Od njene prve godine čuva je teta kojom smo jako zadovoljni: zajedno su naučile boje, slova, brojke, pjesmice, igrice, čitaju priče i što je najbitinije, jako se vole. Obzirom da mislimo da joj je, ipak, neophodno samostalno druženje sa vršnjacima, odlučili smo je dati u vrtić. E, sada se javlja problem. Naime, malena ima problema sa zajedničkim igranjem i dijeljenjem igračaka sa drugom djecom. Da se sve svodi na negodovanje i durenje tu ne bi bio problem. Ona je prilično razumno i jako milo djete i sa njom se može lijepo razgovarati čak i kada je uzrujana. Međutim, kada druga djeca diraju igračke koje ona želi u igraonici ili njene vlastite igračke prilikom izleta u park, nastupa histerični napad sa lupanjem nogama, vrištanjem, plačem i tada ne želi čak ni komunicirati sa nama. Kao da se toliko fokusira na objekat svoje želje da ne vidi ništa izvan toga. Uzalud smo potrošili sate na razgovore o tome da igračke služe za zabavu, da nisu najbitnija stvar na svijetu, da treba lijepo zatražiti od djece igračku koju želi i da je na taj način pokuša dobiti, da ukoliko želi probati tuđe igračke mora shvatiti da i druga djeca žele probati njene. Žao nam je jer je ti napadi histerije iscrpljuju. Strah nas je da zbog takvog ponašanja i fiksacije na stvari propušta druženje sa svojim vršnjacima i da se neće uspjeti uklopiti u vrtić. Mama i tata D.
Dragi roditelji,
Razumijem vaše strahove i brigu oko toga kako će se vaša kćer prilagoditi igri u vrtiću kada ne voli dijeliti igračke. Ono što je izuzetno važno, a u vašem opisu pitanja nije navedeno, jest promisliti kako se vi igrate sa njom? Koliko u toj igri postoji prilagodba njoj, a u kojoj mjeri ste i vi u potpunosti u toj igri, pa ne prihvaćate svaku njezinu ideju ili da vam oduzme igračke.
Postoje tri oblika igranja sa djetetom: iz uloge Roditelj (više možete pročitati u članku „Kako probuditi dijete u sebi?“), koristeći terapeutske vještine i iz uloge Djeteta, odnosno kao drugo dijete. Prema mom iskustvu, roditelji se najčešće igraju s djetetom iz uloge Roditelja. Ukratko, to znači da je Roditelj više fokusiran da se igra s djetetom da ga pri tom nešto nauči, nego što je doista u potpunosti emocionalno angažiran i da se igra sa svojim djetetom kao što bi se igralo neko drugo dijete. Kada se igramo s djetetom kao što bi se igralo drugo dijete, tada mu sigurno ne bi svaki puta popuštali niti se igrali isključivo na način kako ono želi jer bi nam bilo previše stalo do naše igre. Takav oblik igre, uči dijete (osobito ako je jedinac) kako će druga djeca reagirati te kako dijeliti igračke. Istovremeno, ovaj drugi oblik igre, iz uloge Djeteta, zahtjeva veliku opuštenost i prepuštenost mašti i igri.
Nadalje, kako reagirate u konkretnoj situaciji kada vašoj djevojčici netko oduzme igračku ili kada ona nekome oduzme? Svakako možete razgovarati sa njom u neko neutralno vrijeme (dakle, kada nije gladna, kada niste u žurbi i sl.) o pravilima koje postoje tijekom igre s drugom djecom. Možete također postaviti novo pravilo u kojem ćete joj dati izbor a i b varijante ponašanja. Varijanta a): ako izabareš podijeliti igračku sa drugim, onda biraš da se igraš s prijateljicom Varijanta b): ako izabereš zadržati igračku samo za sebe, onda biraš da se igraš sama
Ili kada ne želi dijeliti igračke u igraonici sa drugima, onda joj možete reći nešto poput: a) ako izabereš podijeliti igračke sa drugima, onda biraš ostati u igraonici b) ako izabereš zadržati igračku samo za sebe, onda biraš da izađemo iz igraonice. Ovdje se igračke dijele
Važno je poštivati njezin odabir, biti dosljedni, a istovremeno razvijati njezine socijalne vještine kod kuće – što možete činiti kroz vlastitu igru sa njom na gore opisani način.
Kako vi reagirate kada njoj netko oduzme igračku? Da li to dopustite ili joj pomognete da se izbori za sebe i da vrati tu igračku? Ponekad roditelji posve nesvjesno, traže svaki puta od djeteta da podijeli s drugim djetetom što god ima – od hrane do igračaka. To nije dobro da se čini svaki puta jer se tako djetetu daje poruka da njezine želje i potrebe nisu važne. A važne su podjednako kao i želje i potrebe drugog djeteta bez obzira što se s tim igračkama može igrati kod kuće.
Ono što je također jako važno da vi razumijete da su njezine igračke njezino blago, nešto čime ona raspolaže, nešto o čemu ona odlučuje i da joj to dajete na znanje. Njoj je bitno kao neka druga stvar vama. Jako je važno da u razgovoru sa njom naglasite da to razumijete jer time shvaćate i nju ozbiljno kao i cijelu situaciju. Ona svakako ne bi reagirala tako jako da joj ta situacija nije važna i nije ozbiljna bez obzira koliko vama može izgledati beznačajnom, njoj je to jako jako bitno.
Ako se ovakvo ponašanje nastavi i u narednih 2-3 mjeseca, tj. ako se u vrtiću nastavi ili svađati oko igračaka ili osamljivati, svakako se posavjetujte sa psihologom o daljnjim postupcima kako da joj razvijete socijalne vještine. Bez socijalnih vještina, neće se snaći u okolini, neće znati razviti prijateljstva, što će je sigurno činiti nesretnom jer smo svi mi društvena bića (premda netko ima veću, a netko manju prirodnu potrebu za društvo, što je posve ok).
Sretno, Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus