Poznato je da tjelesna aktivnost pomaže u nadzoru nad tjelesnom težinom, održava gustoću kostiju i jakost mišića, smanjuje rizik od razvoja visokoga krvnog tlaka i šećerne bolesti, promiče psihološku dobrobit te smanjuje rizik od smrti od srčanih bolesti i od prerane smrti. No, nedavne studije koje je financirao Američki državni institut za rak te istraživanja drugih znanstvenih ustanova i centara istražuju ulogu tjelesne aktivnosti i u riziku obolijevanja od raka te u kvaliteti života oboljelih od raka.
Postoje uvjerljivi dokazi da je tjelesna aktivnost povezana sa smanjenim rizikom od raka dojke i debeloga crijeva, a nekoliko je studija dokazalo i vezu između tjelesne aktivnosti i smanjenoga rizika od raka pluća i raka sluznice maternice (endometrija). Ipak, važno je imati na umu da tjelesna aktivnost nije u jednakoj mjeri korisna u sprječavanju svih oblika zloćudnih bolesti.
Rak debeloga crijeva
Utjecaj se tjelesne aktivnosti na pojavnost zloćudnih bolesti najviše istraživao za rizik od pojave raka debeloga crijeva. Više stotina studija najčešće potvrđuje da osobe s višom razinom dnevne tjelesne aktivnosti, i to neovisno o njezinu intenzitetu, trajanju i učestalosti, mogu smanjiti rizik od razvoja raka debeloga crijeva za 30 – 40 posto u odnosu na one koji žive sjedilački. Rizik se smanjuje bez obzira na indeks tjelesne mase, a najveće je smanjenje rizika vidljivo među najaktivnijima. Optimalan intenzitet i trajanje vježbanja još je teško utvrditi zbog niza čimbenika, no procijenjeno je kako je potrebno 30 – 60 minuta umjerene do visokointenzivne tjelesne aktivnosti dnevno da bi se postigao najveći učinak u sprječavanju bolesti.
Kojim to fiziološkim procesima tjelesna aktivnost utječe na razvoj raka debeloga crijeva? Pretpostavlja se da postoji više načina, npr. na temelju uloge u energijskoj ravnoteži, metabolizmu hormona, regulaciji inzulina te posebno na temelju smanjenja vremena zadržavanja ostataka hrane u debelome crijevu. Naime, tjelesna aktivnost potiče pokretljivost crijeva, a time se mogući kancerogeni spojevi kraće zadržavaju u kontaktu sa sluznicom crijeva. Redovita tjelesna aktivnost također povoljno utječe na imunološki sustav i djeluje na niz upalnih i imunoloških čimbenika, od kojih neki mogu utjecati na rizik od raka debeloga crijeva.
Rak dojke
U više je od 60 istraživanja dokazano da tjelesno aktivne žene imaju manji rizik od razvoja raka dojke od neaktivnih žena. Nažalost, opseg je toga utjecaja još teško utvrditi jer se, ovisno o istraživanju, smanjenje rizika procjenjuje u prilično širokome rasponu, tj. negdje od 20 pa čak do 80 posto, a pokazalo se da je učinak tjelesne aktivnosti najveći za žene indeksa tjelesne mase ispod 25 kg/m2. Posebno treba naglasiti istraživanje koje upućuje na mogućnost da bavljenje sportom u adolescenciji može imati važnu zaštitnu ulogu od raka dojke u starijoj dobi, no pokazalo se da i žene koje povećaju razinu aktivnosti nakon menopauze mogu smanjiti rizik od dobivanja raka dojke u usporedbi s neaktivnim ženama. Većina studija pokazuje da je 30 – 60 minuta umjerene do visokointenzivne tjelesne aktivnosti dnevno povezano sa smanjenjem rizika od raka dojke iako je jedno istraživanje uputilo na 14-postotno smanjenje rizika već i samim bržim hodanjem od sedam sati tjedno.
Istraživači su predložili nekoliko bioloških mehanizama koji bi mogli objasniti odnos između tjelesne aktivnosti i razvoja raka dojke. Tjelesna aktivnost snižava razinu estrogena o kojima mogu biti ovisne tumorske stanice, a utječe i na snižavanje razine lučenja inzulina i inzulinu sličnoga čimbenika rasta (IGF-I). I žene u menopauzi mogu imati koristi od toga mehanizma jer, iako jajnici u menopauzi nisu više aktivni u lučenju estrogena, njih luče stanice masnoga tkiva koje se pak smanjuje tjelesnom aktivnošću.
Rak endometrija
Mnogo je manji broj istraživanja obuhvatio rak endometrija, no postojeća upućuju na to da je kod tjelesno aktivnijih žena rizik od njega smanjen za 20 – 40 posto. Najveće je smanjenje zabilježeno među onima s najvišim razinama tjelesne aktivnosti i to u svim dobnim skupinama, a utjecaj tjelesne aktivnosti zasad nije povezan s tjelesnom masom. Promjene u tjelesnoj masi i promjene u razinama i metabolizmu spolnih hormona kao što je estrogen vjerojatno su glavni biološki mehanizam koji objašnjava povezanost između tjelesne aktivnosti i raka endometrija.
