Postroll

Preroll

<para>Od 6 mjeseci dajemo isključivo domaću hranu i nabavljamo sve iz domaćeg vrta. Sad smo uveli i mlijeko koje slabije voli, no ako imate savjet pošto nisam pobornik tetrapak pakovanja, koje mlijeko davati (pošto domaće u gradu ne mogu nabavljati).
I da li beba po vašem mišljenju napreduje kako treba?
UNAPRIJED HVALA.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>vaše dijete je natprosječno duljinom i težinom. Budući da su podaci težine i duljine proporcionalni, nemate razloga za brigu, u zdravom je rasponu za dob. Što se tiče navikavanja na mlijeko, dajte joj vremena, a do tada koristite više fermentirane mliječne proizvode. Možda joj mlijeko ne odgovara zbog probave.</para>

Koje mlijeko davati bebi, a da nije iz tetrapaka? Poštovanje, beba od godinu dana ima težinu 10300 g i duga je 78 cm.
Rođena je 36+6 s 2700 g i 49 cm.
Prohodala je s 11 mjeseci, već izgovara neke riječi poput: mama, tata, daj, njam i slično. Od 6 mjeseci dajemo isključivo domaću hranu i nabavljamo sve iz domaćeg vrta. Sad smo uveli i mlijeko koje slabije voli, no ako imate savjet pošto nisam pobornik tetrapak pakovanja, koje mlijeko davati (pošto domaće u gradu ne mogu nabavljati).
I da li beba po vašem mišljenju napreduje kako treba?
UNAPRIJED HVALA.

Odgovor:

Poštovana,
vaše dijete je natprosječno duljinom i težinom. Budući da su podaci težine i duljine proporcionalni, nemate razloga za brigu, u zdravom je rasponu za dob. Što se tiče navikavanja na mlijeko, dajte joj vremena, a do tada koristite više fermentirane mliječne proizvode. Možda joj mlijeko ne odgovara zbog probave. Klinfo.hr 

shutterstock_1735801265.jpg

Savjeti stručnjaka

Članak

Ivana Purić

Bolja ja

Koje mlijeko davati bebi, a da nije iz tetrapaka?

<para>Pedijatrica nam je rekla da krenemo lagano s kašicama. Prva kašica je bio krumpir napravljen na mojem mlijeku. Pojeo je nekih 50 ml. Sutradan isti postupak u isto vrijeme, ali nema šanse da otvori usta. Tako smo imali nekoliko dana borbe i ništa. Krenula sam s mrkvom radi njenog slatkastog okusa, isto spravljenom s mojim mlijekom. Također je pojeo jednu žlicu i nema šanse više.</para>
<para>Rekli smo pedijatrici, a ona nam je rekla da krenemo s jabukom. Krenuli smo s jabukom. Prvu kašicu je pojeo, a naredna jutra nema šanse da otvori usta. Nakon toga sam pokušala s kruškom i sve uzalud. Pa sam opet pokušala jabuku i malo rižolina i opet ništa. Ne znam što da radim. Svaka 2 sata mi je na dojci. I po noći se zna puno češće probuditi (što prije nije, jer znao bi odspavat uredno od 21 h do 6-7 ujutro). Molim da mi pomognete ako postoji neki način da prihvati dohranu. Čak sam mu na bocu dala rižolino s mojim mlijekom i isto tako nije htio. Dudu ne koristi, pa ne želi ni bocu.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>nekoj djeci treba više nekoj manje vremena da prihvate obroke krute hrane. Razlozi su nova tekstura i novi okusi. Nekad nove namirnice trebate ponuditi i deset do petnaest puta da bi je djeca prihvatila. Budite uporni i strpljivi. Za početak je dovoljno da vaša beba proba novi okus, ne mora pojesti cijelu kašicu. Dovoljna je i jedna žlica. U početku dohrane normalno je da je glavni izvor energije i dalje majčino mlijeko.</para>

Beba odbija dohranu i ne želi ništa osim dojenja Imam bebu od nepunih 6 mjeseci tj. za koji dan će navršiti 6 mjeseci. Beba je isključivo dojena, ima nepunih 10 kg tj. na zadnjem vaganju s 5 mjeseci i 5 dana imao je 9850 grama. Pedijatrica nam je rekla da krenemo lagano s kašicama. Prva kašica je bio krumpir napravljen na mojem mlijeku. Pojeo je nekih 50 ml. Sutradan isti postupak u isto vrijeme, ali nema šanse da otvori usta. Tako smo imali nekoliko dana borbe i ništa. Krenula sam s mrkvom radi njenog slatkastog okusa, isto spravljenom s mojim mlijekom. Također je pojeo jednu žlicu i nema šanse više.
Rekli smo pedijatrici, a ona nam je rekla da krenemo s jabukom. Krenuli smo s jabukom. Prvu kašicu je pojeo, a naredna jutra nema šanse da otvori usta. Nakon toga sam pokušala s kruškom i sve uzalud. Pa sam opet pokušala jabuku i malo rižolina i opet ništa. Ne znam što da radim. Svaka 2 sata mi je na dojci. I po noći se zna puno češće probuditi (što prije nije, jer znao bi odspavat uredno od 21 h do 6-7 ujutro). Molim da mi pomognete ako postoji neki način da prihvati dohranu. Čak sam mu na bocu dala rižolino s mojim mlijekom i isto tako nije htio. Dudu ne koristi, pa ne želi ni bocu.

Odgovor:

Poštovana,
nekoj djeci treba više nekoj manje vremena da prihvate obroke krute hrane. Razlozi su nova tekstura i novi okusi. Nekad nove namirnice trebate ponuditi i deset do petnaest puta da bi je djeca prihvatila. Budite uporni i strpljivi. Za početak je dovoljno da vaša beba proba novi okus, ne mora pojesti cijelu kašicu. Dovoljna je i jedna žlica. U početku dohrane normalno je da je glavni izvor energije i dalje majčino mlijeko. Klinfo.hr 

Beba odbija dohranu i ne želi ništa osim dojenja

<para>Poprilično brzo raste i dobiva na kilaži. Do 6. mjeseca isključivo je dojen, s pet mjeseci smo krenuli s kašicama koje ja pripremam, hranu je prihvatio odlično i uvijek želi još, pa se brinem da mu ne dajem premalo s obzirom na njegov brzi rast i razvoj (svi u obitelji smo visoki jako)!</para>
<para>Trenutni raspored:
6-7 h buđenje i boca AD 180 ml
10-11 h žitarice s voćem, nekad s malo AD mlijeka
13-14 h povrće, meso, riba, sve s par kapi maslinovog ulja
17-18 h večera žitarice s jogurtom, voće s jogurtom, palenta sa sirom ili griz na AD s malo voća
20 h boca AD 180-220 ml i tada zaspi i spava ujutro do 6 bez buđenja (ako ne izbijaju zubi, ima za sad dva).</para>
<para>Zanima me da li je to previše hrane za njega i da li trebam nešto mijenjati? Pije vodu većinom ili cijeđeni sok ponekad. Izbjegavam šećere maksimalno. Nije debela beba, ali jako je krupan i snažan. Zahvaljujem.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>imate dobar raspored hranjenja, nemam nikakvih primjedbi. Ništa ne brinite, kod dječaka je uobičajeno da brzo napreduju.</para>

Beba je krupna, visoka i snažna. Dajem li mu previše hrane? Poštovani, zanima me da li je raspored hranjenja i spavanja za moju bebu dobar? Sin je rođen sa 4200 g i 51 cm, sada ima 8,5 mjeseci i težak je 10880 g i 77 cm! Poprilično brzo raste i dobiva na kilaži. Do 6. mjeseca isključivo je dojen, s pet mjeseci smo krenuli s kašicama koje ja pripremam, hranu je prihvatio odlično i uvijek želi još, pa se brinem da mu ne dajem premalo s obzirom na njegov brzi rast i razvoj (svi u obitelji smo visoki jako)!
Trenutni raspored:
6-7 h buđenje i boca AD 180 ml
10-11 h žitarice s voćem, nekad s malo AD mlijeka
13-14 h povrće, meso, riba, sve s par kapi maslinovog ulja
17-18 h večera žitarice s jogurtom, voće s jogurtom, palenta sa sirom ili griz na AD s malo voća
20 h boca AD 180-220 ml i tada zaspi i spava ujutro do 6 bez buđenja (ako ne izbijaju zubi, ima za sad dva).
Zanima me da li je to previše hrane za njega i da li trebam nešto mijenjati? Pije vodu većinom ili cijeđeni sok ponekad. Izbjegavam šećere maksimalno. Nije debela beba, ali jako je krupan i snažan. Zahvaljujem.

Odgovor:

Poštovana,
imate dobar raspored hranjenja, nemam nikakvih primjedbi. Ništa ne brinite, kod dječaka je uobičajeno da brzo napreduju. Klinfo.hr 

Beba je krupna, visoka i snažna. Dajem li mu previše hrane?

<para>Što god čuje da se dogodilo, ona se s tim jako opterećuje. Inače živi u normalnom obiteljskom okruženju. Što napraviti da se toliko ne opterećuje i da uklonimo taj sveprisutan strah oko svega?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>strah je jedna od primarnih emocija koja se veže uz neku opasnost. Neugodan osjećaj zbog nečega što bi se moglo dogoditi ili samo mislimo da bi se moglo dogoditi je anksioznost odnosno tjeskoba. Na primjer, tijekom leta avionom možemo osjećati anksioznost jer bi avion moga srušiti, ili strah kada dođe do stvarnih turbulencija i pozivanja od strane osoblja na mjere zaštite.</para>
<para>I strah i anksioznost su normalne emocije koje se javljaju kod svih i to bi bilo dobro da objasnite i djevojčici. Dakle ne možemo ne osjećati anksioznost u nekoj mjeri i svakoga je nečega strah. Problem nastaje kada ove emocije ometaju naše svakodnevno funkcioniranje i kada se vežu za niz situacija, a po onome što opisujete to se događa kod vaše djevojčice. Ono što možete kao roditelj jest pomoći djevojčici da osvijesti svoje reakcije. Razgovarajte s njom o tome kada sve osjeća strah ili anksioznost, kakve tjelesne senzacije tada osjeća (npr. ubrzano disanje, napetost u trbuhu, pojačano znojenje...), o čemu tada razmišlja i kako se ponaša te postoji li nešto što izbjegava kada se tako osjeća. Možete je pitati i kolika je razina tih neugodnih osjećaja u situacijama koje spominje u rasponu od 1 do 10, ako je 1 jako niska razina, a 10 jako visoka. Prepoznavanje je prvi korak u razumijevanju i daljnjem rješavanju problema.</para>
<para>Ako uistinu različite situacije kod djevojčice izazivaju značajnu razinu anksioznosti ili straha te je njima opterećena, preporučujem uključivanje djevojčice u psihologijski tretman. Naime, sam razgovor u takvim situacijama nije dovoljan i zapravo okolina tada zna davati savjete poput „smiri se“ ili „sve je u redu“ koji dodatno frustriraju jer dijete obično zna da njegove brige nisu realne, ali ne zna kako si pomoći. Kroz psihologijski tretman može se detaljno i sistematično raditi na problemu te koristiti tehnike koje će djetetu pomoći.</para>
<para>Nadam se da će vam ove smjernice biti korisne.</para>

Djevojčica (10) jako se opterećuje i ima sveprisutan strah od svega Zanima me kako pomoći djevojčici koja ima 10 godina, ali od svoje 5. godine ima nekakav strah. Taj strah je sveprisutan i kod učenja nema koncentraciju. Što god čuje da se dogodilo, ona se s tim jako opterećuje. Inače živi u normalnom obiteljskom okruženju. Što napraviti da se toliko ne opterećuje i da uklonimo taj sveprisutan strah oko svega?

Odgovor:

Poštovana,
strah je jedna od primarnih emocija koja se veže uz neku opasnost. Neugodan osjećaj zbog nečega što bi se moglo dogoditi ili samo mislimo da bi se moglo dogoditi je anksioznost odnosno tjeskoba. Na primjer, tijekom leta avionom možemo osjećati anksioznost jer bi avion moga srušiti, ili strah kada dođe do stvarnih turbulencija i pozivanja od strane osoblja na mjere zaštite.
I strah i anksioznost su normalne emocije koje se javljaju kod svih i to bi bilo dobro da objasnite i djevojčici. Dakle ne možemo ne osjećati anksioznost u nekoj mjeri i svakoga je nečega strah. Problem nastaje kada ove emocije ometaju naše svakodnevno funkcioniranje i kada se vežu za niz situacija, a po onome što opisujete to se događa kod vaše djevojčice. Ono što možete kao roditelj jest pomoći djevojčici da osvijesti svoje reakcije. Razgovarajte s njom o tome kada sve osjeća strah ili anksioznost, kakve tjelesne senzacije tada osjeća (npr. ubrzano disanje, napetost u trbuhu, pojačano znojenje...), o čemu tada razmišlja i kako se ponaša te postoji li nešto što izbjegava kada se tako osjeća. Možete je pitati i kolika je razina tih neugodnih osjećaja u situacijama koje spominje u rasponu od 1 do 10, ako je 1 jako niska razina, a 10 jako visoka. Prepoznavanje je prvi korak u razumijevanju i daljnjem rješavanju problema.
Ako uistinu različite situacije kod djevojčice izazivaju značajnu razinu anksioznosti ili straha te je njima opterećena, preporučujem uključivanje djevojčice u psihologijski tretman. Naime, sam razgovor u takvim situacijama nije dovoljan i zapravo okolina tada zna davati savjete poput „smiri se“ ili „sve je u redu“ koji dodatno frustriraju jer dijete obično zna da njegove brige nisu realne, ali ne zna kako si pomoći. Kroz psihologijski tretman može se detaljno i sistematično raditi na problemu te koristiti tehnike koje će djetetu pomoći.
Nadam se da će vam ove smjernice biti korisne. Klinfo.hr 

Marina Milković

Djevojčica (10) jako se opterećuje i ima sveprisutan strah od svega

<para>. Mislim da te porno filmiće gleda već duže vrijeme jer sam i ja primijetila kod kuće da to radi i na stolici. Jako sam zabrinuta, ne znam kako da razgovaram na tu temu s njom. Zar nije još uvijek premala za takve razgovore? Trebam li je voditi psihologu? Dajte neki savjet jer baš se jako brinem.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>normalno je da djeca pokazuju određeni interes za spolnost te da istražuju svoje tijelo što uključuje i masturbaciju. Važno je razumjeti da pri tome gledanje pornografije nije primjeren način upoznavanja sa spolnošću u dobi od 9 godina i da je odgovornost roditelja kontrolirati sadržaje koje dijete prati te onemogućiti da gleda neprimjerene sadržaje. Na mobitelima i računalima postoje načini i različite aplikacije koje omogućuju roditeljsku kontrolu nad korištenjem interneta i dopuštaju da dijete koristi samo određene stranice primjerene dobi, dok stranicama koje su dozvoljene samo za odrasle, ima onemogućen pristup. Važno je da što prije reagirate, informirate se o tome te primijenite neku od dostupnih opcija.</para>
<para>S djetetom je svakako važno razgovarati na način primjeren dobi i ovaj razgovor može biti prilika za otvaranje različitih tema. Djevojčici se može skrenuti pažnja na rizike koji postoje na internetu i važnost opreza u njegovom korištenju (npr. rizici kontaktiranja s nepoznatim osobama). Dobro je otvoreno reći da ste primijetili da gleda stranice koje uključuju pornografske sadržaje, da je normalno da je ona znatiželjna, a da je odgovornost roditelja paziti na to kako djeca provode vrijeme na internetu i da pornografija nije za djecu.</para>
<para>U razgovoru je jako važno ne posramljivati dijete i normalizirati znatiželju za spolnost i za svoje tijelo. Djevojčici trebate najaviti da ćete onemogućiti pristup sličnim sadržajima i da je to odgovornost svakog roditelja, jednako kao što je na primjer odgovornost roditelja da ne vode djecu u kino na filmove koji nisu za njihovu dob ili im ne dozvoljavaju da igraju nasilne igrice. Nakon toga možete educirati dijete o tome da je potpuno u redu da istražuje svoje tijelo, da je to njezina intima na koju ima pravo, da je samo važno da to bude u privatnom prostoru i na samo. Možete s djevojčicom provjeriti zanima li je nešto, ima li nekih pitanja, ima li nešto što je brine.</para>
<para>Za sada je potrebno da vi razgovarate s djevojčicom i uspostavite kontrolu nas sadržajima koje gleda, a ako i nakon razgovora s njom budete zabrinuti ili vam se bude činilo da nešto nije u redu i potrebna vam je dodatna stručna pomoć, možete razgovarati sa psihologom, a onda po potrebi dogovoriti i razgovor s djevojčicom.
Nadam se da će vam ove smjernice koristiti.</para>
<para>Sretno.</para>

Djevojčica (9) gleda pornografske sadržaje i samozadovoljava se. Kako razgovarati s njom? Imam kćerku od 9 godina. Često spava kod bake koja živi blizu nas. Baka mi je rekla da ju je navečer uhvatila da gleda porno filmove i da je nađe na podu u sobi kako se "trlja" raskoračenih nogu . Mislim da te porno filmiće gleda već duže vrijeme jer sam i ja primijetila kod kuće da to radi i na stolici. Jako sam zabrinuta, ne znam kako da razgovaram na tu temu s njom. Zar nije još uvijek premala za takve razgovore? Trebam li je voditi psihologu? Dajte neki savjet jer baš se jako brinem.

Odgovor:

Poštovana,
normalno je da djeca pokazuju određeni interes za spolnost te da istražuju svoje tijelo što uključuje i masturbaciju. Važno je razumjeti da pri tome gledanje pornografije nije primjeren način upoznavanja sa spolnošću u dobi od 9 godina i da je odgovornost roditelja kontrolirati sadržaje koje dijete prati te onemogućiti da gleda neprimjerene sadržaje. Na mobitelima i računalima postoje načini i različite aplikacije koje omogućuju roditeljsku kontrolu nad korištenjem interneta i dopuštaju da dijete koristi samo određene stranice primjerene dobi, dok stranicama koje su dozvoljene samo za odrasle, ima onemogućen pristup. Važno je da što prije reagirate, informirate se o tome te primijenite neku od dostupnih opcija.
S djetetom je svakako važno razgovarati na način primjeren dobi i ovaj razgovor može biti prilika za otvaranje različitih tema. Djevojčici se može skrenuti pažnja na rizike koji postoje na internetu i važnost opreza u njegovom korištenju (npr. rizici kontaktiranja s nepoznatim osobama). Dobro je otvoreno reći da ste primijetili da gleda stranice koje uključuju pornografske sadržaje, da je normalno da je ona znatiželjna, a da je odgovornost roditelja paziti na to kako djeca provode vrijeme na internetu i da pornografija nije za djecu.
U razgovoru je jako važno ne posramljivati dijete i normalizirati znatiželju za spolnost i za svoje tijelo. Djevojčici trebate najaviti da ćete onemogućiti pristup sličnim sadržajima i da je to odgovornost svakog roditelja, jednako kao što je na primjer odgovornost roditelja da ne vode djecu u kino na filmove koji nisu za njihovu dob ili im ne dozvoljavaju da igraju nasilne igrice. Nakon toga možete educirati dijete o tome da je potpuno u redu da istražuje svoje tijelo, da je to njezina intima na koju ima pravo, da je samo važno da to bude u privatnom prostoru i na samo. Možete s djevojčicom provjeriti zanima li je nešto, ima li nekih pitanja, ima li nešto što je brine.
Za sada je potrebno da vi razgovarate s djevojčicom i uspostavite kontrolu nas sadržajima koje gleda, a ako i nakon razgovora s njom budete zabrinuti ili vam se bude činilo da nešto nije u redu i potrebna vam je dodatna stručna pomoć, možete razgovarati sa psihologom, a onda po potrebi dogovoriti i razgovor s djevojčicom.
Nadam se da će vam ove smjernice koristiti.
Sretno. Klinfo.hr 

Djevojčica (9) gleda pornografske sadržaje i samozadovoljava se. Kako razgovarati s njom?

<para>Kod kuće iz čista mira brizne u histerični plač, smiri se brzo i to ako je nitko ne dira, a u vrtiću nam ne ide nikako. Moram naglasiti da je tri godine bila samo sa mnom, jer svi rade. Jako je emotivna i pametna, ali se bojim da je druga djeca ne bi izolirala. Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>po svemu što opisujete, čini se da vaše dijete prolazi kroz razdoblje prilagodbe na vrtić i separacijske anksioznosti povezane s polaskom u vrtić, što kod neke djece traje kraće, a kod neke dulje.</para>
<para>Period od nešto više od dva mjeseca, s obzirom na to da navodite da je u vrtić krenula u siječnju, nije dugačak, posebno ako je prethodno bila cijelo vrijeme s vama kod kuće. Ovo razdoblje je za nju puno promjena i normalno je da reagira na te promjene i da se boji odvajanja od roditelja na čiju se prisutnost navikla. Također, djeca još uče kako regulirati vlastite emocije i kako se smiriti, zbog čega na frustraciju znaju reagirati pretjeranim emocionalnim reakcijama kakve spominjete.</para>
<para>I sami spominjete da se djevojčica kod kuće smiri „ako je nitko ne dira“. Kada je dijete jako uznemireno, nema smisla puno razgovarati i davati upute jer to može još povećati frustraciju. Potrebno je djetetu pružiti podršku i reflektirati osjećaje tako da djetetu kažemo da vidimo da je tužno/ljuto. Nekoj djeci odgovara da ih se zagrli/uzme u krilo/pomazi kada su uznemirena, drugoj ne, pa to treba procijeniti. Kada se dijete smireno može se pokrenuti tema vrtića pri čemu je dobro koristiti slikovnice na temu prilagodbe na vrtić. Kroz priču se može više saznati o tome što je djetetu teško kod odlazaka u vrtić i kako mu se može pomoći odnosno postoji li nešto što se može učiniti da se u vrtiću osjeća bolje i sigurnije. Prijedlog slikovnice koju možete koristiti je - <ulink url="https://www.evenio.hr/proizvod/slikovnice/medvjedica-je-strah-ostati-u-vrticu/">Medvjedića je strah ostati u vrtiću</ulink>.</para>
<para>Dodatno, osim promjena za dijete, važno je razumjeti da i roditelj čije je dijete krenulo u vrtić također prolazi kroz promjene. Pokušajte osvijestiti vlastita razmišljanja i emocionalne reakcije povezane s polaskom u vrtić. Nastojte svakako djetetu dati do znanja da imate povjerenja u vrtić i odgojiteljice, da se u vrtiću može osjećati dobro i sigurno.
U svakom slučaju je važno djevojčici dati još vremena za prilagodbu i osigurati da, kada nije u vrtiću, provodite dovoljno zajedničkog kvalitetnog vremena kako bi osjetila da ste i dalje tu uz nju i da se to nije promijenilo.</para>
<para>Želim vam puno strpljenja u daljnjoj prilagodbi na nove okolnosti.</para>

Djevojčica (3) ima česte i histerične ispade plača u vrtiću i doma Poštovani, imam kćer od 3 godine. Od prvog mjeseca je krenula u vrtić, a zadnja dva tjedna ima doslovno ispade plača i kod kuće i u vrtiću. I svega se boji, maškara, glazbe i sl. Kod kuće iz čista mira brizne u histerični plač, smiri se brzo i to ako je nitko ne dira, a u vrtiću nam ne ide nikako. Moram naglasiti da je tri godine bila samo sa mnom, jer svi rade. Jako je emotivna i pametna, ali se bojim da je druga djeca ne bi izolirala. Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
po svemu što opisujete, čini se da vaše dijete prolazi kroz razdoblje prilagodbe na vrtić i separacijske anksioznosti povezane s polaskom u vrtić, što kod neke djece traje kraće, a kod neke dulje.
Period od nešto više od dva mjeseca, s obzirom na to da navodite da je u vrtić krenula u siječnju, nije dugačak, posebno ako je prethodno bila cijelo vrijeme s vama kod kuće. Ovo razdoblje je za nju puno promjena i normalno je da reagira na te promjene i da se boji odvajanja od roditelja na čiju se prisutnost navikla. Također, djeca još uče kako regulirati vlastite emocije i kako se smiriti, zbog čega na frustraciju znaju reagirati pretjeranim emocionalnim reakcijama kakve spominjete.
I sami spominjete da se djevojčica kod kuće smiri „ako je nitko ne dira“. Kada je dijete jako uznemireno, nema smisla puno razgovarati i davati upute jer to može još povećati frustraciju. Potrebno je djetetu pružiti podršku i reflektirati osjećaje tako da djetetu kažemo da vidimo da je tužno/ljuto. Nekoj djeci odgovara da ih se zagrli/uzme u krilo/pomazi kada su uznemirena, drugoj ne, pa to treba procijeniti. Kada se dijete smireno može se pokrenuti tema vrtića pri čemu je dobro koristiti slikovnice na temu prilagodbe na vrtić. Kroz priču se može više saznati o tome što je djetetu teško kod odlazaka u vrtić i kako mu se može pomoći odnosno postoji li nešto što se može učiniti da se u vrtiću osjeća bolje i sigurnije. Prijedlog slikovnice koju možete koristiti je - Medvjedića je strah ostati u vrtiću.
Dodatno, osim promjena za dijete, važno je razumjeti da i roditelj čije je dijete krenulo u vrtić također prolazi kroz promjene. Pokušajte osvijestiti vlastita razmišljanja i emocionalne reakcije povezane s polaskom u vrtić. Nastojte svakako djetetu dati do znanja da imate povjerenja u vrtić i odgojiteljice, da se u vrtiću može osjećati dobro i sigurno.
U svakom slučaju je važno djevojčici dati još vremena za prilagodbu i osigurati da, kada nije u vrtiću, provodite dovoljno zajedničkog kvalitetnog vremena kako bi osjetila da ste i dalje tu uz nju i da se to nije promijenilo.
Želim vam puno strpljenja u daljnjoj prilagodbi na nove okolnosti. Klinfo.hr 

