Nastavnici se ljute, a on onda postane ponekad bezobrazan. Ako ga okrive za nešto što nije napravio, obuzme ga ljutnja ili bijes, slomi ravnalo, lupi po klupi ili se digne i ode pedagoginji na razgovor.
U zadnje vrijeme sam primijetila da strašno laže - o ocjenama, događajima u školi i nebitnim stvarima. Na pitanje zašto, odgovor mu je da nemam pojma. Pokušala sam mu objasniti da sve saznam i da ću se jako ljutiti ako bude lagao, da mi mora kazati istinu kakva god ona bila i da ćemo sve zajedno riješiti. Nije urodilo plodom. Često sjedi i piše zadaću po cijeli dan, a koju isto tako ako hoće može napisati za pola sata. Djeca iz razreda su bezobrazna prema njemu i on prema njima, pa baš i nema prijatelja. Druži se s djecom na izvanškolskim aktivnostima.
Kako mu pomoći da promijeni ponašanje, da ne bude drzak, da ne priča na nastavi i da ne laže? Samo nemojte reći da moramo s njim razgovarati, jer to radimo stalno, ali nije urodilo plodom.
Odgovor:
Poštovana,
u vašem pitanju primijećujem nekoliko tema na koje je važno obratiti pažnju prilikom rješavanja problema.
Navodite da se u razredu vašeg dječaka većina djece neprimjereno ponaša. Jedan od načina na koji djeca uče kako se ponašati je učenje po modelu, dakle oponašajući druge. Ako se u razredu vašeg sina općenito češće krše pravila ponašanja, vjerojatnije je da će ih i on kršiti. Kao roditelj možete predložiti školi roditeljski sastanak na temu ponašanja u razredu i mogućih intervencija. Možda će se kroz zajednički razgovor i uspostavljanje suradnje uspjeti doći do nekih rješenja na razini cijelog razreda.
Nadalje, spominjete da se vaš sin u odnosu na nastavnike zna neprimjereno ponašati. Mi odrasli imamo razvijenu samokontrolu i regulaciju vlastitih emocionalnih reakcija kada nas nešto uznemiri, a djeca to još uvijek uče. Za očekivati je da vaš sin na direktno pitanje zašto se ponaša na određeni način ne zna odgovor. Djeca često ne znaju zašto nešto čine. Bolje je postavljati otvorena pitanja i istraživati što se s njim trenutno događa. Možete ga pitati kako se uglavnom osjeća u školi, kako se slaže s vršnjacima, kako s profesorima, kako provodi vrijeme u školi, što ga ljuti/rastužuje/veseli u školi i slično.
Također, u razgovoru o ponašanju u školi, važno je pokazati razumijevanje za samu emociju, a osuditi ponašanje i predložiti na koje druge načine može primjereno izraziti kako se osjeća. Možete mu reći, „Imaš pravo biti ljut, ali nije u redu lupati po klupi na satu. Umjesto toga možeš brojati u sebi do deset ili imati prazan papir koji ćeš pošarati.“
Vezano za problem laganja, djeca, ali i odrasli, ne govore istinu kako bi izbjegli ili odgodili posljedice. Preispitajte sa sobom kako reagirate kada vam sin kaže/sami saznate da je dobio lošu ocjenu ili je opomenut u školi. U takvim situacijama, važno je ostati pribran i konstruktivan. Nitko, pa tako ni djeca, ne vole povišene tonove i dugačko prigovaranje te će takve reakcije nastojati izbjeći. Možete sina otvoreno pitati kako bi volio da reagirate kada se nešto loše dogodi u školi i ima li nešto u vašim reakcijama što mu smeta.
Kada saznate za neki događaj, nastojte kratko djetetu dati do znanja koje konkretno ponašanje je problematično, zašto, te kako može zamijeniti to ponašanje. Na primjer, možete reći „Kada pričaš na satu, ometaš rad nastavnika i druge djece. Važno je da na nastavi budeš tiho. Što drugo možeš učiniti kada poželiš pričati na satu?“. Izbjegnite duga predavanja i optuživanja te izraze poput „uvijek to radiš“, „nikad ne slušaš“, „bezobrazan si“. Promjenom svojih reakcija na ponašanje djeteta, veće su šanse da će ono biti ohrabreno govoriti vam stvari na vrijeme. Ono što također možete, ako druge intervencije ne pomažu, je uključiti sina u psihologijski tretman s ciljem rada na regulaciji i izražavanju vlastitih emocija, ali i poboljšanju vaše međusobne komunikacije.
Nadam se da će vam neke od smjernica koristiti i želim vam sreću u nastojanju da razumijete vašeg sina i pomognete mu.