Rak pluća
Za razliku od prilično jakoga dokazanog preventivnog učinka na rak debeloga crijeva i rak dojke uloga tjelesne aktivnosti u smanjenju rizika za obolijevanje od raka pluća nije toliko izražena. Ipak, dvadesetak istraživanja upućuje na to da tjelesna aktivnost može smanjiti rizik od raka pluća, a najaktivniji pojedinci mogu dosegnuti do oko 20 posto smanjenja rizika. Međutim, u nekim studijama nisu se dobro nadzirali drugi rizični čimbenici poput pušenja ili kroničnih bolesti dišnoga sustava, pa je procjena utjecaja tjelesne aktivnosti na smanjenje rizika možda i podcijenjena. Uz to, odnos tjelesne aktivnosti i rizika od raka pluća manje je jasan kod žena te je vidljiviji kod muškaraca.
Utjecaj tjelesne aktivnosti na tijek bolesti
Iako često ne djeluje izravno na sam tijek bolesti, tjelesna aktivnost može u velikome broju slučajeva znatno poboljšati kvalitetu života te umanjiti ili odgoditi neke sekundarne komplikacije pojedinih bolesti. Tako je, primjerice, jedno istraživanje pokazalo da su žene koje su nakon dijagnoze raka dojke vježbale umjereno (npr. bavile se brzim hodanjem 3 – 5 sati tjedno) poboljšale izglede za preživljavanje u usporedbi sa ženama koje su se rijetko i malo kretale, a korist je bila posebno izražena kod žena s tumorima ovisnim o hormonima. Drugo je istraživanje pokazalo da je program tjelesne aktivnosti kod kuće imao blagotvoran učinak na tjelesnu spremnost i psihičku dobrobit kod žena koje su završile liječenje u ranoj fazi raka dojke, a prethodno su provodile sjedilački način života.
Povećanje razine dnevne tjelesne aktivnosti moglo bi utjecati na lučenje inzulina i leptina (hormona masnoga tkiva odgovornoga za povećanje tjelesne mase) te time i utjecati na prognozu za stanje pacijentica, no važno je napomenuti da je prerano donositi zaključke o izdvojenoj ulozi tjelesne aktivnosti na preživljavanje pacijentica s rakom dojke. Dva ozbiljnija istraživanja pokušala su utvrditi i utjecaj više razine tjelesne aktivnosti na preživljavanje pacijenata s dijagnozom raka debeloga crijeva. Utvrđeno je da je kod ispitanika koji su pojačali tjelesnu aktivnosti nakon dijagnoze bilo manje vjerojatno da će se bolest ponoviti te je i vrijeme preživljavanja bilo produženo.
Iako ove studije upućuju na zaštitne učinke tjelesne aktivnosti, potrebno je više istraživanja kako bi se u potpunosti razumjelo koji oblici, intenziteti i vrste aktivnosti djeluju najpovoljnije. Važno je imati na umu i da tjelesna aktivnost, kao i svaki drugi lijek ili sredstvo sprječavanja bolesti, svojoj povoljnoj ulozi unatoč može imati i nepovoljne učinke ako nije dobro planirano, dozirano i provedeno. Kod već oboljelih ljudi nužno je tjelesnu aktivnost provoditi prema uputama liječnika i uz stručnu pomoć kineziologa kako od nje ne bismo imali veću štetu nego korist.
Autorica: prof. dr. sc. Lana Ružić, dr. med.
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Prof. dr. sc. Lana Ružić, dr. med.
Lana Ružić diplomirala je i doktorirala na Medicinskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a stupanj je magistrice znanosti stekla iz područja kineziologije. Redovita je profesorica na Katedri medicine sporta i vježbanja na Kineziološkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu sudjeluje u nastavi predmeta Fiziologija sporta i vježbanja i Fitness za osobe s kroničnim bolestima. Također je sunositeljica dvaju predmeta na Poslijediplomskome studiju medicine rada i sporta Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a više je od deset godina bila medicinska savjetnica za tjelesnu aktivnost lanca fitness-centara „Reebok Health Clubs Zagreb“ te „GL Fitness Line“. Autorica je više od 50 znanstvenih članaka od kojih je 26 objavljeno u svjetski poznatim časopisima navedenim u najrelevantnijim znanstvenim bazama koji su od drugih znanstvenika citirani oko 150 puta te brojnih stručnih radova i sažetaka izlaganja na kongresima. Sudjelovala je u više znanstveno-istraživačkih projekata i bila voditeljicom dvaju projekata s temama u vezi sa šećernom bolesti i tjelesnom aktivnošću te uz genotipizaciju u vrhunskih sportaša ekipnih sportova. Članica je European College of Sport Science, International Society for Skiing Safety, Hrvatske liječničke komore, Hrvatskoga društva za sportsku medicinu i Hrvatskoga zbora učitelja skijanja. Osobni su joj znanstveni interesi povezani s tjelesnom aktivnošću i zdravljem te uz sportsko-medicinske teme u sportu, posebice skijanju. Govori engleski, talijanski i njemački jezik.