Djevojčica (3) ima česte i histerične ispade plača u vrtiću i doma

<para>Jedno vrijeme je bilo ok i lijepo se igrao, ali sada svaki dan imam razgovor s tetama, jer ne želi van kad oni idu. Meni kaže da mu je vani hladno, to mi je ok, ali one ga na silu vode van. Onda im smeta jer često pere ruke, ali pere ih kad su mu ljepljive ili prljave, jednostavno ne voli prljave ruke. Prije i poslije jela, wc itd. S djecom se ne uklapa, jer ovi s kojima se htio igrati, oni su stariji i odbacili su ga.</para>
<para>Tete ga ne uspijevaju ni sa čim zabaviti. Užasno je ljut na mene, ponekad kaže da me čeka da me udari. Pričati zna i više nego dobro, već s dvije godine je sklapao rečenice kao odrasla osoba, a sad može i knjigu napisati. Jako je pametan, ima pamćenje kao slon, kad je gdje i s kim što bilo, ima milijun pitanja i odgovora. Boje zna, brojeve, slova, sve je znao već s 2 godine. Ali je težak. Često cvili i ima agresivne nagone. Teško se smiruje i prošli smo sve, od bacanja po cesti do lupanja o zid. To se ipak smirilo. Sada ne surađuje u vrtiću i jako je tvrdoglav, neke radnje voli ponavljati. Razgovaram s njim svaki dan, ali ne pomaže.</para>
<para>Nekad se zna ustati iz kreveta i prvo reći želim te udariti. Od mene je dobio par puta po guzi, jer me izbacio van kontrole. Uglavnom ide u kaznu u sobu sjesti na krevet dok se ne smiri. Ni to ne pomaže. U vrtiću vidim da već žele postavljati dijagnoze jer se ne uklapa. Postoje li neke metode koje mu mogu pomoći? Lijep pozdrav, hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,
djeca se ovisno o svom temperamentu razlikuju u različitim aspektima, a neke od dimenzija temperamenta su aktivnost, distraktibilnost, raspoloženje ili intenzitet izražavanja emocija, a između ostalog, i prilagodljivost. Temeljem svega što navodite čini se da se vaš sin teže i sporije prilagođava novim situacijama i da je općenito težeg temperamenta. S odrastanjem svi mi učimo kako prilagoditi svoj temperament zahtjevima okoline u kojoj živimo, ali s tri godine u tome nam još treba značajna pomoć odraslih.</para>
<para>Vezano za boravak u vrtiću, može se u dogovoru s odgojiteljicama pokušati naći način kako da se zadovolje potrebe djeteta i istovremeno poštuju struktura i pravila grupe. Na primjer, s djetetom se i odgojiteljicama može dogovoriti da je u redu da pere ruke u konkretnim situacijama i tu naći neki broj situacija koji će biti svima prihvatljiv. Vezano za odlaske van, vjerojatno se ne može organizirati da netko ostaje s djetetom u grupi te se može djetetu jasno reći da to nije opcija, da van moraju ići sva djeca, ali se može pregovarati o tome što će vani raditi, što bi mu bilo zanimljivo, treba li se toplije obući i slično. Vezano za odnose s djecom, treba provjeriti želi li se on družiti i s kim iz grupe pa se u dogovoru s roditeljima te djece može dogovoriti druženje izvan vrtića kako bi se djeca povezala. Ako dječak nema želju družiti se s nekim iz grupe, ne treba ga u tome forsirati jer to može još povećati frustraciju.</para>
<para>Spominjete i burne emocionalne reakcije te paralelno široko opće znanje i razvijene različite vještine te sposobnosti. Kognitivni razvoj djeteta ne treba nužno pratiti ista razina emocionalnog razvoja. Dijete više razvijenih kognitivnih sposobnosti može zapravo intenzivnije doživljavati svijet oko sebe, uočavati neke njegove nelogičnosti, a istovremeno ih zbog razine socioemocionalnog razvoja ne razumjeti te zbog toga burno reagirati.</para>
<para>Vaš sin ipak ima samo tri godine i još uvijek uči kako regulirati vlastite emocionalne reakcije. Djeca emocionalnu regulaciju uče i mi odrasli im u tome trebamo pomoći. Pri tome može biti korisno poticati prepoznavanja i izražavanje osjećaja kod djeteta kroz imenovanje osjećaja u slikovnicama i pričama te osvještavanje emocionalnih reakcija („Vidim da si ljut jer se ne možemo sada igrati.“, „Tužan si jer nismo išli u park“...). Važno je djetetu dati do znanja da vidimo kako se osjeća i da ga razumijemo te da djetetu reflektiramo što vidimo. Nakon toga možemo postaviti granicu te predložiti prihvatljivo ponašanje (npr. „Vidim da si ljut, ali ne možeš udarati druge. Umjesto toga možeš šarati po papiru, udariti u jastuk ili stiskati mekanu lopticu.“).</para>
<para>Važno je da dijete ima priliku primjereno izraziti kako se osjeća. S obzirom da navodite primjere prema kojima se vidi da je dječak kognitivno napredan preporučujemo vam i čitanje priručnika „Unutarni svijet darovite djece“ kojeg možete <ulink url="https://udrugaproventus.org/vaznost-socijalne-ukljucenosti-i-podrske-opceljudskim-vrijednostima/">pronaći ovdje</ulink>. Neovisno je li vaš dječak potencijalno darovito dijete ili nije (što se može utvrditi psihološkom procjenom) možda nađete dodatne informacije kako razumijeti njegove reakcije i pomoći mu.</para>
<para>Vezano za odgojne postupke, važno je da istaknem kako je tjelesno kažnjavanje neprihvatljivo i uostalom zakonom zabranjeno (npr. Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji). Nemamo pravo nikoga udariti, uključujući djecu. Tu je posebno važno razumjeti da tjelesnim kažnjavanjem postižemo samo kratkoročne odgojne učinke, narušavamo odnos s djetetom i učimo dijete da je u redu nekoga udariti kada nas naljuti ili smo frustrirani. Razumljivo je da u roditeljstvu postoje različite frustrirajuće situacije, ali važno je da uspostavimo kontrolu nad vlastitim ponašanjem jer i dijete najviše uči upravo od nas.</para>
<para>Preporučujem da se usmjerite na podučavanje djeteta kako si može pomoći kada je ljuto. Djeca se uglavnom ne znaju sama smiriti i mi odrasli im u tome trebamo pomoći. Kada smo ljuti svi imamo potrebu tu ljutnju „izbaciti“, pa tako i djeca. Djeca ne znaju primjerene načine kako to učiniti pa ponekad koriste neprimjerena ponašanja koja spominjete poput bacanja, lupanja i slično. Pokušajte s dječakom kada je smiren razgovarati o ljutnji, a u tome vam mogu pomoći različite slikovnice poput <ulink url="https://www.evenio.hr/proizvod/slikovnice/najpovoljnije-paket-4-slikovnice-iz-serije-ljutnja/">serije slikovnica o izražavanju ljutnje</ulink>. Važno je istaknuti da kada je dijete jako uznemireno nije dobar trenutak za poduku jer tada ne može čuti što mu govorimo. Kada je dijete smireno možemo predložiti druge načina izbacivanja ljutnje poput lupanja u jastuk, stiskanja nečeg mekanog, šaranja po papiru ili gužvanja papira.</para>
<para>Nadam se da će vam neka od smjernica koristiti i želim vam uspjeh u nastojanju da pomognete dječaku.</para>

Iznimno inteligentan dječak ne može se uklopiti u vrtiću i pokazuje agresivna ponašanja Poštovani, imam trogodišnjaka koji je jedno vrlo zahtjevno dijete. Ide u vrtić nekih pet mjeseci i nikada se nije skroz opustio tamo. Jedno vrijeme je bilo ok i lijepo se igrao, ali sada svaki dan imam razgovor s tetama, jer ne želi van kad oni idu. Meni kaže da mu je vani hladno, to mi je ok, ali one ga na silu vode van. Onda im smeta jer često pere ruke, ali pere ih kad su mu ljepljive ili prljave, jednostavno ne voli prljave ruke. Prije i poslije jela, wc itd. S djecom se ne uklapa, jer ovi s kojima se htio igrati, oni su stariji i odbacili su ga.
Tete ga ne uspijevaju ni sa čim zabaviti. Užasno je ljut na mene, ponekad kaže da me čeka da me udari. Pričati zna i više nego dobro, već s dvije godine je sklapao rečenice kao odrasla osoba, a sad može i knjigu napisati. Jako je pametan, ima pamćenje kao slon, kad je gdje i s kim što bilo, ima milijun pitanja i odgovora. Boje zna, brojeve, slova, sve je znao već s 2 godine. Ali je težak. Često cvili i ima agresivne nagone. Teško se smiruje i prošli smo sve, od bacanja po cesti do lupanja o zid. To se ipak smirilo. Sada ne surađuje u vrtiću i jako je tvrdoglav, neke radnje voli ponavljati. Razgovaram s njim svaki dan, ali ne pomaže.
Nekad se zna ustati iz kreveta i prvo reći želim te udariti. Od mene je dobio par puta po guzi, jer me izbacio van kontrole. Uglavnom ide u kaznu u sobu sjesti na krevet dok se ne smiri. Ni to ne pomaže. U vrtiću vidim da već žele postavljati dijagnoze jer se ne uklapa. Postoje li neke metode koje mu mogu pomoći? Lijep pozdrav, hvala.

Odgovor:

Poštovana,
djeca se ovisno o svom temperamentu razlikuju u različitim aspektima, a neke od dimenzija temperamenta su aktivnost, distraktibilnost, raspoloženje ili intenzitet izražavanja emocija, a između ostalog, i prilagodljivost. Temeljem svega što navodite čini se da se vaš sin teže i sporije prilagođava novim situacijama i da je općenito težeg temperamenta. S odrastanjem svi mi učimo kako prilagoditi svoj temperament zahtjevima okoline u kojoj živimo, ali s tri godine u tome nam još treba značajna pomoć odraslih.
Vezano za boravak u vrtiću, može se u dogovoru s odgojiteljicama pokušati naći način kako da se zadovolje potrebe djeteta i istovremeno poštuju struktura i pravila grupe. Na primjer, s djetetom se i odgojiteljicama može dogovoriti da je u redu da pere ruke u konkretnim situacijama i tu naći neki broj situacija koji će biti svima prihvatljiv. Vezano za odlaske van, vjerojatno se ne može organizirati da netko ostaje s djetetom u grupi te se može djetetu jasno reći da to nije opcija, da van moraju ići sva djeca, ali se može pregovarati o tome što će vani raditi, što bi mu bilo zanimljivo, treba li se toplije obući i slično. Vezano za odnose s djecom, treba provjeriti želi li se on družiti i s kim iz grupe pa se u dogovoru s roditeljima te djece može dogovoriti druženje izvan vrtića kako bi se djeca povezala. Ako dječak nema želju družiti se s nekim iz grupe, ne treba ga u tome forsirati jer to može još povećati frustraciju.
Spominjete i burne emocionalne reakcije te paralelno široko opće znanje i razvijene različite vještine te sposobnosti. Kognitivni razvoj djeteta ne treba nužno pratiti ista razina emocionalnog razvoja. Dijete više razvijenih kognitivnih sposobnosti može zapravo intenzivnije doživljavati svijet oko sebe, uočavati neke njegove nelogičnosti, a istovremeno ih zbog razine socioemocionalnog razvoja ne razumjeti te zbog toga burno reagirati.
Vaš sin ipak ima samo tri godine i još uvijek uči kako regulirati vlastite emocionalne reakcije. Djeca emocionalnu regulaciju uče i mi odrasli im u tome trebamo pomoći. Pri tome može biti korisno poticati prepoznavanja i izražavanje osjećaja kod djeteta kroz imenovanje osjećaja u slikovnicama i pričama te osvještavanje emocionalnih reakcija („Vidim da si ljut jer se ne možemo sada igrati.“, „Tužan si jer nismo išli u park“...). Važno je djetetu dati do znanja da vidimo kako se osjeća i da ga razumijemo te da djetetu reflektiramo što vidimo. Nakon toga možemo postaviti granicu te predložiti prihvatljivo ponašanje (npr. „Vidim da si ljut, ali ne možeš udarati druge. Umjesto toga možeš šarati po papiru, udariti u jastuk ili stiskati mekanu lopticu.“).
Važno je da dijete ima priliku primjereno izraziti kako se osjeća. S obzirom da navodite primjere prema kojima se vidi da je dječak kognitivno napredan preporučujemo vam i čitanje priručnika „Unutarni svijet darovite djece“ kojeg možete pronaći ovdje. Neovisno je li vaš dječak potencijalno darovito dijete ili nije (što se može utvrditi psihološkom procjenom) možda nađete dodatne informacije kako razumijeti njegove reakcije i pomoći mu.
Vezano za odgojne postupke, važno je da istaknem kako je tjelesno kažnjavanje neprihvatljivo i uostalom zakonom zabranjeno (npr. Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji). Nemamo pravo nikoga udariti, uključujući djecu. Tu je posebno važno razumjeti da tjelesnim kažnjavanjem postižemo samo kratkoročne odgojne učinke, narušavamo odnos s djetetom i učimo dijete da je u redu nekoga udariti kada nas naljuti ili smo frustrirani. Razumljivo je da u roditeljstvu postoje različite frustrirajuće situacije, ali važno je da uspostavimo kontrolu nad vlastitim ponašanjem jer i dijete najviše uči upravo od nas.
Preporučujem da se usmjerite na podučavanje djeteta kako si može pomoći kada je ljuto. Djeca se uglavnom ne znaju sama smiriti i mi odrasli im u tome trebamo pomoći. Kada smo ljuti svi imamo potrebu tu ljutnju „izbaciti“, pa tako i djeca. Djeca ne znaju primjerene načine kako to učiniti pa ponekad koriste neprimjerena ponašanja koja spominjete poput bacanja, lupanja i slično. Pokušajte s dječakom kada je smiren razgovarati o ljutnji, a u tome vam mogu pomoći različite slikovnice poput serije slikovnica o izražavanju ljutnje. Važno je istaknuti da kada je dijete jako uznemireno nije dobar trenutak za poduku jer tada ne može čuti što mu govorimo. Kada je dijete smireno možemo predložiti druge načina izbacivanja ljutnje poput lupanja u jastuk, stiskanja nečeg mekanog, šaranja po papiru ili gužvanja papira.
Nadam se da će vam neka od smjernica koristiti i želim vam uspjeh u nastojanju da pomognete dječaku. Klinfo.hr 

Iznimno inteligentan dječak ne može se uklopiti u vrtiću i pokazuje agresivna ponašanja

<para>Nakon sedam mjeseci stanje se puno popravilo, ne plače toliko, lakše ostane i ako plače, to je možda minutu i poslije je super. Ona je prije bila dijete koja je htjela biti i ostati sa svima, poznatima i nepoznatima.</para>
<para>U prosincu 2018. je meni umrla majka, ostavila sam je kod njene tetke i došla po nju sutradan navečer. Od tada ona ne želi nikome, samo ako sam i ja tamo, ostat će i ona. Nemamo puno društva, većinu vremena provodi sa mnom i s malom sekom od 1.5 godine. Još ne priča dobro i još nosi pelene. Kad joj je otac tu i ako idemo negdje, on je mora nositi jer ne želi hodati. Kad je sama sa mnom, onda hoda jer je ne mogu nositi i ona to zna. Ako nije po njenom plače, dere se, tuče. Mene zanima da li bi trebala brinuti zbog toga svega ili je to samo neka prolazna faza, jer više ne znam što da napravim? Unaprijed vam hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga mama,</para>
<para>iz pisma mogu osjetiti vašu zabrinutost i strah za djevojčicu jer se pitate prolazi li djevojčica kroz fazu nakon koje će sve biti u redu, ili biste trebali poduzeti pojedine korake.</para>
<para>U prosincu 2018. moguće je da se djevojčica uplašila kada je ostala kod tetke bez vas, i da od tada osjeća veći strah kada nije u vašoj blizini jer se boji da ponovno ne bude ostavljena „sama”. Iako fizički kod tetke nije bila sama, djeca ponekad mogu interpretirati situaciju puno stresnijom nego što je mi odrasli vidimo. No, lijepa je vijest da se djevojčica dobro prilagodila u vrtiću, i da se sada puno lakše odvaja od vas i lakše ulazi i ostaje u svojoj vrtićkoj skupini.</para>
<para>Sasvim je uobičajeno da djeca na postavljane granice negoduju i bune se. Ponekad to može biti plačem, deranjem ili pak tučom. Važno je ipak u granicama biti dosljedan, ne dopustiti da sebe ili drugoga ozlijedi te pokazati razumijevanje za njezine potrebe kroz primjerice, empatičko reflektiranje. Pomoću empatičkog reflektiranja moći ćete dodatno umiriti djevojčicu, dodatno se povezati s njom i učiti je prepoznavanju vlastitog emotivnog stanja. Empatički reflektirati možete rečenicama „Vidim da si jako ljuta što sada ne smiješ pojesti čokoladu.” ili „Činiš mi se jako uplašenom kada se rastajemo u vrtiću.” U početku se izgovaranje ovih rečenica može čini vrlo neprirodnim, no važno je da se izgovaraju iskreno i empatički i s vremenom će empatički reflektiranje biti sve ugodnije i djevojčici i vama.
S obzirom da nemam dovoljno informacija da vam dam konkretnije smjernice, preporuka je da se javite psihologu kako biste dobili detaljnije smjernice za svoju djevojčicu. Možete se javiti i kod nas u Centar Proventus.</para>
<para>Želim vam puno sreće u poduzetim koracima.</para>

Djevojčica (3,5) godine ne želi nigdje ostati sama i pokazuje regresivna ponašanja Poštovana, imam pitanje vezano za kćerkicu od 3.5 godine. Ide u vrtić već sedam mjeseci i u početku je ostajanje u vtiću bilo pakao. Plač, vrištanje, ne želi nikome samo meni. Nakon sedam mjeseci stanje se puno popravilo, ne plače toliko, lakše ostane i ako plače, to je možda minutu i poslije je super. Ona je prije bila dijete koja je htjela biti i ostati sa svima, poznatima i nepoznatima.
U prosincu 2018. je meni umrla majka, ostavila sam je kod njene tetke i došla po nju sutradan navečer. Od tada ona ne želi nikome, samo ako sam i ja tamo, ostat će i ona. Nemamo puno društva, većinu vremena provodi sa mnom i s malom sekom od 1.5 godine. Još ne priča dobro i još nosi pelene. Kad joj je otac tu i ako idemo negdje, on je mora nositi jer ne želi hodati. Kad je sama sa mnom, onda hoda jer je ne mogu nositi i ona to zna. Ako nije po njenom plače, dere se, tuče. Mene zanima da li bi trebala brinuti zbog toga svega ili je to samo neka prolazna faza, jer više ne znam što da napravim? Unaprijed vam hvala.

Odgovor:

Draga mama,
iz pisma mogu osjetiti vašu zabrinutost i strah za djevojčicu jer se pitate prolazi li djevojčica kroz fazu nakon koje će sve biti u redu, ili biste trebali poduzeti pojedine korake.
U prosincu 2018. moguće je da se djevojčica uplašila kada je ostala kod tetke bez vas, i da od tada osjeća veći strah kada nije u vašoj blizini jer se boji da ponovno ne bude ostavljena „sama”. Iako fizički kod tetke nije bila sama, djeca ponekad mogu interpretirati situaciju puno stresnijom nego što je mi odrasli vidimo. No, lijepa je vijest da se djevojčica dobro prilagodila u vrtiću, i da se sada puno lakše odvaja od vas i lakše ulazi i ostaje u svojoj vrtićkoj skupini.
Sasvim je uobičajeno da djeca na postavljane granice negoduju i bune se. Ponekad to može biti plačem, deranjem ili pak tučom. Važno je ipak u granicama biti dosljedan, ne dopustiti da sebe ili drugoga ozlijedi te pokazati razumijevanje za njezine potrebe kroz primjerice, empatičko reflektiranje. Pomoću empatičkog reflektiranja moći ćete dodatno umiriti djevojčicu, dodatno se povezati s njom i učiti je prepoznavanju vlastitog emotivnog stanja. Empatički reflektirati možete rečenicama „Vidim da si jako ljuta što sada ne smiješ pojesti čokoladu.” ili „Činiš mi se jako uplašenom kada se rastajemo u vrtiću.” U početku se izgovaranje ovih rečenica može čini vrlo neprirodnim, no važno je da se izgovaraju iskreno i empatički i s vremenom će empatički reflektiranje biti sve ugodnije i djevojčici i vama.
S obzirom da nemam dovoljno informacija da vam dam konkretnije smjernice, preporuka je da se javite psihologu kako biste dobili detaljnije smjernice za svoju djevojčicu. Možete se javiti i kod nas u Centar Proventus.
Želim vam puno sreće u poduzetim koracima. Klinfo.hr 

Dario Antić

Djevojčica (3,5) godine ne želi nigdje ostati sama i pokazuje regresivna ponašanja

<para>Nastavnici se ljute, a on onda postane ponekad bezobrazan. Ako ga okrive za nešto što nije napravio, obuzme ga ljutnja ili bijes, slomi ravnalo, lupi po klupi ili se digne i ode pedagoginji na razgovor.</para>
<para>U zadnje vrijeme sam primijetila da strašno laže - o ocjenama, događajima u školi i nebitnim stvarima. Na pitanje zašto, odgovor mu je da nemam pojma. Pokušala sam mu objasniti da sve saznam i da ću se jako ljutiti ako bude lagao, da mi mora kazati istinu kakva god ona bila i da ćemo sve zajedno riješiti. Nije urodilo plodom.
Često sjedi i piše zadaću po cijeli dan, a koju isto tako ako hoće može napisati za pola sata. Djeca iz razreda su bezobrazna prema njemu i on prema njima, pa baš i nema prijatelja. Druži se s djecom na izvanškolskim aktivnostima.</para>
<para>Kako mu pomoći da promijeni ponašanje, da ne bude drzak, da ne priča na nastavi i da ne laže?
Samo nemojte reći da moramo s njim razgovarati, jer to radimo stalno, ali nije urodilo plodom.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>u vašem pitanju primijećujem nekoliko tema na koje je važno obratiti pažnju prilikom rješavanja problema.</para>
<para>Navodite da se u razredu vašeg dječaka većina djece neprimjereno ponaša. Jedan od načina na koji djeca uče kako se ponašati je učenje po modelu, dakle oponašajući druge. Ako se u razredu vašeg sina općenito češće krše pravila ponašanja, vjerojatnije je da će ih i on kršiti. Kao roditelj možete predložiti školi roditeljski sastanak na temu ponašanja u razredu i mogućih intervencija. Možda će se kroz zajednički razgovor i uspostavljanje suradnje uspjeti doći do nekih rješenja na razini cijelog razreda.</para>
<para>Nadalje, spominjete da se vaš sin u odnosu na nastavnike zna neprimjereno ponašati. Mi odrasli imamo razvijenu samokontrolu i regulaciju vlastitih emocionalnih reakcija kada nas nešto uznemiri, a djeca to još uvijek uče. Za očekivati je da vaš sin na direktno pitanje zašto se ponaša na određeni način ne zna odgovor. Djeca često ne znaju zašto nešto čine. Bolje je postavljati otvorena pitanja i istraživati što se s njim trenutno događa. Možete ga pitati kako se uglavnom osjeća u školi, kako se slaže s vršnjacima, kako s profesorima, kako provodi vrijeme u školi, što ga ljuti/rastužuje/veseli u školi i slično.</para>
<para>Također, u razgovoru o ponašanju u školi, važno je pokazati razumijevanje za samu emociju, a osuditi ponašanje i predložiti na koje druge načine može primjereno izraziti kako se osjeća. Možete mu reći, „Imaš pravo biti ljut, ali nije u redu lupati po klupi na satu. Umjesto toga možeš brojati u sebi do deset ili imati prazan papir koji ćeš pošarati.“</para>
<para>Vezano za problem laganja, djeca, ali i odrasli, ne govore istinu kako bi izbjegli ili odgodili posljedice. Preispitajte sa sobom kako reagirate kada vam sin kaže/sami saznate da je dobio lošu ocjenu ili je opomenut u školi. U takvim situacijama, važno je ostati pribran i konstruktivan. Nitko, pa tako ni djeca, ne vole povišene tonove i dugačko prigovaranje te će takve reakcije nastojati izbjeći. Možete sina otvoreno pitati kako bi volio da reagirate kada se nešto loše dogodi u školi i ima li nešto u vašim reakcijama što mu smeta.</para>
<para>Kada saznate za neki događaj, nastojte kratko djetetu dati do znanja koje konkretno ponašanje je problematično, zašto, te kako može zamijeniti to ponašanje. Na primjer, možete reći „Kada pričaš na satu, ometaš rad nastavnika i druge djece. Važno je da na nastavi budeš tiho. Što drugo možeš učiniti kada poželiš pričati na satu?“. Izbjegnite duga predavanja i optuživanja te izraze poput „uvijek to radiš“, „nikad ne slušaš“, „bezobrazan si“. Promjenom svojih reakcija na ponašanje djeteta, veće su šanse da će ono biti ohrabreno govoriti vam stvari na vrijeme.
Ono što također možete, ako druge intervencije ne pomažu, je uključiti sina u psihologijski tretman s ciljem rada na regulaciji i izražavanju vlastitih emocija, ali i poboljšanju vaše međusobne komunikacije.</para>
<para>Nadam se da će vam neke od smjernica koristiti i želim vam sreću u nastojanju da razumijete vašeg sina i pomognete mu.</para>

Dječak (11) je drzak u školi i počeo je lagati, a razgovori ne pomažu Imam sina od 11 godina. U razredu u koji ide svi skupa imaju jako loše ponašanje. Međutim, on je sad počeo kasniti na nastavu jer se zapriča na hodniku, jede ili slično. Nastavnici se ljute, a on onda postane ponekad bezobrazan. Ako ga okrive za nešto što nije napravio, obuzme ga ljutnja ili bijes, slomi ravnalo, lupi po klupi ili se digne i ode pedagoginji na razgovor.
U zadnje vrijeme sam primijetila da strašno laže - o ocjenama, događajima u školi i nebitnim stvarima. Na pitanje zašto, odgovor mu je da nemam pojma. Pokušala sam mu objasniti da sve saznam i da ću se jako ljutiti ako bude lagao, da mi mora kazati istinu kakva god ona bila i da ćemo sve zajedno riješiti. Nije urodilo plodom.
Često sjedi i piše zadaću po cijeli dan, a koju isto tako ako hoće može napisati za pola sata. Djeca iz razreda su bezobrazna prema njemu i on prema njima, pa baš i nema prijatelja. Druži se s djecom na izvanškolskim aktivnostima.
Kako mu pomoći da promijeni ponašanje, da ne bude drzak, da ne priča na nastavi i da ne laže?
Samo nemojte reći da moramo s njim razgovarati, jer to radimo stalno, ali nije urodilo plodom.

Odgovor:

Poštovana,
u vašem pitanju primijećujem nekoliko tema na koje je važno obratiti pažnju prilikom rješavanja problema.
Navodite da se u razredu vašeg dječaka većina djece neprimjereno ponaša. Jedan od načina na koji djeca uče kako se ponašati je učenje po modelu, dakle oponašajući druge. Ako se u razredu vašeg sina općenito češće krše pravila ponašanja, vjerojatnije je da će ih i on kršiti. Kao roditelj možete predložiti školi roditeljski sastanak na temu ponašanja u razredu i mogućih intervencija. Možda će se kroz zajednički razgovor i uspostavljanje suradnje uspjeti doći do nekih rješenja na razini cijelog razreda.
Nadalje, spominjete da se vaš sin u odnosu na nastavnike zna neprimjereno ponašati. Mi odrasli imamo razvijenu samokontrolu i regulaciju vlastitih emocionalnih reakcija kada nas nešto uznemiri, a djeca to još uvijek uče. Za očekivati je da vaš sin na direktno pitanje zašto se ponaša na određeni način ne zna odgovor. Djeca često ne znaju zašto nešto čine. Bolje je postavljati otvorena pitanja i istraživati što se s njim trenutno događa. Možete ga pitati kako se uglavnom osjeća u školi, kako se slaže s vršnjacima, kako s profesorima, kako provodi vrijeme u školi, što ga ljuti/rastužuje/veseli u školi i slično.
Također, u razgovoru o ponašanju u školi, važno je pokazati razumijevanje za samu emociju, a osuditi ponašanje i predložiti na koje druge načine može primjereno izraziti kako se osjeća. Možete mu reći, „Imaš pravo biti ljut, ali nije u redu lupati po klupi na satu. Umjesto toga možeš brojati u sebi do deset ili imati prazan papir koji ćeš pošarati.“
Vezano za problem laganja, djeca, ali i odrasli, ne govore istinu kako bi izbjegli ili odgodili posljedice. Preispitajte sa sobom kako reagirate kada vam sin kaže/sami saznate da je dobio lošu ocjenu ili je opomenut u školi. U takvim situacijama, važno je ostati pribran i konstruktivan. Nitko, pa tako ni djeca, ne vole povišene tonove i dugačko prigovaranje te će takve reakcije nastojati izbjeći. Možete sina otvoreno pitati kako bi volio da reagirate kada se nešto loše dogodi u školi i ima li nešto u vašim reakcijama što mu smeta.
Kada saznate za neki događaj, nastojte kratko djetetu dati do znanja koje konkretno ponašanje je problematično, zašto, te kako može zamijeniti to ponašanje. Na primjer, možete reći „Kada pričaš na satu, ometaš rad nastavnika i druge djece. Važno je da na nastavi budeš tiho. Što drugo možeš učiniti kada poželiš pričati na satu?“. Izbjegnite duga predavanja i optuživanja te izraze poput „uvijek to radiš“, „nikad ne slušaš“, „bezobrazan si“. Promjenom svojih reakcija na ponašanje djeteta, veće su šanse da će ono biti ohrabreno govoriti vam stvari na vrijeme.
Ono što također možete, ako druge intervencije ne pomažu, je uključiti sina u psihologijski tretman s ciljem rada na regulaciji i izražavanju vlastitih emocija, ali i poboljšanju vaše međusobne komunikacije.
Nadam se da će vam neke od smjernica koristiti i želim vam sreću u nastojanju da razumijete vašeg sina i pomognete mu. Klinfo.hr 

