Jedno vrijeme je bilo ok i lijepo se igrao, ali sada svaki dan imam razgovor s tetama, jer ne želi van kad oni idu. Meni kaže da mu je vani hladno, to mi je ok, ali one ga na silu vode van. Onda im smeta jer često pere ruke, ali pere ih kad su mu ljepljive ili prljave, jednostavno ne voli prljave ruke. Prije i poslije jela, wc itd. S djecom se ne uklapa, jer ovi s kojima se htio igrati, oni su stariji i odbacili su ga.
Tete ga ne uspijevaju ni sa čim zabaviti. Užasno je ljut na mene, ponekad kaže da me čeka da me udari. Pričati zna i više nego dobro, već s dvije godine je sklapao rečenice kao odrasla osoba, a sad može i knjigu napisati. Jako je pametan, ima pamćenje kao slon, kad je gdje i s kim što bilo, ima milijun pitanja i odgovora. Boje zna, brojeve, slova, sve je znao već s 2 godine. Ali je težak. Često cvili i ima agresivne nagone. Teško se smiruje i prošli smo sve, od bacanja po cesti do lupanja o zid. To se ipak smirilo. Sada ne surađuje u vrtiću i jako je tvrdoglav, neke radnje voli ponavljati. Razgovaram s njim svaki dan, ali ne pomaže.
Nekad se zna ustati iz kreveta i prvo reći želim te udariti. Od mene je dobio par puta po guzi, jer me izbacio van kontrole. Uglavnom ide u kaznu u sobu sjesti na krevet dok se ne smiri. Ni to ne pomaže. U vrtiću vidim da već žele postavljati dijagnoze jer se ne uklapa. Postoje li neke metode koje mu mogu pomoći? Lijep pozdrav, hvala.
Odgovor:
Poštovana, djeca se ovisno o svom temperamentu razlikuju u različitim aspektima, a neke od dimenzija temperamenta su aktivnost, distraktibilnost, raspoloženje ili intenzitet izražavanja emocija, a između ostalog, i prilagodljivost. Temeljem svega što navodite čini se da se vaš sin teže i sporije prilagođava novim situacijama i da je općenito težeg temperamenta. S odrastanjem svi mi učimo kako prilagoditi svoj temperament zahtjevima okoline u kojoj živimo, ali s tri godine u tome nam još treba značajna pomoć odraslih.
Vezano za boravak u vrtiću, može se u dogovoru s odgojiteljicama pokušati naći način kako da se zadovolje potrebe djeteta i istovremeno poštuju struktura i pravila grupe. Na primjer, s djetetom se i odgojiteljicama može dogovoriti da je u redu da pere ruke u konkretnim situacijama i tu naći neki broj situacija koji će biti svima prihvatljiv. Vezano za odlaske van, vjerojatno se ne može organizirati da netko ostaje s djetetom u grupi te se može djetetu jasno reći da to nije opcija, da van moraju ići sva djeca, ali se može pregovarati o tome što će vani raditi, što bi mu bilo zanimljivo, treba li se toplije obući i slično. Vezano za odnose s djecom, treba provjeriti želi li se on družiti i s kim iz grupe pa se u dogovoru s roditeljima te djece može dogovoriti druženje izvan vrtića kako bi se djeca povezala. Ako dječak nema želju družiti se s nekim iz grupe, ne treba ga u tome forsirati jer to može još povećati frustraciju.
Spominjete i burne emocionalne reakcije te paralelno široko opće znanje i razvijene različite vještine te sposobnosti. Kognitivni razvoj djeteta ne treba nužno pratiti ista razina emocionalnog razvoja. Dijete više razvijenih kognitivnih sposobnosti može zapravo intenzivnije doživljavati svijet oko sebe, uočavati neke njegove nelogičnosti, a istovremeno ih zbog razine socioemocionalnog razvoja ne razumjeti te zbog toga burno reagirati.
Vaš sin ipak ima samo tri godine i još uvijek uči kako regulirati vlastite emocionalne reakcije. Djeca emocionalnu regulaciju uče i mi odrasli im u tome trebamo pomoći. Pri tome može biti korisno poticati prepoznavanja i izražavanje osjećaja kod djeteta kroz imenovanje osjećaja u slikovnicama i pričama te osvještavanje emocionalnih reakcija („Vidim da si ljut jer se ne možemo sada igrati.“, „Tužan si jer nismo išli u park“...). Važno je djetetu dati do znanja da vidimo kako se osjeća i da ga razumijemo te da djetetu reflektiramo što vidimo. Nakon toga možemo postaviti granicu te predložiti prihvatljivo ponašanje (npr. „Vidim da si ljut, ali ne možeš udarati druge. Umjesto toga možeš šarati po papiru, udariti u jastuk ili stiskati mekanu lopticu.“).
Važno je da dijete ima priliku primjereno izraziti kako se osjeća. S obzirom da navodite primjere prema kojima se vidi da je dječak kognitivno napredan preporučujemo vam i čitanje priručnika „Unutarni svijet darovite djece“ kojeg možete pronaći ovdje. Neovisno je li vaš dječak potencijalno darovito dijete ili nije (što se može utvrditi psihološkom procjenom) možda nađete dodatne informacije kako razumijeti njegove reakcije i pomoći mu.
Vezano za odgojne postupke, važno je da istaknem kako je tjelesno kažnjavanje neprihvatljivo i uostalom zakonom zabranjeno (npr. Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji). Nemamo pravo nikoga udariti, uključujući djecu. Tu je posebno važno razumjeti da tjelesnim kažnjavanjem postižemo samo kratkoročne odgojne učinke, narušavamo odnos s djetetom i učimo dijete da je u redu nekoga udariti kada nas naljuti ili smo frustrirani. Razumljivo je da u roditeljstvu postoje različite frustrirajuće situacije, ali važno je da uspostavimo kontrolu nad vlastitim ponašanjem jer i dijete najviše uči upravo od nas.
Preporučujem da se usmjerite na podučavanje djeteta kako si može pomoći kada je ljuto. Djeca se uglavnom ne znaju sama smiriti i mi odrasli im u tome trebamo pomoći. Kada smo ljuti svi imamo potrebu tu ljutnju „izbaciti“, pa tako i djeca. Djeca ne znaju primjerene načine kako to učiniti pa ponekad koriste neprimjerena ponašanja koja spominjete poput bacanja, lupanja i slično. Pokušajte s dječakom kada je smiren razgovarati o ljutnji, a u tome vam mogu pomoći različite slikovnice poput serije slikovnica o izražavanju ljutnje. Važno je istaknuti da kada je dijete jako uznemireno nije dobar trenutak za poduku jer tada ne može čuti što mu govorimo. Kada je dijete smireno možemo predložiti druge načina izbacivanja ljutnje poput lupanja u jastuk, stiskanja nečeg mekanog, šaranja po papiru ili gužvanja papira.
Nadam se da će vam neka od smjernica koristiti i želim vam uspjeh u nastojanju da pomognete dječaku.