Postroll

Preroll

<para>
 Rastavljena sam već 4 godine i djeca nemaju redovit kontakt s ocem (viđaju se jedanput u 3 mjeseca, a u međuvremenu se uopće ne čuju). Djeca imaju očuha kojeg vole. Ljubav je obostrana. Očuh je vrlo autoritativan(stara škola odgoja) dok sam ja popustljivija (ne u cijelosti, ne dopuštam bas sve). Š. je dobar, poslušan, pomalo lijen, ima disleksiju i disgrafiju, škola nam je veliki problem, ali se svi trudimo. Uglavnom je mirno i dobro dijete. Naš problem je F. koji pohađa prvi razred, pametan
 je, društven, ima dosta energije. Rano se budi, već oko 6 sati i prvi je na nogama, već se igra, doručkuje sam, spremi se sam u školu i ujutro je razbuđen kaO da je podne. U školi ima dobre ocjene. Njegov problem je ručak, užina, večera, domaći rad. Znači, što god mu je za ručak, njemu to ne paše, ne voli, ne želi, neće i neće. Sjedi satima za stolom i neće i neće. Odbija hranu i jako je mršav (možda malo i genetski). Domaću zadaću piše satima, uz to radi još deset drugih stvari, pa taj domaći na kraju nije ni napisan u cijelosti. Najveći problem je što je nervozan,
 živčan, viče, dere se, neposlušan je, odgovara, bahat je i mi smo mu sve krivi. Imam dojam nekad kao da nas ne voli (mene i očuha). Kaže da ga nerviramo i da je zato takav. Primjer, večera je i on kaže: ja vam ovo sigurno neću jesti! OK, ajde oprati zube i ideš u krevet ne spavanje. Ode do sobe, vrati se za minutu i kaže da ipak želi jesti, a ja kažem: Ne može, idi na spavanje. On kaže: ne, ja ću to pojesti i neću ići spavati dok god ne pojedem i stajati ću ovdje sve do jutra dok mi ne date jesti i tek ću onda ići spavati. Ja opet ponovim: F. idi na spavanje, a on opet po
 svome: ne ja neću, ne možeš me natjerati. Nakon dugo natezanja dam mu da jede, jer on ponavlja nono stop - kakva si to mama, ne daš svom djetetu da jede! Opet sjedne za stol i nekako to na svu muku pojede. No bit svega je da je njemu glavna riječ NE i neću. Voli i lagati, dok smo mi na poslu , zove i kaže da je napisao domaći rad i da li može van. Ja kažem, ok možeš i on ode. Nema ga satima i na kraju shvatimo da nije napisao domaći u cijelosti. Izgleda kao da je divlji, da nije pod kontrolom, a mi ga non stop nadgledamo i trudimo se oko banalnih stvari - pojedi ručak i napiši
 domaći rad i to je to, tada imaš slobodno za igru s prijateljima. Samo te dvije stvari. Ali ne, uvijek je prkosan, kontrira i često plače i dere se. Kad izađe van u dvorište, kuću ostavi otvorenu, širom balkonska vrata i rekli smo mu sto puta kako i zašto mora zaključavati kuću. Nije imao neke stroge kazne do prije 4 mjeseca od kad smo ih uveli. Najduža mu je bila 7 dana, kad nije smio gledati TV, nije smio ići van niti su prijatelji smjeli kod njega, nije smio igrati igrice i to je to. Mirno je to prihvatio i odradio svoju kaznu koja naravno nije pomogla. Znači kazna mu ništa ne
 predstavlja. On bi vani i vani bio najrađe cijeli dan bez jesti, piti i po mogućnost da ne piše domaći rad. Molim za savjet, kako umiriti F. koji ima ispade bijesa pri obavljanju svakodnevnih obaveza jer se pomalo plašim da svi u kući gubimo kontrolu. Pokušali smo na sve načine i mirno i dobro i vikom i otvorenom pričom. Želim samo pomoći djetetu da se normalno ponaša te da ne riješava probleme vikom, plačom, udaranjem vratima, bacanjem stvari po kući... Hvala unaprijed lp I.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>vaš sin je mali inteligentni dječačić s velikom količinom energije koju evidentno treba negdje usmjeriti. Iz vašeg pisma nisam mogla zaključiti ima li vaš mališan nekih izvanškolskih aktivnosti, no svakako bi bilo dobro da ga uključite u neku sportsku aktivnost koju preferira. Na taj način njegova energija će biti utrošena u nešto smisleno, a on će se osjećati bolje (a u konačnici i vi).</para>
<para>Nadalje, što se tiče njegovog konstantnog odbijanja, smatram da bi bilo dobro da s njim razgovarate na način da mu reflektirate ono što je rekao: primjerice „Ok, vidim da sada ne želiš jesti - kada budeš gladan dođi i pojedi, tvoje jelo će te čekati“. Razgovarajte s njim oko toga što ga muči, pitajte ga treba li mu pomoć oko domaće zadaće te mu jasno dajte do znanja da ćete mu rado pomoći u pisanju zadaće i prekontrolirati što treba, ali i da zadaća mora biti napisana.</para>
<para>Možete ga pitati kada bi više volio pisati zadaću – prije ili nakon igre (možda zbog silne energije ne dovršava zadaću), te mu dozvoliti da je piše nakon igre ali pod uvjetom da se toga doista pridržava.</para>
<para>Budite dosljedni, smireni, razgovarajte s vašim djetetom i pitajte ga za mišljenje. Možda je 7-godišnjak, no i njima je bitno da ih čuju i uvažavaju njihove potrebe. Također, objasnite mu da način na koji razgovara s vama nije lijep te da vama nije prihvatljivo da se tako ophodi s vama i drugim ljudima. Možete ga pitati kako bi se on osjećao da netko tako razgovara s njim – isto tako se osjećate i vi.</para>
<para>Bitno je da ste i vi i suprug suglasni, da doista mislite ono što kažete i da ste iskreni prema djetetu. Na taj način stječete poštovanje i autoritet.
Nadam se da vam je odgovor bar donekle pomogao te vam želim puno sreće s vašim mališanima.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (7) ima ispade bijesa i plača pri obavljanju svakodnevnih obaveza Poštovane, imam dvoje djece. Sin Š. ima 11,5 godina, a F. ima 7 godina. 
    Rastavljena sam već 4 godine i djeca nemaju redovit kontakt s ocem (viđaju se jedanput u 3 mjeseca, a u međuvremenu se uopće ne čuju). Djeca imaju očuha kojeg vole. Ljubav je obostrana. Očuh je vrlo autoritativan(stara škola odgoja) dok sam ja popustljivija (ne u cijelosti, ne dopuštam bas sve). Š. je dobar, poslušan, pomalo lijen, ima disleksiju i disgrafiju, škola nam je veliki problem, ali se svi trudimo. Uglavnom je mirno i dobro dijete. Naš problem je F. koji pohađa prvi razred, pametan
   je, društven, ima dosta energije. Rano se budi, već oko 6 sati i prvi je na nogama, već se igra, doručkuje sam, spremi se sam u školu i ujutro je razbuđen kaO da je podne. U školi ima dobre ocjene. Njegov problem je ručak, užina, večera, domaći rad. Znači, što god mu je za ručak, njemu to ne paše, ne voli, ne želi, neće i neće. Sjedi satima za stolom i neće i neće. Odbija hranu i jako je mršav (možda malo i genetski). Domaću zadaću piše satima, uz to radi još deset drugih stvari, pa taj domaći na kraju nije ni napisan u cijelosti. Najveći problem je što je nervozan,
   živčan, viče, dere se, neposlušan je, odgovara, bahat je i mi smo mu sve krivi. Imam dojam nekad kao da nas ne voli (mene i očuha). Kaže da ga nerviramo i da je zato takav. Primjer, večera je i on kaže: ja vam ovo sigurno neću jesti! OK, ajde oprati zube i ideš u krevet ne spavanje. Ode do sobe, vrati se za minutu i kaže da ipak želi jesti, a ja kažem: Ne može, idi na spavanje. On kaže: ne, ja ću to pojesti i neću ići spavati dok god ne pojedem i stajati ću ovdje sve do jutra dok mi ne date jesti i tek ću onda ići spavati. Ja opet ponovim: F. idi na spavanje, a on opet po
   svome: ne ja neću, ne možeš me natjerati. Nakon dugo natezanja dam mu da jede, jer on ponavlja nono stop - kakva si to mama, ne daš svom djetetu da jede! Opet sjedne za stol i nekako to na svu muku pojede. No bit svega je da je njemu glavna riječ NE i neću. Voli i lagati, dok smo mi na poslu , zove i kaže da je napisao domaći rad i da li može van. Ja kažem, ok možeš i on ode. Nema ga satima i na kraju shvatimo da nije napisao domaći u cijelosti. Izgleda kao da je divlji, da nije pod kontrolom, a mi ga non stop nadgledamo i trudimo se oko banalnih stvari - pojedi ručak i napiši
   domaći rad i to je to, tada imaš slobodno za igru s prijateljima. Samo te dvije stvari. Ali ne, uvijek je prkosan, kontrira i često plače i dere se. Kad izađe van u dvorište, kuću ostavi otvorenu, širom balkonska vrata i rekli smo mu sto puta kako i zašto mora zaključavati kuću. Nije imao neke stroge kazne do prije 4 mjeseca od kad smo ih uveli. Najduža mu je bila 7 dana, kad nije smio gledati TV, nije smio ići van niti su prijatelji smjeli kod njega, nije smio igrati igrice i to je to. Mirno je to prihvatio i odradio svoju kaznu koja naravno nije pomogla. Znači kazna mu ništa ne
   predstavlja. On bi vani i vani bio najrađe cijeli dan bez jesti, piti i po mogućnost da ne piše domaći rad. Molim za savjet, kako umiriti F. koji ima ispade bijesa pri obavljanju svakodnevnih obaveza jer se pomalo plašim da svi u kući gubimo kontrolu. Pokušali smo na sve načine i mirno i dobro i vikom i otvorenom pričom. Želim samo pomoći djetetu da se normalno ponaša te da ne riješava probleme vikom, plačom, udaranjem vratima, bacanjem stvari po kući... Hvala unaprijed lp I.

Draga mama,
vaš sin je mali inteligentni dječačić s velikom količinom energije koju evidentno treba negdje usmjeriti. Iz vašeg pisma nisam mogla zaključiti ima li vaš mališan nekih izvanškolskih aktivnosti, no svakako bi bilo dobro da ga uključite u neku sportsku aktivnost koju preferira. Na taj način njegova energija će biti utrošena u nešto smisleno, a on će se osjećati bolje (a u konačnici i vi).
Nadalje, što se tiče njegovog konstantnog odbijanja, smatram da bi bilo dobro da s njim razgovarate na način da mu reflektirate ono što je rekao: primjerice „Ok, vidim da sada ne želiš jesti - kada budeš gladan dođi i pojedi, tvoje jelo će te čekati“. Razgovarajte s njim oko toga što ga muči, pitajte ga treba li mu pomoć oko domaće zadaće te mu jasno dajte do znanja da ćete mu rado pomoći u pisanju zadaće i prekontrolirati što treba, ali i da zadaća mora biti napisana.
Možete ga pitati kada bi više volio pisati zadaću – prije ili nakon igre (možda zbog silne energije ne dovršava zadaću), te mu dozvoliti da je piše nakon igre ali pod uvjetom da se toga doista pridržava.
Budite dosljedni, smireni, razgovarajte s vašim djetetom i pitajte ga za mišljenje. Možda je 7-godišnjak, no i njima je bitno da ih čuju i uvažavaju njihove potrebe. Također, objasnite mu da način na koji razgovara s vama nije lijep te da vama nije prihvatljivo da se tako ophodi s vama i drugim ljudima. Možete ga pitati kako bi se on osjećao da netko tako razgovara s njim – isto tako se osjećate i vi.
Bitno je da ste i vi i suprug suglasni, da doista mislite ono što kažete i da ste iskreni prema djetetu. Na taj način stječete poštovanje i autoritet.
Nadam se da vam je odgovor bar donekle pomogao te vam želim puno sreće s vašim mališanima.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

shutterstock_1735801265.jpg

Savjeti stručnjaka

Članak

KRISTINA BAČKONJA

Bolja ja

Dječak (7) ima ispade bijesa i plača pri obavljanju svakodnevnih obaveza

<para>
 Moj problem je 15-godišnja kćerka koja je jako nesretna. Brakorazvodna parnica trajala je jako dugo te se sve "lomilo" na njoj dok je bila djevojčica od svega 4 godine. Sigurna sam iz svojih unutrašnjih osjećaja da ju je otac zlostavljao, no to nikako nisam mogla dokazati i svi su govorili da su to samo bile moje iluzije kako bi se osvećivala njenom ocu. Sud nije poduzimao ništa kao ni socijalna služba tako da sam ja to malo dijete morala davati na kontakte s ocem bez obzira što se tamo događalo. Nakon dvije godine od rastave sam upoznala sadašnjeg partnera i s njim smo počeli živjeti. Oboje djece su ga dobro prihvatili. Mi bi svaki slobodni trenutak posvetili njima, vodili smo ih posvuda, bili smo sretna obitelj, dobili smo još jednu kćer, imamo svoju kuću, sve smo mojoj djeci dali, imaju sve, svako ima svoju sobu i sve ostalo što im treba. Djeca su i dalje morala na kontakte, ali po rasporedu kako je njihovom tati odgovaralo. Kćerka bi dolazila doma u komi, razdražljiva, vidjelo se na njoj da pati. Kad je pošla u 1. razred srednje počela je padati u depresiju. Barem su mi tako rekle stručne osobe. Nije voljela biti lijepa, oblačila se kao dečko, bila je malo punašna, pa je prestala jesti. Smršavila je i nije željela ići na kontakte s ocem, a ja nisam mogla ništa poduzeti, plakala je, sve u svemu bila je jako nesretna. Išla je kod psihijatrice i dobivala terapiju skoro cijelu godinu. Mi smo joj doma pokušavali dati svu ljubav svijeta, proživljavala sam sve to s njom i vjerovala da kad malo poraste da bude shvatila koliko ju ja volim, da nije važan njezin otac. I danas kad se svega toga sjetim srce mi puca. Što ako nisam sve napravila? Jer ona je danas jako nesretna i ne može se nositi sa svojom boli, s time da njezinom ocu nije uopće stalo do nje, da sinu i danas kupuje darove, daje džeparac, a njoj ne, ni ne pita za nju. Bojim se za nju jer je upala u društvo koje mi se ne sviđa - puše, piju po parkovima, bojim se da se i ne drogiraju.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Vaša kćerka evidentno prolazi kroz teško razdoblje u životu i ono što joj je sada najpotrebnije to je vaša bezuvjetna ljubav, podrška i pomoć.</para>
<para>U najranijoj dobi vaša djevojčica prošla je kroz, očito, vrlo stresan razvod braka roditelja, te je evidentno da i danas trpi posljedice brakorazvoda. Naime, istraživanja su pokazala da su dugoročne posljedice razvoda s izraženim sukobima (a što je bio slučaj u vašoj situaciji) najizraženije kod djece koja su u vrijeme razvoda bila predškolske dobi. Dijete te dobi se s tim najteže suočava – dugotrajni roditeljski konflikt ometa organizaciju emocionalnog iskustva u ranom djetinjstvu, povezan je s razvojem nesigurnog i neorganiziranog stila privrženosti kod djeteta što se može odraziti na sve kasnije odnose u životu, dovesti do veće osjetljivosti na stres, poteškoća u regulaciji emocija, manjeg optimizma i razvoja neučinkovitijih načina suočavanja.</para>
<para>Djeca trebaju dopuštenje da vole oba roditelja, trebaju znati da je razvod problem odraslih, a ne njihova krivnja. Treba im stabilnost i predvidljivost te uvid u komunikaciju roditelja bez svađa i sukoba. Budući da vaša kćer sve to nije imala (niti je izvjesno da bi se nešto uskoro moglo promijeniti), te da je njezin odnos s ocem problematičan, smatram da bi bilo dobro da što prije vašu kćer uključite u tretman kod stručnjaka za mentalno zdravlje.</para>
<para>S obzirom da vaša kćerka ima veliki otpor prema nekakvoj terapiji, bilo bi dobro da joj kažete kako ćete zajedno ići kod psihologa, da vam je vrlo važno da ima povjerenja u vas i da zajedno naučite kako međusobno komunicirati i razmumjeti jedna drugu.</para>
<para>Vjerujem da će vaša kćer prepoznati koliko ste brižna majka i koliko vam je stalo do nje i vašeg odnosa, te da ćete polako ali sigurno uz pomoć stručnjaka savladati sve probleme.</para>
<para>Želim vam puno sreće i hrabrosti.</para>

Moja kćerka (15) teško je podnijela razvod, ima loš odnos s ocem i počinje se delikventno ponašati Poštovane! Majka sam troje djece, dvoje iz prvog braka (dečko od 17 g. i djevojka od 15 g.). Razvela sam se prije 10 godina, no problemi u braku počeli su odmah na početku. 
    Moj problem je 15-godišnja kćerka koja je jako nesretna. Brakorazvodna parnica trajala je jako dugo te se sve "lomilo" na njoj dok je bila djevojčica od svega 4 godine. Sigurna sam iz svojih unutrašnjih osjećaja da ju je otac zlostavljao, no to nikako nisam mogla dokazati i svi su govorili da su to samo bile moje iluzije kako bi se osvećivala njenom ocu. Sud nije poduzimao ništa kao ni socijalna služba tako da sam ja to malo dijete morala davati na kontakte s ocem bez obzira što se tamo događalo. Nakon dvije godine od rastave sam upoznala sadašnjeg partnera i s njim smo počeli živjeti. Oboje djece su ga dobro prihvatili. Mi bi svaki slobodni trenutak posvetili njima, vodili smo ih posvuda, bili smo sretna obitelj, dobili smo još jednu kćer, imamo svoju kuću, sve smo mojoj djeci dali, imaju sve, svako ima svoju sobu i sve ostalo što im treba. Djeca su i dalje morala na kontakte, ali po rasporedu kako je njihovom tati odgovaralo. Kćerka bi dolazila doma u komi, razdražljiva, vidjelo se na njoj da pati. Kad je pošla u 1. razred srednje počela je padati u depresiju. Barem su mi tako rekle stručne osobe. Nije voljela biti lijepa, oblačila se kao dečko, bila je malo punašna, pa je prestala jesti. Smršavila je i nije željela ići na kontakte s ocem, a ja nisam mogla ništa poduzeti, plakala je, sve u svemu bila je jako nesretna. Išla je kod psihijatrice i dobivala terapiju skoro cijelu godinu. Mi smo joj doma pokušavali dati svu ljubav svijeta, proživljavala sam sve to s njom i vjerovala da kad malo poraste da bude shvatila koliko ju ja volim, da nije važan njezin otac. I danas kad se svega toga sjetim srce mi puca. Što ako nisam sve napravila? Jer ona je danas jako nesretna i ne može se nositi sa svojom boli, s time da njezinom ocu nije uopće stalo do nje, da sinu i danas kupuje darove, daje džeparac, a njoj ne, ni ne pita za nju. Bojim se za nju jer je upala u društvo koje mi se ne sviđa - puše, piju po parkovima, bojim se da se i ne drogiraju.

Draga mama,
Vaša kćerka evidentno prolazi kroz teško razdoblje u životu i ono što joj je sada najpotrebnije to je vaša bezuvjetna ljubav, podrška i pomoć.
U najranijoj dobi vaša djevojčica prošla je kroz, očito, vrlo stresan razvod braka roditelja, te je evidentno da i danas trpi posljedice brakorazvoda. Naime, istraživanja su pokazala da su dugoročne posljedice razvoda s izraženim sukobima (a što je bio slučaj u vašoj situaciji) najizraženije kod djece koja su u vrijeme razvoda bila predškolske dobi. Dijete te dobi se s tim najteže suočava – dugotrajni roditeljski konflikt ometa organizaciju emocionalnog iskustva u ranom djetinjstvu, povezan je s razvojem nesigurnog i neorganiziranog stila privrženosti kod djeteta što se može odraziti na sve kasnije odnose u životu, dovesti do veće osjetljivosti na stres, poteškoća u regulaciji emocija, manjeg optimizma i razvoja neučinkovitijih načina suočavanja.
Djeca trebaju dopuštenje da vole oba roditelja, trebaju znati da je razvod problem odraslih, a ne njihova krivnja. Treba im stabilnost i predvidljivost te uvid u komunikaciju roditelja bez svađa i sukoba. Budući da vaša kćer sve to nije imala (niti je izvjesno da bi se nešto uskoro moglo promijeniti), te da je njezin odnos s ocem problematičan, smatram da bi bilo dobro da što prije vašu kćer uključite u tretman kod stručnjaka za mentalno zdravlje.
S obzirom da vaša kćerka ima veliki otpor prema nekakvoj terapiji, bilo bi dobro da joj kažete kako ćete zajedno ići kod psihologa, da vam je vrlo važno da ima povjerenja u vas i da zajedno naučite kako međusobno komunicirati i razmumjeti jedna drugu.
Vjerujem da će vaša kćer prepoznati koliko ste brižna majka i koliko vam je stalo do nje i vašeg odnosa, te da ćete polako ali sigurno uz pomoć stručnjaka savladati sve probleme.
Želim vam puno sreće i hrabrosti. Klinfo.hr 

Moja kćerka (15) teško je podnijela razvod, ima loš odnos s ocem i počinje se delikventno ponašati

<para>
 U kući je uglavnom bezvoljan, nekad ima i veselih trenutaka, teško se s njim može razgovarati, kao da je neka blokada. Uopće mu se ne može objasniti posljedica neučenja. Do sada nas je ucjenjivao "neću ti učiti", a kad sam mu objasnila da ne uči meni nego sebi, sad govori "što te briga to je moja škola". Ja i suprug smo vrlo zabrinuti, ništa se nije specijalno dogodilo, osim što mu je brat u 10. mjesecu otišao na fakultet, a promjene su od tada.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>u razdoblju adolescencije u kojemu se upravo nalazi vaš sin, dolazi do velikih hormonalnih i psihičkih promjena koje potom utječu i na samo ponašanje djeteta. Vaš sin se traži, osjeća se neshvaćeno a odlaskom brata koji mu je možda bio uzor i predstavljao nekoga kome se povjeravao, u tako osjetljivom periodu svog života izgubio je značajnu osobu u svom životu (barem to on tako doživljava). Vaše prigovaranje oko škole doživljava kao napad, ljut je i jadan što ga nitko ne razumije, a jedina osoba koja ga je razumjela je otišla od kuće.</para>
<para>U ovakvoj situaciji dodatnim pritiscima možete samo još više produbiti međusobno nerazumijevanje. Ono što možete učiniti jest prebaciti odgovornost oko škole na svog sina: možete mu reći da ga razumijete, da ste se i sami tako osjećali u jednom periodu svog života, da ni sami niste shvaćali svrhu učenja i školovanja. Možete mu reći da je vama neprihvatljivo da su ocjene takve kakve jesu i da bi voljeli da vam on da odgovor što će učiniti po tom pitanju a da oboje budete zadovoljni.</para>
<para>Također, možete mu reći kako je i vama teško što je njegov brat otišao od kuće, da se i sami ponekad osjećate izgubljeno i tužno, ali vam je i drago jer znate da je njemu dobro i da radi ono što želi i što ga veseli. Iako je otišao od kuće, znate da je on tu, da to što je promijenio mjesto boravka ne znači da vas ne voli ili da mu nije stalo do vas.</para>
<para>Ako već niste, možete porazgovarati sa starijim sinom o problemima koji muče njegovog mlađeg brata kako bi pronašao malo vremena za razgovor i podršku svom bratu koji prolazi kroz težak period u životu.</para>
<para>Želim vam puno sreće</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

14-godišnjak je promijenio ponašanje, ne želi učiti i tjera inat Poštovane, imam dijete od 14 godina i koliko sam proučila upao je u adolescentsku krizu, nezainteresiran je, jako je popustio u školi, nije ga uopće briga za školu, dolazi u sukob s profesorima. 
    U kući je uglavnom bezvoljan, nekad ima i veselih trenutaka, teško se s njim može razgovarati, kao da je neka blokada. Uopće mu se ne može objasniti posljedica neučenja. Do sada nas je ucjenjivao "neću ti učiti", a kad sam mu objasnila da ne uči meni nego sebi, sad govori "što te briga to je moja škola". Ja i suprug smo vrlo zabrinuti, ništa se nije specijalno dogodilo, osim što mu je brat u 10. mjesecu otišao na fakultet, a promjene su od tada.

Draga mama,
u razdoblju adolescencije u kojemu se upravo nalazi vaš sin, dolazi do velikih hormonalnih i psihičkih promjena koje potom utječu i na samo ponašanje djeteta. Vaš sin se traži, osjeća se neshvaćeno a odlaskom brata koji mu je možda bio uzor i predstavljao nekoga kome se povjeravao, u tako osjetljivom periodu svog života izgubio je značajnu osobu u svom životu (barem to on tako doživljava). Vaše prigovaranje oko škole doživljava kao napad, ljut je i jadan što ga nitko ne razumije, a jedina osoba koja ga je razumjela je otišla od kuće.
U ovakvoj situaciji dodatnim pritiscima možete samo još više produbiti međusobno nerazumijevanje. Ono što možete učiniti jest prebaciti odgovornost oko škole na svog sina: možete mu reći da ga razumijete, da ste se i sami tako osjećali u jednom periodu svog života, da ni sami niste shvaćali svrhu učenja i školovanja. Možete mu reći da je vama neprihvatljivo da su ocjene takve kakve jesu i da bi voljeli da vam on da odgovor što će učiniti po tom pitanju a da oboje budete zadovoljni.
Također, možete mu reći kako je i vama teško što je njegov brat otišao od kuće, da se i sami ponekad osjećate izgubljeno i tužno, ali vam je i drago jer znate da je njemu dobro i da radi ono što želi i što ga veseli. Iako je otišao od kuće, znate da je on tu, da to što je promijenio mjesto boravka ne znači da vas ne voli ili da mu nije stalo do vas.
Ako već niste, možete porazgovarati sa starijim sinom o problemima koji muče njegovog mlađeg brata kako bi pronašao malo vremena za razgovor i podršku svom bratu koji prolazi kroz težak period u životu.
Želim vam puno sreće

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

14-godišnjak je promijenio ponašanje, ne želi učiti i tjera inat

<para>
 Ide u vrtić već dvije godine i jako je društven. Naš problem je što je apsolutno nezainteresiran za učenje slova, brojeva, boja tj. svaki moj pokušaj da nešto naučimo počinje i završava njegovim plačem. Uvijek nastojim da to učenje bude kroz neku igru, ali on i to odbija. Jako sam zabrinuta i molila bih vas za pomoć. Unaprijed zahvaljujem. MP
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>lijepo je vidjeti da Vam je važno da svog sinčića potaknete da usvoji osnovna znanja o pisanju i prepoznavanju slova, brojki i boja. Ono što se čini jest da on sam još ne pokazuje interes za to. To nije nešto što bi Vas trebalo pretjerano brinuti. Nisu sva djeca spremna početi usvajati znanja o slovima, brojkama, bojama u istoj dobi.</para>
<para>U prosjeku dijete s pet godina počinje crtati prva velika jednostavnija tiskana slova, dakle neki to nauče još ranije, ali nekima treba duže vremena da pokažu interes za to. Važno je da se ne događa da Vaš pokušaji iniciranja aktivnosti vezanih uz učenje ne dovode do toga da budete frustrirani i Vi i vaš sinčić. To bi samo moglo dovesti do kontraefekta, odnosno da mu se stvori još veća odbojnost prema tome.</para>
<para>Naveli ste da nastojite da učenje bude kroz igru. To znači da ste na odličnom tragu. Ono što je pri tome bitno jest ne samo da aktivnost bude "zapakirana" u igru nego da i Vi zaista budete u toj igri i tada ne budete fokusirani isključivo na cilj da on nauči slova ili brojke, nego da se opustite i, ako treba, prvih nekoliko puta dopustite njemu da odabere kako ćete igrati igru koju Vi predložite, a onda poslije postepeno dodajete svoje ideje koje bi, malo po malo, trebale voditi ka njegovu usvajanju znanja. Ipak, prije svega toga potrebno je smanjiti Vaša očekivanja i ciljeve ako vidite da su oni za Vašeg sinčića nedohvativi. Ako to znači da ćete ga kroz jednu aktivnost naučiti samo jedno slovo - i to je uredu. Malim koracima naprijed :)</para>
<para>Možete slovo prvo oblikovati položajem tijela (dakle izvesti pozu koja će mu biti zabavna a prikazivat će oblik slova) ili možete slovo izraditi od plastelina, nacrtati prstima umočenima u boju, posložiti oblik slova od kockica... Vi najbolje pozajete svoje dijete pa stoga</para>
<para>vjerujem da Vam ne nedostaje ideja o tome koji bi Vašem sinčiću bio najpoželjniji pristup. Važno je da pratite njegov tempo i napredak te da ga u skladu s tim ohrabrujete i pohvaljujete za novo naučene sadržaje.</para>
<para>Puno sreće i strpljenja Vam želim!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Moj 4,5-godišnjak odbija učiti slova, brojeve, boje Poštovani, imam sina koji ima četiri i pol godine. Kasno je progovorio i redovno idemo logopedu. Govor mu je napredovao, ali još uvjek ima riječi koje izgovara tepajući. 
    Ide u vrtić već dvije godine i jako je društven. Naš problem je što je apsolutno nezainteresiran za učenje slova, brojeva, boja tj. svaki moj pokušaj da nešto naučimo počinje i završava njegovim plačem. Uvijek nastojim da to učenje bude kroz neku igru, ali on i to odbija. Jako sam zabrinuta i molila bih vas za pomoć. Unaprijed zahvaljujem. MP

Draga mama,
lijepo je vidjeti da Vam je važno da svog sinčića potaknete da usvoji osnovna znanja o pisanju i prepoznavanju slova, brojki i boja. Ono što se čini jest da on sam još ne pokazuje interes za to. To nije nešto što bi Vas trebalo pretjerano brinuti. Nisu sva djeca spremna početi usvajati znanja o slovima, brojkama, bojama u istoj dobi.
U prosjeku dijete s pet godina počinje crtati prva velika jednostavnija tiskana slova, dakle neki to nauče još ranije, ali nekima treba duže vremena da pokažu interes za to. Važno je da se ne događa da Vaš pokušaji iniciranja aktivnosti vezanih uz učenje ne dovode do toga da budete frustrirani i Vi i vaš sinčić. To bi samo moglo dovesti do kontraefekta, odnosno da mu se stvori još veća odbojnost prema tome.
Naveli ste da nastojite da učenje bude kroz igru. To znači da ste na odličnom tragu. Ono što je pri tome bitno jest ne samo da aktivnost bude "zapakirana" u igru nego da i Vi zaista budete u toj igri i tada ne budete fokusirani isključivo na cilj da on nauči slova ili brojke, nego da se opustite i, ako treba, prvih nekoliko puta dopustite njemu da odabere kako ćete igrati igru koju Vi predložite, a onda poslije postepeno dodajete svoje ideje koje bi, malo po malo, trebale voditi ka njegovu usvajanju znanja. Ipak, prije svega toga potrebno je smanjiti Vaša očekivanja i ciljeve ako vidite da su oni za Vašeg sinčića nedohvativi. Ako to znači da ćete ga kroz jednu aktivnost naučiti samo jedno slovo - i to je uredu. Malim koracima naprijed :)
Možete slovo prvo oblikovati položajem tijela (dakle izvesti pozu koja će mu biti zabavna a prikazivat će oblik slova) ili možete slovo izraditi od plastelina, nacrtati prstima umočenima u boju, posložiti oblik slova od kockica... Vi najbolje pozajete svoje dijete pa stoga
vjerujem da Vam ne nedostaje ideja o tome koji bi Vašem sinčiću bio najpoželjniji pristup. Važno je da pratite njegov tempo i napredak te da ga u skladu s tim ohrabrujete i pohvaljujete za novo naučene sadržaje.
Puno sreće i strpljenja Vam želim!

   Tea Knežević, univ.bacc.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

TEA KNEŽEVIĆ

Moj 4,5-godišnjak odbija učiti slova, brojeve, boje

<para>
 U početku smo posjećivali vrtićku psihologinju koja mi je dala smjernice kako objasniti smrt primjereno njegovoj dobi, kako ga naviknuti na novonastalu situaciju (imao je tantrume)...Uglavnom, sve smo to nekako uspjeli prebroditi. Ono čega se ja pribojavam je slijedeće: bojim se da sin ne zatomljuje osjećaj tuge. Jednom prigodom je bio razdražen, pred san, a na pitanje što je bilo, on se rasplakao i rekao da plače zbog tatice. Primila sam ga za ruku, posjela na sebe, zagrlila i rekla mu da se slobodno isplače, da je u redu biti tužan i da sam i ja tužna što je tata na nebu. Primjetila sam da je i osjetljiviji prema životinjama. Kad neko dijete kaže da će ubiti mrava i sl. on se odmah stavlja na stranu životinje. Ono što mene brine je zatimljivanje osjećaja. Kako da doprem do njega i vidim kako on uistinu proživljava odlazak tate? Tatu spominjemo često, ponekad gledamo slike i sjećamo se nekih zajedničkih trenutaka i u tim trenutcima mi zna reći da mu fali, ali da imamo jedno drugo. Orleanska
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Žao mi je što ste izgubili supruga. Vjerujem da je iznimno teško, pored vlastite tuge i žalovanja što se izgubili partnera, nositi se i s tugom djeteta prema prerano izgubljenom ocu.</para>
<para>No, unatoč tome, vi jako lijepo reagirate na emocije vašeg djeteta te sam sigurna da je vaša zabrinutnost o zatomljenom osjećaju tuge kod sina nepotrebna. Odrasle osobe su izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv.</para>
<para>Bitno je da dijete dobiva poruku kako je u redu biti tužan, da razgovarate o tati, te da i sami pokazujete (verbalno i neverbalno) da ste tužni što ste izgubili supruga. Normalno je da će se vaš sin rasplakati, ponekada i u vama naizgled potpuno nepovezanoj situaciji (što ne znači da zatomljuje tugu). Također je normalno i u redu da se i sami rasplačete kada vam je teško, bez zadrške i uvjerenja da morate biti „jaki“ pred djetetom.</para>
<para>Vrlo je važno pustiti tugu da izađe iz vas – kroz plač, razgovor ili neke druge reakcije ili aktivnosti. Kroz proces tugovanja pred ljude se postavljaju mnogi izazovi, a prvenstveno je potrebno prihvatiti činjenicu da nekoga više nema u našem životu. U skladu s tom spoznajom osoba prolazi kroz proces koji se naziva prorada gubitka. To je period u kojem je najsnažnije izraženo suočavanje s patnjom i boli koju osjećamo zbog gubitka.</para>
<para>Proces tugovanja najčešće završava tako da se osoba prilagodi novoj, osiromašenoj situaciji i nastavlja živjeti svoj život s uspomenama i različitim ritualima vezanim uz proživljen gubitak.</para>
<para>Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu. Kao odrasli koji pomažemo djetetu, moramo voditi računa o tome imamo li podršku i sami za sebe. Nemojte se ustručavati zatražiti pomoć i podršku svojih bližnjih ili stručnjaka ukoliko procijenite da vam je preteško nositi se s tugom koju osjećate.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, </emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Tugovanje djeteta za preminulim ocem Poštovani, moj sin je star 4 godine i 9 mjeseci. Prije 14 mjeseci njegov otac, moj suprug je iznenada preminuo (srčani udar). 
    U početku smo posjećivali vrtićku psihologinju koja mi je dala smjernice kako objasniti smrt primjereno njegovoj dobi, kako ga naviknuti na novonastalu situaciju (imao je tantrume)...Uglavnom, sve smo to nekako uspjeli prebroditi. Ono čega se ja pribojavam je slijedeće: bojim se da sin ne zatomljuje osjećaj tuge. Jednom prigodom je bio razdražen, pred san, a na pitanje što je bilo, on se rasplakao i rekao da plače zbog tatice. Primila sam ga za ruku, posjela na sebe, zagrlila i rekla mu da se slobodno isplače, da je u redu biti tužan i da sam i ja tužna što je tata na nebu. Primjetila sam da je i osjetljiviji prema životinjama. Kad neko dijete kaže da će ubiti mrava i sl. on se odmah stavlja na stranu životinje. Ono što mene brine je zatimljivanje osjećaja. Kako da doprem do njega i vidim kako on uistinu proživljava odlazak tate? Tatu spominjemo često, ponekad gledamo slike i sjećamo se nekih zajedničkih trenutaka i u tim trenutcima mi zna reći da mu fali, ali da imamo jedno drugo. Orleanska

Draga mama,
Žao mi je što ste izgubili supruga. Vjerujem da je iznimno teško, pored vlastite tuge i žalovanja što se izgubili partnera, nositi se i s tugom djeteta prema prerano izgubljenom ocu.
No, unatoč tome, vi jako lijepo reagirate na emocije vašeg djeteta te sam sigurna da je vaša zabrinutnost o zatomljenom osjećaju tuge kod sina nepotrebna. Odrasle osobe su izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv.
Bitno je da dijete dobiva poruku kako je u redu biti tužan, da razgovarate o tati, te da i sami pokazujete (verbalno i neverbalno) da ste tužni što ste izgubili supruga. Normalno je da će se vaš sin rasplakati, ponekada i u vama naizgled potpuno nepovezanoj situaciji (što ne znači da zatomljuje tugu). Također je normalno i u redu da se i sami rasplačete kada vam je teško, bez zadrške i uvjerenja da morate biti „jaki“ pred djetetom.
Vrlo je važno pustiti tugu da izađe iz vas – kroz plač, razgovor ili neke druge reakcije ili aktivnosti. Kroz proces tugovanja pred ljude se postavljaju mnogi izazovi, a prvenstveno je potrebno prihvatiti činjenicu da nekoga više nema u našem životu. U skladu s tom spoznajom osoba prolazi kroz proces koji se naziva prorada gubitka. To je period u kojem je najsnažnije izraženo suočavanje s patnjom i boli koju osjećamo zbog gubitka.
Proces tugovanja najčešće završava tako da se osoba prilagodi novoj, osiromašenoj situaciji i nastavlja živjeti svoj život s uspomenama i različitim ritualima vezanim uz proživljen gubitak.
Tugovanje je bolno i za odrasle i za djecu. Kao odrasli koji pomažemo djetetu, moramo voditi računa o tome imamo li podršku i sami za sebe. Nemojte se ustručavati zatražiti pomoć i podršku svojih bližnjih ili stručnjaka ukoliko procijenite da vam je preteško nositi se s tugom koju osjećate.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, 
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Tugovanje djeteta za preminulim ocem

<para>
 Nekada bude jako nervozan kad se vrati, spava pa kad se probudi trese se i plače, a mene to zabrinjava. Da li će to ostaviti na njemu kakve posljedice, da napomenem da se to ne događa svaki put kada dođe od oca. Inače je jako živo i veselo dijete. Hvala na odgovoru. Lp
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Vjerujem da Vas zabrinjava kada vidite takvo ponašanje Vašeg sinčića. Drago mi je što ipak navodite da se to ne javlja baš svaki put kada se vrati od oca te da je Vaš sinčić živahno i veselo dijete. Koliko je inače maleni navikao biti odvojen od Vas? Kako se ponaša kada provede vrijeme s nekim drugim (a da to niste Vi ili Vaš bivši suprug)? Koliko mu je vremena potrebno da se smiri nakon što se tako uzruja? Kako se Vi osjećate kada je maleni kod oca? Jeste li zabrinuti ili pod stresom?</para>
<para>Naime, dijete može lako osjetiti majčino emocionalno stanje pa ga i to može dodatno pobuditi. Svakako bi bilo dobro da s bivšim suprugom porazgovarate o tome i da pratite što je drugačije u njihovom druženju kada nakon toga dođe do nervoze kod sinčića i kada ne dođe do toga. Kako bismo lakše došli do odgovora na Vaše pitanje bilo bi dobro da razmislite o tim stvarima. Također, zapitajte se kako Vaš sin inače reagira na promjene u okolini, promjene mjesta boravka, druge ljude i nove podražaje. Ukoliko ćete i dalje biti zabrinuti možete se dodatno konzultirati sa stručnjakom o tome.</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, bacc.univ.psih.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Beba (7,5 mjeseci) se probudi, plače i trese nakon posjete ocu Poštovana, imama sina od 7,5 mjeseci. Rastavljena sam te on svaki ili svaki drugi vikend ide na par sati (3-4 sata) kod tate. 
    Nekada bude jako nervozan kad se vrati, spava pa kad se probudi trese se i plače, a mene to zabrinjava. Da li će to ostaviti na njemu kakve posljedice, da napomenem da se to ne događa svaki put kada dođe od oca. Inače je jako živo i veselo dijete. Hvala na odgovoru. Lp

Draga mama,
Vjerujem da Vas zabrinjava kada vidite takvo ponašanje Vašeg sinčića. Drago mi je što ipak navodite da se to ne javlja baš svaki put kada se vrati od oca te da je Vaš sinčić živahno i veselo dijete. Koliko je inače maleni navikao biti odvojen od Vas? Kako se ponaša kada provede vrijeme s nekim drugim (a da to niste Vi ili Vaš bivši suprug)?  Koliko mu je vremena potrebno da se smiri nakon što se tako uzruja? Kako se Vi osjećate kada je maleni kod oca? Jeste li zabrinuti ili pod stresom?
Naime, dijete može lako osjetiti majčino emocionalno stanje pa ga i to može dodatno pobuditi. Svakako bi bilo dobro da s bivšim suprugom porazgovarate o tome i da pratite što je drugačije u njihovom druženju kada nakon toga dođe do nervoze kod sinčića i kada ne dođe do toga. Kako bismo lakše došli do odgovora na Vaše pitanje bilo bi dobro da razmislite o tim stvarima. Također, zapitajte se kako Vaš sin inače reagira na promjene u okolini, promjene mjesta boravka, druge ljude i nove podražaje. Ukoliko ćete i dalje biti zabrinuti možete se dodatno konzultirati sa stručnjakom o tome.