Dječak (11) je drzak u školi i počeo je lagati, a razgovori ne pomažu

<para>Majka je bila neodgovorna, spavala po cijele dane, a otac je ganjao posao i obveze s djecom. On me je i angažirao. Ja sam im kuhala i učila s njima. U učenju su bili oboje zapušteni. Veći je problem bio kod dječaka u 5. razredu. Predznanje mu je kaotično, temelji loši, ima nerazvijene radne navike.</para>
<para>Uglavnom, počelo je dobro, postao je aktivan na satu i dobivao dobre ocjene. S matematikom je imao velike poteškoće. Sa mnom bi sve rješavao točno, a iz testa bi dobio jedan. Jako je nesiguran. Onda se dogodila situacija da ih je mama fizički pretukla, djeca su odvezena doktoru i majka je prijavljena za zlostavljanje i zanemarivanje djece. Od tada djeca žive s ocem i ja radim kod njih. Majka ima već 3. mjesec zabranu viđanja, svi su u sustavu centra. djeca su svjedočila u policiji, centru, na sudu i to je dodatno otežalo situaciju. Malena je poprimila histerični obrazac ponašanja od majke, ali tijekom dva mjeseca uz moju veliku pažnju i trud ona se promijenila, smirila, ima odličan uspjeh u školi. S dječakom je sve krenulo nizbrdo.</para>
<para>Otac ima ženu koja nema svoje djece i dosta je hladna, samo ih kritizira, misli da su djeca strojevi. Otac je brižan i zbunjen. Ja im skuham, dovezem ih iz škole. Dječak dolazi iz škole, ne zna što je za zadaću, ne zna što su radili, gotovo ništa ne prepisuje s ploče, ovisan je o igricama na mobitelu. Iskušala sam sve metode učenja, ali nema rezultata. Gradivo zna trenutno, ali kad dođe test sav se zbuni i dobije lošu ocjenu. Ja sam po struci učiteljica razredne nastave. Uglavnom, uočila sam da on ima poremećaj koncentracije i pažnje. Nemiran je kad uči, svakih 15 minuta traži odmor, slabo pamti, ne upija. Ja mu vizualiziram npr. povijest, otvorim povijesni atlas, pričam kroz priče i čak je rekao da mu je povijest postala zanimljiva, ali rezultati izostaju.</para>
<para>Vikendom kad mene nema, ne uči ništa. Ja sam otvorena s ocem i rekla sam mu da ga privatno odvede negdje i traži pomoć, jer dječak ima problem. U kratkom vremenskom razdoblju doživjeli su traume, on ima osjećaj krivnje zbog majke itd. Na kraju svega njegova supruga je zaključila da je problem u meni. Ja sam joj otvoreno rekla da odgovorno tvrdim da djetetu treba stručna pomoć. S djevojčicom sam uspjela. Ona se smirila, stabilizirala, igramo se, učimo, pospremamo, kreativna je.</para>
<para>Djeca su jako vezana za mene. Supruga od oca smatra da on treba ići na instrukcije. Što vi mislite o svemu? Meni je zaista stalo da, bez obzira na mene, ta djeca budu dobro, da se problemi rješavaju. Djecu nazivaju baka i djed, roditelji od majke, govore protiv oca. Kaos uglavnom. U školi iz svih predmeta za dječaka piše - ne prati nastavu, nemiran, nema zadaće, ne povezuje, ne izrađuje makete, ne sudjeluje u nastavi, odsutan, igra se, ometa itd. Molim vaše mišljenje. LP
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>za početak, uistinu je pohvalno da brinete za dječaka i djevojčicu te im nastojite pomoći i preko onoga što se od vas očekuje.</para>
<para>S ciljem pomoći dječaku, svakako bi bilo važno uključiti ga u psihološku procjenu kako bi se utvrdilo koja je glavna pozadina lošeg školskog uspjeha i teškoća u izvršavanju obaveza. Potrebno je vidjeti radi li se više o teškoćama pažnje, teškoćama učenja, teškoća u nekom aspektu kognitivnog funkcioniranja ili emocionalnim teškoćama uslijed narušenih obiteljskih odnosa i nasilja od strane majke, nečemu drugom ili kombinaciji problema.</para>
<para>Ovisno o tome mogu se dalje planirati intervencije, a one mogu uključivati individualizaciju pristupa u školi kako bi dječaku olakšalo izvršavanje obaveza i praćenje nastave i/ili psihoterapiju s ciljem prorade traumatskih iskustava, razvijanja vještina nošenja sa situacijom, osnaživanja i integracije proživljenog u njegovo životno iskustvo. Spominjete da ste s ocem već razgovarali o traženju stručne pomoći. Možda kada bi mu se skrenula pažnja na to da je prvo potrebno barem utvrditi što se s dječakom događa i na to što konkretno takva jedna procjena može ponuditi, bi bio spremniji na daljnje korake.</para>
<para>Prema svemu što opisujete, vi svoja znanja i vještine u radu s dječakom već koristite. Nastojite mu približiti nastavne sadržaje, vodite računa o pauzama, učite s njim... Ono što još možete je posvetiti se više tome kako se on sada osjeća i dati mu do znanja da može s vama razgovarati ako ga nešto muči. Ako mu je teško razgovarati, mogu mu se ponuditi i drugi načini, da nacrta ili napiše što ga sve muči. Osim obrazovnog funkcioniranja, važno je usmjeriti se i na emocionalno te dio vremena koje provodite s njim posvetiti tome, bez učenja i pisanja zadaća.</para>
<para>Spominjete i da tijekom vikenda nitko s dječakom ne radi, kao i da se preporuča uvođenje instrukcija. Najodgovorniji za brigu o svim potrebama djeteta su roditelji, u ovom slučaju kada nema kontakata s majkom, to je otac. Bilo bi važno ocu skrenuti pažnju na to da je u interesu dječaka da i on s njim radi tijekom vikenda, umjesto da se uvodi nova osoba koja će provoditi instrukcije. Jasno je da neki roditelji imaju puno poslovnih obaveza, ali svaki roditelj dužan je izdvojiti vrijeme za brigu o djeci.</para>
<para>Na kraju, spominjete da je u rad s obitelji uključen i Centar za socijalnu skrb. Kroz razgovore s roditeljima i djecom centar ponekad ne dobije cjelokupnu sliku obiteljskih odnosa te je svaka dodatna informacija korisna za planiranje intervencija u obitelji i usmjeravanje roditelja. Svatko se može, i ima dužnost, obratiti centru ukoliko sumnja da se u nekoj obitelji neprimjereno postupa prema djeci, zanemaruju se njihove potrebe ili se događa nešto drugo nepovoljno za djecu.</para>
<para>Preporučujem stoga da se obratite nadležnom centru za socijalnu skrb pri čemu to možete učiniti i anonimno. Možete poslati dopis (poštom, e-mailom ili ga osobno odnijeti u urudžbeni ured centra) u kojem ćete opisati situaciju i razloge svoje zabrinutost. Tada članovi stručnog tima nadležnog za obitelj mogu razgovarati o tome s roditeljem i tražiti od roditelja da poduzme konkretne korake te pratiti ishode.</para>
<para>Nadam se da će vam neka od smjernica biti korisna.</para>

Kako pomoći traumatiziranom dječaku s učenjem i koncentracijom? Poštovani, radim s dvoje djece čiji su roditelji rastavljeni, a isu u 2. i 5. razred osnovne škole. Djeca su živjela na dvije lokacije po dogovoru roditelja. Majka je bila neodgovorna, spavala po cijele dane, a otac je ganjao posao i obveze s djecom. On me je i angažirao. Ja sam im kuhala i učila s njima. U učenju su bili oboje zapušteni. Veći je problem bio kod dječaka u 5. razredu. Predznanje mu je kaotično, temelji loši, ima nerazvijene radne navike.
Uglavnom, počelo je dobro, postao je aktivan na satu i dobivao dobre ocjene. S matematikom je imao velike poteškoće. Sa mnom bi sve rješavao točno, a iz testa bi dobio jedan. Jako je nesiguran. Onda se dogodila situacija da ih je mama fizički pretukla, djeca su odvezena doktoru i majka je prijavljena za zlostavljanje i zanemarivanje djece. Od tada djeca žive s ocem i ja radim kod njih. Majka ima već 3. mjesec zabranu viđanja, svi su u sustavu centra. djeca su svjedočila u policiji, centru, na sudu i to je dodatno otežalo situaciju. Malena je poprimila histerični obrazac ponašanja od majke, ali tijekom dva mjeseca uz moju veliku pažnju i trud ona se promijenila, smirila, ima odličan uspjeh u školi. S dječakom je sve krenulo nizbrdo.
Otac ima ženu koja nema svoje djece i dosta je hladna, samo ih kritizira, misli da su djeca strojevi. Otac je brižan i zbunjen. Ja im skuham, dovezem ih iz škole. Dječak dolazi iz škole, ne zna što je za zadaću, ne zna što su radili, gotovo ništa ne prepisuje s ploče, ovisan je o igricama na mobitelu. Iskušala sam sve metode učenja, ali nema rezultata. Gradivo zna trenutno, ali kad dođe test sav se zbuni i dobije lošu ocjenu. Ja sam po struci učiteljica razredne nastave. Uglavnom, uočila sam da on ima poremećaj koncentracije i pažnje. Nemiran je kad uči, svakih 15 minuta traži odmor, slabo pamti, ne upija. Ja mu vizualiziram npr. povijest, otvorim povijesni atlas, pričam kroz priče i čak je rekao da mu je povijest postala zanimljiva, ali rezultati izostaju.
Vikendom kad mene nema, ne uči ništa. Ja sam otvorena s ocem i rekla sam mu da ga privatno odvede negdje i traži pomoć, jer dječak ima problem. U kratkom vremenskom razdoblju doživjeli su traume, on ima osjećaj krivnje zbog majke itd. Na kraju svega njegova supruga je zaključila da je problem u meni. Ja sam joj otvoreno rekla da odgovorno tvrdim da djetetu treba stručna pomoć. S djevojčicom sam uspjela. Ona se smirila, stabilizirala, igramo se, učimo, pospremamo, kreativna je.
Djeca su jako vezana za mene. Supruga od oca smatra da on treba ići na instrukcije. Što vi mislite o svemu? Meni je zaista stalo da, bez obzira na mene, ta djeca budu dobro, da se problemi rješavaju. Djecu nazivaju baka i djed, roditelji od majke, govore protiv oca. Kaos uglavnom. U školi iz svih predmeta za dječaka piše - ne prati nastavu, nemiran, nema zadaće, ne povezuje, ne izrađuje makete, ne sudjeluje u nastavi, odsutan, igra se, ometa itd. Molim vaše mišljenje. LP

Odgovor:

Poštovana,
za početak, uistinu je pohvalno da brinete za dječaka i djevojčicu te im nastojite pomoći i preko onoga što se od vas očekuje.
S ciljem pomoći dječaku, svakako bi bilo važno uključiti ga u psihološku procjenu kako bi se utvrdilo koja je glavna pozadina lošeg školskog uspjeha i teškoća u izvršavanju obaveza. Potrebno je vidjeti radi li se više o teškoćama pažnje, teškoćama učenja, teškoća u nekom aspektu kognitivnog funkcioniranja ili emocionalnim teškoćama uslijed narušenih obiteljskih odnosa i nasilja od strane majke, nečemu drugom ili kombinaciji problema.
Ovisno o tome mogu se dalje planirati intervencije, a one mogu uključivati individualizaciju pristupa u školi kako bi dječaku olakšalo izvršavanje obaveza i praćenje nastave i/ili psihoterapiju s ciljem prorade traumatskih iskustava, razvijanja vještina nošenja sa situacijom, osnaživanja i integracije proživljenog u njegovo životno iskustvo. Spominjete da ste s ocem već razgovarali o traženju stručne pomoći. Možda kada bi mu se skrenula pažnja na to da je prvo potrebno barem utvrditi što se s dječakom događa i na to što konkretno takva jedna procjena može ponuditi, bi bio spremniji na daljnje korake.
Prema svemu što opisujete, vi svoja znanja i vještine u radu s dječakom već koristite. Nastojite mu približiti nastavne sadržaje, vodite računa o pauzama, učite s njim... Ono što još možete je posvetiti se više tome kako se on sada osjeća i dati mu do znanja da može s vama razgovarati ako ga nešto muči. Ako mu je teško razgovarati, mogu mu se ponuditi i drugi načini, da nacrta ili napiše što ga sve muči. Osim obrazovnog funkcioniranja, važno je usmjeriti se i na emocionalno te dio vremena koje provodite s njim posvetiti tome, bez učenja i pisanja zadaća.
Spominjete i da tijekom vikenda nitko s dječakom ne radi, kao i da se preporuča uvođenje instrukcija. Najodgovorniji za brigu o svim potrebama djeteta su roditelji, u ovom slučaju kada nema kontakata s majkom, to je otac. Bilo bi važno ocu skrenuti pažnju na to da je u interesu dječaka da i on s njim radi tijekom vikenda, umjesto da se uvodi nova osoba koja će provoditi instrukcije. Jasno je da neki roditelji imaju puno poslovnih obaveza, ali svaki roditelj dužan je izdvojiti vrijeme za brigu o djeci.
Na kraju, spominjete da je u rad s obitelji uključen i Centar za socijalnu skrb. Kroz razgovore s roditeljima i djecom centar ponekad ne dobije cjelokupnu sliku obiteljskih odnosa te je svaka dodatna informacija korisna za planiranje intervencija u obitelji i usmjeravanje roditelja. Svatko se može, i ima dužnost, obratiti centru ukoliko sumnja da se u nekoj obitelji neprimjereno postupa prema djeci, zanemaruju se njihove potrebe ili se događa nešto drugo nepovoljno za djecu.
Preporučujem stoga da se obratite nadležnom centru za socijalnu skrb pri čemu to možete učiniti i anonimno. Možete poslati dopis (poštom, e-mailom ili ga osobno odnijeti u urudžbeni ured centra) u kojem ćete opisati situaciju i razloge svoje zabrinutost. Tada članovi stručnog tima nadležnog za obitelj mogu razgovarati o tome s roditeljem i tražiti od roditelja da poduzme konkretne korake te pratiti ishode.
Nadam se da će vam neka od smjernica biti korisna. Klinfo.hr 

Kako pomoći traumatiziranom dječaku s učenjem i koncentracijom?

<para>Da li je to zbog zamjene hrane i da ostavimo da se navikne ili da se vratimo na onaj koji smo ranije koristili? Pomažu li kapi baby espumisan? Nudila sam čaj od komorača, ali nisam sigurna kada mu dati čaj i koliko ml se daje dnevno? Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>dajte mu ono adaptirano mlijeko za koje vam se čini da je najbolje prihvatio i imao manje grčeva. Možete probati i espumisan koji smanjuje plinove, ali mora se uzimati više dana da bi vidjeli neki efekt. Uz to možete dati i Biogaia probiotiske kapi, jer se za njih vidjelo da bar donekle smanjuju intenzitet grčeva. Najbolje je uz adaptirano mlijeko nuditi vodu.</para>

Što učiniti kod dojenačkih grčeva i kako dozirati čaj od komorača? Poštovani, beba stara skoro 4 tjedna je na adaptiranom mlijeku Nan. Prvo smo imali Pre nan a sada imamo Nan bez laktoze. Vidim da sada ima veće grčeve nego prije. Da li je to zbog zamjene hrane i da ostavimo da se navikne ili da se vratimo na onaj koji smo ranije koristili? Pomažu li kapi baby espumisan? Nudila sam čaj od komorača, ali nisam sigurna kada mu dati čaj i koliko ml se daje dnevno? Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
dajte mu ono adaptirano mlijeko za koje vam se čini da je najbolje prihvatio i imao manje grčeva. Možete probati i espumisan koji smanjuje plinove, ali mora se uzimati više dana da bi vidjeli neki efekt. Uz to možete dati i Biogaia probiotiske kapi, jer se za njih vidjelo da bar donekle smanjuju intenzitet grčeva. Najbolje je uz adaptirano mlijeko nuditi vodu. Klinfo.hr 

prim. ALEMKA JAKLIN KEKEZ

Što učiniti kod dojenačkih grčeva i kako dozirati čaj od komorača?

<para>Porođajna težina je bila 3700 g, sada ima 4260 g. Sumnjali smo na Soor i zadnja dva dana koristimo gel, koristimo i bio gaju i vitamin d. Pije majčino izdojeno mlijeko. Molim savjet. Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>važno je da izliječite soor jer on može ometati obroke te da nastavite pratiti tjelesnu masu na tjednoj bazi. Ukoliko beba slabo dobiva na težini, tj. ako to bude manje od 160 grama tjedno, onda treba dodatni subspecijalistički pregled gastroenterologa. Svakako tada treba provjeriti krvnu sliku, urin i ultrazvuk abdomena.</para>

Novorođenče pije svega 20-40 ml po obroku svakih sat vremena Lijep pozdrav! Imam bebu od mjesec i pol dana koja jako malo jede. Dnevno pojede do 500 ml, obroci su svakih sat vremena ali po 20-40 ml i jako se bojim za nju. Porođajna težina je bila 3700 g, sada ima 4260 g. Sumnjali smo na Soor i zadnja dva dana koristimo gel, koristimo i bio gaju i vitamin d. Pije majčino izdojeno mlijeko. Molim savjet. Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
važno je da izliječite soor jer on može ometati obroke te da nastavite pratiti tjelesnu masu na tjednoj bazi. Ukoliko beba slabo dobiva na težini, tj. ako to bude manje od 160 grama tjedno, onda treba dodatni subspecijalistički pregled gastroenterologa. Svakako tada treba provjeriti krvnu sliku, urin i ultrazvuk abdomena. Klinfo.hr 

Novorođenče pije svega 20-40 ml po obroku svakih sat vremena

<para>Temperatura se snizi dok djeluje paracetamol sirup ili čepić. Ali beba odbija jesti bilo što da ponudim, osim što konstantno pije čaj koji hoće. Da li je uredu da ne jede ništa?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>mala djeca često odbijaju hranu tijekom bolesti što može potrajati i tjedan dana nakon prestanka same bolesti. Bitno je da beba pije i uskoro će najvjerojatnije sve biti kao i prije.</para>

Je li opasno što beba za vrijeme viroze i visoke temperature ne jede? Imam bebu staru skoro 7 mjeseci. Već tri dana ima temperaturu koja seže i preko 40 C. Bila sam kod pedijatra koji kaže da ga je uhvatila viroza neka, a nalazi krvi su ok. Temperatura se snizi dok djeluje paracetamol sirup ili čepić. Ali beba odbija jesti bilo što da ponudim, osim što konstantno pije čaj koji hoće. Da li je uredu da ne jede ništa?

Odgovor:

Poštovana,
mala djeca često odbijaju hranu tijekom bolesti što može potrajati i tjedan dana nakon prestanka same bolesti. Bitno je da beba pije i uskoro će najvjerojatnije sve biti kao i prije. Klinfo.hr 

IVA PALČIĆ

Je li opasno što beba za vrijeme viroze i visoke temperature ne jede?

<para>Ja sam zbog kolika koje je dobila još u rodilištu reducirala maksimalno svoju prehranu, bojeći se da joj još više ne iritiram želudac. Koristimo Bio Gaia probiotik i pomogao je kod grčeva koji su stali s nekih tri mjeseca. Beba je bila super, napredovala dobro svo to vrijeme i dalje napreduje kako treba, po 800 g mjesečno. Rođena je s 2600 g, a sada ima 4800 g. Ali sada me brine što je prije tri dana počela jako plakati poslije svakog obroka.</para>
<para>Ja sam od prvog dana jela sir i pila jogurt. Sad se bojim da joj to možda ne smeta u mojem mlijeku, jer zadnja tri dana ima tekuću stolicu boje senfa, a imala je dva dana sluzavu. Ima 3 do 4 stolice, znaju biti eksplozivne. Jučer je jedna baš smrdjela na proljev, a bila je tekuća i sluzava. Danas počinje dobivati opet one bijele zrnaste dijelove, nema sluzi ali je i dalje tekuća. Ima želju za hranom kao i prije, jede normalno. Noću se vrti i stenje jedan dio noći, a nekad se i budi plačući. Bojim se da nije neka alergija ili neki drugi problem. Inače je vesela i ok kad nema te bolove. Hvala puno.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>budući da je to naglo počelo, a do sada je sve bilo u redu, prije bih rekla da dijete ima crijevnu virozu. Treba pričekati da se vidi još neko vrijeme, jer ako se isto poboljša u sljedećih tjedan dana, onda je definitivno viroza. Nastavite normalno dojiti, dajte bebi probiotik. No ukoliko se proljev nastavlja i nakon 2 tjedna ili dijete ne dobiva na tjelesnoj masi, tada treba pregled pedijatra i daljnje pretrage.</para>

Smeta li mojoj bebi preko mlijeka nešto što ja jedem jer ima proljevaste stolice Poštovana, beba stara 3 mjeseca počinje plakati i isteže noge poslije obroka. Beba dobiva moje mlijeko na flašicu jer neće sisati i tako je od rođenja. Ja sam zbog kolika koje je dobila još u rodilištu reducirala maksimalno svoju prehranu, bojeći se da joj još više ne iritiram želudac. Koristimo Bio Gaia probiotik i pomogao je kod grčeva koji su stali s nekih tri mjeseca. Beba je bila super, napredovala dobro svo to vrijeme i dalje napreduje kako treba, po 800 g mjesečno. Rođena je s 2600 g, a sada ima 4800 g. Ali sada me brine što je prije tri dana počela jako plakati poslije svakog obroka.
Ja sam od prvog dana jela sir i pila jogurt. Sad se bojim da joj to možda ne smeta u mojem mlijeku, jer zadnja tri dana ima tekuću stolicu boje senfa, a imala je dva dana sluzavu. Ima 3 do 4 stolice, znaju biti eksplozivne. Jučer je jedna baš smrdjela na proljev, a bila je tekuća i sluzava. Danas počinje dobivati opet one bijele zrnaste dijelove, nema sluzi ali je i dalje tekuća. Ima želju za hranom kao i prije, jede normalno. Noću se vrti i stenje jedan dio noći, a nekad se i budi plačući. Bojim se da nije neka alergija ili neki drugi problem. Inače je vesela i ok kad nema te bolove. Hvala puno.

Odgovor:

Poštovana,
budući da je to naglo počelo, a do sada je sve bilo u redu, prije bih rekla da dijete ima crijevnu virozu. Treba pričekati da se vidi još neko vrijeme, jer ako se isto poboljša u sljedećih tjedan dana, onda je definitivno viroza. Nastavite normalno dojiti, dajte bebi probiotik. No ukoliko se proljev nastavlja i nakon 2 tjedna ili dijete ne dobiva na tjelesnoj masi, tada treba pregled pedijatra i daljnje pretrage. Klinfo.hr 

Smeta li mojoj bebi preko mlijeka nešto što ja jedem jer ima proljevaste stolice

<para>Problem nastaje iza nakon što je navršila tri mjeseca, jer od tada počinje nerado jesti. Imam dojam da je jako rijetko gladna. Prva dva mjeseca je jela savršeno. Sada je svaki obrok borba. Uglavnom je hranim u polusnu. Nekada uspijemo i kad je budna. Jako je živahna i nasmijana. Svi nalazi su uredni. Probala sam i s promjenom dohrane. Jedan dan pojede 800 ml, Drugi 500-600 ml. Pelene su sve mokre, stolica svaki dan normalna. Kašice je super prihvatila. Motorički super napreduje. Možete li mi reći je li ona takva jednostavno genetski i da li će to kasnije postati problem? Jede po obroku 90-120 ml. Hvala najljepša.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>nastojte bebi davati što više kašice, a također i veći dio adaptiranog mlijeko kroz kašice, kako bi druga hrana preplavila okus mlijeka. Na taj način dobije i kalorije i mliječno jer je mlijeko još uvijek baza prehrane. Ovakvo ponašanje može nekada biti odraz alergije na proteine kravljeg mlijeka, pa dolazi u obzir probati i hipoalergenu mliječnu formulu, pa ćete odmah vidjeti prihvaća li takvu hranu bolje.</para>

I inače sitna beba ne osjeća glad i jako nerado jede Lijep pozdrav! Imam bebu koja je navršila 6 mjeseci. Rođena je u terminu - 2300 gr, 46 cm. Genetski je manja. Sada ima preko 6 kg i 65 cm. Problem nastaje iza nakon što je navršila tri mjeseca, jer od tada počinje nerado jesti. Imam dojam da je jako rijetko gladna. Prva dva mjeseca je jela savršeno. Sada je svaki obrok borba. Uglavnom je hranim u polusnu. Nekada uspijemo i kad je budna. Jako je živahna i nasmijana. Svi nalazi su uredni. Probala sam i s promjenom dohrane. Jedan dan pojede 800 ml, Drugi 500-600 ml. Pelene su sve mokre, stolica svaki dan normalna. Kašice je super prihvatila. Motorički super napreduje. Možete li mi reći je li ona takva jednostavno genetski i da li će to kasnije postati problem? Jede po obroku 90-120 ml. Hvala najljepša.

Odgovor:

Poštovana,
nastojte bebi davati što više kašice, a također i veći dio adaptiranog mlijeko kroz kašice, kako bi druga hrana preplavila okus mlijeka. Na taj način dobije i kalorije i mliječno jer je mlijeko još uvijek baza prehrane. Ovakvo ponašanje može nekada biti odraz alergije na proteine kravljeg mlijeka, pa dolazi u obzir probati i hipoalergenu mliječnu formulu, pa ćete odmah vidjeti prihvaća li takvu hranu bolje. Klinfo.hr 

I inače sitna beba ne osjeća glad i jako nerado jede

<para>Savjet pedijatra na prvom pregledu je bio da se prepucij ne dira i ne prevlači, da će to on početi sam s vremenom i da je do 3. godine sve normalno. Higijenu obavljamo redovno, na način da očistimo samo vidljivo područje, ne povlačimo ništa na silu. Međutim, i ja i muž smo primijetili da mu je ta rupica (ne znam stručan naziv) manja nego do sada. Od samog početka je bila uska, dakle nije bilo moguće prepucij ni malo spustiti/raširiti, ali sada kao da je još manja. Kod uriniranja mislim da je sve u redu. Mlaz je isti kao i prije.</para>
<para>Ako sam dobro shvatila, fimoza bi bila kada prepucij na vrhu stišće glans, što kod njega nije slučaj. Prepucij je puno duži od samog penisa, laički rečeno, ima puno kože ispred i nije uska, samo je na vrhu otvor jako mali. Da li je to razlog za posjet pedijatru? Jer iskreno, pošto mi je prvo dijete, nisam sigurna kako to uopće treba izgledati, niti želim biti dosadna mama s blesavim pitanjima (iako to sada vama radim i ispričavam se). I da napomenem, za sada crvenila također nema niti on pokazuje znakove nelagode tijekom čišćenja i higijene. Hvala Vam.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>teško je iz vašeg opisa znati da li je sve u redu, stoga vam svakako preporučujem pregled dječjeg nefrologa ili dječjeg urologa kako bi specijalist provjerio je li sve u redu.</para>

Je li kod moje bebe sve u redu s prepucijem i otvorom za uriniranje? Pozdrav, imam jedno pitanje koje ne znam kako bi uopće objasnila. Imam sina koji će za tjedan dana imati 6 mjeseci, veseli je i zdrav dječak. Savjet pedijatra na prvom pregledu je bio da se prepucij ne dira i ne prevlači, da će to on početi sam s vremenom i da je do 3. godine sve normalno. Higijenu obavljamo redovno, na način da očistimo samo vidljivo područje, ne povlačimo ništa na silu. Međutim, i ja i muž smo primijetili da mu je ta rupica (ne znam stručan naziv) manja nego do sada. Od samog početka je bila uska, dakle nije bilo moguće prepucij ni malo spustiti/raširiti, ali sada kao da je još manja. Kod uriniranja mislim da je sve u redu. Mlaz je isti kao i prije.
Ako sam dobro shvatila, fimoza bi bila kada prepucij na vrhu stišće glans, što kod njega nije slučaj. Prepucij je puno duži od samog penisa, laički rečeno, ima puno kože ispred i nije uska, samo je na vrhu otvor jako mali. Da li je to razlog za posjet pedijatru? Jer iskreno, pošto mi je prvo dijete, nisam sigurna kako to uopće treba izgledati, niti želim biti dosadna mama s blesavim pitanjima (iako to sada vama radim i ispričavam se). I da napomenem, za sada crvenila također nema niti on pokazuje znakove nelagode tijekom čišćenja i higijene. Hvala Vam.

Odgovor:

Poštovana,
teško je iz vašeg opisa znati da li je sve u redu, stoga vam svakako preporučujem pregled dječjeg nefrologa ili dječjeg urologa kako bi specijalist provjerio je li sve u redu. Klinfo.hr 

Je li kod moje bebe sve u redu s prepucijem i otvorom za uriniranje?

<para>S pet mjeseci na zahtjev doktorice je vađena krv i sve je bilo u redu. Sa šest mjeseci je propuzala i počela se podizati. Još ne hoda, ali je jako brza i spretna. Sa šest mjeseci sam počela s dohranom i u početku je jako dobro prihvaćala, ali kako su počeli rasti zubići često je nervozna i jedva da pojede po nekoliko žličica. Samo je na sisi. Čak i noću po nekoliko puta, pogotovo kada joj izlaze zubići. Zabrinuta sam radi njezine težine, iako je zdravo i živahno dijete. Nije da odbija hranu, samo pojede malo i neće više. Što da radim? Lijep pozdrav!
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>nužno je da razmaknete podoje, kako bi dijete moglo ogladniti, a onda nudite kašasto. Ukoliko neće kašicu, nemojte odmah nuditi dojku, pričekajte malo i opet probajte s kašastim. Ako uvijek odmah doji, onda ona zna da će to uslijediti nakon odbijanja kašice.</para>
<para>Nekada pomogne i to da ju proba nahraniti netko drugi, kako ne bi od vas odmah očekivala podoj. Ako nikako ne uspijevate ili stagnira na težini, u tom slučaju treba pregled dječjeg gastroenterologa i isključivanje eventualne patologije, zbog koje dijete možda odbija jesti.</para>

Zbog rasta zubića beba odbija dohranu Moja djevojčica ima 10 mjeseci. Rođena je s 3250 grama i 49 cm. Dojena je isključivo na zahtjev. Napreduje po 400 grama mjesečno. Sada ima oko 7300 g. S pet mjeseci na zahtjev doktorice je vađena krv i sve je bilo u redu. Sa šest mjeseci je propuzala i počela se podizati. Još ne hoda, ali je jako brza i spretna. Sa šest mjeseci sam počela s dohranom i u početku je jako dobro prihvaćala, ali kako su počeli rasti zubići često je nervozna i jedva da pojede po nekoliko žličica. Samo je na sisi. Čak i noću po nekoliko puta, pogotovo kada joj izlaze zubići. Zabrinuta sam radi njezine težine, iako je zdravo i živahno dijete. Nije da odbija hranu, samo pojede malo i neće više. Što da radim? Lijep pozdrav!

