njenog ponašanja te da ju ne kažnjavate i ne zastrašujete.
Ukoliko biste činili nešto od toga, posljedica bi mogla biti da se dijete počne stidjeti svoga tijela. Zabrinutost roditelja, vezana uz mastrubaciju djeteta, bila bi opravdana u slučaju da se dijete zbog mastrubacije isključuje iz drugih aktivnosti te da je njome preokupirano no prema Vašem opisu čini se da to nije slučaj kod Vaše djevojčice.
Važno je da imate na umu kako je spolnost prirodan dio života i da je sasvim normalno da djecu zanima vlastito tijelo. Vi ste ti koji svome djetetu trebate pružiti informacije o spolnosti na jednostavan način, primjeren njenoj dobi. Bitno je da ne izbjegavate razgovor o tome već da strpljivo i opušteno razgovarate o ovoj temi. Na taj način, kod Vaše djevojčice, spolni razvoj bi se trebao dalje normalno odvijati, kao što je i do sada.
Lijepi pozdrav,

   Tea Knežević, univ.bacc.psih.
   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Djevojčica (5) se čudno igra

<para>
 Obzirom da imam sina od 16 mjeseci, zanima me koja je dobna granica da se prevuće kožica preko glavića? Hvala!
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Nema usaglašenih stavova do koje dobi bi se kožica glavića trebala slobodno prevući. U praksi ćete čuti stotine različitih mišljenja. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Osobni stav koji je prihvaćen u našoj Poliklinici je da je prevlačenje kožice glansa poželjno nakon dojenačkog perioda - od navršene prve godine života. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Naime, priraslice (adhezije) glavića onemogućavaju održavanje higijene vanjskog spolovila i imaju za posljedicu stvaranje džepova smegme koji su predispozicija za razvoj infekcije - balanitisa. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ukoliko do sada niste uspjeli prevući kožicu u svojeg djeteta, predlažem Vam da se obratite pedijatru koji će jednim manualnim hvatom (u lokalnoj anesteziji) osloboditi glavić priraslica i za cijeli život riješiti ovaj problem u Vašeg dječaka.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Sabol</ulink>
</para>

Kada je najbolje muškim bebama prevući kožicu preko glavića? Poštovana! Obzirom da imam sina od 16 mjeseci, zanima me koja je dobna granica da se prevuće kožica preko glavića?Poštovana! 
    Obzirom da imam sina od 16 mjeseci, zanima me koja je dobna granica da se prevuće kožica preko glavića? Hvala!
   
   Nema usaglašenih stavova do koje dobi bi se kožica glavića trebala slobodno prevući. U praksi  ćete  čuti  stotine različitih  mišljenja.  
   Osobni stav koji je prihvaćen u našoj Poliklinici je da je prevlačenje kožice glansa poželjno  nakon dojenačkog perioda - od navršene prve godine života. 
   Naime, priraslice (adhezije) glavića onemogućavaju održavanje higijene vanjskog spolovila i  imaju za posljedicu stvaranje džepova smegme  koji su  predispozicija za razvoj infekcije - balanitisa.   
   Ukoliko do sada niste uspjeli prevući kožicu u svojeg djeteta, predlažem Vam da se obratite  pedijatru koji će jednim manualnim hvatom (u lokalnoj anesteziji) osloboditi glavić priraslica  i za cijeli život riješiti ovaj problem u Vašeg dječaka.
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med.spec. pedijatar 
   
   Poliklinika za dječje bolesti Sabol
 Klinfo.hr 

Kada je najbolje muškim bebama prevući kožicu preko glavića?

<para> Izdržali smo pola infuzije i onda sam molila da ju isključe jer su prva 3 sata bila 3 sata iz pakla gdje je moj sin konstantno vrištao, pokušavao spuznuti dolje </para>
<para>
 Poštovani, kao majka osjećam se vrlo nemoćno kada moja pedijatrica procjeni da moje dijete mora ići u bolnicu na infuziju. Imam sina od 20 mjeseci i bila mu je potrebna infuzija koja je trebala istjecati 6 sati. Izdržali smo pola infuzije i onda sam molila da ju isključe jer su prva 3 sata bila 3 sata iz pakla gdje je moj sin konstantno vrištao, pokušavao spuznuti dolje sa kreveta, sve samo da mu to maknu. Mislim da bi mi uvelike olakšalo prihvaćanje situacije kad bih bolje razumjela zašto i kako o infuziji. Zanima me kada je infuzija apsolutno indicirana, da li postoje nekakve alternative? Što određuje koliko dugo mora istjecati (jer sam čula da istom djetetu nekad daju istu infuziju u pola kraćem vremenu), tu me zanimaju konkretni podaci ako se radi o kilaži ili stupnju dehidratacije (čime se on mjeri i o kojim vrijednostima se radi), ili vrsti otopine? Koje su posljedice ili mogući problemi ako infuzija prebrzo iscuri? Koji je znak da je dijete primilo dovoljno tekućine kroz infuziju pa makar je možda tek iscurilo i pola? Unaprijed hvala! KL
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dehidracija predstavlja smanjenje zaliha vode i elektrolita u organizmu, najčešće uslijed jakog proljeva, povraćanja. Prvi znaci dehidracije (blage) javljaju se u obliku žeđi, umora, opće slabosti, suhoće jezika. Žeđ ne mora biti uvijek prisutna. Umjereno dehidrirano dijete mokri malo, urin može biti taman, rumena suha koža, suhe oči i usta, upale oči, jezik bijelo oboložen, nedostatak elastičnosti kože, glavobolja. Teže dehidrirano dijete uz navedene simptome ima hladne ruke i stopala, ubrzani rad srca, uvučenu fontanelu, ne mokri, vrtoglavicu, poremećaj svijesti. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Točnija procjena stupnja dehidracije moguća je u slučaju kad točno znamo težinu djeteta prije početka bolesti i ako je usporedimo s trenutnom težinom. Pad težine u gramima je izravno mjerilo za deficit tekućine u mililitriima. Smatra se da je deficit tekućine kod blage dehidracije u dojenčeta 50ml/kg tjelesne težine, do 100 ml/kg tjelesne težine kod umjerene i do 150 ml/kg tjelesne težine kod teške dehidracije. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Na dehidraciju su osobito osjetljiva djeca, posebice male bebe. Stoga je potrebno kod svakog pojačanog gubitka vode, nadoknaditi deficit pojačanim unosom vode i elektrolita. Preporučuje se nadoknada tekućine na usta uvijek kad je to moguće, a koriste se već pripremljene otopine koje sadrže minerale i glukozu, npr. Rehidromix, Humana elektrolit (prodaju se u obliku praška koji se otapa u vodi) ili ORS 200 - gdje su potrebni elementi već otopljeni u soku od mrkve. Pri doziranju tekućine treba imati u vidu da dijete mora nadoknaditi postojeći deficit tekućine (npr. 50 ml/kg težine) i osigurati tekućinu za održavanje dnevnih fizioloških potreba (npr.100-150 ml/kg težine na dan). Nadoknadu otopinom ORS treba početi i prije pojave znakova dehidracije. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dijete koje povraća ili odbija tekućinu ili je gubitak prevelik, potrebno je nadoknaditi tekućinu infuzijama. Terapija dehidracije ide obično u tri faze. U prvoj se nadoknađuje tekućina, obično nekom izotoničnom otopinom (NaCl, Glukosalina, Ringer ili 5% glukoza). Daje se obično 20ml/kg tjelesne težine u roku od 15-30 minuta, a zatim se nastavlja polako kap po kap kroz 1-2 sata. Kasniji plan infuzije ovisi o vrsti dehidracije, potrebi nadoknade elektrolita, rješavanja acidobaze ravnoteže. Odluku o daljem tijeku liječenja donosi liječnik temeljem stanja djeteta i laboratorijskih nalaza.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dehidracija i davanje infuzije djeci  Imam sina od 20 mjeseci i bila mu je potrebna infuzija koja je trebala istjecati 6 sati.  Izdržali smo pola infuzije i onda sam molila da ju isključe jer su prva 3 sata bila 3 sata iz pakla gdje je moj sin konstantno vrištao, pokušavao spuznuti dolje 

   Poštovani, kao majka osjećam se vrlo nemoćno kada moja pedijatrica procjeni da moje dijete mora ići u bolnicu na infuziju. Imam sina od 20 mjeseci i bila mu je potrebna infuzija koja je trebala istjecati 6 sati. Izdržali smo pola infuzije i onda sam molila da ju isključe jer su prva 3 sata bila 3 sata iz pakla gdje je moj sin konstantno vrištao, pokušavao spuznuti dolje sa kreveta, sve samo da mu to maknu. Mislim da bi mi uvelike olakšalo prihvaćanje situacije kad bih bolje razumjela zašto i kako o infuziji. Zanima me kada je infuzija apsolutno indicirana, da li postoje nekakve alternative? Što određuje koliko dugo mora istjecati (jer sam čula da istom djetetu nekad daju istu infuziju u pola kraćem vremenu), tu me zanimaju konkretni podaci ako se radi o kilaži ili stupnju dehidratacije (čime se on mjeri i o kojim vrijednostima se radi), ili vrsti otopine? Koje su posljedice ili mogući problemi ako infuzija prebrzo iscuri? Koji je znak da je dijete primilo dovoljno tekućine kroz infuziju pa makar je možda tek iscurilo i pola? Unaprijed hvala! KL
   
   Dehidracija predstavlja smanjenje zaliha vode i elektrolita u organizmu, najčešće uslijed jakog proljeva, povraćanja. Prvi znaci dehidracije (blage) javljaju se u obliku žeđi, umora, opće slabosti, suhoće jezika. Žeđ ne mora biti uvijek prisutna. Umjereno dehidrirano dijete mokri malo, urin može biti taman, rumena suha koža, suhe oči i usta, upale oči,  jezik bijelo oboložen, nedostatak elastičnosti kože, glavobolja. Teže dehidrirano dijete uz navedene simptome ima hladne ruke i stopala, ubrzani rad srca, uvučenu fontanelu, ne mokri, vrtoglavicu, poremećaj svijesti. 
   Točnija procjena stupnja dehidracije moguća je u slučaju kad točno znamo težinu djeteta prije početka bolesti i ako je usporedimo s trenutnom težinom. Pad težine u gramima je izravno mjerilo za deficit tekućine u mililitriima. Smatra se da je deficit tekućine kod blage dehidracije u dojenčeta 50ml/kg tjelesne težine, do 100 ml/kg tjelesne težine kod umjerene i do 150 ml/kg tjelesne težine kod teške dehidracije. 
   Na dehidraciju su osobito osjetljiva djeca, posebice male bebe. Stoga je potrebno kod svakog pojačanog gubitka vode, nadoknaditi deficit pojačanim unosom vode i elektrolita. Preporučuje se nadoknada tekućine na usta uvijek kad je to moguće, a koriste se već pripremljene otopine koje sadrže minerale i glukozu, npr. Rehidromix, Humana elektrolit (prodaju se u obliku praška koji se otapa u vodi) ili ORS 200 - gdje su potrebni elementi već otopljeni u soku od mrkve. Pri doziranju  tekućine treba imati u vidu da dijete mora nadoknaditi postojeći deficit tekućine (npr. 50 ml/kg težine) i osigurati tekućinu za održavanje dnevnih fizioloških potreba (npr.100-150 ml/kg težine na dan). Nadoknadu otopinom ORS treba početi i prije pojave znakova dehidracije. 
   Dijete koje povraća ili odbija tekućinu ili je gubitak prevelik, potrebno je nadoknaditi tekućinu infuzijama. Terapija dehidracije ide obično u tri faze. U prvoj se nadoknađuje tekućina, obično nekom izotoničnom otopinom (NaCl, Glukosalina, Ringer ili 5% glukoza). Daje se obično 20ml/kg tjelesne težine u roku od 15-30 minuta, a zatim se nastavlja polako kap po kap kroz 1-2 sata. Kasniji plan infuzije ovisi o vrsti dehidracije, potrebi nadoknade elektrolita, rješavanja acidobaze ravnoteže. Odluku o daljem tijeku liječenja donosi liječnik temeljem stanja djeteta i laboratorijskih nalaza.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Dehidracija i davanje infuzije djeci

