U ove dvije godine pročitala sam dosta knjiga o djeci i svugdje piše da se moraju hvaliti djetetova djela, radnje, pokušaji (a ne dijete kao takvo). I to sam uvijek primjenjivala. Po zidovima imamo izvješene njene rane slikarske radove, po policama rane keramičarske i plastelin pokušaje izrade svega i svačega. Ona to ponosno pokazuje svima koji dolaze u posjetu, poklanja radove bakama i dedama itd. Jednom tjedno idemo u jednu radionicu za djecu gdje crtaju, mijese plastelin, lijepe... i ona traži od tete koja vodi radionicu da ju za sve pohvali. Znači to bi izgledalo ovako: nacrta jednu crtu, sa papirom odlazi do tete i gura papir prema njoj i govori "teta gle što sam nacrtala", teta se naravno divi, vrača se meni, malo nešto opet poboja i opet ide teti da ju hvali...i tako stalno. Čak se gura da dođe na red prije druge djece da ju se hvali. Inače nije tip djeteta koji se gura, koje otima drugima stvari iz ruke, koje neda svoje stvari, ali u ovome je jako ustrajna i "gazi sve pred sobom" da ju se pohvali (druga djeca od 2 godine iz grupe rade sve ovo što ona ne radi, a ona jedina se gura sa svojim papirom). Da li je to normalno ponašanje curice od 2 godine ili smo ju mi doma malo previše hvalili pa trebamo smanjiti hvale? Bojim se da ne postane osoba koja će cijeli život raditi sve samo da bi ju se hvalilo. Ili je to možda njezina pozitivna crta osobine?
Unaprijed hvala na odgovoru, R
Draga mama,
Normalno je da roditelji pohvaljuju svoje dijete i da pri tome uživaju zajedno s djetetom. Ono što je pri tome važno jest da se napravi balans između pohvaljivanja i ohrabrivanja djeteta. Naime, iako se i pohvala i ohrabrenje usmjeravaju na pozitivna ponašanja pa djeluju kao da se radi o istoj stvari, pohvaljivanje u nekoj mjeri zapravo potiče djetetovu ovisnost o drugima. Uči ga se oslanjati na vanjske izvore motivacije umjesto na samokontrolu i samomotivaciju. Pohvala je pokušaj da se dijete motivira sa vanjskom nagradom tako što mu se kaže "bravo", "odlično", "baš si dobar/dobra" i sl. Posljedično, roditelj koji pohvaljuje zapravo govori "Ako učiniš nešto što ja smatram ispravnim, dobit ćeš nagradu tako što ću ja to prepoznati i cijeniti."
Preveliko oslanjanje na pohvalu može imati štetni učinak. Više o ovisnosti o pohvalama možete pročitati u sljedećem članku https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/skolarci/18/kad-su-klinci-ovisni-o-pohvalama/3064/1/.
S druge strane, ohrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud). Ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruju dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno.
Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje ono što su učinili. Stoga bi bilo dobro ponekad umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) koristiti riječima ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe i razvijaju samopoštovanje. Članak u kojem možete naći više o tome napisala je moja kolegica Tatjana Gjurković - https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/kako-uspjesno-razvijati-djetetovo-samopouzdanje/8777/1/
Također, kada se ubuduće jave situacije da Vas Vaša djevojčica tražiti komentar na neki njezin uradak bilo bi dobro da ju potaknete da ona sama kaže što misli o tome što je uradila - sviđa li se njoj, je li zadovoljna, misli li da je trebala nešto drugačije napraviti... Nadam se da ste ovim odgovorom dobili neke nove ideje za pristupiti tome kako umanjiti važnost pohvale u svakodnevici Vaše kćerke. Sretno!
Tea Knežević, bacc.univ.psyh.Centar Proventus