Odgovor:

Poštovana,
nužno je da razmaknete podoje, kako bi dijete moglo ogladniti, a onda nudite kašasto. Ukoliko neće kašicu, nemojte odmah nuditi dojku, pričekajte malo i opet probajte s kašastim. Ako uvijek odmah doji, onda ona zna da će to uslijediti nakon odbijanja kašice.
Nekada pomogne i to da ju proba nahraniti netko drugi, kako ne bi od vas odmah očekivala podoj. Ako nikako ne uspijevate ili stagnira na težini, u tom slučaju treba pregled dječjeg gastroenterologa i isključivanje eventualne patologije, zbog koje dijete možda odbija jesti. Klinfo.hr 

Zbog rasta zubića beba odbija dohranu

<para>Inače je na AD mlijeku, a navečer na dojci. Unatrag 9 dana joj s toplomjerom izazivam stolicu, jer sama ne može stisnuti.</para>
<para>Bila sam s njom kod pedijatrice koja mi je rekla da kuham čaj od kamilice sa šećerom. Ne pomaže ni to. Molim vas za savjet. Probala sam sve - od masiranja, kapi za grčeve, čaja od komorača, ali ništa ne pomaže.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>pokušajte Novalac IT kao dopunu majčinom mlijeku. No, ako je to i dalje tako, potreban je pregled dječjeg gastroenterologa, kako bi se provjerilo ima li znakova koji sugeriraju neku patologiju, obzirom na ove poteškoće već u najranijoj dobi.</para>

Novorođenče ima grčeve i ne može istisnuti stolicu, a ništa ne pomaže Poštovani, imam bebu staru mjesec i 8 dana. Unatrag dva tjedna muče ju grčevi i zatvor i nikako ne kaka. Napreže se i plače, a ne može obaviti nuždu. Inače je na AD mlijeku, a navečer na dojci. Unatrag 9 dana joj s toplomjerom izazivam stolicu, jer sama ne može stisnuti.
Bila sam s njom kod pedijatrice koja mi je rekla da kuham čaj od kamilice sa šećerom. Ne pomaže ni to. Molim vas za savjet. Probala sam sve - od masiranja, kapi za grčeve, čaja od komorača, ali ništa ne pomaže.

Odgovor:

Poštovana,
pokušajte Novalac IT kao dopunu majčinom mlijeku. No, ako je to i dalje tako, potreban je pregled dječjeg gastroenterologa, kako bi se provjerilo ima li znakova koji sugeriraju neku patologiju, obzirom na ove poteškoće već u najranijoj dobi. Klinfo.hr 

Novorođenče ima grčeve i ne može istisnuti stolicu, a ništa ne pomaže

<para>tjednu, teška 3750 g i duga 50 cm. Odmah je praćena diureza i ista je bila uredna. Tri dana po rođenju napravljen je UZV bubrega i ustanovljena je Hidronefeoza bill. Gradus 1, pijelon na desnoj 10, na lijevoj 9 mm. Napravljena je i procjena funkcije bubrega i sve je bilo u najboljem radu. Analize: kreatini i urea, sve u redu. Dobila je profilaksu Cefaleksin po 1 ml do prve kontrole pedijatra uz objašnjenje da se pijelon uglavnom povuče kako beba raste i da je najvažnije da beba puno piški i da je to samo problem zbog mogućnosti urinarnih infekcija.</para>
<para>Beba je na prvoj kontroli super napredovala, a na UZV se pijelon na lijevoj strani povukao skroz, a na desnoj smanjio na 8 mm. Pedijatar je skinuo profilaksu i rekla da će se to sve srediti, da radimo urinokulturu jednim mjesečno i da nema razloga za brigu. Djevojčica nikad nije imala urinarnih infekcija, niti ojede, ni prehlade, ni temperaturu. Pedijatar nam ne predlaže više ultrazvučne kontrole. Zanima me da li imam razloga za brigu i trebam li inzistirati na daljnjim kontrolama? Srdačan pozdrav.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>kod vaše se bebe radi o blagoj hidronefrozi – proširenju kanala bubrega - koja će rastom najvjerojatnije proći. Kako je ona u poboljšanju, ali hidronefroza ipak postoji, preporučujem da se UZV  kontrola napravi 6 mjeseci nakon zadnjeg ultrazvuka, kada će se odlučivati i za dalje, a ovisno o nalazu.</para>

Trebam li inzistirati na daljnjim kontrolama bubrega kod svoje bebe? Poštovani, bebi je u 38. tjednu trudnoće konstantirana hidronefroza desnog bubrega. Prije toga ništa nije spominjano, ni na jednom ultrazvuku. Djevojčica je rođena carskim rezom u terminu, u 40. tjednu, teška 3750 g i duga 50 cm. Odmah je praćena diureza i ista je bila uredna. Tri dana po rođenju napravljen je UZV bubrega i ustanovljena je Hidronefeoza bill. Gradus 1, pijelon na desnoj 10, na lijevoj 9 mm. Napravljena je i procjena funkcije bubrega i sve je bilo u najboljem radu. Analize: kreatini i urea, sve u redu. Dobila je profilaksu Cefaleksin po 1 ml do prve kontrole pedijatra uz objašnjenje da se pijelon uglavnom povuče kako beba raste i da je najvažnije da beba puno piški i da je to samo problem zbog mogućnosti urinarnih infekcija.
Beba je na prvoj kontroli super napredovala, a na UZV se pijelon na lijevoj strani povukao skroz, a na desnoj smanjio na 8 mm. Pedijatar je skinuo profilaksu i rekla da će se to sve srediti, da radimo urinokulturu jednim mjesečno i da nema razloga za brigu. Djevojčica nikad nije imala urinarnih infekcija, niti ojede, ni prehlade, ni temperaturu. Pedijatar nam ne predlaže više ultrazvučne kontrole. Zanima me da li imam razloga za brigu i trebam li inzistirati na daljnjim kontrolama? Srdačan pozdrav.

Odgovor:

Poštovana,
kod vaše se bebe radi o blagoj hidronefrozi – proširenju kanala bubrega - koja će rastom najvjerojatnije proći. Kako je ona u poboljšanju, ali hidronefroza ipak postoji, preporučujem da se UZV  kontrola napravi 6 mjeseci nakon zadnjeg ultrazvuka, kada će se odlučivati i za dalje, a ovisno o nalazu. Klinfo.hr 

Trebam li inzistirati na daljnjim kontrolama bubrega kod svoje bebe?

<para>Vidite, moj problem je psihičke prirode ali oni to ne doživljavaju tako. Mada mi je savjetovana terapija. Kako da se postavim u ovoj situaciji?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani,</para>
<para>žao mi je što vam roditelji ne žele platiti psihoterapiju. Ne znam ima li razgovor s njima smisla, no možda bi bilo dobro da se okrenete drugim opcijama.</para>
<para>Postoje psihoterapeuti koji su u edukaciji i neki od njih rade besplatno; postoje razne udruge koje također nude svoje usluge potpuno besplatno; u većim gradovima rade Obiteljski centri koji imaju zaposlene stručnjake a čije su usluge za građanstvo besplatne. Moj savjet je da se raspitate postoji li u vašem mjestu savjetovanja takva opcija.</para>
<para>Također možete kontaktirati i Tesu – psihološki centar koji nudi brojne usluge (online savjetovanje, telefon za psihološku pomoć) te provjerite koje su njihove opcije. Broj za kontakt je 01/4828 – 888 te rade svaki radni dan od 10:00 do 22:00.</para>
<para>Sretno!</para>

Savjetovana mi je psihoterapija ali roditelji mi ju ne žele platiti Poštovani, imam jedan problem i savjetovana mi je terapija. Stvar je u tome da je ne mogu platiti terapiju jer nigdje ne radim. A moja obitelj ne želi platiti terapiju. Vidite, moj problem je psihičke prirode ali oni to ne doživljavaju tako. Mada mi je savjetovana terapija. Kako da se postavim u ovoj situaciji?

Odgovor:

Poštovani,
žao mi je što vam roditelji ne žele platiti psihoterapiju. Ne znam ima li razgovor s njima smisla, no možda bi bilo dobro da se okrenete drugim opcijama.
Postoje psihoterapeuti koji su u edukaciji i neki od njih rade besplatno; postoje razne udruge koje također nude svoje usluge potpuno besplatno; u većim gradovima rade Obiteljski centri koji imaju zaposlene stručnjake a čije su usluge za građanstvo besplatne. Moj savjet je da se raspitate postoji li u vašem mjestu savjetovanja takva opcija.
Također možete kontaktirati i Tesu – psihološki centar koji nudi brojne usluge (online savjetovanje, telefon za psihološku pomoć) te provjerite koje su njihove opcije. Broj za kontakt je 01/4828 – 888 te rade svaki radni dan od 10:00 do 22:00.
Sretno! Klinfo.hr 

KRISTINA BAČKONJA

Savjetovana mi je psihoterapija ali roditelji mi ju ne žele platiti

<para>Na primjer, s dečkom sam skoro tri godine i počela sam si umišljati da sam ga prevarila, da sam bila s drugim, iako znam da to nije istina i znam da mu to nikada ne bih napravila. Nekoliko dana sve bude super, a onda si nekoliko dana stvaram čudne slike u glavi i razmišljam o tome stalno, iako znam da ništa od toga nije istina. O čemu se radi ovdje? Što da učinim? Kako da si pomognem jer to jako utječe na naš odnos i bojim se da bih ga zbog toga mogla izgubiti.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>vjerujem da niste jedini koji u glavi zamišljate brojne scenarije koji se nisu dogodili. Netko zamišlja da govori u lice šefu sve što misli (iako to u realnosti nikada ne bi učinio) i to mu možda koristi da se na neki način „ispuše“. Svatko ima svoj razlog zašto u glavi proživljava neke scenarije.</para>
<para>Koji je razlog vaš – ne znam. Možda je došlo do monotonije u vezi koju u glavi razbijate kroz svoje scenarije. Možda je nešto drugo u pitanju. Moj savjet je da tome ne pridajete veliku pažnju jer velik broj nas u glavi vrti razne scenarije koji se nikada neće odigrati a koji nam u nekom trenutku mogu pomoći da nešto prevladamo.</para>
<para>Ako primijetite da ste i dalje jako opterećeni tim zamišljanjima i da to znatno utječe na vaš odnos s dečkom, savjetovala bi vam da potražite stručnu pomoć.</para>

Umišljam si neke uznemirujuće scenarije u glavi koji se nisu dogodili Dobar dan, imam jedno pitanje za vas... U zadnjih godinu dana sam si počela umišljati stvari koje se ne događaju i nisu se dogodile. Na primjer, s dečkom sam skoro tri godine i počela sam si umišljati da sam ga prevarila, da sam bila s drugim, iako znam da to nije istina i znam da mu to nikada ne bih napravila. Nekoliko dana sve bude super, a onda si nekoliko dana stvaram čudne slike u glavi i razmišljam o tome stalno, iako znam da ništa od toga nije istina. O čemu se radi ovdje? Što da učinim? Kako da si pomognem jer to jako utječe na naš odnos i bojim se da bih ga zbog toga mogla izgubiti.

Odgovor:

Draga čitateljice,
vjerujem da niste jedini koji u glavi zamišljate brojne scenarije koji se nisu dogodili. Netko zamišlja da govori u lice šefu sve što misli (iako to u realnosti nikada ne bi učinio) i to mu možda koristi da se na neki način „ispuše“. Svatko ima svoj razlog zašto u glavi proživljava neke scenarije.
Koji je razlog vaš – ne znam. Možda je došlo do monotonije u vezi koju u glavi razbijate kroz svoje scenarije. Možda je nešto drugo u pitanju. Moj savjet je da tome ne pridajete veliku pažnju jer velik broj nas u glavi vrti razne scenarije koji se nikada neće odigrati a koji nam u nekom trenutku mogu pomoći da nešto prevladamo.
Ako primijetite da ste i dalje jako opterećeni tim zamišljanjima i da to znatno utječe na vaš odnos s dečkom, savjetovala bi vam da potražite stručnu pomoć. Klinfo.hr 

Umišljam si neke uznemirujuće scenarije u glavi koji se nisu dogodili

<para>Jednostavno ne mogu podnijeti toliku tugu. Imam osjećaj kao da sam mrtva iznutra, mrzim sebe, ne mogu se pogledati u ogledalo, ne želim gledati svoju odvratnu facu. Samo želim da sam sama u tamnoj sobi pod dekom i samo želim plakati. Ponekad čak želim vrištati koliku bol osjećam. Jednostavno želim da sam mrtva, da se sva ova patnja završi. Ne znam što nije u redu sa mnom.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>žao mi je što patite i što se osjećate zaključano. Sigurna sam da vam nije lako. Na temelju osjećaja koje ste opisali, pretpostavljam da se radi o depresiji. Moj savjet je da što prije potražite pomoć stručnjaka psihijatra – psihoterapeuta. Iako vam se možda tako trenutno ne čini, zaista vjerujem da pomoći ima i da možete izaći iz kutije.
U slučaju krize, svakako bih savjetovala da kontaktirate Centar za krizna stanja (KBC Zagreb, Kišpatićeva 12) na 01/2376 – 470. Možete se i osobno uputiti tamo bez najave i uputnice između 8:00 i 20:00 sati.
Šaljem vam podršku.</para>

Osjećam se izgubljeno, zaglavljeno u tuzi i želim da se ova patnja završi U posljednjih par mjeseci se osjećam totalno izgubljeno. Imam osjećaj kao da sam zaključana u kutiji i da nikad neću izaći. Stalno sam tužna i to me izluđuje. Jednostavno ne mogu podnijeti toliku tugu. Imam osjećaj kao da sam mrtva iznutra, mrzim sebe, ne mogu se pogledati u ogledalo, ne želim gledati svoju odvratnu facu. Samo želim da sam sama u tamnoj sobi pod dekom i samo želim plakati. Ponekad čak želim vrištati koliku bol osjećam. Jednostavno želim da sam mrtva, da se sva ova patnja završi. Ne znam što nije u redu sa mnom.

Odgovor:

Draga čitateljice,
žao mi je što patite i što se osjećate zaključano. Sigurna sam da vam nije lako. Na temelju osjećaja koje ste opisali, pretpostavljam da se radi o depresiji. Moj savjet je da što prije potražite pomoć stručnjaka psihijatra – psihoterapeuta. Iako vam se možda tako trenutno ne čini, zaista vjerujem da pomoći ima i da možete izaći iz kutije.
U slučaju krize, svakako bih savjetovala da kontaktirate Centar za krizna stanja (KBC Zagreb, Kišpatićeva 12) na 01/2376 – 470. Možete se i osobno uputiti tamo bez najave i uputnice između 8:00 i 20:00 sati.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Osjećam se izgubljeno, zaglavljeno u tuzi i želim da se ova patnja završi

<para>Počela je preko dana imati razmake hranjenja po 3-4 sata, čak je jučer jela u 19 h pa je u 22 h zaspala i probudila se u ponoć. Tad smo joj ponudili Bebimil i probudila se nakon dva sata, pa opet nakon dva i od 4 do 9 ujutro budila se svakih sat vremena. Molim Vas da mi pomognete što da radimo? Beba se budi nervozna, a mi smo iscrpljeni. Pokušali smo s Bebimilom no i nakon njega se budi za dva sata. Beba uredno dobiva na težini. Preko dana lijepo spava i vesela je. Po noći se budi i zaplače i smiri se tek na dojci. Unaprijed se zahvaljujemo.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>probajte je uvečer nahraniti nekim kaloričnijim obrokom kao što su, na primjer, žitarice s mlijekom, a kako bi bolje spavala. Njeno buđenje vjerojatno je više želja za umirivanjem na dojci nego glad. Moguće je i da joj rastu zubići pa pokušajte namazati desni s nekim od preparata za tu namjenu (ima ih raznih na tržištu).</para>

Beba se noću počela buditi svakih sat vremena, ali ne mislim da je gladna Poštovanje, imam bebu staru 5 i pol mjeseci. Isključivo je dojena i prije mjesec dana smo počeli s kašicama (jedan obrok u vrijeme ručka i nakon toga joj ponudim i dojku). Počela je preko dana imati razmake hranjenja po 3-4 sata, čak je jučer jela u 19 h pa je u 22 h zaspala i probudila se u ponoć. Tad smo joj ponudili Bebimil i probudila se nakon dva sata, pa opet nakon dva i od 4 do 9 ujutro budila se svakih sat vremena. Molim Vas da mi pomognete što da radimo? Beba se budi nervozna, a mi smo iscrpljeni. Pokušali smo s Bebimilom no i nakon njega se budi za dva sata. Beba uredno dobiva na težini. Preko dana lijepo spava i vesela je. Po noći se budi i zaplače i smiri se tek na dojci. Unaprijed se zahvaljujemo.

Odgovor:

Poštovana,
probajte je uvečer nahraniti nekim kaloričnijim obrokom kao što su, na primjer, žitarice s mlijekom, a kako bi bolje spavala. Njeno buđenje vjerojatno je više želja za umirivanjem na dojci nego glad. Moguće je i da joj rastu zubići pa pokušajte namazati desni s nekim od preparata za tu namjenu (ima ih raznih na tržištu). Klinfo.hr 

Beba se noću počela buditi svakih sat vremena, ali ne mislim da je gladna

<para>Nekad jako baš bljucne, čak mu zna i kroz nos izaći, a nekad ne bljuca odmah nego tek nakon nekog vremena. Prije toga je jeo Hipp Combiotic Pre, ali tada je bilo još gore. Ima 4620 g, a porođajna težina je bila 3350 g.
Nekad podrigne i ne grči se odmah, nego leži i samo odjednom počne grčenje nogica i plač. Zacrveni se sav. Nekad ni nošenje ne pomaže. Dajemo mu sab simplex kapi, jastučić od koštica od višanja, ali ništa ne pomaže.</para>
<para>Znači praktički kad je budan stalno plače. Stolice su mu nekad skroz žute, nekad žuto zelene, nekad baš zelene i to kad budu zelene budu kremaste. Po noći je okej, zaspi oko 23 h, probudi se u 4, 5 i jede i do 8 satu ujutro isto se malo grči, ali valjda je mirnije i noć, pa lakše to podnosi. Već je za izludjeti dok je budan, jer ne možeš ništa i samo s njim moraš biti, a ništa ne pomaže. Dosta zabacuje glavu unazad nekad, zna se mrštit na dudu kao da mu se diže želudac. Mislim da mu nešto smeta jer nije bilo jela, a da mu je nakon njega bilo dobro. Molim neki savjet što napraviti. Što mogu promijeniti a da mu bude bolje?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>dijete koje lijepo napreduje, a vaš sin je dobio 1300 g u 5 tjedana, je sigurno zdrava beba. Dojenački grčevi često se javljaju u prva tri mjeseca i zapravo ne zna se što ih uzrokuje, ali se zna da ne šteti djetetu. Bebe često dok jedu gutaju i puno zraka, pa taj zrak doprinosi raznim senzacijama iz probavnog trakta. Ono što još možete dodati su probiotske kapi na bazi Lactobacilusa reuteri (Biogaia) za koje se zna da malo smiruje grčeve, masažu trbuha u smjeru kazaljke na satu i držanje bebe u povišenom položaju.</para>

Beba od mjesec dana po cijele dane, kad je budan, ima snažne grčeve Dobar dan. Imam sina starog mjesec i sedam dana. Jede Babylove hranu, a poslije svakog jela ima grčeve. Znači podigne se da podrigne i to bude za redom po par puta. Nekad jako baš bljucne, čak mu zna i kroz nos izaći, a nekad ne bljuca odmah nego tek nakon nekog vremena. Prije toga je jeo Hipp Combiotic Pre, ali tada je bilo još gore. Ima 4620 g, a porođajna težina je bila 3350 g.
Nekad podrigne i ne grči se odmah, nego leži i samo odjednom počne grčenje nogica i plač. Zacrveni se sav. Nekad ni nošenje ne pomaže. Dajemo mu sab simplex kapi, jastučić od koštica od višanja, ali ništa ne pomaže.
Znači praktički kad je budan stalno plače. Stolice su mu nekad skroz žute, nekad žuto zelene, nekad baš zelene i to kad budu zelene budu kremaste. Po noći je okej, zaspi oko 23 h, probudi se u 4, 5 i jede i do 8 satu ujutro isto se malo grči, ali valjda je mirnije i noć, pa lakše to podnosi. Već je za izludjeti dok je budan, jer ne možeš ništa i samo s njim moraš biti, a ništa ne pomaže. Dosta zabacuje glavu unazad nekad, zna se mrštit na dudu kao da mu se diže želudac. Mislim da mu nešto smeta jer nije bilo jela, a da mu je nakon njega bilo dobro. Molim neki savjet što napraviti. Što mogu promijeniti a da mu bude bolje?

Odgovor:

Poštovana,
dijete koje lijepo napreduje, a vaš sin je dobio 1300 g u 5 tjedana, je sigurno zdrava beba. Dojenački grčevi često se javljaju u prva tri mjeseca i zapravo ne zna se što ih uzrokuje, ali se zna da ne šteti djetetu. Bebe često dok jedu gutaju i puno zraka, pa taj zrak doprinosi raznim senzacijama iz probavnog trakta. Ono što još možete dodati su probiotske kapi na bazi Lactobacilusa reuteri (Biogaia) za koje se zna da malo smiruje grčeve, masažu trbuha u smjeru kazaljke na satu i držanje bebe u povišenom položaju. Klinfo.hr 

Beba od mjesec dana po cijele dane, kad je budan, ima snažne grčeve

<para>E sad da ja ne gubim vrijeme objašnjavajući vam što je to hikikomori evo linka wikipedije https://hr.wikipedia.org/wiki/Hikikomori
E sad kako nastaviti... Vidite imam 23 godine, svoj kuću nisam napustio 12 godina osim u vrlo rijetkim slučajevima kao odlazak liječniku. Da bude jasno, ja ne izlazim van iz svoje kuće, nemam nikakvih prijatelja, pao sam dva razreda, edukacije skoro da i nemam. Nikad nisam imao djevojku, oca nikad nisam upoznao, a majka je teški alkoholičar. Svoje dane provodim igrajući igre na računalu. Od ostatka svoje obitelji sam često zanemarivan, zbog svega toga često patim od suicidalnih misli. Ja iskreno ne znam šta da radim sa sobom. U slučaju preporuke odlaska na hitnu ili bilo kakvu drugu vrstu hospitalizacije znajte da ja to odlučno odbijam. Ima li opće smisla da nastavim sa životom? S poštovanjem.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani čitatelju,</para>
<para>žao mi je zbog problema kojega imate i zaista smatram da je on prilično ozbiljan i kompleksan. U linku koji ste mi sami ponudili između ostalog jasno piše i o terapiji ljudi s ovim problemom – neophodan je tretman psihoterapeuta s kojim klijent treba uspostaviti odnos i surađivati. Pisanim putem i jednosmjernom komunikacijom to nije moguće te bi moj savjet bio da potražite pomoć psihoterapeuta – vjerujem da postoje oni koji bi došli u kućnu posjetu ili bi radili psihoterapiju putem Skype-a ili neke druge online aplikacije. Na slijedećem linku nalazi se popis psihoterapeuta koji bi vam mogli pomoći: <ulink url="https://www.savez-spuh.hr/registar/">https://www.savez-spuh.hr/registar/</ulink> te je moja preporuka da potražite pomoć.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Patim od poremećaja izrazite socijalne fobije i ne znam kako da si pomognem Poštovani, evo stvarno iskreno ne znam odakle bih počeo, ja imam više problema ali moj najveći problem je to što sam prvi hrvatski hikikomori. E sad da ja ne gubim vrijeme objašnjavajući vam što je to hikikomori evo linka wikipedije https://hr.wikipedia.org/wiki/Hikikomori
E sad kako nastaviti... Vidite imam 23 godine, svoj kuću nisam napustio 12 godina osim u vrlo rijetkim slučajevima kao odlazak liječniku. Da bude jasno, ja ne izlazim van iz svoje kuće, nemam nikakvih prijatelja, pao sam dva razreda, edukacije skoro da i nemam. Nikad nisam imao djevojku, oca nikad nisam upoznao, a majka je teški alkoholičar. Svoje dane provodim igrajući igre na računalu. Od ostatka svoje obitelji sam često zanemarivan, zbog svega toga često patim od suicidalnih misli. Ja iskreno ne znam šta da radim sa sobom. U slučaju preporuke odlaska na hitnu ili bilo kakvu drugu vrstu hospitalizacije znajte da ja to odlučno odbijam. Ima li opće smisla da nastavim sa životom? S poštovanjem.

Odgovor:

Poštovani čitatelju,
žao mi je zbog problema kojega imate i zaista smatram da je on prilično ozbiljan i kompleksan. U linku koji ste mi sami ponudili između ostalog jasno piše i o terapiji ljudi s ovim problemom – neophodan je tretman psihoterapeuta s kojim klijent treba uspostaviti odnos i surađivati. Pisanim putem i jednosmjernom komunikacijom to nije moguće te bi moj savjet bio da potražite pomoć psihoterapeuta – vjerujem da postoje oni koji bi došli u kućnu posjetu ili bi radili psihoterapiju putem Skype-a ili neke druge online aplikacije. Na slijedećem linku nalazi se popis psihoterapeuta koji bi vam mogli pomoći: https://www.savez-spuh.hr/registar/ te je moja preporuka da potražite pomoć.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Patim od poremećaja izrazite socijalne fobije i ne znam kako da si pomognem

<para>Kada sam odlazila od kuće sjela je pred vrata i kada sam se vratila dočekala me na istom mjestu. Spavala je stalno sa mnom u krevetu i ujutro bi jela, išla van i vratila se oko 3 sata. Nije išla nigdje van dvorišta. Prije 4 dana napravila sam sve kao i obično. Spavala je kod mene, ujutro sam joj dala jesti, pustila ju van, otišla u školu i kada sam se vratila nije je bilo. Nije se pojavila cijeli dan niti narednih 4 dana. U tih 4 dana sam se isplakala svakodnevno, ali skrivala sam to od svojih ukućana. Ujutro sam jedva skrivala otečene oči od noći provedene u plakanju.</para>
<para>Isprva sam se uvjeravala da je sve samo san, a onda mi se počelo pričinjavati da ju navečer vidim, čula sam ponekad njeno mijaukanje i slično. Počela sam razmišljati da zašto se baš meni to dogodilo i zašto se nisam mogla oprostiti s njom. Ne znam je li mrtva ili što, ali mislim da je, jer nikada nije odlazila van dvorišta i nikada se nije dogodilo da ne dođe kada ju zovem. Živim u nadi da će ušetati u dvorište i sve biti po starom. Svakodnevno gledam sve zajedničke slike i prisjećam se trenutaka, ali se istovremeno pitam i zašto se to dogodilo baš sada i baš meni. Što da radim jer ova tuga me ubija. Plačem po cijele dane, ne mogu jesti niti učiti.</para>
<para>Unaprijed hvala na savjetu i ubija me to što ne znam što se točno dogodilo s njom i gdje je. Čitav život je živjela kao kraljica, a sada je negdje sama u nekoj napuštenoj kući i umire od gladi i jada (ako već i nije umrla ?).
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>jako, jako mi je žao što čujem da ti je nestala maca. Kad god izgubimo nešto ili nekog važnog (bilo da je u pitanju osoba, stvar, ljubimac) normalno je da osjetimo tugu. Kućni ljubimci su nam u životu važni a čini se da je i tebi tvoja maca jako draga, da te puno voljela i da je to pokazivala na posebne načine (čekala te, samo je tebi išla itd.)</para>
<para>Od trena kada je maca nestala, kažeš da tuguješ sama i da tvoji ukućani ne znaju za to. Nekada nam može biti lakše kada svoju tugu podijelimo s drugima. S obzirom da ne znaš što se s macom dogodilo, niti gdje je, možda bi ti ukućani mogli pomoći s nekim prijedlozima ili idejama.
Ti i maca ste prijatelji 7 godina, i svaki ste dan provodile zajedno, a sad je nema. Normalno je da ti se u takvoj situaciji povremeno učini da ju vidiš ili čuješ. To može biti zato jer silno želiš da je tu i da se vrati.</para>
<para>Čini se i da ti teško padaju ideje da je maca sama i gladna. Takve tužne slike u glavi nam se mogu javiti kada nemamo objašnjenje pa onda naš mozak smišlja različite priče.
Zamišljam da je, u stvari, najteže ne znati što se s macom točno dogodilo. No, nekada se u životu stvari dogode tako i na to ne možemo utjecati. To što je maca nestala nije tvoja odgovornost. Svoju si macu jako voljela, pružila si joj divan život dok je živjela kod tebe i to je najviše što si mogla. I ona je tebi uljepšala puno dana i pružila puno ljubavi. Zamišljam da se svega toga možeš prisjetiti kada gledaš slike koje imaš. Možda se sjetiš kako je spavala ili načina na koje se mazila, pa smiješnih stvari koje je radila itd. Iz toga se vidi što si joj se sve pružila i da si ju puno voljela.</para>
<para>Nakon nekog vremena tuga bi trebala popustiti. Ako te tuga bude jako pritiskala i ako primijetiš da ti je teže spavati, jesti i slično, tada je skroz u redu da se javiš psihologu, terapeutu ili nekoj drugoj stručnoj osobi pa im uživo ispričaš kako ti je zbog mace.</para>

Zbog gubitka voljene mace samo plačem, ne mogu jesti i učiti Imam 14 godina. Svoju mačku sam dobila sa sedam godina i odmah sam se vezala za nju i ona za mene. Nije htjela ići nikome osim mene. Kada sam odlazila od kuće sjela je pred vrata i kada sam se vratila dočekala me na istom mjestu. Spavala je stalno sa mnom u krevetu i ujutro bi jela, išla van i vratila se oko 3 sata. Nije išla nigdje van dvorišta. Prije 4 dana napravila sam sve kao i obično. Spavala je kod mene, ujutro sam joj dala jesti, pustila ju van, otišla u školu i kada sam se vratila nije je bilo. Nije se pojavila cijeli dan niti narednih 4 dana. U tih 4 dana sam se isplakala svakodnevno, ali skrivala sam to od svojih ukućana. Ujutro sam jedva skrivala otečene oči od noći provedene u plakanju.
Isprva sam se uvjeravala da je sve samo san, a onda mi se počelo pričinjavati da ju navečer vidim, čula sam ponekad njeno mijaukanje i slično. Počela sam razmišljati da zašto se baš meni to dogodilo i zašto se nisam mogla oprostiti s njom. Ne znam je li mrtva ili što, ali mislim da je, jer nikada nije odlazila van dvorišta i nikada se nije dogodilo da ne dođe kada ju zovem. Živim u nadi da će ušetati u dvorište i sve biti po starom. Svakodnevno gledam sve zajedničke slike i prisjećam se trenutaka, ali se istovremeno pitam i zašto se to dogodilo baš sada i baš meni. Što da radim jer ova tuga me ubija. Plačem po cijele dane, ne mogu jesti niti učiti.
Unaprijed hvala na savjetu i ubija me to što ne znam što se točno dogodilo s njom i gdje je. Čitav život je živjela kao kraljica, a sada je negdje sama u nekoj napuštenoj kući i umire od gladi i jada (ako već i nije umrla ?).

Odgovor:

Draga čitateljice,
jako, jako mi je žao što čujem da ti je nestala maca. Kad god izgubimo nešto ili nekog važnog (bilo da je u pitanju osoba, stvar, ljubimac) normalno je da osjetimo tugu. Kućni ljubimci su nam u životu važni a čini se da je i tebi tvoja maca jako draga, da te puno voljela i da je to pokazivala na posebne načine (čekala te, samo je tebi išla itd.)
Od trena kada je maca nestala, kažeš da tuguješ sama i da tvoji ukućani ne znaju za to. Nekada nam može biti lakše kada svoju tugu podijelimo s drugima. S obzirom da ne znaš što se s macom dogodilo, niti gdje je, možda bi ti ukućani mogli pomoći s nekim prijedlozima ili idejama.
Ti i maca ste prijatelji 7 godina, i svaki ste dan provodile zajedno, a sad je nema. Normalno je da ti se u takvoj situaciji povremeno učini da ju vidiš ili čuješ. To može biti zato jer silno želiš da je tu i da se vrati.
Čini se i da ti teško padaju ideje da je maca sama i gladna. Takve tužne slike u glavi nam se mogu javiti kada nemamo objašnjenje pa onda naš mozak smišlja različite priče.
Zamišljam da je, u stvari, najteže ne znati što se s macom točno dogodilo. No, nekada se u životu stvari dogode tako i na to ne možemo utjecati. To što je maca nestala nije tvoja odgovornost. Svoju si macu jako voljela, pružila si joj divan život dok je živjela kod tebe i to je najviše što si mogla. I ona je tebi uljepšala puno dana i pružila puno ljubavi. Zamišljam da se svega toga možeš prisjetiti kada gledaš slike koje imaš. Možda se sjetiš kako je spavala ili načina na koje se mazila, pa smiješnih stvari koje je radila itd. Iz toga se vidi što si joj se sve pružila i da si ju puno voljela.
Nakon nekog vremena tuga bi trebala popustiti. Ako te tuga bude jako pritiskala i ako primijetiš da ti je teže spavati, jesti i slično, tada je skroz u redu da se javiš psihologu, terapeutu ili nekoj drugoj stručnoj osobi pa im uživo ispričaš kako ti je zbog mace. Klinfo.hr 

Marina Balažev

Zbog gubitka voljene mace samo plačem, ne mogu jesti i učiti

<para>Šalju mi skrinove kada je neko rekao "Pa ne sviđa mi se, ružna je". Plačem zbog toga i ne znam što da uradim po tom pitanju. Uglavnom dječaci to govore. Nikada neću naći momka. Najgore je što moja najbolja prijateljica, kada joj kažem da sam ružna, ona to uopće ne poriče. Suze su mi trenutno u očima. Što da radim?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>žao mi je što čujem kroz što prolaziš i razumijem da te to rastužuje. Kažeš da imaš 13 godina i zamišljam da u tom uzrastu mnoge stvari mogu biti zbunjujuće i teške, a pogotovo kada netko na grub način komentira naš izgled. Ono što je najvažnije znati jest to da mi nikada, ama baš nikada, nismo krivi za tuđa ružna ponašanja.
Prenositi tračeve i skrinove na kojima netko piše ružno o drugoj osobi nije OK i razumljivo je da te to rastužuje.</para>
<para>Kažeš kako uglavnom dječaci to govore. Kada smo u pubertetu, nekada nas mogu zbuniti sve promjene koje nam se događaju u tijelu, emocije koje nam se javljaju, sva sviđanja i nesviđanja. Na sve to još nam se čini da se moramo uklopiti u ekipu, pa biti popularni, ili barem izbjeći da nam se rugaju itd. Neki dječaci (i djevojčice) to znaju riješiti na OK način. No, neki dječaci (i djevojčice) to rješavaju tako što skreću pozornost sa sebe i onoga što ih muči (možda su to loše ocjene, ili se ne sviđaju sami sebi, možda se i njima netko ruga itd.) tako da se rugaju nekomu drugomu.</para>
<para>Pišeš da te brine kako nećeš naći momka. Dobra vijest je da je pubertet vrijeme kada se puno toga u nama i na nama mijenja. Odrastamo, i izgled nam se malo mijenja, učimo puno novih stvari o sebi samima, o drugima, mozak nam se jako razvija, gradimo samopouzdanje itd. Prisjeti se samo koliko toga više znaš i sposobnija si od one male djevojčice koja si bila kada si upisala prvi razred. Zamisli koliko ćeš tek napredovati do kraja 8. razreda pa do kraja srednje! Kroz to vrijeme, osim ovih dječaka koji se rugaju, upoznat ćeš i dječake s kojima će ti biti lijepo razgovarati i družiti i koje ćeš željeti za dečka i oni tebe za djevojku.</para>
<para>A što se tiče prijateljice, čini se kao da bi ti bilo lakše da ti pruži malo više potpore. Zamišljam da se osjećaš tužno kad joj se požališ a ona samo šuti. Ne znamo razloge njezine šutnje. To može biti zbunjenost, ili ne zna kako da te utješi, možda je ljuta na ove koji se rugaju, možda je u nekim svojim brigama i problemima... Nekada nam može pomoći kada s prijateljima podijelimo kako se osjećamo (na primjer: „Osjećam se tužno kad šutiš….“).</para>
<para>Odlično si postupila što si probleme s kojima se nosiš podijelila ovdje. I hrabro i pametno je potražiti pomoć kada nam zatreba.</para>

Imam 13 godina i mislim da sam ružna Zdravo. Ja sam djevojčica od 13 godina i imam jedan "problem". Mislim, ne mislim zapravo, već znam da sam ružna. To ne kažem samo ja nažalost, nego čujem tračeve o tome kako su drugi pričali. Šalju mi skrinove kada je neko rekao "Pa ne sviđa mi se, ružna je". Plačem zbog toga i ne znam što da uradim po tom pitanju. Uglavnom dječaci to govore. Nikada neću naći momka. Najgore je što moja najbolja prijateljica, kada joj kažem da sam ružna, ona to uopće ne poriče. Suze su mi trenutno u očima. Što da radim?

Odgovor:

Draga čitateljice,
žao mi je što čujem kroz što prolaziš i razumijem da te to rastužuje. Kažeš da imaš 13 godina i zamišljam da u tom uzrastu mnoge stvari mogu biti zbunjujuće i teške, a pogotovo kada netko na grub način komentira naš izgled. Ono što je najvažnije znati jest to da mi nikada, ama baš nikada, nismo krivi za tuđa ružna ponašanja.
Prenositi tračeve i skrinove na kojima netko piše ružno o drugoj osobi nije OK i razumljivo je da te to rastužuje.
Kažeš kako uglavnom dječaci to govore. Kada smo u pubertetu, nekada nas mogu zbuniti sve promjene koje nam se događaju u tijelu, emocije koje nam se javljaju, sva sviđanja i nesviđanja. Na sve to još nam se čini da se moramo uklopiti u ekipu, pa biti popularni, ili barem izbjeći da nam se rugaju itd. Neki dječaci (i djevojčice) to znaju riješiti na OK način. No, neki dječaci (i djevojčice) to rješavaju tako što skreću pozornost sa sebe i onoga što ih muči (možda su to loše ocjene, ili se ne sviđaju sami sebi, možda se i njima netko ruga itd.) tako da se rugaju nekomu drugomu.
Pišeš da te brine kako nećeš naći momka. Dobra vijest je da je pubertet vrijeme kada se puno toga u nama i na nama mijenja. Odrastamo, i izgled nam se malo mijenja, učimo puno novih stvari o sebi samima, o drugima, mozak nam se jako razvija, gradimo samopouzdanje itd. Prisjeti se samo koliko toga više znaš i sposobnija si od one male djevojčice koja si bila kada si upisala prvi razred. Zamisli koliko ćeš tek napredovati do kraja 8. razreda pa do kraja srednje! Kroz to vrijeme, osim ovih dječaka koji se rugaju, upoznat ćeš i dječake s kojima će ti biti lijepo razgovarati i družiti i koje ćeš željeti za dečka i oni tebe za djevojku.
A što se tiče prijateljice, čini se kao da bi ti bilo lakše da ti pruži malo više potpore. Zamišljam da se osjećaš tužno kad joj se požališ a ona samo šuti. Ne znamo razloge njezine šutnje. To može biti zbunjenost, ili ne zna kako da te utješi, možda je ljuta na ove koji se rugaju, možda je u nekim svojim brigama i problemima... Nekada nam može pomoći kada s prijateljima podijelimo kako se osjećamo (na primjer: „Osjećam se tužno kad šutiš….“).
Odlično si postupila što si probleme s kojima se nosiš podijelila ovdje. I hrabro i pametno je potražiti pomoć kada nam zatreba. Klinfo.hr 

Imam 13 godina i mislim da sam ružna

<para>Njegova mama dolazi kod nas dva puta dnevno, često nenajavljeno, a najduže što ne dolazi bude dva dana. On u poslu surađuje s njom tako da se zbog posla čuje s njom kroz jutro minimalno jedan poziv i jedno dopisivanje. Kroz dan joj šalje poruke o tome što mi radimo i što naše dijete radi.</para>
<para>Navečer, čak kad ležim kraj njega, umjesto da sa mnom ima nekakav kontakt, on se dopisuje s majkom i šalje slike djeteta pričajući njoj kako voli bebu. Za sva pitanja gdje trebamo donijeti odluku, hitno se njoj javlja. Zanima me koji je zdravi odnos sina i mame u toj dobi. Hvala unaprijed.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>vaše pitanje koliko se odrastao muškarac treba čuti s majkom i do koje granice je to normalno je vrlo konkretno, no na njega vam ne mogu dati konkretan i jednoznačan odgovor. Razumijem da vas smeta izražena bliskost vašeg supruga s majkom, posebice kada se to na neki način reflektira na vas i vašu obitelj, no ljudi sami kreiraju svoje odnose i sami odlučuju je li nešto u tom odnosu za njih normalno ili nije.</para>
<para>Je li normalno da netko ima toliko česte kontakte s roditeljem (koji su zaista jako česti), ovisi o puno faktora: postoje li drugi članovi obitelji (suprug, druga djeca), vežu li ih možda neka zajednička traumatična iskustva, veže li ih i poslovni odnos, itd. Faktora je mnogo i zaista kao stručnjak ne mogu generalizirati i činiti kategorije kao što su „normalno“ i „nenormalno“. Za njih kao majku i sina je čestina kontakata normalna. Za vas kao nekoga tko je ušao u odnos sa svojim suprugom (i njegovom majkom), vjerojatno nije. No poanta nije procjenjivanje je li nešto normalno ili ne, već funkcionira li takav odnos i dalje na isti način sada kada u njegovom životu više nije samo majka već i supruga i dijete.</para>
<para>Ono što iz vašeg pisma iščitavam jest da vam nije ok što njegova majka vrlo često i nenajavljeno dolazi u vaš dom, što za bitne odluke o vama hitno zove nju te što u situacijama gdje bi vi željeli odnos i kontakt s njim, on ima kontakt s majkom. Iz perspektive supruge mogu reći da apsolutno razumijem vaše nezadovoljstvo. Iz perspektive stručnjaka bi vam savjetovala da razgovarate sa suprugom i da mu izrazite što bi željeli. Nemojte osuđivati njegov odnos s majkom i svrstavati ga u kategoriju – postoji razlog zašto je taj odnos takav. Ako suprug osjeti da ga napadate ili osuđujete, vjerojatno ćete naići na otpor. No ako mu izrazite želju da vam treba bliskost i posvećenost u intimnim situacijama, da vam treba vaš prostor i najava svekrve kada dolazi, da želite da vas dvoje sami donosite važne odluke i da ste vi prva s kojom će iste iskomunicirati – tada postoji opcija da vas suprug čuje.</para>
<para>Sretno!</para>

Koliko se odrasli muškarac treba čuti s majkom i do koje granice je bliskost normalna? Poštovani, zanima me koliko se odrasli muškarac treba čuti s majkom i do koje granice je to normalno? Naime, dobila sam dijete s muškarcem od 28 godina i krenuli smo zajedno živjeti. Njegova mama dolazi kod nas dva puta dnevno, često nenajavljeno, a najduže što ne dolazi bude dva dana. On u poslu surađuje s njom tako da se zbog posla čuje s njom kroz jutro minimalno jedan poziv i jedno dopisivanje. Kroz dan joj šalje poruke o tome što mi radimo i što naše dijete radi.
Navečer, čak kad ležim kraj njega, umjesto da sa mnom ima nekakav kontakt, on se dopisuje s majkom i šalje slike djeteta pričajući njoj kako voli bebu. Za sva pitanja gdje trebamo donijeti odluku, hitno se njoj javlja. Zanima me koji je zdravi odnos sina i mame u toj dobi. Hvala unaprijed.

Odgovor:

Draga čitateljice,
vaše pitanje koliko se odrastao muškarac treba čuti s majkom i do koje granice je to normalno je vrlo konkretno, no na njega vam ne mogu dati konkretan i jednoznačan odgovor. Razumijem da vas smeta izražena bliskost vašeg supruga s majkom, posebice kada se to na neki način reflektira na vas i vašu obitelj, no ljudi sami kreiraju svoje odnose i sami odlučuju je li nešto u tom odnosu za njih normalno ili nije.
Je li normalno da netko ima toliko česte kontakte s roditeljem (koji su zaista jako česti), ovisi o puno faktora: postoje li drugi članovi obitelji (suprug, druga djeca), vežu li ih možda neka zajednička traumatična iskustva, veže li ih i poslovni odnos, itd. Faktora je mnogo i zaista kao stručnjak ne mogu generalizirati i činiti kategorije kao što su „normalno“ i „nenormalno“. Za njih kao majku i sina je čestina kontakata normalna. Za vas kao nekoga tko je ušao u odnos sa svojim suprugom (i njegovom majkom), vjerojatno nije. No poanta nije procjenjivanje je li nešto normalno ili ne, već funkcionira li takav odnos i dalje na isti način sada kada u njegovom životu više nije samo majka već i supruga i dijete.
Ono što iz vašeg pisma iščitavam jest da vam nije ok što njegova majka vrlo često i nenajavljeno dolazi u vaš dom, što za bitne odluke o vama hitno zove nju te što u situacijama gdje bi vi željeli odnos i kontakt s njim, on ima kontakt s majkom. Iz perspektive supruge mogu reći da apsolutno razumijem vaše nezadovoljstvo. Iz perspektive stručnjaka bi vam savjetovala da razgovarate sa suprugom i da mu izrazite što bi željeli. Nemojte osuđivati njegov odnos s majkom i svrstavati ga u kategoriju – postoji razlog zašto je taj odnos takav. Ako suprug osjeti da ga napadate ili osuđujete, vjerojatno ćete naići na otpor. No ako mu izrazite želju da vam treba bliskost i posvećenost u intimnim situacijama, da vam treba vaš prostor i najava svekrve kada dolazi, da želite da vas dvoje sami donosite važne odluke i da ste vi prva s kojom će iste iskomunicirati – tada postoji opcija da vas suprug čuje.
Sretno! Klinfo.hr 

Koliko se odrasli muškarac treba čuti s majkom i do koje granice je bliskost normalna?

<para>Plakala sam doslovno svaki dan i ujedno živjela za petak kad je dolazio doma i ostajao preko vikenda. Završio je fakultet u roku šest godina i vratio se u svoj grad tj. kod supruga, kćerke i mene u stan. Bila sam presretna što je opet zajedno s nama, što se vratio u svoj grad i naravno što je završio fakultet.</para>
<para>Nakon dva mjeseca dobio je i posao zbog čega smo svi bili sretni ali tada počinju i problemi s mojim sinom i njegova drastična promjena u odnosu prema meni i mužu. Počeo nas je vrijeđati, ne poštuje nas, svađa se s nama i jednostavno se udaljio od nas, zbog čega jako patim, plačem i teško mi je što je postao takav. Muž to opet lakše podnosi od mene dok ja jako patim zbog toga.
Kada god bih pokušala s njim razgovarati, on nema vremena, kako kaže, za moje dosadne i glupe priče i jednostavno mi kaže da ga umaram. Ne znam kako da postupim više i kako bi uspjela povratiti onaj naš skladan i blizak odnos sina i majke?</para>
<para>Unatrag nekoliko dana govori da će otići od nas i živjeti sam kao podstanar. Razumijem da je to sada sasvim normalno i uobičajeno, ali molim vas da mi pomognete kako da podnesem to i sebi olakšam njegov odlazak koji mi pada jos teže iz razloga što više nije u dobrom i bliskom odnosu sa mnom kao s majkom. Brine me kako da ponovo uspostavim neki normalan odnos sa sinom, pogotovo iz razloga što se hoće odseliti od nas. Vjerujte da sam mu oprostila sve uvrede, svaku ružnu riječ, ali sve uzalud jer to mojem sinu ništa ne znači. Puno plačem i brinem se da sam došla u situaciju da se zdravstveno loše osjećam i često posegnem za sedativom. Molim vas da mi pomognete, da me posavjetujete što da radim i da li trebam doslovno nastaviti trčati za svojim sinom? Unaprijed vam se zahvaljujem.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga mama,</para>
<para>odlazak djeteta iz doma može biti jako stresan za roditelje i razumijem da vam nije lako posebice jer je u isto vrijeme i vaš odnos sa sinom narušen. Koliko god bilo normalno (i poželjno) da vaš sin odseli, shvaćam da vam u ovom trenutku to nije utjeha. Kako da podnesete njegov odlazak? Zapravo je važno da se posvetite sebi i da ispunite svoje slobodno vrijeme. Iz pisma nisam razaznala jeste li u radnom odnosu ili u mirovini, te postoji li nešto što vas okupira većinu dana. Ako ne radite možda će biti zahtjevnije popuniti vrijeme, no moguće je. Sukladno svojim sklonostima pronađite stvari koje vas vesele i obuzimaju. Važno je da sebe doživljavate odvojeno od djece i da vaš identitet nije usko vezan uz majčinstvo. Postoje i druge uloge u vašem životu (supruga, prijateljica, susjeda…) i sada je vrijeme da i one dobiju na važnosti.</para>
<para>Kako popraviti odnos sa sinom? Teško je odgovoriti bez ikakvog znanja o tome što je točno rezultiralo time da se on narušio. Ne znam zašto se vaš sin ponaša tako kako se ponaša i postoji li nešto što ga u komunikaciji s vama smeta. Bilo koji odnos, pa tako i onaj između roditelja i djeteta, moguće je „popraviti“ samo ako to obje strane žele, ako su spremne jedna drugu saslušati, razumjeti i pronaći zajedničko rješenje bez „fige u džepu“.</para>
<para>Ako su roditelj i dijete potpuno drugačiji, nijedno ne može od onog drugog zahtijevati promjenu identiteta no mogu jedno drugo poštovati čak i kada se ne slažu. Za to je bitna komunikacija. Ako još niste, možete sinu reći da vam je stalo do njega i vašeg odnosa i da bi voljeli znati postoji li nešto što ga smeta u odnosu s vama. Recite mu da vam je važno da to iskomunicirate i možete mu predložiti da vam sam kaže kada bude našao vremena da s vama porazgovara. Nemojte forsirati.</para>
<para>Također bi vam savjetovala da potražite podršku stručnjaka. Razgovor sa stručnom osobom o svemu što vas muči može zaista pomoći da stvari vidite drugačijim očima i olakšati vam.
Sretno!</para>

Kako da prihvatim osamostaljivanje i selidbu sina za kojeg sam jako vezana? Poštovanje, imam sina kojem je 27 godina i s kojim sam uvijek bila u dobrim odnosima i mnogo smo bili vezani jedno za drugo. Kada je otišao u drugi grad studirati medicinu, bilo mi je jako teško. Plakala sam doslovno svaki dan i ujedno živjela za petak kad je dolazio doma i ostajao preko vikenda. Završio je fakultet u roku šest godina i vratio se u svoj grad tj. kod supruga, kćerke i mene u stan. Bila sam presretna što je opet zajedno s nama, što se vratio u svoj grad i naravno što je završio fakultet.
Nakon dva mjeseca dobio je i posao zbog čega smo svi bili sretni ali tada počinju i problemi s mojim sinom i njegova drastična promjena u odnosu prema meni i mužu. Počeo nas je vrijeđati, ne poštuje nas, svađa se s nama i jednostavno se udaljio od nas, zbog čega jako patim, plačem i teško mi je što je postao takav. Muž to opet lakše podnosi od mene dok ja jako patim zbog toga.
Kada god bih pokušala s njim razgovarati, on nema vremena, kako kaže, za moje dosadne i glupe priče i jednostavno mi kaže da ga umaram. Ne znam kako da postupim više i kako bi uspjela povratiti onaj naš skladan i blizak odnos sina i majke?
Unatrag nekoliko dana govori da će otići od nas i živjeti sam kao podstanar. Razumijem da je to sada sasvim normalno i uobičajeno, ali molim vas da mi pomognete kako da podnesem to i sebi olakšam njegov odlazak koji mi pada jos teže iz razloga što više nije u dobrom i bliskom odnosu sa mnom kao s majkom. Brine me kako da ponovo uspostavim neki normalan odnos sa sinom, pogotovo iz razloga što se hoće odseliti od nas. Vjerujte da sam mu oprostila sve uvrede, svaku ružnu riječ, ali sve uzalud jer to mojem sinu ništa ne znači. Puno plačem i brinem se da sam došla u situaciju da se zdravstveno loše osjećam i često posegnem za sedativom. Molim vas da mi pomognete, da me posavjetujete što da radim i da li trebam doslovno nastaviti trčati za svojim sinom? Unaprijed vam se zahvaljujem.

Odgovor:

Draga mama,
odlazak djeteta iz doma može biti jako stresan za roditelje i razumijem da vam nije lako posebice jer je u isto vrijeme i vaš odnos sa sinom narušen. Koliko god bilo normalno (i poželjno) da vaš sin odseli, shvaćam da vam u ovom trenutku to nije utjeha. Kako da podnesete njegov odlazak? Zapravo je važno da se posvetite sebi i da ispunite svoje slobodno vrijeme. Iz pisma nisam razaznala jeste li u radnom odnosu ili u mirovini, te postoji li nešto što vas okupira većinu dana. Ako ne radite možda će biti zahtjevnije popuniti vrijeme, no moguće je. Sukladno svojim sklonostima pronađite stvari koje vas vesele i obuzimaju. Važno je da sebe doživljavate odvojeno od djece i da vaš identitet nije usko vezan uz majčinstvo. Postoje i druge uloge u vašem životu (supruga, prijateljica, susjeda…) i sada je vrijeme da i one dobiju na važnosti.
Kako popraviti odnos sa sinom? Teško je odgovoriti bez ikakvog znanja o tome što je točno rezultiralo time da se on narušio. Ne znam zašto se vaš sin ponaša tako kako se ponaša i postoji li nešto što ga u komunikaciji s vama smeta. Bilo koji odnos, pa tako i onaj između roditelja i djeteta, moguće je „popraviti“ samo ako to obje strane žele, ako su spremne jedna drugu saslušati, razumjeti i pronaći zajedničko rješenje bez „fige u džepu“.
Ako su roditelj i dijete potpuno drugačiji, nijedno ne može od onog drugog zahtijevati promjenu identiteta no mogu jedno drugo poštovati čak i kada se ne slažu. Za to je bitna komunikacija. Ako još niste, možete sinu reći da vam je stalo do njega i vašeg odnosa i da bi voljeli znati postoji li nešto što ga smeta u odnosu s vama. Recite mu da vam je važno da to iskomunicirate i možete mu predložiti da vam sam kaže kada bude našao vremena da s vama porazgovara. Nemojte forsirati.
Također bi vam savjetovala da potražite podršku stručnjaka. Razgovor sa stručnom osobom o svemu što vas muči može zaista pomoći da stvari vidite drugačijim očima i olakšati vam.
Sretno! Klinfo.hr 

Kako da prihvatim osamostaljivanje i selidbu sina za kojeg sam jako vezana?

<para>Na kraju smo uzeli hipp AR i smirilo se. Beba je spavala, papala i postala potpuno druga beba. Međutim, drugi dan nakon uvođenja AR mlijeka krenula je jako rijetka stolica po 6-8 puta dnevno. Danas nam je 3. dan na tom mlijeku i dalje je stolica dosta rijetka.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>isprobajte neko drugo AR mlijeko, od drugog proizvođača koje ima drugi zagušćivač, pa ćete vidjeti je li isto ili se situacija sa stolicom ustabilila.</para>

Nakon prelaska na AR mlijeko stolica kod bebe je jako česta i rijetka Poštovanje, beba je stara 1 mjesec i 5 dana. Bila je dosta nemirna, puno je neutješno plakala i jako puno bljucala i povraćala. Promijenili smo par mlijeka, ali uvijek je isto. Na kraju smo uzeli hipp AR i smirilo se. Beba je spavala, papala i postala potpuno druga beba. Međutim, drugi dan nakon uvođenja AR mlijeka krenula je jako rijetka stolica po 6-8 puta dnevno. Danas nam je 3. dan na tom mlijeku i dalje je stolica dosta rijetka.

Odgovor:

Poštovana,
isprobajte neko drugo AR mlijeko, od drugog proizvođača koje ima drugi zagušćivač, pa ćete vidjeti je li isto ili se situacija sa stolicom ustabilila. Klinfo.hr 

Nakon prelaska na AR mlijeko stolica kod bebe je jako česta i rijetka

<para>Naime, beba proizvodi zvukove kao da se žali na nešto, mršti se i jauče, ali jaukanje nije glasno već nego tiho i ne znam da li je to normalno za tako malu bebu. Unaprijed hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani,</para>
<para>to su normalni zvukovi kod novorođenčeta u snu. Ako je sve ostalo u redu, nema razloga za paniku. Možete, ako ste zabrinuti, snimiti video i pokazati svom pedijatru na sljedećem pregledu.</para>

Novorođenče tiho jauče kod popodnevnog spavanja. Je li to normalno? Moja beba ima tri tjedna i brine me njeno ponašanje dok spava i to radi samo preko dana. Naime, beba proizvodi zvukove kao da se žali na nešto, mršti se i jauče, ali jaukanje nije glasno već nego tiho i ne znam da li je to normalno za tako malu bebu. Unaprijed hvala.

Odgovor:

Poštovani,
to su normalni zvukovi kod novorođenčeta u snu. Ako je sve ostalo u redu, nema razloga za paniku. Možete, ako ste zabrinuti, snimiti video i pokazati svom pedijatru na sljedećem pregledu. Klinfo.hr 

Novorođenče tiho jauče kod popodnevnog spavanja. Je li to normalno?