<para>
 Unazad 2 godine vidim promjene u njegovom ponašanju - skloniji je igri s djevojčicama, sklon oblačenju haljina. U ulici živi dječak koji ga je od 1. godine života maltertirao tukao i te promjene su nastale kada je taj dječak krenio u vrtić s mojim sinom. On se počeo povlačiti u sebe, izgubio je samopouzdanje... Danas sam jako zabrinuta za njega jer je moj sin opčinjen tim dječakom, a on ga omalovažava, ruga mu se, ismijava ga i okreće svu djecu protiv njega. Na ulici i u nepoznatoj sredini moj sin je počeo gristi nokte, imati panične strahove, ne želi više sam na ulicu izaći (zbog pasa, jer odkad je taj susjed dobio psa, plašio ga je da će ga raskidati), počeo je raditi krive stvari, loše, da bi bio prihvaćen od te djece na ulici. Svoje dijete koje je bilo otvoreno i veselo više ne prepoznajem, zatvoren je postao. Plačljiv je, boji se skupine djece, kaže da se boji djece. Kako da mu pomognem u odbačenosti? I sa samopouzdanjem i paničnim strahovima? Želim vratit svoje dijete..Hvala. M.P.
</para>
<para>Draga M.P,
Djetetov osjećaj samopoštovanja i slike o sebi može se ojačati na više načina, a pritom veliku važnost imaju roditelji, prijatelji i osobe koje su mu važne i koje cijeni.</para>
<para>Ponekad se to može ostvariti kroz uključivanje djeteta u neku aktivnost za koju ima talent ili sposobnosti, kroz konzistentno pohvaljivanje i poticanje i za male uspjehe, primjećivanje i ohrabrivanje njegova truda (čak i ako nije uspjelo), te kroz poticanje da samo opaža svoje pozitivne aspekte i napore te se samo pohvaljuje za to.</para>
<para>S obzirom da je vaše dijete bilo i još uvijek jest izloženo nasilju od strane vršnjaka, postoji niz stvari kojima ga možete podučiti kako bi se zaštitio:
• Razuvjerite ga u razmišljanju kako, iz nekog razloga zaslužuje biti žrtva - ne mora osjećati sram; nasilnici su ti koji imaju problem
• Podučite ga kako da bude čvrst i jasan – neka gleda nasilnika u oči i kaže PRESTANI!
• Pomozite mu u osvještavanju činjenice da ne može promijeniti nasilnika, te ga pohvalite što Vam se povjerilo i potaknite ga da o istome obavijesti učitelja/odgajatelja u kojeg ima povjerenja (ukoliko je nasilničkom ponašanju izložen u školi/vrtiću)
• Potaknite ga neka potraži pomoć vršnjaka i ohrabrujte ga u sklapanju i održavanju novih prijateljstava
• Potičite razvoj socijalnih vještina Vašeg djeteta (ljubaznost, empatija, slušanje, nenasilno rješavanje sukoba, kooperativnost, izražavanje želja i potreba…)</para>
<para>U svakom slučaju potražite pomoć školskog/vrtićkog osoblja te zajedno poduzmite potrebne mjere s ciljem zašite djeteta od daljnje viktimizacije.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Manjak samopouzdanja i panični strahovi zbog maltretiranja od strane vršnjaka Poštovani. Imam sina od 7 godina. Vrlo je veselo, intelingentno i osjećajno dijete. U vrtiću je uvijek bio omiljen. 
    Unazad 2 godine vidim promjene u njegovom ponašanju - skloniji je igri s djevojčicama, sklon oblačenju haljina. U ulici živi dječak koji ga je od 1. godine života maltertirao tukao i te promjene su nastale kada je taj dječak krenio u vrtić s mojim sinom. On se počeo povlačiti u sebe, izgubio je samopouzdanje... Danas sam jako zabrinuta za njega jer je moj sin opčinjen tim dječakom, a on ga omalovažava, ruga mu se, ismijava ga i okreće svu djecu protiv njega. Na ulici i u nepoznatoj sredini moj sin je počeo gristi nokte, imati panične strahove, ne želi više sam na ulicu izaći (zbog pasa, jer odkad je taj susjed dobio psa, plašio ga je da će ga raskidati), počeo je raditi krive stvari, loše, da bi bio prihvaćen od te djece na ulici. Svoje dijete koje je bilo otvoreno i veselo više ne prepoznajem, zatvoren je postao. Plačljiv je, boji se skupine djece, kaže da se boji djece. Kako da mu pomognem u odbačenosti? I sa samopouzdanjem i paničnim strahovima? Želim vratit svoje dijete..Hvala. M.P.

Draga M.P,
Djetetov osjećaj samopoštovanja i slike o sebi može se ojačati na više načina, a pritom veliku važnost imaju roditelji, prijatelji i osobe koje su mu važne i koje cijeni.
Ponekad se to može ostvariti kroz uključivanje djeteta u neku aktivnost za koju ima talent ili sposobnosti, kroz konzistentno pohvaljivanje i poticanje i za male uspjehe, primjećivanje i ohrabrivanje njegova truda (čak i ako nije uspjelo), te kroz poticanje da samo opaža svoje pozitivne aspekte i napore te se samo pohvaljuje za to.
S obzirom da je vaše dijete bilo i još uvijek jest izloženo nasilju od strane vršnjaka, postoji niz stvari kojima ga možete podučiti kako bi se zaštitio:
• Razuvjerite ga u razmišljanju kako, iz nekog razloga zaslužuje biti žrtva - ne mora osjećati sram; nasilnici su ti koji imaju problem
• Podučite ga kako da bude čvrst i jasan – neka gleda nasilnika u oči i kaže PRESTANI!
• Pomozite mu u osvještavanju činjenice da ne može promijeniti nasilnika, te ga pohvalite što Vam se povjerilo i potaknite ga da o istome obavijesti učitelja/odgajatelja u kojeg ima povjerenja (ukoliko je nasilničkom ponašanju izložen u školi/vrtiću)
• Potaknite ga neka potraži pomoć vršnjaka i ohrabrujte ga u sklapanju i održavanju novih prijateljstava
• Potičite razvoj socijalnih vještina Vašeg djeteta (ljubaznost, empatija, slušanje, nenasilno rješavanje sukoba, kooperativnost, izražavanje želja i potreba…)
U svakom slučaju potražite pomoć školskog/vrtićkog osoblja te zajedno poduzmite potrebne mjere s ciljem zašite djeteta od daljnje viktimizacije.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Manjak samopouzdanja i panični strahovi zbog maltretiranja od strane vršnjaka

<para> količina hemoglobina se smanjuje: 86, pa 76, pa 75. Pije sirup Ferum, naj</para>
<para>
 Poštovani, rodila sam bebu u 37. tjednu carskim rezom. Nakon što je riješen problem s nerazvijenim plućima, pušten je kući, ali sa dijagnozom anemije koja se od tada samo pogoršava. Tj. količina hemoglobina se smanjuje: 86, pa 76, pa 75. Pije sirup Ferum, najpre 0,7 mg, a sada 1,5 mg. Svi drugi parametri su se poboljšali, ali hemoglobin stagnira. O čemu je riječ? Da li bi mu trebali povećati dozu sirupa i smijem li to na svoju ruku uraditi? Bebač inače dobro napreduje (udebljao se za mjesec dana više od 1 kg), živahan je, jede redovno i dobro. Može li se nekeko povećati taj hemoglobin i izbjeći transfuzija, a time, vjerujem, i ponovni boravak u bolnici? Unapred zahvalana na odgovoru, V.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Sideropenijska anemija je najčešća deficitarna anemija dječje dobi i nastaje zbog nedostatka željeza (Fe).<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Željezo je element koji ima veliki utjecaj na zdravlje, a najveći postotak se nalazi u crvenim krvnim stanicama (eritrocitima), te kao dio spoja hemoglobina sudjeluje u vezanju i prijenosu kisika što je i najvažnija funkcija željeza. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Koliku će zalihu dijete imati pri porodu ovisi o količini željeza u majčinom organizmu i o trajanju trudnoće, jer dijete od majke naviše željeza dobije zadnje tjedne trudnoće.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>U Vašem pitanju niste naveli tjelesnu težinu djeteta, a također nije jasno koju dozu dobiva, da li je 0.7 mg. odnosno 1.5 mg ukupna dnevna doza ili po kilogramu tjelesne težine. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Liječenje sideropenične anemije provodi se preparatima koji sadrže soli fero-željezo, na usta (per os) konkretno Ferrum Lek u dozi od 3 mg na kilogram tjelesne težine, podijeljeno u tri doze.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Preparate na usta preporuča se uzimati prije obroka jer je apsorpcija u probavnom traktu bolja, može se dodati C vitamin čime će se pospješiti apsorpcija. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Zdravka Gjergja dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Spec. pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Sabol</ulink>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Anemija i kako povećati hemoglobin kod bebe? Rodila sam bebu u 37. tjednu carskim rezom. Nakon što je riješen problem s nerazvijenim plućima, pušten je kući, ali sa dijagnozom anemije koja se od tada samo pogoršava. Tj.  količina hemoglobina se smanjuje: 86, pa 76, pa 75. Pije sirup Ferum, naj

   Poštovani, rodila sam bebu u 37. tjednu carskim rezom. Nakon što je riješen problem s nerazvijenim plućima, pušten je kući, ali sa dijagnozom anemije koja se od tada samo pogoršava. Tj. količina hemoglobina se smanjuje: 86, pa 76, pa 75. Pije sirup Ferum, najpre 0,7 mg, a sada 1,5 mg. Svi drugi parametri su se poboljšali, ali hemoglobin stagnira. O čemu je riječ? Da li bi mu trebali povećati dozu sirupa i smijem li to na svoju ruku uraditi? Bebač inače dobro napreduje (udebljao se za mjesec dana više od 1 kg), živahan je, jede redovno i dobro. Može li se nekeko povećati taj hemoglobin i izbjeći transfuzija, a time, vjerujem, i ponovni boravak u bolnici? Unapred zahvalana na odgovoru, V.
   
   
   Sideropenijska anemija je najčešća deficitarna anemija dječje dobi i nastaje zbog nedostatka željeza (Fe).
   Željezo je element koji ima veliki utjecaj na zdravlje, a najveći postotak se nalazi u crvenim krvnim stanicama (eritrocitima), te kao dio spoja hemoglobina sudjeluje u vezanju i prijenosu kisika što je i najvažnija funkcija željeza.   
   Koliku će zalihu dijete imati pri porodu ovisi o količini željeza u majčinom organizmu i o trajanju trudnoće, jer dijete od majke naviše željeza dobije zadnje tjedne trudnoće.
   U Vašem pitanju niste naveli tjelesnu težinu djeteta, a također nije jasno koju dozu dobiva, da li je 0.7 mg. odnosno 1.5 mg ukupna dnevna doza ili po kilogramu tjelesne težine. 
   Liječenje sideropenične anemije provodi se preparatima koji sadrže soli fero-željezo, na usta (per os) konkretno Ferrum Lek u dozi od 3 mg  na kilogram tjelesne težine, podijeljeno u tri doze.
   Preparate na usta  preporuča se  uzimati prije obroka jer je apsorpcija u probavnom traktu bolja, može se dodati C vitamin čime će se  pospješiti apsorpcija.       
   
   Zdravka Gjergja  dr. med.Spec. pedijatar
   Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   
   
 Klinfo.hr 

Anemija i kako povećati hemoglobin kod bebe?

<para>
 Krenuo je u vrtić prije 2 tjedna i adaptacija još traje, ali to nije ono što me brine. Brine me kako mu na njemu najrazumljiviji način objanisniti pojam oca? Otac ga je priznao kad je imao 8 mjeseci, viđao ga je jer sam ga vodila redovito kod njega, nikad nije plaćao alimentaciju niti se brinuo ni zvao za sina. Kad je dijete imalo 1 godinu doživjeli smo agresivni napad od oca (verbalni i fizički) gdje je dijete doživjelo šok! Nakon toga ga nije viđao sve do prije mjesec dana, kada ga je vidio za 2. rođendan i dobio poklon od njega. Trenutno smo na sudu za alimentaciju, viđanje i skrbništvo. Znam da će ubrzo dijete početi viđati oca i pomirila sam se s tim i znam da je to najbolje za njega, ali da li treba nekako pripremati dijete za taj dan? Nisam spomenula da dijete još ne priča, tj. priča neki svoj jezik koji ja razumijem. U glavici mu se sve pomiješalo... moga oca je zvao tata, onda sam mu objasnila da je to djed, sada ga zove dida ali i tete u vrtiću isto zove dida (mislim da ga teta podsjeća na tata pa je zbunjen). Ne znam što mi je raditi? Želim mu olakšati što je više moguće ali neznam na koji način... Ne znam da li trebam spominjati oca ili ne? Vjerojatno će ubrzo kad progovori početi i pitanja o tati. Ali isto tako nisam ni sigurna koliko će njegov otac njega viđati i biti odgovoran, da li će se uopće pojavljivati? I samo još jedno pitanje - koje je mjesto najbolje za viđanje oca? Kod mene nema šanse da dođe i neće htjeti. On sad ima drugu ženu i čekaju dijete, pa znači da ni kod njega neće biti moguće. Gdje da održavamo te susrete? Hvala Vam na odgovoru. zabrinuta mama
Draga zabrinuta mama,</para>
<para>Svakako bi bilo dobro da objasnite svom djetetu što znači tata i da će se početi viđati s tatom. Igračke koje voli, pretpostavit ću da voli autiće, zamislite i predočite mu kao da su ljudi.</para>
<para>Dakle, uzmite jedan autić koji će biti mama autić, pa jedan koji će biti on, pa dva za dedu i baku i jedan za tatu. Složite ih tako da mama, baka, deda i mali autić „žive“ zajedno u jednoj kući. Pokažite neke uobičajene zajedničke, svakodnevne aktivnosti. Zatim neka „mama-autić“, „dijete –autić“ odu zajedno u park gdje će se sresti sa „tatom-autić“. Možete onda njega pitati što bi „dijete-autić“ moglo raditi u parku. Možda će imati ideje da se ide igrati u pijesak, pa onda odglumite da se autić – dijete igra u pijesku. Pitajte i gdje bi mama-autić bila, pa isto odglumite. Ako imate ideje što bi se tata mogao igrati s njim, pokažite mu to isto sa autićima. Uglavnom, neka Vam autići budu podloga za ono što mu želite prenijeti.</para>
<para>Uz sve to važno je da su Vaše rečenice i priča jednostavne, kratke i jasne. Možete unaprijed složiti priču koju biste mu ispričali kako bi Vama samoj bilo lakše, odnosno kako se ne biste zapetljali u dugu priču kada ju krenete pričati. Ako će rečenice biti duge i ako će sama igra biti preduga, moguće je da će izgubiti interes prije nego što dođete do biti. Zato, neka bude sve jednostavno i kratko. I na sličan način mu pojasnite u više navrata. Npr. dan prije nego što tata dođe, pa taj dan kada tata dođe.</para>
<para>Što se tiče mjesta susreta, najbolje je da izaberete neko neutralno mjesto, ali djetetu poznato – npr. u djetetovom poznatom i dragom parku.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, </emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Kako 2-godišnjaku objasniti da će se početi redovito viđati s ocem? Poštovana, imam pitanje vezano za mog sina koji ima 2 godine i 1 mjesec. Samohrana sam majka i njegov otac me ostavio kad sam bila trudna. Živimo u zajednici s mojom majkom, ocem i bratom. 
    Krenuo je u vrtić prije 2 tjedna i adaptacija još traje, ali to nije ono što me brine. Brine me kako mu na njemu najrazumljiviji način objanisniti pojam oca? Otac ga je priznao kad je imao 8 mjeseci, viđao ga je jer sam ga vodila redovito kod njega, nikad nije plaćao alimentaciju niti se brinuo ni zvao za sina. Kad je dijete imalo 1 godinu doživjeli smo agresivni napad od oca (verbalni i fizički) gdje je dijete doživjelo šok! Nakon toga ga nije viđao sve do prije mjesec dana, kada ga je vidio za 2. rođendan i dobio poklon od njega. Trenutno smo na sudu za alimentaciju, viđanje i skrbništvo. Znam da će ubrzo dijete početi viđati oca i pomirila sam se s tim i znam da je to najbolje za njega, ali da li treba nekako pripremati dijete za taj dan? Nisam spomenula da dijete još ne priča, tj. priča neki svoj jezik koji ja razumijem. U glavici mu se sve pomiješalo... moga oca je zvao tata, onda sam mu objasnila da je to djed, sada ga zove dida ali i tete u vrtiću isto zove dida (mislim da ga teta podsjeća na tata pa je zbunjen). Ne znam što mi je raditi? Želim mu olakšati što je više moguće ali neznam na koji način... Ne znam da li trebam spominjati oca ili ne? Vjerojatno će ubrzo kad progovori početi i pitanja o tati. Ali isto tako nisam ni sigurna koliko će njegov otac njega viđati i biti odgovoran, da li će se uopće pojavljivati? I samo još jedno pitanje - koje je mjesto najbolje za viđanje oca? Kod mene nema šanse da dođe i neće htjeti. On sad ima drugu ženu i čekaju dijete, pa znači da ni kod njega neće biti moguće. Gdje da održavamo te susrete? Hvala Vam na odgovoru. zabrinuta mama
Draga zabrinuta mama,
Svakako bi bilo dobro da objasnite svom djetetu što znači tata i da će se početi viđati s tatom. Igračke koje voli, pretpostavit ću da voli autiće, zamislite i predočite mu kao da su ljudi.
Dakle, uzmite jedan autić koji će biti mama autić, pa jedan koji će biti on, pa dva za dedu i baku i jedan za tatu. Složite ih tako da mama, baka, deda i mali autić „žive“ zajedno u jednoj kući. Pokažite neke uobičajene zajedničke, svakodnevne aktivnosti. Zatim neka „mama-autić“, „dijete –autić“ odu zajedno u park gdje će se sresti sa „tatom-autić“. Možete onda njega pitati što bi „dijete-autić“ moglo raditi u parku. Možda će imati ideje da se ide igrati u pijesak, pa onda odglumite da se autić – dijete igra u pijesku. Pitajte i gdje bi mama-autić bila, pa isto odglumite. Ako imate ideje što bi se tata mogao igrati s njim, pokažite mu to isto sa autićima. Uglavnom, neka Vam autići budu podloga za  ono što mu želite prenijeti.
Uz sve to važno je da su Vaše rečenice i priča jednostavne, kratke i jasne. Možete unaprijed složiti priču koju biste mu ispričali kako bi Vama samoj bilo lakše, odnosno kako se ne biste zapetljali u dugu priču kada ju krenete pričati. Ako će rečenice biti duge i ako će sama igra biti preduga, moguće je da će izgubiti interes prije nego što dođete do biti. Zato, neka bude sve jednostavno i kratko. I na sličan način mu pojasnite u više navrata. Npr. dan prije nego što tata dođe, pa taj dan kada tata dođe.
Što se tiče mjesta susreta, najbolje je da izaberete neko neutralno mjesto, ali djetetu poznato – npr. u djetetovom poznatom i dragom parku.
Sretno!

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, 
   Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Kako 2-godišnjaku objasniti da će se početi redovito viđati s ocem?