   Tea Knežević, bacc.univ.psih.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Beba (7,5 mjeseci) se probudi, plače i trese nakon posjete ocu

<para>
 Ne igra se, kada ga se nešto upita odgovori, ne odbija fizički kontakt teta. Jedna teta je rekla da ide popiti vode dok druga kaže da ga ne vidi da uopće pije. Jučer su imali predstavu u vrtiću, a on je okrenuo stolicu u kontra smjeru, kada mu je teta rekla da se okrene i gleda sa svima ostalima, okrenuo se, malo gledao i opet okrenuo glavu na stranu. On o vrtiću priča sve najbolje pa i to da jede, da se igra, spominje djecu po imenu, sve izgleda idealno. U početku prilagodbe prvi, drugi dan bi malo ujutro kad bi ga doveli u vrtić (baka) plakao, a kasnije više nije, ali je prestao jesti. Ja sam s njim bila tri godine na porodiljnom i bili smo nerazdvojni jer nismo tada imali pomoć bake. Od prvog mjeseca radim i od tada su ga čuvali djed i baka. Dosta dobro je podnio moj odlazak na posao. Inače doma super jede, igra se sa svima i sve je i dalje u redu. Vodili smo ga u igraonicu prije polaska u vrtić kako bi se priviknuo na igru sa nepoznatom djecom, već nakon pet minuta bi našao društvo. U vrtiću spava. Sve smo pokušali, razgovarali s njim, ali već sam zabrinuta do kada će to trajati. Odlučili smo da uopće ne spominjemo vrtić, posebno hranu a kad on priča o vrtiću samo potvrdimo i nešto općenito kažemo, možda to upali. On nema svojih vršnjaka u ulici i zato bi htjeli da ide u vrtić jer su nam i starija djeca (dva brata) išla u vrtić i znamo koliko im je bilo super, ali ovakvo iskustvo nismo imali, zato vas molim za nekakav savjet, kako da izdržimo ovu muku. Zahvaljujem, mama G.
</para>
<para>Draga mama G,</para>
<para>vjerujem da Vas zaista zabrinjava to što Vam sin ne jede u vrtiću i da biste željeli da hranu ne baci u smeće već da ju pojede.
Spomenuli ste da je Vaš sin krenuo u vrtić prije mjesec i pol dana i da nije bilo većih problema s ostajanjem u vrtiću, odnosno da je prestao plakati, ali se njegovo nezadovoljstvo sada iskazuje time što odbija pojesti hranu. Zapravo se samo radi o tome da je promijenio način na koji protestira, ali i dalje to radi.</para>
<para>Takvo ponašanje može biti normalno u razdoblju prilagodbe na vrtić. Kako biste bolje razumjeli svoga sina i njegove reakcije važno je da pokušate situaciju sagledati iz njegovog ugla. Naime, naveli ste da ste prve tri godine njegovog života Vi stalno bili s njim. S obzirom da dječak doma super jede, sa svima se igra, nije imao problema s prilagodbom na nepoznatu djecu u igraonici, čini se da nemate razloga za veliku zabrinutost. Naime, vjerojatno Vam svojim ponašanjem u vrtiću samo želi reći da mu je bilo ljepše s Vama doma i to je zapravo jako pozitivna stvar. Ono što je sada važno jest da mu date do znanja da ga razumijete i da s njim proradite te njegove osjećaje tuge.</para>
<para>Čini se da njegovo ponašanje nije takvo da bi namjerno ometao druge. Opisujete da on uredno stane u red po svu hranu, kada ga se nešto upita on odgovori, ne odbija fizički kontakt teta... Također, u primjeru s gledanjem predstave – prvo je sam odlučio okrenuti stolicu i ne gledati, a kada mu je teta rekla da okrene stolicu na pravu stranu on ju je poslušao i zatim je okrenuo glavu na stranu. To zapravo pokazuje da on ne radi ništa „zločesto“ ili ometajuće za druge. Dapače, on vrlo poslušno reagira i želi zadovoljiti i ispuniti ono što se od njega traži.</para>
<para>Kada je na početku protestirao zbog ostajanja u vrtiću – kako ste tada reagirali? Je li mu rečeno da ne plače, da ne bude tužan? Često odrasli izgovaraju te rečenice misleći da time pomažu djetetu, no to ipak nije baš tako. Naime, vaše dijete je i u ovom slučaju bilo poslušno – prestao je plakati i protestirati no to ne znači da su se njegovi osjećaji vezani uz vrtić zaista promijenili. Ipak i uz tu poslušnost i želju da zadovolji ono što se od njega traži, našao je način kako da iskaže svoju tugu – ne jedenjem u vrtiću.</para>
<para>Bilo bi dobro razmisliti o tome prepoznajete li kada je Vaš dječak zaista tužan. Kako reagirate u tim trenucima? Ponekad je odraslima teško se nositi s dječjom tugom pa žele što prije dijete preusmjeriti na neku novu aktivnost ili ga razveseliti, pritom zaboravljajući da je djetetu u trenucima kada je tužno potrebno da ga se zagrli, utješi te pruži nježnost i razumijevanje.</para>
<para>Također, dobro je obratiti pažnju na to iskazujete li najveće zadovoljstvo kada Vas sin odmah posluša i učini onako kako biste Vi htjeli. Iako bi to moglo biti logično, to nije uvijek i dobro. Na taj način dijete može naučiti potiskivati svoje i želje i potrebe kako bi učinio nekog drugog sretnim jer u tim trenucima dobiva priznanje i pohvalu.</para>
<para>Možda je to razlog zašto Vaš dječak o vrtiću govori sve najbolje, odnosno ono što vjeruje da biste vi željeli čuti. Nadam se da će Vam promišljanje o ovim pitanjima pomoći da bolje shvatite ponašanje svog dječaka te da ćete uz puno nježnosti i razumijevanja postepeno riješiti problem ne jedenja hrane u vrtiću. Sretno!
<emphasis>Tea Knežević, bacc.univ.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak u vrtiću odbija hranu i protestira, dok kod kuće priča da je sve u vrtiću dobro Poštovani, moje dijete ima 4 godine, prije mjesec i pol je krenuo u vrtić. On u vrtiću uopće ne jede, iako uredno stane u red po svu hranu koju kasnije baci u zdjelu za otpad. 
    Ne igra se, kada ga se nešto upita odgovori, ne odbija fizički kontakt teta. Jedna teta je rekla da ide popiti vode dok druga kaže da ga ne vidi da uopće pije. Jučer su imali predstavu u vrtiću, a on je okrenuo stolicu u kontra smjeru, kada mu je teta rekla da se okrene i gleda sa svima ostalima, okrenuo se, malo gledao i opet okrenuo glavu na stranu. On o vrtiću priča sve najbolje pa i to da jede, da se igra, spominje djecu po imenu, sve izgleda idealno. U početku prilagodbe prvi, drugi dan bi malo ujutro kad bi ga doveli u vrtić (baka) plakao, a kasnije više nije, ali je prestao jesti. Ja sam s njim bila tri godine na porodiljnom i bili smo nerazdvojni jer nismo tada imali pomoć bake. Od prvog mjeseca radim i od tada su ga čuvali djed i baka. Dosta dobro je podnio moj odlazak na posao. Inače doma super jede, igra se sa svima i sve je i dalje u redu. Vodili smo ga u igraonicu prije polaska u vrtić kako bi se priviknuo na igru sa nepoznatom djecom, već nakon pet minuta bi našao društvo. U vrtiću spava. Sve smo pokušali, razgovarali s njim, ali već sam zabrinuta do kada će to trajati. Odlučili smo da uopće ne spominjemo vrtić, posebno hranu a kad on priča o vrtiću samo potvrdimo i nešto općenito kažemo, možda to upali. On nema svojih vršnjaka u ulici i zato bi htjeli da ide u vrtić jer su nam i starija djeca (dva brata) išla u vrtić i znamo koliko im je bilo super, ali ovakvo iskustvo nismo imali, zato vas molim za nekakav savjet, kako da izdržimo ovu muku. Zahvaljujem, mama G.

Draga mama G,
vjerujem da Vas zaista zabrinjava to što Vam sin ne jede u vrtiću i da biste željeli da hranu ne baci u smeće već da ju pojede.
Spomenuli ste da je Vaš sin krenuo u vrtić prije mjesec i pol dana i da nije bilo većih problema s ostajanjem u vrtiću, odnosno da je prestao plakati, ali se njegovo nezadovoljstvo sada iskazuje time što odbija pojesti hranu. Zapravo se samo radi o tome da je promijenio način na koji protestira, ali i dalje to radi.
Takvo ponašanje može biti normalno u razdoblju prilagodbe na vrtić. Kako biste bolje razumjeli svoga sina i njegove reakcije važno je da pokušate situaciju sagledati iz njegovog ugla. Naime, naveli ste da ste prve tri godine njegovog života Vi stalno bili s njim.  S obzirom da dječak doma super jede, sa svima se igra, nije imao problema s prilagodbom na nepoznatu djecu u igraonici, čini se da nemate razloga za veliku zabrinutost. Naime, vjerojatno Vam svojim ponašanjem u vrtiću samo želi reći da mu je bilo ljepše s Vama doma i to je zapravo jako pozitivna stvar. Ono što je sada važno jest da mu date do znanja da ga razumijete i da s njim proradite te njegove osjećaje tuge.
Čini se da njegovo ponašanje nije takvo da bi namjerno ometao druge. Opisujete da on uredno stane u red po svu hranu, kada ga se nešto upita on odgovori, ne odbija fizički kontakt teta... Također, u primjeru s gledanjem predstave – prvo je sam odlučio okrenuti stolicu i ne gledati, a kada mu je teta rekla da okrene stolicu na pravu stranu on ju je poslušao i zatim je okrenuo glavu na stranu. To zapravo pokazuje da on ne radi ništa „zločesto“ ili ometajuće za druge. Dapače, on vrlo poslušno reagira i želi zadovoljiti i ispuniti ono što se od njega traži.
Kada je na početku protestirao zbog ostajanja u vrtiću – kako ste tada reagirali? Je li mu rečeno da ne plače, da ne bude tužan? Često odrasli izgovaraju te rečenice misleći da time pomažu djetetu, no to ipak nije baš tako. Naime, vaše dijete je i u ovom slučaju bilo poslušno – prestao je plakati i protestirati no to ne znači da su se njegovi osjećaji vezani uz vrtić zaista promijenili. Ipak i uz tu poslušnost i želju da zadovolji ono što se od njega traži, našao je način kako da iskaže svoju tugu – ne jedenjem u vrtiću.
Bilo bi dobro razmisliti o tome prepoznajete li kada je Vaš dječak zaista tužan. Kako reagirate u tim trenucima? Ponekad je odraslima teško se nositi s dječjom tugom pa žele što prije dijete preusmjeriti na neku novu aktivnost ili ga razveseliti, pritom zaboravljajući da je djetetu u trenucima kada je tužno potrebno da ga se zagrli, utješi te pruži nježnost i razumijevanje.
Također, dobro je obratiti pažnju na to iskazujete li najveće zadovoljstvo kada Vas sin odmah posluša i učini onako kako biste Vi htjeli. Iako bi to moglo biti logično, to nije uvijek i dobro. Na taj način dijete može naučiti potiskivati svoje i želje i potrebe kako bi učinio nekog drugog sretnim jer u tim trenucima dobiva priznanje i pohvalu.
Možda je to razlog zašto Vaš dječak o vrtiću govori sve najbolje, odnosno ono što vjeruje da biste vi željeli čuti. Nadam se da će Vam promišljanje o ovim pitanjima pomoći da bolje shvatite ponašanje svog dječaka te da ćete uz puno nježnosti i razumijevanja postepeno riješiti problem ne jedenja hrane u vrtiću. Sretno!
Tea Knežević, bacc.univ.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak u vrtiću odbija hranu i protestira, dok kod kuće priča da je sve u vrtiću dobro

<para>
 U ove dvije godine pročitala sam dosta knjiga o djeci i svugdje piše da se moraju hvaliti djetetova djela, radnje, pokušaji (a ne dijete kao takvo). I to sam uvijek primjenjivala. Po zidovima imamo izvješene njene rane slikarske radove, po policama rane keramičarske i plastelin pokušaje izrade svega i svačega. Ona to ponosno pokazuje svima koji dolaze u posjetu, poklanja radove bakama i dedama itd. Jednom tjedno idemo u jednu radionicu za djecu gdje crtaju, mijese plastelin, lijepe... i ona traži od tete koja vodi radionicu da ju za sve pohvali. Znači to bi izgledalo ovako: nacrta jednu crtu, sa papirom odlazi do tete i gura papir prema njoj i govori "teta gle što sam nacrtala", teta se naravno divi, vrača se meni, malo nešto opet poboja i opet ide teti da ju hvali...i tako stalno. Čak se gura da dođe na red prije druge djece da ju se hvali. Inače nije tip djeteta koji se gura, koje otima drugima stvari iz ruke, koje neda svoje stvari, ali u ovome je jako ustrajna i "gazi sve pred sobom" da ju se pohvali (druga djeca od 2 godine iz grupe rade sve ovo što ona ne radi, a ona jedina se gura sa svojim papirom). Da li je to normalno ponašanje curice od 2 godine ili smo ju mi doma malo previše hvalili pa trebamo smanjiti hvale? Bojim se da ne postane osoba koja će cijeli život raditi sve samo da bi ju se hvalilo. Ili je to možda njezina pozitivna crta osobine?
</para>
<para>
 Unaprijed hvala na odgovoru, R
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Normalno je da roditelji pohvaljuju svoje dijete i da pri tome uživaju zajedno s djetetom. Ono što je pri tome važno jest da se napravi balans između pohvaljivanja i ohrabrivanja djeteta. Naime, iako se i pohvala i ohrabrenje usmjeravaju na pozitivna ponašanja pa djeluju kao da se radi o istoj stvari, pohvaljivanje u nekoj mjeri zapravo potiče djetetovu ovisnost o drugima. Uči ga se oslanjati na vanjske izvore motivacije umjesto na samokontrolu i samomotivaciju. Pohvala je pokušaj da se dijete motivira sa vanjskom nagradom tako što mu se kaže "bravo", "odlično", "baš si dobar/dobra" i sl. Posljedično, roditelj koji pohvaljuje zapravo govori "Ako učiniš nešto što ja smatram ispravnim, dobit ćeš nagradu tako što ću ja to prepoznati i cijeniti."</para>
<para>Preveliko oslanjanje na pohvalu može imati štetni učinak. Više o ovisnosti o pohvalama možete pročitati u sljedećem članku <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/skolarci/18/kad-su-klinci-ovisni-o-pohvalama/3064/1/">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/skolarci/18/kad-su-klinci-ovisni-o-pohvalama/3064/1/</ulink>.</para>
<para>S druge strane, ohrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud). Ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruju dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno.</para>
<para>Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje ono što su učinili. Stoga bi bilo dobro ponekad umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) koristiti riječima ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe i razvijaju samopoštovanje. Članak u kojem možete naći više o tome napisala je moja kolegica Tatjana Gjurković - <ulink url="https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-uspjesno-razvijati-djetetovo-samopouzdanje/8777/1/">https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-uspjesno-razvijati-djetetovo-samopouzdanje/8777/1/</ulink>
</para>
<para>Također, kada se ubuduće jave situacije da Vas Vaša djevojčica tražiti komentar na neki njezin uradak bilo bi dobro da ju potaknete da ona sama kaže što misli o tome što je uradila - sviđa li se njoj, je li zadovoljna, misli li da je trebala nešto drugačije napraviti... Nadam
se da ste ovim odgovorom dobili neke nove ideje za pristupiti tome kako umanjiti važnost pohvale u svakodnevici Vaše kćerke. Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, bacc.univ.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica (2) traži da ju se stalno hvali Dobar dan, imam curicu od 2 godine koja jako voli da se hvali u vezi svega što radi. 
    U ove dvije godine pročitala sam dosta knjiga o djeci i svugdje piše da se moraju hvaliti djetetova djela, radnje, pokušaji (a ne dijete kao takvo). I to sam uvijek primjenjivala. Po zidovima imamo izvješene njene rane slikarske radove, po policama rane keramičarske i plastelin pokušaje izrade svega i svačega. Ona to ponosno pokazuje svima koji dolaze u posjetu, poklanja radove bakama i dedama itd. Jednom tjedno idemo u jednu radionicu za djecu gdje crtaju, mijese plastelin, lijepe... i ona traži od tete koja vodi radionicu da ju za sve pohvali. Znači to bi izgledalo ovako: nacrta jednu crtu, sa papirom odlazi do tete i gura papir prema njoj i govori "teta gle što sam nacrtala", teta se naravno divi, vrača se meni, malo nešto opet poboja i opet ide teti da ju hvali...i tako stalno. Čak se gura da dođe na red prije druge djece da ju se hvali. Inače nije tip djeteta koji se gura, koje otima drugima stvari iz ruke, koje neda svoje stvari, ali u ovome je jako ustrajna i "gazi sve pred sobom" da ju se pohvali (druga djeca od 2 godine iz grupe rade sve ovo što ona ne radi, a ona jedina se gura sa svojim papirom). Da li je to normalno ponašanje curice od 2 godine ili smo ju mi doma malo previše hvalili pa trebamo smanjiti hvale? Bojim se da ne postane osoba koja će cijeli život raditi sve samo da bi ju se hvalilo. Ili je to možda njezina pozitivna crta osobine?


   Unaprijed hvala na odgovoru, R

Draga mama,
Normalno je da roditelji pohvaljuju svoje dijete i da pri tome uživaju zajedno s djetetom. Ono što je pri tome važno jest da se napravi balans između pohvaljivanja i ohrabrivanja djeteta. Naime, iako se i pohvala i ohrabrenje usmjeravaju na pozitivna ponašanja pa djeluju kao da se radi o istoj stvari, pohvaljivanje u nekoj mjeri zapravo potiče djetetovu ovisnost o drugima. Uči ga se oslanjati na vanjske izvore motivacije umjesto na samokontrolu i samomotivaciju. Pohvala je pokušaj da se dijete motivira sa vanjskom nagradom tako što mu se kaže "bravo", "odlično", "baš si dobar/dobra" i sl. Posljedično, roditelj koji pohvaljuje zapravo govori "Ako učiniš nešto što ja smatram ispravnim, dobit ćeš nagradu tako što ću ja to prepoznati i cijeniti."
Preveliko oslanjanje na pohvalu može imati štetni učinak. Više o ovisnosti o pohvalama možete pročitati u sljedećem članku https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/skolarci/18/kad-su-klinci-ovisni-o-pohvalama/3064/1/.
S druge strane, ohrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud). Ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruju dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno.
Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje ono što su učinili. Stoga bi bilo dobro ponekad umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) koristiti riječima ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe i razvijaju samopoštovanje. Članak u kojem možete naći više o tome napisala je moja kolegica Tatjana Gjurković - https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-uspjesno-razvijati-djetetovo-samopouzdanje/8777/1/

Također, kada se ubuduće jave situacije da Vas Vaša djevojčica tražiti komentar na neki njezin uradak bilo bi dobro da ju potaknete da ona sama kaže što misli o tome što je uradila - sviđa li se njoj, je li zadovoljna, misli li da je trebala nešto drugačije napraviti... Nadam
se da ste ovim odgovorom dobili neke nove ideje za pristupiti tome kako umanjiti važnost pohvale u svakodnevici Vaše kćerke. Sretno!

   Tea Knežević, bacc.univ.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica (2) traži da ju se stalno hvali

<para>
 Nikad nismo imali nekih većih problema, sve bi bila neka faza od 3-4 dana koja bi se riješila uz puno strpljenja i razgovara. Već 3 tjedna je odvikavamo od dude varalice. Prva faza je bila da dude nema tokom dana, ali u slučaju krize mogla ju je dobiti malo i ovisi gdje i kada i kolko. Prihvatila je to dobro jer boravi u jaslicama 8 sati i tamo totalno zaboravi dudu, dobije ju samo za spavanje. Druga faza, to jest, 2. tjedan odvikavanja je bila dopuštena duda samo za spavanje kako u jaslicama tako i kod kuće. Isto je prihvatila ok, a tad je došla 3. faza to jest 3. tjedan gdje sam stavila malo senfa na dudu. Ona je probala i rekla da je fuj i sama bacila i tako sa svim dudama. Sve su završile u smeću. Bilo je sve ok, ona sama govori da neće dudu, da je pokvarena i da je ona "vekika" velika. Popodnevno spavanje zaspi bez problema bez dude, ali zato je noćno čista noćna mora. Histerično plače, a neće dudu, ne zna što bi htjela, ovo pa ono, pa hoće da je tata briše, pa da je mama pokri..i tako ja dvije noći za redom idem spavati s njom u 20 h da bi ona mogla biti smirena i zaspati, jer znam da joj je teško bez dude, ali ne bi je voljela naviknut spavati u našem krevetu, jer nikad nije bila naučena na to. Neku noć je uspjela zaspati sama bez mene pored, ali borba je trajala 45 minuta i do kasno u noći je jecala u snu.. Jesam u nečemu pogriješila? mama!
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Nema razloga da sada razmišljate jeste li pogriješili ili ne. Ono što je važno usmjeriti se na budućnost. O čemu se radi? Vaša je djevojčica bila vezana za svoju dudu i jednostavno joj je potrebno da se navikne na život bez nje. Na vama je da se oboružate strpljenjem i da joj s puno ljubavi i pažnje pomognete kako bi se adaptirala.</para>
<para>Duda joj je služila kao utjeha, sigurnost prije spavanja. Sada kada nema dude od vas traži da utjeha i sigurnost budete vi. Kada ide na spavanje, nemojte zaspati s njom u krevetu, ali budite uz nju. Ponavljajte joj nježno da ste tu, da je sve u redu… Mazite ju, ljubite i budite nježni. Nježni, ali dosljedni u tome da sama zaspi u svom krevetu.
Kažete da je neku noć uspjela zaspati sama bez vas pored. To vam je dokaz da je to moguće. Budite spremni da će se „borbe“ ponavljati, ali će sigurno proći, ukoliko budete nježni, izvor sigurnosti i dosljedni u tome da sama spava.
Tijekom dana možete proigrati scenu s nekom njenom omiljenom igračkom, koja ide spavati sama. Uzmete igračku i stavite ju spavati…možete joj zajedno s kćerkicom pjevati uspavanku i ušuškati ju, a onda zajedno s kćerkicom izaći van iz sobe i igračku ostaviti da sama spava. Nema potrebe da joj išta objašnjavate ili povezujete s njenom situacijom, samo se igrajte.</para>
<para>A možete joj ponuditi da ta omiljena igračka ide spavati s njom, kao prijelazni objekt.</para>
<para>U svakom slučaju trebati će malo vremena, i to je najnormalnija stvar na svijetu. Svima nam je potrebno vrijeme da se adaptiramo na neku novu situaciju.</para>
<para>Srdačno i sretno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut
<ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Moja kći ne može zaspati sama u krevetu bez dude od koje je odvikavamo Imam curicu od 26 mjeseci i jako je bistra, znatiželjna i prilično lako ju je odgajati. 
    Nikad nismo imali nekih većih problema, sve bi bila neka faza od 3-4 dana koja bi se riješila uz puno strpljenja i razgovara. Već 3 tjedna je odvikavamo od dude varalice. Prva faza je bila da dude nema tokom dana, ali u slučaju krize mogla ju je dobiti malo i ovisi gdje i kada i kolko. Prihvatila je to dobro jer boravi u jaslicama 8 sati i tamo totalno zaboravi dudu, dobije ju samo za spavanje. Druga faza, to jest, 2. tjedan odvikavanja je bila dopuštena duda samo za spavanje kako u jaslicama tako i kod kuće. Isto je prihvatila ok, a tad je došla 3. faza to jest 3. tjedan gdje sam stavila malo senfa na dudu. Ona je probala i rekla da je fuj i sama bacila i tako sa svim dudama. Sve su završile u smeću. Bilo je sve ok, ona sama govori da neće dudu, da je pokvarena i da je ona "vekika" velika. Popodnevno spavanje zaspi bez problema bez dude, ali zato je noćno čista noćna mora. Histerično plače, a neće dudu, ne zna što bi htjela, ovo pa ono, pa hoće da je tata briše, pa da je mama pokri..i tako ja dvije noći za redom idem spavati s njom u 20 h da bi ona mogla biti smirena i zaspati, jer znam da joj je teško bez dude, ali ne bi je voljela naviknut spavati u našem krevetu, jer nikad nije bila naučena na to. Neku noć je uspjela zaspati sama bez mene pored, ali borba je trajala 45 minuta i do kasno u noći je jecala u snu.. Jesam u nečemu pogriješila? mama!

Draga mama,
Nema razloga da sada razmišljate jeste li pogriješili ili ne. Ono što je važno usmjeriti se na budućnost. O čemu se radi? Vaša je djevojčica bila vezana za svoju dudu i jednostavno joj je potrebno da se navikne na život bez nje. Na vama je da se oboružate strpljenjem i da joj s puno ljubavi i pažnje pomognete kako bi se adaptirala.
Duda joj je služila kao utjeha, sigurnost prije spavanja. Sada kada nema dude od vas traži da utjeha i sigurnost budete vi. Kada ide na spavanje, nemojte zaspati s njom u krevetu, ali budite uz nju. Ponavljajte joj nježno da ste tu, da je sve u redu… Mazite ju, ljubite i budite nježni. Nježni, ali dosljedni u tome da sama zaspi u svom krevetu.
Kažete da je neku noć uspjela zaspati sama bez vas pored. To vam je dokaz da je to moguće. Budite spremni da će se „borbe“ ponavljati, ali će sigurno proći, ukoliko budete nježni, izvor sigurnosti i dosljedni u tome da sama spava.
Tijekom dana možete proigrati scenu s nekom njenom omiljenom igračkom, koja ide spavati sama. Uzmete igračku i stavite ju spavati…možete joj zajedno s kćerkicom pjevati uspavanku i ušuškati ju, a onda zajedno s kćerkicom izaći van iz sobe i igračku ostaviti da sama spava. Nema potrebe da joj išta objašnjavate ili povezujete s njenom situacijom, samo se igrajte.
A možete joj ponuditi da ta omiljena igračka ide spavati s njom, kao prijelazni objekt.
U svakom slučaju trebati će malo vremena, i to je najnormalnija stvar na svijetu. Svima nam je potrebno vrijeme da se adaptiramo na neku novu situaciju.
Srdačno i sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut
Centar Proventus
 Klinfo.hr 

JELENA VRSALJKO

Moja kći ne može zaspati sama u krevetu bez dude od koje je odvikavamo

<para>
 On voli ići u školu, međutim u ovih 2 mjeseca koliko škola traje on redovito i dalje zaboravlja zapisivati što je za zadaću. Ako pišu testove, odnosno diktate, jednom riješi sve točno, pa onda par puta manje od polovice i stalno se dešavaju ti veliki usponi i padovi a nikako da se to stabilizira. Ja sam razgovarala s učiteljicom i rekla je da je prerano za psihologa ili kakvu drugu pomoć, jer sam je pitala da li bi to bilo dobro. Ja više ni sama ne znam kako mu pomoći. Po mome on ima teškoće s koncentracijom, jer ponekad nije u stanju riješiti zadatak kojeg će npr. drugi dan riješiti bez problema. Oprostite na podužem mailu, ali ne bih ga htjela pustiti da bude kako bude, već mu pomoći. Ako imate kakav savjet, molim Vas da mi odgovorite. Zahvaljujem Vam, Lp, Lukamaza
</para>
<para>Draga mama,
Dobro je što ste osjetljivi na potrebe djeteta i posvećeni njegovoj prilagodbi na školu. Većini djece polaskom u školu potreban je određen period kako bi se priviknuli na nova pravila: polazak u osnovnu školu prvi je susret djeteta s jasnim i nedvosmislenim zahtjevima društva o tome što mora naučiti i postići. S obzirom da se djetetovim polaskom u školu mijenjaju i njegove obaveze i odgovornost, nije neobično da dijete koje je do jučer bilo potpuno bezbrižno i dane provodilo u igri, sada zaboravlja napisati zadaću ili je nemiran na satu i teže se koncentrira pri rješavanju zadataka.</para>
<para>Ne morate brinuti ako vašem djetetu treba više vremena da se privikne na promjenu i „uhvati ritam“ sa svojim vršnjacima, posebice ako je njegova učiteljica to prepoznala i uvažila njegov ritam. Činjenica je da uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja, kao i slike o sebi. Djeca ulaze u sredinu u kojoj će u krugu vršnjaka i u okvirima koje definira društvo razvijati, provjeravati i pokazivati različite svoje sposobnosti i osobine. Samostalno će se snalaziti u brojnim situacijama u kojima su im dosada pomagali roditelji.</para>
<para>Problemi se mogu javiti kod djece koja u nekim segmentima imaju poteškoća, primjerice u održavanju pažnje. Ukoliko se navedene poteškoće ne uoče na vrijeme, nastaju emocionalne teškoće kod djece u nemogućnosti snalaženja u za njih prezahtjevnim situacijama. Djeca koja imaju poremećaj u održavanju pažnje i probleme s koncentracijom često se ne mogu usmjeriti na detalje, imaju teškoća pri obavljanju zadaća ili u igri, čini se da ne slušaju i kad im se izravno obraća, često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak. Odsutni su mislima, rastreseni, sanjare. Ne uključuju se u grupne razgovore, ne javljaju se za odgovaranje u razredu. Često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (npr. školski ili domaći rad). Sporo se vraćaju na zadatak ili se uopće na mogu vratiti ako su prekinuti, zaboravljaju dnevne aktivnosti. Ometaju ih vanjski podražaji, a u obavljanju školskih i domaćih zadataka zahtijevaju stalnu pomoć. Često su povučeni, ne uključuju se u društvo vršnjaka, osamljeni su.</para>
<para>Iz svega što ste naveli nisam mogla zaključiti da vaš sin ima spomenute poteškoće – s obzirom da se radi o djetetu u dobi od 6,5 godina te da je od početka školske godine prošlo tek nekoliko mjeseci, smatram da je vašem djetetu potrebno samo malo više vremena da se privikne na novo razdoblje svog života u kojem se od njega očekuje ispunjavanje određenih obaveza i odgovornost.</para>
<para>Ukoliko i dalje budete smatrali da vaše dijete ima problem, svakako vam savjetujem da se obratite stručnjaku i otklonite sve nedoumice. Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Prvašić se sporije prilagođava novim zadatcima i školskim obvezama Dan, javljam Vam se u nadi da ću dobiti nekakav savjet i/ili pomoć za svog sina. Majka sam 6,5-godišnjeg dječaka koji je ove godine krenuo u 1. razred. 
    On voli ići u školu, međutim u ovih 2 mjeseca koliko škola traje on redovito i dalje zaboravlja zapisivati što je za zadaću. Ako pišu testove, odnosno diktate, jednom riješi sve točno, pa onda par puta manje od polovice i stalno se dešavaju ti veliki usponi i padovi a nikako da se to stabilizira. Ja sam razgovarala s učiteljicom i rekla je da je prerano za psihologa ili kakvu drugu pomoć, jer sam je pitala da li bi to bilo dobro. Ja više ni sama ne znam kako mu pomoći. Po mome on ima teškoće s koncentracijom, jer ponekad nije u stanju riješiti zadatak kojeg će npr. drugi dan riješiti bez problema. Oprostite na podužem mailu, ali ne bih ga htjela pustiti da bude kako bude, već mu pomoći. Ako imate kakav savjet, molim Vas da mi odgovorite. Zahvaljujem Vam, Lp, Lukamaza

Draga mama,
Dobro je što ste osjetljivi na potrebe djeteta i posvećeni njegovoj prilagodbi na školu. Većini djece polaskom u školu potreban je određen period kako bi se priviknuli na nova pravila: polazak u osnovnu školu prvi je susret djeteta s jasnim i nedvosmislenim zahtjevima društva o tome što mora naučiti i postići. S obzirom da se djetetovim polaskom u školu mijenjaju i njegove obaveze i odgovornost, nije neobično da dijete koje je do jučer bilo potpuno bezbrižno i dane provodilo u igri, sada zaboravlja napisati zadaću ili je nemiran na satu i teže se koncentrira pri rješavanju zadataka.
Ne morate brinuti ako vašem djetetu treba više vremena da se privikne na promjenu i „uhvati ritam“ sa svojim vršnjacima, posebice ako je njegova učiteljica to prepoznala i uvažila njegov ritam. Činjenica je da uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja, kao i slike o sebi. Djeca ulaze u sredinu u kojoj će u krugu vršnjaka i u okvirima koje definira društvo razvijati, provjeravati i pokazivati različite svoje sposobnosti i osobine. Samostalno će se snalaziti u brojnim situacijama u kojima su im dosada pomagali roditelji.
Problemi se mogu javiti kod djece koja u nekim segmentima imaju poteškoća, primjerice u održavanju pažnje. Ukoliko se navedene poteškoće ne uoče na vrijeme, nastaju emocionalne teškoće kod djece u nemogućnosti snalaženja u za njih prezahtjevnim situacijama. Djeca koja imaju poremećaj u održavanju pažnje i probleme s koncentracijom često se ne mogu usmjeriti na detalje, imaju teškoća pri obavljanju zadaća ili u igri, čini se da ne slušaju i kad im se izravno obraća, često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak. Odsutni su mislima, rastreseni, sanjare. Ne uključuju se u grupne razgovore, ne javljaju se za odgovaranje u razredu. Često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (npr. školski ili domaći rad). Sporo se vraćaju na zadatak ili se uopće na mogu vratiti ako su prekinuti,  zaboravljaju dnevne aktivnosti. Ometaju ih  vanjski podražaji, a u obavljanju školskih i domaćih zadataka zahtijevaju stalnu pomoć. Često su povučeni, ne uključuju se u društvo vršnjaka, osamljeni su.
Iz svega što ste naveli nisam mogla zaključiti da vaš sin ima spomenute poteškoće – s obzirom da se radi o djetetu u dobi od 6,5 godina te da je od početka školske godine prošlo tek nekoliko mjeseci, smatram da je vašem djetetu potrebno samo malo više vremena da se privikne na novo razdoblje svog života u kojem se od njega očekuje ispunjavanje određenih obaveza i odgovornost.
Ukoliko i dalje budete smatrali da vaše dijete ima problem, svakako vam savjetujem da se obratite stručnjaku i otklonite sve nedoumice. Sretno!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Prvašić se sporije prilagođava novim zadatcima i školskim obvezama

<para>
 Od prvog dana je jako zahtjevno dijete. Nikad nema mira, sve ga jako kratko zanima, u nekoliko minuta promjeni više aktivnosti. Mislila sam da će se to s godinama promijeniti, ali nije. Od prvog razreda imamo velikih problema s domaćim zadaćama, uvijek dok piše zadaću moram biti kraj njega jer inače izgubi koncentraciju i počne raditi nešto drugo (igrati se sa gumicom, olovkom i sl.). Prvi razred je prošao s 5, 95% ispita i diktata mu je bio bez ijedne pogreške, nema problema s učenjem i pamćenjem, čita najbolje u razredu i jako je inteligentan (to mi je rekla njegova učiteljica), ali gubi koncentraciju kod zadaća i vježbanja u školi. Učiteljica ga mora i po 20 puta upozoravati na jednom satu da rješava zadatke, moram pratiti svaki njegov korak, provjeravati da li je sve stavio u torbu, po nekoliko puta ga upozoravati da uzme papuče... Vidim da i njega to sve dosta muči i da mu je dosta naporno, ali ne znam kako mu pomoći. Kad ga pitam zašto ne želi napisati zadaću odgovori da ne zna i veli evo sad ću, napiše dva slova i opet neka igra ili izlika da mora nešto drugo učiniti. Osjećam se kao u začaranom krugu.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Ja bih vam savjetovala da se obratite stručnom timu škole i da provjerite svoje pretpostavke. Za poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) karakteristična je visoka razina motoričke aktivnosti. Ljudi s ADHD-om su često inteligentni i maštoviti. Vaš sin po svemu što opisujete može imati ADHD, ali i ne mora. Može se raditi o tome da je prema temperamentu ekstremno na jednoj strani kontinuuma.</para>
<para>Primjerice, dvije karakteristike temperamenta mogu opisati njegovu pojačanu aktivnost, kao i stalno mijenjanje fokusa:</para>
<para>RAZINA AKTIVNOSTI - odnosi se na djetetovu fizičku aktivnost, kreće li se dijete stalno ili je mirno i neaktivno. Djeca kojima je po temperamentu potrebno kretanje znaju imati problema sa mirnim sjedenjem u razredu, dok se „mirna“ djeca dobro prilagođavaju nametnutoj organizaciji vremena. Djeca s visokom razinom aktivnosti češće trče i skaču, dok se djeca s nižom aktivnošću više oslanjaju na mikromotoričke sposobnosti, poput slaganja slagalica, bojanja i crtanja.</para>
<para>USMJERENOST POZORNOSTI - odnosi se na to hoće li se dijete nastaviti baviti nečim, pa čak i u situacijama kada je frustrirano zbog trenutnog neuspjeha ili će pak brzo izgubiti interes i prijeći na slijedeću aktivnost. Neka djeca odustaju lako, dok se neka mogu zabavljati s jednom te istom aktivnošću satima.</para>
<para>KARAKTERISTIČNA PONAŠANJA HIPERAKTIVNE DJECE:
Počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih.
Gleda kako rade druga djeca prije negoli što pokuša uraditi samo.
Radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem.
Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme sjediti na jednome mjestu.
Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli.
Nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi.
Ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem.
Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
Ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično zbrkani.
Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice.
Može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može ponoviti one koje su rečene nedavno.
Lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.
Lako se povodi za onom djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio.
Previše je pričljivo, često prekida razgovor.
Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga djeca mirno sjede.
Ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda nekamo drugdje.
Često kaže: "Ne mogu to učiniti" i prije negoli pokuša, lako odustajanje posebno je uočljivo kod novih zadataka.
Govori, pjeva i šapće samo sebi.
Ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.</para>
<para>Ovo navedeno neke su karakteristike hiperaktivne djece i nije uputno da dijagnozu postavite sami. Kao što sam rekla može se raditi o izraženom temperamentu u smjeru motoričke aktivnosti i neusmjerenosti pažnje. U svakom od ova dva slučaja važno je da ga prihvatite takvog kakav je, jedinstven, zaigran, znatiželjan, brz, inteligentan i aktivnosti koje provodite s njim prilagodite njegovoj osobnosti. Drugim riječima nemojte izabrati da ga učite igrati šah, nego jurcajte po nekoj livadi igrajući nogomet ili nešto slično.</para>
<para>Sami ćete vrlo teško razaznati o čemu se radi, stoga još jednom preporučam da se obratite školskom psihologu ili pak kolegici Tatjani Gjurković iz Centra Proventus.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, dipl.soc.radnik, psihoterapeut
<ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Ima li moj 8-godišnjak ADHD? Moj sin ima 8 godina. Ide u 2. razred i počeli su problemi u školi. Uvijek sam sumnjala da je hiperaktivan, ali nikad ga nisam vodila na pretrage jer smo sve uspješno do sad rješavali. 
    Od prvog dana je jako zahtjevno dijete. Nikad nema mira, sve ga jako kratko zanima, u nekoliko minuta promjeni više aktivnosti. Mislila sam da će se to s godinama promijeniti, ali nije. Od prvog razreda imamo velikih problema s domaćim zadaćama, uvijek dok piše zadaću moram biti kraj njega jer inače izgubi koncentraciju i počne raditi nešto drugo (igrati se sa gumicom, olovkom i sl.). Prvi razred je prošao s 5, 95% ispita i diktata mu je bio bez ijedne pogreške, nema problema s učenjem i pamćenjem, čita najbolje u razredu i jako je inteligentan (to mi je rekla njegova učiteljica), ali gubi koncentraciju kod zadaća i vježbanja u školi. Učiteljica ga mora i po 20 puta upozoravati na jednom satu da rješava zadatke, moram pratiti svaki njegov korak, provjeravati da li je sve stavio u torbu, po nekoliko puta ga upozoravati da uzme papuče... Vidim da i njega to sve dosta muči i da mu je dosta naporno, ali ne znam kako mu pomoći. Kad ga pitam zašto ne želi napisati zadaću odgovori da ne zna i veli evo sad ću, napiše dva slova i opet neka igra ili izlika da mora nešto drugo učiniti. Osjećam se kao u začaranom krugu.

Draga mama,
Ja bih vam savjetovala da se obratite stručnom timu škole i da provjerite svoje pretpostavke. Za poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD) karakteristična je visoka razina motoričke aktivnosti. Ljudi s ADHD-om su često inteligentni i maštoviti. Vaš sin po svemu što opisujete može imati ADHD, ali i ne mora. Može se raditi o tome da je prema temperamentu ekstremno na jednoj strani kontinuuma.
Primjerice, dvije karakteristike temperamenta mogu opisati njegovu pojačanu aktivnost, kao i stalno mijenjanje fokusa:
RAZINA AKTIVNOSTI - odnosi se na djetetovu fizičku aktivnost, kreće li se dijete stalno ili je mirno i neaktivno. Djeca kojima je po temperamentu potrebno kretanje znaju imati problema sa mirnim sjedenjem u razredu, dok se „mirna“ djeca dobro prilagođavaju nametnutoj organizaciji vremena. Djeca s visokom razinom aktivnosti češće trče i skaču, dok se djeca s nižom aktivnošću više oslanjaju na mikromotoričke sposobnosti, poput slaganja slagalica, bojanja i crtanja.
USMJERENOST POZORNOSTI - odnosi se na to hoće li se dijete nastaviti baviti nečim, pa čak i u situacijama kada je frustrirano zbog trenutnog neuspjeha ili će pak brzo izgubiti interes i prijeći na slijedeću aktivnost. Neka djeca odustaju lako, dok se neka mogu zabavljati s jednom te istom aktivnošću satima.
KARAKTERISTIČNA PONAŠANJA HIPERAKTIVNE DJECE:
Počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih.
Gleda kako rade druga djeca prije negoli što pokuša uraditi samo.
Radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem.
Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme sjediti na jednome mjestu.
Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli.
Nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi.
Ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem.
Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
Ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično zbrkani.
Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice.
Može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može ponoviti one koje su rečene nedavno.
Lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.
Lako se povodi za onom djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio.
Previše je pričljivo, često prekida razgovor.
Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga djeca mirno sjede.
Ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda nekamo drugdje.
Često kaže: "Ne mogu to učiniti" i prije negoli pokuša, lako odustajanje posebno je uočljivo kod novih zadataka.
Govori, pjeva i šapće samo sebi.
Ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.
Ovo navedeno neke su karakteristike hiperaktivne djece i nije uputno da dijagnozu postavite sami. Kao što sam rekla može se raditi o izraženom temperamentu u smjeru motoričke aktivnosti i neusmjerenosti pažnje. U svakom od ova dva slučaja važno je da ga prihvatite takvog kakav je, jedinstven, zaigran, znatiželjan, brz, inteligentan i aktivnosti koje provodite s njim prilagodite njegovoj osobnosti. Drugim riječima nemojte izabrati da ga učite igrati šah, nego jurcajte po nekoj livadi igrajući nogomet ili nešto slično.
Sami ćete vrlo teško razaznati o čemu se radi, stoga još jednom preporučam da se obratite školskom psihologu ili pak kolegici Tatjani Gjurković iz Centra Proventus.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.radnik, psihoterapeut
Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Ima li moj 8-godišnjak ADHD?

<para> Međutim, on nema problema sa mokrenjem i s natezanjem kožice pa me zanima da li je to normalno i hoće li s vremenom posvije</para>
<para>
 Moj sin ima 20 mjeseci i kod presvlačenja sam primjetila da mu je glavić na spolovilu tamno crvene, pa skoro ljubičaste boje. Međutim, on nema problema sa mokrenjem i s natezanjem kožice pa me zanima da li je to normalno i hoće li s vremenom posvijetliti. Kod zadnjeg pregleda je sve bilo u redu. Hvala puno! A.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, muški spolni organ je jedan od najprokrvljenijih i najsenzitivnijih organa u tijelu. Ovisno o stupnju prokrvljenosti i njegova boja se može mijenjati – od ružičaste preko crvene do zagasito crvene/”ljubičaste” boje. Nemate razloga za zabrinutost. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr.sc. Zlatko Sabol, dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Glavić kod 20-mjesečne bebe je tamno ljubičaste boje Moj sin ima 20 mjeseci i kod presvlačenja sam primjetila da mu je glavić na spolovilu tamno crvene, pa skoro ljubičaste boje.  Međutim, on nema problema sa mokrenjem i s natezanjem kožice pa me zanima da li je to normalno i hoće li s vremenom posvije

   Moj sin ima 20 mjeseci i kod presvlačenja sam primjetila da mu je glavić na spolovilu tamno crvene, pa skoro ljubičaste boje. Međutim, on nema problema sa mokrenjem i s natezanjem kožice pa me zanima da li je to normalno i hoće li s vremenom posvijetliti. Kod zadnjeg pregleda je sve bilo u redu. Hvala puno! A.
   
   Poštovana, muški spolni organ je jedan od najprokrvljenijih i najsenzitivnijih organa u tijelu. Ovisno o stupnju prokrvljenosti i njegova boja se može mijenjati – od ružičaste preko crvene do zagasito crvene/”ljubičaste” boje. Nemate razloga za zabrinutost. 
   Prim dr.sc. Zlatko Sabol, dr. med.spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Glavić kod 20-mjesečne bebe je tamno ljubičaste boje

<para>
 Je li normalno da beba od 2 mjeseca kaki jednom u 4 dana? Inače napreduje super. Stolica mu je žuto zlatna dok se pokaki i malo gušća nego prvog mjeseca dok je kakio svaki dan par puta. Ima vjetrove svakih pola sata. Bili smo kod dječjeg kirurga zbog neke izrasline na analnom otvoru koju je dobio zbog prevelike količine izmeta dok se pokaki, jer sluznica guze ne može toliku količinu izdržati. Ali je rekao da za sada ništa neće dirati. Isto tako mu je potamnio pupak par dana nakon što mu se pojavio taj polip i sumnja se na herniju, mada je kirurg rekao da ne mora biti, ali da vidi da ima rupicu (ne znam na šta je mislio jer mi to ne vidimo). Beba se muči dok se želi pokakiti. Dok se okupa jako vriska. Da li je to sve povezano? Hvala puno. TH
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,</para>
<para>otežano kakanje je česta pojava u dojenčadi, obično ne predstavlja zdravstveni problem, možda samo neugodu za dijete. Krv u stolici je od naprezanja, odnosno pupucalih kapilara u završnom dijelu crijeva. Ne znam čime hranite dijete. Bez obzira da li još dojite ili dajete djetetu adaptirano mlijeko, možete između obroka ponuditi djetetu npr. zaslađeniji blaži čaj od kamilice (1 žličica šećera na 100 ml vode). U ljekarni također možete dobiti “baby čaj za reguliranje stolice”.</para>
<para>Izraslina iz crijeva najvjerojatnije odgovara dobroćudnom prolapsu (izbočenju) sluznice crijeva zbog povišenog tlaka u njima kod naprezanja. Tamnija boja pupka nakon otpadanja je česta, pogotovo nakon “paljenja” (lapiziranja") i nema povezanosti između ove pojave i prolapsa crijeva. Sretno s kakanjem. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr.sc. Zlatko Sabol, dr. med<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar </para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Beba od 2 mjeseca kaki jednom u četiri dana Je li normalno da beba od 2 mjeseca kaki jednom u 4 dana? Inače napreduje super. Stolica mu je žuto zlatna dok se pokaki i malo gušća nego prvog mjeseca dok je kakio svaki dan par puta.Pozdrav. 
    Je li normalno da beba od 2 mjeseca kaki jednom u 4 dana? Inače napreduje super. Stolica mu je žuto zlatna dok se pokaki i malo gušća nego prvog mjeseca dok je kakio svaki dan par puta. Ima vjetrove svakih pola sata. Bili smo kod dječjeg kirurga zbog neke izrasline na analnom otvoru koju je dobio zbog prevelike količine izmeta dok se pokaki, jer sluznica guze ne može toliku količinu izdržati. Ali je rekao da za sada ništa neće dirati. Isto tako mu je potamnio pupak par dana nakon što mu se pojavio taj polip i sumnja se na herniju, mada je kirurg rekao da ne mora biti, ali da vidi da ima rupicu (ne znam na šta je mislio jer mi to ne vidimo). Beba se muči dok se želi pokakiti. Dok se okupa jako vriska. Da li je to sve povezano? Hvala puno. TH
   
   Poštovana,
otežano kakanje je česta  pojava u dojenčadi, obično ne predstavlja zdravstveni problem, možda samo neugodu za dijete.  Krv u stolici je od naprezanja, odnosno pupucalih kapilara u završnom dijelu crijeva. Ne  znam čime hranite dijete. Bez obzira da li još dojite ili dajete djetetu adaptirano mlijeko, možete između obroka ponuditi djetetu npr. zaslađeniji blaži čaj od  kamilice (1  žličica  šećera  na 100 ml  vode). U ljekarni  također možete dobiti “baby čaj  za reguliranje stolice”.
Izraslina iz  crijeva najvjerojatnije odgovara dobroćudnom prolapsu (izbočenju) sluznice crijeva zbog povišenog tlaka u njima kod naprezanja. Tamnija boja pupka nakon otpadanja je česta,  pogotovo nakon “paljenja” (lapiziranja") i nema povezanosti između ove pojave i prolapsa crijeva.  Sretno s kakanjem. 
   Prim dr.sc.  Zlatko Sabol, dr. medspec. pedijatar   

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Beba od 2 mjeseca kaki jednom u četiri dana

<para>
 Još ga nismo dali ni u vrtić mada mislim da je sada već spreman za to jer voli djecu i igru s djecom. Sve smo faze uspješno prebrodili. Naravno bilo je i lakih i teških trenutaka u odgoju, poteškoća nam je i to što su ga dosta odgajali baka i djed koji su mu u svemu udovoljavali bojeći se njegovih ispada ljutnje. Sada imamo jedan problem s kojim se nitko od ljudi iz moje okoline nije susreo i ne znam kako da to riješimo. Naime maleni je počeo previše koristiti izraze "mama će" odnosno "tata će". Što znači ima periode kad je naklonjen samo jednom od roditelja i ti periodi znaju varirati od par dana do par tjedana. U tom periodu zahtjeva da ga samo taj roditelj npr. stavlja na tutu, vezuje u autosjedalici, vodi na spavanje, pere zube... Sve smo pokušali. Razgovarali smo nebrojeno puta s njim, objašnjavali mu da je to "glupo" jer taj roditelj u tom momentu ima neku drugu obavezu. Ništa nije pomagalo. Ni kazne s kojima smo pokušali. Ako bi mu drugi roditelj tada samo prišao on bi počeo plakati i bio je spreman histerizirati satima dok mu roditelj kojeg je on zamislio ne bi npr. dao večeru, odveo ga na spavanje. Nismo znali kako postupiti i da li je to uopće problem pa smo mu jednostavno popuštali i on je zapravo u svemu drugome bio idealno dijete. No sada se taj problem pogoršao. Sada ta naklonost jednom ili drugom roditelju traje samo po par sati. Kad se spremamo izaći vani on jednostavno kaže npr "tata će obući cipele" dok tata ima drugoga posla i ako mu ih ja pokušam obući, mi vani sigurno taj dan nećemo izaći. Tako je i sa tutom, sa hranjenjam, sa spavanjem. Ne znamo kako da to riješimo i da li je to znak razmaženosti, nekih naših propusta u odgoju...Inače ja i muž se slažemu u svemu u vezi s odgojem djeteta, suglasno smo. Nije problem u tome da mu jedan popušta, a drugi ne. Večeras je išao spavati bez priče za laku noć jer mi nije dao da mu operem zube već je inzistirao da tata to učini. Znam da to neće pomoći i da će sutra u toku dana to još stoput napraviti. Znači kazne ne pale. Drugi roditelj kad izađe iz kuće i kad je "osuđen" na onog preostalog on jedino tada popusti i bude poslušan. Ne znam da li je rješenje da drugi roditelj izađe iz kuće svako malo. Što bi moglo biti uzrok takvom ponašanju? Da li on isputuje naše granice s tim ili samo izražava svoju volju koju trebamo poštovati? Međutim to sada već pravi velike probleme posebno pri odlascima u dućane kad naravno zahtjeva da ga samo jedan roditelj popne u kolica ili ga odvede na zahod. Vrlo je tvrdoglav u tome. Danas smo imali scenu u dućanu što mi je bilo zapravo prvi put jer on nije sklon rađenju scena u javnosti. Plakao je satima. Inače je jako pametno dijete. Mi puno pričamo s njim i on svojim igračkama u igri objašnjava kako nije dobro da tako govore - mama će - tata će... vidim da to sve razumije ali kad dođe do toga on jednostavno pohisterizira. Npr. bila su otvorena vrata i puhao je hladan vjetar, tata je bio u zahodu. Ja sam se digla i zatvorila vrata. On je doslovno pohisterizirao. Urlao je i plakao i tražio da se vrata vrate u ono stanje kad su bila otvorena i da ih tata zatvori kad izađe iz wc-a. Vrlo neodbično, jel da? Što da radimo?
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Prema svemu što ste napisali ja se na vašem mjestu ne bih brinula. Naime najnormalnije je da dijete u određeno vrijeme pokazuje naklonost jednom roditelju. Faza: mama će i tata će, prisutna je kod velikog broja djece i nije ništa simptomatično niti zabrinjavajuće.</para>
<para>Ono što se možda dogodilo u vašem slučaju jest da se uslijed vaše zabrinutosti i pokušavanja da riješite tu situaciju razvila svojevrsna psihološka igra koja istina ukazuje na ispitivanje granica.</para>
<para>Stoga, moj je savjet da jednostavno živite s njim: kada vam je zgodno uvažiti njegov zahtjev uvažite ga, kada vam nije zgodno (ne možete jer radite nešto što nikako ne možete prekinuti) onda ga nemojte uvažiti i pripremite se na njegovo ispitivanje granica (kako kažete histeriziranje). Ako se rasplače, nemojte se ljutiti na njega, recite mu da ga razumijete, da si je zacrtao da će ga primjerice tata podići u kolica u dućanu, pa mu objasnite realnost da primjerice tata nosi pet teških vrećica i da ga jednostavno ne može fizički podići u kolica. To mu možete ponoviti par puta i onda više ne. Zagrlite ga, utješite i nemojte mu popustiti.</para>
<para>Možete mu reći: za mene je u redu da si ti sada ljut/tužan (ovisi kako se ponaša) i kada se smiriš idemo pogledati (pa smislite kako ćete se zabaviti).</para>
<para>Drugim riječima prihvatite njegove osjećaje kao njegovo pravo da se tako osjeća, iskreno mu recite razumijete li ga ili ne razumijete, i ako vam nije zgodno nemojte mu popuštati samo zato što on eto tako u tom trenutku želi. Neki puta ćete si na prvom mjestu biti vi i način kako je vama zgodno.</para>
<para>Ono što mislim da nije nikako dobro da mu prestanete uvažavati želje (mama će, tata će) u potpunosti s ciljem da nauči da ne može dobiti ono što želi jer to nema smisla.
Mislim da će na ovaj način vrlo brzo naučiti da ćete mu neki puta udovoljiti, neki puta nećete, ovisno o vašim realnim mogućnostima u tom trenutku. S tim, da još naglasim da je vaše legitimno pravo da mu neki puta kažete „Ne da mi se“, „Ne želim sada“.</para>
<para>U nastavku je tablica što se događa kod trogodišnjaka i koji su naši zadaci kao roditelja te koje im je poruke dobro upućivati.
</para>
<table>
 <title/>
 <tgroup cols="0">
 <tbody>
 <row>
 <entry>
 <para>
 
 <emphasis>3 . MIŠLJENJE</emphasis>
 
 </para>
 <para>
 
 <emphasis>1 – 3 GODINE</emphasis>
 
 </para>
 </entry>
 <entry>
 <para>- uči misliti</para>
 <para>- testira realnost</para>
 <para>- rješava probleme</para>
 <para>- izražava osjećanja</para>
 <para>- počinje se odvajati, osamostaljivati</para>
 <para>- mora naučiti prestati biti centar</para>
 </entry>
 <entry>
 <para>- ohrabriti mišljenje</para>
 <para>- davati razloge i objašnjenja</para>
 <para>- pokazati kako</para>
 <para>- prihvatiti osjećanja</para>
 <para>- postaviti granice</para>
 </entry>
 <entry>
 <para>- drago mi je da si počela misliti</para>
 <para>- u redu je biti ljuta, ali ti neću dozvoliti da povrijediš sebe ili druge</para>
 <para>- smiješ reći “ne<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/> ” i gurati stvari od sebe i tako testirati granice toliko koliko ti treba</para>
 <para>- smiješ učiti i misliti po svom i ja ću i dalje misliti za tebe</para>
 <para>- smiješ misliti i osjećati istovremeno</para>
 <para>- smiješ znati što ti treba i tražiti za pomoć</para>
 <para>- smiješ se odvojiti od mene a ja ću te i dalje voljeti</para>
 </entry>
 </row>
 </tbody>
 </tgroup>
</table>
<para>Srdačno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, dipl.soc.radnik,</para>
<para>psihoterapeut</para>
<para>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Trogodišnjak je naklonjen čas jednom, čas drugom roditelju - faza ili ispitivanje granica? Poštovani, imam trogodišnjaka. Od rođenja je bio jako emotivno i zahtjevno dijete. Znao je satima plakati bez vidljivog razloga još od rođenja. Nije se lako privikavao na nove ljude, na djecu. 
    Još ga nismo dali ni u vrtić mada mislim da je sada već spreman za to jer voli djecu i igru s djecom. Sve smo faze uspješno prebrodili. Naravno bilo je i lakih i teških trenutaka u odgoju, poteškoća nam je i to što su ga dosta odgajali baka i djed koji su mu u svemu udovoljavali bojeći se njegovih ispada ljutnje. Sada imamo jedan problem s kojim se nitko od ljudi iz moje okoline nije susreo i ne znam kako da to riješimo. Naime maleni je počeo previše koristiti izraze "mama će" odnosno "tata će". Što znači ima periode kad je naklonjen samo jednom od roditelja i ti periodi znaju varirati od par dana do par tjedana. U tom periodu zahtjeva da ga samo taj roditelj npr. stavlja na tutu, vezuje u autosjedalici, vodi na spavanje, pere zube... Sve smo pokušali. Razgovarali smo nebrojeno puta s njim, objašnjavali mu da je to "glupo" jer taj roditelj u tom momentu ima neku drugu obavezu. Ništa nije pomagalo. Ni kazne s kojima smo pokušali. Ako bi mu drugi roditelj tada samo prišao on bi počeo plakati i bio je spreman histerizirati satima dok mu roditelj kojeg je on zamislio ne bi npr. dao večeru, odveo ga na spavanje. Nismo znali kako postupiti i da li je to uopće problem pa smo mu jednostavno popuštali i on je zapravo u svemu drugome bio idealno dijete. No sada se taj problem pogoršao. Sada ta naklonost jednom ili drugom roditelju traje samo po par sati. Kad se spremamo izaći vani on jednostavno kaže npr "tata će obući cipele" dok tata ima drugoga posla i ako mu ih ja pokušam obući, mi vani sigurno taj dan nećemo izaći. Tako je i sa tutom, sa hranjenjam, sa spavanjem. Ne znamo kako da to riješimo i da li je to znak razmaženosti, nekih naših propusta u odgoju...Inače ja i muž se slažemu u svemu u vezi s odgojem djeteta, suglasno smo. Nije problem u tome da mu jedan popušta, a drugi ne. Večeras je išao spavati bez priče za laku noć jer mi nije dao da mu operem zube već je inzistirao da tata to učini. Znam da to neće pomoći i da će sutra u toku dana to još stoput napraviti. Znači kazne ne pale. Drugi roditelj kad izađe iz kuće i kad je "osuđen" na onog preostalog on jedino tada popusti i bude poslušan. Ne znam da li je rješenje da drugi roditelj izađe iz kuće svako malo. Što bi moglo biti uzrok takvom ponašanju? Da li on isputuje naše granice s tim ili samo izražava svoju volju koju trebamo poštovati? Međutim to sada već pravi velike probleme posebno pri odlascima u dućane kad naravno zahtjeva da ga samo jedan roditelj popne u kolica ili ga odvede na zahod. Vrlo je tvrdoglav u tome. Danas smo imali scenu u dućanu što mi je bilo zapravo prvi put jer on nije sklon rađenju scena u javnosti. Plakao je satima. Inače je jako pametno dijete. Mi puno pričamo s njim i on svojim igračkama u igri objašnjava kako nije dobro da tako govore - mama će - tata će... vidim da to sve razumije ali kad dođe do toga on jednostavno pohisterizira. Npr. bila su otvorena vrata i puhao je hladan vjetar, tata je bio u zahodu. Ja sam se digla i zatvorila vrata. On je doslovno pohisterizirao. Urlao je i plakao i tražio da se vrata vrate u ono stanje kad su bila otvorena i da ih tata zatvori kad izađe iz wc-a. Vrlo neodbično, jel da? Što da radimo?

Draga mama,
Prema svemu što ste napisali ja se na vašem mjestu ne bih brinula. Naime najnormalnije je da dijete u određeno vrijeme pokazuje naklonost jednom roditelju. Faza: mama će i tata će, prisutna je kod velikog broja djece i nije ništa simptomatično niti zabrinjavajuće.
Ono što se možda dogodilo u vašem slučaju jest da se uslijed vaše zabrinutosti i pokušavanja da riješite tu situaciju razvila svojevrsna psihološka igra koja istina ukazuje na ispitivanje granica.
Stoga, moj je savjet da jednostavno živite s njim: kada vam je zgodno uvažiti njegov zahtjev uvažite ga, kada vam nije zgodno (ne možete jer radite nešto što nikako ne možete prekinuti) onda ga nemojte uvažiti i pripremite se na njegovo ispitivanje granica (kako kažete histeriziranje). Ako se rasplače, nemojte se ljutiti na njega, recite mu da ga razumijete, da si je zacrtao da će ga primjerice tata podići u kolica u dućanu, pa mu objasnite realnost da primjerice tata nosi pet teških vrećica i da ga jednostavno ne može fizički podići u kolica. To mu možete ponoviti par puta i onda više ne. Zagrlite ga, utješite i nemojte mu popustiti.
Možete mu reći: za mene je u redu da si ti sada ljut/tužan (ovisi kako se ponaša) i kada se smiriš idemo pogledati (pa smislite kako ćete se zabaviti).
Drugim riječima prihvatite njegove osjećaje kao njegovo pravo da se tako osjeća, iskreno mu recite razumijete li ga ili ne razumijete, i ako vam nije zgodno nemojte mu popuštati samo zato što on eto tako u tom trenutku želi. Neki puta ćete si na prvom mjestu biti vi i način kako je vama zgodno.
Ono što mislim da nije nikako dobro da mu prestanete uvažavati želje (mama će, tata će) u potpunosti s ciljem da nauči da ne može dobiti ono što želi jer to nema smisla.
Mislim da će na ovaj način vrlo brzo naučiti da ćete mu neki puta udovoljiti, neki puta nećete, ovisno o vašim realnim mogućnostima u tom trenutku. S tim, da još naglasim da je vaše legitimno pravo da mu neki puta kažete „Ne da mi se“, „Ne želim sada“.
U nastavku je tablica što se događa kod trogodišnjaka i koji su naši zadaci kao roditelja te koje im je poruke dobro upućivati.


   
   
      
         
            
               
                  
                     3 . MIŠLJENJE
                  
               
               
                  
                     1 – 3 GODINE
                  
               
            
            
               - uči misliti
               - testira realnost
               - rješava probleme
               - izražava osjećanja
               - počinje se odvajati, osamostaljivati
               - mora naučiti prestati biti centar
            
            
               - ohrabriti mišljenje
               - davati razloge i objašnjenja
               - pokazati kako
               - prihvatiti osjećanja
               - postaviti granice
            
            
               - drago mi je da si počela misliti
               - u redu je biti ljuta, ali ti neću dozvoliti da povrijediš sebe ili druge
               - smiješ reći “ne ” i gurati stvari od sebe i tako testirati granice toliko koliko ti treba
               - smiješ učiti i misliti po svom i ja ću i dalje misliti za tebe
               - smiješ misliti i osjećati istovremeno
               - smiješ znati što ti treba i tražiti za pomoć
               - smiješ se odvojiti od mene a ja ću te i dalje voljeti
            
         
      
   

Srdačno,
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.radnik,
psihoterapeut

   Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Trogodišnjak je naklonjen čas jednom, čas drugom roditelju - faza ili ispitivanje granica?

<para> Jedino mi pomaže smiriti ju kad ju skinem ili stavim na ruke.</para>
<para>
 Poštovani, imam jedan maleni problem. Imam curicu staru mjesec dana. Rođena je sa 3460 g i evo jučer je vagana na kontroli te ima 4500 g, što bi značilo da lijepo napreduje. Međutim, zadnjih 2 tjedna plače po cjele dane i ne spava uopće u komadu, nego zaspi, s time da ju moram na ruke stavit da zaspi, ali kad je stavim u krevetić, nakon vrlo kratkog vremena se budi. Jedino mi pomaže smiriti ju kad ju skinem ili stavim na ruke. Isto tako, kad ju stavim na prsa, u početku je dobro i onda počne plakati, mlatarit s rukama i nogama, pa ne znam šta bi moglo biti u pitanju. Isključivo ju dojim. Hvala unaprijed. I.M.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, kako Vaša curica odlično napreduje očito nije riječ o nekom značnijem problemu, jer je dobivanje na tjelesnoj masi jedan o važnijih pokazatelja zdravlja djeteta.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dob od četiri tjedna je vrijeme kada se javljaju dojenačke kolike (dojenački grčevi u trbuhu), kod većine djece u određeno doba dana, najčešće uvečer, dok opet kod drugih nema ritma, dakle kroz 24 sata uz , nakon svih ili samo nekih obroka.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Jedan od načina kako smiriti dijete, što i vi prakticirate je staviti ga na prsa i pri tome posebnu pozornost treba obratiti na tehniku dojenja kako bi dijete progutalo što manje zraka, a nakon toga držati ga u naručju dovoljno dugo da nagutani zrak izbaci uz podrigivanje.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Za ublažavanje se daju sirupi na biljnoj bazi, čaj od komorača i metvice, od lijekova spazmolitici, lijekovi koji opuštaju glatke mišiće crijeva, ili lijekovi koji smanjuju nakupljanje zraka u crijevima.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Kako je jedna od teorija nastanka dojenačkih kolika nezrelost crijeva, zadovoljavajući učinak imaju probiotici čime se postiže brža kolonizacija crijeva “dobrim” bakterijama.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Rijetko, ali kolike mogu biti naglašene kod djece s intolerancijom na bjelančevine kravljeg mlijeka, što je obično praćeno učestalijim bljuckanjem i proljevastim stolicama. Već i kod sumnje na ovu mogićnost majci koja doji preporuča se iz prehrane maknuti sve namirnice koje u sebi sadrže kravlje mlijeko u bilo kojem odbliku.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>I ono što je naravno bitno, je isključiti akutnu bolest djeteta - upalu mokraćnih puteva, uha i sl…</para>
<para>
 <emphasis>Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar</emphasis>
</para>
<para>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">
 <emphasis>Poliklinika za dječje bolesti Sabol</emphasis>
 </ulink>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 </emphasis>
</para>

Bebica od mjesec dana često se budi i plače Zadnjih 2 tjedna plače po cjele dane i ne spava uopće u komadu, nego zaspi, s time da ju moram na ruke stavit da zaspi, ali kad je stavim u krevetić, nakon vrlo kratkog vremena se budi.  Jedino mi pomaže smiriti ju kad ju skinem ili stavim na ruke.

   Poštovani, imam jedan maleni problem. Imam curicu staru mjesec dana. Rođena je sa 3460 g i evo jučer je vagana na kontroli te ima 4500 g, što bi značilo da lijepo napreduje. Međutim, zadnjih 2 tjedna plače po cjele dane i ne spava uopće u komadu, nego zaspi, s time da ju moram na ruke stavit da zaspi, ali kad je stavim u krevetić, nakon vrlo kratkog vremena se budi. Jedino mi pomaže smiriti ju kad ju skinem ili stavim na ruke. Isto tako, kad ju stavim na prsa, u početku je dobro i onda počne plakati, mlatarit s rukama i nogama, pa ne znam šta bi moglo biti u pitanju. Isključivo ju dojim. Hvala unaprijed. I.M.
   
   
   Poštovana, kako Vaša curica odlično napreduje očito nije riječ o nekom značnijem problemu, jer je dobivanje na tjelesnoj masi jedan o važnijih pokazatelja zdravlja djeteta.Dob od četiri tjedna je vrijeme kada se javljaju dojenačke kolike (dojenački grčevi u trbuhu), kod većine djece u određeno doba dana, najčešće uvečer, dok opet kod drugih nema ritma, dakle kroz 24 sata uz , nakon svih ili samo nekih obroka.
   Jedan od načina kako smiriti dijete, što i vi prakticirate je staviti ga na prsa i pri tome posebnu pozornost treba obratiti na tehniku dojenja kako bi dijete progutalo što manje zraka, a nakon toga držati ga u naručju dovoljno dugo da nagutani zrak izbaci uz podrigivanje.
   Za ublažavanje se daju sirupi na biljnoj bazi, čaj od komorača i metvice, od lijekova spazmolitici, lijekovi koji opuštaju glatke mišiće crijeva, ili lijekovi koji smanjuju nakupljanje zraka u crijevima.
   Kako je jedna od teorija nastanka dojenačkih kolika nezrelost crijeva, zadovoljavajući učinak imaju probiotici čime se postiže brža kolonizacija crijeva “dobrim” bakterijama.
   Rijetko, ali kolike mogu biti naglašene kod djece s intolerancijom na bjelančevine kravljeg mlijeka, što je obično praćeno učestalijim bljuckanjem i proljevastim stolicama. Već i kod sumnje na ovu mogićnost majci koja doji preporuča se iz prehrane maknuti sve namirnice koje u sebi sadrže kravlje mlijeko u bilo kojem odbliku.
   I ono što je naravno bitno, je isključiti akutnu bolest djeteta - upalu mokraćnih puteva, uha i sl…

   Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar


   
      Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   


   
      
   
 Klinfo.hr 

Bebica od mjesec dana često se budi i plače

<para> Inače je imala divan brak, a mislim da se još nije ni opor</para>
<para>
 Poštovani, majka sam kćeri koja je izgubila muža u prometnoj nesreći. Od tada je prošlo puno vremena, 17 godina, a s njime je bila u braku 17 godina. Poslije toga imala je neke pokušaja zbližavanja, druženja s drugim muškarcima, ali uvijek je bila ostavljena. Inače je imala divan brak, a mislim da se još nije ni oporavila od gubitka muža. Pametna je žena, a nikako da si pomogne da nađe partnera. To joj jako puno znači, to je njezin prioritet - partner i samo partner i ništa više. Užasno pati. Kako joj pomoći? Ona inače sada ima 53 godine, a kada se dogodila tragedija imala je samo 37. Molim vas za pomoć. Hvala vam. ab
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Draga mama,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Vjerujem da Vam je teško gledati kćerku kako pati, a vjerujem također i da je njoj samoj teško u toj situaciji. Bez obzira što je prošlo toliko vremena, veliki je šok izgubiti voljenu osobu na takav naprasan i neočekivan način. Vrlo se često događa da u takvim situacijama osoba koje je ostala reciklira svoje emocije i na taj način ostaje živjeti u prošlosti kao da je vrijeme stalo. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>U takvim situacijama osoba si zapravo ne daje šansu da počne ispočetka neopterećena prošlošću. Možda je to slučaj kod vaše kćerke, možda se nikada nije za stvarno oprostila od svog pokojnog supruga. U takvim slučajevima jako pomaže psihoterapija tijekom koje se na neki način kidaju stare veze, te se omogućuje osobi da se u sigurnom okruženju oprosti i odluči da krene dalje. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Danas se vaša kćerka usmjerila na traženje partnera. Razlozi zbog kojih ga ne nalazi mogu biti različiti: je li to nedostatak samopouzdanja, visoki kriteriji- u smislu da ih nitko ne može zadovoljiti, strah od novoga, strah od neuspjeha, strah od uspjeha i tako dalje. Ovisno o uzroku savjeti se razlikuju, a nemogućnost nalaženja partnera samo je simptom. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Svakako smatram da bi bilo dobro da se vaša kćer obrati stručnjaku (psihoterapeutu) kako bi uz njegovu pomoć spoznala što ju sprječava da nađe partnera i da sukladno tome to riješi i krene dalje. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Sretno!<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Jelena, dipl. soc radnik, psihoterapeut<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Mogu li pomoći kćeri da ponovno nađe ljubav i da usamljena ne pati? Od tada je prošlo puno vremena, 17 godina, a s njime je bila u braku 17 godina. Poslije toga imala je neke pokušaja zbližavanja, druženja s drugim muškarcima, ali uvijek je bila ostavljena.  Inače je imala divan brak, a mislim da se još nije ni opor

   Poštovani, majka sam kćeri koja je izgubila muža u prometnoj nesreći. Od tada je prošlo puno vremena, 17 godina, a s njime je bila u braku 17 godina. Poslije toga imala je neke pokušaja zbližavanja, druženja s drugim muškarcima, ali uvijek je bila ostavljena. Inače je imala divan brak, a mislim da se još nije ni oporavila od gubitka muža. Pametna je žena, a nikako da si pomogne da nađe partnera. To joj jako puno znači, to je njezin prioritet - partner i samo partner i ništa više. Užasno pati. Kako joj pomoći? Ona inače sada ima 53 godine, a kada se dogodila tragedija imala je samo 37. Molim vas za pomoć. Hvala vam. ab
   
   Draga mama,
   Vjerujem da Vam je teško gledati kćerku kako pati, a vjerujem također i da je njoj samoj teško u toj situaciji. Bez obzira što je prošlo toliko vremena, veliki je šok izgubiti voljenu osobu na takav naprasan i neočekivan način. Vrlo se često događa da u takvim situacijama osoba koje je ostala reciklira svoje emocije i na taj način ostaje živjeti u prošlosti kao da je vrijeme stalo. 
   U takvim situacijama osoba si zapravo ne daje šansu da počne ispočetka neopterećena prošlošću. Možda je to slučaj kod vaše kćerke, možda se nikada nije za stvarno oprostila od svog pokojnog supruga. U takvim slučajevima jako pomaže psihoterapija tijekom koje se na neki način kidaju stare veze, te se omogućuje osobi da se  u sigurnom okruženju oprosti i odluči da krene dalje. 
   Danas se vaša kćerka usmjerila na traženje partnera. Razlozi zbog kojih ga ne nalazi mogu biti različiti: je li to nedostatak samopouzdanja, visoki kriteriji- u smislu da ih nitko ne može zadovoljiti, strah od novoga, strah od neuspjeha, strah od uspjeha i tako dalje. Ovisno o uzroku savjeti se razlikuju, a nemogućnost nalaženja partnera samo je simptom. 
   Svakako smatram da bi bilo dobro da se vaša kćer obrati stručnjaku (psihoterapeutu) kako bi uz njegovu pomoć spoznala što ju sprječava da nađe partnera i da sukladno tome to riješi i krene dalje. 
   Sretno!
   Jelena, dipl. soc radnik, psihoterapeut
   Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Mogu li pomoći kćeri da ponovno nađe ljubav i da usamljena ne pati?

<para> Zanima me smijem li uzimati tablete koje sadrže magnezij, kalcij i vitamin d3, pošto dojim (isključivo) pa da joj ne bi bilo previše vitamina D.</para>
<para>
 Poštovanje! Moje dijete ima 2 i pol mjeseca, mjesec dana već uzima vitamin D, svaki dan na žličicu 3 kapi. Zanima me smijem li uzimati tablete koje sadrže magnezij, kalcij i vitamin d3, pošto dojim (isključivo) pa da joj ne bi bilo previše vitamina D. Ne mogu se osloniti na djetetovu pedijatricu pa ju to nisam ni pitala, uskoro ću ju promijenit. Unaprijed Vam puno hvala. Pandy
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Manjak vitamina D u djece dovodi do poremećaja mineralizacije kostiju, tj. rahitisa. Obzirom da vitamina D nema dovoljno u hrani za dojenčad, što se odnosi i na majčino i na kravlje mlijeko i na uobičajenu dojenačku dohranu, potrebno ga je dodavati.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dnevne potrebe za ovim vitaminom, ovise o podneblju, načinu prehrane, životnim uvjetima. Smatra se da su prosječne dnevne potrebe za donošeno novorođenče oko 400 IJ na dane ( 2 kapi).<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prevencija rahitisa provodi se neovisno o načinu prehrane dojenčeta dodavanjem vitamina D3 u obliku kapljica od prvog mjeseca do kraja prve godine života, a u drugoj i trećoj godinu daju se iste doze samo u zimskim mjesecima.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>U nedonošene djece i blizanaca, profilaksa se provodi većim dozama vitamina D3, tj. oko 1000 IJ na dan ( 5 kapi) u istom trajanju.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Hipervitaminoza D javlja se rijetko i to tek nakon dugotrajnog unosa većih količina vitamina (3000 - 4000 IJ na dan), tako da 3 kapi dnevno nikako nije prevelika doza.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Dr.Sabol</ulink>
</para>

Vitamin D i dnevne potrebe kod beba Moje dijete ima 2 i pol mjeseca, mjesec dana već uzima vitamin D, svaki dan na žličicu 3 kapi.  Zanima me smijem li uzimati tablete koje sadrže magnezij, kalcij i vitamin d3, pošto dojim (isključivo) pa da joj ne bi bilo previše vitamina D.

