Svaka nova situacija na poslu meni stvara nemir, tjeskobu, a rad s velikim brojem ljudi mi sve teže pada. Svakim danom imam sve manje samopouzdanja, volje i ljubavi prema radu, sumnjam u sve što uradim i stalno se preispitujem.
Razmišljam o poslu i kada sam kod kuće. Nekada zbog toga što neke stvari moram napraviti i od kuće (takva je priroda posla), a nekada zato što preispitujem svoje postupke, odluke i sl. Pogotovo teško podnosim odnos šefice prema meni jer svakodnevno nalazi zamjerke na moj rad, izgled, garderobu, ponašanje i slično, a rijetko pohvaljuje i očekuje da sam 24 sata dostupna. Često ne znam kako da se postavim da bi izbjegla kritike i nepoštovanje i ne volim ići na posao. Takav njen odnos je čest i prema drugim zaposlenim (što mi nije utjeha), ali pogotovo prema meni.
Svjesna sam toga da nekada nisam ja (ili ono što sam uradila) razlog njenog ponašanja, nego njeni osobni ili poslovni problemi, i zaista imam razumijevanja za takve situacije jer svi smo ipak ljudi, ali ne mogu uvijek probaviti provokaciju i nepravednu kritiku (na koju ne odgovaram jer bi situacija bila samo gora). A nisam ni šlihter da bih na taj način izbjegla neugodne situacije. Često razmišljam o otkazu, ali sam svjesna toga da ću teško naći posao u struci, a moja plaća je potrebna ne samo meni, već i mojoj obitelji.
Ne uživam više ni u slobodnom vremenu i slobodno mogu reći NI U ČEMU jer se ne mogu opustiti. Znam da moram mijenjati svoj odnos, stav, način rada i razmišljanje, ali ne znam kako. Nekada najradije ne bih ustala iz kreveta. I često zbog svih ovih problema ozbiljno zanemarujem obitelj pa i samu sebe. Više ne znam tko sam.
Odgovor:
Draga čitateljice,
suosjećam s vama zbog svega što prolazite. Stres na poslu itekako može utjecati na nas budući da velik dio dana ipak provodimo tamo. Tada nije jednostavno ni kod kuće napuniti baterije jer u mislima opet proživljavamo situacije s posla (koje nas opterećuju) pa se više ni u sigurnoj okolini ne osjećamo sigurno.
Prije svega smatram da je nemoguće raditi tako da izbjegnemo kritike ili potencijalno nezadovoljstvo ljudi s kojima radimo. Nitko nije savršen i tome zaista ne treba težiti. U redu je biti odgovoran prema svom poslu i prema ljudima s kojima radimo, no nemoguće je izbjeći kritike i nezadovoljstva. Postoje brojni razlozi zašto je nekome teže nositi se s kritikama koje dobiva od drugih ljudi čak i kada su one izrečene na ok način (ne kroz uvrede). Korijen je najčešće u dubokim uvjerenjima koje ima o sebi i drugima i tada je neophodna psihoterapija. Kroz psihoterapiju osoba se uči novim obrascima, obrascima koji će joj pomoći da kritike ne doživljava osobno i da vrednuje sebe bez obzira na njih.
No, postoje i situacije kada je netko žrtva mobbinga na poslu. To što nam je netko nadređen ne znači da nas može vrijeđati ukoliko pogriješimo u poslu, a još manje komentirati naš izgled i garderobu (ukoliko nismo prekršili dress code firme no i u tom slučaju je važno kako nas netko kritizira). Bez obzira što možemo razumjeti uzroke nečijeg ponašanja to ne znači da to isto ponašanje moramo tolerirati. Možda možemo razumjeti kako je netko nekoga u afektu ozlijedio, no to ne znači da ta osoba ne treba odgovarati za svoj postupak.
Drugima treba dati do znanja kada nešto što čine nama nije ok. Hoćete li razgovarati sa šeficom ili njezinim nadređenim, ostaje na vama. Hoćete li unatoč sumnji ipak slati molbe za druge poslove, opet je na vama. Možda u ovom momentu nećete učiniti ništa jer se ne osjećate dovoljno snažno. Možda niste sigurni jeste li žrtva mobbinga. Na psihoterapiji možete ojačati svoje resurse, prepoznati što se događa te onda i poduzeti korake. Stoga je moja preporuka da zaista potražite stručnu pomoć kako bi se izborili sa svim problemima koji vas trenutno muče. Rješenja ima.
Šaljem vam podršku.