<para>
 Cijelu godinu ide u vrtić i svako jutro započinje jednako - plačom, vriskom kako ne želi ići u vrtić (ide od treće godine), u vrtiću nema nikakvih problema, kaže kad se vrati kući da joj je lijepo, da se puno igrala... sve pozitivno (osim jela s kojim imamo i kući probleme, čim se spomene obrok kaže kako neće jesti pa onda uz puste priče s naše roditeljske strane i njenog negodovanja, ucjena, moljakanja da ne želi više jesti prođe obrok i tako već pet godina).
</para>
<para>
 Sljedeće jutro opet ista priča - plač i vriska. Što joj god kažemo, bilo mi ili bake i djede neće odmah da posluša, nego negoduje, odbija pa uz naše nagovaranje ili povik posluša nevoljko. Pitanje - Zašto ja? je odgovor na svaku našu uputu. Bake i djede zna verbalno vrijeđati, ucjenjivati, čak ih je znala i udariti, pljunuti i ogrebati. U svemu što radi misli samo na sebe i želi pošto poto udovoljiti sebi. Nadavno je trebala ići na rođendan prijatelju kojeg voli, ali je slavio rođendan u igraonici koju ne voli. Znajući to, razgovarala sam s njom o toj igraonici i objasnila joj kako nije bitan prostor nego druženje i sudjelovanje u rođendanskoj proslavi, ali kad smo došli do igraonice nije htjela ući. Budući sam je upozorila da ćemo ići odmah kući ako se tako nešto dogodi to sam i učinila. Ono što me zabrinulo je da ona uopće nije bila tužna, bilo joj je sasvim svejedno. Tek ju je zaboljelo što je morala obući pidžamu kad smo došli kući i mirovati na krevetu. Plakala je duuugo, tražeći da svuče pidžamu. Prije neki dan je trebala ići na kazališnu predstavu kojoj se veselila, no preko dana je prekršila puno kućnih pravila pa joj je kazna bila da neće ići na predstavu. Molila je i molila da idemo (i ja popustim misleći možda provodim malo vremena samo s njom jer ima malog bracu od 9 mj. kojem sam dosta posvećena i odlučim je ipak povesti) i krenemo s oblačenjem i kad je ugledala haljinicu opet krene plač, vika kako je neće nositi, ponudim još dvije da izabere, a ona da neće ni jednu nego što ona želi da će obući. E tu mi je bilo dosta i tad sam opet rekla da nikud ne idemo jer to nije u redu ponašanje. Na žalost tu sam puno i vikala i na žalost i udarila je po guzi jer sam se osjećala tako nemoćnom, tako jadnom, a ona je samo vikala i vikala kako ne želi nositi haljinicu nego šta ona odluči. Znam da udarac nema nikakav učinak, već može izazvati kontra efekt ali dovede nas do ludila i jednostavno se dogodi ponekad, čime se ne ponosimo ni ja ni suprug i ljuti budemo na sebe, ali ne znamo što više činiti. Izvinjavam se na ovako opsežnom opisu ali ne znam kako drugačije sve to opisati. Svaki dan nas nečim ucjenjuje, traži, zahtjeva nerazumne stvari, uporno iskušava naše granice. Kako je urazumiti, kako postići veću poslušnost, manju tvrdoglavost? Pomagajte!! Crazy mum
Draga mama,</para>
<para>razumijem da ste veoma zabrinuti za odnos sa svojom djevojčicom. Prema Vašem opisu, Vaša djevojčica zna što želi i jako je uporna u tome da to i dobije. To je dobra osobina toliko dugo dok ona ujedno i ne preuzme moć i kontrolu nad svima vama.</para>
<para>Dijete preuzme kontrolu u trenutku kada ju Vi izgubite tj. kada počnete vikati ili ju čak udarite. Kako to može biti? Kada se Vi osjećate izluđeno, ljuto i sl. te se počnete u skladu s tim ponašati, dijete zaključuje (ne nužno svjesno već češće nesvjesno) da ona svojim ponašanjem može utjecati na Vas. To znači imati moć i kontrolu nad drugim, a upravo to se Vama kao roditelju ne bi smjelo događati budući da to izaziva, između ostalog, snažan osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti kod djeteta što ju dodatno uplaši. Dakle, prvo je uplaši da neće biti po njezinom, onda ju može uplašiti Vaše ponašanje te posljedica Vašeg ponašanja.</para>
<para>Ono što je važno kod djece poput Vaše djevojčice jest sljedeće:</para>
<para>- Kada ste u mogućnosti, razgovarajte s njom i dogovorajte se unaprijed o tome što će se dogoditi – kao što ste joj najavili da, ako neće htjeti ući u igraonicu, da ćete odmah ići kući – ono što bih Vam predložila je da se u ovakvim situacijama pitate: zašto ne želi ići baš tamo/u tu igraonicu? Da li joj se nešto dogodilo? Da li je riječ o tome da joj nije dovoljno zanimljiva/lijepa? Da li ste Vi jako daleko u toj igraonici i teže Vas može vidjeti ako Vas zatreba? Da li možda ne želi ići tamo jer ima puno djece/jer je velika buka? Osim upornosti, jedna od karakteristika temperamenta je i osjetljivost na podražaje poput zvuka, svjetlosti, dodira. Ako je negdje previše bučno, možda ju to smeta, a možda se neće sjetiti to reći kada ju pitate. Ako se ništa nije dogodilo od navedenog, moguće da nije željela ići tamo samo zato da bude po njezinom, ali to onda opet znači da je naučila da tako može biti – ako je dovoljno uporna. Ako ne želite da tako bude u budućnosti, morate nešto mijenjati u svom ponašanju prema njoj. Ona sama neće to naučiti.</para>
<para>Poslije, kada je išla u krevet, htjela je skinuti pidžamu što doista može biti neobičan zahtjev. No ono što bi Vam opet predložila je da se zapitate, a onda da i nju pitate – da li sada ne želi imati pidžamu jer zapravo želi biti u igraonici i slaviti rođendan svog prijatelja? Često djeca imaju takva, odraslima u prvi mah, nepovezana ponašanja, a kada pokušate povezati jedno i drugo, onda često dobijete odgovore od djece koja Vam objašnjavaju što zapravo žele ili trebaju. Kada dođete do odgovora, možete s njom razgovarati – ne toliko u kontekstu da to nije bilo lijepo ponašanje i tome slično, već da ponekad u jednom trenutku nešto želi, a onda se predomisli, i da to može biti jer nam se nešto ne sviđa ili nam se nešto dogodilo (buka, svjetlo, sl.). Vjerujem da ste imali do sada situacije da kada tako nježno pričate s njom, osobito prije spavanja tj. kada se smiri, da dobijete od nje nevjerojatne odgovore i uvide u njezino ponašanje.</para>
<para>- Kada god je to moguće i primjereno, naglašavajte joj da ona ima izbor – primjerice, možete joj reći – ako izabereš da nastaviš vikati, nećemo ići u kazalište, a ako izabereš da mi normalno kažeš što želiš i trebaš, ići ćemo u kazalište. Ili, možeš izabrati hoćeš li obući ovu haljinicu ili ovu haljinicu.</para>
<para>Jako je važno djeci koja su tako uporna i koja žele da ona odlučuju, da im se daje izbor kada se može. Tako im se daje moć koju doista i imaju, a to je moć nad vlastitim ponašanjem (a ne nad vašim). Dakle, ona je ta koja može izabrati da će se pridržavati nekog kućnog pravila ili ne. Oko nekih kućnih pravila možete se zajedno dogovoriti, ali Vi ste ti koji ćete joj u konačnici zaprijetiti kaznom ako do toga dođe i Vi ste ponovno ti koji ćete tu kaznu provesti – što je izuzetno važno jer inače će ona opet dobiti poruku da, ako je dovoljno uporna, da će biti po njezinom.</para>
<para>Ako joj je teško odlučiti, onda joj možete reći da je ponekad jako teško donijet odluku, ali da ona to može. A, ako ne može, da može pitati Vas da joj pomognete u tome.</para>
<para>Predlažem Vam i da pročitate članak „<ulink url="https://klinfo.rtl.hr/detaljnije/hr/borba-za-moc-roditelja-i-djece/13/8561/1/">Borba moći između roditelja i djeteta</ulink>“ koji bi Vam također mogao dati neke odgovore.
Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković,
</emphasis>
 <emphasis>dipl psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Borba za moć s 5-godišnjakinjom Poštovanje. Naša petogodišnja kći nas dovodi do ludila svojim ponašanjem i više ne znamo što da činimo. Navest ću samo neke primjere, jer je nemoguće sve nabrojiti. 
    Cijelu godinu ide u vrtić i svako jutro započinje jednako - plačom, vriskom kako ne želi ići u vrtić (ide od treće godine), u vrtiću nema nikakvih problema, kaže kad se vrati kući da joj je lijepo, da se puno igrala... sve pozitivno (osim jela s kojim imamo i kući probleme, čim se spomene obrok kaže kako neće jesti pa onda uz puste priče s naše roditeljske strane i njenog negodovanja, ucjena, moljakanja da ne želi više jesti prođe obrok i tako već pet godina).


   Sljedeće jutro opet ista priča - plač i vriska. Što joj god kažemo, bilo mi ili bake i djede neće odmah da posluša, nego negoduje, odbija pa uz naše nagovaranje ili povik posluša nevoljko. Pitanje - Zašto ja? je odgovor na svaku našu uputu. Bake i djede zna verbalno vrijeđati, ucjenjivati, čak ih je znala i udariti, pljunuti i ogrebati. U svemu što radi misli samo na sebe i želi pošto poto udovoljiti sebi. Nadavno je trebala ići na rođendan prijatelju kojeg voli, ali je slavio rođendan u igraonici koju ne voli. Znajući to, razgovarala sam s njom o toj igraonici i objasnila joj kako nije bitan prostor nego druženje i sudjelovanje u rođendanskoj proslavi, ali kad smo došli do igraonice nije htjela ući. Budući sam je upozorila da ćemo ići odmah kući ako se tako nešto dogodi to sam i učinila. Ono što me zabrinulo je da ona uopće nije bila tužna, bilo joj je sasvim svejedno. Tek ju je zaboljelo što je morala obući pidžamu kad smo došli kući i mirovati na krevetu. Plakala je duuugo, tražeći da svuče pidžamu. Prije neki dan je trebala ići na kazališnu predstavu kojoj se veselila, no preko dana je prekršila puno kućnih pravila pa joj je kazna bila da neće ići na predstavu. Molila je i molila da idemo (i ja popustim misleći možda provodim malo vremena samo s njom jer ima malog bracu od 9 mj. kojem sam dosta posvećena i odlučim je ipak povesti) i krenemo s oblačenjem i kad je ugledala haljinicu opet krene plač, vika kako je neće nositi, ponudim još dvije da izabere, a ona da neće ni jednu nego što ona želi da će obući. E tu mi je bilo dosta i tad sam opet rekla da nikud ne idemo jer to nije u redu ponašanje. Na žalost tu sam puno i vikala i na žalost i udarila je po guzi jer sam se osjećala tako nemoćnom, tako jadnom, a ona je samo vikala i vikala kako ne želi nositi haljinicu nego šta ona odluči. Znam da udarac nema nikakav učinak, već može izazvati kontra efekt ali dovede nas do ludila i jednostavno se dogodi ponekad, čime se ne ponosimo ni ja ni suprug i ljuti budemo na sebe, ali ne znamo što više činiti. Izvinjavam se na ovako opsežnom opisu ali ne znam kako drugačije sve to opisati. Svaki dan nas nečim ucjenjuje, traži, zahtjeva nerazumne stvari, uporno iskušava naše granice. Kako je urazumiti, kako postići veću poslušnost, manju tvrdoglavost? Pomagajte!! Crazy mum
Draga mama,
razumijem da ste veoma zabrinuti za odnos sa svojom djevojčicom. Prema Vašem opisu, Vaša djevojčica zna što želi i jako je uporna u tome da to i dobije. To je dobra osobina toliko dugo dok ona ujedno i ne preuzme moć i kontrolu nad svima vama.
Dijete preuzme kontrolu u trenutku kada ju Vi izgubite tj. kada počnete vikati ili ju čak udarite. Kako to može biti? Kada se Vi osjećate izluđeno, ljuto i sl. te se počnete u skladu s tim ponašati, dijete zaključuje (ne nužno svjesno već češće nesvjesno) da ona svojim ponašanjem može utjecati na Vas. To znači imati moć i kontrolu nad drugim, a upravo to se Vama kao roditelju ne bi smjelo događati budući da to izaziva, između ostalog, snažan osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti kod djeteta što ju dodatno uplaši. Dakle, prvo je uplaši da neće biti po njezinom, onda ju može uplašiti Vaše ponašanje te posljedica Vašeg ponašanja.
Ono što je važno kod djece poput Vaše djevojčice jest sljedeće:
- Kada ste u mogućnosti, razgovarajte s njom i dogovorajte se unaprijed o tome što će se dogoditi – kao što ste joj najavili da, ako neće htjeti ući u igraonicu, da ćete odmah ići kući – ono što bih Vam predložila je da se u ovakvim situacijama pitate: zašto ne želi ići baš tamo/u tu igraonicu? Da li joj se nešto dogodilo? Da li je riječ o tome da joj nije dovoljno zanimljiva/lijepa? Da li ste Vi jako daleko u toj igraonici i teže Vas može vidjeti ako Vas zatreba?  Da li možda ne želi ići tamo jer ima puno djece/jer je velika buka? Osim upornosti, jedna od karakteristika temperamenta je i osjetljivost na podražaje poput zvuka, svjetlosti, dodira. Ako je negdje previše bučno, možda ju to smeta, a možda se neće sjetiti to reći kada ju pitate. Ako se ništa nije dogodilo od navedenog, moguće da nije željela ići tamo samo zato da bude po njezinom, ali to onda opet znači da je naučila da tako može biti – ako je dovoljno uporna. Ako ne želite da tako bude u budućnosti, morate nešto mijenjati u svom ponašanju prema njoj. Ona sama neće to naučiti.
Poslije, kada je išla u krevet, htjela je skinuti pidžamu što doista može biti neobičan zahtjev. No ono što bi Vam opet predložila je da se zapitate, a onda da i nju pitate – da li sada ne želi imati pidžamu jer zapravo želi biti u igraonici i slaviti rođendan svog prijatelja? Često djeca imaju takva, odraslima u prvi mah, nepovezana ponašanja, a kada pokušate povezati jedno i drugo, onda često dobijete odgovore od djece koja Vam objašnjavaju što zapravo žele ili trebaju. Kada dođete do odgovora, možete s njom razgovarati – ne toliko u kontekstu da to nije bilo lijepo ponašanje i tome slično, već da ponekad u jednom trenutku nešto želi, a onda se predomisli, i da to može biti jer nam se nešto ne sviđa ili nam se nešto dogodilo (buka, svjetlo, sl.). Vjerujem da ste imali do sada situacije da kada tako nježno pričate s njom, osobito prije spavanja tj. kada se smiri, da dobijete od nje nevjerojatne odgovore i uvide u njezino ponašanje.
- Kada god je to moguće i primjereno, naglašavajte joj da ona ima izbor – primjerice, možete joj reći – ako izabereš da nastaviš vikati, nećemo ići u kazalište, a ako izabereš da mi normalno kažeš što želiš i trebaš, ići ćemo u kazalište. Ili, možeš izabrati hoćeš li obući ovu haljinicu ili ovu haljinicu.
Jako je važno djeci koja su tako uporna i koja žele da ona odlučuju, da im se daje izbor kada se može. Tako im se daje moć koju doista i imaju, a to je moć nad vlastitim ponašanjem (a ne nad vašim). Dakle, ona je ta koja može izabrati da će se pridržavati nekog kućnog pravila ili ne. Oko nekih kućnih pravila možete se zajedno dogovoriti, ali Vi ste ti koji ćete joj u konačnici zaprijetiti kaznom ako do toga dođe i Vi ste ponovno ti koji ćete tu kaznu provesti – što je izuzetno važno jer inače će ona opet dobiti poruku da, ako je dovoljno uporna, da će biti po njezinom.
Ako joj je teško odlučiti, onda joj možete reći da je ponekad jako teško donijet odluku, ali da ona to može. A, ako ne može, da može pitati Vas da joj pomognete u tome.
Predlažem Vam i da pročitate članak „Borba moći između roditelja i djeteta“ koji bi Vam također mogao dati neke odgovore.
Sretno,

