Plače, udara nogama, mene pokušava tući, viče da neće biti dobar, baš se agresivno ponaša. Pokušavam mu objasniti da je pidžama za spavanje, ali što više ja njemu govorim to on više negira pa sam prisiljena ga na silu obući (čak mu kažem da će ići u kaznu i pošaljem ga u kaznu ali ništa..). Bio je posljednja dva tjedna na godišnjem i nije bio u vrtiću te je sada ponovo krenuo i jednostavno protestira odlazak u vrtić, viče, udara u vrata....do sada je bilo sve dobro, znao je tu i tamo zaplakati ali nikad tako jako odbijao. Da li je to zakašnjela reakcija prilagodbe? Moram još napomenuti da jedan dan ide moja mama po njega, a jedan dan moja svekerva. Prije upisa u vrtić čuvale su ga one, isto jedan dan jedna, jedan dan druga. Moja svekerva je dosta "opterećena" čistoćom tako da su ga za svaku sitnicu presvlačile i čim dode iz vrtića odmah ga presvuče bez obzira da li je malo ili puno prvljava roba. Pitam se da li je to možda ostavilo neke posljedice na njega pa da se ne želi obući ujutro, ne znam! ne znam više kako da mu pristupim. Hvala i lp. Mirandič
Draga mama,
Žao mi je što čujem da vam je svakodnevna priprema Vašeg dječaka za vrtić postala tako zahtjevna. Plakanje, udaranje i neposlušnost su ne rijetke reakcije kada dijete protestira oko neke Vaše odluke koja njemu nije po volji, kao što je u slučaju Vašeg sina skidanje piđame ili odlazak u vrtić. U tim trenutcima važno je djetetu dati do znanja da ste tu za njega i da čujete ono što Vam on želi reći. Odnosno da imenujete njegov osjećaj kao i ponašanje. To možete učiniti riječima „ Ja vidim da ti sad stvarno jako ne želiš skinuti piđamu/ići u vrtić.“ Budite uz dijete dok iskazuje za njega neugodne osjećaje no svakako postavite granice kada je njegovo ponašanje neprihvatljivo. Uredu je da bude tužan ili ljut no to ne znači da Vas smije udarati. Jako je važno da uvijek postavljate granice kada dijete svojim ponašanjem ugrožava sebe, nekog drugog ili namjerno uništava stvari. Kada mu se kroz neki period vremena granice dosljedno postavljaju shvatit će da se tako ne smije ponašati. Također, ono što kod djece često ne funkcionira je predugačko objašnjavanje zašto nešto treba ili ne treba činiti. Naime, u slučaju sa presvlačenjem piđame dovoljno je reći (kako ste i naveli): „Piđama je za spavanje“ s time što bi ga možda moglo zbuniti to što zna da će i u vrtiću biti vrijeme za spavanje pa mu možete pojasniti „U vrtić idemo u drugoj robi.“ ili reći „U ovoj piđami spavamo kod kuće. Ujutro se piđama skida.“ Važno je da te rečenice govorite kao činjenice, jasno i odlučno.
Naveli ste kako prije nije bilo takvih problema pri odlasku u vrtić i da se njegovo ponašanje pri odlasku u vrtić pogoršalo nakon što dva tjedna nije bio u vrtiću. Moguće je da se radi o odgođenoj reakciji prilagodbe. Njegovo protestiranje samo znači da bi radije i dalje bio na „godišnjem“, odnosno ne išao u vrtić. Ako tu situaciju preslikamo na svijet odraslih možemo shvatiti kako je i nama nakon godišnjeg odmora potrebno vrijeme prilagodbe da se opet uhodamo u neku svakodnevnu rutinu i obaveze, kao što to za njega predstavlja vrtić.
U podlozi djetetova odbijanja odlaska u vrtić najčešće se nalazi djetetova anksioznost. Spomenuli ste da je vaša svekrva dosta „opterećena“ čistoćom te da za svaku sitnicu presvlači Vašeg sina. Naime, potrebno je zapitati se kako Vaš sin to doživljava? Je li to ponašanje nužno i opravdano? Kakva poruka se time šalje Vašem sinu? Dobiva li on time poruku da je vrtić prljavo i nesigurno mjesto ili mu je to jednostavno predstavljeno na način da mu se kaže neki drugi razlog presvlačenja? Prezaštićivanje djeteta jedan od potencijalnih uzroka toga da dijete iskazuje bunt ili regresivno ponašanje stoga je važno imati mjeru u tome.
Važno je da kroz ovo stresno razdoblje za Vaše dijete, budete uz njega s puno ljubavi i strpljenja, ali i jasnih i dosljednih granica jer na taj način djetetu pružate osjećaj sigurnosti koji je izrazito važan pri procesu adaptacije u vrtić, kao i općenito u Vašem odnosu s djetetom.
Želim Vam puno sreće i što više ugodih trenutaka s vašim trogodišnjakom,
Tea Knežević, bacc.univ.psyh.