   Poštovanje! Moje dijete ima 2 i pol mjeseca, mjesec dana već uzima vitamin D, svaki dan na žličicu 3 kapi. Zanima me smijem li uzimati tablete koje sadrže magnezij, kalcij i vitamin d3, pošto dojim (isključivo) pa da joj ne bi bilo previše vitamina D. Ne mogu se osloniti na djetetovu pedijatricu pa ju to nisam ni pitala, uskoro ću ju promijenit. Unaprijed Vam puno hvala. Pandy
   
   Manjak vitamina D u djece dovodi do poremećaja mineralizacije kostiju, tj. rahitisa. Obzirom da vitamina D nema dovoljno u hrani za dojenčad, što se odnosi i na majčino i na kravlje mlijeko i na uobičajenu dojenačku dohranu, potrebno ga je dodavati.
   Dnevne potrebe za ovim vitaminom, ovise o podneblju, načinu prehrane, životnim uvjetima. Smatra se da su prosječne dnevne potrebe za donošeno novorođenče oko 400 IJ na dane ( 2 kapi).
   Prevencija rahitisa  provodi se neovisno o načinu prehrane dojenčeta dodavanjem vitamina D3 u obliku kapljica od prvog mjeseca do kraja prve godine života, a u drugoj i trećoj godinu daju se iste doze samo u zimskim mjesecima.
   U nedonošene djece i blizanaca, profilaksa se provodi većim dozama vitamina D3, tj. oko 1000 IJ na dan ( 5 kapi) u istom trajanju.Hipervitaminoza D javlja se rijetko i to tek nakon dugotrajnog unosa većih količina vitamina (3000 - 4000 IJ na dan), tako da 3 kapi dnevno nikako nije prevelika doza.
   
   dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar
   
   
   Poliklinika za dječje bolesti Dr.Sabol
 Klinfo.hr 

Vitamin D i dnevne potrebe kod beba

<para>
 Ako mi možete reći kako da prestanem toliko misliti na njega i da li bi bilo dobro da nabavim drugog psa? M
</para>
<para>Draga M,
Za početak, zaista mi je žao zbog toga što ti je nestao pas. Vjerujem da si bila vezana uz svog psa te da ti je puno značio. Zato nije neobično da ti je njegov gubitak teško pao i zasigurno će biti potrebno neko vrijeme da ga preboliš.</para>
<para>Kada izgubimo nekoga ili nešto što nam je važno to nužno znači da slijedi period u kojem se trebamo navikavati na život bez toga što smo izgubili. Taj period naziva se tugovanje i razlikuje se kod različitih ljudi, ovisno o dobi, spolu, podršci iz okoline i sl.</para>
<para>Ipak, neke karakteristike tugovanja su svima nama zajedničke. Neke od misaonih reakcija koje se javljaju jesu upravo zbunjenost, razmišljanje o tome što smo izgubili, doživljaj da je to što sto smo izgubili pored nas, slike i misli o izgubljenom, zabrinutost, priviđanje, teškoće sa spavanjem te sanjanje izgubljenog.</para>
<para>Zato je važno da znaš i da prihvatiš da ti trenutno prolaziš kroz razdoblje tugovanja i da će ono potrajati dok se potpuno ne navikneš na to da tvog psa više nema uz tebe. Da bi se došlo do toga, nužno je proraditi gubitak, odnosno proći period u kojem je najsnažnije izraženo suočavanje s tugom i boli koju osjećamo zbog gubitka.</para>
<para>Bilo bi dobro da u ovom razdoblju imaš nekoga s kim možeš pričati o tome kako se osjećaš, o čemu razmišljaš, čega se prisjećaš vezano uz tvog psa koji je nestao. To možeš izraziti i kroz crtanje, pisanje ili na neki drugi način koji ti odgovara. Jako je važno proći kroz proces tugovanja i proraditi ga do kraja, a ne potiskivati to kako se osjećamo. Zato bi bilo dobro da o odluci da nabaviš novog psa razgovaraš sa svojim roditeljima onda kada osjetiš da si prihvatila gubitak svog psa i da novog ljubimca želiš zbog njega samoga.</para>
<para>Pozdrav,
<emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psih</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Tugovanje za nestalim kućnim ljubimcem Imam 12 godina i prije dva mjeseca mi je nestao pas. Mnogo sam ga voljela, ali je nestao. Stalno mislim na njega. Često sanjam kako se vraća ili mi se navečer čini da čujem njegov lavež. 
    Ako mi možete reći kako da prestanem toliko misliti na njega i da li bi bilo dobro da nabavim drugog psa? M

Draga M,
Za početak, zaista mi je žao zbog toga što ti je nestao pas. Vjerujem da si bila vezana uz svog psa te da ti je puno značio. Zato nije neobično da ti je njegov gubitak teško pao i zasigurno će biti potrebno neko vrijeme da ga preboliš.
Kada izgubimo nekoga ili nešto što nam je važno to nužno znači da slijedi period u kojem se trebamo navikavati na život bez toga što smo izgubili. Taj period naziva se tugovanje i razlikuje se kod različitih ljudi, ovisno o dobi, spolu, podršci iz okoline i sl.
Ipak, neke karakteristike tugovanja su svima nama zajedničke. Neke od misaonih reakcija koje se javljaju jesu upravo zbunjenost, razmišljanje o tome što smo izgubili, doživljaj da je to što sto smo izgubili pored nas, slike i misli o izgubljenom, zabrinutost, priviđanje, teškoće sa spavanjem te sanjanje izgubljenog.
Zato je važno da znaš i da prihvatiš da ti trenutno prolaziš kroz razdoblje tugovanja i da će ono potrajati dok se potpuno ne navikneš na to da tvog psa više nema uz tebe. Da bi se došlo do toga, nužno je proraditi gubitak, odnosno proći period u kojem je najsnažnije izraženo suočavanje s tugom i boli koju osjećamo zbog gubitka.
Bilo bi dobro da u ovom razdoblju imaš nekoga s kim možeš pričati o tome kako se osjećaš, o čemu razmišljaš, čega se prisjećaš vezano uz tvog psa koji je nestao. To možeš izraziti i kroz crtanje, pisanje ili na neki drugi način koji ti odgovara. Jako je važno proći kroz proces tugovanja i proraditi ga do kraja, a ne potiskivati to kako se osjećamo. Zato bi bilo dobro da o odluci da nabaviš novog psa razgovaraš sa svojim roditeljima onda kada osjetiš da si prihvatila gubitak svog psa i da novog ljubimca želiš zbog njega samoga.
Pozdrav,
Tea Knežević, univ.bacc.psih
   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 

Tugovanje za nestalim kućnim ljubimcem

<para>. Svemu bi prethodilo višesatno "bolno" plakanje,</para>
<para>
 Poštovani, molim vas za mišljenje u vezi sljedećeg zdravstvenog problema 4-mjesečne bebe. Posljednjih dvadesetak dana u dva navrata i vremenskom razmaku od desetak dana, imala je visoku temperaturu, do 39,4, koja je lako padala primjenom Lupocet čepića, a sljedećeg dana je više nije bilo. Svemu bi prethodilo višesatno "bolno" plakanje, za to vrijeme temperatura nije bila povišena, buknula bi nakon što bi beba vjerojatno od iscrpljenosti klonula i zaspala i nakon sat-dva probudila se s visokom temperaturom. Nikakvih drugih simptoma - kašlja, šmrkanja, prehlade nema. Nakon prve pojave opisanog otišli smo pedijatrici, obavljena je analiza krvi i urina, na temelju povišenih leukocita i navodne bakterijske infekcije prepisala je antibiotike. Nažalost nemam pri ruci točne vrijednosti nalaza. Urin je bio u redu. Nakon petodnevne terapije antibioticima, tj. 3 dana od prestanka uzimanja, scenarij se ponovio - bolan plač i jecanje usred noći, i rano ujutro visoka temperatura koja do popodne potpuno pada uz primjenu jedne doze čepića. Od toga psoljednjeg slučaja prošla su dva dana, temperature nema, beba je dobre volje, spava normalno i normalno jede kao i u cijelom periodu. Telefonski smo se obratili pedijatrici koja sada spominje mogućnost virusa, trodnevne groznice i sl. iako koliko sam upoznata s virusnim oboljenjima, beba nema ni približno odgovarajuće simptome. Možete li ikako prokomentirati stanje, temperatura je očito reakcija na upalu tj. bol koju beba jako dobro iskazuje, ali što bi je to moglo boliti par sati svakih desetak dana, bez nekih očitih znakova bolesti osim rasta temperature? Unaprijed hvala! VJG
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Odgovor : <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>simptomi recidvirajućih temperatura praćeni bolnim plačem, povišenim upalnim parametrima (CRP, leukocitoza u KKS), uz izostanak respiratornih simptoma u dojenačkoj dobi mogu upućivati na infekciju mokraćnih puteva. Tzv. „obični urin“ može biti uredan, no bitno je učiniti urinokulturu. Sve infekcije mokraćnih puteva se u pravilu liječe antibiotikom kroz 10 dana.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Moja sugestija je da, ukoliko se ponovi slična situacija, obavezno odvedete dijete na pregled nadležnom pedijatru, učinite nalaze CRP, KKS, urina, urinokulture (po potrebi i bris NF ukoliko su prisutni respiratorni simptomi ili imate još jedno dijete vrtićke dobi zbog mogućeg transfera infekcije) i tek nakon postavljanja ispravne dijagnoze provedete adekvatnu antibiotsku terapiju (što izborom antibiotika, što duljinom terapije).<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dr. Matilda Kovač Šižgorić <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec.pedijatar, subspecijalist pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Beba svakih 10 dana osjeti bol i dobije temperaturu  Posljednjih dvadesetak dana u dva navrata i vremenskom razmaku od desetak dana, imala je visoku temperaturu, do 39,4, koja je lako padala primjenom Lupocet čepića, a sljedećeg dana je više nije bilo . Svemu bi prethodilo višesatno "bolno" plakanje,

   Poštovani, molim vas za mišljenje u vezi sljedećeg zdravstvenog problema 4-mjesečne bebe. Posljednjih dvadesetak dana u dva navrata i vremenskom razmaku od desetak dana, imala je visoku temperaturu, do 39,4, koja je lako padala primjenom Lupocet čepića, a sljedećeg dana je više nije bilo. Svemu bi prethodilo višesatno "bolno" plakanje, za to vrijeme temperatura nije bila povišena, buknula bi nakon što bi beba vjerojatno od iscrpljenosti klonula i zaspala i nakon sat-dva probudila se s visokom temperaturom. Nikakvih drugih simptoma - kašlja, šmrkanja, prehlade nema. Nakon prve pojave opisanog otišli smo pedijatrici, obavljena je analiza krvi i urina, na temelju povišenih leukocita i navodne bakterijske infekcije prepisala je antibiotike. Nažalost nemam pri ruci točne vrijednosti nalaza. Urin je bio u redu. Nakon petodnevne terapije antibioticima, tj. 3 dana od prestanka uzimanja, scenarij se ponovio - bolan plač i jecanje usred noći, i rano ujutro visoka temperatura koja do popodne potpuno pada uz primjenu jedne doze čepića. Od toga psoljednjeg slučaja prošla su dva dana, temperature nema, beba je dobre volje, spava normalno i normalno jede kao i u cijelom periodu. Telefonski smo se obratili pedijatrici koja sada spominje mogućnost virusa, trodnevne groznice i sl. iako koliko sam upoznata s virusnim oboljenjima, beba nema ni približno odgovarajuće simptome. Možete li ikako prokomentirati stanje, temperatura je očito reakcija na upalu tj. bol koju beba jako dobro iskazuje, ali što bi je to moglo boliti par sati svakih desetak dana, bez nekih očitih znakova bolesti osim rasta temperature? Unaprijed hvala! VJG
   
   Odgovor : 
   Poštovana, 
   simptomi recidvirajućih temperatura praćeni bolnim plačem, povišenim upalnim parametrima (CRP, leukocitoza u KKS), uz izostanak respiratornih simptoma u dojenačkoj dobi mogu upućivati na infekciju mokraćnih puteva. Tzv. „obični urin“ može biti uredan, no bitno je učiniti urinokulturu. Sve infekcije mokraćnih puteva se u pravilu liječe antibiotikom kroz 10 dana.
   Moja sugestija je da, ukoliko se ponovi slična situacija, obavezno odvedete dijete na pregled nadležnom pedijatru, učinite nalaze CRP, KKS, urina, urinokulture (po potrebi i bris NF ukoliko su prisutni respiratorni simptomi ili imate još jedno dijete vrtićke dobi zbog mogućeg transfera infekcije)  i tek nakon postavljanja ispravne dijagnoze provedete adekvatnu antibiotsku terapiju (što izborom antibiotika, što duljinom terapije).
   Dr. Matilda Kovač Šižgorić spec.pedijatar, subspecijalist pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Beba svakih 10 dana osjeti bol i dobije temperaturu

<para>
 Htjela bi naglasiti da se nama ljubav dogodila i da je ona svakim danom sve veća, mi se tako lako volimo. Još bi htjela naglasiti da nisam osoba koja bi započela vezu sa zauzetim a kamoli oženjenim muškarcem da nisam osjetila da se moj voljeni nalazi u jako nesretnom braku. On je osoba koji cijeni tradicionalne vrijednosti i djeca su mu ispred bilo koga, divan je otac i svojuu djecu obožava. Ja ga zbog toga još više cijenim kao čovjeka.Mi se uglavnom potajno viđamo i sve nam je teže svaki put kada se rastajemo. Več smo pokušali prekinuti ali
 opet smo pokleknuli. Njegova supruga je saznala da ju je prevario i počela je intenzivno uplitati djecu, puni im glavu svakakvim glupostima, čak je došlo do toga da su se jednom toliko posvađali da ga je prikazala kao nasilnika i pozvala policiju, djeca su tu naravno jako patila i on je odlučio prekinuti našu vezu, jer po njegovim riječima ništa nije vrijedno suza njegove djece i ja se u tome slažem ali isto tako smatram da djecu ne treba uplitati u svađe odraslih i da ih se ne treba koristiti kao oružje, nego ih štiti. Meni je tada bilo jako teško ali pustila sam da vrijeme učini svoje, nakon dva tjedna mi smo opet bili zajedno i naša je ljubav bila još jača, sada je prošlo osam mjeseci i opet se dogodila slična
</para>
<para>
 situacija. Rekao mi je da me voli najviše ali da ne može zamisliti život bez svoje djece, jer ako ode od njih djeca če misliti da ih je napustio, da mu srce puca zbog mene i da jedino želi da budem sretna, pošto mi on nemože pružiti sve što bi on htio da ja sama odlučim o svojo sudbini. Na pitanje da li on misli da sa svojom ženom može nakon svega ostvariti normalan brak, odgovorio mi je da žena uopče nije bitna ali je poveznica sa djecom bez koje nemože. Sad ja Vas pitam tko će tu biti sretan, i koliko dugo može opstati takav brak i jesu li ta djeca sretna u zajednici gdje vlada takav nesklad? Šta da ja radim da se borim za njega ili da ga pustim da živi
 život sa osobom sa kojom se očito ne razumije? Da li čovjek koji toliko voli drugu ženu može biti sretan sa osobom s kojom ima djecu samo zbog djece? b.
</para>
<para>Poštovana b.,</para>
<para>Vjerujem da vam nije lako u situaciji u kojoj ste se našli. Činjenica jest da ljudi zbog raznih razloga ostaju u lošem braku: materijalne sigurnosti, tradicije, položaja u društvu, djece, straha od samoće...</para>
<para>U takvoj zajednici u kojoj nijedan od partnera nije zadovoljan, niti djeca ne mogu biti sretna. Iako je razvod braka roditelja za djecu stresan, istraživanja su pokazala da je za djecu sretnije rješenje kvalitetan razvod braka roditelja nego ostanak istih u braku, prepunom međusobnog optuživanja, svađa i nezadovoljstva.</para>
<para>Ono što bi vam htjela reći jest da vaš partner sam mora osvijestiti što želi i na koji će način to postići. Iako vam se iz vaše pozicije čini da nije moguće da netko bude sretan u takvom braku, možda iz pozicije tradicionalne osobe kojoj je obitelj na prvom mjestu ta opcija nije nemoguća. Odluka o tome što će učiniti sa svojim brakom i životom općenito je isključivo na vašem partneru.</para>
<para>Ono na što vi možete utjecati to je kako ćete se vi postaviti prema cijeloj toj situaciji. Važno je „odvagnuti“ koliko vas postojeća veza zadovoljava, jeste li spremni na to da možda još cijelo desetljeće budete druga žena, ili pak u najgoroj varijanti da se vaš partner nikada ne razvede. Ako je odgovor negativan, koncentrirajte se na ono što želite: kakvog partnera, vezu, budućnost.</para>
<para>Iako vam možda neće biti lako donijeti odluku, sigurna sam da imate sve kapacitete i da ćete naći način kako da i vi budete sretni i zadovoljni.</para>
<para>Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

U vezi sam s oženjenim muškarcem koji se ne želi razvesti zbog djece, ali suprugu ne voli Poštovana, nalazim se u jednoj teškoj situaciji, godinu i pol dana sam u ljubavnoj vezi sa muškarcem koji je u braku i ima dvoje djece. Mlađi sin ima 8 godina a stariji 16. 
    Htjela bi naglasiti da se nama ljubav dogodila i da je ona svakim danom sve veća, mi se tako lako volimo. Još bi htjela naglasiti da nisam osoba koja bi započela vezu sa zauzetim a kamoli oženjenim muškarcem da nisam osjetila da se moj voljeni nalazi u jako nesretnom braku. On je osoba koji cijeni tradicionalne vrijednosti i djeca su mu ispred bilo koga, divan je otac i svojuu djecu obožava. Ja ga zbog toga još više cijenim kao čovjeka.Mi se uglavnom potajno viđamo i sve nam je teže svaki put kada se rastajemo. Več smo pokušali prekinuti ali
   opet smo pokleknuli. Njegova supruga je saznala da ju je prevario i počela je intenzivno uplitati djecu, puni im glavu svakakvim glupostima, čak je došlo do toga da su se jednom toliko posvađali da ga je prikazala kao nasilnika i pozvala policiju, djeca su tu naravno jako patila i on je odlučio prekinuti našu vezu, jer po njegovim riječima ništa nije vrijedno suza njegove djece i ja se u tome slažem ali isto tako smatram da djecu ne treba uplitati u svađe odraslih i da ih se ne treba koristiti kao oružje, nego ih štiti. Meni je tada bilo jako teško ali pustila sam da vrijeme učini svoje, nakon dva tjedna mi smo opet bili zajedno i naša je ljubav bila još jača, sada je prošlo osam mjeseci i opet se dogodila slična


   situacija. Rekao mi je da me voli najviše ali da ne može zamisliti život bez svoje djece, jer ako ode od njih djeca če misliti da ih je napustio, da mu srce puca zbog mene i da jedino želi da budem sretna, pošto mi on nemože pružiti sve što bi on htio da ja sama odlučim o svojo sudbini. Na pitanje da li on misli da sa svojom ženom može nakon svega ostvariti normalan brak, odgovorio mi je da žena uopče nije bitna ali je poveznica sa djecom bez koje nemože. Sad ja Vas pitam tko će tu biti sretan, i koliko dugo može opstati takav brak i jesu li ta djeca sretna u zajednici gdje vlada takav nesklad? Šta da ja radim da se borim za njega ili da ga pustim da živi
   život sa osobom sa kojom se očito ne razumije? Da li čovjek koji toliko voli drugu ženu može biti sretan sa osobom s kojom ima djecu samo zbog djece? b.

Poštovana b.,
Vjerujem da vam nije lako u situaciji u kojoj ste se našli. Činjenica jest da ljudi zbog raznih razloga ostaju u lošem braku: materijalne sigurnosti, tradicije, položaja u društvu, djece, straha od samoće...
U takvoj zajednici u kojoj nijedan od partnera nije zadovoljan, niti djeca ne mogu biti sretna. Iako je razvod braka roditelja za djecu stresan, istraživanja su pokazala da je za djecu sretnije rješenje kvalitetan razvod braka roditelja nego ostanak istih u braku, prepunom međusobnog optuživanja, svađa i nezadovoljstva.
Ono što bi vam htjela reći jest da vaš partner sam mora osvijestiti što želi i na koji će način to postići. Iako vam se iz vaše pozicije čini da nije moguće da netko bude sretan u takvom braku, možda iz pozicije tradicionalne osobe kojoj je obitelj na prvom mjestu ta opcija nije nemoguća. Odluka o tome što će učiniti sa svojim brakom i životom općenito je isključivo na vašem partneru.
Ono na što vi možete utjecati to je kako ćete se vi postaviti prema cijeloj toj situaciji. Važno je „odvagnuti“ koliko vas postojeća veza zadovoljava, jeste li spremni na to da možda još cijelo desetljeće budete druga žena, ili pak u najgoroj varijanti da se vaš partner nikada ne razvede. Ako je odgovor negativan, koncentrirajte se na ono što želite: kakvog partnera, vezu, budućnost.
Iako vam možda neće biti lako donijeti odluku, sigurna sam da imate sve kapacitete i da ćete naći način kako da i vi budete sretni i zadovoljni.
Sretno!

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

U vezi sam s oženjenim muškarcem koji se ne želi razvesti zbog djece, ali suprugu ne voli

<para> Kad spava plašim se da se ne uguši, jer se ponekad čuje kako mu šlajm smeta kod disanja, pa se zakašlje ne bi li mogao disati.</para>
<para>
 Prije nekoliko dana moja beba, koja ima tri mjeseca, postala je promukla, a par dana kasnije javio joj se i šlajm koji se čuje unutar nosa i grla. Sada pomalo i kašlje, ne puno i često, već samo kada je iritira šlajm. Kad spava plašim se da se ne uguši, jer se ponekad čuje kako mu šlajm smeta kod disanja, pa se zakašlje ne bi li mogao disati. Jutros mu se javilo crvenilo na obrazima i bradi, pravilno okruglog oblika (koža je glatka), mada se navečer poslije kupanja polako povlači. Ima blago povišenu temperaturu. Mislim da se prehladio, jer je bio izložen takvim uvjetima dok smo putovali iz grada u grad (1000 km autobusom). Da li je majčino mlijeko dovoljan lijek ili treba nešto dodati? Evo upravo dok ovo pišem probudio se zato što mu je dah zastao zbog šlajma, pa nije mogao udahnuti zrak već se borio i na kraju zakašljao. Napominjem da beba uopće nije izgubila apetit, već jede dosta i puno se smije, osim kad mu vadimo sluz iz nosa pumpicom (tada plače), i dobro napreduje. Što da radim da mu bude bolje i da mu olakšam disanje? eg
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Po opisu, vaša beba je prehlađena s obiljem sekreta u dišnim putevima. Začešpljen nos maloj djeci predstavlja veliki problem. Sekret u nosu se stvara i kada je dijete zdravo, a obzirom da samo ne može niti zna očistiti nos, potrebna je svakodnevna toaleta i vlaženje fiziološkom otopinom.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Tijekom prehlade, sekrecija iz nosa je pojašana, dolazi do slijevanja sekreta niz stražnji zid ždrijela te nastanka kašlja. Tada djeca otežano dišu na nos, ne mogu normalno jesti, a kašalj ponekad može izgledati i dramatično.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Najvažnije je nos dobro čistiti fiziološkom otopinom više puta dnevno, osobito prije jela i prije spavanja. Ako je sekret iz nosa obilan i gust, mogu se upotrijebiti blage kapi za nos kroz nekoliko dana. Nema potrebe ići liječniku za svaku prehladu, ukoliko je dijete dobrog općeg stanja, raspoloženo, urednog apetita. Ukoliko se stanje ne popravlja, javi se otežano disanje, povišena tjelesna temperatura potreban je pregled liječnika.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Kako bebi olakšati disanje kod prehlade? Bojim se da se ne uguši dok spava Sada pomalo i kašlje, ne puno i često, već samo kada je iritira šlajm.  Kad spava plašim se da se ne uguši, jer se ponekad čuje kako mu šlajm smeta kod disanja, pa se zakašlje ne bi li mogao disati.

   Prije nekoliko dana moja beba, koja ima tri mjeseca, postala je promukla, a par dana kasnije javio joj se i šlajm koji se čuje unutar nosa i grla. Sada pomalo i kašlje, ne puno i često, već samo kada je iritira šlajm. Kad spava plašim se da se ne uguši, jer se ponekad čuje kako mu šlajm smeta kod disanja, pa se zakašlje ne bi li mogao disati. Jutros mu se javilo crvenilo na obrazima i bradi, pravilno okruglog oblika (koža je glatka), mada se navečer poslije kupanja polako povlači. Ima blago povišenu temperaturu. Mislim da se prehladio, jer je bio izložen takvim uvjetima dok smo putovali iz grada u grad (1000 km autobusom). Da li je majčino mlijeko dovoljan lijek ili treba nešto dodati? Evo upravo dok ovo pišem probudio se zato što mu je dah zastao zbog šlajma, pa nije mogao udahnuti zrak već se borio i na kraju zakašljao. Napominjem da beba uopće nije izgubila apetit, već jede dosta i puno se smije, osim kad mu vadimo sluz iz nosa pumpicom (tada plače), i dobro napreduje. Što da radim da mu bude bolje i da mu olakšam disanje? eg
   
   
   Po opisu, vaša beba je prehlađena s obiljem sekreta u dišnim putevima. Začešpljen nos maloj djeci predstavlja veliki problem. Sekret u nosu se stvara i kada je dijete zdravo, a obzirom da samo ne može niti zna očistiti nos, potrebna je svakodnevna toaleta i vlaženje fiziološkom otopinom.
   Tijekom prehlade, sekrecija iz nosa je pojašana, dolazi do slijevanja sekreta niz stražnji zid ždrijela te nastanka kašlja. Tada djeca otežano dišu na nos, ne mogu normalno jesti, a kašalj ponekad može izgledati i dramatično.
   Najvažnije je nos dobro čistiti fiziološkom otopinom više puta dnevno, osobito prije jela i prije spavanja. Ako je sekret iz nosa obilan i gust, mogu se upotrijebiti blage kapi za nos kroz nekoliko dana. Nema potrebe ići liječniku za svaku prehladu, ukoliko je dijete dobrog općeg stanja, raspoloženo, urednog apetita. Ukoliko se stanje ne popravlja, javi se otežano disanje, povišena tjelesna temperatura potreban je pregled liječnika.

   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Kako bebi olakšati disanje kod prehlade? Bojim se da se ne uguši dok spava

<para>
 Međutim, kod nje se pojavio problem s vršenjem stolice, jer je neko vrijeme bez problema vršila stolicu u tutu, ali je sve češće počela to obavljat u gaće, na šta sam ja izluđivala, jer sam joj na sve moguće načine pokušavala objasnit da to radi u tutu! I neko vrijeme je to i činila u tutu, ali opet češće u gaće. Sad je došlo do toga da više nikako to ne obavlja u tutu, nego stalno u gaće, al nije da to radi nesvjesno. Svaki put kad to napravi, zna da je to napravila u gaće i još mi kaže: mama, promijeni me, kakila sam! Zašto neće to obavljati u tutu? I.</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Tijekom odvikavanja od pelena, nekoj djeci treba duže vremena da uspostave kontrolu nad mjehurom, a nekoj kontroli nad sfinkterom. Ako se još k tome dogodila neka vrlo značajna promjena u životu (poput rođenja mlađeg brata), djetetu može trebati za sve to skupa mnogo duže nego što bi u drugim okolnostima trebalo.</para>
<para>Moja pretpostavka (prema Vašem opisu) je da Vam ona na taj način želi reći da i ona želi biti mala. Kada je bila mala poput brata, imala je Vašu punu pažnju. Sad joj je to mjesto poljuljano, došao je novi član u obitelj koji joj je oduzeo Vašu pažnju. To bi isto tako značilo da se ne biste trebali fokusirati toliko na to da li ili ne kaka, već kako da joj zadovoljite pažnju da bude njegovana poput malog brata. Možda biste se mogle dogovoriti za Vaše posebno zajedničko vrijeme u tjednu kada će ona biti Vaša mala beba, a za brata će se tih pola sata –sat netko drugi brinuti. Pitajte je što bi ona željela da Vi činite za nju – vjerojatno će biti nešto slično kao što činiti bratu. Ako će biti nešto poput nošenja, a preteška Vam je, onda se dogovorite da Vam dođe u krilo dok sjedite i da ćete ju tako ljuljati kao brata i sl. aktivnosti. Zadovoljite li joj potrebu da bude mala na ovaj način, vjerojatnije je da neće imati potrebu da ju „promijenite“ kada kaka, kao što to činite bratu.</para>
<para>Paralelno s tim, Vaš zadatak (i zadatak Vašeg supruga) jest pomoći joj pronaći novo mjesto u obitelji. Sada više nije jedinica, već starija sestra. No nije samo to već je i dijete od samo 3 i pol godina i važno je voditi računa da je još vrlo mala i da ste joj još jako potrebni.</para>
<para>Ukoliko se situacija ne promijeni u narednih 2-3 mjeseca, svakako razgovarajte sa psihologom. Često sam u razgovorima sa roditeljima krenula sa jedne točke, da bismo na kraju razgovora došli do sasvim nečeg neočekivanog i nespomenutog na početku razgovora. A upravo se u tom neočekivanom krije odgovor zbog čega se dijete ponaša kako se ponaša. Ako ste iz Zagreba, slobodno se obratite nama u Centar Proventus.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Cenatar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Poteškoće s odvikavanjem od pelena kod 3,5 godišnjakinje Imam djevojčicu od 3,5 godine i dječaka od godinu dana. Kad sam rodila sina, odlučili smo kćer odviknuti od pelena, a njoj je tada bilo 2,5 godine. I nakon 20-ak dana smo u tome i uspjeli. 
    Međutim, kod nje se pojavio problem s vršenjem stolice, jer je neko vrijeme bez problema vršila stolicu u tutu, ali je sve češće počela to obavljat u gaće, na šta sam ja izluđivala, jer sam joj na sve moguće načine pokušavala objasnit da to radi u tutu! I neko vrijeme je to i činila u tutu, ali opet češće u gaće. Sad je došlo do toga da više nikako to ne obavlja u tutu, nego stalno u gaće, al nije da to radi nesvjesno. Svaki put kad to napravi, zna da je to napravila u gaće i još mi kaže: mama, promijeni me, kakila sam! Zašto neće to obavljati u tutu? I.
Draga mama,
Tijekom odvikavanja od pelena, nekoj djeci treba duže vremena da uspostave kontrolu nad mjehurom, a nekoj kontroli nad sfinkterom. Ako se još k tome dogodila neka vrlo značajna promjena u životu (poput rođenja mlađeg brata), djetetu može trebati za sve to skupa mnogo duže nego što bi u drugim okolnostima trebalo.
Moja pretpostavka (prema Vašem opisu) je da Vam ona na taj način želi reći da i ona želi biti mala. Kada je bila mala poput brata, imala je Vašu punu pažnju. Sad joj je to mjesto poljuljano, došao je novi član u obitelj koji joj je oduzeo Vašu pažnju. To bi isto tako značilo da se ne biste trebali fokusirati toliko na to da li ili ne kaka, već kako da joj zadovoljite pažnju da bude njegovana poput malog brata. Možda biste se mogle dogovoriti za Vaše posebno zajedničko vrijeme u tjednu kada će ona biti Vaša mala beba, a za brata će se tih pola sata –sat netko drugi brinuti. Pitajte je što bi ona željela da Vi činite za nju – vjerojatno će biti nešto slično kao što činiti bratu. Ako će biti nešto poput nošenja, a preteška Vam je, onda se dogovorite da Vam dođe u krilo dok sjedite i da ćete ju tako ljuljati kao brata i sl. aktivnosti. Zadovoljite li joj potrebu da bude mala na ovaj način, vjerojatnije je da neće imati potrebu da ju „promijenite“ kada kaka, kao što to činite bratu.
Paralelno s tim, Vaš zadatak (i zadatak Vašeg supruga) jest pomoći joj pronaći novo mjesto u obitelji. Sada više nije jedinica, već starija sestra. No nije samo to već je i dijete od samo 3 i pol godina i važno je voditi računa da je još vrlo mala i da ste joj još jako potrebni.
Ukoliko se situacija ne promijeni u narednih 2-3 mjeseca, svakako razgovarajte sa psihologom. Često sam u razgovorima sa roditeljima krenula sa jedne točke, da bismo na kraju razgovora došli do sasvim nečeg neočekivanog i nespomenutog na početku razgovora. A upravo se u tom neočekivanom krije odgovor zbog čega se dijete ponaša kako se ponaša. Ako ste iz Zagreba, slobodno se obratite nama u Centar Proventus.
Sretno,

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Cenatar Proventus
   
 Klinfo.hr 

TATJANA GJURKOVIĆ

Poteškoće s odvikavanjem od pelena kod 3,5 godišnjakinje

<para>
 Dječak nešto učini, a zatim odmah optuži moga sina koji je inače miran i povučen. Dječak inače potječe iz obitelji u kojima su batine sastavni dio života, mama je psihički bolesnik koja često boravi u bolnici. Prije 6 mjeseci je ukrao loptu iz športske dvorane, a kad je meni sin to ispričao ja sam odmah otišla k njima, na što je on rekao kako je zapravo moj sin ukrao loptu i proširio priču po cijelom gradu. Za to vrijeme njegov otac nije rekao ni riječi, a dječak je rekao kako će on otići po loptu koju su bacili preko ograde a pri tome stalno pogledavajući oca kojega se zapravo boji jer uvijek dobije batina čak i na ulici kada se druga djeca žale na njega. Jučer se opet dogodila situacija kada je taj dječak rekao svom školskom prijatelju da je moj sin rekao za njegovu sestru da je vještica, a usput to je djevojka od 17 godina i moj sin ju nikada nije vidio u životu. Molim vas pomozite mi kako da riješim ovu situaciju i kome da se obratim za pomoć jer njegovim roditeljima očito ne mogu. m42
</para>
<para>Koliko sam shvatila taj dječak ide u istu školu kao i Vaš sin. S obzirom na njegovu situaciju kod kuće koja nije niti malo jednostavna i vjerojatno je izrazito traumatična za dijete od 12 godina (majka psihički bolesnik, otac koji ga tuče) nije za čuditi da se boji priznati krivnju, što naravno ne opravdava njegovo ponašanje.</para>
<para>Istina, o tome ne možete razgovarati s njegovim roditeljima, ali možda možete porazgovarati s njim. Imajući na umu njegovu situaciju možete mu prići, a ne napadati ga i zamoliti ga da ne širi laži o vašem djetetu. Možete mu približiti situaciju na način da ga upitate kako bi se on osjećao da netko širi laži o njemu.</para>
<para>Ono što također možete napraviti jest porazgovarati sa stručnim timom škole i njima se obratiti za pomoć. Postoji mogućnost da se svi sastanete i pod stručnim vodstvom riješite situaciju. Stručni tim škole čine stručnjaci koji su educirani te se u svojoj praksi susreću sa mnoštvom situacija u kojima različite strane ne mogu naći zajednički jezik.</para>
<para>Za svog sina s druge strane možete učiniti jako puno. Pomoći mu i naučiti ga kako da se nosi s takvim situacijama u kojima je lažno optužen. Što ćete više jačati njegovo samopouzdanje to će se on lakše nositi s takvim situacijama.</para>
<para>Možete mu pričati na koji biste vi način riješili situaciju da ste na njegovom mjestu. Na samopouzdanju možete raditi i indirektno, nevezano za ovaj slučaj. Hvalite ga kada se zauzme za sebe ili kada nešto dobro napravi, potičite ga da osvijesti svoje dobre osobine. Primjerice ponekada, dok ste opušteni zajedno gledate televiziju možete ga neobavezno pitati što on voli kod sebe. Ako ne zna, nabrojite mu koje vlastite osobine vi volite te njemu recite što volite kod njega. Takvi razgovori služe za stvaranje pozitivne slike o sebi.
Sretno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>
<para> </para>

Kako riješiti razmirice između sina i njegovog nestašnog prijatelja? Poštovana gospođo, javljam vam se u nadi da ćete mi pomoći. Moj 10-godišnjak ima problema s dvije godine starijim susjedom. 
    Dječak nešto učini, a zatim odmah optuži moga sina koji je inače miran i povučen. Dječak inače potječe iz obitelji u kojima su batine sastavni dio života, mama je psihički bolesnik koja često boravi u bolnici. Prije 6 mjeseci je ukrao loptu iz športske dvorane, a kad je meni sin to ispričao ja sam odmah otišla k njima, na što je on rekao kako je zapravo moj sin ukrao loptu i proširio priču po cijelom gradu. Za to vrijeme njegov otac nije rekao ni riječi, a dječak je rekao kako će on otići po loptu koju su bacili preko ograde a pri tome stalno pogledavajući oca kojega se zapravo boji jer uvijek dobije batina čak i na ulici kada se druga djeca žale na njega. Jučer se opet dogodila situacija kada je taj dječak rekao svom školskom prijatelju da je moj sin rekao za njegovu sestru da je vještica, a usput to je djevojka od 17 godina i moj sin ju nikada nije vidio u životu. Molim vas pomozite mi kako da riješim ovu situaciju i kome da se obratim za pomoć jer njegovim roditeljima očito ne mogu. m42

Koliko sam shvatila taj dječak ide u istu školu kao i Vaš sin. S obzirom na njegovu situaciju kod kuće koja nije niti malo jednostavna i vjerojatno je izrazito traumatična za dijete od 12 godina (majka psihički bolesnik, otac koji ga tuče) nije za čuditi da se boji priznati krivnju, što naravno ne opravdava njegovo ponašanje.
Istina, o tome ne možete razgovarati s njegovim roditeljima, ali možda možete porazgovarati s njim. Imajući na umu njegovu  situaciju možete mu prići, a ne napadati ga i zamoliti ga da ne širi laži o vašem djetetu. Možete mu približiti situaciju na način da ga upitate kako bi se on osjećao da netko širi laži o njemu.
Ono što također možete napraviti jest porazgovarati sa stručnim timom škole i njima se obratiti za pomoć. Postoji mogućnost da se svi sastanete i pod stručnim vodstvom riješite situaciju. Stručni tim škole čine stručnjaci koji su educirani te se u svojoj praksi susreću sa mnoštvom situacija u kojima različite strane ne mogu naći zajednički jezik.
Za svog sina s druge strane možete učiniti jako puno. Pomoći mu i naučiti ga kako da se nosi s takvim situacijama u kojima je lažno optužen. Što ćete više jačati njegovo samopouzdanje to će se on lakše nositi s takvim situacijama.
Možete mu pričati na koji biste vi način riješili situaciju da ste na njegovom mjestu. Na samopouzdanju možete raditi i indirektno, nevezano za ovaj slučaj. Hvalite ga kada se zauzme za sebe ili kada nešto dobro napravi, potičite ga da osvijesti svoje dobre osobine. Primjerice ponekada, dok ste opušteni zajedno gledate televiziju možete ga neobavezno pitati što on voli kod sebe. Ako ne zna, nabrojite mu koje vlastite osobine vi volite te njemu recite što volite kod njega. Takvi razgovori služe za stvaranje pozitivne slike o sebi.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus

  Klinfo.hr 

Kako riješiti razmirice između sina i njegovog nestašnog prijatelja?

<para>
 Poštovani, osmomjesečnoj bebi se prije par dana u pupku pojavilo crvenilo (unutar pupka, na otprilike 1/3 kruga), ne djeluje kao da ga to smeta niti svrbi. Radi li se o gljivicama? Čime to smijem tretirati? Inače, pupak ne njegujemo nikakvim posebnim sredstvima, samo ga nakon kupanja njeno obriemo i posuimo. Istovremenu, na licu ispod uha prema obrazu, pojavio se crvenkasti osip i otrija koa. O čemu bi se moglo raditi? Dojim ga jo, uz dohranu (voće, piletina, itarice, povrće). Kada izlazimo u etnju, namaem mu lice kremom Melem zbog hladnoće. Unaprijed hvala R.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Odgovor:</para>
<para>Crvenilo pupka osmomjesečne bebe je vjerojatno posljedica iritacije zbog znojenja. Nastavite i dalje tretirati pupak kao i do sada, tj. ne tretirati, samo oprati i posušiti.</para>
<para>Ukoliko bi se crvenilo proširilo oko pupka, uz otok okolne kože, ili se crvenilo unutar pupka povećalo, uz pojavu vlaženja, potreban je pregled liječnika. Glede osipa na licu, mogu samo reći da ga pokušate mazati neutralnom kremom, ako se ne povuće, potražite liječnika.</para>
<para>
 <emphasis>Dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
</para>
<para>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Sabol</ulink>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Crvenilo u pupku bebe Poštovani, osmomjesečnoj bebi se prije par dana u pupku pojavilo crvenilo (unutar pupka, na otprilike 1/3 kruga), ne djeluje kao da ga to smeta niti svrbi. Radi li se o gljivicama? 
   Poštovani, osmomjesečnoj bebi se prije par dana u pupku pojavilo crvenilo (unutar pupka, na otprilike 1/3 kruga), ne djeluje kao da ga to smeta niti svrbi. Radi li se o gljivicama? Čime to smijem tretirati? Inače, pupak ne njegujemo nikakvim posebnim sredstvima, samo ga nakon kupanja njeno obriemo i posuimo. Istovremenu, na licu ispod uha prema obrazu, pojavio se crvenkasti osip i otrija koa. O čemu bi se moglo raditi? Dojim ga jo, uz dohranu (voće, piletina, itarice, povrće). Kada izlazimo u etnju, namaem mu lice kremom Melem zbog hladnoće. Unaprijed hvala R.
   
   Odgovor:
Crvenilo pupka osmomjesečne bebe je vjerojatno posljedica iritacije zbog znojenja. Nastavite i dalje tretirati pupak kao i do sada, tj. ne tretirati, samo oprati i posušiti.
Ukoliko bi se crvenilo proširilo oko pupka, uz otok okolne kože, ili se crvenilo unutar pupka povećalo, uz pojavu vlaženja, potreban je pregled liječnika. Glede osipa na licu, mogu samo reći da ga pokušate mazati neutralnom kremom, ako se ne povuće, potražite liječnika.

   Dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar


   Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   
   
 Klinfo.hr 

Crvenilo u pupku bebe

<para>
 Međutim javlja se problem u različitom odgojnom pristupu između mene i supruge s jedne te okoline u kojoj unuk živi s druge strane. Naime mi ne živimo u istom kućanstvu, ali stanujemo vrlo blizu te unuk često boravi kod nas. Problem je sljedeći: ja i supruga imamo jasno postavljene granice glede izražavanja i ponašanja djece, ali naš voljeni unuk vrlo često prelazi te granice u vidu ispoljavanja frustracija, neprimjerenog rječnika i sl. Ukratko, spreman je na sve ne bi li ostvario svoj cilj. Naravno da on tome nije kriv i mi smo pokušali uspostaviti zajedničku interakciju s okolinom u kojoj provodi većinu vremena, ali baš i nismo bili previše uspješni. Moram naglasiti da se i kćerka i zet slažu s našim pristupom te žele da unuk što više vremena provodi kod nas, ali budući da supruga i ja radimo, to je ponekad vrlo teško ostvariti, tako da unuk većinu vremena provodi sa drugom bakom i djedom i bližom okolinom koja mu sve tolerira i dozvoljava, tako da je djete vrlo zbunjeno glede odgojnih normi. Molio bih Vas da supruzi i meni pokušate odgovoriti kako da se postavimo u ovakvoj nezahvalnoj situaciji. Unaprijed zahvalni baka i deda
</para>
<para>Dragi bako i djede,
Često se govori da roditelji imaju problema s bakama i djedovima jer im isti ne postavljaju nikakve granice te svojim unucima toleriraju svakojaka neželjena ponašanja. Drago mi je čuti da postoje i bake i djedovi koji postavljaju granice.</para>
<para>Na žalost, ne znam koliko će vam se moj odgovor svidjeti, ali vrlo su male šanse da ćete promijeniti ponašanje i stav bliže okoline. S obzirom da se i roditelji malenog slažu s vama i vašim pristupom mislim da je odgovornost na njima da razgovaraju s „drugom stranom“ i objasne im svoje stavove u odgoju te ih zamole da poštuju njihove stavove.</para>
<para>Što se vašeg pristupa tiče najbolje je da nastavite kao do sada te budete dosljedni u svojim postupcima prema unuku. Primjerice ostanite pri svome u situacijama kada on nešto želi i na sve načine pokušava ostvariti svoj cilj. Dosljednost je bitna komponenta odgoja. Postoji mogućnost da je vaš unuk na skali temperamenta na strani upornosti. Upornost kao značajka temperamenta određuje se odgovaranjem na pitanje kao što možete vidjeti na slijedećoj skali.</para>
<para>UPORNOST: Da li dijete običava ostati uključeno u aktivnost i da li može lako prestati ako je preusmjereno, ili se bori da nastavi? Duljina vremena koje dijete provodi u određenim aktivnostima bez obzira na prepreke.</para>
<para/>
<para>Ukoliko dijete prema karakteristikama temperamenta pripada skupini uporne djece to samo znači da je onome tko na njega vrši odgojni utjecaj potrebno malo više strpljenja.</para>
<para>Stoga i dalje budite dosljedni u svojim zahtjevima, prepustite roditeljima vašeg unuka da „pregovaraju“ i postavljaju zahtjeve bližoj okolini i uživajte s unukom.</para>
<para>Djeca vrlo brzo donesu zaključke s kim mogu i do koje granice, njihovo je legitimno pravo da te granice pokušaju probiti, a odgovornost nas odraslih jest da ih spriječimo u tome.</para>
<para>Srdačan pozdrav i sretno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, psihoterapeut
<ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Možemo li kao baka i djed utjecati na unukov odgoj? Poštovana, imam unuka u dobi od 4 godine koji je sukladno mišljenju dječjeg psihologa i pedijatra potpuno normalnog psihofizičkog razvoja za svoju dob. 
    Međutim javlja se problem u različitom odgojnom pristupu između mene i supruge s jedne te okoline u kojoj unuk živi s druge strane. Naime mi ne živimo u istom kućanstvu, ali stanujemo vrlo blizu te unuk često boravi kod nas. Problem je sljedeći: ja i supruga imamo jasno postavljene granice glede izražavanja i ponašanja djece, ali naš voljeni unuk vrlo često prelazi te granice u vidu ispoljavanja frustracija, neprimjerenog rječnika i sl. Ukratko, spreman je na sve ne bi li ostvario svoj cilj. Naravno da on tome nije kriv i mi smo pokušali uspostaviti zajedničku interakciju s okolinom u kojoj provodi većinu vremena, ali baš i nismo bili previše uspješni. Moram naglasiti da se i kćerka i zet slažu s našim pristupom te žele da unuk što više vremena provodi kod nas, ali budući da supruga i ja radimo, to je ponekad vrlo teško ostvariti, tako da unuk većinu vremena provodi sa drugom bakom i djedom i bližom okolinom koja mu sve tolerira i dozvoljava, tako da je djete vrlo zbunjeno glede odgojnih normi. Molio bih Vas da supruzi i meni pokušate odgovoriti kako da se postavimo u ovakvoj nezahvalnoj situaciji. Unaprijed zahvalni baka i deda

Dragi bako i djede,
Često se govori da roditelji imaju problema s bakama i djedovima jer im isti ne postavljaju nikakve granice te svojim unucima toleriraju svakojaka neželjena ponašanja. Drago mi je čuti da postoje i bake i djedovi koji postavljaju granice.
Na žalost, ne znam koliko će vam se moj odgovor svidjeti, ali vrlo su male šanse da ćete promijeniti ponašanje i stav bliže okoline. S obzirom da se i roditelji malenog slažu s vama i vašim pristupom mislim da je odgovornost na njima da razgovaraju s „drugom stranom“ i objasne im svoje stavove u odgoju te ih zamole da poštuju njihove stavove.
Što se vašeg pristupa tiče najbolje je da nastavite kao do sada te budete dosljedni u svojim postupcima prema unuku. Primjerice ostanite pri svome u situacijama kada on nešto želi i na sve načine pokušava ostvariti svoj cilj. Dosljednost je bitna komponenta odgoja. Postoji mogućnost da je vaš unuk na skali temperamenta na strani upornosti. Upornost kao značajka temperamenta određuje se odgovaranjem na pitanje kao što možete vidjeti na slijedećoj skali.
UPORNOST:  Da li dijete običava ostati uključeno u aktivnost i da li može lako prestati ako je preusmjereno, ili se bori da nastavi? Duljina vremena koje dijete provodi u određenim aktivnostima bez obzira na prepreke.

Ukoliko dijete prema karakteristikama temperamenta pripada skupini uporne djece to samo znači da je onome tko na njega vrši odgojni utjecaj potrebno malo više strpljenja.
Stoga i dalje budite dosljedni u svojim zahtjevima, prepustite roditeljima vašeg unuka da „pregovaraju“ i postavljaju zahtjeve bližoj okolini  i uživajte s unukom.
Djeca vrlo brzo donesu zaključke s kim mogu i do koje granice, njihovo je legitimno pravo da te granice pokušaju probiti, a odgovornost nas odraslih jest da ih spriječimo u tome.
Srdačan pozdrav i sretno,
Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, psihoterapeut
Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Možemo li kao baka i djed utjecati na unukov odgoj?

<para> Kako je on dosta veliki dečkić (ima 145 cm i cca 40 kg), dosta se znoji, tako da nakon treninga ili neke aktivnosti ima "odr</para>
<para>
 Poštovani, imam sina od 8 godina i 9 mjeseci, ide u 2.razred, a ovo ljeto primjetila sam kod njega dlačice (doslovno dvije) ispod pazuha. Kako je on dosta veliki dečkić (ima 145 cm i cca 40 kg), dosta se znoji, tako da nakon treninga ili neke aktivnosti ima "odrasli" miris. Sve to mi ukazuje da je možda ušao u uranjeni pubert, pa sam malo zabrinuta. Kako smo i njegov otac i ja rano ušli u pubert, otac mu je jako dlakav, a ja sam menstruaciju dobila sa 10 godina, u prvo vrijeme me nije to jako brinulo ali pročitavši članak da to može utjecati na rast djeteta i spolno sazrijevanje, zanima me da li bi bilo dobro da napravimo neke pretrage s njim i koje, jer osim toga ništa se drugo kod njega nije promjenilo, boja glasa je bebasta, veličina testisa se nije promjenila, nema akne, znači samo par dlačica ispod pazuha i miris. Molim Vas za savjet. Puno Vam hvala. TČ
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>kako kaže stara poslovica “jedna lasta ne čini proljeće”, tako niti dvije dlačice ispod pazuha ne čine preuranjeni pubertet. S obzirom da dječak nije razvio druge znakove preuranjenog puberteta (pubična dlakavost, rast spolovila, povećanje testisa, promjena glasa, ev. povećanje dojki) najvjerojatnije se ne radi o sindromu preuranjenog puberteta. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ali, savjetovao bih vam da kod prve posjete upozorite pedijatra na vašu zabrinutost, a on će na temelju kliničkog pregleda djeteta moći točno procijeniti stanje spolne zrelosti vašeg djeteta. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Je li riječ o preuranjenom ili “normalnom” pubertetu kod dječaka od 9 godina? Imam sina od 8 godina i 9 mjeseci, ide u 2.razred, a ovo ljeto primjetila sam kod njega dlačice (doslovno dvije) ispod pazuha.  Kako je on dosta veliki dečkić (ima 145 cm i cca 40 kg), dosta se znoji, tako da nakon treninga ili neke aktivnosti ima "odr

   Poštovani, imam sina od 8 godina i 9 mjeseci, ide u 2.razred, a ovo ljeto primjetila sam kod njega dlačice (doslovno dvije) ispod pazuha. Kako je on dosta veliki dečkić (ima 145 cm i cca 40 kg), dosta se znoji, tako da nakon treninga ili neke aktivnosti ima "odrasli" miris. Sve to mi ukazuje da je možda ušao u uranjeni pubert, pa sam malo zabrinuta. Kako smo i njegov otac i ja rano ušli u pubert, otac mu je jako dlakav, a ja sam menstruaciju dobila sa 10 godina, u prvo vrijeme me nije to jako brinulo ali pročitavši članak da to može utjecati na rast djeteta i spolno sazrijevanje, zanima me da li bi bilo dobro da napravimo neke pretrage s njim i koje, jer osim toga ništa se drugo kod njega nije promjenilo, boja glasa je bebasta, veličina testisa se nije promjenila, nema akne, znači samo par dlačica ispod pazuha i miris. Molim Vas za savjet. Puno Vam hvala. TČ
   
   
   Poštovana,
   kako kaže stara poslovica “jedna lasta ne čini proljeće”, tako niti dvije dlačice ispod pazuha ne čine preuranjeni pubertet. S obzirom da dječak nije razvio druge znakove preuranjenog puberteta (pubična  dlakavost, rast spolovila, povećanje testisa, promjena glasa, ev. povećanje dojki) najvjerojatnije se ne radi o sindromu preuranjenog puberteta. 
   Ali, savjetovao bih vam da kod prve posjete upozorite pedijatra na vašu zabrinutost, a on će na temelju kliničkog pregleda djeteta moći točno procijeniti stanje spolne zrelosti vašeg djeteta. 
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol,dr. med.spec. pedijatar-subspec. dječje neurologije

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Je li riječ o preuranjenom ili “normalnom” pubertetu kod dječaka od 9 godina?

<para> Jutro poslije dogodilo mu se isto, napunio je gaćice.</para>
<para>
 Poštovani, moj sinčić ima tri godine i četiri mjeseca te već godinu dana ne nosi pelene. Naime, sam je prestao bez ikakvog pritiska. Jednostavno je počeo obavljati nuždu na wc. Kako se lagano odvikao po danu, tako je i u noći redovno ustajao na wc. Sada imamo problem, jer prošlu noć jednostavno ustao, u nekom polusnu stajao je na nogicama, nešto je mumljao... Ubrzo sam shvatila da je napunio gaćice (stolica bez tragova proljeva). Jutro poslije dogodilo mu se isto, napunio je gaćice. I nakon popodnevnog spavanja gaćice su opet bile napunjene. Mene zanima što se događa? Već godinu dana ima kontrolu, a sad je ponovno gubi? Je li možda neka bolest? Poznavajući njega nikad mu se nešto slično nije događalo... HVALA VAM
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,</para>
<para>ako Vaš dječak nema kliničkih znakova bolesti uz uredno formirane stolice bez tragova krvi ili sluzi, vjerojatno je riječ o prolaznoj epizodi koju treba sa stpljenjem “odraditi”. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Možda je doživio nešto neugodno pa na takav način protestira. Vratite mu opet pelenu makar za spavanje, a dječak će opet postepeno uspostaviti kontrolu sfinktera.</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti Sabol</ulink>
 </emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Dječak (3,5) godinu dana bez pelena, a sad ponovno gubi kontrolu nad mokrenjem i stolicom Sada imamo problem, jer prošlu noć jednostavno ustao, u nekom polusnu stajao je na nogicama, nešto je mumljao... Ubrzo sam shvatila da je napunio gaćice (stolica bez tragova proljeva).  Jutro poslije dogodilo mu se isto, napunio je gaćice.

   Poštovani, moj sinčić ima tri godine i četiri mjeseca te već godinu dana ne nosi pelene. Naime, sam je prestao bez ikakvog pritiska. Jednostavno je počeo obavljati nuždu na wc. Kako se lagano odvikao po danu, tako je i u noći redovno ustajao na wc. Sada imamo problem, jer prošlu noć jednostavno ustao, u nekom polusnu stajao je na nogicama, nešto je mumljao... Ubrzo sam shvatila da je napunio gaćice (stolica bez tragova proljeva). Jutro poslije dogodilo mu se isto, napunio je gaćice. I nakon popodnevnog spavanja gaćice su opet bile napunjene. Mene zanima što se događa? Već godinu dana ima kontrolu, a sad je ponovno gubi? Je li možda neka bolest? Poznavajući njega nikad mu se nešto slično nije događalo... HVALA VAM
   
   
   
   Poštovana,
ako Vaš  dječak nema  kliničkih znakova  bolesti  uz  uredno formirane  stolice bez tragova krvi  ili  sluzi,  vjerojatno je riječ  o  prolaznoj  epizodi  koju treba sa stpljenjem “odraditi”. 
   Možda je  doživio nešto  neugodno pa na takav način protestira. Vratite mu opet pelenu makar za spavanje, a dječak će opet postepeno uspostaviti kontrolu sfinktera.

   Zdravka Gjergja  dr. med., spec. pedijatar
   
      Poliklinika za dječje bolesti Sabol
   
   
   
 Klinfo.hr 

Dječak (3,5) godinu dana bez pelena, a sad ponovno gubi kontrolu nad mokrenjem i stolicom

<para/>
<para>Draga L.,</para>
<para>trema pred javni nastup vrlo je česta pojava kod ljudi. U svom radu u edukacijskim grupama često se susrećem s tim problemom.</para>
<para>Različiti su razlozi treme. Strah da će podbaciti, da će se osramotiti, da neće biti dovoljno dobri, da će ispasti nestručni, nesposobni. Uslijed takvih misli naše je tijelo u stanju stresa koje se manifestira nekim (ili svim) navedenim simptomima: crvenilo u licu, praznina u glavi, glavobolja; ubrzan rad srca; ukočeni vrat i ramena; ubrzano disanje; bolovi u leđima; znojenje, znojni dlanovi; bolovi u želucu, mučnina, proljev; laka iritacija i netolerancija i zbog nebitnih, malih razloga; frustracija, gubljenje živaca i vikanje na druge osobe bez nekog osobitog razloga; sumnja u svoje mogućnosti; nervoza i iscrpljenost; loša koncentracija i usredotočenost na zadatke; prevelika zabrinutost oko nebitnih stvari; zamišljanje negativnih, zabrinjavajućih ili zastrašujućih scena.</para>
<para>U tim trenucima naša koncentracija je usmjerena prema ishodu prezentacije, odgovaranja, nastupa, a ne na tijek samo izvedbe.</para>
<para>Postoje razne tehnike i vještine koje se uče kako bi se savladala trema i kako bismo se doveli u željeno stanje (sigurnosti, opuštenosti, energičnosti i sl.). Većina od njih se mora iskusiti kako bi se savladale te ih je teško opisati i napisati u jednom pismu.</para>
<para>Ipak, evo nekoliko savjeta kako savladati tremu:</para>
<para>- Dobro se pripremi i vježbaj (kod kuće pred ogledalom ili pred publikom, ako u blizini ima zainteresiranih
- Prije same izvedbe vizualiziraj uspješnu izvedbu ili odgovaranje. Razmisli o tome kako bi se željela osjećati tijekom nastupa i nakon njega. Slike koje stvaraš neka budu svijetle, jasne, velike i za tebe privlačne
- Također se pitaj čega se zapravo bojiš i što je najstrašnije što se može dogoditi? Najčešće nas odgovori na ta pitanja malo pomaknu iz stanja ukočenosti u koje zapadamo kada imamo tremu.
- Neposredno prije nastupa razmišljaj o drugim stvarima. Primjerice sjeti se jedne situacije kada si bila zaista opuštena. Nije bitna situacija, već stanje opuštenosti koje si tada osjećala. Primjerice prošlo ljeto na moru ili s prijateljima. Razmišljaj o tome i kako je to kada si opuštena.
- Budi nježna sama prema sebi. Reci sama sebi: Možeš ti to, sve će biti u redu!</para>
<para>Biti će sve u redu!</para>
<para>Sretno,</para>
<para>Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Trema pred nastup Idem u glazbenu školu već pet godina i imam tremu pred baš svaki nastup, a moji projatelji nemaju. Imam tremu također i u školi pred ispitivanje i test. Pomozite kako da se rješim treme. L. 
Draga L.,
trema pred javni nastup vrlo je česta pojava kod ljudi. U svom radu u edukacijskim grupama često se susrećem s tim problemom.
Različiti su razlozi treme. Strah da će podbaciti, da će se osramotiti, da neće biti dovoljno dobri, da će ispasti nestručni, nesposobni. Uslijed takvih misli naše je tijelo u stanju stresa koje se manifestira nekim (ili svim) navedenim simptomima: crvenilo u licu, praznina u glavi, glavobolja; ubrzan rad srca; ukočeni vrat i ramena; ubrzano disanje; bolovi u leđima; znojenje, znojni dlanovi; bolovi u želucu, mučnina, proljev; laka iritacija i netolerancija i zbog nebitnih, malih razloga; frustracija, gubljenje živaca i vikanje na druge osobe bez nekog osobitog razloga; sumnja u svoje mogućnosti; nervoza i iscrpljenost; loša koncentracija i usredotočenost na zadatke; prevelika zabrinutost oko nebitnih stvari; zamišljanje negativnih, zabrinjavajućih ili zastrašujućih scena.
U tim trenucima naša koncentracija je usmjerena prema ishodu prezentacije, odgovaranja, nastupa, a ne na tijek samo izvedbe.
Postoje razne tehnike i vještine koje se uče kako bi se savladala trema i kako bismo se doveli u željeno stanje (sigurnosti, opuštenosti, energičnosti i sl.). Većina od njih se mora iskusiti kako bi se savladale te ih je teško opisati i napisati u jednom pismu.
Ipak, evo nekoliko savjeta kako savladati tremu:
- Dobro se pripremi i vježbaj (kod kuće pred ogledalom ili pred publikom, ako u blizini ima zainteresiranih
- Prije same izvedbe vizualiziraj uspješnu izvedbu ili odgovaranje. Razmisli o tome kako bi se željela osjećati tijekom nastupa i nakon njega. Slike koje stvaraš neka budu svijetle, jasne, velike i za tebe privlačne
- Također se pitaj čega se zapravo bojiš i što je najstrašnije što se može dogoditi? Najčešće nas odgovori na ta pitanja malo pomaknu iz stanja ukočenosti u koje zapadamo kada imamo tremu.
- Neposredno prije nastupa razmišljaj o drugim stvarima. Primjerice sjeti se jedne situacije kada si bila zaista opuštena. Nije bitna situacija, već stanje opuštenosti koje si tada osjećala. Primjerice prošlo ljeto na moru ili s prijateljima. Razmišljaj o tome i kako je to kada si opuštena.
- Budi nježna sama prema sebi. Reci sama sebi: Možeš ti to, sve će biti u redu!
Biti će sve u redu!
Sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Trema pred nastup

<para>
 Molim vas pomoć. Imam sina starog 3 mjeseca. Rođen je 6.12.2012, 3050 g i 50 cm dugačak, abgar 10/10. Imao je neke neklasične grčeve tj. od 10. dana starosti do navršenih 2 mjeseca je cijele dane plakao i grčio se, noću je spavao. A sad već mjesec dana po noći, kroz san, tiska i ne može pustiti vjetar. Pati se po tri sata i tek onda uspije pustiti vjetar, ali niti tada ne prestaje s tiskanjem. Ne znam kako mu pomoći. Po danu ga nekad skinem i dižem mu nogice, stavljam mu toplu pelenu i sve moguće druge stvari za koje sam savjete pronašla na internetu. Ali ništa ne pomaže. Svi me uvjeravaju da su to i dalje grčevi, ali meni ne izgleda tako. Molim vas za savjet! Dijete se užasno pati. Po noći tiska, diže noge u zrak, a sve kroz san. Molim vas pomoć. t2202
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana, najvjerojatnije se radi o aerokolikama - nakupljanju zraka u crijevima koji stvara bolno rastezanje stijenke crijeva na putu do izlaza kroz anus. Obično dojenačke kolike (bolovi) u trbuhu traju prvih tri mjeseca, zato ih i nazivamo trimenonskim kolikama. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Vaša dosadašnja intervencija odnosno samopomoć bila je primjerena. Pokušajte još s čajevima koji sadrže komorač. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Kao neuropedijatru znakoviti su mi grčevi nožicama prema trbuhu (a što radi u tom trenutku s ručicama?) koji ponekad mogu biti i neurološki poremećaj. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Stoga savjetujem da uz internet zatražite i savjet i mišljenje kod nadležnog pedijatra koji će procijeniti da li dijete treba i neuropedijatrijsku procjenu. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec. pedijatar – subspec. dječje neurologije <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Beba ne može istisnuti vjetar i muči se satima A sad već mjesec dana po noći, kroz san, tiska i ne može pustiti vjetar. Pati se po tri sata i tek onda uspije pustiti vjetar, ali niti tada ne prestaje s tiskanjem. Ne znam kako mu pomoći. 
   Molim vas pomoć. Imam sina starog 3 mjeseca. Rođen je 6.12.2012, 3050 g i 50 cm dugačak, abgar 10/10. Imao je neke neklasične grčeve tj. od 10. dana starosti do navršenih 2 mjeseca je cijele dane plakao i grčio se, noću je spavao. A sad već mjesec dana po noći, kroz san, tiska i ne može pustiti vjetar. Pati se po tri sata i tek onda uspije pustiti vjetar, ali niti tada ne prestaje s tiskanjem. Ne znam kako mu pomoći. Po danu ga nekad skinem i dižem mu nogice, stavljam mu toplu pelenu i sve moguće druge stvari za koje sam savjete pronašla na internetu. Ali ništa ne pomaže. Svi me uvjeravaju da su to i dalje grčevi, ali meni ne izgleda tako. Molim vas za savjet! Dijete se užasno pati. Po noći tiska, diže noge u zrak, a sve kroz san. Molim vas pomoć. t2202
   
   Poštovana, najvjerojatnije se radi o aerokolikama - nakupljanju zraka u crijevima koji stvara bolno rastezanje stijenke crijeva na putu do izlaza kroz anus. Obično dojenačke kolike (bolovi) u trbuhu traju prvih tri mjeseca, zato ih i nazivamo trimenonskim kolikama. 
   Vaša dosadašnja intervencija odnosno samopomoć bila je primjerena. Pokušajte još s čajevima koji sadrže komorač. 
   Kao neuropedijatru znakoviti su mi grčevi nožicama prema trbuhu (a što radi u tom trenutku s ručicama?) koji ponekad mogu biti i neurološki poremećaj. 
   Stoga savjetujem da uz internet zatražite i savjet i mišljenje kod nadležnog pedijatra koji će procijeniti da li dijete treba i neuropedijatrijsku  procjenu. 
   Prim dr. sc. Zlatko Sabol, dr. med.spec. pedijatar – subspec.  dječje neurologije 
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Beba ne može istisnuti vjetar i muči se satima

<para> Kapam mu nos fiziološkom, kuham sljezov čaj za piće, ali poboljš</para>
<para>
 Moj sin ima 13 mjeseci. Posljednjih 5 tjedana neprekidno mu curi zeleno iz nosa i kašlje, nekad suho, nekad iskašljava. Svaki dan malo povrati nakon jela jer mu kašalj diže želudac. Kapam mu nos fiziološkom, kuham sljezov čaj za piće, ali poboljšanja nema. Svi smo u kući imali takve simptome, ali nam je svima prehlada izgledala kao jedan dan opće slabosti, i još par dana kašlja i curenja nosa. Koliko dugo je normalno da dijete bude prehlađeno? Kako mu još mogu pomoći? Hvala. N.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ide li vaše dijete u jaslice? Ima li starijeg brata ili sestru koji ide u vrtić? Obično je ovako dugotrajno curenje nosa upravo u djece koja pohađaju kolektiv ili čija braća pohađaju kolektiv i izložena su virusima. </para>
<para>Najvažnije je dobro očistiti nos fiziološkom otopinom pomoću pumpice, te nakon toga nakapati nos kapima, i tako u trajanju od 5 do 7 dana. Možete mu dati i sirup za olakšavanje kašlja (u dogovoru s pedijatrom).</para>
<para>Ukoliko se stanje ne popravi u tom periodu, potreban je pregled pedijatra i eventualno uzimanje brisa nosa. Tek tada će se donijeti odluka o potrebi liječenja antibiotikom.</para>
<para>
 <emphasis>dr.Svjetlana Bela Klancir</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje bolesti dr Sabol</ulink>
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Beba od 13 mjeseci već 5 tjedana kašlje i ima iscjedak iz nosa Moj sin ima 13 mjeseci. Posljednjih 5 tjedana neprekidno mu curi zeleno iz nosa i kašlje, nekad suho, nekad iskašljava. Svaki dan malo povrati nakon jela jer mu kašalj diže želudac.  Kapam mu nos fiziološkom, kuham sljezov čaj za piće, ali poboljš

   Moj sin ima 13 mjeseci. Posljednjih 5 tjedana neprekidno mu curi zeleno iz nosa i kašlje, nekad suho, nekad iskašljava. Svaki dan malo povrati nakon jela jer mu kašalj diže želudac. Kapam mu nos fiziološkom, kuham sljezov čaj za piće, ali poboljšanja nema. Svi smo u kući imali takve simptome, ali nam je svima prehlada izgledala kao jedan dan opće slabosti, i još par dana kašlja i curenja nosa. Koliko dugo je normalno da dijete bude prehlađeno? Kako mu još mogu pomoći? Hvala. N.
   
   Ide li vaše dijete u jaslice? Ima li starijeg brata ili sestru koji ide u vrtić? Obično je ovako dugotrajno curenje nosa  upravo u djece koja pohađaju kolektiv ili čija braća pohađaju kolektiv i izložena su virusima. 
Najvažnije je dobro očistiti nos fiziološkom otopinom pomoću pumpice, te nakon toga nakapati nos kapima,  i tako u trajanju od 5 do 7 dana. Možete mu dati i sirup za olakšavanje kašlja (u dogovoru s pedijatrom).
Ukoliko se stanje ne popravi u tom periodu, potreban je pregled pedijatra i eventualno uzimanje brisa nosa. Tek tada će se donijeti odluka o potrebi liječenja antibiotikom.

   dr.Svjetlana Bela Klancir
   
   spec.pedijatar
   
   
   Poliklinika za dječje bolesti dr Sabol


   
   
 Klinfo.hr 

Beba od 13 mjeseci već 5 tjedana kašlje i ima iscjedak iz nosa

<para>
 Od njene prve godine čuva je teta kojom smo jako zadovoljni: zajedno su naučile boje, slova, brojke, pjesmice, igrice, čitaju priče i što je najbitinije, jako se vole. Obzirom da mislimo da joj je, ipak, neophodno samostalno druženje sa vršnjacima, odlučili smo je dati u vrtić. E, sada se javlja problem. Naime, malena ima problema sa zajedničkim igranjem i dijeljenjem igračaka sa drugom djecom. Da se sve svodi na negodovanje i durenje tu ne bi bio problem. Ona je prilično razumno i jako milo djete i sa njom se može lijepo razgovarati čak i kada je uzrujana. Međutim, kada druga djeca diraju igračke koje ona želi u igraonici ili njene vlastite igračke prilikom izleta u park, nastupa histerični napad sa lupanjem nogama, vrištanjem, plačem i tada ne želi čak ni komunicirati sa nama. Kao da se toliko fokusira na objekat svoje želje da ne vidi ništa izvan toga. Uzalud smo potrošili sate na razgovore o tome da igračke služe za zabavu, da nisu najbitnija stvar na svijetu, da treba lijepo zatražiti od djece igračku koju želi i da je na taj način pokuša dobiti, da ukoliko želi probati tuđe igračke mora shvatiti da i druga djeca žele probati njene. Žao nam je jer je ti napadi histerije iscrpljuju. Strah nas je da zbog takvog ponašanja i fiksacije na stvari propušta druženje sa svojim vršnjacima i da se neće uspjeti uklopiti u vrtić. Mama i tata D.
</para>
<para>Dragi roditelji,</para>
<para>Razumijem vaše strahove i brigu oko toga kako će se vaša kćer prilagoditi igri u vrtiću kada ne voli dijeliti igračke. Ono što je izuzetno važno, a u vašem opisu pitanja nije navedeno, jest promisliti kako se vi igrate sa njom? Koliko u toj igri postoji prilagodba njoj, a u kojoj mjeri ste i vi u potpunosti u toj igri, pa ne prihvaćate svaku njezinu ideju ili da vam oduzme igračke.</para>
<para>Postoje tri oblika igranja sa djetetom: iz uloge Roditelj (više možete pročitati u članku „Kako probuditi dijete u sebi?“), koristeći terapeutske vještine i iz uloge Djeteta, odnosno kao drugo dijete. Prema mom iskustvu, roditelji se najčešće igraju s djetetom iz uloge Roditelja. Ukratko, to znači da je Roditelj više fokusiran da se igra s djetetom da ga pri tom nešto nauči, nego što je doista u potpunosti emocionalno angažiran i da se igra sa svojim djetetom kao što bi se igralo neko drugo dijete. Kada se igramo s djetetom kao što bi se igralo drugo dijete, tada mu sigurno ne bi svaki puta popuštali niti se igrali isključivo na način kako ono želi jer bi nam bilo previše stalo do naše igre. Takav oblik igre, uči dijete (osobito ako je jedinac) kako će druga djeca reagirati te kako dijeliti igračke. Istovremeno, ovaj drugi oblik igre, iz uloge Djeteta, zahtjeva veliku opuštenost i prepuštenost mašti i igri.</para>
<para>Nadalje, kako reagirate u konkretnoj situaciji kada vašoj djevojčici netko oduzme igračku ili kada ona nekome oduzme? Svakako možete razgovarati sa njom u neko neutralno vrijeme (dakle, kada nije gladna, kada niste u žurbi i sl.) o pravilima koje postoje tijekom igre s drugom djecom. Možete također postaviti novo pravilo u kojem ćete joj dati izbor a i b varijante ponašanja.
Varijanta a): ako izabareš podijeliti igračku sa drugim, onda biraš da se igraš s prijateljicom
Varijanta b): ako izabereš zadržati igračku samo za sebe, onda biraš da se igraš sama</para>
<para>Ili kada ne želi dijeliti igračke u igraonici sa drugima, onda joj možete reći nešto poput:
a) ako izabereš podijeliti igračke sa drugima, onda biraš ostati u igraonici
b) ako izabereš zadržati igračku samo za sebe, onda biraš da izađemo iz igraonice. Ovdje se igračke dijele</para>
<para>Važno je poštivati njezin odabir, biti dosljedni, a istovremeno razvijati njezine socijalne vještine kod kuće – što možete činiti kroz vlastitu igru sa njom na gore opisani način.</para>
<para>Kako vi reagirate kada njoj netko oduzme igračku? Da li to dopustite ili joj pomognete da se izbori za sebe i da vrati tu igračku? Ponekad roditelji posve nesvjesno, traže svaki puta od djeteta da podijeli s drugim djetetom što god ima – od hrane do igračaka. To nije dobro da se čini svaki puta jer se tako djetetu daje poruka da njezine želje i potrebe nisu važne. A važne su podjednako kao i želje i potrebe drugog djeteta bez obzira što se s tim igračkama može igrati kod kuće.</para>
<para>Ono što je također jako važno da vi razumijete da su njezine igračke njezino blago, nešto čime ona raspolaže, nešto o čemu ona odlučuje i da joj to dajete na znanje. Njoj je bitno kao neka druga stvar vama. Jako je važno da u razgovoru sa njom naglasite da to razumijete jer time shvaćate i nju ozbiljno kao i cijelu situaciju. Ona svakako ne bi reagirala tako jako da joj ta situacija nije važna i nije ozbiljna bez obzira koliko vama može izgledati beznačajnom, njoj je to jako jako bitno.</para>
<para>Ako se ovakvo ponašanje nastavi i u narednih 2-3 mjeseca, tj. ako se u vrtiću nastavi ili svađati oko igračaka ili osamljivati, svakako se posavjetujte sa psihologom o daljnjim postupcima kako da joj razvijete socijalne vještine. Bez socijalnih vještina, neće se snaći u okolini, neće znati razviti prijateljstva, što će je sigurno činiti nesretnom jer smo svi mi društvena bića (premda netko ima veću, a netko manju prirodnu potrebu za društvo, što je posve ok).</para>
<para>Sretno,
<emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica ne želi dijeliti igračke što joj ometa socijalizaciju s vršnjacima Dobar dan. Imamo djevojčicu od 3,5 godine. 
    Od njene prve godine čuva je teta kojom smo jako zadovoljni: zajedno su naučile boje, slova, brojke, pjesmice, igrice, čitaju priče i što je najbitinije, jako se vole. Obzirom da mislimo da joj je, ipak, neophodno samostalno druženje sa vršnjacima, odlučili smo je dati u vrtić. E, sada se javlja problem. Naime, malena ima problema sa zajedničkim igranjem i dijeljenjem igračaka sa drugom djecom. Da se sve svodi na negodovanje i durenje tu ne bi bio problem. Ona je prilično razumno i jako milo djete i sa njom se može lijepo razgovarati čak i kada je uzrujana. Međutim, kada druga djeca diraju igračke koje ona želi u igraonici ili njene vlastite igračke prilikom izleta u park, nastupa histerični napad sa lupanjem nogama, vrištanjem, plačem i tada ne želi čak ni komunicirati sa nama. Kao da se toliko fokusira na objekat svoje želje da ne vidi ništa izvan toga. Uzalud smo potrošili sate na razgovore o tome da igračke služe za zabavu, da nisu najbitnija stvar na svijetu, da treba lijepo zatražiti od djece igračku koju želi i da je na taj način pokuša dobiti, da ukoliko želi probati tuđe igračke mora shvatiti da i druga djeca žele probati njene. Žao nam je jer je ti napadi histerije iscrpljuju. Strah nas je da zbog takvog ponašanja i fiksacije na stvari propušta druženje sa svojim vršnjacima i da se neće uspjeti uklopiti u vrtić. Mama i tata D.

Dragi roditelji,
Razumijem vaše strahove i brigu oko toga kako će se vaša kćer prilagoditi igri u vrtiću kada ne voli dijeliti igračke. Ono što je izuzetno važno, a u vašem opisu pitanja nije navedeno, jest promisliti kako se vi igrate sa njom? Koliko u toj igri postoji prilagodba njoj, a u kojoj mjeri ste i vi u potpunosti u toj igri, pa ne prihvaćate svaku njezinu ideju ili da vam oduzme igračke.
Postoje tri oblika igranja sa djetetom: iz uloge Roditelj (više možete pročitati u članku „Kako probuditi dijete u sebi?“), koristeći terapeutske vještine i iz uloge Djeteta, odnosno kao drugo dijete. Prema mom iskustvu, roditelji se najčešće igraju s djetetom iz uloge Roditelja. Ukratko, to znači da je Roditelj više fokusiran da se igra s djetetom da ga pri tom nešto nauči, nego što je doista u potpunosti emocionalno angažiran i da se igra sa svojim djetetom kao što bi se igralo neko drugo dijete. Kada se igramo s djetetom kao što bi se igralo drugo dijete, tada mu sigurno ne bi svaki puta popuštali niti se igrali isključivo na način kako ono želi jer bi nam bilo previše stalo do naše igre. Takav oblik igre, uči dijete (osobito ako je jedinac) kako će druga djeca reagirati te kako dijeliti igračke. Istovremeno, ovaj drugi oblik igre, iz uloge Djeteta, zahtjeva veliku opuštenost i prepuštenost mašti i igri.
Nadalje, kako reagirate u konkretnoj situaciji kada vašoj djevojčici netko oduzme igračku ili kada ona nekome oduzme? Svakako možete razgovarati sa njom u neko neutralno vrijeme (dakle, kada nije gladna, kada niste u žurbi i sl.) o pravilima koje postoje tijekom igre s drugom djecom. Možete također postaviti novo pravilo u kojem ćete joj dati izbor a i b varijante ponašanja.
Varijanta a): ako izabareš podijeliti igračku sa drugim, onda biraš da se igraš s prijateljicom
Varijanta b): ako izabereš zadržati igračku samo za sebe, onda biraš da se igraš sama
Ili kada ne želi dijeliti igračke u igraonici sa drugima, onda joj možete reći nešto poput:
a) ako izabereš podijeliti igračke sa drugima, onda biraš ostati u igraonici
b) ako izabereš zadržati igračku samo za sebe, onda biraš da izađemo iz igraonice. Ovdje se igračke dijele
Važno je poštivati njezin odabir, biti dosljedni, a istovremeno razvijati njezine socijalne vještine kod kuće – što možete činiti kroz vlastitu igru sa njom na gore opisani način.
Kako vi reagirate kada njoj netko oduzme igračku? Da li to dopustite ili joj pomognete da se izbori za sebe i da vrati tu igračku? Ponekad roditelji posve nesvjesno, traže svaki puta od djeteta da podijeli s drugim djetetom što god ima – od hrane do igračaka. To nije dobro da se čini svaki puta jer se tako djetetu daje poruka da njezine želje i potrebe nisu važne. A važne su podjednako kao i želje i potrebe drugog djeteta bez obzira što se s tim igračkama može igrati kod kuće.
Ono što je također jako važno da vi razumijete da su njezine igračke njezino blago, nešto čime ona raspolaže, nešto o čemu ona odlučuje i da joj to dajete na znanje. Njoj je bitno kao neka druga stvar vama. Jako je važno da u razgovoru sa njom naglasite da to razumijete jer time shvaćate i nju ozbiljno kao i cijelu situaciju. Ona svakako ne bi reagirala tako jako da joj ta situacija nije važna i nije ozbiljna bez obzira koliko vama može izgledati beznačajnom, njoj je to jako jako bitno.
Ako se ovakvo ponašanje nastavi i u narednih 2-3 mjeseca, tj. ako se u vrtiću nastavi ili svađati oko igračaka ili osamljivati, svakako se posavjetujte sa psihologom o daljnjim postupcima kako da joj razvijete socijalne vještine. Bez socijalnih vještina, neće se snaći u okolini, neće znati razviti prijateljstva, što će je sigurno činiti nesretnom jer smo svi mi društvena bića (premda netko ima veću, a netko manju prirodnu potrebu za društvo, što je posve ok).
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica ne želi dijeliti igračke što joj ometa socijalizaciju s vršnjacima

<para> Pitam vas da li je to preuranjeni pubertet ili hormonalni poremećaj i kako se preuranjen</para>
<para>
 Poštovani imamo curicu od nešto manje od 8 godina i već su joj počele rasti dlačice na stidnici i ispod pazuha, a znoj joj ima izraziti miris i često se znoji. Pitam vas da li je to preuranjeni pubertet ili hormonalni poremećaj i kako se preuranjeni pubertet može bar donekle usporiti? kizo
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ako razvoj sekundarnih spolnih oznaka - povećanje grudi, razvoj stidnih dlačica, te dlačica u pazuhu uz pojačan miris znoja počne prije osme godine u djevojčica – tada govorimo o preuranjenom pubertetu (pubertas praecox). <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Isto tako ako se sekundarne spolne oznake ne pojavljuju prije trinaeste godine u djevojčica govorimo o zakašnjelom pubertetu (pubertas tarda) <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Preuranjeni pubertet može biti pravi ili lažni stoga je uvijek potrebno konzultirati endokrinologa ako je razvoj sekundarnih spolnih oznaka nastupio u djevojčica prije osme godine ili u dječaka prije devete godine života. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Vaša djevojčica je u dobi kada ženska djeca normalno ulaze u pubertet, osim navedenih promjena na tijelu ubrzava se rast i više se dobiva na tjelesnoj težini.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dakle riječ je o pravom, a ne o preuranjenom pubertetu i nema potrebe za dodatnim pretragama ili terapijom kako bi se usporio.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ponekad dijete nije emotivno zrelo za pubertet pa treba više razgovarati o promjenama koje se događaju na tijelu, ali bez detaljiziranja da se dijete još više ne zbuni. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Za <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Polikliniku Dr. Sabol</ulink>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Djevojčica od 8 godina ulazi u pubertet. Trebamo li se brinuti? Poštovani imamo curicu od nešto manje od 8 godina i već su joj počele rasti dlačice na stidnici i ispod pazuha, a znoj joj ima izraziti miris i često se znoji.  Pitam vas da li je to preuranjeni pubertet ili hormonalni poremećaj i kako se preuranjen

   Poštovani imamo curicu od nešto manje od 8 godina i već su joj počele rasti dlačice na stidnici i ispod pazuha, a znoj joj ima izraziti miris i često se znoji. Pitam vas da li je to preuranjeni pubertet ili hormonalni poremećaj i kako se preuranjeni pubertet može bar donekle usporiti?  kizo
   
   
   Ako razvoj  sekundarnih spolnih oznaka -  povećanje grudi, razvoj stidnih dlačica, te dlačica u pazuhu uz pojačan miris znoja počne prije osme godine u djevojčica – tada govorimo o preuranjenom pubertetu (pubertas praecox). 
   Isto tako ako se sekundarne spolne oznake ne pojavljuju prije trinaeste godine u djevojčica govorimo o zakašnjelom pubertetu (pubertas tarda)   
   Preuranjeni pubertet može biti pravi ili lažni stoga je uvijek potrebno konzultirati endokrinologa ako je razvoj sekundarnih spolnih oznaka  nastupio u djevojčica prije osme godine ili u dječaka prije devete godine života.  
   Vaša djevojčica je u dobi kada ženska djeca normalno ulaze u pubertet, osim navedenih promjena na tijelu ubrzava se rast i više se dobiva na tjelesnoj težini.
   Dakle riječ je o pravom, a ne o preuranjenom pubertetu i nema  potrebe za dodatnim pretragama ili terapijom kako bi se usporio.
   Ponekad dijete nije emotivno zrelo za pubertet pa treba više razgovarati o promjenama koje se događaju na tijelu, ali bez detaljiziranja da se dijete još više ne zbuni.  
   Za Polikliniku  Dr. Sabol
   
   Zdravka Gjergja dr. med., spec. pedijatar
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica od 8 godina ulazi u pubertet. Trebamo li se brinuti?