<para>U zadnjih mjesec dana je počeo vući i izvukao bradavice, mlijeka sad ima, kad stisnem bradavice malo prsne, ali ne znam koliko. Htjela bih postepeno prijeći samo na dojenje. Da li je po vašem mišljenu to moguće i kojim tempom izbaciti AD?</para>
<para>Ako beba ne plače poslije podoja, jel' to znači da nije gladna? Jer sad ga dojim prvo, onda dam flašicu 120/150 ml, ali ne znam je li to previše? Beba je rođena sa 4060 g, otpuštena s 4000 kg, a trenutno ima oko 8000 g.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>ne znam je li baš moguće skroz vratiti dojenje, no pokušajte većim dijelom. Probajte preskočiti prvo jedan obrok adaptiranog mlijeka, a ako dijete zaista neutješno plače, onda naravno dodajte AD mlijeko natrag. Bitno je da ipak većim dijelom dojite.</para>

Napokon imam mlijeka. Kako izbaciti AD i uspostaviti samo dojenje? Poštovanje, imam bebu staru tri mjeseca. Od rođenja je na AD, uz povremeno dojenje jer nije htio vući (uvučene bradavice). Količina AD koju popije je 150 ml, 4-5 puta na dan. U zadnjih mjesec dana je počeo vući i izvukao bradavice, mlijeka sad ima, kad stisnem bradavice malo prsne, ali ne znam koliko. Htjela bih postepeno prijeći samo na dojenje. Da li je po vašem mišljenu to moguće i kojim tempom izbaciti AD?
Ako beba ne plače poslije podoja, jel' to znači da nije gladna? Jer sad ga dojim prvo, onda dam flašicu 120/150 ml, ali ne znam je li to previše? Beba je rođena sa 4060 g, otpuštena s 4000 kg, a trenutno ima oko 8000 g.

Odgovor:

Poštovana,
ne znam je li baš moguće skroz vratiti dojenje, no pokušajte većim dijelom. Probajte preskočiti prvo jedan obrok adaptiranog mlijeka, a ako dijete zaista neutješno plače, onda naravno dodajte AD mlijeko natrag. Bitno je da ipak većim dijelom dojite. Klinfo.hr 

Napokon imam mlijeka. Kako izbaciti AD i uspostaviti samo dojenje?

<para>Zanima me da li čaj od kadulje uopće djeluje i kako spriječiti ponovnu upalu. Sada dojimo samo po noći, jer dijete ništa drugo ne prihvaća. Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>u dobi od godinu dana dijete ne mora noću jesti, već je bitno da uvečer dobije konkretan energetski bogat obrok, primjerice palenta s jogurtom ili vrhnjem ili neka druga žitna kašica na mliječnoj osnovi, ukoliko budete morali prestati dojiti. Dojenje je više vjerojatno navika. Mlijeko se može unositi i kroz kašaste obroke, kao i mliječne.</para>
<para>No, ako želite dalje dojiti, onda je najvažnije masirati to područje, stavljati obloge i izdajati se, učinkovitost čaja nije preznačajna, a u težim slučajevima se daju i antibiotici, ali to mora procijeniti liječnik koji vidi stanje.</para>

Kako spriječiti ponovni mastitis i djeluje li čaj od kadulje? Molim Vas za savjet. Dijete ima godinu dana, a ja imam već deseti put mastitis u tih godinu dana.
Doktor mi preporučuje Bromergon. Zanima me da li čaj od kadulje uopće djeluje i kako spriječiti ponovnu upalu. Sada dojimo samo po noći, jer dijete ništa drugo ne prihvaća. Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
u dobi od godinu dana dijete ne mora noću jesti, već je bitno da uvečer dobije konkretan energetski bogat obrok, primjerice palenta s jogurtom ili vrhnjem ili neka druga žitna kašica na mliječnoj osnovi, ukoliko budete morali prestati dojiti. Dojenje je više vjerojatno navika. Mlijeko se može unositi i kroz kašaste obroke, kao i mliječne.
No, ako želite dalje dojiti, onda je najvažnije masirati to područje, stavljati obloge i izdajati se, učinkovitost čaja nije preznačajna, a u težim slučajevima se daju i antibiotici, ali to mora procijeniti liječnik koji vidi stanje. Klinfo.hr 

Kako spriječiti ponovni mastitis i djeluje li čaj od kadulje?

<para>Svaka nova situacija na poslu meni stvara nemir, tjeskobu, a rad s velikim brojem ljudi mi sve teže pada. Svakim danom imam sve manje samopouzdanja, volje i ljubavi prema radu, sumnjam u sve što uradim i stalno se preispitujem.</para>
<para>Razmišljam o poslu i kada sam kod kuće. Nekada zbog toga što neke stvari moram napraviti i od kuće (takva je priroda posla), a nekada zato što preispitujem svoje postupke, odluke i sl. Pogotovo teško podnosim odnos šefice prema meni jer svakodnevno nalazi zamjerke na moj rad, izgled, garderobu, ponašanje i slično, a rijetko pohvaljuje i očekuje da sam 24 sata dostupna. Često ne znam kako da se postavim da bi izbjegla kritike i nepoštovanje i ne volim ići na posao. Takav njen odnos je čest i prema drugim zaposlenim (što mi nije utjeha), ali pogotovo prema meni.</para>
<para>Svjesna sam toga da nekada nisam ja (ili ono što sam uradila) razlog njenog ponašanja, nego njeni osobni ili poslovni problemi, i zaista imam razumijevanja za takve situacije jer svi smo ipak ljudi, ali ne mogu uvijek probaviti provokaciju i nepravednu kritiku (na koju ne odgovaram jer bi situacija bila samo gora). A nisam ni šlihter da bih na taj način izbjegla neugodne situacije. Često razmišljam o otkazu, ali sam svjesna toga da ću teško naći posao u struci, a moja plaća je potrebna ne samo meni, već i mojoj obitelji.</para>
<para>Ne uživam više ni u slobodnom vremenu i slobodno mogu reći NI U ČEMU jer se ne mogu opustiti. Znam da moram mijenjati svoj odnos, stav, način rada i razmišljanje, ali ne znam kako. Nekada najradije ne bih ustala iz kreveta. I često zbog svih ovih problema ozbiljno zanemarujem obitelj pa i samu sebe. Više ne znam tko sam.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>suosjećam s vama zbog svega što prolazite. Stres na poslu itekako može utjecati na nas budući da velik dio dana ipak provodimo tamo. Tada nije jednostavno ni kod kuće napuniti baterije jer u mislima opet proživljavamo situacije s posla (koje nas opterećuju) pa se više ni u sigurnoj okolini ne osjećamo sigurno.</para>
<para>Prije svega smatram da je nemoguće raditi tako da izbjegnemo kritike ili potencijalno nezadovoljstvo ljudi s kojima radimo. Nitko nije savršen i tome zaista ne treba težiti. U redu je biti odgovoran prema svom poslu i prema ljudima s kojima radimo, no nemoguće je izbjeći kritike i nezadovoljstva. Postoje brojni razlozi zašto je nekome teže nositi se s kritikama koje dobiva od drugih ljudi čak i kada su one izrečene na ok način (ne kroz uvrede). Korijen je najčešće u dubokim uvjerenjima koje ima o sebi i drugima i tada je neophodna psihoterapija. Kroz psihoterapiju osoba se uči novim obrascima, obrascima koji će joj pomoći da kritike ne doživljava osobno i da vrednuje sebe bez obzira na njih.</para>
<para>No, postoje i situacije kada je netko žrtva mobbinga na poslu. To što nam je netko nadređen ne znači da nas može vrijeđati ukoliko pogriješimo u poslu, a još manje komentirati naš izgled i garderobu (ukoliko nismo prekršili dress code firme no i u tom slučaju je važno kako nas netko kritizira). Bez obzira što možemo razumjeti uzroke nečijeg ponašanja to ne znači da to isto ponašanje moramo tolerirati. Možda možemo razumjeti kako je netko nekoga u afektu ozlijedio, no to ne znači da ta osoba ne treba odgovarati za svoj postupak.</para>
<para>Drugima treba dati do znanja kada nešto što čine nama nije ok. Hoćete li razgovarati sa šeficom ili njezinim nadređenim, ostaje na vama. Hoćete li unatoč sumnji ipak slati molbe za druge poslove, opet je na vama. Možda u ovom momentu nećete učiniti ništa jer se ne osjećate dovoljno snažno. Možda niste sigurni jeste li žrtva mobbinga. Na psihoterapiji možete ojačati svoje resurse, prepoznati što se događa te onda i poduzeti korake. Stoga je moja preporuka da zaista potražite stručnu pomoć kako bi se izborili sa svim problemima koji vas trenutno muče. Rješenja ima.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Zbog posla i kritika osjećam se napeto, nesposobno, zanemarujem sebe i ne uživam u ničemu Poštovani, moj problem je što se ne znam izboriti sa stresom na poslu i što ga donosim kući. Svaka nova situacija na poslu meni stvara nemir, tjeskobu, a rad s velikim brojem ljudi mi sve teže pada. Svakim danom imam sve manje samopouzdanja, volje i ljubavi prema radu, sumnjam u sve što uradim i stalno se preispitujem.
Razmišljam o poslu i kada sam kod kuće. Nekada zbog toga što neke stvari moram napraviti i od kuće (takva je priroda posla), a nekada zato što preispitujem svoje postupke, odluke i sl. Pogotovo teško podnosim odnos šefice prema meni jer svakodnevno nalazi zamjerke na moj rad, izgled, garderobu, ponašanje i slično, a rijetko pohvaljuje i očekuje da sam 24 sata dostupna. Često ne znam kako da se postavim da bi izbjegla kritike i nepoštovanje i ne volim ići na posao. Takav njen odnos je čest i prema drugim zaposlenim (što mi nije utjeha), ali pogotovo prema meni.
Svjesna sam toga da nekada nisam ja (ili ono što sam uradila) razlog njenog ponašanja, nego njeni osobni ili poslovni problemi, i zaista imam razumijevanja za takve situacije jer svi smo ipak ljudi, ali ne mogu uvijek probaviti provokaciju i nepravednu kritiku (na koju ne odgovaram jer bi situacija bila samo gora). A nisam ni šlihter da bih na taj način izbjegla neugodne situacije. Često razmišljam o otkazu, ali sam svjesna toga da ću teško naći posao u struci, a moja plaća je potrebna ne samo meni, već i mojoj obitelji.
Ne uživam više ni u slobodnom vremenu i slobodno mogu reći NI U ČEMU jer se ne mogu opustiti. Znam da moram mijenjati svoj odnos, stav, način rada i razmišljanje, ali ne znam kako. Nekada najradije ne bih ustala iz kreveta. I često zbog svih ovih problema ozbiljno zanemarujem obitelj pa i samu sebe. Više ne znam tko sam.

Odgovor:

Draga čitateljice,
suosjećam s vama zbog svega što prolazite. Stres na poslu itekako može utjecati na nas budući da velik dio dana ipak provodimo tamo. Tada nije jednostavno ni kod kuće napuniti baterije jer u mislima opet proživljavamo situacije s posla (koje nas opterećuju) pa se više ni u sigurnoj okolini ne osjećamo sigurno.
Prije svega smatram da je nemoguće raditi tako da izbjegnemo kritike ili potencijalno nezadovoljstvo ljudi s kojima radimo. Nitko nije savršen i tome zaista ne treba težiti. U redu je biti odgovoran prema svom poslu i prema ljudima s kojima radimo, no nemoguće je izbjeći kritike i nezadovoljstva. Postoje brojni razlozi zašto je nekome teže nositi se s kritikama koje dobiva od drugih ljudi čak i kada su one izrečene na ok način (ne kroz uvrede). Korijen je najčešće u dubokim uvjerenjima koje ima o sebi i drugima i tada je neophodna psihoterapija. Kroz psihoterapiju osoba se uči novim obrascima, obrascima koji će joj pomoći da kritike ne doživljava osobno i da vrednuje sebe bez obzira na njih.
No, postoje i situacije kada je netko žrtva mobbinga na poslu. To što nam je netko nadređen ne znači da nas može vrijeđati ukoliko pogriješimo u poslu, a još manje komentirati naš izgled i garderobu (ukoliko nismo prekršili dress code firme no i u tom slučaju je važno kako nas netko kritizira). Bez obzira što možemo razumjeti uzroke nečijeg ponašanja to ne znači da to isto ponašanje moramo tolerirati. Možda možemo razumjeti kako je netko nekoga u afektu ozlijedio, no to ne znači da ta osoba ne treba odgovarati za svoj postupak.
Drugima treba dati do znanja kada nešto što čine nama nije ok. Hoćete li razgovarati sa šeficom ili njezinim nadređenim, ostaje na vama. Hoćete li unatoč sumnji ipak slati molbe za druge poslove, opet je na vama. Možda u ovom momentu nećete učiniti ništa jer se ne osjećate dovoljno snažno. Možda niste sigurni jeste li žrtva mobbinga. Na psihoterapiji možete ojačati svoje resurse, prepoznati što se događa te onda i poduzeti korake. Stoga je moja preporuka da zaista potražite stručnu pomoć kako bi se izborili sa svim problemima koji vas trenutno muče. Rješenja ima.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Zbog posla i kritika osjećam se napeto, nesposobno, zanemarujem sebe i ne uživam u ničemu

<para>Jako bi mi značilo kada bi našli vremena za odgovor. U pitanju je ljubav.</para>
<para>Bila sam u ljubavnoj vezi s momkom u kojeg sam bila jako zaljubljena. Nismo se baš puno viđali, prolazili su tjedni da se uopće ne bi vidjeli, ne bi mi odgovarao na poruke, cijeli dan bi bio sa svojim društvom. Dugo sam ga čekala ali mi ego nije dozvoljavao da se ja javim prva i potrudim se oko našeg odnosa, iako sam oduvijek žudjela za njim. Kako su dani prolazili, bila sam sve odlučnija u tome da nastavim bez njega. Činilo mi se kao da među nama nema dovoljno bliskosti, razumijevanja, dobre komunikacije samo velika želja i strast.</para>
<para>Prekinula sam vezu misleći da više nemam osjećaja prema njemu te brzopleto ušla u drugu ljubavnu vezu s dečkom koji svu svoju pažnju posvećuje meni, svaki dan smo skupa. Ima baš sve što sam tražila u bivšem dečku, ali isto tako prema njemu ne osjećam toliku želju, “ludilo” i strast kao prema bivšem dečku. Cijenim ga jer mi je prije svega veliki prijatelj. Brzo sam mu se otvorila i postali smo jako bliski, u svemu smo zajedno. Problem je u tome što još uvijek mislim o svom prethodnom dečku koji se zaista promijenio kada sam prekinula odnos s njim. Počeo se truditi oko mene i na sve načine pokušava da me vrati natrag. Prestao je izlaziti s društvom i raditi sve što voli. Jako je povrijeđen, kao i ja.</para>
<para>Već više od 6 mjeseci sijedim na “dvije stolice”, samo jedna njegova poruka dovoljna je da mi pomuti pamet. Ni jednog ne želim povrijediti i sama se osjećam užasno, svjesna sam da jednog ili obojicu moram zauvijek isključiti iz života. Da li je moguće voljeti dvije osobe istovremeno? Da li je ispravno da izaberem želju i strast ili bliskost i vezanost ili nijedno?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>prije svega vam moram odgovoriti da vam nitko (pa čak ni ja) ne može dati odgovore na pitanja koja ste postavili osim vas samih. Ono što bi učinila ja ili netko od vaših prijatelja ne mora nužno biti ispravno i dobro za vas. Zato je važno da odluka o tome što i kako dalje bude vaša, a ne slijepo pridržavanje savjeta nekog drugog. Moja razmišljanja i pitanja koja ću vam postaviti mogu vam pomoći da sami nađete odgovor.</para>
<para>Kada razmišljate o ljubavnom odnosu, što vam je sve bitno za taj odnos? Kakav bi odnos htjeli? Na što nikako ne bi pristali? Svatko od nas ima svoje kriterije i ti kriteriji se jako mogu razlikovati. Zapišite na papir što sve želite od odnosa.</para>
<para>Nadalje, za ljubavne odnose je karakteristična strast u početnoj fazi, no ona s vremenom splasne. Ako s tom osobom dijelimo iste vrijednosti, ako nam ta osoba odgovara, tada se odnos najčešće nastavlja i kada strast prođe. No ako shvatimo da s tom osobom ne dijelimo iste poglede na svijet i da smo zapravo frustrirani zbog različitosti, tada je pitanje koliko bismo bili sretni u takvom odnosu. Oko nekih manje važnih stvari smo spremni na kompromise, no oko nekih nismo. Važno je sam sa sobom vidjeti gdje je naša granica gdje kompromisa nema.</para>
<para>Ponekad postoji i dublji razlog zašto nas privlači određeni tip ljudi. Npr. zašto osjećamo strast samo prema osobama koje su nam nedostupne, koje nam ne iskazuju nježnost i brigu. Kako je uzrok dubok i kod svakoga individualan a osoba ga najčešće nije niti svjesna, potrebna je psihoterapija da bi se ovo klupko otpetljalo. Ovaj obrazac ljudi najčešće prepoznaju kod sebe kada im se iznova i iznova ponavljaju iste nezadovoljavajuće situacije.</para>
<para>Hoće li vam nešto od svega što sam napisala pomoći da donesete odluku – ne znam, no svakako bi bilo dobro promislite o svemu. Ako vam i nakon toga bude teško, savjetovala bi da potražite pomoć stručnjaka. Šaljem vam podršku.</para>

Je li moguće voljeti dvije osobe istovremeno? Što je važnije - strast i žudnja ili bliskost i pažnja? Naime imam tešku situaciju iz koje ne mogu naći izlaz. Tražila sam savjete bliskih ljudi, ali osjećam se kao da nitko ne razumije situaciju dovoljno dobro, a ne razumijem ju ni ja sama. Jako bi mi značilo kada bi našli vremena za odgovor. U pitanju je ljubav.
Bila sam u ljubavnoj vezi s momkom u kojeg sam bila jako zaljubljena. Nismo se baš puno viđali, prolazili su tjedni da se uopće ne bi vidjeli, ne bi mi odgovarao na poruke, cijeli dan bi bio sa svojim društvom. Dugo sam ga čekala ali mi ego nije dozvoljavao da se ja javim prva i potrudim se oko našeg odnosa, iako sam oduvijek žudjela za njim. Kako su dani prolazili, bila sam sve odlučnija u tome da nastavim bez njega. Činilo mi se kao da među nama nema dovoljno bliskosti, razumijevanja, dobre komunikacije samo velika želja i strast.
Prekinula sam vezu misleći da više nemam osjećaja prema njemu te brzopleto ušla u drugu ljubavnu vezu s dečkom koji svu svoju pažnju posvećuje meni, svaki dan smo skupa. Ima baš sve što sam tražila u bivšem dečku, ali isto tako prema njemu ne osjećam toliku želju, “ludilo” i strast kao prema bivšem dečku. Cijenim ga jer mi je prije svega veliki prijatelj. Brzo sam mu se otvorila i postali smo jako bliski, u svemu smo zajedno. Problem je u tome što još uvijek mislim o svom prethodnom dečku koji se zaista promijenio kada sam prekinula odnos s njim. Počeo se truditi oko mene i na sve načine pokušava da me vrati natrag. Prestao je izlaziti s društvom i raditi sve što voli. Jako je povrijeđen, kao i ja.
Već više od 6 mjeseci sijedim na “dvije stolice”, samo jedna njegova poruka dovoljna je da mi pomuti pamet. Ni jednog ne želim povrijediti i sama se osjećam užasno, svjesna sam da jednog ili obojicu moram zauvijek isključiti iz života. Da li je moguće voljeti dvije osobe istovremeno? Da li je ispravno da izaberem želju i strast ili bliskost i vezanost ili nijedno?

Odgovor:

Draga čitateljice,
prije svega vam moram odgovoriti da vam nitko (pa čak ni ja) ne može dati odgovore na pitanja koja ste postavili osim vas samih. Ono što bi učinila ja ili netko od vaših prijatelja ne mora nužno biti ispravno i dobro za vas. Zato je važno da odluka o tome što i kako dalje bude vaša, a ne slijepo pridržavanje savjeta nekog drugog. Moja razmišljanja i pitanja koja ću vam postaviti mogu vam pomoći da sami nađete odgovor.
Kada razmišljate o ljubavnom odnosu, što vam je sve bitno za taj odnos? Kakav bi odnos htjeli? Na što nikako ne bi pristali? Svatko od nas ima svoje kriterije i ti kriteriji se jako mogu razlikovati. Zapišite na papir što sve želite od odnosa.
Nadalje, za ljubavne odnose je karakteristična strast u početnoj fazi, no ona s vremenom splasne. Ako s tom osobom dijelimo iste vrijednosti, ako nam ta osoba odgovara, tada se odnos najčešće nastavlja i kada strast prođe. No ako shvatimo da s tom osobom ne dijelimo iste poglede na svijet i da smo zapravo frustrirani zbog različitosti, tada je pitanje koliko bismo bili sretni u takvom odnosu. Oko nekih manje važnih stvari smo spremni na kompromise, no oko nekih nismo. Važno je sam sa sobom vidjeti gdje je naša granica gdje kompromisa nema.
Ponekad postoji i dublji razlog zašto nas privlači određeni tip ljudi. Npr. zašto osjećamo strast samo prema osobama koje su nam nedostupne, koje nam ne iskazuju nježnost i brigu. Kako je uzrok dubok i kod svakoga individualan a osoba ga najčešće nije niti svjesna, potrebna je psihoterapija da bi se ovo klupko otpetljalo. Ovaj obrazac ljudi najčešće prepoznaju kod sebe kada im se iznova i iznova ponavljaju iste nezadovoljavajuće situacije.
Hoće li vam nešto od svega što sam napisala pomoći da donesete odluku – ne znam, no svakako bi bilo dobro promislite o svemu. Ako vam i nakon toga bude teško, savjetovala bi da potražite pomoć stručnjaka. Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Je li moguće voljeti dvije osobe istovremeno? Što je važnije - strast i žudnja ili bliskost i pažnja?

<para>Znala sam da me voli, da ja volim njega i da su to vjerojatno neke kriza koje će proći. On je ipak ljubav mog života, a vjerovala sam i da sam ja njegova. Jednostavno smo imali loše trenutke, ali i one dobre.</para>
<para>Prije godinu dana sam primijetila strašnu promjenu kod njega. Vratio se s dužeg odsustva, zbog posla. Jednostavno to nije bio moj muž. Kao da su mi poslali nekog drugog. Vječno mrzovoljan, puno me izbjegavao, nikako nisam mogla doprijeti do njega. Vođenje ljubavi je bilo rijetko, a i tada bi to bio bezličan seks lišen svake nježnosti. Kao da to odradi iz nekog inata, kao da dokazuje sebi nešto. Nikada nisam pomislila da bi u pitanju mogla biti druga žena. A bila je.</para>
<para>Saznala sam to slučajno, taman kad je bio na "službenom putu". Otkrila sam (slučajnost, sudbina, ženska intuicija?) njihove poruke na laptopu. Moj muž se drugoj ženi obraćao sa "srce", i govorio joj da je voli. I ona njemu. Odmah sam mu javila svoje otkriće, nadajući se blesavo da za to postoji logično objašnjenje. On se vratio doma, priznao je sve, ali tvrdio je da vezu nisu fizički konzumirali. Vjerojatno zbog toga jer ona živi 500 km daleko. Ne znam je li to istina.</para>
<para>Molio me da mu oprostim, da će napraviti sve. Ja sam bila slomljena. Nisam mogla reći djeci, jer bi ih to uništilo. Bilo mi je grozno uz njega, a još gore bez njega. Dala sam mu novu priliku, i oboje smo zbilja poradili na našem braku. Bilo mi je teško, jer nisam to mogla ni sa kim podijeliti. Bilo me sram. Mene je bilo sram. Trudila sam se biti najbolja žena. Bila sam pažljiva i strpljiva, a on se borio s time da nju zaboravi. Bio je pažljiv pun ljubavi prema meni, ali ja sam znala da misli na nju. Teško sam se nosila s time. Konstantno sam imala noćne more. Bila sam često tužna, ali pred svima sam glumila sreću.</para>
<para>Obećavao mi je puno puta da ju je zaboravio. Onda sam otkrila da opet laže. Imao ju je pod lažnim imenom u mobitelu i zvao ju je za Valentinovo. Kad sam otkrila, priznao je. Kaže da su se čuli dva puta od ljetos. Ja sada ne znam što bi dalje. Ne vjerujem mu ništa. On uporno tvrdi da voli mene a nema objašnjenja za svoje postupke. Ja bi mogla otići. Imam posao, imam roditelje i prijatelje koji bi me podržali u tome. Nitko ne zna za to. Sprečavaju me djeca. On je odličan otac i oni ga obožavaju. Da saznaju, zamrzili bi ga, a patili bi zbog toga. Stalno mislim da nemam pravo oduzeti im oca u ovim osjetljivim godinama. Nemam pravo uništiti njima živote.</para>
<para>On i dalje tvrdi da voli mene i da mi ne zna objasniti svoje postupke. Ne znam je li on patološki lažljivac koji si ne može pomoći ili me zapravo ne voli više. Možda voli sigurnost koju ima sa mnom. Možda nije ona jedina žena sa strane. Možda ima bolesnu potrebu hraniti svoj ego na sve strane, a onda se opet vraćati meni. Ne znam je li mi gora pomisao na to da je on serijski preljubnik ili da je postojala samo ona. Po čemu je ta žena toliko posebna? Pronjuškala sam malo o njoj da vidim s čim imam posla. Ne ružna, ne lijepa. Prilično niskog kvocijenta inteligencije (svašta se o ljudima sazna na društvenim mrežama). Udata, dvoje djece. Ne može se odlučiti bi li glumila dobru majku, dobru ženu ili fatalnu plavušu. Naš narod za takvu vrstu žena ima poprilično vulgaran izraz.</para>
<para>Uopće mi nije jasno što je mog muža privuklo na njoj? Na trenutke mi dođe da ga sastavim sa zemljom, da mu uništim život. Svjesna sam da imam tu moć. Samo da ispričam djeci, roditeljima i prijateljima. Mogla bi mu uništiti i posao i karijeru. Ali ja šutim. Ne bi mogla živjeti s tim da sam nekome uništila život. Iako, on je zapravo uništavač. Onda mi dođe da ga zagrlim, da mu pomognem, da ga nekako izvučem iz svega. Ponekad mislim da je to bolest, a ja ne znam kako da ga izliječim.</para>
<para>Nikome nisam rekla. Sramim se, jer ne znam gdje završava moja dobrota i ljubav, a gdje počinje moja glupost i naivnost. Ako postoji nada da se on promijeni, molim vas kažite mi kako. Jer kad sam jednom obećala "u dobru i zlu", i "u sve dane života moga" ja sam to zaista mislila. I nisam prekršila to obećanje.
Unaprijed hvala na odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>žao mi je zbog svih problema koje imate sa suprugom. Sigurno se osjećate povrijeđeno i iznevjereno. Što se točno događa s vašim suprugom i je li istina ono što govori – ne znam. No znam da na promjenu njegovog ponašanja ne može utjecati nitko osim njega samoga. I tu je zapravo ključ svega.</para>
<para>Svjesna sam da vam nakon toliko zajedničkih godina sa suprugom nije lako i mogu razumjeti vaše porive da i vi njega povrijedite na neki način. No to sigurno neće riješiti vaše probleme. Ako imate blisku osobu od povjerenja s kojom bi mogli pričati, to bi vam moglo olakšati. Nekad sama činjenica da imamo s kim podijeliti ono što nas muči, može pomoći da se osjećamo malo lakše.
Vama i suprugu bi sugerirala bračnu psihoterapiju ili savjetovanje. Nekad je probleme u braku ili vezi lakše riješiti kada postoji treća, nepristrana, stručna osoba koja može prepoznati gdje leži izvor problema. Osoba koja može voditi i usmjeravati komunikaciju partnera na način da zajedno dođu do rješenja i odluče što i kako dalje.</para>
<para>Hoće li to rezultirati održavanjem vašeg braka – ne znam. No ako oboje želite raditi na problemima koje imate, to je dobar temelj za dalje.</para>
<para>Ako se i raziđete kao par, imajte na umu da je za djecu u toj situaciji najvažnije da ostanete složni kao roditelji. Konflikti – bilo u braku ili po rastavi braka roditelja – su zapravo velika trauma za djecu. Djeca vole i trebaju oba roditelja i ako već ti roditelji ne mogu živjeti zajedno u miru i slozi, onda je važno da njihov razlaz bude u miru i da odnos roditelja ne opterećuje djecu.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Nakon suprugove nevjere ne znam što da učinim i kako da se postavim Muž i ja smo više od 20 godina u braku. Ne mogu reći da nismo bili sretni. Imali smo teških trenutaka, udaljavanja, uglavnom zbog njegove zauzetosti poslom a moje zauzetosti djecom. Znala sam da me voli, da ja volim njega i da su to vjerojatno neke kriza koje će proći. On je ipak ljubav mog života, a vjerovala sam i da sam ja njegova. Jednostavno smo imali loše trenutke, ali i one dobre.
Prije godinu dana sam primijetila strašnu promjenu kod njega. Vratio se s dužeg odsustva, zbog posla. Jednostavno to nije bio moj muž. Kao da su mi poslali nekog drugog. Vječno mrzovoljan, puno me izbjegavao, nikako nisam mogla doprijeti do njega. Vođenje ljubavi je bilo rijetko, a i tada bi to bio bezličan seks lišen svake nježnosti. Kao da to odradi iz nekog inata, kao da dokazuje sebi nešto. Nikada nisam pomislila da bi u pitanju mogla biti druga žena. A bila je.
Saznala sam to slučajno, taman kad je bio na "službenom putu". Otkrila sam (slučajnost, sudbina, ženska intuicija?) njihove poruke na laptopu. Moj muž se drugoj ženi obraćao sa "srce", i govorio joj da je voli. I ona njemu. Odmah sam mu javila svoje otkriće, nadajući se blesavo da za to postoji logično objašnjenje. On se vratio doma, priznao je sve, ali tvrdio je da vezu nisu fizički konzumirali. Vjerojatno zbog toga jer ona živi 500 km daleko. Ne znam je li to istina.
Molio me da mu oprostim, da će napraviti sve. Ja sam bila slomljena. Nisam mogla reći djeci, jer bi ih to uništilo. Bilo mi je grozno uz njega, a još gore bez njega. Dala sam mu novu priliku, i oboje smo zbilja poradili na našem braku. Bilo mi je teško, jer nisam to mogla ni sa kim podijeliti. Bilo me sram. Mene je bilo sram. Trudila sam se biti najbolja žena. Bila sam pažljiva i strpljiva, a on se borio s time da nju zaboravi. Bio je pažljiv pun ljubavi prema meni, ali ja sam znala da misli na nju. Teško sam se nosila s time. Konstantno sam imala noćne more. Bila sam često tužna, ali pred svima sam glumila sreću.
Obećavao mi je puno puta da ju je zaboravio. Onda sam otkrila da opet laže. Imao ju je pod lažnim imenom u mobitelu i zvao ju je za Valentinovo. Kad sam otkrila, priznao je. Kaže da su se čuli dva puta od ljetos. Ja sada ne znam što bi dalje. Ne vjerujem mu ništa. On uporno tvrdi da voli mene a nema objašnjenja za svoje postupke. Ja bi mogla otići. Imam posao, imam roditelje i prijatelje koji bi me podržali u tome. Nitko ne zna za to. Sprečavaju me djeca. On je odličan otac i oni ga obožavaju. Da saznaju, zamrzili bi ga, a patili bi zbog toga. Stalno mislim da nemam pravo oduzeti im oca u ovim osjetljivim godinama. Nemam pravo uništiti njima živote.
On i dalje tvrdi da voli mene i da mi ne zna objasniti svoje postupke. Ne znam je li on patološki lažljivac koji si ne može pomoći ili me zapravo ne voli više. Možda voli sigurnost koju ima sa mnom. Možda nije ona jedina žena sa strane. Možda ima bolesnu potrebu hraniti svoj ego na sve strane, a onda se opet vraćati meni. Ne znam je li mi gora pomisao na to da je on serijski preljubnik ili da je postojala samo ona. Po čemu je ta žena toliko posebna? Pronjuškala sam malo o njoj da vidim s čim imam posla. Ne ružna, ne lijepa. Prilično niskog kvocijenta inteligencije (svašta se o ljudima sazna na društvenim mrežama). Udata, dvoje djece. Ne može se odlučiti bi li glumila dobru majku, dobru ženu ili fatalnu plavušu. Naš narod za takvu vrstu žena ima poprilično vulgaran izraz.
Uopće mi nije jasno što je mog muža privuklo na njoj? Na trenutke mi dođe da ga sastavim sa zemljom, da mu uništim život. Svjesna sam da imam tu moć. Samo da ispričam djeci, roditeljima i prijateljima. Mogla bi mu uništiti i posao i karijeru. Ali ja šutim. Ne bi mogla živjeti s tim da sam nekome uništila život. Iako, on je zapravo uništavač. Onda mi dođe da ga zagrlim, da mu pomognem, da ga nekako izvučem iz svega. Ponekad mislim da je to bolest, a ja ne znam kako da ga izliječim.
Nikome nisam rekla. Sramim se, jer ne znam gdje završava moja dobrota i ljubav, a gdje počinje moja glupost i naivnost. Ako postoji nada da se on promijeni, molim vas kažite mi kako. Jer kad sam jednom obećala "u dobru i zlu", i "u sve dane života moga" ja sam to zaista mislila. I nisam prekršila to obećanje.
Unaprijed hvala na odgovoru.