   Tatjana Gjurković,

   dipl psiholog, certificirani terapeut igrom


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Borba za moć s 5-godišnjakinjom

<para> Ono što nas brine je da li postoji kakva opasnost od ne</para>
<para>
 Poštovani, naša djevojčica od 14,5 mjeseci je prije mjesec dana dva tjedna boravila u bolnici zbog streptokoka, upale uha i pluća. Preporučeno je cjepljenje prevenarom koje je učinjeno 2.1. No ispostavilo se da smo 31.12. bili u kontaktu s dječakom koji je u četvrtak, dva dana nakon što smo se cijepili dobio vodene kozice. Ono što nas brine je da li postoji kakva opasnost od nekih kasnijih reakcija ili komplikacija na cjepivo ukoliko i naša curka dobije kozice? Strašno smo zabrinuti. Ona je inače cijelo vrijeme od bolnice dobivala imun 44 za jačanje imuniteta. Unaprijed zahvaljujem i nadam se brzom odgovoru. MK
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dijete je prije cijepljenja pregledano i ako je liječik utvrdio da je zdravo, cijepio ga je. Kontakt s varičelama je upitan, jer su bili u kontaktu četiri dana prije izbijanja osipa. Djeca su obično zarazna 1-3 dana prije izbijanja varičela i to sekretom iz nosa i usta.</para>
<para>Neće biti kasnijh komplikacija, a niti komplikacija na cjepivo (ona, ako se jave, javljaju se unutar 24 sata od cijepljenja) i u slučaju da vaša djevojčica dobije kozice.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Vodene kozice i cjepivo Prevenar - ima li opasnosti od reakcije na cjepivo? Preporučeno je cjepljenje prevenarom koje je učinjeno 2.1. No ispostavilo se da smo 31.12. bili u kontaktu s dječakom koji je u četvrtak, dva dana nakon što smo se cijepili dobio vodene kozice.  Ono što nas brine je da li postoji kakva opasnost od ne

   Poštovani, naša djevojčica od 14,5 mjeseci je prije mjesec dana dva tjedna boravila u bolnici zbog streptokoka, upale uha i pluća. Preporučeno je cjepljenje prevenarom koje je učinjeno 2.1. No ispostavilo se da smo 31.12. bili u kontaktu s dječakom koji je u četvrtak, dva dana nakon što smo se cijepili dobio vodene kozice. Ono što nas brine je da li postoji kakva opasnost od nekih kasnijih reakcija ili komplikacija na cjepivo ukoliko i naša curka dobije kozice? Strašno smo zabrinuti. Ona je inače cijelo vrijeme od bolnice dobivala imun 44 za jačanje imuniteta. Unaprijed zahvaljujem i nadam se brzom odgovoru. MK
   
   Dijete je prije cijepljenja pregledano i ako je liječik utvrdio da je zdravo, cijepio ga je. Kontakt s varičelama je upitan, jer su bili u kontaktu četiri dana prije izbijanja osipa. Djeca su obično zarazna 1-3 dana prije izbijanja varičela i to sekretom iz nosa i usta.
Neće biti kasnijh komplikacija, a niti komplikacija na cjepivo (ona, ako se jave, javljaju se unutar 24 sata od cijepljenja) i u slučaju da vaša djevojčica dobije kozice.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   


   
   
 Klinfo.hr 

Vodene kozice i cjepivo Prevenar - ima li opasnosti od reakcije na cjepivo?

<para> Na zubnom mesu nema rane, niti igdje ima krvi. Što se moglo upaliti?</para>
<para>
 Dijete mi ima 2,5 godine i ima zdrave zube. Međutim, ima strašan zadah i natečeno joj je zubno meso na gornjoj čeljusti i ima temperaturu več četiri dana oko 39 stupnjeva. Na zubnom mesu nema rane, niti igdje ima krvi. Što se moglo upaliti?
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Odgovor:</para>
<para>Vaše dijete vjerojatno ima gingivitis-gingivostomatitis, čestu akutnu virusnu bolest dječje dobi. Najčešće obolijevaju djeca između 2. i 5. godine života. Bolest počinje naglo visokom temperaturom i do 40 C, uz opće simptome, pojačanu sekreciju iz nosa, kašalj, proljev, povraćanje. Zubno meso je u početku otečeno, bolno, a nakon 1 do 2 dana mogu se pojaviti lezije na zubnom mesu i sluznici usne šupljine. Vrućica obično traje 2 do 3 dana. Klinička slika je teža što je dijete mlađe. Kod neke djece bolest se manifestira samo otokom zubnog mesa, povišenom tjelesnom temperaturom u trajanju od 3-4 dana, dok druga djeca razviju i aftozne promjene u ustima i teže opće simptome.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Liječenje je simptomatsko, uključuje higijenu usne šupljine uz upotrebu oralnih antiseptika (Tantum Verde), čime se može spriječiti nastanak sekundarne bakterijske infekcije, skidanje povišene tjelesne temperature, davanje analgetika, vitamina i dosta tekućine. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Gingivostomatitis kod inače zdrave djece i spontano prolazi za 8-14 dana. Povišena temperatura nestane kroz 3-4 dana, a lezije, ako ih ima, počnu cijeliti za 7-10 dana.Rijetko dolazi do komplikacija kao što je bakterijska sekundarna infekcija, koja se manifestira trajanjem vrućice ili ponovnom pojavom visoke vrućice, otokom limf.čvorova vrata, te ev.promjenom izgleda lezija u ustima. Tada je potrebno antibiotsko liječenje. Također, djeca koja zbog bolova u ustima odbijaju jesti i piti, moraju se liječiti u bolnici zbog dehidracije organizma, poremećaja elekrolita i acidobazne ravnoteže.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Zadah i otečeno zubno meso kod 2,5-godišnjakinje Dijete mi ima 2,5 godine i ima zdrave zube. Međutim, ima strašan zadah i natečeno joj je zubno meso na gornjoj čeljusti i ima temperaturu več četiri dana oko 39 stupnjeva.  Na zubnom mesu nema rane, niti igdje ima krvi. Što se moglo upaliti?

   Dijete mi ima 2,5 godine i ima zdrave zube. Međutim, ima strašan zadah i natečeno joj je zubno meso na gornjoj čeljusti i ima temperaturu več četiri dana oko 39 stupnjeva. Na zubnom mesu nema rane, niti igdje ima krvi. Što se moglo upaliti?
   
   Odgovor:
Vaše dijete vjerojatno ima gingivitis-gingivostomatitis, čestu akutnu virusnu bolest dječje dobi. Najčešće obolijevaju djeca između 2. i 5. godine života. Bolest počinje naglo visokom temperaturom  i do 40 C, uz opće simptome, pojačanu sekreciju iz nosa, kašalj, proljev, povraćanje. Zubno meso je u početku otečeno, bolno, a nakon 1 do 2 dana mogu se pojaviti lezije na zubnom mesu i sluznici usne šupljine. Vrućica obično traje 2 do 3 dana. Klinička slika je teža što je dijete mlađe. Kod neke djece bolest se manifestira samo otokom zubnog mesa, povišenom tjelesnom temperaturom u trajanju od 3-4 dana, dok  druga djeca razviju i aftozne promjene u ustima i teže opće simptome.
   Liječenje je  simptomatsko, uključuje higijenu usne šupljine uz upotrebu oralnih antiseptika (Tantum Verde), čime se može spriječiti nastanak sekundarne bakterijske infekcije, skidanje povišene tjelesne temperature, davanje analgetika, vitamina i dosta tekućine. 
   Gingivostomatitis  kod inače zdrave djece i spontano prolazi za 8-14 dana. Povišena temperatura nestane kroz 3-4 dana, a lezije, ako ih ima, počnu cijeliti za 7-10 dana.Rijetko dolazi do komplikacija kao što je bakterijska sekundarna infekcija, koja se manifestira trajanjem vrućice ili ponovnom pojavom visoke vrućice, otokom limf.čvorova vrata, te ev.promjenom izgleda lezija u ustima. Tada je potrebno antibiotsko liječenje. Također, djeca koja zbog bolova u ustima odbijaju jesti i piti, moraju se liječiti u bolnici zbog dehidracije organizma, poremećaja elekrolita i acidobazne ravnoteže.