<para>
 Moja beba ima 5 mjeseci i do sad nikad nije bila bolesna. Prije 3 dana se prehladila. Začepljen joj je nosić i non stop mi kašlje. Bili smo kod našeg pedijatra i uključila nam je inhalacije i dala nam sirup Cefalexin i kapi za nos Benil. Međutim, ništa joj nije pomoglo, pa smo opet otišli pedijatru jer je uz sve simptome počela i jako teško disati. Pedijatrica je opet uključila inhalacije i dala nam sirup Hemomycin i nastavljamo kod kuće inhalaciju, ali ona meni i dalje teško diše i nosić joj je i dalje začepljen. što da radim?
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Očito da se ne radi o običnoj prehladi, jer se liječnica odlučila na antibiotik i inhalacije (čega?). Pišete da otežano diše, ima li bronhitis?</para>
<para>Mislim da radite sve što treba - inhalirate, čistite nos, stavljate kapi i dajete sirup. Ako se stanje ne popravlja, morate se ponovo javiti vašem liječniku.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
</para>

Što osim inhalacija, sirupa za kašalj i kapi za nos mogu napraviti da beba lakše diše? Pedijatrica je opet uključila inhalacije i dala nam sirup Hemomycin i nastavljamo kod kuće inhalaciju, ali ona meni i dalje teško diše i nosić joj je i dalje začepljen. što da radim? 
   Moja beba ima 5 mjeseci i do sad nikad nije bila bolesna. Prije 3 dana se prehladila. Začepljen joj je nosić i non stop mi kašlje. Bili smo kod našeg pedijatra i uključila nam je inhalacije i dala nam sirup Cefalexin i kapi za nos Benil. Međutim, ništa joj nije pomoglo, pa smo opet otišli pedijatru jer je uz sve simptome počela i jako teško disati. Pedijatrica je opet uključila inhalacije i dala nam sirup Hemomycin i nastavljamo kod kuće inhalaciju, ali ona meni i dalje teško diše i nosić joj je i dalje začepljen. što da radim?
   
   Očito da se ne radi o običnoj prehladi, jer se liječnica odlučila na antibiotik i inhalacije (čega?). Pišete da otežano diše, ima li bronhitis?
Mislim da radite sve što treba - inhalirate, čistite nos, stavljate kapi i dajete sirup. Ako se stanje ne popravlja, morate se ponovo javiti vašem liječniku.
   
   dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar
      
   


   
   
   
 Klinfo.hr 

Što osim inhalacija, sirupa za kašalj i kapi za nos mogu napraviti da beba lakše diše?

<para>
 Situacija je, da nismo zadovoljni sa vrtićem, odnosno sa cijelom organizacijom i odnosom sa odgajateljicama od kojih ne možete dobiti potrebne informacije što je vaše dijete radilo taj dan, a da ne pričam o šlampavom odnosu i ignoriranju prema potrebama djeteta i njegovim karakteristikama za koje su nas davili sat i pol prije nego smo je upisali... što smatram da većina roditelja muku muči...Mi smo u razdoblju prilagodbe, malena ce navršiti za koji dan 3 godine, pa nas zanima, je li kretanje u vrtić neophodno u toj dobi i ukoliko postoji mogućnost (da dio dana bude sa mnom doma jer ću uskoro roditi) da kao zamjenu za vrtić dijete polazi određenu aktivnost prilagođenu toj dobi, može i preporuka, je li to fizička (sportska) ili kreativna aktivnost? Konačno me zanima je li griješimo što razmišljamo ispisati je i pričekati sljedeću godinu kada će biti još zrelija i samostalnija ili samo želim najbolje za svoje dijete. Ljubazno vas molim za savjet. Hvala unaprijed. B
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>ono što želim na početku istaknuti jest da je vrtić stvar izbora, dakle neka djeca ga uopće ne pohađaju, a unatoč tome su dorasla kasnijim školskim i životnim izazovima.</para>
<para>Prednost vrtića je da djeca tamo dodatno razvijaju socijalne vještine i stječu određenu dozu samostalnosti. Stoga, vaše dijete može biti samo u prednosti, a tri godine (koliko bi u vrtiću provela ako ju upišete nagodinu), dovoljne su da bi pozitivne posljedice pohađanja vrtića došle do izražaja.</para>
<para>Činjenica jest da su polazak u vrtić i rođenje brata ili sestre za malu djecu doista vrlo značajna iskustva. Ukoliko niste zadovoljni suradnjom s vrtićkim osobljem te smatrate da bi zbog svih okolnosti bilo najbolje ispisati Vašu djevojčicu iz vrtića, najvažnije je da odlučite u skladu s vašim stavovima i na temelju poznavanja svoje djevojčice.</para>
<para>Ukoliko imate mogućnost ostaviti dijete u sigurnom i poznatom okružju još godinu dana, bilo s organizacijske, bilo s financijske strane, čini mi se kao dobar izbor, ponajprije jer neće djetetu dodatno otežati novonastalu situaciju oko rođenja brata ili sestre. Vašu kćer možete uključiti u neku aktivnost koju preferira (sportsku ili kreativnu), vodeći računa o tome da svako dijete ima drugačije potrebe i vi ih kao majka možete najbolje prepoznati.</para>
<para>Vezano uz probleme s vrtićkim osobljem, savjetujem Vam da o svemu porazgovarate s ravnateljem i stručnim timom kako bi riješili sve nesuglasice i uspostavili što bolju suradnju s odgajateljima koji će kroz neko vrijeme biti sveprisutni u životu Vašeg djeteta.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Nezadovoljna sam vrtićkim osobljem. Smijem li ostaviti djevojčicu još godinu dana kod kuće? Ne znam je pitanje naslovljeno na pravu adresu, ali zaista bi voljela čuti savjet stručne osobe, što misli o polascima u vrtić i kada je to zaista bitno za dijete. 
    Situacija je, da nismo zadovoljni sa vrtićem, odnosno sa cijelom organizacijom i odnosom sa odgajateljicama od kojih ne možete dobiti potrebne informacije što je vaše dijete radilo taj dan, a da ne pričam o šlampavom odnosu i ignoriranju prema potrebama djeteta i njegovim karakteristikama za koje su nas davili sat i pol prije nego smo je upisali... što smatram da većina roditelja muku muči...Mi smo u razdoblju prilagodbe, malena ce navršiti za koji dan 3 godine, pa nas zanima, je li kretanje u vrtić neophodno u toj dobi i ukoliko postoji mogućnost (da dio dana bude sa mnom doma jer ću uskoro roditi) da kao zamjenu za vrtić dijete polazi određenu aktivnost prilagođenu toj dobi, može i preporuka, je li to fizička (sportska) ili kreativna aktivnost? Konačno me zanima je li griješimo što razmišljamo ispisati je i pričekati sljedeću godinu kada će biti još zrelija i samostalnija ili samo želim najbolje za svoje dijete. Ljubazno vas molim za savjet. Hvala unaprijed. B

Draga mama,
ono što želim na početku istaknuti jest da je vrtić stvar izbora, dakle neka djeca ga uopće ne pohađaju, a unatoč tome su dorasla kasnijim školskim i životnim izazovima.
Prednost vrtića je da djeca tamo dodatno razvijaju socijalne vještine i stječu određenu dozu samostalnosti. Stoga, vaše dijete može biti samo u prednosti, a tri godine (koliko bi u vrtiću provela ako ju upišete nagodinu), dovoljne su da bi pozitivne posljedice pohađanja vrtića došle do izražaja.
Činjenica jest da su polazak u vrtić i rođenje brata ili sestre za malu djecu doista vrlo značajna iskustva. Ukoliko niste zadovoljni suradnjom s vrtićkim osobljem te smatrate da bi zbog svih okolnosti bilo najbolje ispisati Vašu djevojčicu iz vrtića, najvažnije je da odlučite u skladu s vašim stavovima i na temelju poznavanja svoje djevojčice.
Ukoliko imate mogućnost ostaviti dijete u sigurnom i poznatom okružju još godinu dana, bilo s organizacijske, bilo s financijske strane, čini mi se kao dobar izbor, ponajprije jer neće djetetu dodatno otežati novonastalu situaciju oko rođenja brata ili sestre. Vašu kćer možete uključiti u neku aktivnost koju preferira (sportsku ili kreativnu), vodeći računa o tome da svako dijete ima drugačije potrebe i vi ih kao majka možete najbolje prepoznati.
Vezano uz probleme s vrtićkim osobljem, savjetujem Vam da o svemu porazgovarate s ravnateljem i stručnim timom kako bi riješili sve nesuglasice i uspostavili što bolju suradnju s odgajateljima koji će kroz neko vrijeme biti sveprisutni u životu Vašeg djeteta.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Nezadovoljna sam vrtićkim osobljem. Smijem li ostaviti djevojčicu još godinu dana kod kuće?

<para>
 Već četiri mjeseca živimo zajedno, pri čemu je on često izbivao van kuće satima, uvijek smišljajući neke izgovore koji nisu držali vodu, međutim slučajno sam ga uhvatila kako kocka na poker aparatu. Pokušala sam ga na lijep način uvjeriti da odemo kod psihologa oboje, jer je ići sam odbio. Iako je obećao da hoće, stalno smišlja izlike kako bi odgodio ozlazak. Sigurna sam da je kockao cijelo vrijeme, samo je to skrivao jer nismo živjeli skupa, a sada kada sam ga uhvatila to objašnjava puno toga u njegovom ponašanju od kada živimo zajedno. Ne znam kako da ga ubijedim da on to ne može sam riješiti, jer bi već prestao! Molim Vas za pomoć! Prijatelji mi savjetuju da ga ostavim jer će tako "doći pameti", ali nisam sigurna da li je ucjenjivanje pravo oružje. Željela bih obitelj i brak s njim, ali ako nastavi s kocanjem tu nema sreće. Već sam imala jedan spontani pobačaj i njegova ovisnost ugrožava i moje zdravlje.
</para>
<para>
 Molim Vas za pomoć! očajna
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>Vjerujem da vam nije lako u situaciji u kojoj se trenutno nalazite. No, mišljenja sam da vas u očaj može natjerati samo vaš stav o tome kako se nalazite u bezizlaznoj situaciji. Iako vam se čini kako rješenja nema, uvjeravam vas da vam je odgovor nadomak ruke. Odgovor na pitanje o tome što biste trebali napraviti vam ne mogu dati prijatelji, obitelji pa čak niti stručnjaci, već isključivo vi sami.</para>
<para>Ono što vam mogu reći jest to da vi ne možete utjecati na volju vašeg zaručnika da riješi problem, ukoliko on uopće smatra da ga ima. Ponašanje vašeg zaručnika svakako upućuje da se radi o osobi koja je ovisna o kockanju. Ovisnost o kockanju se ponekad naziva "skrivenom bolešću" jer ne postoje očiti fizički znakovi ili simptomi kao što su kod ovisnosti o drogama ili ovisnosti o alkoholu. Kockari obično niječu ili umanjuju problem, te poduzimaju sve da sakriju svoj problem. Budući da je
ovisnost o kockanju vrsta poremećaja kontrole impulsa, kompulzivni kockari ne mogu kontrolirati impuls za kockanjem, čak i kada znaju koliko je to loše i štetno. Problem kockanja može opteretiti odnose, ometati odgovornost kod kuće i na poslu i dovesti do financijske katastrofe. Iako se ovisnost o kockanju može liječiti, u svakom tretmanu je ključna spremnost osobe da prizna da ima problem te da želi pomoć.</para>
<para>Iz vašeg pisma je evidentno da je vaš odnos opterećen do te mjere da utječe i na vaše zdravlje, a u konačnici određuje i vaš daljnji tijek života koji ne ide u željenom smjeru. „Ucjenjivanje“ partnera prekidom veze neće dovesti do željenog pomaka,kao ni „prisila“ liječenja. Ukoliko vaš zaručnik trenutno nije svjestan da ima problem koji mora riješiti, nijedna od navedenih solucija neće rezultirati poboljšanjem.</para>
<para>Važno je da vi osvijestite što vi želite i koliko ste spremni vlastite potrebe, želje i prioritete zapostaviti do trenutka kada vaš zaručnik shvati da ima problem.</para>
<para>Predlažem iskren razgovor sa zaručnikom, bez osuđivanja i ucjena, koji će vam rasvijetliti kako on gleda na vlastiti problem, a potom i vašu odluku o daljnjem tijeku veze: spremnost na borbu s neizvjesnim krajem, ili pak odluku da svoj životni put nastavite u drugom smjeru.
U svakom slučaju želim vam puno sreće i hrabrosti.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, </emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Kako pomoći zaručniku koji kocka? Ostati s njim ili ne? Poštovanje, imam veliki problem. U vezi sam sa zaručnikom već 2 godine i znala sam da je u prošlosti imao problema s kockanjem. 
    Već četiri mjeseca živimo zajedno, pri čemu je on često izbivao van kuće satima, uvijek smišljajući neke izgovore koji nisu držali vodu, međutim slučajno sam ga uhvatila kako kocka na poker aparatu. Pokušala sam ga na lijep način uvjeriti da odemo kod psihologa oboje, jer je ići sam odbio. Iako je obećao da hoće, stalno smišlja izlike kako bi odgodio ozlazak. Sigurna sam da je kockao cijelo vrijeme, samo je to skrivao jer nismo živjeli skupa, a sada kada sam ga uhvatila to objašnjava puno toga u njegovom ponašanju od kada živimo zajedno. Ne znam kako da ga ubijedim da on to ne može sam riješiti, jer bi već prestao! Molim Vas za pomoć! Prijatelji mi savjetuju da ga ostavim jer će tako "doći pameti", ali nisam sigurna da li je ucjenjivanje pravo oružje. Željela bih obitelj i brak s njim, ali ako nastavi s kocanjem tu nema sreće. Već sam imala jedan spontani pobačaj i njegova ovisnost ugrožava i moje zdravlje.


   Molim Vas za pomoć! očajna

Poštovana,
Vjerujem da vam nije lako u situaciji u kojoj se trenutno nalazite. No, mišljenja sam da  vas u očaj može natjerati samo vaš stav o tome kako se nalazite u bezizlaznoj situaciji. Iako vam se čini kako rješenja nema, uvjeravam vas da vam je odgovor nadomak ruke. Odgovor na pitanje o tome što biste trebali napraviti vam ne mogu dati prijatelji, obitelji pa čak niti stručnjaci, već isključivo vi sami.
Ono što vam mogu reći jest to da vi ne možete utjecati na volju vašeg zaručnika da riješi problem, ukoliko on uopće smatra da ga ima. Ponašanje vašeg zaručnika svakako upućuje da se radi o osobi koja je ovisna o kockanju. Ovisnost o kockanju se ponekad naziva "skrivenom bolešću" jer ne postoje očiti fizički znakovi ili simptomi kao što su kod ovisnosti o drogama ili ovisnosti o alkoholu. Kockari obično niječu ili umanjuju problem, te poduzimaju sve da sakriju svoj problem. Budući da je
ovisnost o kockanju vrsta poremećaja kontrole impulsa, kompulzivni kockari ne mogu kontrolirati impuls za kockanjem, čak i kada znaju koliko je to loše i štetno. Problem kockanja može opteretiti odnose, ometati odgovornost kod kuće i na poslu i dovesti do financijske katastrofe. Iako se ovisnost o kockanju može liječiti, u svakom tretmanu je ključna spremnost osobe da prizna da ima problem te da želi pomoć.
Iz vašeg pisma je evidentno da je vaš odnos opterećen do te mjere da utječe i na vaše zdravlje, a u konačnici određuje i vaš daljnji tijek života koji ne ide u željenom smjeru. „Ucjenjivanje“ partnera prekidom veze neće dovesti do željenog pomaka,kao ni „prisila“ liječenja. Ukoliko vaš zaručnik trenutno nije svjestan da ima problem koji mora riješiti, nijedna od navedenih solucija neće rezultirati poboljšanjem.
Važno je da vi osvijestite što vi želite i koliko ste spremni vlastite potrebe, želje i prioritete zapostaviti do trenutka kada vaš zaručnik shvati da ima problem.
Predlažem iskren razgovor sa zaručnikom, bez osuđivanja i ucjena, koji će vam rasvijetliti kako on gleda na vlastiti problem, a potom i vašu odluku o daljnjem tijeku veze: spremnost na borbu s neizvjesnim krajem, ili pak odluku da svoj životni put nastavite u drugom smjeru.
U svakom slučaju želim vam puno sreće i hrabrosti.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, 
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Kako pomoći zaručniku koji kocka? Ostati s njim ili ne?

<para>
 . Te stvari radi i drugoj djeci, ali najviše mom sinu jer zna da će je on pokušati ignorirati, otići na drugu stranu i nastaviti se igrati s drugima. Svaki dan ometa nastavu, svjesno ne želi slijediti upute učiteljice i njoj je to sve smiješno. Prije je sin znao ići u školu s njenim roditeljima i njom u automobilu (da ne ide pješke 30 min.), ali kada je odbijao s njima ući u auto prestala sam ga slati s njima. U nekoliko razgovora s učiteljicom saznala sam da ona nema suradnju roditelja djevojčice i da njen otac, koji vodi glavnu riječ, samo odgovara da je i on takav bio i to je to. Pri mom pokušaju razgovora s njim rekao je da je moj sin "pederkast" kad joj ne želi vratiti i da on zna da će ona jedino naučiti kada je neko dobro "nabuba". Ne mogu vjerovati da jedan roditelj može nešto tako reći za svoje i tuđe dijete. I drugi roditelji i djeca su se bunili, nismo jedini. Djevojčica je jako rječita i može odrasle preokrenuti u razgovoru i "obraditi" (bila sam u nekoliko situacija prisutna ). Voli se držati iznad ostale djece, a i na odrasle povisuje ton, kao i na svoje roditelje, a najviše na majku. Problem njenog ponašanja je još iz vrtića kada je imala 2,5 godine, gdje su tete mami na sastanku ukazale da dijete kod kuće prebacuju iz ruke u ruku, djed, baka, mama, tata, teta i da s njome treba puno raditi i kvalitetno provoditi vrijeme u igri i razgovoru. U jednoj takvoj situaciji u školi za vrijeme odmora, moj sin je više nije mogao ignorirati i udario ju je, naravno završio pred pločom na razgovoru, a ona mu se smijala sa svog mjesta. Rekao mi je da mu je najgore bilo kad je stajao pred pločom i bilo ga je sram, a da će sad sigurno prijatelji misliti da je on zločest, a samo se branio i da nije fer jer da je učiteljica već 5 puta rekla da ako opet čuje da se ona tukla ili nekog izazivala da će je poslati kod ravnateljice, a to nikad ne učini. Svog sina učim i savjetujem da se makne od nje i da ne reagira na njene provokacije, a ako ne može to tako riješiti, neka potraži učiteljicu i moli je za pomoć. Jako je osjećajan i znam da ga bole njene riječi i postupci, želja mu je da ona ne ide više u njegov razred. Moj muž i drugi roditelji govore neka joj vrati i neka je samo udari najjače što može, pa će ona vidjeti da joj se suprotstavlja. Ona je jača od njega, ali sam jako zabrinuta da bi on mogao u nekoj teškoj situaciji jako je udariti i ozlijediti, jer najgore je kad netko sve skuplja u sebi i pukne. On se nije mogao smiriti 2 školska sata kada joj je vratio i završio pred pločom (bio je ljut, razočaran) jer mu se ona s mjesta smijala i nije bila kažnjena ni upozorena. Sada počinje nova školska godina i već me sada strah kako će sve to izgledati. Imate li savjet što raditi dalje ako se to konstantno nasilje ponovi? Kome se obratiti za pomoć? P.S. Mi smo susjedi, ali se ne družimo. Sada pod praznicima kada je sin išao iz trgovine, počela ga je reketom udarat po glavi kroz otvoren prozor parkiranog auta u kom je bila. Vratio se kući u suzama i kvrgom na glavi, a ona ga je još zvala da se vrati, da kud ide sad. Njena baka je kroz izlog trgovine sve vidjela i nije uopće reagirala. Nakon mog razgovora s njenom majkom nitko više iz te obitelji sa mnom ne razgovara niti ne pozdravlja. Uvrijedili su se svi, da kako ja mogu, ako oni nešto ne poduzmu u vezi njenog ponašanja, tražiti pomoć ili im kazati da odu kod psihologa na razgovor. Hvala Vam puno! Mama I.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Prema ovome što ste napisali čini se da ste zaista brižna majka i da se trudite maksimalno zaštititi Vašeg sina. Ipak, jasno je da roditelj ne može baš u svakom trenutku biti uz svoje dijete i zaštititi ga od nepredvidivih situacija u okolini. Situacije koje ste opisali da se događaju Vašem sinu zaista nisu bezazlene i stoga ga je važno osnažiti i zaštititi.</para>
<para>Dobro je što ste poslušali želju svoga sina i što više ne putuje u školu s tom obitelji ako mu je te bilo nelagodno. Također, dobro je što mu savjetujete da zatraži pomoć kad se osjeti ugoženim te da ju proba izbjagavati koliko je to moguće.</para>
<para>Jako je važno da vi kod kuće sa sinom razgovarate o tome što mu se događa te da on izrazi kako se osjeća zbog toga. Ne bi bilo dobro da svoje osjećaje i frustraciju potiskuje jer to ima loše posljedice na psihički razvoj djeteta.</para>
<para>Također, važno je da ga se uči da agresivno ponašanje nije prikladan odgovor na nečiju provokaciju ili nasilje. Važno je da zna da u svakom trenutku, ako mu se nešto tako dogodi, može zatražiti nečiju pomoć. Kada je u školi, tada su djelatnici škole dužni osigurati sigurnu okolinu za djecu. Stoga vam savjetujem da i dalje budete ustrajni u komunikaciji s učiteljicom i ostalim osobljem škole koji su dužni problem riješiti.</para>
<para>Kažete da je Vaš sin dosta osjetljiv te da po njemu vidite da mu je teško zbog toga što mu se događa, kako bi se djete osnažilo i adekvatno "proradilo" to što osjeća jedna od mogućnosti je da i Vaš sin razgovara s nekim stručnjakom. U svakom slučaju, nadam se da će se problem u odnosu te djevojčice prema Vašem sinu, ali i drugoj djeci, uspješno riješiti.</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psyh.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dječak (9) ima problem s vršnjakinjom koja ga provocira i napada Poštovane psihologinje, moj sin (9 god.) ide u razred s djevojčicom koja nam je i susjeda. Već 2 godine ga u školi izaziva, baca mu stvari, gužva ispite, tuče i naziva prostim i pogrdnim imenima 
   . Te stvari radi i drugoj djeci, ali najviše mom sinu jer zna da će je on pokušati ignorirati, otići na drugu stranu i nastaviti se igrati s drugima. Svaki dan ometa nastavu, svjesno ne želi slijediti upute učiteljice i njoj je to sve smiješno. Prije je sin znao ići u školu s njenim roditeljima i njom u automobilu (da ne ide pješke 30 min.), ali kada je odbijao s njima ući u auto prestala sam ga slati s njima. U nekoliko razgovora s učiteljicom saznala sam da ona nema suradnju roditelja djevojčice i da njen otac, koji vodi glavnu riječ, samo odgovara da je i on takav bio i to je to. Pri mom pokušaju razgovora s njim rekao je da je moj sin "pederkast" kad joj ne želi vratiti i da on zna da će ona jedino naučiti kada je neko dobro "nabuba". Ne mogu vjerovati da jedan roditelj može nešto tako reći za svoje i tuđe dijete. I drugi roditelji i djeca su se bunili, nismo jedini. Djevojčica je jako rječita i može odrasle preokrenuti u razgovoru i "obraditi" (bila sam u nekoliko situacija prisutna ). Voli se držati iznad ostale djece, a i na odrasle povisuje ton, kao i na svoje roditelje, a najviše na majku. Problem njenog ponašanja je još iz vrtića kada je imala 2,5 godine, gdje su tete mami na sastanku ukazale da dijete kod kuće prebacuju iz ruke u ruku, djed, baka, mama, tata, teta i da s njome treba puno raditi i kvalitetno provoditi vrijeme u igri i razgovoru. U jednoj takvoj situaciji u školi za vrijeme odmora, moj sin je više nije mogao ignorirati i udario ju je, naravno završio pred pločom na razgovoru, a ona mu se smijala sa svog mjesta. Rekao mi je da mu je najgore bilo kad je stajao pred pločom i bilo ga je sram, a da će sad sigurno prijatelji misliti da je on zločest, a samo se branio i da nije fer jer da je učiteljica već 5 puta rekla da ako opet čuje da se ona tukla ili nekog izazivala da će je poslati kod ravnateljice, a to nikad ne učini. Svog sina učim i savjetujem da se makne od nje i da ne reagira na njene provokacije, a ako ne može to tako riješiti, neka potraži učiteljicu i moli je za pomoć. Jako je osjećajan i znam da ga bole njene riječi i postupci, želja mu je da ona ne ide više u njegov razred. Moj muž i drugi roditelji govore neka joj vrati i neka je samo udari najjače što može, pa će ona vidjeti da joj se suprotstavlja. Ona je jača od njega, ali sam jako zabrinuta da bi on mogao u nekoj teškoj situaciji jako je udariti i ozlijediti, jer najgore je kad netko sve skuplja u sebi i pukne. On se nije mogao smiriti 2 školska sata kada joj je vratio i završio pred pločom (bio je ljut, razočaran) jer mu se ona s mjesta smijala i nije bila kažnjena ni upozorena. Sada počinje nova školska godina i već me sada strah kako će sve to izgledati. Imate li savjet što raditi dalje ako se to konstantno nasilje ponovi? Kome se obratiti za pomoć? P.S. Mi smo susjedi, ali se ne družimo. Sada pod praznicima kada je sin išao iz trgovine, počela ga je reketom udarat po glavi kroz otvoren prozor parkiranog auta u kom je bila. Vratio se kući u suzama i kvrgom na glavi, a ona ga je još zvala da se vrati, da kud ide sad. Njena baka je kroz izlog trgovine sve vidjela i nije uopće reagirala. Nakon mog razgovora s njenom majkom nitko više iz te obitelji sa mnom ne razgovara niti ne pozdravlja. Uvrijedili su se svi, da kako ja mogu, ako oni nešto ne poduzmu u vezi njenog ponašanja, tražiti pomoć ili im kazati da odu kod psihologa na razgovor. Hvala Vam puno! Mama I.

Draga mama,
Prema ovome što ste napisali čini se da ste zaista brižna majka i da se trudite maksimalno zaštititi Vašeg sina. Ipak, jasno je da roditelj ne može baš u svakom trenutku biti uz svoje dijete i zaštititi ga od nepredvidivih situacija u okolini. Situacije koje ste opisali da se događaju Vašem sinu zaista nisu bezazlene i stoga ga je važno osnažiti i zaštititi.
Dobro je što ste poslušali želju svoga sina i što više ne putuje u školu s tom obitelji ako mu je te bilo nelagodno. Također, dobro je što mu savjetujete da zatraži pomoć kad se osjeti ugoženim te da ju proba izbjagavati koliko je to moguće.
Jako je važno da vi kod kuće sa sinom razgovarate o tome što mu se događa te da on izrazi kako se osjeća zbog toga. Ne bi bilo dobro da svoje osjećaje i frustraciju potiskuje jer to ima loše posljedice na psihički razvoj djeteta.
Također, važno je da ga se uči da agresivno ponašanje nije prikladan odgovor na nečiju provokaciju ili nasilje. Važno je da zna da u svakom trenutku, ako mu se nešto tako dogodi, može zatražiti nečiju pomoć. Kada je u školi, tada su djelatnici škole dužni osigurati sigurnu okolinu za djecu. Stoga vam savjetujem da i dalje budete ustrajni u komunikaciji s učiteljicom i ostalim osobljem škole koji su dužni problem riješiti.
Kažete da je Vaš sin dosta osjetljiv te da po njemu vidite da mu je teško zbog toga što mu se događa, kako bi se djete osnažilo i adekvatno "proradilo" to što osjeća jedna od mogućnosti je da i Vaš sin razgovara s nekim stručnjakom. U svakom slučaju, nadam se da će se problem u odnosu te djevojčice prema Vašem sinu, ali i drugoj djeci, uspješno riješiti.

   Tea Knežević, univ.bacc.psyh.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Dječak (9) ima problem s vršnjakinjom koja ga provocira i napada

<para>
 Bistar je (ocijenjen od strane psihologa kao darovit), a s njim je sve višestruko potencirano - od zahtjevnosti do uživanja. Međutim, ono što kod druge djece teče glatko - druženje i pripadanje grupi, on nikako da ostvari. Srce mi puca kada vidim da šeće od grupe do grupe, od djeteta do djeteta, a nitko ga ne prihvaća. U odnosu na svoje vršnjake je fizički puno veći i jači (izgleda kao da ide u drugi-treći razred), te je intelektualno znatno brži i napredniji, pa nikako da nađu zajednički jezik. U odnosu na stariju djecu, kojoj je fizički sličniji, on je nespretniji, neiskusniji, naivniji, pa mu se starija djeca rugaju i izazivaju ga. On uvijek odgovara na takve provokacije, a nakon toga plače i bude uznemiren. Za kraj, u vrtiću su me danas obavijestili da je neposlušan, emocionalno nezreo, nepažljiv, grub prema djeci, a on mi kaže, citiram: "Tete štite samo malu djecu, a veliku, poput mene, samo kažnjavaju i ne slušaju. Uvijek ja budem kriv." Napominjem da nije riječ o mješovitoj grupi već o vršnjacima, grupa je od 5 do 6 g. Molim Vas da mi odgovorite kako pomoći djetetu, i što reći odgojiteljicama. Mislim da je njihova dužnost kao pedagoga da pokušaju riješiti a ne potencirati problem. Meni se čini da on reagira na njihove stalne kritike i nezadovoljstvo, a pogotovo na nepravdu koju ne podnosi. Bojim se da takvo ponašanje ne stvori kod njega bunt koji mu može samo odmoći u socijalizaciji. Ja bih željela uvijek biti uz njega i štititi ga, ali to je naravno nemoguće. Kako mu pomoći da se ispravno postavi i stekne prijatelje? Zahvaljujem na odgovoru. Bubi
</para>
<para>Draga Bubi,
Žao mi je čuti da Vaš sin ima poteškoća u uspostavljanju odnosa sa drugom djecom. Ono što je činjenica, to je da je darovitoj djeci teže ostvarivati socijalne kontakte. Ako ste iz Zagreba, svakako bih Vam preporučila da ga uključite, ako već niste u Centar Bistrići kod psihologice Cvetković-Lay koja se specijalizirala upravo za darovitost. Koliko mi je poznato imaju organizirane radionice za darovitu djecu što i Vašem sinu može biti vrlo korisno.</para>
<para>Ono što mu Vi kao majka možete pomoći jest da stvorite situaciju sa igračkama s kojima se on inače igra (to može biti bilo što od autića, figurice superheroja ili samo loptice) ono s čim se svakodnevno suočava – grupicu npr. autića i jedan osamljeni autić koji pokušava ući u njihovu igru. Ovisno o njegovoj reakciji na taj poziv, možete kreirati daljnje korake. Recimo da on odluči samo promatrati Vašu igru. U tom slučaju preuzmite ulogu i jednih i drugih te pokušajte biti što autentičniji – što sličniji onome što on doživljava. Nemojte nikako odmah prihvatiti taj osamljeni autić jer poanta ove igre je da mu pokažete na koje sve načine se može uključiti u igru na realan način. Npr. autići se igraju nogomet i usamljeni autić dođe i kaže da se želi i on igrati nogomet s njima. Na to mu autići kažu da ne može, da nema mjesta za njega. Pa taj autić, pomalo obeshrabreno, ali još uvijek odlučno, kaže da on može biti sudac (ako ga primjerice nemaju). Ali niti nakon toga ga ne prihvate u igru. Autić je tužan, usamljen, odlazi. Kako tužno „vozi“, tako ugleda neki drugi autić koji se igra sam. Dolazi do tog autića i pita čega se igra. Ovaj odgovara da gradi dvorac u pijesku, na što autić oduševljeno kaže da je on vidio svemirski brod (ili nešto slično) i da će ga napraviti. Drugi autić sa zanimanjem promatra kako taj autić radi svemirski brod. Kada napravi svemirski brod (možete samo zgužvati mali komadić papira i reći da je to svemirski brod od pijeska) uzima neku lopticu, loptica iskoči iz svemirskog broda, dolazi do dvorca i kuca na dvorac (može isto nešto od papira). Drugi autić koji je napravio „dvorac“, otvara vrata i dva autića se započinju igrati.</para>
<para>Dakle, ovaj opis je samo primjer kako biste mogli svom sinu pokazati kako da ostvari kontakte sa djecom, u realnim sitaucijama. Na kraju igre, možete mu reći da on isto tako može nešto napraviti sa nekim dječakom, možete nekog imenovati tko je najbliži ovom opisu ili ako ne znate koga biste imenovali, možete pitati sina ima li netko u vrtiću tko bi se igrao sa njim kao što se ovaj autić igrao sa ovim drugim. Moguće je da je Vaš sin naviknut na odbijanje, traži uvijek istu djecu da se igraju s njim i da bude ponovno odbijen. Kada usvojimo određena očekivanja kako će drugi reagirati (npr. da ćemo biti odbijeni), onda češće tražimo situacije i ljude koji će potvrditi ta naša očekivanja.</para>
<para>Što se tiče vrtića i odgajatelja, bilo bi svakako dobro da sjednete i porazgovarate sa svima (pedagog, psiholog, odgajatelji) o tome kako Vaš sin doživljava njihove komentare te na koji način ga odgajatelji mogu potaknuti na igru sa drugom djecom. Bilo bi korisno i ako bi u tom razgovoru i Vaš sin, barem dio vremena ako ne i čitavo vrijeme, sudjelovao jer tako isto uči kako će se zauzeti za sebe, kako jasno izraziti što nas smeta na ok način (tj. bez namjere da drugog kritiziramo ili vrijeđamo unatoč tome što smo se mi loše osjećali zbog njihovih postupaka jer i taj netko je činio pogrešno iz neznanja premda to nije opravdanje).</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Darovito dijete i problemi u socijalizaciji s vršnjacima u vrtiću Poštovana, moje dijete (5,5 g.) je oduvijek drugačije. Nemiran, brz, živ, svojeglav, temperamentan. 
    Bistar je (ocijenjen od strane psihologa kao darovit), a s njim je sve višestruko potencirano - od zahtjevnosti do uživanja. Međutim, ono što kod druge djece teče glatko - druženje i pripadanje grupi, on nikako da ostvari. Srce mi puca kada vidim da šeće od grupe do grupe, od djeteta do djeteta, a nitko ga ne prihvaća. U odnosu na svoje vršnjake je fizički puno veći i jači (izgleda kao da ide u drugi-treći razred), te je intelektualno znatno brži i napredniji, pa nikako da nađu zajednički jezik. U odnosu na stariju djecu, kojoj je fizički sličniji, on je nespretniji, neiskusniji, naivniji, pa mu se starija djeca rugaju i izazivaju ga. On uvijek odgovara na takve provokacije, a nakon toga plače i bude uznemiren. Za kraj, u vrtiću su me danas obavijestili da je neposlušan, emocionalno nezreo, nepažljiv, grub prema djeci, a on mi kaže, citiram: "Tete štite samo malu djecu, a veliku, poput mene, samo kažnjavaju i ne slušaju. Uvijek ja budem kriv." Napominjem da nije riječ o mješovitoj grupi već o vršnjacima, grupa je od 5 do 6 g. Molim Vas da mi odgovorite kako pomoći djetetu, i što reći odgojiteljicama. Mislim da je njihova dužnost kao pedagoga da pokušaju riješiti a ne potencirati problem. Meni se čini da on reagira na njihove stalne kritike i nezadovoljstvo, a pogotovo na nepravdu koju ne podnosi. Bojim se da takvo ponašanje ne stvori kod njega bunt koji mu može samo odmoći u socijalizaciji. Ja bih željela uvijek biti uz njega i štititi ga, ali to je naravno nemoguće. Kako mu pomoći da se ispravno postavi i stekne prijatelje? Zahvaljujem na odgovoru. Bubi

Draga Bubi,
Žao mi je čuti da Vaš sin ima poteškoća u uspostavljanju odnosa sa drugom djecom. Ono što je činjenica, to je da je darovitoj djeci teže ostvarivati socijalne kontakte.  Ako ste iz Zagreba, svakako bih Vam preporučila da ga uključite, ako već niste u Centar Bistrići kod psihologice Cvetković-Lay koja se specijalizirala upravo za darovitost. Koliko mi je poznato imaju organizirane radionice za darovitu djecu što i Vašem sinu može biti vrlo korisno.
Ono što mu Vi kao majka možete pomoći jest da stvorite situaciju sa igračkama s kojima se on inače igra (to može biti bilo što od autića, figurice superheroja ili samo loptice) ono s čim se svakodnevno suočava – grupicu npr. autića i jedan osamljeni autić koji pokušava ući u njihovu igru. Ovisno o njegovoj reakciji na taj poziv, možete kreirati daljnje korake. Recimo da on odluči samo promatrati Vašu igru. U tom slučaju preuzmite ulogu i jednih i drugih te pokušajte biti što autentičniji – što sličniji onome što on doživljava. Nemojte nikako odmah prihvatiti taj osamljeni autić jer poanta ove igre je da mu pokažete na koje sve načine se može uključiti u igru na realan način. Npr. autići se igraju nogomet i usamljeni autić dođe i kaže da se želi i on igrati nogomet s njima. Na to mu autići kažu da ne može, da nema mjesta za njega. Pa taj autić, pomalo obeshrabreno, ali još uvijek odlučno, kaže da on može biti sudac (ako ga primjerice nemaju). Ali niti nakon toga ga ne prihvate u igru. Autić je tužan, usamljen, odlazi. Kako tužno „vozi“, tako ugleda neki drugi autić koji se igra sam. Dolazi do tog autića i pita čega se igra. Ovaj odgovara da gradi dvorac  u pijesku, na što autić oduševljeno kaže da je on vidio svemirski brod (ili nešto slično) i da će ga napraviti. Drugi autić sa zanimanjem promatra kako taj autić radi svemirski brod. Kada napravi svemirski brod (možete samo zgužvati mali komadić papira i reći da je to svemirski brod od pijeska) uzima neku lopticu, loptica iskoči iz svemirskog broda, dolazi do dvorca i kuca na dvorac (može isto nešto od papira). Drugi autić koji je napravio „dvorac“,  otvara vrata i dva autića se započinju igrati.
Dakle, ovaj opis je samo primjer kako biste mogli svom sinu pokazati kako da ostvari kontakte sa djecom, u realnim sitaucijama. Na kraju igre, možete mu reći da on isto tako može nešto napraviti sa nekim dječakom, možete nekog imenovati tko je najbliži ovom opisu ili ako ne znate koga biste imenovali, možete pitati sina ima li netko u vrtiću tko bi se igrao sa njim kao što se ovaj autić igrao sa ovim drugim. Moguće je da je Vaš sin naviknut na odbijanje, traži uvijek istu djecu da se igraju s njim i da bude ponovno odbijen. Kada usvojimo određena očekivanja kako će drugi reagirati (npr. da ćemo biti odbijeni), onda češće tražimo situacije i ljude koji će potvrditi ta naša očekivanja.
Što se tiče vrtića i odgajatelja, bilo bi svakako dobro da sjednete i porazgovarate sa svima (pedagog, psiholog, odgajatelji) o tome kako Vaš sin doživljava njihove komentare te na koji način ga odgajatelji mogu potaknuti na igru sa drugom djecom. Bilo bi korisno i ako bi u tom razgovoru i Vaš sin, barem dio vremena ako ne i čitavo vrijeme, sudjelovao jer tako isto uči kako će se zauzeti za sebe, kako jasno izraziti što nas smeta na ok način (tj. bez namjere da drugog kritiziramo ili vrijeđamo unatoč tome što smo se mi loše osjećali zbog njihovih postupaka jer i taj netko je činio pogrešno iz neznanja premda to nije opravdanje).

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Darovito dijete i problemi u socijalizaciji s vršnjacima u vrtiću

<para> Sekret je toliko obilan da se budi u noći i guši jer ga ne može iskašljati.</para>
<para>
 Poštovani, imam dijete od 13 mjeseci kojeg muči obilni i gusti sekret prilikom svake prehlade (što je otrpilike jednom u mjesec i pol dana). Sekret je toliko obilan da se budi u noći i guši jer ga ne može iskašljati, u nos mu kapamo otopinu vode i sljezovog korijena, aquamaris, effedrin, sad smo počeli pomalo i sa operilom, oralno bisolvon kapi 3 puta po 12 kapi. Zanima me je li taj sekret ostaje u plućima nakon prehlade i da li to može uzrokovati neke dodatne poteškoće i oboljenja ubuduće kao npr. astmu? Kako pravilno liječiti i dali možda trebamo pregled dok dječjeg pulmologa? Unaprijed hvala. I.D.
</para>
<para>Ako sam dobro shvatila, vaše dijete je do sada bilo bolesno 6-7 puta, što je previše za dijete od 13 mjeseci koje ne ide u kolektiv (imate li starije dijete koje ide u vrtić?). <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Sekrecija iz nosa tijekom prehlade je uobičajena stvar. Taj sekret se ne spušta u pluća nego ga dijete iskašlje ili proguta. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Nos je potrebno čistiti fiz. otopinom i samo po potrebi stavljati kapi, što će odlučiti pedijatar prilikom pregleda u akutnoj fazi bolesti. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Ako dijete do sada nije imalo bronhitisa ili upala pluća, mislim da ga najprije treba pregledati spec.otorinolaringolog, a potom, ako je potrebno i pulmolog.</para>
<para>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar, Poliklinika za dječje bolesti Dr.Sabol, <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr/">www.poliklinika-sabol.hr</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 </emphasis>
</para>

Obilan sekret kod prehlada kod bebe od 13 mjeseci Poštovani, imam dijete od 13 mjeseci kojeg muči obilni i gusti sekret prilikom svake prehlade (što je otrpilike jednom u mjesec i pol dana).  Sekret je toliko obilan da se budi u noći i guši jer ga ne može iskašljati.

   Poštovani, imam dijete od 13 mjeseci kojeg muči obilni i gusti sekret prilikom svake prehlade (što je otrpilike jednom u mjesec i pol dana). Sekret je toliko obilan da se budi u noći i guši jer ga ne može iskašljati, u nos mu kapamo otopinu vode i sljezovog korijena, aquamaris, effedrin, sad smo počeli pomalo i sa operilom, oralno bisolvon kapi 3 puta po 12 kapi. Zanima me je li taj sekret ostaje u plućima nakon prehlade i da li to može uzrokovati neke dodatne poteškoće i oboljenja ubuduće kao npr. astmu? Kako pravilno liječiti i dali možda trebamo pregled dok dječjeg pulmologa? Unaprijed hvala. I.D.

Ako sam dobro shvatila, vaše dijete je do sada bilo bolesno 6-7 puta, što je previše za dijete od 13 mjeseci koje ne ide u kolektiv (imate li starije dijete koje ide u vrtić?). 
   Sekrecija iz nosa tijekom prehlade je uobičajena stvar. Taj sekret se ne spušta u pluća nego ga dijete iskašlje ili proguta. 
   Nos je potrebno čistiti fiz. otopinom i samo po potrebi stavljati kapi, što će odlučiti pedijatar prilikom pregleda u akutnoj fazi bolesti. 
   Ako dijete do sada nije imalo bronhitisa ili upala pluća, mislim da ga najprije treba pregledati spec.otorinolaringolog, a potom, ako je potrebno i pulmolog.

   dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar, Poliklinika za dječje bolesti Dr.Sabol, www.poliklinika-sabol.hr
   


   
      
   
 Klinfo.hr 

Obilan sekret kod prehlada kod bebe od 13 mjeseci

<para>
 Moja starija kćer ima 6 godina, odlično se razvija, zdrava, bistra djevojčica zainteresirana za sve, učeći od starije djece u vrtićkoj grupi savladala je vještinu čitanja i pisanja, ma ono najlakše bih rekla s njom je sve išlo kao od šale i bez problema. Ono što me u zadnje vrijeme jako brine je njezina pretjerana empatija, osjetljivost, plačljivost...Oduvijek je bila sklona rasplakati se za čas, ali nekad je to bilo sredstvo za pokušati dobiti nešto, a sada... Još jedna bitna činjenica je da smo imali provalu u stan u lipnju te otada je dodatno uplašena i nedječji brižljiva oko svega. Evo da bih vam dočarala najlakše mi je navesti nekoliko primjera, u posljednjih nekoliko dana. 
</para>
<para>
 1. Mlađa sestra je bolesna, virozna, a ona plače, sekira se. Kad je viroza prošla, maloj opet počne curit nos, na što ja kažem kako se opet prehladila, a ona opet plače. 
 2. Djevojčica s kojom su se igrale neda njenoj mlađoj seki čizmice, ona je neutješna. 
 3. Starica prosi, damo joj, starica traži još jer navodi kako su joj isključili struju. Na to mi kažemo da nemamo, starica odlazi, a moje dijete plače jer toj baki nitko ne želi pomoći, a ona nema struju. 
 4. Jako se željela voziti vlakom, odlučim se ja iz grada vratiti u naše mjesto vlakom, na kolodvoru gledamo vozni red i ja kroz smijeh komentiram kako sam jednom za vrijeme studija sjela na neki vlak koji me odvezao puno dalje od našeg mjesta. Ona već plače i ne želi se voziti vlakom. 
 5. Šogor nam odštopava sudoper, a ona cijelo vrijeme plačljivo, zabrinuto prati, pita hoće li moći, što ćemo mi ako ne uspije... 
 6. U "dječjim poslima" uopće se ne zna nositi i boriti za sebe te se braniti, uvijek završi u suzama... 
 Uglavnom, sve su to neke situacije koje ne bi smjele dirati u dječje bezbrižno djetinjstvo. Inače, i sama sam izrazito emotivna osoba, ali ovo me brine. Ona se rodila s početkom našeg braka u kojem je bilo puno razmirica i nestabilnosti, pa se stalno bojim da je to rezultat njezine pretjerane emotivnosti. Radim u razrednoj nastavi kao učiteljica i zaista vidim da je pretjerano emotivnoj djeci jako teško, sve ih pogađa i stalno su u suzama, zabrinuti te samim time postižu lošije uspjehe. Trudim se, objašnjavam joj, ali ponekad mi ponestane strpljenja. Ne znam je li to samo faza? Molim Vas mišljenje i savjet. Trebam li tražiti pomoć? danci
</para>
<para>Draga Danci,</para>
<para>biti emotivan i empatičan može biti predivno jer nam to daje kapacitet da se povezujemo s drugima, da ostvarujemo duboke emocionalne odnose s njima. Međutim, ako ta ista emocionalnost prouzrokuje preveliku zabrinutost i neadekvatnu brižnost što itekako može utjecati na svakodnevno funkcioniranje, opuštenost, bezbrižnost, zaigranost i spontanost, tada je vrlo važno da se zapitamo zašto je tome tako, baš kao što ste to Vi učinili za svoju djevojčicu.</para>
<para>Ono što je izuzetno važno činiti kod djece koja su previše zabrinuta jest nježno, ali dosljedno, davati na razno razne načine do znanja da prepoznajete njezinu zabrinutost („Vidim da te brine...“) no da ste Vi odrasla osoba koja ste tu da vodite brigu o takvim stvarima („ali ja ću se pobrinuti da sve bude OK“). Kada su bračni odnosi turbolentni, djeca znaju preuzeti brigu o jednom ili oba roditelja na ovaj ili onaj način, odnosno ulaze u ulogu koja nije njihova – briga za roditelje na neadekvatan način. Primjerice, to može započeti time što se u takvoj situaciji s partnerom, nesvjesno koristi dijete kao izvor smirenja. Drugim riječima, dijete je to koje nas smiruje umjesto da bude obrnuto. Tako dijete postaje to koje se brine da roditelj ne bude tužan, da bude OK, umjesto da je obrnuto.</para>
<para>Kada se ovakvo ranije opisano ponašanje dovoljno dugo odvija, dijete se može početi početi pretjerano brinuti za druge, manje poznatim ili potpuno nepoznatim osobama. S jedne strane, društveno je prihvatljivo da se dijete razvija u empatičnu osobu koja se zna suosjećati s drugima. Međutim, vrlo je važno da se dijete i zna zauzeti za sebe, na asertivan, ja sam OK-ti si OK način. S tim stavom ono zna da je OK što se zauzima za sebe, što postavlja granicu u odnosu prema drugima (u suprotnom lako može doći do iskorištavanja), istovremeno vodeći računa da ne povrijedi namjerno drugu osobu. Dakle, jako je važno prepoznati tu granicu između svega navedenog.</para>
<para>Budući da ste naveli kako kod Vaše djevojčice to intenzivno traje 6 mjeseci, te da ste i sami vrlo emotivni, svakako bih Vam preporučila da se obratite psihologu. Ako u Vašem mjestu nema educiranog dječjeg psihologa, tada se obratite za roditeljsko savjetovanje. Jako je važno da prepoznate na koji način Vi prepoznajete i zadovoljavate vlastite emocije i emocionalne potrebe, te na koji način to čini Vaša djevojčica. Samim time što ste se već nama obratili, vidi se da ste motivirana majka koja, vjerujem, može učiniti puno toga za sebe i svoje djevojčice. Sretno!</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl.psiholog</emphasis>
 <emphasis>psihoterapeut, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Pretjerana empatija, suosjećajnost i plačljivost kod 6-godišnjakinje Poštovani, majka sam dviju djevojčica. 
    Moja starija kćer ima 6 godina, odlično se razvija, zdrava, bistra djevojčica zainteresirana za sve, učeći od starije djece u vrtićkoj grupi savladala je vještinu čitanja i pisanja, ma ono najlakše bih rekla s njom je sve išlo kao od šale i bez problema. Ono što me u zadnje vrijeme jako brine je njezina pretjerana empatija, osjetljivost, plačljivost...Oduvijek je bila sklona rasplakati se za čas, ali nekad je to bilo sredstvo za pokušati dobiti nešto, a sada... Još jedna bitna činjenica je da smo imali provalu u stan u lipnju te otada je dodatno uplašena i nedječji brižljiva oko svega. Evo da bih vam dočarala najlakše mi je navesti nekoliko primjera, u posljednjih nekoliko dana. 


   1. Mlađa sestra je bolesna, virozna, a ona plače, sekira se. Kad je viroza prošla, maloj opet počne curit nos, na što ja kažem kako se opet prehladila, a ona opet plače. 
   2. Djevojčica s kojom su se igrale neda njenoj mlađoj seki čizmice, ona je neutješna. 
   3. Starica prosi, damo joj, starica traži još jer navodi kako su joj isključili struju. Na to mi kažemo da nemamo, starica odlazi, a moje dijete plače jer toj baki nitko ne želi pomoći, a ona nema struju. 
   4. Jako se željela voziti vlakom, odlučim se ja iz grada vratiti u naše mjesto vlakom, na kolodvoru gledamo vozni red i ja kroz smijeh komentiram kako sam jednom za vrijeme studija sjela na neki vlak koji me odvezao puno dalje od našeg mjesta. Ona već plače i ne želi se voziti vlakom. 
   5. Šogor nam odštopava sudoper, a ona cijelo vrijeme plačljivo, zabrinuto prati, pita hoće li moći, što ćemo mi ako ne uspije... 
   6. U "dječjim poslima" uopće se ne zna nositi i boriti za sebe te se braniti, uvijek završi u suzama... 
   Uglavnom, sve su to neke situacije koje ne bi smjele dirati u dječje bezbrižno djetinjstvo. Inače, i sama sam izrazito emotivna osoba, ali ovo me brine. Ona se rodila s početkom našeg braka u kojem je bilo puno razmirica i nestabilnosti, pa se stalno bojim da je to rezultat njezine pretjerane emotivnosti. Radim u razrednoj nastavi kao učiteljica i zaista vidim da je pretjerano emotivnoj djeci jako teško, sve ih pogađa i stalno su u suzama, zabrinuti te samim time postižu lošije uspjehe. Trudim se, objašnjavam joj, ali ponekad mi ponestane strpljenja. Ne znam je li to samo faza? Molim Vas mišljenje i savjet. Trebam li tražiti pomoć? danci

Draga Danci,
biti emotivan i empatičan može biti predivno jer nam to daje kapacitet da se povezujemo s drugima, da ostvarujemo duboke emocionalne odnose s njima. Međutim, ako ta ista emocionalnost prouzrokuje preveliku zabrinutost i neadekvatnu brižnost što itekako može utjecati na svakodnevno funkcioniranje, opuštenost, bezbrižnost, zaigranost i spontanost, tada je vrlo važno da se zapitamo zašto je tome tako, baš kao što ste to Vi učinili za svoju djevojčicu.
Ono što je izuzetno važno činiti kod djece koja su previše zabrinuta jest nježno, ali dosljedno, davati na razno razne načine do znanja da prepoznajete njezinu zabrinutost („Vidim da te brine...“) no da ste Vi odrasla osoba koja ste tu da vodite brigu o takvim stvarima („ali ja ću se pobrinuti da sve bude OK“). Kada su bračni odnosi turbolentni, djeca znaju preuzeti brigu o jednom ili oba roditelja na ovaj ili onaj način, odnosno ulaze u ulogu koja nije njihova – briga za roditelje na neadekvatan način. Primjerice, to može započeti time što se u takvoj situaciji s partnerom, nesvjesno koristi dijete kao izvor smirenja. Drugim riječima, dijete je to koje nas smiruje umjesto da bude obrnuto. Tako dijete postaje to koje se brine da roditelj ne bude tužan, da bude OK, umjesto da je obrnuto.
Kada se ovakvo ranije opisano ponašanje dovoljno dugo odvija, dijete se može početi početi pretjerano brinuti za druge, manje poznatim ili potpuno nepoznatim osobama. S jedne strane, društveno je prihvatljivo da se dijete razvija u empatičnu osobu koja se zna suosjećati s drugima. Međutim, vrlo je važno da se dijete i zna zauzeti za sebe, na asertivan, ja sam OK-ti si OK način. S tim stavom ono zna da je OK što se zauzima za sebe, što postavlja granicu u odnosu prema drugima (u suprotnom lako može doći do iskorištavanja), istovremeno vodeći računa da ne povrijedi namjerno drugu osobu. Dakle, jako je važno prepoznati tu granicu između svega navedenog.
Budući da ste naveli kako kod Vaše djevojčice to intenzivno traje 6 mjeseci, te da ste i sami vrlo emotivni, svakako bih Vam preporučila da se obratite psihologu. Ako u Vašem mjestu nema educiranog dječjeg psihologa, tada se obratite za roditeljsko savjetovanje. Jako je važno da prepoznate na koji način Vi prepoznajete i zadovoljavate vlastite emocije i emocionalne potrebe, te na koji način to čini Vaša djevojčica. Samim time što ste se već nama obratili, vidi se da ste motivirana majka koja, vjerujem, može učiniti puno toga za sebe i svoje djevojčice. Sretno!

   Tatjana Gjurković, dipl.psiholog
   psihoterapeut, certificirani terapeut igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Pretjerana empatija, suosjećajnost i plačljivost kod 6-godišnjakinje

<para>
 Majka, prema važećem rješenju, treba viđati djecu svakog mjeseca jedanput, i to u Centru za socialnu skrb i pod nadzorom socijalnog radnika. Djeca su uzrasta 9, 14 i 15 godina i odbijaju da se viđaju s majkom, kao i svaki vid kontakta (telefon, skype, facebook i 
 sl). Majka inzistira da djecu viđa terminom koji je utvrđen rješenjem i pod gore navedenim uvjetima. Mene zanima vaše mišljenje, da li smatrate da je u interesu djece da viđaju majku iako oni izričito odbijaju? Prethodni kontakti koji su obavljani u Cetntru su jako loše prošli, djeca su bila uzrujana, majku su nazivala pogrdnim imenima i td. Da li smatrate da bi eventualno trebalo majci savjetovati da ne inzistira, bar za sada, na kontaktima, jer se nakon njih odnosi majke i djece samo dodatno zakompliciraju? Unaprijed vam puno hvala na odogovoru, pomoći ćete mi neizmjerno. Pozdrav. lela
</para>
<para>Draga Lela,</para>
<para>svako dijete voli svoja oba roditelja. Zašto djeca ne žele vidjeti majku, stvar je stručnjaka koji to mogu procijeniti kako bi djetetu pomogli. Činjenica jest da situacija u kojoj dijete neće kod roditelja ili ga odbija nije uobičajena i ona može biti posljedica:
a) zlostavljanja djeteta koje je od toga roditelja doživjelo
b) djetetovo zadovoljavanje potrebe roditelja s kojim živi, a koji možda to odbijanje postavlja kao uvjet svoje ljubavi prema djetetu</para>
<para>Dijete koje odbacuje jednoga roditelja bez racionalnog razloga, kasnije, kad shvati što je činilo, u pravilu postaje vrlo nesretno, a posljedice mogu biti teške po dijete, uključujući i odbacivanja roditelja koji im, kad je bilo potrebno, nije pomogao prevladati takvo ponašanje. Ima i djece koja i kad odrastu dalje odbijaju roditelja kojega su odbijala kao dijete jer im je prebolno nositi se s osjećajem krivnje zbog prijašnjeg ponašanja. Ta djeca često kao adolescenti i odrasle osobe imaju problematične veze s drugim ljudima i problematične partnerske odnose.</para>
<para>U svakom slučaju, takvo ponašanje djeteta nije dobro podržavati ako za njega ne postoje racionalni razlozi (teško zlostavljanje i sl.), te bi svakako savjetovala da se djecu uputi stručnjacima koji će moći procijeniti o čemu se radi i adekvatno reagirati na postojeću situaciju.</para>
<para>
 <emphasis>Kristina Bačkonja, dipl. psiholog</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djeca nakon razvoda roditelja ne žele viđati majku iako imaju na to pravo Poštovane psihologinje, obaraćam vam se sa jednim jako delikatnim pitanjem. Naime, riječ je o djeci razvedenih roditelja, koja su nakon jako turbulentnog razvoda ostala sa ocem. 
    Majka, prema važećem rješenju, treba viđati djecu svakog mjeseca jedanput, i to u Centru za socialnu skrb i pod nadzorom socijalnog radnika. Djeca su uzrasta 9, 14 i 15 godina i odbijaju da se viđaju s majkom, kao i svaki vid kontakta (telefon, skype, facebook i 
   sl). Majka inzistira da djecu viđa terminom koji je utvrđen rješenjem i pod gore navedenim uvjetima. Mene zanima vaše mišljenje, da li smatrate da je u interesu djece da viđaju majku iako oni izričito odbijaju? Prethodni kontakti koji su obavljani u Cetntru su jako loše prošli, djeca su bila uzrujana, majku su nazivala pogrdnim imenima i td. Da li smatrate da bi eventualno trebalo majci savjetovati da ne inzistira, bar za sada, na kontaktima, jer se nakon njih odnosi majke i djece samo dodatno zakompliciraju? Unaprijed vam puno hvala na odogovoru, pomoći ćete mi neizmjerno. Pozdrav. lela

Draga Lela,
svako dijete voli svoja oba roditelja. Zašto djeca ne žele vidjeti majku, stvar je stručnjaka koji to mogu procijeniti kako bi djetetu pomogli. Činjenica jest da situacija u kojoj dijete neće kod roditelja ili ga odbija nije uobičajena i ona može biti posljedica:
a) zlostavljanja djeteta koje je od toga roditelja doživjelo
b) djetetovo zadovoljavanje potrebe roditelja s kojim živi, a koji možda to odbijanje postavlja kao uvjet svoje ljubavi prema djetetu
Dijete koje odbacuje jednoga roditelja bez racionalnog razloga, kasnije, kad shvati što je činilo, u pravilu postaje vrlo nesretno, a posljedice mogu biti teške po dijete, uključujući i odbacivanja roditelja koji im, kad je bilo potrebno, nije pomogao prevladati takvo ponašanje. Ima i djece koja i kad odrastu dalje odbijaju roditelja kojega su odbijala kao dijete jer im je prebolno nositi se s osjećajem krivnje zbog prijašnjeg ponašanja. Ta djeca često kao adolescenti i odrasle osobe imaju problematične veze s drugim ljudima i problematične partnerske odnose.
U svakom slučaju, takvo ponašanje djeteta nije dobro podržavati ako za njega ne postoje racionalni razlozi (teško zlostavljanje i sl.), te bi svakako savjetovala da se djecu uputi stručnjacima koji će moći procijeniti o čemu se radi i adekvatno reagirati na postojeću situaciju.

   Kristina Bačkonja, dipl. psiholog


   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djeca nakon razvoda roditelja ne žele viđati majku iako imaju na to pravo

<para>
 Iva
</para>
<para>Draga Iva,</para>
<para>To ovisi o motoričkom razvoju, no većina djeca bi se trebala moći sama tuširati između 5 godine uz nadzor. Radi poticanja djetetove samostalnosti, dobro je da se započne postepeno s uvođenjem tuširanja. Pa tako se primjerice djetetu može dati da se samo nasapuna i tome sl.</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl.psiholog</emphasis>
 <emphasis>psihoterapeut, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

U kojoj dobi bi se djeca trebala moći sama tuširati? S koliko godina se dijete treba početi samo kupati (tuširati)? Iva

Draga Iva,

To ovisi o motoričkom razvoju, no većina djeca bi se trebala moći sama tuširati između 5. i 8. 
    Iva

Draga Iva,
To ovisi o motoričkom razvoju, no većina djeca bi se trebala moći sama tuširati između 5 godine uz nadzor. Radi poticanja djetetove samostalnosti, dobro je da se započne postepeno s uvođenjem tuširanja. Pa tako se primjerice djetetu može dati da se samo nasapuna i tome sl.

   Tatjana Gjurković, dipl.psiholog
   psihoterapeut, certificirani terapeut igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

U kojoj dobi bi se djeca trebala moći sama tuširati?

<para>
 Sa bakom i dedom se odlično slaže i svaki puta želi bez ikakvih problema ostati kod njih kada dođe vikendom na čuvanje. Inače ju preko tjedna čuva teta čuvalica sa kojom također nema nikakvih problema sa ostavljanjem i moja curica dobro zna da svaki dan poslije posla suprug i ja dolazimo po nju. Moje je pitanje dal će ona patiti jer suprug i ja nećemo biti sa njom tih mjesec dana i dal to odvajanje ikako može utjecati na nju? Dal će možda pomisliti da smo ju suprug i ja napustili pošto nas dugo neće vidjeti jer mislimo dolaziti samo vikendom u posjetu na jedan dan? Premala je da joj objasnim i radi toga me to odvajanje užasava mada sam svjesna da će joj na moru biti puno bolje nego u zagušljivom i pregrijanom gradu. Unaprijed hvala na odgovoru, P
</para>
<para>Draga P,</para>
<para>unatoč tome što dobro reagira na baku i dedu te sam duboko uvjerena da ju jako puno vole i raduju se vremenu provođenja s njom, ona je još jako mala i treba Vas i svog tatu više nego baku i dedu ili čisti zrak i more. Tako da Vam nikako ne bih preporučila tako dugotrajno odvajanje od vas.</para>
<para>U dobi između prve i druge godine djetetova života, strah od odvajanja od roditelja, odnosno separacijski strah se pojačava zbog čega je osobito važno pružiti djetetu objašnjenje zašto je potrebno odvajanje od Vas dok Vi radite, omogućiti joj održavanje već stečenih navika i ponašanja (ritam i način zadovoljavanja primarnih potreba: ishrane, spavanja, pražnjenja) jer joj taj ritam daje osjećaj sigurnosti, te joj omogućiti postepeno produžavanje boravka bez Vas što podrazumijeva nekoliko sati dnevno, a ne nekoliko dana u komadu.</para>
<para>Bez obzira koliko želite da ne bude u zagušljivom i pregrijanom gradu, nema veće sreće za dijete nego ono vrijeme koje provodi sa svojim roditeljima. More, baka i djed su predivno i važno iskustvo, ali uz Vas, nikako bez Vas (ili bez Vas na nekoliko sati).</para>
<para>Pozdrav,</para>
<para>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
</para>

Pustiti bebu (14 mjeseci) samu na more s bakom i djedom ili ne? Poštovani, Imam curicu od 14 mjeseci i željela bi ju ove godine poslati sa svojim roditeljima na more na mjesec dana. 
    Sa bakom i dedom se odlično slaže i svaki puta želi bez ikakvih problema ostati kod njih kada dođe vikendom na čuvanje. Inače ju preko tjedna čuva teta čuvalica sa kojom također nema nikakvih problema sa ostavljanjem i moja curica dobro zna da svaki dan poslije posla suprug i ja dolazimo po nju. Moje je pitanje dal će ona patiti jer suprug i ja nećemo biti sa njom tih mjesec dana i dal to odvajanje ikako može utjecati na nju? Dal će možda pomisliti da smo ju suprug i ja napustili pošto nas dugo neće vidjeti jer mislimo dolaziti samo vikendom u posjetu na jedan dan? Premala je da joj objasnim i radi toga me to odvajanje užasava mada sam svjesna da će joj na moru biti puno bolje nego u zagušljivom i pregrijanom gradu. Unaprijed hvala na odgovoru, P

Draga P,
unatoč tome što dobro reagira na baku i dedu te sam duboko uvjerena da ju jako puno vole i raduju se vremenu provođenja s njom, ona je još jako mala i treba Vas i svog tatu više nego baku i dedu ili čisti zrak i more. Tako da Vam nikako ne bih preporučila tako dugotrajno odvajanje od vas.
U dobi između prve i druge godine djetetova života, strah od odvajanja od roditelja, odnosno separacijski strah se pojačava zbog čega je osobito važno pružiti djetetu objašnjenje zašto je potrebno odvajanje od Vas dok Vi radite, omogućiti joj održavanje već stečenih navika i ponašanja (ritam i način zadovoljavanja primarnih potreba: ishrane, spavanja, pražnjenja) jer joj taj ritam daje osjećaj sigurnosti, te joj omogućiti postepeno produžavanje boravka bez Vas što podrazumijeva nekoliko sati dnevno, a ne nekoliko dana u komadu.
Bez obzira koliko želite da ne bude u zagušljivom i pregrijanom gradu, nema veće sreće za dijete nego ono vrijeme koje provodi sa svojim roditeljima. More, baka i djed su predivno i važno iskustvo, ali uz Vas, nikako bez Vas (ili bez Vas na nekoliko sati).
Pozdrav,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Pustiti bebu (14 mjeseci) samu na more s bakom i djedom ili ne?

<para>
 Poštovanje, imam bebicu 3 mjeseca staru Već par puta u stolici joj se pojavljuje sluzava krv, u obliku končića. Beba doji ali je jako nemirna pri dojenju i kada spava dešava se da se trzne i zgrči nogice kao da je trbuh zaboli i onda se probudi, ali opet brzo zaspi. Nalaz na solmonelu i bakterije je negativan, na tragove krvi također negativan (mada sam nosila stolicu bez te sukrvice na analizu). Inače u zadnje vrijeme joj je stolica dosta sluzava i malo zelenkasta ali ona sama odbije dojku (neće više). Molim vas da mi kažete što bi moglo biti u pitanju.
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Poštovana,<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Prije nekih 2-3 mjeseca sam odgovorila na slično pitanje na ovom portalu. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Bitno je znati da se svježa krv u stolici kod dojenčeta najčešće pojavljuje u sklopu crijevne infekcije (virusne ili bakterijske), kao posljedica preosjetljivosti na proteine kravljeg mlijeka (adaptirani mliječni pripravak u prehrani ili čak mlijeko i mliječne prerađevine u prehrani majke), te zbog ragada analne regije koje nastanu kod istiskivanja tvrde stolice.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Savjetujem Vam da pri prvoj ponovnoj pojavi krvi u stolici uzmete uzorak i što prije ga ponovo dostavite na bakteriološku i virusološku analizu (za ovu potonju stolica mora biti svježa). Pedijatar mora detaljno pregledati dijete u potrazi za ragadama. Ako isključite navedena dva uzroka ostaje Vam samo da se obratite gastroenterologu i proširite obradu po njegovim preporukama.<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Srdačan pozdrav<hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Dr. Matilda Kovač Šižgorić <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>spec.pedijatar, subspecijalist pedijatrijske neurologije</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Sluzava krv u stolici 3-mjesečne bebe Poštovanje, imam bebicu 3 mjeseca staru. Već par puta u stolici joj se pojavljuje sluzava krv, u obliku končića. Poštovanje, imam bebicu 3 mjeseca staru. 
   Poštovanje, imam bebicu 3 mjeseca staru Već par puta u stolici joj se pojavljuje sluzava krv, u obliku končića. Beba doji ali je jako nemirna pri dojenju i kada spava dešava se da se trzne i zgrči nogice kao da je trbuh zaboli i onda se probudi, ali opet brzo zaspi. Nalaz na solmonelu i bakterije je negativan, na tragove krvi također negativan (mada sam nosila stolicu bez te sukrvice na analizu). Inače u zadnje vrijeme joj je stolica dosta sluzava i malo zelenkasta ali ona sama odbije dojku (neće više). Molim vas da mi kažete što bi moglo biti u pitanju.
   
   Poštovana,
   Prije nekih 2-3 mjeseca sam odgovorila na slično pitanje na ovom portalu. Bitno je znati da se svježa krv u stolici kod dojenčeta najčešće pojavljuje u sklopu crijevne infekcije (virusne ili bakterijske), kao posljedica preosjetljivosti na proteine kravljeg mlijeka (adaptirani mliječni pripravak u prehrani ili čak mlijeko i mliječne prerađevine u prehrani majke), te zbog ragada analne regije koje nastanu kod istiskivanja tvrde stolice.
   Savjetujem Vam da pri prvoj ponovnoj pojavi krvi u stolici uzmete uzorak i što prije ga ponovo dostavite na bakteriološku i virusološku analizu (za ovu potonju stolica mora biti svježa). Pedijatar mora detaljno pregledati dijete u potrazi za ragadama. Ako isključite navedena dva uzroka ostaje Vam samo da se obratite gastroenterologu i proširite obradu po njegovim preporukama.
   Srdačan pozdrav
   Dr. Matilda Kovač Šižgorić spec.pedijatar, subspecijalist pedijatrijske neurologije

   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Sluzava krv u stolici 3-mjesečne bebe

<para>
 Već 5 mjeseci hrani se samo sirovim povrćem, klicama, žitaricama - ugalvnom je to sirova hrana, bez mesa, mlijeka, jaja i ostalih namirnica. Gleda u sunce nekoliko puta dnevno i slične stvari. Problem je što ono sada svima nameće to svoje razmišljanje, govori kako se svi mi hranimo nezdravo (ona ima 34 godine i od prije 5 mj. i ona se hranila "nezdravo"). Nastao je razdor u cijeloj obitelji, došlo je i do bračnih problema jer i svom suprugu nameće tu vrstu ishrane koju on izričito odbija. Na nju nitko ne može utjecati, pokušali su i roditelji na što im je ona rekla da je to njezin izbor. Da, naglasim, nisu išli razgovarati s njom kako bi ju odgovorili od tog načina prehrane, već su joj pokušali objasniti kako to nije dobro za dijete. Jer mala raste i razvija se, a ona joj uskraćuje osnovne namirnice. Silom mora jesti tu hranu, a ne želi. Ona je uvjerena kako smo mi svi u krivu, stalno nam priča o tome. Naporna je svima. Htjela bi reći da je njezin jedini razlog prelaska na tu vrstu prehrane njen izbor, nije imala viška kilograma ili bilo što drugo, jednostavno, ona to želi. Razmišljali smo o tome obavjestiti CZSS ali ne želimo stvoriti još veće probleme. Molim pomoć.. bilo kakvu. Hvala, x
</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>Svakako bih Vas uputila da vrlo otvoreno porazgovarate sa šogoricom i njenim mužem o tome da se dijete izlaže rizicima po njegovo zdravlje i razvoj. U razgovoru možete šogorici objasniti da poštujete njene izbore i poglede na svijet i da ste isto tako jako zabrinuti za zdravlje njene kćeri, odnosno vaše nećakinje. Možete joj također objasniti da se vaše poimanje zdrave prehrane bitno razlikuje od njenog.</para>
<para>Njeno je legitimno pravo, kao punoljetne osobe da živi na način koji joj odgovara (naravno u skladu sa zakonom). Svom djetetu može prepustiti odluku hoće li živjeti po tim principima kada postane punoljetna i pred zakonom odgovorna osoba. Do tada je zakonska dužnost svih da štite interese i zdravlje djeteta, tj. po zakonu smo dužni reagirati.</para>
<para>U nastavku je dio obiteljskog zakona:</para>
<para>Članak 92.
(1) Roditelji su dužni skrbiti o životu i zdravlju djeteta i omogućiti mu korištenje mjera za unaprjeđenje, čuvanje i vraćanje zdravlja, sukladno propisima iz područja zdravstva i zahtjevima medicinske znanosti.</para>
<para>Članak 108.
(1) Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.
(2) Centar za socijalnu skrb dužan je odmah po primitku obavijesti iz stavka 1. ovoga članka ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava.</para>
<para>Članak 115.
Sud će roditelju koji nije zaštitio dijete od roditelja koji zlorabi roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava, radi zaštite dobrobiti djeteta, izreći mjeru iz članka 111. ili 114. ovoga Zakona, vodeći računa o okolnostima slučaja.</para>
<para>S ovim je povezano:</para>
<para>Članak 111.
(1) Sud će u izvanparničnom postupku roditelju koji u većoj mjeri zanemaruje podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta, oduzeti pravo da živi sa svojim djetetom i odgaja ga, te će dijete povjeriti na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi.
(2) Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta primjerice ako ne skrbi dovoljno o prehrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći, redovitom pohađanju škole, ne sprječava dijete u štetnom druženju, zabranjenim noćnim izlascima, skitnji, prosjačenju ili krađi.
(3) Roditelju koji nije pravodobno obavijestio nadležni centar za socijalnu skrb ili nije sam poduzeo ništa za zaštitu djeteta od postupaka iz stavka 1. ovoga članka koje počini drugi roditelj ili članovi obiteljske zajednice, izreći će se mjera iz stavka 1. ovoga članka.
(4) Roditelju koji nije poduzeo ništa za zaštitu djeteta od štetnih postupaka drugih osoba izreći će se mjera iz stavka 1. ovoga članka.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut i dipl. socijalni radnik, <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Majka kćerki nameće stil prehrane koji može naštetiti njezinu razvoju i zdravlju Poštovana! Imam pitanje, i radi se o djetetu suprugove sestre, dakle o nećakinji. Naime, djevojčica ima 8 godina. I problem nije s njom, već s njezinom majkom. 
    Već 5 mjeseci hrani se samo sirovim povrćem, klicama, žitaricama - ugalvnom je to sirova hrana, bez mesa, mlijeka, jaja i ostalih namirnica. Gleda u sunce nekoliko puta dnevno i slične stvari. Problem je što ono sada svima nameće to svoje razmišljanje, govori kako se svi mi hranimo nezdravo (ona ima 34 godine i od prije 5 mj. i ona se hranila "nezdravo"). Nastao je razdor u cijeloj obitelji, došlo je i do bračnih problema jer i svom suprugu nameće tu vrstu ishrane koju on izričito odbija. Na nju nitko ne može utjecati, pokušali su i roditelji na što im je ona rekla da je to njezin izbor. Da, naglasim, nisu išli razgovarati s njom kako bi ju odgovorili od tog načina prehrane, već su joj pokušali objasniti kako to nije dobro za dijete. Jer mala raste i razvija se, a ona joj uskraćuje osnovne namirnice. Silom mora jesti tu hranu, a ne želi. Ona je uvjerena kako smo mi svi u krivu, stalno nam priča o tome. Naporna je svima. Htjela bi reći da je njezin jedini razlog prelaska na tu vrstu prehrane njen izbor, nije imala viška kilograma ili bilo što drugo, jednostavno, ona to želi. Razmišljali smo o tome obavjestiti CZSS ali ne želimo stvoriti još veće probleme. Molim pomoć.. bilo kakvu. Hvala, x

Poštovana,
Svakako bih Vas uputila da vrlo otvoreno porazgovarate sa šogoricom i njenim mužem o tome da se dijete izlaže rizicima po njegovo zdravlje i razvoj. U razgovoru možete šogorici objasniti da poštujete njene izbore i poglede na svijet i da ste isto tako jako zabrinuti za zdravlje njene kćeri, odnosno vaše nećakinje.  Možete joj također objasniti da se vaše poimanje zdrave prehrane bitno razlikuje od njenog.
Njeno je legitimno pravo, kao punoljetne osobe da živi na način koji joj odgovara (naravno u skladu sa zakonom). Svom djetetu može prepustiti odluku hoće li živjeti po tim principima kada postane punoljetna i pred zakonom odgovorna osoba. Do tada je zakonska dužnost svih da štite interese i zdravlje djeteta, tj. po zakonu smo dužni reagirati.
U nastavku je dio obiteljskog zakona:
Članak 92.
(1) Roditelji su dužni skrbiti o životu i zdravlju djeteta i omogućiti mu korištenje mjera za unaprjeđenje, čuvanje i vraćanje zdravlja, sukladno propisima iz područja zdravstva i zahtjevima medicinske znanosti.
Članak 108.
(1) Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.
(2) Centar za socijalnu skrb dužan je odmah po primitku obavijesti iz stavka 1. ovoga članka ispitati slučaj i poduzeti mjere za zaštitu djetetovih prava.
Članak 115.
Sud će roditelju koji nije zaštitio dijete od roditelja koji zlorabi roditeljske odgovornosti, dužnosti i prava, radi zaštite dobrobiti djeteta, izreći mjeru iz članka 111. ili 114. ovoga Zakona, vodeći računa o okolnostima slučaja.
S ovim je povezano:
Članak 111.
(1) Sud će u izvanparničnom postupku roditelju koji u većoj mjeri zanemaruje podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta, oduzeti pravo da živi sa svojim djetetom i odgaja ga, te će dijete povjeriti na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi.
(2) Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta primjerice ako ne skrbi dovoljno o prehrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći, redovitom pohađanju škole, ne sprječava dijete u štetnom druženju, zabranjenim noćnim izlascima, skitnji, prosjačenju ili krađi.
(3) Roditelju koji nije pravodobno obavijestio nadležni centar za socijalnu skrb ili nije sam poduzeo ništa za zaštitu djeteta od postupaka iz stavka 1. ovoga članka koje počini drugi roditelj ili članovi obiteljske zajednice, izreći će se mjera iz stavka 1. ovoga članka.
(4) Roditelju koji nije poduzeo ništa za zaštitu djeteta od štetnih postupaka drugih osoba izreći će se mjera iz stavka 1. ovoga članka.
Sretno,

   Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut i dipl. socijalni radnik, Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Majka kćerki nameće stil prehrane koji može naštetiti njezinu razvoju i zdravlju

<para> Sa osam mjeseci počela sam mu davati dnevno jednu bočicu bebimila (isključivo jer voli bočicu, i dalje dojim). Sada je nalaz ponovno pozitivan. Molim Vas ak</para>
<para>
 Imam sina starog 9 mjeseci. U dobi od 2 mjeseca imao je jaki dermatitis i tjemenicu. Nadležna pedijatrica uputila nas je na uzimanje uzoraka stolica (tri stolice skupljali smo tri dana). Uzorak je bio pozitivan na laktozu. Kako sam isključivo dojila, dobila sam uputu da prestanem konzumirati laktozu. Nakon mjesec dana nalaz je ponovno bio pozitivan pa sam ja tijekom ljeta bila na strogoj dijeti da bi nalaz sa šest mjeseci starosti dijeteta bio negativan. Ponovno samo dobili negativan nalaz i nakon što sam ja počela naveliko konzumirati laktozu. Sa osam mjeseci počela sam mu davati dnevno jednu bočicu bebimila (isključivo jer voli bočicu, i dalje dojim). Sada je nalaz ponovno pozitivan. Molim Vas ako mi možete objasniti o kakvoj se to alergiji radi, što da napravim i što mogu očekivati u budućnosti? Naime, on nema nikakvih smetnji, nema više ni dermatitis (otkrili smo a-dermu). Hvala. IĐS
</para>
<para>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Alergija na mlijeko i intolerancija laktoze se često poistovjećuju, iako se radi o dva različita stanja. Postoji mogućnost da Vaše dijete ne podnosi ili slabije podnosi laktozu (mliječni šećer) zbog snižene aktivnosti specifičnog enzima (laktaza) u tankom crijevu, pa se u tom slučaju ne može govoriti o alergiji. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Stvarna alergija na laktozu vrlo je rijetka. Nepodnošenje (intolerancija) laktoze obično je prolazna pojava, a javlja se nakon akutnih proljeva, npr. virusne prirode. Ukoliko je aktivnost laktaze slaba ili je tijelo ne proizvodi, laktoza se ne može probaviti u tankom crijevu, odlazi u debelo crijevo, gdje djelovanjem bakterija dolazi do stvaranja plinova. Oni pak dovode do bolova u trbuhu, osjećaja nadutosti i proljeva. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>Alergija na protein kravljeg mlijeka javlja se u 2,5% dojenčadi i djece do druge godine života i najčešća je alergijska reakcija djece te dobi. Ovo se tumači činjenicom da mlijeko sadrži dvadesetak antigenih komponenti, a svaka može izazvati alergijsku reakciju. U djece je najčešća alergija na alfa laktalbumin, a rjeđe na kazein.</para>
<para>Simptomi mogu biti različiti; u dojenačkoj dobi najčešće su to kožne promjene tipa atopijskog dermatitisa, probavne smetnje: proljevi, povraćanje, nenapredovanje na težini ili rijetko simptomi od strane respiratornog sustava. Dijagnoza se postavlja kožnim prick testom i određivanjem imunoglobulina IgE u krvi, a može se učiniti u rano dojenačko doba.</para>
<para>Iz vašeg sam pitanja zaključila da dijete sada nema nikakvih tegoba, pa ne treba raditi nikakvu obradu. U slučaju da se neki od ranije opisanih simptoma jave, obratite se pedijatru koji će indicirati potrebnu obradu. <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>dr. Svjetlana Bela Klancir, spec.pedijatar</emphasis>
 <hmn:linebreak xmlns:hmn="https://web.burza.hr/xmlns/humanapi/embed"/>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.poliklinika-sabol.hr">Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol</ulink>
 </emphasis>
</para>

