Cijelu godinu ide u vrtić i svako jutro započinje jednako - plačom, vriskom kako ne želi ići u vrtić (ide od treće godine), u vrtiću nema nikakvih problema, kaže kad se vrati kući da joj je lijepo, da se puno igrala... sve pozitivno (osim jela s kojim imamo i kući probleme, čim se spomene obrok kaže kako neće jesti pa onda uz puste priče s naše roditeljske strane i njenog negodovanja, ucjena, moljakanja da ne želi više jesti prođe obrok i tako već pet godina).
Sljedeće jutro opet ista priča - plač i vriska. Što joj god kažemo, bilo mi ili bake i djede neće odmah da posluša, nego negoduje, odbija pa uz naše nagovaranje ili povik posluša nevoljko. Pitanje - Zašto ja? je odgovor na svaku našu uputu. Bake i djede zna verbalno vrijeđati, ucjenjivati, čak ih je znala i udariti, pljunuti i ogrebati. U svemu što radi misli samo na sebe i želi pošto poto udovoljiti sebi. Nadavno je trebala ići na rođendan prijatelju kojeg voli, ali je slavio rođendan u igraonici koju ne voli. Znajući to, razgovarala sam s njom o toj igraonici i objasnila joj kako nije bitan prostor nego druženje i sudjelovanje u rođendanskoj proslavi, ali kad smo došli do igraonice nije htjela ući. Budući sam je upozorila da ćemo ići odmah kući ako se tako nešto dogodi to sam i učinila. Ono što me zabrinulo je da ona uopće nije bila tužna, bilo joj je sasvim svejedno. Tek ju je zaboljelo što je morala obući pidžamu kad smo došli kući i mirovati na krevetu. Plakala je duuugo, tražeći da svuče pidžamu. Prije neki dan je trebala ići na kazališnu predstavu kojoj se veselila, no preko dana je prekršila puno kućnih pravila pa joj je kazna bila da neće ići na predstavu. Molila je i molila da idemo (i ja popustim misleći možda provodim malo vremena samo s njom jer ima malog bracu od 9 mj. kojem sam dosta posvećena i odlučim je ipak povesti) i krenemo s oblačenjem i kad je ugledala haljinicu opet krene plač, vika kako je neće nositi, ponudim još dvije da izabere, a ona da neće ni jednu nego što ona želi da će obući. E tu mi je bilo dosta i tad sam opet rekla da nikud ne idemo jer to nije u redu ponašanje. Na žalost tu sam puno i vikala i na žalost i udarila je po guzi jer sam se osjećala tako nemoćnom, tako jadnom, a ona je samo vikala i vikala kako ne želi nositi haljinicu nego šta ona odluči. Znam da udarac nema nikakav učinak, već može izazvati kontra efekt ali dovede nas do ludila i jednostavno se dogodi ponekad, čime se ne ponosimo ni ja ni suprug i ljuti budemo na sebe, ali ne znamo što više činiti. Izvinjavam se na ovako opsežnom opisu ali ne znam kako drugačije sve to opisati. Svaki dan nas nečim ucjenjuje, traži, zahtjeva nerazumne stvari, uporno iskušava naše granice. Kako je urazumiti, kako postići veću poslušnost, manju tvrdoglavost? Pomagajte!! Crazy mum Draga mama,
razumijem da ste veoma zabrinuti za odnos sa svojom djevojčicom. Prema Vašem opisu, Vaša djevojčica zna što želi i jako je uporna u tome da to i dobije. To je dobra osobina toliko dugo dok ona ujedno i ne preuzme moć i kontrolu nad svima vama.
Dijete preuzme kontrolu u trenutku kada ju Vi izgubite tj. kada počnete vikati ili ju čak udarite. Kako to može biti? Kada se Vi osjećate izluđeno, ljuto i sl. te se počnete u skladu s tim ponašati, dijete zaključuje (ne nužno svjesno već češće nesvjesno) da ona svojim ponašanjem može utjecati na Vas. To znači imati moć i kontrolu nad drugim, a upravo to se Vama kao roditelju ne bi smjelo događati budući da to izaziva, između ostalog, snažan osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti kod djeteta što ju dodatno uplaši. Dakle, prvo je uplaši da neće biti po njezinom, onda ju može uplašiti Vaše ponašanje te posljedica Vašeg ponašanja.
