S vremena na vrijeme (uglavnom nakon što ostane doma nekoliko dana zbog bolesti, što u njenom slučaju zbilja nije često) nije baš oduševljena kad ostaje u vrtiću, malo plače (više tužnim glasom cvili za mnom, nije to neki plač), ali veli teta da se odmah smiri čim ju posjedne za doručak ili se nešto krenu igrati. Ono što me počelo zabrinjavati je njeno ponašanje u vrtiću otkako se vratila sa zimskih praznika (Božić, N.G., bila je bolesna malo, sve skupa je to trajalo 3 tjedna). Ne želi doručkovati u vrtiću (jede doma, ali uvijek je i u vrtiću htjela malo pojesti), ne želi sudjelovati u nikakvim zajedničkim aktivnostima (inače obožava priče, bilo kakvo likovno izražavanje, ples, pjesmu), a sad sudjeluje jedino ako je teta uspije nekako nagovoriti. Kod kuće nisam primjetila nikakvu promjenu u ponašanju na njoj. Razgovaramo svaki dan kako je bilo u vrtiću, prije mi je pričala što su radili, pjevala pjesmice koje su naučili, pričala mi o nekim međusobnim odnosima djece, tko je bolestan i sl. A sada kad ju pitam odgovor je "ništa nismo radili", ili "ne znam", "nije teta pjevala/pričala priče"... Ne znam da li se bezveze zabrinjavam ili da zakažem razgovor s tetom i vrtićkim psihologom zbog tog njenog ponašanja? Ne odbija ići u vrtić, čak štoviše svako jutro čim se probudi sretno pita "danas idemo u vrtić?", traži od mene da joj pričam o djeci u vrtiću, o tetama... Odnosi u obitelji su u redu, ništa se nije promijenilo.
Draga mama,
iako iz vašeg pisma nisam stekla dojam da je vaša kćerkica u zadnjih nekoliko mjeseci proživjela (za nju) traumatično iskustvo, bilo bi dobro da razmislite je li se nešto u njezinoj rutini promijenilo (je li bila hospitalizirana, jeste li se možda preselili i slično)? Kako veliki dio vremena provodi i u vrtiću, ne bi bilo loše razgovarati s tetom da vidite što se eventualno dogodilo ili promijenilo tamo.
Njezino odbijanje doručka u vrtiću ne bi procijenila alarmantnim s obzirom da vaše dijete doručkuje kod kuće, ne odbija druge obroke te je moguće da jednostavno nije gladna. Također, njezino veselje prilikom odlaska u vrtić vam je dobra povratna informacija da ona tamo voli provoditi vrijeme i da je njezino nesudjelovanje u vrtićkim aktivnostima možda samo faza (ili možda dosita ima neki razlog zbog kojega ne želi sudjelovati: možda više uživa kada promatra druge?).
Ideja o razgovoru s vrtićkim psihologom može vam samo olakšati vaše strahove i zabrinutost i otkloniti sumnju da se nešto događa s vašom kćerkicom.
Želim vam puno sreće
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog