Više ne želi da joj promijenim pelenu ležečki (stoječki još i može podnijeti) i više ne želi u kadu (što je do prije par dana obožavala). Kad ju pokušam poleći za promijenit pelenu ili stavit u kadu vrišti iz petnih žila i zadržava dah dok ne pocrveni i sva se trese, koči noge, dere se maamaaa i pokušava uspet na mene. Čim ju izvadim iz kade ili uspravim prestaje plakati. Pošto ju kupamo i presvlačimo suprug ili ja, smatram da nije preživjela nešto čega se prepala. Čitala sam o terrible two fazi pa me zanima da li bi možda to bilo to, jer već neko vrijeme što god želimo napraviti viče "sama, sama"? Ne znam kako da se postavim. Presvlačiti je mogu stoječki, ali ne znam da li je pametno prisilno ju kupati? Unaprijed hvala na odgovoru. Lu
Draga mama,
Vaša djevojčica vam najvjerojatnije želi dati do znanja kako sama želi obavljati određene aktivnosti. Naime, kako je većina djece spremna za odvikavanje od pelena između 18. i 24. mjeseca, njezinu želju za samostalnošću možete iskoristiti upravo u odvikavanju od pelena.
Smatram da je u cijeloj situaciji vrlo bitno dopustiti djetetu da razvija svoju samostalnost, oboružati se strpljenjem i pustiti dijete da samo proba i pri tome griješi. Možete dogovoriti s djevojčicom da sama skida pelenu i odnosi u koš za smeće, pokazati joj primjerice kako da napravi pjenu u kadi kada se ide kupati te joj dati da obavlja određene aktivnosti kako bi mogla razvijati samostalnost što će svakako pridonijeti njezinom osjećaju zadovoljstva i kompetentnosti (i pri tome smanjiti otpor).
U razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava strah da se djetetu nešto ne dogodi. No, svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava.
I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.
No ponekad podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao – u strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo.
U svakom slučaju, dozvolite svojoj djevojčici da istražuje okolinu i pri tome griješi, uz veliku podršku vas i supruga. Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psihologCentar Proventus