Moja starija kćer ima 6 godina, odlično se razvija, zdrava, bistra djevojčica zainteresirana za sve, učeći od starije djece u vrtićkoj grupi savladala je vještinu čitanja i pisanja, ma ono najlakše bih rekla s njom je sve išlo kao od šale i bez problema. Ono što me u zadnje vrijeme jako brine je njezina pretjerana empatija, osjetljivost, plačljivost...Oduvijek je bila sklona rasplakati se za čas, ali nekad je to bilo sredstvo za pokušati dobiti nešto, a sada... Još jedna bitna činjenica je da smo imali provalu u stan u lipnju te otada je dodatno uplašena i nedječji brižljiva oko svega. Evo da bih vam dočarala najlakše mi je navesti nekoliko primjera, u posljednjih nekoliko dana.
1. Mlađa sestra je bolesna, virozna, a ona plače, sekira se. Kad je viroza prošla, maloj opet počne curit nos, na što ja kažem kako se opet prehladila, a ona opet plače. 2. Djevojčica s kojom su se igrale neda njenoj mlađoj seki čizmice, ona je neutješna. 3. Starica prosi, damo joj, starica traži još jer navodi kako su joj isključili struju. Na to mi kažemo da nemamo, starica odlazi, a moje dijete plače jer toj baki nitko ne želi pomoći, a ona nema struju. 4. Jako se željela voziti vlakom, odlučim se ja iz grada vratiti u naše mjesto vlakom, na kolodvoru gledamo vozni red i ja kroz smijeh komentiram kako sam jednom za vrijeme studija sjela na neki vlak koji me odvezao puno dalje od našeg mjesta. Ona već plače i ne želi se voziti vlakom. 5. Šogor nam odštopava sudoper, a ona cijelo vrijeme plačljivo, zabrinuto prati, pita hoće li moći, što ćemo mi ako ne uspije... 6. U "dječjim poslima" uopće se ne zna nositi i boriti za sebe te se braniti, uvijek završi u suzama... Uglavnom, sve su to neke situacije koje ne bi smjele dirati u dječje bezbrižno djetinjstvo. Inače, i sama sam izrazito emotivna osoba, ali ovo me brine. Ona se rodila s početkom našeg braka u kojem je bilo puno razmirica i nestabilnosti, pa se stalno bojim da je to rezultat njezine pretjerane emotivnosti. Radim u razrednoj nastavi kao učiteljica i zaista vidim da je pretjerano emotivnoj djeci jako teško, sve ih pogađa i stalno su u suzama, zabrinuti te samim time postižu lošije uspjehe. Trudim se, objašnjavam joj, ali ponekad mi ponestane strpljenja. Ne znam je li to samo faza? Molim Vas mišljenje i savjet. Trebam li tražiti pomoć? danci
Draga Danci,
biti emotivan i empatičan može biti predivno jer nam to daje kapacitet da se povezujemo s drugima, da ostvarujemo duboke emocionalne odnose s njima. Međutim, ako ta ista emocionalnost prouzrokuje preveliku zabrinutost i neadekvatnu brižnost što itekako može utjecati na svakodnevno funkcioniranje, opuštenost, bezbrižnost, zaigranost i spontanost, tada je vrlo važno da se zapitamo zašto je tome tako, baš kao što ste to Vi učinili za svoju djevojčicu.
Ono što je izuzetno važno činiti kod djece koja su previše zabrinuta jest nježno, ali dosljedno, davati na razno razne načine do znanja da prepoznajete njezinu zabrinutost („Vidim da te brine...“) no da ste Vi odrasla osoba koja ste tu da vodite brigu o takvim stvarima („ali ja ću se pobrinuti da sve bude OK“). Kada su bračni odnosi turbolentni, djeca znaju preuzeti brigu o jednom ili oba roditelja na ovaj ili onaj način, odnosno ulaze u ulogu koja nije njihova – briga za roditelje na neadekvatan način. Primjerice, to može započeti time što se u takvoj situaciji s partnerom, nesvjesno koristi dijete kao izvor smirenja. Drugim riječima, dijete je to koje nas smiruje umjesto da bude obrnuto. Tako dijete postaje to koje se brine da roditelj ne bude tužan, da bude OK, umjesto da je obrnuto.
Kada se ovakvo ranije opisano ponašanje dovoljno dugo odvija, dijete se može početi početi pretjerano brinuti za druge, manje poznatim ili potpuno nepoznatim osobama. S jedne strane, društveno je prihvatljivo da se dijete razvija u empatičnu osobu koja se zna suosjećati s drugima. Međutim, vrlo je važno da se dijete i zna zauzeti za sebe, na asertivan, ja sam OK-ti si OK način. S tim stavom ono zna da je OK što se zauzima za sebe, što postavlja granicu u odnosu prema drugima (u suprotnom lako može doći do iskorištavanja), istovremeno vodeći računa da ne povrijedi namjerno drugu osobu. Dakle, jako je važno prepoznati tu granicu između svega navedenog.
Budući da ste naveli kako kod Vaše djevojčice to intenzivno traje 6 mjeseci, te da ste i sami vrlo emotivni, svakako bih Vam preporučila da se obratite psihologu. Ako u Vašem mjestu nema educiranog dječjeg psihologa, tada se obratite za roditeljsko savjetovanje. Jako je važno da prepoznate na koji način Vi prepoznajete i zadovoljavate vlastite emocije i emocionalne potrebe, te na koji način to čini Vaša djevojčica. Samim time što ste se već nama obratili, vidi se da ste motivirana majka koja, vjerujem, može učiniti puno toga za sebe i svoje djevojčice. Sretno!
Tatjana Gjurković, dipl.psihologpsihoterapeut, certificirani terapeut igromCentar Proventus