Odgovor:

Draga čitateljice,
žao mi je zbog svih problema koje imate sa suprugom. Sigurno se osjećate povrijeđeno i iznevjereno. Što se točno događa s vašim suprugom i je li istina ono što govori – ne znam. No znam da na promjenu njegovog ponašanja ne može utjecati nitko osim njega samoga. I tu je zapravo ključ svega.
Svjesna sam da vam nakon toliko zajedničkih godina sa suprugom nije lako i mogu razumjeti vaše porive da i vi njega povrijedite na neki način. No to sigurno neće riješiti vaše probleme. Ako imate blisku osobu od povjerenja s kojom bi mogli pričati, to bi vam moglo olakšati. Nekad sama činjenica da imamo s kim podijeliti ono što nas muči, može pomoći da se osjećamo malo lakše.
Vama i suprugu bi sugerirala bračnu psihoterapiju ili savjetovanje. Nekad je probleme u braku ili vezi lakše riješiti kada postoji treća, nepristrana, stručna osoba koja može prepoznati gdje leži izvor problema. Osoba koja može voditi i usmjeravati komunikaciju partnera na način da zajedno dođu do rješenja i odluče što i kako dalje.
Hoće li to rezultirati održavanjem vašeg braka – ne znam. No ako oboje želite raditi na problemima koje imate, to je dobar temelj za dalje.
Ako se i raziđete kao par, imajte na umu da je za djecu u toj situaciji najvažnije da ostanete složni kao roditelji. Konflikti – bilo u braku ili po rastavi braka roditelja – su zapravo velika trauma za djecu. Djeca vole i trebaju oba roditelja i ako već ti roditelji ne mogu živjeti zajedno u miru i slozi, onda je važno da njihov razlaz bude u miru i da odnos roditelja ne opterećuje djecu.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Nakon suprugove nevjere ne znam što da učinim i kako da se postavim

<para>Sve je bilo ok, do prije nekih 7 dana kada je počela u vrtiću piškiti u hlače, što kod kuće ne radi nikada. Čak i dok spava ostane suha. Ok, ponekad pobjegne, ali sve je to jako, jako malo i to se dogodi ako spava dugo.
Zanima me zbog čega joj se to događa u vrtiću? Hvala unaprijed.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga mama,</para>
<para>zanima vas kako to da je djevojčica odjednom počela ponovno piškiti u gaće nakon što već pola godine ide u vrtić, iako je kontrolu mjehura već prije uspostavila.</para>
<para>Djeca mogu uslijed određenih događaja koje ona procijene stresnima prepasti se, neugodno uznemiriti i izgubiti kontrolu nad svojim mjehurom i time ponovno početi piškiti u gaće. Bitno je napomenuti kako djeca mogu određene situacije procijeniti stresnijima i uznemirujućim nego li se nama, odraslima, to čini. Kada razmislite unazad, je li bio neki događaj kod kuće ili u vrtiću kojemu je djevojčica svjedočila ili čula, a da ju je uznemirio?
Da bi se djevojčica umirila, dovoljno opustila svoje tijelo da stekne ponovnu kontrolu nad mjehurom, važno je djevojčici pružiti osjećaj sigurnosti, podrške i razumijevanja. Bitno je izbjegavati okrivljavanje, kritiziranje i posramljivanje zbog toga što se popiški u gaće jer to stvara samo dodatnu napetost u tijelu i kontrola će biti teže uspostavljena nad mjehurom.</para>
<para>Jeste li možda porazgovarali s odgojiteljicama o tome kako one vide cijelu situaciju s vašom djevojčicom? Jesu li možda one spazile da se u vrtiću dogodilo nešto važno za djevojčicu ili da se možda trenutno događa? Odgajateljice u ovoj situaciji mogu biti od velike pomoći. Primjerice, mogu obratiti pažnju na vašu djevojčicu i podsjetiti je tijekom dana na vršenje nužde u toalet. Važno je vidjeti što su one pokušale do sada i koje korake poduzimaju kako bi se vašoj djevojčici olakšao boravak u vrtiću.
Vjerujem da će s vremenom ponovno uspostaviti kontrolu mjehura kada se bude općenito osjećala ugodnije i opuštenije, ali i konkretno u vrtiću.
Ako se kroz naredni period neće ništa promijeniti, preporuka je da se javite psihologu. Možete se javiti i nama u Centar Proventus kako bismo detaljnije istražili što možete konkretnije napraviti.</para>
<para>Želim vam puno strpljenja i sreće.</para>

Djevojčica je u vrtiću počela mokriti u gaće, a pelene smo skinuli prije godinu dana Poštovani, radi se o djevojčici koja ima 3,5 godine. Pelene je skinula uredno s 2-2,5 godine i s 3 godine krenula u vrtić. Sve je bilo ok, do prije nekih 7 dana kada je počela u vrtiću piškiti u hlače, što kod kuće ne radi nikada. Čak i dok spava ostane suha. Ok, ponekad pobjegne, ali sve je to jako, jako malo i to se dogodi ako spava dugo.
Zanima me zbog čega joj se to događa u vrtiću? Hvala unaprijed.

Odgovor:

Draga mama,
zanima vas kako to da je djevojčica odjednom počela ponovno piškiti u gaće nakon što već pola godine ide u vrtić, iako je kontrolu mjehura već prije uspostavila.
Djeca mogu uslijed određenih događaja koje ona procijene stresnima prepasti se, neugodno uznemiriti i izgubiti kontrolu nad svojim mjehurom i time ponovno početi piškiti u gaće. Bitno je napomenuti kako djeca mogu određene situacije procijeniti stresnijima i uznemirujućim nego li se nama, odraslima, to čini. Kada razmislite unazad, je li bio neki događaj kod kuće ili u vrtiću kojemu je djevojčica svjedočila ili čula, a da ju je uznemirio?
Da bi se djevojčica umirila, dovoljno opustila svoje tijelo da stekne ponovnu kontrolu nad mjehurom, važno je djevojčici pružiti osjećaj sigurnosti, podrške i razumijevanja. Bitno je izbjegavati okrivljavanje, kritiziranje i posramljivanje zbog toga što se popiški u gaće jer to stvara samo dodatnu napetost u tijelu i kontrola će biti teže uspostavljena nad mjehurom.
Jeste li možda porazgovarali s odgojiteljicama o tome kako one vide cijelu situaciju s vašom djevojčicom? Jesu li možda one spazile da se u vrtiću dogodilo nešto važno za djevojčicu ili da se možda trenutno događa? Odgajateljice u ovoj situaciji mogu biti od velike pomoći. Primjerice, mogu obratiti pažnju na vašu djevojčicu i podsjetiti je tijekom dana na vršenje nužde u toalet. Važno je vidjeti što su one pokušale do sada i koje korake poduzimaju kako bi se vašoj djevojčici olakšao boravak u vrtiću.
Vjerujem da će s vremenom ponovno uspostaviti kontrolu mjehura kada se bude općenito osjećala ugodnije i opuštenije, ali i konkretno u vrtiću.
Ako se kroz naredni period neće ništa promijeniti, preporuka je da se javite psihologu. Možete se javiti i nama u Centar Proventus kako bismo detaljnije istražili što možete konkretnije napraviti.
Želim vam puno strpljenja i sreće. Klinfo.hr 

Djevojčica je u vrtiću počela mokriti u gaće, a pelene smo skinuli prije godinu dana

<para>Naime situacija je takva da joj mama ne pridaje previše pažnje, što zbog novorođene bebe, što zbog toga jer je zauzeta mobitelom, igricama ili nečim trećim. Dijete je puno vremena ostavljeno da se zabavlja samo sa sobom ili tabletom i mobitelom. Roditelji joj stalno govore "ne" za sve, majka pogotovo, i dosta viče na nju i ima loše odgojne metode kojima se ja protivim te pokušavam to maksimalno ispraviti kad god je dijete sa mnom (1-3 puta tjedno).</para>
<para>Uz sve to bojim se da će dijete dobiti traumu zbog tog ponašanja. Vole ju i maze se s njom i svakako ju ne zapostavljaju po tom pitanju, ali na nekim drugim poljima definitivno da. Daleko od toga da ih dijete ne voli, ali imam osjećaj da je i sve privrženija meni kada smo skupa. Da li je moguće da sam umislila da su njezine nježnosti prema meni sve očitije i da li da se zabrinem zbog toga što me ponekad zabunom oslovi s mama?
Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga teta,</para>
<para>kako mogu pročitati, zabrinuti ste i bojite se za svoju nećakinju jer smatrate da njezini roditelji primjenjuju loše odgojne metode. Dodatno se pitate trebate li se zabrinuti time što vas ponekad nećakinja oslovi s “mama”.</para>
<para>Iz pisma se vidi vaša svjesnost okoline u kojoj curica odrasta i da se trudite izvući maksimalno dobro za samu curicu. Mislim da je sjajno što se s vama ima priliku igrati i što joj dajete svoje vrijeme. Vjerujem da to utječe jako pozitivno na curicu i nastavite tako i dalje kada ste u kontaktu s njom. Kada su dječica opuštena tada su i više spontana te manje “opterećena” time što je “ispravno” pa je moguće da vas zato djevojčica ponekad u svojoj opuštenosti oslovi s “mama”.</para>
<para>Moguće je da joj je toliko lijepo s vama da se ponekad jednostavno zabuni kada vas oslovljava. Nema ničega lošega u tome što vas ponekad tako nazove. Tada ju možete nježno ispraviti i podsjetiti da ste joj vi teta. Važno je da djevojčica to ne doživi kao kritiku ili da se ne posrami.</para>
<para>Čitajući vaše pismo, jako mi je drago što nećakinja ima tetu poput vas jer jako lijepe stvari djevojčica dobiva od vas, tako da nije neuobičajeno da su njene nježnosti prema vama sve očitije. Činite lijepe stvari za djevojčicu i sasvim je u redu da tako nastavite i dalje.</para>
<para>Želim vam puno zabave u vašem daljnjem druženju.</para>

Nećakinja me često zove "mama", a ja ne znam kako da se prema tome postavim Poštovani, nećakinja mi se sve češće obrati s "mama". Iako se ispravi na teta, ne znam kako da se postavim na to, osobito u prisutnosti roditelja. Naime situacija je takva da joj mama ne pridaje previše pažnje, što zbog novorođene bebe, što zbog toga jer je zauzeta mobitelom, igricama ili nečim trećim. Dijete je puno vremena ostavljeno da se zabavlja samo sa sobom ili tabletom i mobitelom. Roditelji joj stalno govore "ne" za sve, majka pogotovo, i dosta viče na nju i ima loše odgojne metode kojima se ja protivim te pokušavam to maksimalno ispraviti kad god je dijete sa mnom (1-3 puta tjedno).
Uz sve to bojim se da će dijete dobiti traumu zbog tog ponašanja. Vole ju i maze se s njom i svakako ju ne zapostavljaju po tom pitanju, ali na nekim drugim poljima definitivno da. Daleko od toga da ih dijete ne voli, ali imam osjećaj da je i sve privrženija meni kada smo skupa. Da li je moguće da sam umislila da su njezine nježnosti prema meni sve očitije i da li da se zabrinem zbog toga što me ponekad zabunom oslovi s mama?
Hvala.

Odgovor:

Draga teta,
kako mogu pročitati, zabrinuti ste i bojite se za svoju nećakinju jer smatrate da njezini roditelji primjenjuju loše odgojne metode. Dodatno se pitate trebate li se zabrinuti time što vas ponekad nećakinja oslovi s “mama”.
Iz pisma se vidi vaša svjesnost okoline u kojoj curica odrasta i da se trudite izvući maksimalno dobro za samu curicu. Mislim da je sjajno što se s vama ima priliku igrati i što joj dajete svoje vrijeme. Vjerujem da to utječe jako pozitivno na curicu i nastavite tako i dalje kada ste u kontaktu s njom. Kada su dječica opuštena tada su i više spontana te manje “opterećena” time što je “ispravno” pa je moguće da vas zato djevojčica ponekad u svojoj opuštenosti oslovi s “mama”.
Moguće je da joj je toliko lijepo s vama da se ponekad jednostavno zabuni kada vas oslovljava. Nema ničega lošega u tome što vas ponekad tako nazove. Tada ju možete nježno ispraviti i podsjetiti da ste joj vi teta. Važno je da djevojčica to ne doživi kao kritiku ili da se ne posrami.
Čitajući vaše pismo, jako mi je drago što nećakinja ima tetu poput vas jer jako lijepe stvari djevojčica dobiva od vas, tako da nije neuobičajeno da su njene nježnosti prema vama sve očitije. Činite lijepe stvari za djevojčicu i sasvim je u redu da tako nastavite i dalje.
Želim vam puno zabave u vašem daljnjem druženju. Klinfo.hr 

Nećakinja me često zove "mama", a ja ne znam kako da se prema tome postavim

<para>Pokušavamo se naučiti već 6 mjeseci ali on jednostavno neće i kad ga uhvatim da treba kakiti i odvedem ga na wc, on neće opet. Veliku nuždu vrši samo u gaće. Inače ne nosi pelene preko dana. Možete li mi dati kakav savjet?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Dragi roditelju,</para>
<para>odvikavanje djeteta od pelena doista zna biti zahtjevan period gotovo svakom roditelju. Period od 6 mjeseci mi se čini doista iscrpljujućim za vas, tim više što ste ga i vodili u wc, no svejedno ne bi obavio veliku nuždu.</para>
<para>Kod navikavanja na wc, važno je njegovati ugodnu i opuštenu atmosferu. Potrebno je da dijete bude opušteno koliko je moguće jer ako je napeto, ako je tijelo stisnuto, neće moći kakati. Izbjegavajte prisilu, kritiku, posramljivanje i kažnjavanje u situacijama kada se ne uspije pokakati u wc jer time bi mu se dodatno poticala napetost i stres. Važno ga je opustiti i stvoriti mu ugodnu atmosferu za kakanje. To možete postići tako da se primjerice zajedno igrate u kupaoni. Dok on sjedi na tuti, možete mu dati autić ili neku drugu dragu igračku s kojom se može zabavljati. Ako se i ne pokaka prokomentirajte “Vidim da se nisi sada pokakao, možemo kasnije ponovno sjesti i probati.”</para>
<para>Tijekom dana kada primijetite da bi mogao ići kakati, odvedite ga na wc, neka se skine i sjedne te počnite opušteno s njim pričati ili igrati se. Važno je pomoći mu da se opusti prije same nužde. Da mu još više približite odvikavanje od pelena, možete mu pročitati i neku slikovnicu s tom temom. Primjerice, “Hoću svoju tutu”.</para>
<para>Navikavanje na tutu je zahtjevan i iscrpljujući proces no s vremenom će doći i usvajanje navike kakanja u tutu. Samo i dalje nježno ustrajte dok ne uspije.
Ako kroz naredni period neće dolaziti do napretka, a dječak će i dalje odbijati kakati na wc-u, preporuka je da se javite psihologu. Možete se javiti i u Centar Proventus kako bi dobili konkretnije smjernice.</para>
<para>Želim vam puno sreće.</para>

Dječak (3) normalno mokri u toaletu, ali veliku nuždu odbija vršiti u školjku Imam sina od tri godine. Naučio je da ide u wc piškiti, a kakati neće. Pokušavamo se naučiti već 6 mjeseci ali on jednostavno neće i kad ga uhvatim da treba kakiti i odvedem ga na wc, on neće opet. Veliku nuždu vrši samo u gaće. Inače ne nosi pelene preko dana. Možete li mi dati kakav savjet?

Odgovor:

Dragi roditelju,
odvikavanje djeteta od pelena doista zna biti zahtjevan period gotovo svakom roditelju. Period od 6 mjeseci mi se čini doista iscrpljujućim za vas, tim više što ste ga i vodili u wc, no svejedno ne bi obavio veliku nuždu.
Kod navikavanja na wc, važno je njegovati ugodnu i opuštenu atmosferu. Potrebno je da dijete bude opušteno koliko je moguće jer ako je napeto, ako je tijelo stisnuto, neće moći kakati. Izbjegavajte prisilu, kritiku, posramljivanje i kažnjavanje u situacijama kada se ne uspije pokakati u wc jer time bi mu se dodatno poticala napetost i stres. Važno ga je opustiti i stvoriti mu ugodnu atmosferu za kakanje. To možete postići tako da se primjerice zajedno igrate u kupaoni. Dok on sjedi na tuti, možete mu dati autić ili neku drugu dragu igračku s kojom se može zabavljati. Ako se i ne pokaka prokomentirajte “Vidim da se nisi sada pokakao, možemo kasnije ponovno sjesti i probati.”
Tijekom dana kada primijetite da bi mogao ići kakati, odvedite ga na wc, neka se skine i sjedne te počnite opušteno s njim pričati ili igrati se. Važno je pomoći mu da se opusti prije same nužde. Da mu još više približite odvikavanje od pelena, možete mu pročitati i neku slikovnicu s tom temom. Primjerice, “Hoću svoju tutu”.
Navikavanje na tutu je zahtjevan i iscrpljujući proces no s vremenom će doći i usvajanje navike kakanja u tutu. Samo i dalje nježno ustrajte dok ne uspije.
Ako kroz naredni period neće dolaziti do napretka, a dječak će i dalje odbijati kakati na wc-u, preporuka je da se javite psihologu. Možete se javiti i u Centar Proventus kako bi dobili konkretnije smjernice.
Želim vam puno sreće. Klinfo.hr 

Dječak (3) normalno mokri u toaletu, ali veliku nuždu odbija vršiti u školjku

<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>vaše dijete je natprosječno i visinom i težinom. Budući da su ove mjere usklađene, smatram da nemate razloga za brigu.</para>

Ima li djevojčica od 4,5 mjeseca previše kilograma? Poštovani, molim vas za mišljenje da li moja djevojčica ima previše kilograma?
Rođena je sa 3600 g i 53 cm. Sada, sa 4,5 mjeseca ima 7600 g i duga je 67 cm. Lijep pozdrav. Odgovor:

Poštovana,
vaše dijete je natprosječno i visinom i težinom. Budući da su ove mjere usklađene, smatram da nemate razloga za brigu. Klinfo.hr 

Ima li djevojčica od 4,5 mjeseca previše kilograma?

<para>Kuhano, voće, povrće, baš sve. No onda je odjednom počela odbijati hranu i po malo izbacivati namirnice. Sada ne jede voće ni povrće, od ljetos je i juhu izbacila. Hrana joj se svodi na sve čisto, dakle rižu, tjesteninu, krumpir na sve načine, ali mora biti isključivo čista namirnica. Od mesa jede samo pohanu piletinu i ribice. Voli mlijeko, vrhnje i jogurte, obične i voćne. Od peciva samo perec i kroasan. Kruh, namazi i prerađevine ne dolaze u obzir, kao ni razni umaci. Ne znamo više što napraviti. Nema šanse da proba nešto novo ili drugačije. Obraćali smo se pedijatru u više navrata, koji ne želi ni krvnu sliku pregledati. Po njegovom, nije neuhranjena i normalno napreduje. Ima 115 cm i 22,9 kg.</para>
<para>Probali smo joj praviti smoothije i hranu servirati na razne zanimljive načine, ali ne prihvaća. Nudimo hranu kad je doručak, ručak, večera, slatkiš dobije samo i isključivo ako jede, isto tako i sok. Dajemo najviše vodu da pije. Ne razumijemo odbijanje hrane pogotovo kuhanog i voća. Narežem joj bananu ili jabuku i to može deset dana pored nje stajati, ali ona neće ni pogledati. Trenutno smo kupili Sanostol sirup s dodatkom željeza. Nije bila u ovih pet godina boležljiva. Malo je u zadnja dva mjeseca kupila viroze jer je tek krenula u vrtić pa vjerojatno zbog kolektiva.</para>
<para>Moje pitanje je da li je to normalno za predškolsku djecu i da li je to nekakva faza prolaznog karaktera? Trebamo li se ozbiljno zabrinuti pošto ne jede voće? Imam i starijeg sina od 14 godina i on jede normalno. Naravno da ima namirnica koje ne želi jesti, ali u principu jede ok. Hvala na izdvojenom vremenu i odgovoru. Pozdrav.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>ne brinite, radi se o tipičnom ponašanju za ovu dob. Vjerujem da je prolazno. Vaše dijete će na kraju jesti onako kako vi jedete. Ako vi nemate naviku jesti voće, neće ga ni ona jesti, ako imate hoće. Samo joj dalje nudite raznoliku hranu.</para>

Djevojčica (6) jede samo nekoliko namirnica, ne želi probati ništa novo ili drugačije Pozdrav, imam kćerku koja za mjesec dana puni 6 godina. Kao beba nije voljela piti mlijeko uopće, a kad je počela dohrana, tada je počela zapravo normalno jesti. Do 3. godine je jela sve. Kuhano, voće, povrće, baš sve. No onda je odjednom počela odbijati hranu i po malo izbacivati namirnice. Sada ne jede voće ni povrće, od ljetos je i juhu izbacila. Hrana joj se svodi na sve čisto, dakle rižu, tjesteninu, krumpir na sve načine, ali mora biti isključivo čista namirnica. Od mesa jede samo pohanu piletinu i ribice. Voli mlijeko, vrhnje i jogurte, obične i voćne. Od peciva samo perec i kroasan. Kruh, namazi i prerađevine ne dolaze u obzir, kao ni razni umaci. Ne znamo više što napraviti. Nema šanse da proba nešto novo ili drugačije. Obraćali smo se pedijatru u više navrata, koji ne želi ni krvnu sliku pregledati. Po njegovom, nije neuhranjena i normalno napreduje. Ima 115 cm i 22,9 kg.
Probali smo joj praviti smoothije i hranu servirati na razne zanimljive načine, ali ne prihvaća. Nudimo hranu kad je doručak, ručak, večera, slatkiš dobije samo i isključivo ako jede, isto tako i sok. Dajemo najviše vodu da pije. Ne razumijemo odbijanje hrane pogotovo kuhanog i voća. Narežem joj bananu ili jabuku i to može deset dana pored nje stajati, ali ona neće ni pogledati. Trenutno smo kupili Sanostol sirup s dodatkom željeza. Nije bila u ovih pet godina boležljiva. Malo je u zadnja dva mjeseca kupila viroze jer je tek krenula u vrtić pa vjerojatno zbog kolektiva.
Moje pitanje je da li je to normalno za predškolsku djecu i da li je to nekakva faza prolaznog karaktera? Trebamo li se ozbiljno zabrinuti pošto ne jede voće? Imam i starijeg sina od 14 godina i on jede normalno. Naravno da ima namirnica koje ne želi jesti, ali u principu jede ok. Hvala na izdvojenom vremenu i odgovoru. Pozdrav.

Odgovor:

Poštovana,
ne brinite, radi se o tipičnom ponašanju za ovu dob. Vjerujem da je prolazno. Vaše dijete će na kraju jesti onako kako vi jedete. Ako vi nemate naviku jesti voće, neće ga ni ona jesti, ako imate hoće. Samo joj dalje nudite raznoliku hranu. Klinfo.hr 

Djevojčica (6) jede samo nekoliko namirnica, ne želi probati ništa novo ili drugačije

<para>Pije svaka tri sata po 120 ml i ima ukupno 8 obroka. Da li je to previše za ovako malu bebu? Zabrinuta sam da se ne ugoji previše. Što vi savjetujete? Molim vas za odgovor. Unaprijed hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>vaša beba prema navedenim podacima treba 860 ml na dan raspoređenih u 5 do 6 obroka.</para>

Novorođenče pije osam obroka po 120 ml. Je li to previše? Poštovanje. Stanje je sljedeće... Imam Bebu staru 3 tjedna, rođena je sa 4520 g, iz bolnice puštena sa 4100 g. Hranjena je isključivo adaptiranim mlijekom. Nakon 17 dana ima kilažu od 5000 g. Pije svaka tri sata po 120 ml i ima ukupno 8 obroka. Da li je to previše za ovako malu bebu? Zabrinuta sam da se ne ugoji previše. Što vi savjetujete? Molim vas za odgovor. Unaprijed hvala.

Odgovor:

Poštovana,
vaša beba prema navedenim podacima treba 860 ml na dan raspoređenih u 5 do 6 obroka. Klinfo.hr 

Novorođenče pije osam obroka po 120 ml. Je li to previše?

<para>Pedijatar mi je savjetovao da reduciramo ishranu, jer je beba mnogo dobila na težini, prema njegovom mišljenju.</para>
<para>Moja djevojčica ima 2 nemliječna obroka (ručak i navečer pahuljice s nekim voćem), te ukupno u 24 sata ima 4 mliječna obroka od po 150 ml AD mlijeka. Budi se jednom noću radi hranjenja.
Mene zanima i vaše mišljenje po pitanju prirasta težine kod moje bebe, te imam li razloga za zabrinutost da će biti pretila beba.
Unaprijed zahvalna na odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>težina vaše curice je natprosječna, ali je i njezina duljina, te smatram da nemate razloga za brigu.</para>

Je li prirast na težini moje bebe doista prevelik? Poštovani, moja djevojčica rođena je sa 3600 kg i duga 53 cm. Na zadnjoj kontroli kod pedijatra sa 4,5 mjeseci beba je imala 7600 g i duga je 67 cm. Pedijatar mi je savjetovao da reduciramo ishranu, jer je beba mnogo dobila na težini, prema njegovom mišljenju.
Moja djevojčica ima 2 nemliječna obroka (ručak i navečer pahuljice s nekim voćem), te ukupno u 24 sata ima 4 mliječna obroka od po 150 ml AD mlijeka. Budi se jednom noću radi hranjenja.
Mene zanima i vaše mišljenje po pitanju prirasta težine kod moje bebe, te imam li razloga za zabrinutost da će biti pretila beba.
Unaprijed zahvalna na odgovoru.