   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Zadah i otečeno zubno meso kod 2,5-godišnjakinje

<para>
 Imam curicu od 14 mjeseci i sve je bilo do sada u redu. Već dva dana ima crvenilo na guzi i preponama. Ne znam da li je u pitanju pelenski osip. Mažem je kremom namijenjenom za to područje i često je presvlačim. Što bi joj moglo pomoći da se osip povuče? Puno pozdrava. S.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Nije uvijek lako održati pelensku regiju čistom, suhom i bez iritansa koji pogoduju nastanku pelenskog osipa. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Važno je često mijenjati pelene: obavezno nakon stolice, dobro oprati pelensku regiju toplom vodom, dobro je posušiti i po mogućnost kratko ostaviti dijete bez pelene, nakon toga namazati kremom koja je namijenjena za tu regiju. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Neka djeca su osjetljivija pa je koža pelenske regije sklonija iritaciji, naročito nakon dužeg djelovanja urina ili stolice.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Nekada do poboljšanja može dovesti i promjena vrste pelene ili izbjegavanje namirnica za koje se posumnja da mogu pogoršavati promjene na koži. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ako je riječ o uobičajenom pelenskom osipu dovoljna će biti krema koja će kožu nahraniti i posušiti, možda na bazi cinka.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Kako je to regija topla i vlažna nastaju idealni uvjeti za razvoj gljivica, pa je tada uz uobičajenu kremu za njegu potebno dodati neku od krema za gljivice, na našem tržišti ih ima nekoliko.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Rjeđe, ali se dogodi da se na ozljeđenu kožu nasele i bakterije, nastaju mjehurići u kojima je infektivni sadržaj (impetigo), tada je pristup zahtjevniji, nakon toalete kožu je potrebno namazati kremom ili masti koja sadrži antibiotiki, a ovisno o dobi djeteta i intenzitetu promjena ponekad je nužno dodati antibiotik na usta ili parenteralno. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Pelenski osip - zašto nastaje i kako ga možemo zaliječiti? Imam curicu od 14 mjeseci i sve je bilo do sada u redu. Već dva dana ima crvenilo na guzi i preponama. Ne znam da li je u pitanju pelenski osip.Dobar dan. 
    Imam curicu od 14 mjeseci i sve je bilo do sada u redu. Već dva dana ima crvenilo na guzi i preponama. Ne znam da li je u pitanju pelenski osip. Mažem je kremom namijenjenom za to područje i često je presvlačim. Što bi joj moglo pomoći da se osip povuče? Puno pozdrava. S.
   
   
   Nije uvijek lako održati pelensku regiju čistom, suhom i bez iritansa koji pogoduju nastanku pelenskog osipa. 
   Važno je često mijenjati pelene: obavezno nakon stolice, dobro oprati pelensku regiju toplom vodom, dobro je posušiti i po mogućnost kratko ostaviti dijete bez pelene, nakon toga namazati kremom koja je namijenjena za tu regiju. 
   Neka djeca su osjetljivija pa je koža pelenske regije sklonija iritaciji, naročito nakon dužeg djelovanja urina ili stolice.
   Nekada do poboljšanja može dovesti i promjena vrste pelene ili izbjegavanje namirnica za koje se posumnja da mogu pogoršavati promjene na koži.  
   Ako je riječ o uobičajenom pelenskom osipu dovoljna će biti krema koja će kožu nahraniti i posušiti, možda na bazi cinka.
   Kako je to regija topla i vlažna nastaju idealni uvjeti za razvoj gljivica, pa je tada uz uobičajenu kremu za njegu potebno dodati neku od krema za gljivice, na našem  tržišti ih ima nekoliko.
   Rjeđe, ali se dogodi da se na ozljeđenu kožu nasele i bakterije, nastaju mjehurići u kojima je infektivni sadržaj (impetigo), tada je pristup zahtjevniji, nakon toalete kožu je potrebno namazati kremom ili masti koja sadrži antibiotiki, a ovisno o dobi djeteta i intenzitetu promjena ponekad je nužno dodati antibiotik na usta ili parenteralno.    
   Zdravka Gjergja  dr. med., spec. pedijatar
   
      Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   
 Klinfo.hr 

Pelenski osip - zašto nastaje i kako ga možemo zaliječiti?

<para> Tjedan dana je imala temperaturu, da bi opet otišli na kontroli i pedijatrica ustanovi da je to virusna upala usne šupljine popraćena bakterijom herpesa. Upozori</para>
<para>
 Poštovani, imam curicu od 14 mjeseci. U 9. mjesecu je krenula u vrtić, odonda je njeno zdravlje katastrofa. Stalno neke afte, prehlade, virusne upale, upale uha, crijevne viroze itd. Naime, nedavno je bila bolesna i još je nešto malo kašljucala i nosić joj je curio, ali je pedijatrica rekla da može u vrtić. Išla je dva dana u vrtić, da bi treći dan ujutro povraćala. Tako je bilo do podne tog dana. Od podne proljev koji je trajao 5-6 dana. Pila je Pro life suspenziju i krenulo je nabolje. Međutim, odjednom je dobila velike afte po jeziku, mekom nepcu, odnoso u cijeloj usnoj šupljini. Pedijatrica nas je poslala na bris grla i još nečeg na slovo n, ali su oba nalaza dobra. Tjedan dana je imala temperaturu, da bi opet otišli na kontroli i pedijatrica ustanovi da je to virusna upala usne šupljine popraćena bakterijom herpesa. Upozorila me da bi mogla krvariti. Da li desni ili afte, zaista ne znam. Preporučila nam je Aftamed. Potrošili smo, ali ne vidimo pomaka. Sad špricamo Propolisom bez alkohola. Dijete nije jelo više od tjedan dana. Rijetko kad pije jer ne može od tolike boli, napokon se i to malo sredilo da može piti i nešto pojesti. Ali mene sad zabrinjava krvarenje. Sad zaista jako krvari. Pedijatrica je rekla da sad treba samo čekati da to ode samo od sebe, ali nisam baš sigurna da li je to dobro. Antibiotike ne bi smjela piti jer je već popila 2 u dva i po mjeseca. Molim Vas pomozite, ovo krvarenje je zaista zastrašujuće. mama u panici
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Primarni herpetični gingivostomatitis je česta akutna virusna infekcija dječje dobi. Najčešće obolijevaju djeca između 2. i 5. godine života. Bolest počinje naglo visokom temperaturom i teškim općim simptomima. Nakon 1-2 dana nastaje erupcija oralnih lezija. Klinička slika je teža što je dijete mlađe. Zbog opsežnih lezija i boli u ustima djeca ne jedu i ne piju što može ubrzo dovesti do dehidracije te zahtijeva hitnu hospitalizaciju.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Bolest se manifestira na slijedeći način: jedan do dva dana prije pojave oralnih lezija djeca mogu kašljati, šmrcati, povraćati ili imati proljevaste stolice, a zatim dolazi do pojave visoke temperature, katkada i do 40°C koja traje 1-2 dana, a nakon izbijanja lezija u ustima ostaje ispod 38°C. Rane lezije su brojne vezikule (mjehurići), 2 mm u promjeru, koje se pojave na crvenoj i otečenoj oralnoj sluznici. Mogu se pojaviti na bilo kojem dijelu sluznice usta, ali se češće pojavljuju na tvrdom nepcu i jeziku. Vezikule imaju tanku stijenku te brzo rupturiraju (pucaju) i ostavljaju bolne okrugle erozije koje mogu krvariti. Nove vezikule pojavljuju se kontinuirano kroz 3-5 dana, a zbog opsežnih lezija i boli u ustima djeca ne jedu i ne piju što može ubrzo dovesti do dehidracije i poremećaja acidobazne i elektrolitske ravnoteže.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Primarni herpetični gingivostomatitis je samolimitirajuća bolest kod inače zdrave djece i spontano se povlači za 8-14 dana. Povišena temperatura nestane kroz 3-4 dana, a lezije počnu cijeliti za 7-10 dana, mada HSV može biti prisutan u slini i do mjesec dana nakon pojave bolesti.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Liječenje je simptomatsko, uključuje analgetike, antipiretike, vitamine i dosta tekućine za adekvatnu rehidraciju i balans elektrolita. Ako pacijent ne može jesti i piti, mogu se ordinirati topikalni anestetici prije obroka. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Djeca koja ne piju zbog izrazite boli usta moraju se liječiti hospitalno. Sprečavanjem sekundarne infekcije oralnim antisepticima ( npr. Tantum Verde spray) skraćujemo bolest. Antibiotici širokog spektra koriste se samo u slučajevima sekundarne bakterijske infekcije, koju karakterizira promjena kliničke slike oralnih lezija, kao i perzistencija ili ponovno pojavljivanje visoke temperature i regionalnog otoka limfnih čvorova.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Srdačan pozdrav<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>Dr. Matilda Kovač Šižgorić </emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>spec.pedijatar, subspecijalista pedijatrijske neurologije </emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Primarni herpetični gingivostomatitis, virusna infekcija s upalnim aftama koje krvare Pedijatrica nas je poslala na bris grla i još nečeg na slovo n, ali su oba nalaza dobra.  Tjedan dana je imala temperaturu, da bi opet otišli na kontroli i pedijatrica ustanovi da je to virusna upala usne šupljine popraćena bakterijom herpesa. Upozori

   Poštovani, imam curicu od 14 mjeseci. U 9. mjesecu je krenula u vrtić, odonda je njeno zdravlje katastrofa. Stalno neke afte, prehlade, virusne upale, upale uha, crijevne viroze itd. Naime, nedavno je bila bolesna i još je nešto malo kašljucala i nosić joj je curio, ali je pedijatrica rekla da može u vrtić. Išla je dva dana u vrtić, da bi treći dan ujutro povraćala. Tako je bilo do podne tog dana. Od podne proljev koji je trajao 5-6 dana. Pila je Pro life suspenziju i krenulo je nabolje. Međutim, odjednom je dobila velike afte po jeziku, mekom nepcu, odnoso u cijeloj usnoj šupljini. Pedijatrica nas je poslala na bris grla i još nečeg na slovo n, ali su oba nalaza dobra. Tjedan dana je imala temperaturu, da bi opet otišli na kontroli i pedijatrica ustanovi da je to virusna upala usne šupljine popraćena bakterijom herpesa. Upozorila me da bi mogla krvariti. Da li desni ili afte, zaista ne znam. Preporučila nam je Aftamed. Potrošili smo, ali ne vidimo pomaka. Sad špricamo Propolisom bez alkohola. Dijete nije jelo više od tjedan dana. Rijetko kad pije jer ne može od tolike boli, napokon se i to malo sredilo da može piti i nešto pojesti. Ali mene sad zabrinjava krvarenje. Sad zaista jako krvari. Pedijatrica je rekla da sad treba samo čekati da to ode samo od sebe, ali nisam baš sigurna da li je to dobro. Antibiotike ne bi smjela piti jer je već popila 2 u dva i po mjeseca. Molim Vas pomozite, ovo krvarenje je zaista zastrašujuće. mama u panici
   
   
   Primarni herpetični gingivostomatitis je česta akutna virusna infekcija dječje dobi. Najčešće obolijevaju djeca između 2. i 5. godine života. Bolest počinje naglo visokom temperaturom i teškim općim simptomima. Nakon 1-2 dana nastaje erupcija oralnih lezija. Klinička slika je teža što je dijete mlađe. Zbog opsežnih lezija i boli u ustima djeca ne jedu i ne piju što može ubrzo dovesti do dehidracije te zahtijeva hitnu hospitalizaciju.
   Bolest se manifestira na slijedeći način: jedan do dva dana prije pojave oralnih lezija djeca mogu kašljati, šmrcati, povraćati ili imati proljevaste stolice, a zatim dolazi do pojave visoke temperature, katkada i do 40°C koja  traje 1-2 dana, a nakon izbijanja lezija u ustima ostaje ispod 38°C. Rane lezije su brojne vezikule (mjehurići), 2 mm u promjeru, koje se pojave na crvenoj i otečenoj oralnoj sluznici. Mogu se pojaviti na bilo kojem dijelu sluznice usta, ali se češće pojavljuju na tvrdom nepcu i jeziku. Vezikule imaju tanku stijenku te brzo rupturiraju (pucaju) i ostavljaju bolne okrugle erozije koje mogu krvariti. Nove vezikule pojavljuju se kontinuirano kroz 3-5 dana, a zbog opsežnih lezija i boli u ustima djeca ne jedu i ne piju što može ubrzo dovesti do dehidracije i poremećaja acidobazne i elektrolitske ravnoteže.
   Primarni herpetični gingivostomatitis je samolimitirajuća bolest kod inače zdrave djece i spontano se povlači za 8-14 dana. Povišena temperatura nestane kroz 3-4 dana, a lezije počnu cijeliti za 7-10 dana, mada HSV može biti prisutan u slini i do mjesec dana nakon pojave bolesti.
   Liječenje je  simptomatsko, uključuje analgetike, antipiretike, vitamine i dosta tekućine za adekvatnu rehidraciju i balans elektrolita. Ako pacijent ne može jesti i piti, mogu se ordinirati topikalni anestetici prije obroka. 
   Djeca koja ne piju zbog izrazite boli usta moraju se liječiti hospitalno. Sprečavanjem sekundarne infekcije oralnim antisepticima ( npr. Tantum Verde spray)  skraćujemo bolest. Antibiotici širokog spektra koriste se samo u slučajevima sekundarne bakterijske infekcije, koju karakterizira promjena kliničke slike oralnih lezija, kao i perzistencija ili ponovno pojavljivanje visoke temperature i regionalnog otoka limfnih čvorova.
   Srdačan pozdrav
   
   Dr. Matilda Kovač Šižgorić 
   
   spec.pedijatar, subspecijalista pedijatrijske neurologije 
   
   
      Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   
 Klinfo.hr 

Primarni herpetični gingivostomatitis, virusna infekcija s upalnim aftama koje krvare

<para>
 No onda se razbolio jednom, pa drugi put i sad nakon tjedan dana izbivanja iz vrtića on snažno protestira i kod dolaska i odlaska (to kratko traje). Inače vrlo je znatiželjan i samostalno se igra, ne boji se otići od mene, ostati kod bake, tate (ne živimo zajedno). Isto je svaki put kad treba sjesti u autosjedalicu, on se počne bacati, vrištati i jako plače. Razgovarala sam s njim, opominjala sam ga, gledam da ne reagiram s ljutnjom, na kraju ga jednostavno pustim da izbaci ljutnju i onda mirno nastavimo dalje, objasnim mu da trebamo biti vezani u autu. Moje mišljenje je da on burno reagira kad se dogodi nešto što on ne želi, stavim ga u sjedalicu, umjesto da se igra za volanom, ostavljam u vrtiću umjesto da se igramo kod kuće, ... Ne znam što da radim, shvaćam njegovu ljutnju, želim mu pomoći, ali ne znam kako. Inače je vrlo poslušno dijete, dobar je i nema problema sa spavanjem, hranjenjem, puno se grlimo, igramo, puno se smije. On ne priča još puno, taj dio mi nedostaje, jer kad ga pitam zašto se ljuti na određenu situaciju, on meni nešto govori, ali ne mogu shvatiti što (kod kuće se zezamo da priča kineski). Zahvaljujem na odgovoru!
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Prema ovome što ste napisali vidi se da ste zaista brižna majka koja bi htjela u svakom smislu pomoći svome sinu i olakšati mu u situacijama kada mu se jave neugodni osjećaji kao što je ljutnja. Kao što ste i sami primjetili, Vaš dječak burno reagira u situacijama kada se dogodi ono što ne želi, odnosno kada iz jedne situacije prelazi u drugu za njega manje ugodnu situaciju (stavljanje u sjedalicu u autu, odlazak u vrtić...). Sasvim je normalno, i za odrasle ljude, da negoduju kada iz ugodne situacije prelaze u manje ugodnu. Sjetite se i nekih vlastitih primjera. Ono što je važno za njega jest da u tim situacijama "odradi" taj osjećaj, odnosno da mu se omogući da ga iskaže, naravno, na prihvatljivi način.</para>
<para>Ljutnja je snažna emocija koja izaziva stanja od umjerene iritacije do preplavljenosti bijesom. Prema ovome što ste Vi naveli čini se da je Vaš sin ima snažniji intenzitet reakcije, odnosno da burno reagira.</para>
<para>Intenzitet reakcije jedna je od karakteristika temperamenta koja govori o razini energije unešene u odgovor na neku situaciju. Kada dijete ima snažniji intenzitet reakcije često možemo lakše uočiti i prepoznati djetetovu emociju.</para>
<para>Vi ste napisali da u situacijama kada se Vaš dječak naljuti reagirate tako da ga pustite da izbaci ljutnju i onda mirno nastavite dalje. To je upravo ono što biste trebali čini i dalje. Naravno, jako je važno da izbacivanje ljutnje bude na Vama prihvatljiv način, odnosno da dijete pri tome ne ozljeđuje sebe ili nekoga drugoga te da namjerno ne uništava nešto. Djeci je ponekad teško procijeniti koji bi bio prihvatljivi način za izbaciti ljutnju pa im je poželjno dati neke ideje, npr.mogu nešto stiskati u ruci, mogu skakati na mjestu, bacati lopticu u zid, udarati u jastuk ili neku plišanu igračku...</para>
<para>S obzirom da ste naveli da je vaše dijete dobro i poslušno, da se puno smije te da nema problema sa spavanjem, hranjenjem, čini se da ni vi ne biste trebali imati razloga za veliku zabrinutost. Normalno je da Vam je ponekad teško gledati svoje dijete kada je ljuto no dijete ima pravo na tu emociju te ju ima i pravo izraziti. Dapače, to je i poželjno. U tim trenucima važno je da mu date do znanja da vidite kako se osjeća i da ga razumijete. Npr.kada je ljut jer mora sjesti u sjedalicu u autu, možete mu reći "Ja vidim da si ti sad jako ljut.</para>
<para>Čini mi se da bi se sad radije igrao s volanom nego sjeo u sjedalicu, no sad je vrijeme da krenemo.". Reflektiranjem, odnosno imenovanjem djetetovih emocija kada ih uočite, vrlo je vjerojatno da će se intenzitet emocije brže smanjiti nego ako se emocija ignorira. Na taj način djetetu šaljete poruku da ste ga razumjeli, a to je jako bitno za izgradnju odnosa s djetetom.</para>
<para>Sretno u daljnjem odgoju Vašeg mališana!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc. psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (2) odbija ići u vrtić uz burne reakcije Poštovani, moj sin ima 2 godine i krenuo je u vrtić. Vrtić mu se činio zanimljiv, pa je u početku s veseljem ostajao. Kasnije su krenule suze kod dolaska, ali brzo bi se okrenuo igri. 
    No onda se razbolio jednom, pa drugi put i sad nakon tjedan dana izbivanja iz vrtića on snažno protestira i kod dolaska i odlaska (to kratko traje). Inače vrlo je znatiželjan i samostalno se igra, ne boji se otići od mene, ostati kod bake, tate (ne živimo zajedno). Isto je svaki put kad treba sjesti u autosjedalicu, on se počne bacati, vrištati i jako plače. Razgovarala sam s njim, opominjala sam ga, gledam da ne reagiram s ljutnjom, na kraju ga jednostavno pustim da izbaci ljutnju i onda mirno nastavimo dalje, objasnim mu da trebamo biti vezani u autu. Moje mišljenje je da on burno reagira kad se dogodi nešto što on ne želi, stavim ga u sjedalicu, umjesto da se igra za volanom, ostavljam u vrtiću umjesto da se igramo kod kuće, ... Ne znam što da radim, shvaćam njegovu ljutnju, želim mu pomoći, ali ne znam kako. Inače je vrlo poslušno dijete, dobar je i nema problema sa spavanjem, hranjenjem, puno se grlimo, igramo, puno se smije. On ne priča još puno, taj dio mi nedostaje, jer kad ga pitam zašto se ljuti na određenu situaciju, on meni nešto govori, ali ne mogu shvatiti što (kod kuće se zezamo da priča kineski). Zahvaljujem na odgovoru!

Draga mama,
Prema ovome što ste napisali vidi se da ste zaista brižna majka koja bi htjela  u svakom smislu pomoći svome sinu i olakšati mu u situacijama kada mu se jave neugodni osjećaji kao što je ljutnja. Kao što ste i sami primjetili, Vaš dječak burno reagira u situacijama kada se dogodi ono što ne želi, odnosno kada iz jedne situacije prelazi u drugu za njega manje ugodnu situaciju (stavljanje u sjedalicu u autu, odlazak u vrtić...). Sasvim je normalno, i za odrasle ljude, da negoduju kada iz ugodne situacije prelaze u manje ugodnu. Sjetite se i nekih vlastitih primjera. Ono što je važno za njega jest da u tim situacijama "odradi" taj osjećaj, odnosno da mu se omogući da ga iskaže, naravno, na prihvatljivi način.
Ljutnja je snažna emocija koja izaziva stanja od umjerene iritacije do preplavljenosti bijesom. Prema ovome što ste Vi naveli čini se da je Vaš sin ima snažniji intenzitet reakcije, odnosno da burno reagira.
Intenzitet reakcije jedna je od karakteristika temperamenta koja govori o razini energije unešene u odgovor na neku situaciju. Kada dijete ima snažniji intenzitet reakcije često možemo lakše uočiti i prepoznati djetetovu emociju.
Vi ste napisali da u situacijama kada se Vaš dječak naljuti reagirate tako da ga pustite da izbaci ljutnju  i onda mirno nastavite dalje. To je upravo ono što biste trebali čini i dalje. Naravno, jako je važno da izbacivanje ljutnje bude na Vama prihvatljiv način, odnosno da dijete pri tome ne ozljeđuje sebe ili nekoga drugoga te da namjerno ne uništava nešto. Djeci je ponekad teško  procijeniti  koji bi bio prihvatljivi način za izbaciti ljutnju pa im je poželjno dati neke ideje, npr.mogu nešto stiskati u ruci, mogu skakati na mjestu, bacati lopticu u zid, udarati u jastuk ili neku plišanu igračku...
S obzirom da ste naveli da je vaše dijete dobro i poslušno, da se puno smije te da nema problema sa spavanjem, hranjenjem, čini se da ni vi ne biste trebali imati razloga za veliku zabrinutost. Normalno je da Vam je ponekad teško gledati svoje dijete kada je ljuto no dijete ima pravo na tu emociju te ju ima i pravo izraziti. Dapače, to je i poželjno. U tim trenucima važno je da mu date do znanja da vidite kako se osjeća i da ga razumijete. Npr.kada je ljut jer mora sjesti u sjedalicu u autu, možete mu reći "Ja vidim da si ti sad jako ljut.
Čini mi se da bi se sad radije igrao s volanom nego sjeo u sjedalicu, no sad je vrijeme da krenemo.". Reflektiranjem, odnosno imenovanjem djetetovih emocija kada ih uočite, vrlo je vjerojatno da će se intenzitet emocije brže smanjiti nego ako se emocija ignorira. Na taj način djetetu šaljete poruku  da ste ga razumjeli, a to je jako bitno za izgradnju odnosa s djetetom.
Sretno u daljnjem odgoju Vašeg mališana!

   Tea Knežević, univ.bacc. psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (2) odbija ići u vrtić uz burne reakcije

<para>
 Naime, nakon ostajanja primjetila sam da više nego li inače traži moju prisutnost i plaši se odvajanja od mene. Zanima me može li ovo biti izazvano tim ostajanjem, jer sam je planirala poslati sa bakom i djedom na trotjedni odmor, ali sada više nisam sigurna da bi to bilo ispravno. U kojoj dobi uopće djeca mogu podnijeti duža odvajanja od roditelja? S poštovanjem, S.
Draga S.,</para>
<para>Ostajanje sa bakom i dedom, ma koliko god se vole i uživaju jedni u drugima, može utjecati na dijete i njegovu promjenu u ponašanju, kao što i sami nagađate. Dijete od niti dvije godine poželjno je ne odvajati od sebe na tako dugi period. U dobi između prve i druge godine djetetova života, strah od odvajanja od roditelja, odnosno separacijski strah se pojačava što dijete može manifestirati tako što se „zalijepi“ za roditelja, pokazuje intenzivniji strah pri potencijalnom odvajanju putem plača, otpora, ljutnje.</para>
<para>Zbog toga je osobito važno pružiti djetetu objašnjenje zašto je potrebno odvajanje od Vas (što se odnosi na period dok radite), omogućiti joj održavanje već stečenih navika i ponašanja (ritam i način zadovoljavanja primarnih potreba: ishrane, spavanja, pražnjenja) jer joj taj ritam daje osjećaj sigurnosti.</para>
<para>Općenito je vrlo teško odrediti kada je dobro da dijete prvi puta ljetuje sa drugima, bilo da su to baka i djed, bilo da je to kasnije ljetovanje s vrtićem. Ono što je korisno za dijete kada je samo, bez roditelja jest sljedeće:</para>
<para>- Samostalnost u hranjenju, oblačenju i higijeni jer to pruža osjećaj sigurnosti u sebe, da će biti ok čak i kada je daleko od roditelja.</para>
<para>- Bez daljnjeg, važno je da se osjeća ugodno sa osobama sa kojom je te da ima osjećaj da će se ta odrasla osoba pobrinuti za nju, odnosno da će u stresnim trenucima ta odrasla osoba pružit joj osjećaj podrške i utjehe (s tim da se stresni trenuci odnose na bilo kakav emocionalni disbalans ili općenito neravnoteža u organizmu, dakle, i od običnog pada do neke ozbiljnije situacije).</para>
<para>- Sposobnost jasnog izražavanja svojih potreba omogućuje djetetu da se samo pobrine za sebe u određenim trenucima kao primjerice u trenucima kada je gladno da može jasno izreći da je gladno</para>
<para>- Kada je dijete otvoreno i znatiželjno za nova iskustva, novu okolinu, spremnije je na odvajanje od roditelja. Kada je dijete dovoljno zrelo za odvajanje od roditelja (što ćete, vjerujem i sami sada zaključiti da prije dobi od nekih 4-5 godina, većina djece nije), tada čak i uz pojačani strah od gubitka ljubavi roditelja u tom periodu, dijete može profitirati od prvog dužeg odvajanja od roditelja, uvježbati različite vještine i razviti još veću sigurnost u sebe.
U našem društvu dosta je uobičajeno poslati djecu s bakama i djedovima na ljetovanja. I premda su tako odrastala mnoga djeca i mnogi će reći da im „ništa ne fali“, mišljenja sam da je bolje da dijete malo sazrije, da ima gore navedene sposobnosti prije nego što ga se odvaja od roditelja na duži period.</para>
<para>
 <emphasis> Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Strah od odvajanja i slanje 2-godišnjakinje s bakom na more Poštovane, moja djevojčica ima 23 mjeseca i nakon sedmodnevnog ostajanja s bakom i djedom s kojima se inače jako dobro slaže i koje voli primjetila sam određene promjene u ponašanju. 
    Naime, nakon ostajanja primjetila sam da više nego li inače traži moju prisutnost i plaši se odvajanja od mene. Zanima me može li ovo biti izazvano tim ostajanjem, jer sam je planirala poslati sa bakom i djedom na trotjedni odmor, ali sada više nisam sigurna da bi to bilo ispravno. U kojoj dobi uopće djeca mogu podnijeti duža odvajanja od roditelja? S poštovanjem, S.
Draga S.,
Ostajanje sa bakom i dedom, ma koliko god se vole i uživaju jedni u drugima, može utjecati na dijete i njegovu promjenu u ponašanju, kao što i sami nagađate. Dijete od niti dvije godine poželjno je ne odvajati od sebe na tako dugi period. U dobi između prve i druge godine djetetova života, strah od odvajanja od roditelja, odnosno separacijski strah se pojačava što dijete može manifestirati tako što se „zalijepi“ za roditelja, pokazuje intenzivniji strah pri potencijalnom odvajanju putem plača, otpora, ljutnje.
Zbog toga je osobito važno pružiti djetetu objašnjenje zašto je potrebno odvajanje od Vas (što se odnosi na period dok radite), omogućiti joj održavanje već stečenih navika i ponašanja (ritam i način zadovoljavanja primarnih potreba: ishrane, spavanja, pražnjenja) jer joj taj ritam daje osjećaj sigurnosti.
Općenito je vrlo teško odrediti kada je dobro da dijete prvi puta ljetuje sa drugima, bilo da su to baka i djed, bilo da je to kasnije ljetovanje s vrtićem. Ono što je korisno za dijete kada je samo, bez roditelja jest sljedeće:
- Samostalnost u hranjenju, oblačenju i higijeni jer to pruža osjećaj sigurnosti u sebe, da će biti ok čak i kada je daleko od roditelja.
- Bez daljnjeg, važno je da se osjeća ugodno sa osobama sa kojom je te da ima osjećaj da će se ta odrasla osoba pobrinuti za nju, odnosno da će u stresnim trenucima ta odrasla osoba pružit joj osjećaj podrške i utjehe (s tim da se stresni trenuci odnose na bilo kakav emocionalni disbalans ili općenito neravnoteža u organizmu, dakle, i od običnog pada do neke ozbiljnije situacije).
- Sposobnost jasnog izražavanja svojih potreba omogućuje djetetu da se samo pobrine za sebe u određenim trenucima kao primjerice u trenucima kada je gladno da može jasno izreći da je gladno
- Kada je dijete otvoreno i znatiželjno za nova iskustva, novu okolinu, spremnije je na odvajanje od roditelja. Kada je dijete dovoljno zrelo za odvajanje od roditelja (što ćete, vjerujem i sami sada zaključiti da prije dobi od nekih 4-5 godina, većina djece nije), tada čak i uz pojačani strah od gubitka ljubavi roditelja u tom periodu, dijete može profitirati od prvog dužeg odvajanja od roditelja, uvježbati različite vještine i razviti još veću sigurnost u sebe.
U našem društvu dosta je uobičajeno poslati djecu s bakama i djedovima na ljetovanja. I premda su tako odrastala mnoga djeca i mnogi će reći da im „ništa ne fali“, mišljenja sam da je bolje da dijete malo sazrije, da ima gore navedene sposobnosti prije nego što ga se odvaja od roditelja na duži period.

    Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Strah od odvajanja i slanje 2-godišnjakinje s bakom na more

<para> Od tada sam prestala sa forsiranjem ali svaki put u prolazu kada pričamo napomenem mu da su </para>
<para>
 Poštovani, moje pitanje je vezano uz ostavljanje pelena. Imam sina koji je rođen 19.05.2009., imao je Dystoni sy. zadnja dijagnoza bila je stanje nakon distonije. Ovo ljeto pokušavala sam mu razgovorom objasniti da su pelene loše, jako je pametno dijete, sve razumije ako ga nešto muči ili ne zna uvijek pita. Ali razgovor je bio bezuspješan, kada sam ga pitala "kada ćeš maknuti pelene", on bi odgovorio sutra, drugi put kad bih ga pitala npr. u utorak odgovorio bi u petak, kada bi ga pitala u petak rekao bi u ponedjeljak. Isto tako skidala sam ga po ljeti u gaćice ali bezuspješno, da bi nakon moga forsiranja zablokirao i više nije govorio da se je ukakio ili upiškio u pelene. Od tada sam prestala sa forsiranjem ali svaki put u prolazu kada pričamo napomenem mu da su pelene loše za guzu i pišu. Samo da kažem da sam kćer isto forsirala za ostavljanje pelena i isto je zablokirala, ali je nakon nekog kraćeg vremena rekla “mama ja bih na wc”, a imala je 3 godine i od toga dana više ih nije nosila. Da li sam pogriješila u pristupu, što da radim? A.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Kako ste i sami pretpostavili, moguće da je pritisak na dijete prevelik jer forsiranjem djeteta ne postižete puno.</para>
<para>Dijete treba pustiti da usvoji kontrolu mokraćnog mjehura, a to je proces koji se obično uspostavlja do 4. ili 5. godine. Više o odvikavanju od pelena potražite <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/psiholog/49/">ovdje</ulink>.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika Sabol</ulink>
</para>

Forsirati dijete da ostavi pelenu ili ne?  Isto tako skidala sam ga po ljeti u gaćice ali bezuspješno, da bi nakon moga forsiranja zablokirao i više nije govorio da se je ukakio ili upiškio u pelene.  Od tada sam prestala sa forsiranjem ali svaki put u prolazu kada pričamo napomenem mu da su 

   Poštovani, moje pitanje je vezano uz ostavljanje pelena. Imam sina koji je rođen 19.05.2009., imao je Dystoni sy. zadnja dijagnoza bila je stanje nakon distonije. Ovo ljeto pokušavala sam mu razgovorom objasniti da su pelene loše, jako je pametno dijete, sve razumije ako ga nešto muči ili ne zna uvijek pita. Ali razgovor je bio bezuspješan, kada sam ga pitala "kada ćeš maknuti pelene", on bi odgovorio sutra, drugi put kad bih ga pitala npr. u utorak odgovorio bi u petak, kada bi ga pitala u petak rekao bi u ponedjeljak. Isto tako skidala sam ga po ljeti u gaćice ali bezuspješno, da bi nakon moga forsiranja zablokirao i više nije govorio da se je ukakio ili upiškio u pelene. Od tada sam prestala sa forsiranjem ali svaki put u prolazu kada pričamo napomenem mu da su pelene loše za guzu i pišu. Samo da kažem da sam kćer isto forsirala za ostavljanje pelena i isto je zablokirala, ali je nakon nekog kraćeg vremena rekla “mama ja bih na wc”, a imala je 3 godine i od toga dana više ih nije nosila. Da li sam pogriješila u pristupu, što da radim? A.
   
   Kako ste i sami pretpostavili, moguće da je pritisak na dijete prevelik jer forsiranjem djeteta ne postižete puno.
Dijete treba pustiti da usvoji kontrolu mokraćnog mjehura, a to je proces koji se obično uspostavlja do 4. ili 5. godine. Više o odvikavanju od pelena potražite ovdje.
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med.spec. pedijatar 
   Poliklinika Sabol
 Klinfo.hr 