U zadnje vrijeme se intenzivno druži sa djevojčicom iz razreda s kojom se jako dobro slaže, s obzirom da imaju povjerenje jedna u drugu, prijateljica joj se povjerila da ju je na putu do kuće presreo nekakav "manijak" koji joj nije ništa radio samo nešto rekao i otišao. Ona je ispričala o tome svojim roditeljima a i mojoj kćeri u namjeri da je upozori, a ne preplaši. Što je kod nje stvorilo veliko opterećenje i paniku, jer su o tome svakodnevno pričale kroz nekoliko dana (ona si je umislila da će ju kad zaspi napasti nenekav debeli čovjek u čizmama i mantilu i sa kapom-šeširom - to je njezin opis...).Kad sam to sve polako otkrila kod nje i zamolila ih da o tome njih dvije ne pričaju, te pokušala s njom razgovarati da ga izbaci iz glave, da je sigurna, i da smo mi uz nju, da prije odlaska na spavanje razgovarmo i o drugim stvarima a tokom dana i o tome. Pa bi Vas molila za nekakav savijet ili da potražimo stručnu pomoć jer želim da moja djevojčica opet bude ono veselo i zaigrano dijete koje je do sada bila. Unaprijed zahvalna. Lijep pozdrav, L.
Draga L,
Strahovi kod djece zapravo nisu rijetka pojava. Naveli ste kako Vaša djevojčica ima 10 godina. U ovoj dobi djeca su sposobna puno toga uočiti, povezati te im je mašta jako razvijena. Iz tog razloga ponekad im je teško napraviti granicu između realnog svijeta i zbivanja u mašti. Opisali ste slučaj za koji vjerujete da je na neki način potaknuo strah vaše djevojčice. Iako je prijateljica Vaše kćerke ispričala kako joj je neki čovjek na ulici samo nešto rekao i otišao, to se u mislima Vaše kćeri iskonstruiralo u strašan događaj s brojnim dodanim, zastrašujućim detaljima.
Smatram da ste dobro postupili kada ste odlučiti razgovarati s djevojčicom o tome te što to činite preko dana, a navečer ju pokušavate okupirati drugim temama kako bi se opustila prije odlaska na spavanje.
Važno je da kroz razgovor pokušate otkriti čega se doista boji. Razgovarajte o strahu jer ćete tako bolje razumjeti svoje dijete, a i ona će lakše kroz razgovor doći do toga da je njen strah neopravdan. Razgovor treba biti pun ljubavi i podrške, nježan i obziran.
Svakako priznajte djetetov osjećaj straha i njega nemojte negirati niti zabranjivati. Možete potaknuti svoju djevojčicu da nacrta kako se osjeća, da napiše nešto o tome ili da na neki drugi način to izrazi.
Kada vam kaže kako će ju kada zaspi napasti nekakav debeli čovjek u čizmama, mantilu i sa šeširom, nemojte zajedno s njom ići provjeravati ormare i ispod kreveta da ju uvjerite da nema takvog čovjeka (tako samo potvrđujete njenu sumnju da ipak postoji takva mogućnost i da morate provjeriti je li on tu) već joj odlučnim, ali nježnim glasom recite kako nema takvog čovjeka u vašoj kući i da joj nitko ne može nauditi jer ste vi tu i brinete za njenu sigurnost.
Važno je da ju saslušate, ali i da joj uvijek iznova naglasite granicu između stvarnog svijeta i svijeta mašte pa bi tako i njoj ta granica trebala postati jasnija.
Iskreno se nadam se da će se strah vaše djevojčice smanjiti te da će opet biti veselo i zaigrano dijete.
Puno sreće,
Tea Knežević, univ.bacc.psih.Centar Proventus