Odgovor:

Poštovana,
težina vaše curice je natprosječna, ali je i njezina duljina, te smatram da nemate razloga za brigu. Klinfo.hr 

Je li prirast na težini moje bebe doista prevelik?

<para>Nakon mjesec dana imao je 4300 g, a nakon dva mjeseca 5500 g (pedijatrica kaže da je malo više dobio u drugom mjesecu). Koliko je sada težak ne znam, jer tek idemo na kontrolu kad bebi bude četiri mjeseca. Za dužinu isto ne znam, jer kad idemo na pregled samo ga važu. Hranim ga izdojenim mlijekom +AD. Ima 5 obroka dnevno od 160-180 ml po obroku. Beba sve pojede. Mene zanima koliko bi trebao jesti dnevno? Već neko vrijeme ima zelenkasta stolicu jednom dnevno s bijelim sitnim "kuglicama". Da li je moguće da je takva stolica jer je gladan? Da mu ponudim još više ml po obroku ili da ostavim ovako kako je do sada bilo?
Hvala na odgovoru.</para>
<para>Odgovor:</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>pratite stanje stolice. Zelena stolica je normalna pojava, međutim ako potraje dulje vrijeme, potrebna je konzultacija s pedijatrom. Dnevno potrebna količina mlijeka za vaše dijete je 950 ml podijeljeno na 5 do 6 obroka. Podaci su izračunati prema zadnje navedenoj težini.</para>

Koliko bi beba od 3 mjeseca trebala mililitara mlijeka piti dnevno? Pozdrav! Poštovani, beba je stara 3 mjeseca i 4 dana, rođen je sa 3300 g i 55 cm. Nakon mjesec dana imao je 4300 g, a nakon dva mjeseca 5500 g (pedijatrica kaže da je malo više dobio u drugom mjesecu). Koliko je sada težak ne znam, jer tek idemo na kontrolu kad bebi bude četiri mjeseca. Za dužinu isto ne znam, jer kad idemo na pregled samo ga važu. Hranim ga izdojenim mlijekom +AD. Ima 5 obroka dnevno od 160-180 ml po obroku. Beba sve pojede. Mene zanima koliko bi trebao jesti dnevno? Već neko vrijeme ima zelenkasta stolicu jednom dnevno s bijelim sitnim "kuglicama". Da li je moguće da je takva stolica jer je gladan? Da mu ponudim još više ml po obroku ili da ostavim ovako kako je do sada bilo?
Hvala na odgovoru.
Odgovor:
Poštovana,
pratite stanje stolice. Zelena stolica je normalna pojava, međutim ako potraje dulje vrijeme, potrebna je konzultacija s pedijatrom. Dnevno potrebna količina mlijeka za vaše dijete je 950 ml podijeljeno na 5 do 6 obroka. Podaci su izračunati prema zadnje navedenoj težini. Klinfo.hr 

Koliko bi beba od 3 mjeseca trebala mililitara mlijeka piti dnevno?

<para>Zanima me smije li dijete koristiti Cranactin kapi od brusnice?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>dijete može koristiti kapi brusnice kao prirodnu zaštitu od bakterija. S obzirom na dob, možete mu davati 2 x 1 ml na dan.</para>

Smije li beba od 4 mjeseca koristiti Cranactin kapi od brusnice? Dijete od 4 mjeseca je imalo Escherihiju Coli 100 000 i liječen je venski Primacefom.
Nakon 25 dana Escherihija se vratila, sada bez temperature i proteini i nitrati su ok. Zanima me smije li dijete koristiti Cranactin kapi od brusnice?

Odgovor:

Poštovana,
dijete može koristiti kapi brusnice kao prirodnu zaštitu od bakterija. S obzirom na dob, možete mu davati 2 x 1 ml na dan. Klinfo.hr 

Smije li beba od 4 mjeseca koristiti Cranactin kapi od brusnice?

<para>Nije tako bilo od rođenja nego u posljednjih par mjeseci se pojačavaju. Posjetili smo endokrinologa, uradili nalaze hormona i ultrazvuk nadbubrežne žlijezde. Sve je u redu i endokrinolog nam je rekla da je to jednostavno tako. Da bi me sad još više zabrinulo jer su dlake naglo počele opadati, nestaju. Prvo s jedne noge sa strane, a sad i na drugoj nozi. Čini mi se da me to više brine nego kad je počela dlakaviti. Da li su to normalne pojave i što dalje učiniti?
Unaprijed hvala na odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>ako je učinjen pregled endokrinologa, i hormona (iako niste naveli koji hormoni su gledani), onda ste zapravo pokrili glavne uzroke. Ako ste zabrinuti javite se ponovno endokrinologu na kontrolu. Ukoliko nije učinjeno do sada, svakako učinite i hormone štitnjače.</para>

Djevojčica (7) je dobila pojačanu dlakavost po nogama, a sada su dlake počele otpadati same od sebe Poštovani, djevojčica ima 7 godina i primijetili smo da su joj dlake ispod potkoljenice i na butinama jako izražene, tamne, kao u odrasle osobe. Nije tako bilo od rođenja nego u posljednjih par mjeseci se pojačavaju. Posjetili smo endokrinologa, uradili nalaze hormona i ultrazvuk nadbubrežne žlijezde. Sve je u redu i endokrinolog nam je rekla da je to jednostavno tako. Da bi me sad još više zabrinulo jer su dlake naglo počele opadati, nestaju. Prvo s jedne noge sa strane, a sad i na drugoj nozi. Čini mi se da me to više brine nego kad je počela dlakaviti. Da li su to normalne pojave i što dalje učiniti?
Unaprijed hvala na odgovoru.

Odgovor:

Poštovana,
ako je učinjen pregled endokrinologa, i hormona (iako niste naveli koji hormoni su gledani), onda ste zapravo pokrili glavne uzroke. Ako ste zabrinuti javite se ponovno endokrinologu na kontrolu. Ukoliko nije učinjeno do sada, svakako učinite i hormone štitnjače. Klinfo.hr 

Djevojčica (7) je dobila pojačanu dlakavost po nogama, a sada su dlake počele otpadati same od sebe

<para>Dam joj lijek za temperaturu i ona padne i nema je 6, 10 ili 24 sata i ona se opet vrati. Preko noći joj padne i do 35 stupnjeva. Ništa mi više nije jasno. Vadili smo krv i mokraću i sve je u redu. Molim vas nekakvu pomoć.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>ako se stanje ne popravlja, nalazi se trebaju ponoviti i prema potrebi proširiti kako bi se identificirao razlog. Prvo što treba svakako je je li temperatura infektivnog uzroka, odnosno postoji li u tijelu infekcija.</para>

Djevojčica ima visoku temperaturu već 12 dana, a po noći padne na 35 C Poštovani, dijete mi ima 5,5 godina i već 12 dana ima temperaturu. Do sad je najveća temperatura bila 38.5 C. Dam joj lijek za temperaturu i ona padne i nema je 6, 10 ili 24 sata i ona se opet vrati. Preko noći joj padne i do 35 stupnjeva. Ništa mi više nije jasno. Vadili smo krv i mokraću i sve je u redu. Molim vas nekakvu pomoć.

Odgovor:

Poštovana,
ako se stanje ne popravlja, nalazi se trebaju ponoviti i prema potrebi proširiti kako bi se identificirao razlog. Prvo što treba svakako je je li temperatura infektivnog uzroka, odnosno postoji li u tijelu infekcija. Klinfo.hr 

Djevojčica ima visoku temperaturu već 12 dana, a po noći padne na 35 C

<para>Kad je pitam da ponovi nešto, u većini slučajeva izbaci dva slova (npr. za banana ona kaže nana). Inače sve razumije, kad joj se kaže da nešto napravi posluša i učini to, kad je gladna kaže "am am", a kada je žedna traži sok. Vrlo je zaigrana, voli se igrati s drugom djecom, dijeliti stvari ako je netko pita. Mene zanima imam li razloga za zabrinuti se zbog njenog govora i moram li je vodit u logopeda? Puno hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>tijek razvoja jezika i govora vrlo je snažan pokazatelj ukupnog djetetova razvoja stoga vi kao roditelj često prvi možete primijetiti da su u govoru prisutna odstupanja, posebice kad se u razdoblju očekivanog razvoja događa stagnacija. Obično djeca govor i jezik usvajaju lako, s ugodom i bez napora njih samih i njima bliskih osoba, te im on razvojem postaje primaran način komunikacije. Ako to nije tako, ulazimo u kontinuum različitih odstupanja u razvoju jezika: od blažih, kada se pojačanom stimulacijom uspješno djeluje na razvoj, do kompleksnijih, koji zahtijevaju terapijski proces.</para>
<para>Kada dijete kasni u govorno-jezičnom razvoju, roditelji često najprije uspoređuju govor svog djeteta s govorom vršnjaka, donose zaključke, skloni su čekati prije nego se obrate za stručnu pomoć, nadajući se da će dijete sazrijevanjem prerasti probleme. No, rano prepoznavanje odstupanja, pravovremene stimulacije i rane intervencije sprečavaju nastanak poremećaja koji se negativno odražavaju na cjelokupni djetetov razvoj.</para>
<para>Prikazom razvojne linije i očekivanih dostignuća u govornom razvoju olakšavamo razumijevanje prvih znakova odstupanja i potičemo pravovremenu reakciju. U dobi između druge i treće godine dijete urednog razvoja imenuje stvari svakodnevne upotrebe, dužina rečenice je 2-3 riječi, dijete pita jednostavna pitanja, pored imenica, glagola i pridjeva koristi i zamjenice, koristi prošlo i buduće vrijeme, sluša kratke priče, zna prostorne odnose (u, na, gore/dolje, ispod), ima složene rutine dnevnih aktivnosti, itd.</para>
<para>Naveli ste da djevojčica ima nekoliko riječi i prema primjeru o nemogućnosti ponavljanja postoje elementi koji zasigurno dovode do kašnjenja u razvoju govora. Razumijevanje je od iznimne važnosti za razvoj vještina govora i spoznaje, kao i njena komunikativnost i želja za socijalizacijom. Budući da djeca vrlo rano postaju svjesna nemogućnosti da komuniciraju svoje želje i potrebe u slučaju odstupanja, svakako preporučujem detaljan razvojni pregled (logoped, rehabilitator, te prema potrebi neuropedijatar) i uključivanje u terapijski proces.</para>
<para>U ovom periodu čekanja na pregled, vrlo je važno pružiti maksimalnu podršku djevojčici, ne zahtijevati od nje da govori ako joj nije ugodno (pokazatelji ukazuju na njenu svjesnost o promjeni i nemoć da to promjeni) te joj pomoći da bude shvaćena na koji god mogući način. Važno joj je ukazivati na sve pozitivne aspekte nje same, te jačati njenu vlastitu sliku o sebi.</para>

Djevojčica od 2 godine i 4 mjeseca govori svega nekoliko riječi Djevojčica ima 2 godine i 4 mjeseca. Zabrinuta sam jer baš i ne priča previše. Uglavnom govori - mama, tata, teta, vau vau, jaja i još nekoliko riječi. Kad je pitam da ponovi nešto, u većini slučajeva izbaci dva slova (npr. za banana ona kaže nana). Inače sve razumije, kad joj se kaže da nešto napravi posluša i učini to, kad je gladna kaže "am am", a kada je žedna traži sok. Vrlo je zaigrana, voli se igrati s drugom djecom, dijeliti stvari ako je netko pita. Mene zanima imam li razloga za zabrinuti se zbog njenog govora i moram li je vodit u logopeda? Puno hvala.

Odgovor:

Poštovana,
tijek razvoja jezika i govora vrlo je snažan pokazatelj ukupnog djetetova razvoja stoga vi kao roditelj često prvi možete primijetiti da su u govoru prisutna odstupanja, posebice kad se u razdoblju očekivanog razvoja događa stagnacija. Obično djeca govor i jezik usvajaju lako, s ugodom i bez napora njih samih i njima bliskih osoba, te im on razvojem postaje primaran način komunikacije. Ako to nije tako, ulazimo u kontinuum različitih odstupanja u razvoju jezika: od blažih, kada se pojačanom stimulacijom uspješno djeluje na razvoj, do kompleksnijih, koji zahtijevaju terapijski proces.
Kada dijete kasni u govorno-jezičnom razvoju, roditelji često najprije uspoređuju govor svog djeteta s govorom vršnjaka, donose zaključke, skloni su čekati prije nego se obrate za stručnu pomoć, nadajući se da će dijete sazrijevanjem prerasti probleme. No, rano prepoznavanje odstupanja, pravovremene stimulacije i rane intervencije sprečavaju nastanak poremećaja koji se negativno odražavaju na cjelokupni djetetov razvoj.
Prikazom razvojne linije i očekivanih dostignuća u govornom razvoju olakšavamo razumijevanje prvih znakova odstupanja i potičemo pravovremenu reakciju. U dobi između druge i treće godine dijete urednog razvoja imenuje stvari svakodnevne upotrebe, dužina rečenice je 2-3 riječi, dijete pita jednostavna pitanja, pored imenica, glagola i pridjeva koristi i zamjenice, koristi prošlo i buduće vrijeme, sluša kratke priče, zna prostorne odnose (u, na, gore/dolje, ispod), ima složene rutine dnevnih aktivnosti, itd.
Naveli ste da djevojčica ima nekoliko riječi i prema primjeru o nemogućnosti ponavljanja postoje elementi koji zasigurno dovode do kašnjenja u razvoju govora. Razumijevanje je od iznimne važnosti za razvoj vještina govora i spoznaje, kao i njena komunikativnost i želja za socijalizacijom. Budući da djeca vrlo rano postaju svjesna nemogućnosti da komuniciraju svoje želje i potrebe u slučaju odstupanja, svakako preporučujem detaljan razvojni pregled (logoped, rehabilitator, te prema potrebi neuropedijatar) i uključivanje u terapijski proces.
U ovom periodu čekanja na pregled, vrlo je važno pružiti maksimalnu podršku djevojčici, ne zahtijevati od nje da govori ako joj nije ugodno (pokazatelji ukazuju na njenu svjesnost o promjeni i nemoć da to promjeni) te joj pomoći da bude shvaćena na koji god mogući način. Važno joj je ukazivati na sve pozitivne aspekte nje same, te jačati njenu vlastitu sliku o sebi. Klinfo.hr 

Lea Horvat

Djevojčica od 2 godine i 4 mjeseca govori svega nekoliko riječi

<para>Stariji sin od 3 godine prošlu je jesen krenuo u vrtić, kćer će uskoro godinu dana. Većinom se slažemo oko svega ali oko uključivanja baka i djedova u odgoj odnosno druženja s unucima nikako se ne možemo složiti. Moj suprug je mišljenja da ja kao majka mogu sve sama i da ne trebamo uključivati bake i djeda. To je u redu kad stariji sin ide u vrtić pa sam ja sama s kćeri doma. Tada mogu sve sama.</para>
<para>No, nedavno smo svi osim supruga pokupili gripu, a ja uz gripu i kožni osip i crijevnu virozu. Kćer se toliko loše osjeća da je po cijele dane na rukama pa se zbog toga ne mogu posvetiti starijem sinu. Pozvala sam baku i djeda da mu se oni posvete, jer mi ga je žao gledati kako bi se on igrao s mamom, a mama ne može jer je sa sekom. Moj suprug je na tu ideju poludio i rekao da je sin već dovoljno star da se može sam igrati i kako bake neće riješiti problem. Smatram da se tako malo dijete može igrati neko vrijeme samo ali ipak pet sati i ne. Sad mi je stvarno potrebna pomoć, a suprug je protiv toga i nikako se ne slaže da ih trebam zvat. A i općenito je protiv čestih međusobnih posjeta, jer mu se ne da stalno vozikati simo tamo.</para>
<para>Drugi problem je što stariji sin od kad je seka došla (pretpostavljam) trpi i zadržava stolicu. Vjerojatno zato što je "izgubio" mamu koju je imao prije nego se seka rodila. Sve do vrtića (2,9 mjeseci) sam bila s njima doma. I još uvijek sam, samo s kćeri. I u ovoj situaciji suprug smatra kako nije istina da mu nedostaje mama i uopće se ne želi posvetiti kćeri, čak ni toliko da ja svaki dan mogu kvalitetno provesti barem pol sata sa starijim sinom. Kćer hoće bit i kod bake i djeda i oni ju nose i igraju se s njom, ali kod tate se samo dere i plače. Zašto? Ne znam. Samo znam i vidim da starijem sinu falim. A svaki put, skoro svaki put kad me pozove da se s njim igram ili mora seka biti prisutna ili ja ne mogu jer se moram posvetiti njoj (uspavat, nahranit i sl).</para>
<para>Znam da bi on želio da mama bude sama s njim. No, moj muž nema ni za to razumijevanja i smatra da on trpi jer mu se trpi. I da nije u nijednom slučaju zapostavljen. Po meni možda malo je, jer ako se ja moram brinuti za seku, a on me traži da se igram, a ja mu 10 puta u danu kažem da ne mogu, onda je očito tužan i zapostavljen jer ne dobiva pažnju koju treba. Suprug kaže da se sin mora naviknut da je seka tu i da se mora s njom igrati, što se meni ne sviđa. Tko voli da nešto mora? Uostalom premali je da bi shvatio tako kompleksne stvari. Pogotovo sad kad je u fazi, ja ja i samo ja i sve je moje.</para>
<para>Molila bih vas savjet, komentar, bilo što. Izluđuje me, ne želim se svađati s njim ali drugo mi ne preostaje. I da, uvijek me uspoređuje s kolegama koji imaju dvoje i više djece čije žene sve same rade, pa kako onda ja ne mogu. Mogu, kad sam zdrava, i kad su djeca zdrava ali kad nisu ne mogu, a da netko ne ispašta.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga mama,</para>
<para>prije svega želim reći da mi je zaista žao što se razilazite sa suprugom oko spomenutih situacija. I osobnog i stručnog sam mišljenja da je podrška majci dobrodošla, posebice u situaciji kada brine oko dvoje male djece – čak i kada je zdrava, a pogotovo kada je bolesna. Podrška je dobra jer roditelji i sami trebaju odmor i punjenje vlastitih baterija. Nitko ne može biti dobar roditelj ako je premoren, frustriran, iscrpljen. Ako uz sve to još dodamo i bolest, činjenica je da se kapacitet tog roditelja znatno smanjuje i da sve to ne utječe dobro na dijete. Zato je podrška dobra.</para>
<para>Kada kažem podrška mislim na situacije gdje netko (u vašem slučaju bake i djedovi) mogu „uskočiti“, odvesti dijete primjerice u park, poigrati se s djetetom, donijeti ručak i slično. Podrška ne zamjenjuje roditelje i ne znači da će djedovi i bake kompletno preuzeti brigu o djetetu/djeci. Možda vaš suprug strahuje od toga. Možda se boji da će druženje s djedom i bakom dovesti do toga da vaš sin postane „razmažen“. Odgoj djeda i bake se sigurno razlikuje od odgoja roditelja i u velikom broju slučajeva djedovi i bake dozvoljavaju puno više nego roditelji. I onda mogu nastati problemi jer dijete s roditeljima postaje frustrirano – želi dobiti sve ono što mu daju djed i baka.</para>
<para>Jesu li to strahovi vašeg supruga – ne znam. Da bi saznali što ga muči i zbog čega inzistira da vam djedovi i bake ne pomažu, trebate razgovarati s njim. Vama je vjerojatno teško razumjeti njegovu poziciju a s druge strane ni on ne može razumjeti vašu (jer možda nije bio u toj situaciji). Rekla bih da razgovor bez optužbi, uz zauzimanje perspektive onog drugog jedini ima smisla.</para>
<para>Što se tiče vašeg sina i zadržavanja stolice, slažem se s vama da je posrijedi vjerojatno reakcija zbog dolaska mlađa sestre. Predložila bi vam da potražite savjet dječjeg psihologa vezano uz to te da u isto uključite i supruga kako bi i od stručnjaka čuo da dijete to ne radi namjerno te da mu je u ovoj situaciji potrebno razumijevanje roditelja, a ne forsiranje da bude odrasliji (koje može biti i kontraproduktivno i pogoršati cijelu situaciju).</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Suprug i ja se svađamo zbog drugačijih pogleda na brigu o djeci Pozdrav, imam jedan veliki problem i ne znam kako ga riješiti. Naime, sa suprugom sam već više od 12 godina, hodanje i brak, te imamo dvoje predivne male djece. Stariji sin od 3 godine prošlu je jesen krenuo u vrtić, kćer će uskoro godinu dana. Većinom se slažemo oko svega ali oko uključivanja baka i djedova u odgoj odnosno druženja s unucima nikako se ne možemo složiti. Moj suprug je mišljenja da ja kao majka mogu sve sama i da ne trebamo uključivati bake i djeda. To je u redu kad stariji sin ide u vrtić pa sam ja sama s kćeri doma. Tada mogu sve sama.
No, nedavno smo svi osim supruga pokupili gripu, a ja uz gripu i kožni osip i crijevnu virozu. Kćer se toliko loše osjeća da je po cijele dane na rukama pa se zbog toga ne mogu posvetiti starijem sinu. Pozvala sam baku i djeda da mu se oni posvete, jer mi ga je žao gledati kako bi se on igrao s mamom, a mama ne može jer je sa sekom. Moj suprug je na tu ideju poludio i rekao da je sin već dovoljno star da se može sam igrati i kako bake neće riješiti problem. Smatram da se tako malo dijete može igrati neko vrijeme samo ali ipak pet sati i ne. Sad mi je stvarno potrebna pomoć, a suprug je protiv toga i nikako se ne slaže da ih trebam zvat. A i općenito je protiv čestih međusobnih posjeta, jer mu se ne da stalno vozikati simo tamo.
Drugi problem je što stariji sin od kad je seka došla (pretpostavljam) trpi i zadržava stolicu. Vjerojatno zato što je "izgubio" mamu koju je imao prije nego se seka rodila. Sve do vrtića (2,9 mjeseci) sam bila s njima doma. I još uvijek sam, samo s kćeri. I u ovoj situaciji suprug smatra kako nije istina da mu nedostaje mama i uopće se ne želi posvetiti kćeri, čak ni toliko da ja svaki dan mogu kvalitetno provesti barem pol sata sa starijim sinom. Kćer hoće bit i kod bake i djeda i oni ju nose i igraju se s njom, ali kod tate se samo dere i plače. Zašto? Ne znam. Samo znam i vidim da starijem sinu falim. A svaki put, skoro svaki put kad me pozove da se s njim igram ili mora seka biti prisutna ili ja ne mogu jer se moram posvetiti njoj (uspavat, nahranit i sl).
Znam da bi on želio da mama bude sama s njim. No, moj muž nema ni za to razumijevanja i smatra da on trpi jer mu se trpi. I da nije u nijednom slučaju zapostavljen. Po meni možda malo je, jer ako se ja moram brinuti za seku, a on me traži da se igram, a ja mu 10 puta u danu kažem da ne mogu, onda je očito tužan i zapostavljen jer ne dobiva pažnju koju treba. Suprug kaže da se sin mora naviknut da je seka tu i da se mora s njom igrati, što se meni ne sviđa. Tko voli da nešto mora? Uostalom premali je da bi shvatio tako kompleksne stvari. Pogotovo sad kad je u fazi, ja ja i samo ja i sve je moje.
Molila bih vas savjet, komentar, bilo što. Izluđuje me, ne želim se svađati s njim ali drugo mi ne preostaje. I da, uvijek me uspoređuje s kolegama koji imaju dvoje i više djece čije žene sve same rade, pa kako onda ja ne mogu. Mogu, kad sam zdrava, i kad su djeca zdrava ali kad nisu ne mogu, a da netko ne ispašta.

Odgovor:

Draga mama,
prije svega želim reći da mi je zaista žao što se razilazite sa suprugom oko spomenutih situacija. I osobnog i stručnog sam mišljenja da je podrška majci dobrodošla, posebice u situaciji kada brine oko dvoje male djece – čak i kada je zdrava, a pogotovo kada je bolesna. Podrška je dobra jer roditelji i sami trebaju odmor i punjenje vlastitih baterija. Nitko ne može biti dobar roditelj ako je premoren, frustriran, iscrpljen. Ako uz sve to još dodamo i bolest, činjenica je da se kapacitet tog roditelja znatno smanjuje i da sve to ne utječe dobro na dijete. Zato je podrška dobra.
Kada kažem podrška mislim na situacije gdje netko (u vašem slučaju bake i djedovi) mogu „uskočiti“, odvesti dijete primjerice u park, poigrati se s djetetom, donijeti ručak i slično. Podrška ne zamjenjuje roditelje i ne znači da će djedovi i bake kompletno preuzeti brigu o djetetu/djeci. Možda vaš suprug strahuje od toga. Možda se boji da će druženje s djedom i bakom dovesti do toga da vaš sin postane „razmažen“. Odgoj djeda i bake se sigurno razlikuje od odgoja roditelja i u velikom broju slučajeva djedovi i bake dozvoljavaju puno više nego roditelji. I onda mogu nastati problemi jer dijete s roditeljima postaje frustrirano – želi dobiti sve ono što mu daju djed i baka.
Jesu li to strahovi vašeg supruga – ne znam. Da bi saznali što ga muči i zbog čega inzistira da vam djedovi i bake ne pomažu, trebate razgovarati s njim. Vama je vjerojatno teško razumjeti njegovu poziciju a s druge strane ni on ne može razumjeti vašu (jer možda nije bio u toj situaciji). Rekla bih da razgovor bez optužbi, uz zauzimanje perspektive onog drugog jedini ima smisla.
Što se tiče vašeg sina i zadržavanja stolice, slažem se s vama da je posrijedi vjerojatno reakcija zbog dolaska mlađa sestre. Predložila bi vam da potražite savjet dječjeg psihologa vezano uz to te da u isto uključite i supruga kako bi i od stručnjaka čuo da dijete to ne radi namjerno te da mu je u ovoj situaciji potrebno razumijevanje roditelja, a ne forsiranje da bude odrasliji (koje može biti i kontraproduktivno i pogoršati cijelu situaciju).
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Suprug i ja se svađamo zbog drugačijih pogleda na brigu o djeci

<para>Naime, imamo bebicu staru 10 mjeseci, od rođenja ima jake grčeve koji su s pet mjeseci lagano nestajali, no tada su počeli izlaziti zubići. Do šest mjeseci se budio noću radi hrane, ali polako je prestao. Sada se noću budi otprilike u isto vrijeme uvijek oko 1, 2 ili 3 ujutro, vrišti i plače te gura prstiće u usta. Desni mu inače mažemo s Dentinox masti za desni, međutim to mu ne pomaže baš, pa mu dajemo lupocet baby čepiće. Dok čepić ne prodjeluje on je budan i stalno si rukicom drži čeljust ili gricka dudu.</para>
<para>To traje već 2-3 mjeseca svaku noć, i svaki put ga umirimo na rukama, nunajući ga, pjevajući mu i sve što inače pomaže kod takvih snova no ovdje više ni to ne pomaže. Postoji li neko drugo rješenje? Nema temperaturu, nikakve znakove bolesti. Jedino se tako noću budi i ima te bolove zbog zubića.
Molim vas za neki savjet, ako ima nešto bolje za mazanje desni?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>pokušajte s Anaftin baby gelom koji možete više puta mazati. Nemojte davati Lupocet jer je to predugi period da bi ga stalno dobivao.</para>

Ima li neka mast ili lijek da bebi olakša bol i neugodu zbog rasta zubića? Poštovana doktorice, javljam vam se zbog moje zbunjenosti i zabrinutosti. Naime, imamo bebicu staru 10 mjeseci, od rođenja ima jake grčeve koji su s pet mjeseci lagano nestajali, no tada su počeli izlaziti zubići. Do šest mjeseci se budio noću radi hrane, ali polako je prestao. Sada se noću budi otprilike u isto vrijeme uvijek oko 1, 2 ili 3 ujutro, vrišti i plače te gura prstiće u usta. Desni mu inače mažemo s Dentinox masti za desni, međutim to mu ne pomaže baš, pa mu dajemo lupocet baby čepiće. Dok čepić ne prodjeluje on je budan i stalno si rukicom drži čeljust ili gricka dudu.
To traje već 2-3 mjeseca svaku noć, i svaki put ga umirimo na rukama, nunajući ga, pjevajući mu i sve što inače pomaže kod takvih snova no ovdje više ni to ne pomaže. Postoji li neko drugo rješenje? Nema temperaturu, nikakve znakove bolesti. Jedino se tako noću budi i ima te bolove zbog zubića.
Molim vas za neki savjet, ako ima nešto bolje za mazanje desni?

Odgovor:

Poštovana,
pokušajte s Anaftin baby gelom koji možete više puta mazati. Nemojte davati Lupocet jer je to predugi period da bi ga stalno dobivao. Klinfo.hr 