Sigurnost umjetnih zaslađivača
Prihvatljivi dnevni unos (ADI), regulativa i odobrenja
Sva niskokalorična sladila koja se koriste u proizvodnji hrane u Europi podvrgnuta su strogim ispitivanjima sigurnosti. Odobrenje i upotreba niskokaloričnih sladila, kao i svih drugih prehrambenih aditiva, usklađeni su na razini Europske unije (EU) i uređeni prema preporukama koje izdaje EFSA. Proizvođači sastojaka mogu EFSA-i podnijeti zahtjev za procjenom niskokaloričnih sladila tek nakon opsežnih ispitivanja sigurnosti. Podnositelj zahtjeva mora navesti tehničke pojedinosti o proizvodu i predati opsežne podatke iz studija o sigurnosti. Tijekom procjene sigurnosti koju vrši EFSA, utvrđuje se prihvatljivi dnevni unos (ADI) za svako niskokalorično sladilo. ADI je smjernica za količinu niskokaloričnog sladila koju neka osoba može sigurno svakodnevno konzumirati tijekom cijelog svog životnog vijeka. Izračunava se kao dio (obično stoti) količine koja se pokazala sigurnom na modelima u kojima su sudjelovale životinje. Studije potvrđuju da ljudi ustvari unose manje količine niskokaloričnih sladila od količine koja je utvrđena kao prihvatljivi dnevni unos ili ADI.
Prehrambeni aditivi, nakon što ih Europska komisija odobri, dobivaju E broj (E označuje Europu). Prema tome, E broj znači da je aditiv odobren i da je siguran za ljudsku konzumaciju. To pomaže nadići jezične granice na raznolikom tržištu poput Europske unije. Sva odobrena niskokalorična sladila imaju E brojeve u rasponu od E900 do E999.
Tvrdnje o štetnom utjecaju na zdravlje
U posljednjih nekoliko desetljeća, s vremena na vrijeme javljale su se tvrdnje o tome da su niskokalorična sladila povezana s nizom štetnih utjecaja na zdravlje. U medijima i na Internetu katkad se prenose nepotvrđene vijesti na temelju glasina zbog kojih neki potrošači nisu sigurni jesu li niskokalorična sladila sigurna. EFSA je dužnara zmatrati nove dokaze o sigurnosti sastojaka hrane i, ako je potrebno, izmijeniti mišljenja o sladilima. EFSA-ina preporuka Europskoj komisiji ostaje nepromijenjena: korištenje odobrenih niskokaloričnih sladila u hrani i piću, ako se unose u granicama prihvatljivog dnevnog unosa, ne predstavlja nikakvu opasnost za ljudsko zdravlje.
Postoje tvrdnje kako su niskokalorična sladila možda vezana za pojavu raka kod ljudi. Međutim, strogo kontrolirane studije ne potkrepljuju takve navode. Na primjer, grupa talijanskih znanstvenika proučavala je unose niskokaloričnih sladila kod pacijenata s različitim vrstama raka.Podaci su prikupljani tijekom razdoblja od trinaest godinana gotovo 9000 slučajeva i uspoređeni su s kontrolnim podacima. Nakon što su u obzir uzeti i drugi faktori, kao što je pušenje, rizik od nastanka raka nije povezan s unosom niskokaloričnih sladila. Štoviše, kad je upotreba niskokaloričnih sladila razvrstana prema vrsti sladila (npr. saharin, aspartam, itd.), nije utvrđena nikakva znatnija povezanost s bilo kojom vrstom raka.
Najkorištenija niskokalorična sladila su saharin i aspartam. U sigurnost saharina posumnjalo se nakon što su studije na životinjama provedene početkom 1970-ih naizgled pokazale da ovo sladilo povećava stopu učestalosti raka mokraćnog mjehura.Kasnije laboratorijske studije dokazale su da je takav utjecaj specifičan za mužjake štakora i da se ne odnosi na ljude. Dakle, epidemiološke studije nisu pokazale nikakvu znatniju vezu između konzumacije saharina i raka mokraćnog mjehura, čak ni kod ljudi koji konzumiraju velike količine. Istraživanja iz proteklih 25 godina ne potkrepljuju hipotezu o tome da saharin uzrokuje rak kod ljudi.
Posumnjalo se i u sigurnost aspartama, posebno u Europi, nakon što su studije na životinjama provedene u Italiji ukazale na moguću povezanost aspartama i raka limfnog sustava kod štakora. EFSA je pomno provjerila podatke i zaključila da istraživanje ima znatne mane te da studije ne dokazuju kako aspartam uzrokuje rak. Zbog toga je mišljenje EFSA-e o sigurnosti aspartama za ljudsku konzumaciju ostalo neizmijenjeno i agencija je ponovno potvrdila primjerenost ADI-ja od 40mg/kg tjelesne težine.Ovaj zaključak potkrepljen je i drugim osvrtima.Također, u svibnju 2010., EFSA je u suradnji sa grupom nacionalnih stručnjaka iz zemalja EU radila na reviziji svih objavljenih radova o aspartamu od 2002. Grupa je zaključila kako nema novih dokaza zbog kojih bi EFSA morala izmijeniti svoje prethodno mišljenje o tome da jeaspartam siguran za upotrebu u prehrambenim proizvodima i pićima ako njegov unos ne premašuje ADI.
Međutim, osobe koje pate od rijetke genetske bolesti poznate kao fenilketonurija (PKU), koja pogađa jednu osobu na 10000, trebaju izbjegavati aspartam. Aspartam sadrži dvije aminokiseline, a jedna od tih aminokiselina zove se fenilalanin. Fenilalaninje esencijalna aminokiselina, što znači da je moramo unositi kroz prehranu kako bismo ostali zdravi. Osobe koje pate od fenilketonurije ne mogu u potpunosti metabolički razgraditi fenilalanin i moraju se pridržavati posebnog načina prehrane koji im osigurava normalan rast i razvoj. Većina bjelančevina sadrži fenilalanin, dok aspartam sadrži tek manje količine fenilalanina. Bez obzira na to, proizvodi zaslađeni aspartamom označeni su kao izvor fenilalanina. Za osobe koje ne boluju od fenilketonurije, fenilalanin je normalan i bitan dio prehrane.