Ne igra se, kada ga se nešto upita odgovori, ne odbija fizički kontakt teta. Jedna teta je rekla da ide popiti vode dok druga kaže da ga ne vidi da uopće pije. Jučer su imali predstavu u vrtiću, a on je okrenuo stolicu u kontra smjeru, kada mu je teta rekla da se okrene i gleda sa svima ostalima, okrenuo se, malo gledao i opet okrenuo glavu na stranu. On o vrtiću priča sve najbolje pa i to da jede, da se igra, spominje djecu po imenu, sve izgleda idealno. U početku prilagodbe prvi, drugi dan bi malo ujutro kad bi ga doveli u vrtić (baka) plakao, a kasnije više nije, ali je prestao jesti. Ja sam s njim bila tri godine na porodiljnom i bili smo nerazdvojni jer nismo tada imali pomoć bake. Od prvog mjeseca radim i od tada su ga čuvali djed i baka. Dosta dobro je podnio moj odlazak na posao. Inače doma super jede, igra se sa svima i sve je i dalje u redu. Vodili smo ga u igraonicu prije polaska u vrtić kako bi se priviknuo na igru sa nepoznatom djecom, već nakon pet minuta bi našao društvo. U vrtiću spava. Sve smo pokušali, razgovarali s njim, ali već sam zabrinuta do kada će to trajati. Odlučili smo da uopće ne spominjemo vrtić, posebno hranu a kad on priča o vrtiću samo potvrdimo i nešto općenito kažemo, možda to upali. On nema svojih vršnjaka u ulici i zato bi htjeli da ide u vrtić jer su nam i starija djeca (dva brata) išla u vrtić i znamo koliko im je bilo super, ali ovakvo iskustvo nismo imali, zato vas molim za nekakav savjet, kako da izdržimo ovu muku. Zahvaljujem, mama G.

Draga mama G,

vjerujem da Vas zaista zabrinjava to što Vam sin ne jede u vrtiću i da biste željeli da hranu ne baci u smeće već da ju pojede. Spomenuli ste da je Vaš sin krenuo u vrtić prije mjesec i pol dana i da nije bilo većih problema s ostajanjem u vrtiću, odnosno da je prestao plakati, ali se njegovo nezadovoljstvo sada iskazuje time što odbija pojesti hranu. Zapravo se samo radi o tome da je promijenio način na koji protestira, ali i dalje to radi.

Takvo ponašanje može biti normalno u razdoblju prilagodbe na vrtić. Kako biste bolje razumjeli svoga sina i njegove reakcije važno je da pokušate situaciju sagledati iz njegovog ugla. Naime, naveli ste da ste prve tri godine njegovog života Vi stalno bili s njim. S obzirom da dječak doma super jede, sa svima se igra, nije imao problema s prilagodbom na nepoznatu djecu u igraonici, čini se da nemate razloga za veliku zabrinutost. Naime, vjerojatno Vam svojim ponašanjem u vrtiću samo želi reći da mu je bilo ljepše s Vama doma i to je zapravo jako pozitivna stvar. Ono što je sada važno jest da mu date do znanja da ga razumijete i da s njim proradite te njegove osjećaje tuge.

Čini se da njegovo ponašanje nije takvo da bi namjerno ometao druge. Opisujete da on uredno stane u red po svu hranu, kada ga se nešto upita on odgovori, ne odbija fizički kontakt teta... Također, u primjeru s gledanjem predstave – prvo je sam odlučio okrenuti stolicu i ne gledati, a kada mu je teta rekla da okrene stolicu na pravu stranu on ju je poslušao i zatim je okrenuo glavu na stranu. To zapravo pokazuje da on ne radi ništa „zločesto“ ili ometajuće za druge. Dapače, on vrlo poslušno reagira i želi zadovoljiti i ispuniti ono što se od njega traži.

Kada je na početku protestirao zbog ostajanja u vrtiću – kako ste tada reagirali? Je li mu rečeno da ne plače, da ne bude tužan? Često odrasli izgovaraju te rečenice misleći da time pomažu djetetu, no to ipak nije baš tako. Naime, vaše dijete je i u ovom slučaju bilo poslušno – prestao je plakati i protestirati no to ne znači da su se njegovi osjećaji vezani uz vrtić zaista promijenili. Ipak i uz tu poslušnost i želju da zadovolji ono što se od njega traži, našao je način kako da iskaže svoju tugu – ne jedenjem u vrtiću.

Bilo bi dobro razmisliti o tome prepoznajete li kada je Vaš dječak zaista tužan. Kako reagirate u tim trenucima? Ponekad je odraslima teško se nositi s dječjom tugom pa žele što prije dijete preusmjeriti na neku novu aktivnost ili ga razveseliti, pritom zaboravljajući da je djetetu u trenucima kada je tužno potrebno da ga se zagrli, utješi te pruži nježnost i razumijevanje.

Također, dobro je obratiti pažnju na to iskazujete li najveće zadovoljstvo kada Vas sin odmah posluša i učini onako kako biste Vi htjeli. Iako bi to moglo biti logično, to nije uvijek i dobro. Na taj način dijete može naučiti potiskivati svoje i želje i potrebe kako bi učinio nekog drugog sretnim jer u tim trenucima dobiva priznanje i pohvalu.

Možda je to razlog zašto Vaš dječak o vrtiću govori sve najbolje, odnosno ono što vjeruje da biste vi željeli čuti. Nadam se da će Vam promišljanje o ovim pitanjima pomoći da bolje shvatite ponašanje svog dječaka te da ćete uz puno nježnosti i razumijevanja postepeno riješiti problem ne jedenja hrane u vrtiću. Sretno! Tea Knežević, bacc.univ.psyh. Centar Proventus