Dojenje i alergija na laktozu kod bebe  Ponovno samo dobili negativan nalaz i nakon što sam ja počela naveliko konzumirati laktozu.  Sa osam mjeseci počela sam mu davati dnevno jednu bočicu bebimila (isključivo jer voli bočicu, i dalje dojim). Sada je nalaz ponovno pozitivan. Molim Vas ak

   Imam sina starog 9 mjeseci. U dobi od 2 mjeseca imao je jaki dermatitis i tjemenicu. Nadležna pedijatrica uputila nas je na uzimanje uzoraka stolica (tri stolice skupljali smo tri dana). Uzorak je bio pozitivan na laktozu. Kako sam isključivo dojila, dobila sam uputu da prestanem konzumirati laktozu. Nakon mjesec dana nalaz je ponovno bio pozitivan pa sam ja tijekom ljeta bila na strogoj dijeti da bi nalaz sa šest mjeseci starosti dijeteta bio negativan. Ponovno samo dobili negativan nalaz i nakon što sam ja počela naveliko konzumirati laktozu. Sa osam mjeseci počela sam mu davati dnevno jednu bočicu bebimila (isključivo jer voli bočicu, i dalje dojim). Sada je nalaz ponovno pozitivan. Molim Vas ako mi možete objasniti o kakvoj se to alergiji radi, što da napravim i što mogu očekivati u budućnosti? Naime, on nema nikakvih smetnji, nema više ni dermatitis (otkrili smo a-dermu). Hvala. IĐS


   Alergija na mlijeko i intolerancija laktoze se često poistovjećuju, iako se radi o dva različita stanja. Postoji mogućnost da Vaše dijete ne podnosi ili slabije podnosi laktozu (mliječni šećer) zbog snižene aktivnosti specifičnog enzima (laktaza) u tankom crijevu, pa se u tom slučaju ne može govoriti o alergiji. 
   Stvarna alergija na laktozu vrlo je rijetka. Nepodnošenje (intolerancija) laktoze obično je prolazna pojava, a javlja se nakon akutnih proljeva, npr. virusne prirode. Ukoliko je aktivnost laktaze slaba ili je tijelo ne proizvodi, laktoza se ne može probaviti u tankom crijevu, odlazi u debelo crijevo, gdje djelovanjem bakterija dolazi do stvaranja plinova. Oni pak dovode do bolova u trbuhu, osjećaja nadutosti i proljeva. 
   Alergija na protein kravljeg mlijeka javlja se u 2,5% dojenčadi i djece do druge godine života  i najčešća je alergijska reakcija djece te dobi. Ovo se tumači činjenicom da mlijeko sadrži dvadesetak antigenih komponenti, a svaka može izazvati alergijsku reakciju. U djece je najčešća alergija na alfa laktalbumin, a rjeđe na kazein.
Simptomi mogu biti različiti; u dojenačkoj dobi najčešće su to kožne promjene tipa atopijskog dermatitisa, probavne smetnje: proljevi, povraćanje, nenapredovanje na težini ili rijetko simptomi od strane respiratornog sustava. Dijagnoza se postavlja kožnim prick testom i određivanjem imunoglobulina IgE u krvi, a može se učiniti u rano dojenačko doba.
Iz vašeg sam pitanja zaključila da dijete sada nema nikakvih tegoba, pa ne treba raditi nikakvu obradu. U slučaju da se  neki od ranije opisanih simptoma jave, obratite  se pedijatru koji će indicirati potrebnu obradu. 
   
   dr. Svjetlana Bela Klancir,  spec.pedijatar
   
   
      Poliklinika za dječje biolesti dr.Sabol
   
 Klinfo.hr 

Dojenje i alergija na laktozu kod bebe

<para>
Draga mama,</para>
<para>Ispričajte mu ono što će se dogoditi kroz priču. Da bi bilo slikovitije i njemu interesantnije, možete se koristiti i lutkama, autićima, bilo s čim se inače igra, a što će predstavljati osobe iz njegovog svakodnevnog života i doktore.
Primjerice: jedan autić je on, jedan autić ste Vi kao mama, jedan autić je tata. I onda mu reći kako će autić-mama i autić- tata otići sa autićem-dijete u bolnicu (i odete doista negdje gdje je "kao" bolnica). Onda autić-dijete ostaje s doktorima (i nadam se i sa Vama – bilo bi jako dobro, ako je ikako moguće da budete noću s njim jer je to doista stresan trenutak u kojem dijete itekako treba roditelja). Možete onda staviti masku na glavu (ako znate da će imat masku) i tako glumiti autić-doktora. Autić–doktor pregleda autić–dijete i odveze ga u salu gdje on spava, a autić-doktor se brine za autića-dijete. Onda autić-dijete odvezu u sobu gdje ga autić-mama dočeka, poljubi, zagrli, utješi i itd.
Njegova simbolička igra (to je ova igra kroz autiće) se još razvija i moguće je da će ponavljati ovu priču koju ste mu Vi ispričali jer je trenutno više u fazi imitacije. To je ok. Isto je ok, ako će imati bilo kakva pitanja vezana za sve to, da mu odgovorite (naravno, na njemu primjeren način).
No isto tako, imajte na umu kako mu ovim načinom možete samo malo približiti što će mu se događati i da to ne znači da se neće jako plakati ili biti jako uplašen. Djeca najviše uče kroz svoje iskustvo, i dok nemaju to iskustvo, ne razumiju u potpunosti što će ih čekati. Zato je, važnije od same pripreme što ga čeka, biti uz njega svo vrijeme koje je moguće (osobito po noći, ako je to ikako moguće), kako biste ga mogli u datom trenutku smiriti, utješiti, biti uz njega i tako mu pomoći iznova potvrditi osjećaj sigurnosti koji ima uz Vas.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Kako pripremiti 2-godišnjaka na odlazak u bolnicu i operaciju? Moj sin, star 2 godine mora na operaciju zbog hipospadije. Kako ga pripremiti na operaciju i što mu reći, a da razmije u tako maloj dobi? E. 
Draga mama,
Ispričajte mu ono što će se dogoditi kroz priču. Da bi bilo slikovitije i njemu interesantnije, možete se koristiti i lutkama, autićima, bilo s čim se inače igra, a što će predstavljati osobe iz njegovog svakodnevnog života i doktore.
Primjerice: jedan autić je on, jedan autić ste Vi kao mama, jedan autić je tata. I onda mu reći kako će autić-mama i autić- tata otići sa autićem-dijete u bolnicu (i odete doista negdje gdje je "kao" bolnica). Onda autić-dijete ostaje s doktorima  (i nadam se i sa Vama – bilo bi jako dobro, ako je ikako moguće da budete noću s njim jer je to doista stresan trenutak u kojem dijete itekako treba roditelja). Možete onda staviti masku na glavu (ako znate da će imat masku) i tako glumiti autić-doktora. Autić–doktor pregleda autić–dijete i odveze ga u salu gdje on spava, a autić-doktor se brine za autića-dijete. Onda autić-dijete odvezu u sobu gdje ga autić-mama dočeka, poljubi, zagrli, utješi i itd.
Njegova simbolička igra (to je ova igra kroz autiće) se još razvija i moguće je da će ponavljati ovu priču koju ste mu Vi ispričali jer je trenutno više u fazi imitacije. To je ok. Isto je ok, ako će imati bilo kakva pitanja vezana za sve to, da mu odgovorite (naravno, na njemu primjeren način).
No isto tako, imajte na umu kako mu ovim načinom možete samo malo približiti što će mu se događati i da to ne znači da se neće jako plakati ili biti jako uplašen. Djeca najviše uče kroz svoje iskustvo, i dok nemaju to iskustvo, ne razumiju u potpunosti što će ih čekati. Zato je, važnije od same pripreme što ga čeka, biti uz njega svo vrijeme koje je moguće (osobito po noći, ako je to ikako moguće), kako biste ga mogli u datom trenutku smiriti, utješiti, biti uz njega i tako mu pomoći iznova potvrditi osjećaj sigurnosti koji ima uz Vas.
Sretno,

   Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Kako pripremiti 2-godišnjaka na odlazak u bolnicu i operaciju?

<para/>
<para>
 U zadnje vrijeme se intenzivno druži sa djevojčicom iz razreda s kojom se jako dobro slaže, s obzirom da imaju povjerenje jedna u drugu, prijateljica joj se povjerila da ju je na putu do kuće presreo nekakav "manijak" koji joj nije ništa radio samo nešto rekao i otišao. Ona je ispričala o tome svojim roditeljima a i mojoj kćeri u namjeri da je upozori, a ne preplaši. 
 Što je kod nje stvorilo veliko opterećenje i paniku, jer su o tome svakodnevno pričale kroz nekoliko dana (ona si je umislila da će ju kad zaspi napasti nenekav debeli čovjek u čizmama i mantilu i sa kapom-šeširom - to je njezin opis...).
 Kad sam to sve polako otkrila kod nje i zamolila ih da o tome njih dvije ne pričaju, te pokušala s njom razgovarati da ga izbaci iz glave, da je sigurna, i da smo mi uz nju, da prije odlaska na spavanje razgovarmo i o drugim stvarima a tokom dana i o tome. Pa bi Vas molila za nekakav savijet ili da potražimo stručnu pomoć jer želim da moja djevojčica opet bude ono veselo i zaigrano dijete koje je do sada bila. Unaprijed zahvalna. Lijep pozdrav, L.
</para>
<para>Draga L,</para>
<para>Strahovi kod djece zapravo nisu rijetka pojava. Naveli ste kako Vaša djevojčica ima 10 godina. U ovoj dobi djeca su sposobna puno toga uočiti, povezati te im je mašta jako razvijena. Iz tog razloga ponekad im je teško napraviti granicu između realnog svijeta i zbivanja u mašti. Opisali ste slučaj za koji vjerujete da je na neki način potaknuo strah vaše djevojčice. Iako je prijateljica Vaše kćerke ispričala kako joj je neki čovjek na ulici samo nešto rekao i otišao, to se u mislima Vaše kćeri iskonstruiralo u strašan događaj s brojnim dodanim, zastrašujućim detaljima.</para>
<para>Smatram da ste dobro postupili kada ste odlučiti razgovarati s djevojčicom o tome te što to činite preko dana, a navečer ju pokušavate okupirati drugim temama kako bi se opustila prije odlaska na spavanje.</para>
<para>Važno je da kroz razgovor pokušate otkriti čega se doista boji. Razgovarajte o strahu jer ćete tako bolje razumjeti svoje dijete, a i ona će lakše kroz razgovor doći do toga da je njen strah neopravdan. Razgovor treba biti pun ljubavi i podrške, nježan i obziran.</para>
<para>Svakako priznajte djetetov osjećaj straha i njega nemojte negirati niti zabranjivati. Možete potaknuti svoju djevojčicu da nacrta kako se osjeća, da napiše nešto o tome ili da na neki drugi način to izrazi.</para>
<para>Kada vam kaže kako će ju kada zaspi napasti nekakav debeli čovjek u čizmama, mantilu i sa šeširom, nemojte zajedno s njom ići provjeravati ormare i ispod kreveta da ju uvjerite da nema takvog čovjeka (tako samo potvrđujete njenu sumnju da ipak postoji takva mogućnost i da morate provjeriti je li on tu) već joj odlučnim, ali nježnim glasom recite kako nema takvog čovjeka u vašoj kući i da joj nitko ne može nauditi jer ste vi tu i brinete za njenu sigurnost.</para>
<para>Važno je da ju saslušate, ali i da joj uvijek iznova naglasite granicu između stvarnog svijeta i svijeta mašte pa bi tako i njoj ta granica trebala postati jasnija.</para>
<para>Iskreno se nadam se da će se strah vaše djevojčice smanjiti te da će opet biti veselo i zaigrano dijete.</para>
<para>Puno sreće,</para>
<para>
 <emphasis>Tea Knežević, univ.bacc.psih.</emphasis>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>

Djevojčica (10) se plaši nepoznatog čovjeka iz mašte Poštovane, Unazad nekoliko dana sam primjetila da moja 10-godišnja djevojčica ima strahove kad treba ići spavati ili kad bi trebala ostati sama. 

   U zadnje vrijeme se intenzivno druži sa djevojčicom iz razreda s kojom se jako dobro slaže, s obzirom da imaju povjerenje jedna u drugu, prijateljica joj se povjerila da ju je na putu do kuće presreo nekakav "manijak" koji joj nije ništa radio samo nešto rekao i otišao. Ona je ispričala o tome svojim roditeljima a i mojoj kćeri u namjeri da je upozori, a ne preplaši. 
   Što je kod nje stvorilo veliko opterećenje i paniku, jer su o tome svakodnevno pričale kroz nekoliko dana (ona si je umislila da će ju kad zaspi napasti nenekav debeli čovjek u čizmama i mantilu i sa kapom-šeširom - to je njezin opis...).
   Kad sam to sve polako otkrila kod nje i zamolila ih da o tome njih dvije ne pričaju, te pokušala s njom razgovarati da ga izbaci iz glave, da je sigurna, i da smo mi uz nju, da prije odlaska na spavanje razgovarmo i o drugim stvarima a tokom dana i o tome. Pa bi Vas molila za nekakav savijet ili da potražimo stručnu pomoć jer želim da moja djevojčica opet bude ono veselo i zaigrano dijete koje je do sada bila. Unaprijed zahvalna. Lijep pozdrav, L.

Draga L,
Strahovi kod djece zapravo nisu rijetka pojava. Naveli ste kako Vaša djevojčica ima 10 godina. U ovoj dobi djeca su sposobna puno toga uočiti, povezati te im je mašta jako razvijena. Iz tog razloga ponekad im je teško napraviti granicu između realnog svijeta i zbivanja u mašti. Opisali ste slučaj za koji vjerujete da je na neki način potaknuo strah vaše djevojčice. Iako je prijateljica Vaše kćerke ispričala kako joj je neki čovjek na ulici samo nešto rekao i otišao, to se u mislima Vaše kćeri iskonstruiralo u strašan događaj s brojnim dodanim, zastrašujućim detaljima.
Smatram da ste dobro postupili kada ste odlučiti razgovarati s djevojčicom o tome te što to činite preko dana, a navečer ju pokušavate okupirati drugim temama kako bi se opustila prije odlaska na spavanje.
Važno je da kroz razgovor pokušate otkriti čega se doista boji. Razgovarajte o strahu jer ćete tako bolje razumjeti svoje dijete, a i ona će lakše kroz razgovor doći do toga da je njen strah neopravdan. Razgovor treba biti pun ljubavi i podrške, nježan i obziran.
Svakako priznajte djetetov osjećaj straha i njega nemojte negirati niti zabranjivati. Možete potaknuti svoju djevojčicu da nacrta kako se osjeća, da napiše nešto o tome ili da na neki drugi način to izrazi.
Kada vam kaže kako će ju kada zaspi napasti nekakav debeli čovjek u čizmama, mantilu i sa šeširom, nemojte zajedno s njom ići provjeravati ormare i ispod kreveta da ju uvjerite da nema takvog čovjeka (tako samo potvrđujete njenu sumnju da ipak postoji takva mogućnost i da morate provjeriti je li on tu) već joj odlučnim, ali nježnim glasom recite kako nema takvog čovjeka u vašoj kući i da joj nitko ne može nauditi jer ste vi tu i brinete za njenu sigurnost.
Važno je da ju saslušate, ali i da joj uvijek iznova naglasite granicu između stvarnog svijeta i svijeta mašte pa bi tako i njoj ta granica trebala postati jasnija.
Iskreno se nadam se da će se strah vaše djevojčice smanjiti te da će opet biti veselo i zaigrano dijete.
Puno sreće,

   Tea Knežević, univ.bacc.psih.
   
      Centar Proventus
   
 Klinfo.hr 

Djevojčica (10) se plaši nepoznatog čovjeka iz mašte

<para>
 Trenutno sam u postupku razvoda braka, djeca to ne prihvaćaju baš lako, ali sam uporna s razgovorom i na sreću odnos s njihovim ocem je korektan. Znači komuniciramo normalno (bar za sada). Međutim problem mi je sa sinom od 11 godina koji dio krivnje prihvaća na sebe, a to je razlog rastave. Naime od supruga se razvodim radi kockanja. Sin mi je rekao da je on vidio par puta šta tata radi, ali da nije znao da je to tako opasno i sad smatra sebe krivim što mi to nije rekao. To djeluje na njega u odnosu s prijateljima, zna iskazivati agresivnost iako je jako senzibilna osoba. Odbija suradnju u školi iako je vrlo dobar đak. Kome da se obratim ili na koji način da mu priđem da ga uvjerim da je on ipak dijete i da nije mogao znati šta je to i da on apsolutno nije ništa kriv za to. Hvala. Malast
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Nažalost djeca znaju preuzeti osjećaj krivnje za stvari na koje uopće nemaju utjecaja hoće li se dogoditi ili ne. Prvi korak ste već poduzeli – prepoznali ste da se Vaš sin osjeća krivim i to je ključan korak. Ono što možete i trebate jest puno puta mu ponavljati kako je do razvoda došlo zbog toga što se vas dvoje niste oko nekih stvari mogli dogovoriti, jer ste se, ako je tako, prestali voljeti, a kada se dvoje odraslih prestanu voljeti, onda više ne žive zajedno i da on za to nije kriv. Možete mu dodati da čak i da Vam je rekao da tata kocka, da se ne bi situacija promijenila, da bi se svejedno rastali. Tu rečenicu, možda različite varijacije, ali sa istom porukom trebate mu ponoviti mnogo puta. To je poput hodanja ili bilo koje druge vještine koje dijete treba usvojiti – treba mu se mnogo puta izgovoriti, pokazati, da bi dijete to u konačnici usvojilo. Kao što, vjerujem, i sami znate, budite strpljivi i puni ljubavi jer je to veoma teško razdoblje za Vašu djecu te možete očekivati da će prilagodba na sve to trajati oko pola godine ili čak godinu dana.</para>
<para>Ono što isto možete jest ispričati mu priču u metafori, o primjerice jednom medvjedu koji je izgubio tatu dok su zajedno bili u šumi. I taj medvjed se osjećao loše jer je mislio da je on kriv što je izgubio tatu i bio je jako ljut i tužan zbog toga. U kreiranju priče za situaciju Vašeg sina knjiga Susan Perrow „ Bajke i priče za laku noć – terapeutske priče za djecu“ bi Vam mogla biti korisna jer knjiga sadrži model pripovijetke kojima se pomaže svaki čitatelj stvori priče direkno vezane uz vlastite okolnosti.</para>
<para>Razvod je svojevrstan gubitak osobe koje se iseli, jer, čak i ako se viđaju redovito, to više nije isto kao i kada se živi sa tom osobom. Baš zbog toga, razvod se stvrstava u jedan oblik traume zbog čega se mora računati da će prilagodba na novonastalu situaciju potrajati. Ovisno o djetetovom temperamentu, odnosno karakteristikama ličnosti, ono će se brže ili sporije prilagoditi. Ako znate da se inače brzo prilagođava te ako se ne prilagodi u toku 6-12 mjeseci, svakako Vam preporučam da pronađete stručnu pomoć za njega. Često djeca pred roditeljima nisu spremna mnogo toga reći jer ih žele zaštiti od svojih emocija. Upravo zbog toga stručnjak, kao objektivna osoba i osoba izvan izravnog konteksta može pomoći da dijete proživi taj doživljaj na način da bude OK za daljnji razvoj.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr">Centar Proventus</ulink>
</para>

Dječak se osjeća krivim za razvod roditelja Poštovani, ja sam majka dvojice sinova (9 i 11 godina). 
    Trenutno sam u postupku razvoda braka, djeca to ne prihvaćaju baš lako, ali sam uporna s razgovorom i na sreću odnos s njihovim ocem je korektan. Znači komuniciramo normalno (bar za sada). Međutim problem mi je sa sinom od 11 godina koji dio krivnje prihvaća na sebe, a to je razlog rastave. Naime od supruga se razvodim radi kockanja. Sin mi je rekao da je on vidio par puta šta tata radi, ali da nije znao da je to tako opasno i sad smatra sebe krivim što mi to nije rekao. To djeluje na njega u odnosu s prijateljima, zna iskazivati agresivnost iako je jako senzibilna osoba. Odbija suradnju u školi iako je vrlo dobar đak. Kome da se obratim ili na koji način da mu priđem da ga uvjerim da je on ipak dijete i da nije mogao znati šta je to i da on apsolutno nije ništa kriv za to. Hvala. Malast

Draga mama,
Nažalost djeca znaju preuzeti osjećaj krivnje za stvari na koje uopće nemaju utjecaja hoće li se dogoditi ili ne. Prvi korak ste već poduzeli – prepoznali ste da se Vaš sin osjeća krivim i to je ključan korak. Ono što možete i trebate jest puno puta mu ponavljati kako je do razvoda došlo zbog toga što se vas dvoje niste oko nekih stvari mogli dogovoriti, jer ste se, ako je tako, prestali voljeti, a kada se dvoje odraslih prestanu voljeti, onda više ne žive zajedno i da on za to nije kriv. Možete mu dodati da čak i da Vam je rekao da tata kocka, da se ne bi situacija promijenila, da bi se svejedno rastali. Tu rečenicu, možda različite varijacije, ali sa istom porukom trebate mu ponoviti mnogo puta. To je poput hodanja ili bilo koje druge vještine koje dijete treba usvojiti – treba mu se mnogo puta izgovoriti, pokazati, da bi dijete to u konačnici usvojilo. Kao što, vjerujem, i sami znate, budite strpljivi i puni ljubavi jer je to veoma teško razdoblje za Vašu djecu te možete očekivati da će prilagodba na sve to trajati oko pola godine ili čak godinu dana.
Ono što isto možete jest ispričati mu priču u metafori, o primjerice jednom medvjedu koji je izgubio tatu dok su zajedno bili u šumi. I taj medvjed se osjećao loše jer je mislio da je on kriv što je izgubio tatu i bio je jako ljut i tužan zbog toga. U kreiranju priče za situaciju Vašeg sina knjiga Susan Perrow „ Bajke i priče za laku noć – terapeutske priče za djecu“ bi Vam mogla biti korisna jer knjiga sadrži model pripovijetke kojima se pomaže svaki čitatelj stvori priče direkno vezane uz vlastite okolnosti.
Razvod je svojevrstan gubitak osobe koje se iseli, jer, čak i ako se viđaju redovito, to više nije isto kao i kada se živi sa tom osobom. Baš zbog toga, razvod se stvrstava u jedan oblik traume zbog čega se mora računati da će prilagodba na novonastalu situaciju potrajati. Ovisno o djetetovom temperamentu, odnosno karakteristikama ličnosti, ono će se brže ili sporije prilagoditi. Ako znate da se inače brzo prilagođava te ako se ne prilagodi u toku 6-12 mjeseci, svakako Vam preporučam da pronađete stručnu pomoć za njega. Često djeca pred roditeljima nisu spremna mnogo toga reći jer ih žele zaštiti od svojih emocija. Upravo zbog toga stručnjak, kao objektivna osoba i osoba izvan izravnog konteksta može pomoći da dijete proživi taj doživljaj na način da bude OK za daljnji razvoj.
Sretno,

   Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igrom
   Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Dječak se osjeća krivim za razvod roditelja

<para>
 ima pola godine primjetila sam da trepće očima i naravno vodila sam ga u oftamologa i sve je bilo u redu. Vid mu je savršen. Međutim on nastavlja s tim. Kad ne može nešto dobiti ili kad nije po njegovu to je onda strašno. Stalno otvara-zatvara oči. Ne znam što da radim jer mu je što se tiče doktora vid i oči sasvim u redu??? Drugi problem je čupanje nokti. Toliko je ogulio sve nokte da mu se ranice stvore. Probala sam ga opominjat, pa onda ignorirat ali ne vrijedi!!! Inače je jako tvrdoglavo dijete i ne sluša ništa. Ne jede kako bi trebao i ako nije po njegovome onda je drama! Živim u obitelji gdje mi je svekrva takva da je tog mišljenja da dijete može sve što poželi, da je premali, da dijete ne smije plakati i sve mu udovolji samo da bi on bio zadovoljan. Ja sam tog mišljenja da to nije u redu! Molim vas, može li vaše mišljenje o svemu ovome...puno bi vam bila zahvalna!!!! Mama M.
</para>
<para>Draga mama,</para>
<para>Treptanje očima može biti riječ o tikovima. Tikovi su nekontrolirani pokreti, što ujedno znači da ako ga opominjete, ne koristi jer on to ne može kontrolirati. Ono što je važno je da utvrdite razlog zašto ima tikove. Budući da ste provjerili kod oftamologa i utvrdili da je sve ok sa fiziološke strane, lako moguće je da je riječ o psihološkom uzroku. Da biste riješili taj problem, važno je da razmislite o svim mogućim potencijalnim uzrocima.</para>
<para>Referirat ću se na ono što ste sami naveli u svom pitanju, no mogućnosti uzroka su mnogo šire nego što sam upoznata sa njegovim razvojem i vašom obiteljskom situacijom, kao i širom okolinom u koju je vaš sin uključen.</para>
<para>Budući da ste spomenuli različite stavove koji postoje u Vašoj obitelji (Vaš stav i stav Vaše svekrve), dobro promislite koliko se to vaše ne slaganje odražava na malenog. Istina je da nije dobro da dobije sve, kada i malo zaplače, no ako je Vaša situacija da morate živjeti svi zajedno, onda je važnije da pronađete što bolji način za dobar suživot. To vrlo često dovodi do toga da prihvaćate jedni druge, stavove drugih i slično.</para>
<para>Naravno, Vi kao majka trebate postaviti granice svekrvi. Možete razmisliti što možete učiniti da se ne upliće u Vaš odnos s njim te kada Vi postavite neki zahtjev od njega, da ga ona poštuje. Međutim, s druge strane važno je i da se Vi ne uplićete u njezin odnos s njim te da joj dopustiti da bude onakav kakav ga oni razviju jer će u konačnici ionako do toga dovesti. Razlika će biti u tome što Vi nećete biti u sukobu i nezadovoljne.</para>
<para>Naglašavam ovdje Vaš odnos sa svekrvom jer odnosi u obitelji osobito utječu na malu djecu te nervoza (koja se može manifestirati kroz tikove ili griženje noktiju) može biti, između ostalog, odraz tih nezadovoljavajućih odnosa u obitelji jer htjeli odrasli ili ne, to se održava na malene. Vrlo često odrasli smatraju da ako oni imaju nezadovoljavajuć odnos s nekom drugom odraslom osobom i ako se korektno ponašaju prema djetetu, da taj odnos ne utječe na razvoj djeteta. No to je velika zabluda i u mom iskustvu, oni odrasli koji su spremni „pročačkati“ o svim svojim odnosima, a ne samo s djetetom, onda saznaju u kojoj mjeri nezadovoljavajući odnosi s drugim članovima obitelji utječu na njihov odnos s djetetom. Promislite kako biste mogli postaviti granicu svekrvi, te kako da poštujete njezin stav.</para>
<para>Što se tiče permisivnog odgoja, promislite što Vi možete promijeniti u svojim postupcima prema malenom. Kada je naučio da ako ne dobije za jesti ono što želi, da neće jesti uopće? Što znači da ne sluša ništa? Jel to znači i da kada mu kažete da idete na sladoled, da se onda isto nije spreman obući i krenuti sa Vama? Ili kada mu kažete da ćete mu nešto kupiti, onda isto neće slušati? Važno je znati u kojim situacijama ne sluša, da bi se to znalo promijeniti. Kada ste Vi sami s njim, da li sluša više? Da li to onda znači da kada je Vaša svekrva, ili netko drugi sa Vama, da onda sluša manje? Zašto je to tako? Da li se Vi osjećate nervoznijom, pa on tu nervozu možda izražava kroz neposluh? Da li se još nešto događa u Vašoj obitelji što bi moglo utjecati na malenog?</para>
<para>Pokušajte biti što iskreniji prema sebi u odgovaranju ovih pitanja. Suočavanje sa njihovim odgovorima često nije ni malo lagan zadatak. No, ipak, važno je dobiti ove odgovore ukoliko se želi riješiti uzroke manifestacije problema koje Vaš sin doživljava.</para>
<para>Ako se nastave tikovi kao i čupkanje noktiju kroz narednih mjesec - dva, svakako potražite pomoć psihologa.</para>
<para>Sretno,</para>
<para>Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
</para>

Nekontrolirano treptanje okicama i samoozljeđivanje Dobar dan. Imam sina od 3,5 godine i ne znam što bi učinila! Naime, on već duže vrijeme trepće i čupa nokte na rukama... 
   ima pola godine primjetila sam da trepće očima i naravno vodila sam ga u oftamologa i sve je bilo u redu. Vid mu je savršen. Međutim on nastavlja s tim. Kad ne može nešto dobiti ili kad nije po njegovu to je onda strašno. Stalno otvara-zatvara oči. Ne znam što da radim jer mu je što se tiče doktora vid i oči sasvim u redu??? Drugi problem je čupanje nokti. Toliko je ogulio sve nokte da mu se ranice stvore. Probala sam ga opominjat, pa onda ignorirat ali ne vrijedi!!! Inače je jako tvrdoglavo dijete i ne sluša ništa. Ne jede kako bi trebao i ako nije po njegovome onda je drama! Živim u obitelji gdje mi je svekrva takva da je tog mišljenja da dijete može sve što poželi, da je premali, da dijete ne smije plakati i sve mu udovolji samo da bi on bio zadovoljan. Ja sam tog mišljenja da to nije u redu! Molim vas, može li vaše mišljenje o svemu ovome...puno bi vam bila zahvalna!!!! Mama M.

Draga mama,
Treptanje očima može biti riječ o tikovima. Tikovi su nekontrolirani pokreti, što ujedno znači da ako ga opominjete, ne koristi jer on to ne može kontrolirati. Ono što je važno je da utvrdite razlog zašto ima tikove. Budući da ste provjerili kod oftamologa i utvrdili da je sve ok sa fiziološke strane, lako moguće je da je riječ o psihološkom uzroku. Da biste riješili taj problem, važno je da razmislite o svim mogućim potencijalnim uzrocima.
Referirat ću se na ono što ste sami naveli u svom pitanju, no mogućnosti uzroka su mnogo šire nego što sam upoznata sa njegovim razvojem i vašom obiteljskom situacijom, kao i širom okolinom u koju je vaš sin uključen.
Budući da ste spomenuli različite stavove koji postoje u Vašoj obitelji (Vaš stav i stav Vaše svekrve), dobro promislite koliko se to vaše ne slaganje odražava na malenog. Istina je da nije dobro da dobije sve, kada i malo zaplače, no ako je Vaša situacija da morate živjeti svi zajedno, onda je važnije da pronađete što bolji način za dobar suživot. To vrlo često dovodi do toga da prihvaćate jedni druge, stavove drugih i slično.
Naravno, Vi kao majka trebate postaviti granice svekrvi. Možete razmisliti što možete učiniti da se ne upliće u Vaš odnos s njim te kada Vi postavite neki zahtjev od njega, da ga ona poštuje. Međutim, s druge strane važno je i da se Vi ne uplićete u njezin odnos s njim te da joj dopustiti da bude onakav kakav ga oni razviju jer će u konačnici ionako do toga dovesti. Razlika će biti u tome što Vi nećete biti u sukobu i nezadovoljne.
Naglašavam ovdje Vaš odnos sa svekrvom jer odnosi u obitelji osobito utječu na malu djecu te nervoza (koja se može manifestirati kroz tikove ili griženje noktiju) može biti, između ostalog, odraz tih nezadovoljavajućih odnosa u obitelji jer htjeli odrasli ili ne, to se održava na malene. Vrlo često odrasli smatraju da ako oni imaju nezadovoljavajuć odnos s nekom drugom odraslom osobom i ako se korektno ponašaju prema djetetu, da taj odnos ne utječe na razvoj djeteta. No to je velika zabluda i u mom iskustvu, oni odrasli koji su spremni „pročačkati“ o svim svojim odnosima, a ne samo s djetetom, onda saznaju u kojoj mjeri nezadovoljavajući odnosi s drugim članovima obitelji utječu na njihov odnos s djetetom. Promislite kako biste mogli postaviti granicu svekrvi, te kako da poštujete njezin stav.
Što se tiče permisivnog odgoja, promislite što Vi možete promijeniti u svojim postupcima prema malenom. Kada je naučio da ako ne dobije za jesti ono što želi, da neće jesti uopće? Što znači da ne sluša ništa? Jel to znači i da kada mu kažete da idete na sladoled, da se onda isto nije spreman obući i krenuti sa Vama? Ili kada mu kažete da ćete mu nešto kupiti, onda isto neće slušati? Važno je znati u kojim situacijama ne sluša, da bi se to znalo promijeniti. Kada ste Vi sami s njim, da li sluša više? Da li to onda znači da kada je Vaša svekrva, ili netko drugi sa Vama, da onda sluša manje? Zašto je to tako? Da li se Vi osjećate nervoznijom, pa on tu nervozu možda izražava kroz neposluh? Da li se još nešto događa u Vašoj obitelji što bi moglo utjecati na malenog?
Pokušajte biti što iskreniji prema sebi u odgovaranju ovih pitanja. Suočavanje sa njihovim odgovorima često nije ni malo lagan zadatak. No, ipak, važno je dobiti ove odgovore ukoliko se želi riješiti uzroke manifestacije problema koje Vaš sin doživljava.
Ako se nastave tikovi kao i čupkanje noktiju kroz narednih mjesec - dva, svakako potražite pomoć psihologa.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus
 Klinfo.hr 

Nekontrolirano treptanje okicama i samoozljeđivanje

<para>
 Posjetila sam ga isti taj dan i bilo mi je jako teško kod njega. Plakala sam, i on je, i mama je. Svi su nam rekli kako će se oporaviti, kako će preživjeti sve i pomirila sam se s tom činjenicom da će ozdraviti, ali neće sve biti kao prije. No jučer smo dobili novu informaciju od doktora i rekli su da umire i da nema nade za njegov oporavak, mozak mu je mrtav i možemo samo čekati kada će njegovi organi odumrijeti i kada će umrijeti prirodnom smrću. Sve to mi pada jako teško. Kako da se postavim u ovoj situaciji? Što da radim? Kako da se ponašam? Imam osjećaj kao da ću svakog trena umrijeti od tuge, imam još jednu sestru i dva brata koji su isto tako utučeni. Jednostvano, ni učiti ne mogu više, sve me to jako pogodilo i ne znam što da napravim kako bi mi bilo bolje? Možete li mi dati neki savjet kako da mi bude lakše, kako da to preživim? M.
</para>
<para>Draga M.,</para>
<para>silno mi je žao čuti da se suočavaš sa tako teškim trenucima u životu. I sama sam prošla gubitak oca i znam koliko je to teško. Osobito kada je potpuno neočekivan. Ono što je važno je da se brineš za sebe – kao što si već učinila samim time što si nam pisala.</para>
<para>Važno je da znaš da svaki potencijalni gubitak ili gubitak vrlo bliske osobe, donosi veliku količinu tuge i boli. Ta tuga i bol govori nam da volimo tu osobu i da bismo rado da bude s nama, da bude dio našeg života i dalje. I zbog te tuge i boli neko kraće vrijeme ne možemo nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima poput učenja, jer su nam misli i osjećaji okupirani potencijalnim gubitkom ili samim gubitkom. Sve su to normalne ljudske, prirodne reakcije. Može nam trebati i do nekoliko godina da se u sebi pomirimo sa gubitkom, a da na samo sjećanje ne počnemo plakati.</para>
<para>Srećom, nakon prvotno kraćeg vremena velike tuge i boli, život i obaveze nas natjeraju da se vratimo u dotadašnju kolotečinu. To je dobro jer bi u suprotnom naše stanje moglo preći u depresivno raspoloženje. Bez obzira koliko nam je potrebno da se pomirimo, važno je da prepoznajemo svoje osjećaje i da se ponašamo onako kako se osjećamo – kao što ti prepoznaješ kod sebe. Važno je da sebi dozvolimo da odtugujemo, da se isplačemo, da izrazgovaramo, da učinimo sve što nam je potrebno da prebrodimo taj gubitak.</para>
<para>U konačnici, koliko god će ti se u ovom momentu možda činiti nemogućim (jer znam da se tako činilo i meni), kada prihvatimo taj gubitak, tuga i bol će se bitno smanjiti te će se naš život nastaviti nekim drugim putem. Svakako će to biti drugačiji put nego što smo zamišljali i priželjkivali, ali život je nepredvidljiv i donosi puno toga – i sretnih i teških iskustava.</para>
<para>Toplo ti preporučam da se obratiš psihologu u školi (ako ga imate) ili nekom iz neke od udruga, da sa njim porazgovaraš o svojem iskustvu i emocijama koje proživljavaš. Već samo prisustvo druge osobe koje može prihvatiti našu šutnju i tugu jako puno pomaže. Razgovor nije presudan.</para>
<para>Sjećanje na oca i iskustvo koje imaš vezano za njega, uvijek će ti ostati. Baš kao što će i on uvijek živjeti toliko dugo dok ti i tvoja braća živite kao i vaša djeca jednog dana i generacije iza vas. Jer on je dio tebe, i dio njega živi u tebi.</para>
<para>
 <emphasis>Tatjana Gjurković,
</emphasis>
 <emphasis>dipl psiholog, certificirani terapeut igrom</emphasis>
</para>
<para>
 <emphasis>
 <ulink url="http://www.centarproventus.hr/">Centar Proventus</ulink>
 </emphasis>
</para>
<para> </para>

Kako živjeti s tugom i boli zbog bolesti i mogućeg gubitka oca Ja nisam roditelj, dijete sam od 15 godina i nadam se da ću dobiti vaš odgovor. Prije 5 dana moj tata završio je u bolnici jer je imao moždani udar. 
    Posjetila sam ga isti taj dan i bilo mi je jako teško kod njega. Plakala sam, i on je, i mama je. Svi su nam rekli kako će se oporaviti, kako će preživjeti sve i pomirila sam se s tom činjenicom da će ozdraviti, ali neće sve biti kao prije. No jučer smo dobili novu informaciju od doktora i rekli su da umire i da nema nade za njegov oporavak, mozak mu je mrtav i možemo samo čekati kada će njegovi organi odumrijeti i kada će umrijeti prirodnom smrću. Sve to mi pada jako teško. Kako da se postavim u ovoj situaciji? Što da radim? Kako da se ponašam? Imam osjećaj kao da ću svakog trena umrijeti od tuge, imam još jednu sestru i dva brata koji su isto tako utučeni. Jednostvano, ni učiti ne mogu više, sve me to jako pogodilo i ne znam što da napravim kako bi mi bilo bolje? Možete li mi dati neki savjet kako da mi bude lakše, kako da to preživim? M.

Draga M.,
silno mi je žao čuti da se suočavaš sa tako teškim trenucima u životu. I sama sam prošla gubitak oca i znam koliko je to teško. Osobito kada je potpuno neočekivan. Ono što je važno je da se brineš za sebe – kao što si već učinila samim time što si nam pisala.
Važno je da znaš da svaki potencijalni gubitak ili gubitak vrlo bliske osobe, donosi veliku količinu tuge i boli. Ta tuga i bol govori nam da volimo tu osobu i da bismo rado da bude s nama, da bude dio našeg života i dalje. I zbog te tuge i boli neko kraće vrijeme ne možemo nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima poput učenja, jer su nam misli i osjećaji okupirani potencijalnim gubitkom ili samim gubitkom. Sve su to normalne ljudske, prirodne reakcije. Može nam trebati i do nekoliko godina da se u sebi pomirimo sa gubitkom, a da na samo sjećanje ne počnemo plakati.
Srećom, nakon prvotno kraćeg vremena velike tuge i boli, život i obaveze nas natjeraju da se vratimo u dotadašnju kolotečinu. To je dobro jer bi u suprotnom naše stanje moglo preći u depresivno raspoloženje. Bez obzira koliko nam je potrebno da se pomirimo, važno je da prepoznajemo svoje osjećaje i da se ponašamo onako kako se osjećamo – kao što ti prepoznaješ kod sebe. Važno je da sebi dozvolimo da odtugujemo, da se isplačemo, da izrazgovaramo, da učinimo sve što nam je potrebno da prebrodimo taj gubitak.
U konačnici, koliko god će ti se u ovom momentu možda činiti nemogućim (jer znam da se tako činilo i meni), kada prihvatimo taj gubitak, tuga i bol će se bitno smanjiti te će se naš život nastaviti nekim drugim putem. Svakako će to biti drugačiji put nego što smo zamišljali i priželjkivali, ali život je nepredvidljiv i donosi puno toga – i sretnih i teških iskustava.
Toplo ti preporučam da se obratiš psihologu u školi (ako ga imate) ili nekom iz neke od udruga, da sa njim porazgovaraš o svojem iskustvu i emocijama koje proživljavaš. Već samo prisustvo druge osobe koje može prihvatiti našu šutnju i tugu jako puno pomaže. Razgovor nije presudan.
Sjećanje na oca i iskustvo koje imaš vezano za njega, uvijek će ti ostati. Baš kao što će i on uvijek živjeti toliko dugo dok ti i tvoja braća živite kao i vaša djeca jednog dana i generacije iza vas. Jer on je dio tebe, i dio njega živi u tebi.

   Tatjana Gjurković,

   dipl psiholog, certificirani terapeut igrom


   
      Centar Proventus
   

  Klinfo.hr 