Trenutno sam u postupku razvoda braka, djeca to ne prihvaćaju baš lako, ali sam uporna s razgovorom i na sreću odnos s njihovim ocem je korektan. Znači komuniciramo normalno (bar za sada). Međutim problem mi je sa sinom od 11 godina koji dio krivnje prihvaća na sebe, a to je razlog rastave. Naime od supruga se razvodim radi kockanja. Sin mi je rekao da je on vidio par puta šta tata radi, ali da nije znao da je to tako opasno i sad smatra sebe krivim što mi to nije rekao. To djeluje na njega u odnosu s prijateljima, zna iskazivati agresivnost iako je jako senzibilna osoba. Odbija suradnju u školi iako je vrlo dobar đak. Kome da se obratim ili na koji način da mu priđem da ga uvjerim da je on ipak dijete i da nije mogao znati šta je to i da on apsolutno nije ništa kriv za to. Hvala. Malast
Draga mama,
Nažalost djeca znaju preuzeti osjećaj krivnje za stvari na koje uopće nemaju utjecaja hoće li se dogoditi ili ne. Prvi korak ste već poduzeli – prepoznali ste da se Vaš sin osjeća krivim i to je ključan korak. Ono što možete i trebate jest puno puta mu ponavljati kako je do razvoda došlo zbog toga što se vas dvoje niste oko nekih stvari mogli dogovoriti, jer ste se, ako je tako, prestali voljeti, a kada se dvoje odraslih prestanu voljeti, onda više ne žive zajedno i da on za to nije kriv. Možete mu dodati da čak i da Vam je rekao da tata kocka, da se ne bi situacija promijenila, da bi se svejedno rastali. Tu rečenicu, možda različite varijacije, ali sa istom porukom trebate mu ponoviti mnogo puta. To je poput hodanja ili bilo koje druge vještine koje dijete treba usvojiti – treba mu se mnogo puta izgovoriti, pokazati, da bi dijete to u konačnici usvojilo. Kao što, vjerujem, i sami znate, budite strpljivi i puni ljubavi jer je to veoma teško razdoblje za Vašu djecu te možete očekivati da će prilagodba na sve to trajati oko pola godine ili čak godinu dana.
Ono što isto možete jest ispričati mu priču u metafori, o primjerice jednom medvjedu koji je izgubio tatu dok su zajedno bili u šumi. I taj medvjed se osjećao loše jer je mislio da je on kriv što je izgubio tatu i bio je jako ljut i tužan zbog toga. U kreiranju priče za situaciju Vašeg sina knjiga Susan Perrow „ Bajke i priče za laku noć – terapeutske priče za djecu“ bi Vam mogla biti korisna jer knjiga sadrži model pripovijetke kojima se pomaže svaki čitatelj stvori priče direkno vezane uz vlastite okolnosti.
Razvod je svojevrstan gubitak osobe koje se iseli, jer, čak i ako se viđaju redovito, to više nije isto kao i kada se živi sa tom osobom. Baš zbog toga, razvod se stvrstava u jedan oblik traume zbog čega se mora računati da će prilagodba na novonastalu situaciju potrajati. Ovisno o djetetovom temperamentu, odnosno karakteristikama ličnosti, ono će se brže ili sporije prilagoditi. Ako znate da se inače brzo prilagođava te ako se ne prilagodi u toku 6-12 mjeseci, svakako Vam preporučam da pronađete stručnu pomoć za njega. Često djeca pred roditeljima nisu spremna mnogo toga reći jer ih žele zaštiti od svojih emocija. Upravo zbog toga stručnjak, kao objektivna osoba i osoba izvan izravnog konteksta može pomoći da dijete proživi taj doživljaj na način da bude OK za daljnji razvoj.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igromCentar Proventus