Ono što je važno kod djece poput Vaše djevojčice jest sljedeće:
- Kada ste u mogućnosti, razgovarajte s njom i dogovorajte se unaprijed o tome što će se dogoditi – kao što ste joj najavili da, ako neće htjeti ući u igraonicu, da ćete odmah ići kući – ono što bih Vam predložila je da se u ovakvim situacijama pitate: zašto ne želi ići baš tamo/u tu igraonicu? Da li joj se nešto dogodilo? Da li je riječ o tome da joj nije dovoljno zanimljiva/lijepa? Da li ste Vi jako daleko u toj igraonici i teže Vas može vidjeti ako Vas zatreba? Da li možda ne želi ići tamo jer ima puno djece/jer je velika buka? Osim upornosti, jedna od karakteristika temperamenta je i osjetljivost na podražaje poput zvuka, svjetlosti, dodira. Ako je negdje previše bučno, možda ju to smeta, a možda se neće sjetiti to reći kada ju pitate. Ako se ništa nije dogodilo od navedenog, moguće da nije željela ići tamo samo zato da bude po njezinom, ali to onda opet znači da je naučila da tako može biti – ako je dovoljno uporna. Ako ne želite da tako bude u budućnosti, morate nešto mijenjati u svom ponašanju prema njoj. Ona sama neće to naučiti.
Poslije, kada je išla u krevet, htjela je skinuti pidžamu što doista može biti neobičan zahtjev. No ono što bi Vam opet predložila je da se zapitate, a onda da i nju pitate – da li sada ne želi imati pidžamu jer zapravo želi biti u igraonici i slaviti rođendan svog prijatelja? Često djeca imaju takva, odraslima u prvi mah, nepovezana ponašanja, a kada pokušate povezati jedno i drugo, onda često dobijete odgovore od djece koja Vam objašnjavaju što zapravo žele ili trebaju. Kada dođete do odgovora, možete s njom razgovarati – ne toliko u kontekstu da to nije bilo lijepo ponašanje i tome slično, već da ponekad u jednom trenutku nešto želi, a onda se predomisli, i da to može biti jer nam se nešto ne sviđa ili nam se nešto dogodilo (buka, svjetlo, sl.). Vjerujem da ste imali do sada situacije da kada tako nježno pričate s njom, osobito prije spavanja tj. kada se smiri, da dobijete od nje nevjerojatne odgovore i uvide u njezino ponašanje.
- Kada god je to moguće i primjereno, naglašavajte joj da ona ima izbor – primjerice, možete joj reći – ako izabereš da nastaviš vikati, nećemo ići u kazalište, a ako izabereš da mi normalno kažeš što želiš i trebaš, ići ćemo u kazalište. Ili, možeš izabrati hoćeš li obući ovu haljinicu ili ovu haljinicu.
Jako je važno djeci koja su tako uporna i koja žele da ona odlučuju, da im se daje izbor kada se može. Tako im se daje moć koju doista i imaju, a to je moć nad vlastitim ponašanjem (a ne nad vašim). Dakle, ona je ta koja može izabrati da će se pridržavati nekog kućnog pravila ili ne. Oko nekih kućnih pravila možete se zajedno dogovoriti, ali Vi ste ti koji ćete joj u konačnici zaprijetiti kaznom ako do toga dođe i Vi ste ponovno ti koji ćete tu kaznu provesti – što je izuzetno važno jer inače će ona opet dobiti poruku da, ako je dovoljno uporna, da će biti po njezinom.
Ako joj je teško odlučiti, onda joj možete reći da je ponekad jako teško donijet odluku, ali da ona to može. A, ako ne može, da može pitati Vas da joj pomognete u tome.
Predlažem Vam i da pročitate članak „Borba moći između roditelja i djeteta“ koji bi Vam također mogao dati neke odgovore. Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom