S obzirom da je nije imao tko čuvati kada sam se ja vratila na posao nakon porodiljnog, ona je s tek navršenih godinu dana krenula u jaslice. Proces prilagodbe je prošao dosta dobro. No unazad 6 mjeseci odlazak u vrtić je prava muka. Sve je u biti počelo nakon godišnjeg odmora, kada je počela i nova predškolska godina. Tete su ostale iste, ali se prostor u kojem je boravila prvu godinu promijenio tj. preselili su se u sobu koja je prilagođena za njihovu dob. Isto tako, njena soba počinje s radom u 7.30 h što znači da ju svako jutro ostavljam na dežurstvo tih pola sata kako bih ja stigla na vrijeme na posao. Buđenje i spremanje prolazi u suzama i s rečenicom "Necu u vrtic" i "Ja bih bila doma s mamom". Samim dolaskom pred vrtić prolazimo pravu muku, plač se pojačava, ostavljam ju u suzama uz njeno dozivanje "mama". Suprug i ja joj pričamo samo lijepe stvari o vrtiću, tetama, djeci iz skupine. Svakodnevno ju pripremamo da ujutro kad mama i tata odu raditi ona ide u vrtić, da će tata doći po nju. Njen odgovor uvijek bude "Pa, bila sam u vrtiću". Vrlo je inteligentna, svoj djeci iz grupe zna ime i prezime, puno je naučila (brojalice, pjesmice, zna brojati do 20). Tete su rekle da samo ujutro prilikom ostavljanja bude tako, ali da se brzo smiri. Da je preko dana vesela i zaigrana. Molim vas za savjet što napraviti kako bih joj olakšala odlazak u vrtić i odvajanje. Unaprijed se zahvaljujem. camppy
Draga mama,
Činite nabolje što možete. Ona jednostavno mora proći kroz proces adaptacije. Ponovno. Vrlo je često da dijete nakon godišnjeg provedenog sa svojim najmilijima ponovo proživljava isti strah od odvajanja kao što je to bilo prvi prvoj adaptaciji, a možda i jače i izražajnije od toga. To je normalna i zdrava reakcija vašeg djeteta.
Kao što vam i tete kažu ona se vrlo brzo smiri i lijepo joj je u vrtiću. Ujutro želi biti s vama i to pokazuje. Tada joj možete reći da ju razumijete i da je vama žao što ne možete provesti jutro zajedno. I da je u redu da bude tužna, ali da ćete vi najbrže što možete doći po nju. Kada dođe u vrtić i malo se poigra s djecom i papa i odspava i ponovo papa i još se malo igra, evo već tata dolazi po nju.
Možete joj također pričati o razlozima zašto mama i tata moraju ići raditi, a ona mora u vrtić. Primjerice, mama i tata idu raditi da zarade novčiće, a s tim novčićima će kupiti hranu, majice, cipele, ponekada koji slatkiš. Zato dok mama i tata rade ona ide u vrtić da joj bude lijepo i da se igra sa svojim prijateljima. I dalje joj naravno pričajte i one lijepe priče.
Proces adaptacije može trajati poprilično dugo, što roditeljima zna predstavljati pravu muku, ali utješno za vas može biti da je njoj u vrtiću zapravo lijepo.
Srdačan pozdrav,
Jelena VrsaljkoTA psihoterapeut, dipl. socijalni radnik, NLP trenerCentar Proventus