Savjetnica Iva Zaimović: 'Žene često osjećaju krivnju ako pomisle da im majčinstvo nije dovoljno'

Majčinstvo se često opisuje kao najljepša životna faza, no iza idealiziranih fotografija i savjeta s društvenih mreža kriju se brojni izazovi o kojima se još uvijek premalo otvoreno govori. Osjećaj usamljenosti, krivnja, pritisak savršenstva, promjene u partnerskom odnosu i potraga za vlastitim identitetom samo su neka od pitanja s kojima se suočavaju mnoge žene nakon što postanu majke.

O tim bitnim temama razgovarali smo s Ivom Zaimović, magistricom socijalne pedagogije, edukanticom psihoterapije te osnivačicom Centra Osnažena. Nakon godina rada u području socijalne skrbi i neprofitnog sektora, vlastito iskustvo majčinstva usmjerilo ju je prema radu sa ženama i majkama kojima danas kroz individualna savjetovanja, grupne programe i mentorski rad pomaže pronaći više ravnoteže, zadovoljstva i unutarnje snage. Za Žena.hr progovorila je o izazovima modernog roditeljstva, majčinskoj krivnji, odnosima nakon dolaska djece te zašto je briga o sebi važna ne samo za žene, nego i za cijelu obitelj.

Andrea kovač

Kada ste prije pet godina postali mama, što vas je najviše iznenadilo u stvarnosti majčinstva u odnosu na ono što ste možda bili očekivali? Što je Vama osobno bilo najteže?

Najviše me iznenadio onaj unutarnji osjećaj koji danas opisujem kao raspadanje starog identiteta kako bi se stvorio prostor za novi. Dočekala me vlastita nesigurnost i manjak povjerenja u život i proces postajanja majkom. To sve nije imalo nikakve veze s praktičnom brigom o djetetu (o kojoj sam se pripremala i mislila da će mi to predstavljati problem). Rekla bih da sve žene kad postanu mame shvate da ni u snovima nisu mogle zamisliti istinsku sliku onoga što donosi uloga majke. S jedne strane, ružičasti pogled na ideju majčinstva nas štiti i ohrabruje da zaista i zakoračimo u tu ulogu, a s druge strane, tek kad uronimo u to iskustvo krenemo shvaćati koliko može biti izazovno, teško, preplavljujuće toliko i predivno iskustvo koje prije svega zove u rast.

Kristina Samardžić

Upravo zato kroz svoj Centar Osnažena – mjesto za majke i djecu, kroz radionice bazirane na mjesečnim tematskim susretima, nastojim ženama pružiti realnu podršku i prostor gdje se osjećaju sigurno i viđeno. Meni je bilo najteže srušiti tu neku idealnu sliku obitelji i majčinstva. Trebalo mi je vremena da se probijem kroz tuđa očekivanja i društvene narative o tome što je 'dobra mama' kako bi izgradila novu sliku koja je u skladu s mojim realitetom, a ne izmaštanom pretpostavkom.

Koja je najčešća rečenica koju čujete od žena koje dolaze na savjetovanje - i što se zapravo krije iza nje?

Najčešća rečenica koju čujem, kroz individualno savjetovanje Osnažena ili u svakodnevnom radu i dopisivanjima s klijenticama  glasi poput ovog; "Sve radim za njih, sve sam im dala, a osjećam da nigdje nisam 100% prisutna i stalno sam umorna“. Ali i „Nisam zadovoljna s partnerskim odnosom, kao da se više ne razumijemo kao prije.“ Iza toga se krije duboki, iskreni vapaj žene za disanjem i ostvarenjem izvan uloge majke, ali i uživanje unutar te uloge. Ovdje je prisutno uvjerenje da nemaju pravo na vlastite želje, snove, ambicije, strasti niti druge uloge. Čekaju da se sve vrati na staro kako bi se bavile sobom, svojim potrebama i na kraju krajeva partnerskim odnosom koji polako pati. Žene često osjećaju krivnju ako pomisle da im majčinstvo nije dovoljno, da žele više od života, da ne osjećaju potpunu ispunjenost samo kroz tu jednu ulogu, a zapravo im nedostaje balans koji ide kroz promjenu uvjerenja o tome tko je dobra mama, kakva je i kako ona živi. Nedostaje im dozvola da budu ono tko istinski jesu. Na taj način će biti i najbolje mame svojoj djeci.

Često govorite o tome da majka ne smije izgubiti sebe - kako žena može prepoznati trenutak kada je “nestala” i utopila se u svim ulogama koje svakodnevno mora 'igrati'?

Moje stajalište je da mi sebe ostvarujemo upravo kroz uloge koje živimo. Kroz te uloge i zahvaljujući njima uz druge ljude iz različitih aspekata našeg života zadovoljavamo svoje bazične potrebe. Kad kažem da žena „izgubi sebe“, mislim na osjećaj da je toliko zaglavljena u ulozi majke da je zaboravila da se može realizirati kroz druge uloge, odnosno aspekte svog života. U trenutku kad ona to shvati, preplavi je osjećaj da ne zna tko je niti što želi, samo zna da nije zadovoljna onim kako sad vidi sebe i svoj život.

Izgubiti sebe u tom slučaju označava frustraciju nezadovoljstva koju žena osjeća i koja se mora dogoditi prije izgradnje novog identiteta u koji želi zakoračiti. Za neke se to događa na nekoj nesvjesnoj razini, ali za veliku većinu žena se itekako treba dogoditi na svjesnoj razini i često uz neku vrstu podrške, mentorstva i vodstva kroz to. Upravo zato radim na potpunoj rekonstrukciji starog programa MAMA NIJE SAMO MAMA u grupni program Metoda OSNAŽENA koji uskoro ponovno lansiram u svijet kao strukturirani putokaz ženama da ponovno postave sebe u svoj centar života.

Andrea kovač

Danas se od mama očekuje da budu istovremeno nježne, uspješne, prisutne, smirene i uvijek organizirane. Kako se nositi s pritiskom savršenstva?

Rekla bih da pritisak na nas utječe onoliko koliko mu mi dopustimo da utječe na naš život, naše zadovoljstvo i naše funkcioniranje. Mi nesvjesno želimo zadovoljiti društvena očekivanja kako bismo bili prihvaćeni u tom društvu, od šire zajednice, ali i od naše uske skupine ljudi kojima pripadamo.

Priča o ženi koja drži tri ćoška kuće je prastara, a s njom i uvjerenja koja smo stekli odrastanjem kako se dobra žena ponaša, kakva je to dobra mama i iako to za svaku ženu znači nešto drugačije, najčešće su to slične varijacije istog koje svaka žena nastoji ispuniti na neki sebi svojstven način.

Problem nastaje jer žene (ali i muškarci) imaju tu savršenu, idealiziranu sliku sebe u pojedinoj ulozi, a kad tu sliku ne mogu dostići jer je idealizirana i kao takva sama po sebi otprilike nedostižna, osjećaju nedovoljnost i krivnju. Ključ je u osvještavanju da nismo tu da bismo ispunjavali tuđa očekivanja, već da gradimo i njegujemo odnose koji se temelje na međusobnom dubljem razumijevanju i uvažavanju različitosti, počevši od odnosa sa samim sobom.

U svom radu često govorite o osjećaju krivnje kod majki. Zašto je majčinska krivnja toliko snažna emocija?

Rekla bih da na krivnju gledam pomalo drugačije nego drugi. Iz različitih razloga nam je važna i majke ju najčešće nesvjesno koriste kao potvrdu da su dobre mame. Na primjer, ako žena vjeruje da je dobra mama ona koja daje sve za svoju djecu, žrtvuje sebe i tako pokazuje da je posvećena, osjećaj krivnje je dobrodošao kad ona ipak napravi nešto za sebe (ode frizeru, na masažu, na kavu s frendicama, na psihoterapiju...). Krivnja tad služi kao dokaz, "Evo, napravila sam nešto za sebe, ali se osjećam loše zbog toga, a to onda znači da sam ipak dobra mama.“

S druge strane, postoji krivnja kad zaista napravimo nešto što smatramo pogrešnim, poput vikanja na djecu, zabranjivanja, kažnjavanja ili neprisutnosti. Moje mišljenje je da krivnja može biti dobra i loša, odnosno konstruktivna i destruktivna te je na takav način i pojašnjavam u modulu Kako se riješiti majčinske krivnje koji obrađujemo u sklopu mentorskog programa Metoda OSNAŽENA. Kad je dobra onda je naš kompas, daje nam informacije što je dobro, što nije i vodi nas prema drugačijem i boljem ponašanju i promjenama. Loša krivnja je destruktivna krivnja, ona zbog koje niti ne možemo napraviti idući korak jer smo ulovljeni u spiralu misli, samokritike, predbacivanja i  ljutnje na sebe. Takva nas izjeda iznutra i nikako je ne želimo njegovati kao normalnu i poželjnu.

Generacija smo roditelja koja pokušava napraviti stvari drugačije nego što su ih radili naši roditelji, a istovremeno liječimo vlastite traume i to nerijetko bez praktične pomoći 'sela' - je li danas generalno teže biti roditelj?

Uh da, naše generacije doslovno grade neki drugačiji put. Istovremeno pokušavamo raditi na sebi, iscijeliti sebe dok odgajamo svoju djecu najbolje što znamo, često uz kritiku starijih generacija, ali i onih koji vjeruju da su starije generacije fizičkim i psihičkim kažnjavanjem činili dobro. Vjerujem da je svakoj generaciji teško biti roditelj na svoj način, ali danas se svijet i ljudi razvijaju puno brže nego prije. Ako imamo malo dijete već sad moramo držati korak s razvojem, trendovima i načinom razmišljanja mlađih generacija kako bismo ih sutra kad postanu tinejdžeri mogli razumjeti i pomoći im.

Hvalisanje prošlih vremena nije moj stil, ali cjeloživotno učenje i napredak jesu. Upravo o tim današnjim izazovima roditeljstva i radu na sebi redovito necenzurirano progovaram na svom podcastu OSNAŽENA MAMA - za balans, ljubav i rast, nastojeći mamama pružiti praktičnu podršku u svakodnevici koja mijenja pogled na majčinstvo, partnerski odnos i život općenito.

Puno radite i s parovima, koji su najčešći problemi s kojima se danas susreću ljudi u vezama i brakovima?

Tako je, u praksi često susrećem klijentice koje dolaze same zbog problema u braku, ali i parovi koji žele drugačije, koji se vole, ali se ne razumiju, koji su se putem udaljili. Ljudi na nesvjesnoj razini često vjeruju da mogu promijeniti partnera i postići da se on/ona ponaša onako kako bi oni htjeli, ali to nije tako. I djeca nam od najranije dobi pokazuju svoju volju i vlastiti izbor. To se događa u partnerskom odnosu, ali i svim drugim odnosima.

Kroz svoj rad uvidjela sam koliko parovima nedostaje dubljeg razumijevanja sebe, onog drugog, partnerskog odnosa i braka kad u isti dođu djeca, ali i praktičnih koraka i smjernica kako se ponovno povezati, bolje komunicirati, postavljati granice, dogovarati se i usklađivati. Upravo zato sam kreirala dvotjedni program NOVI MI - komplet za partnerski odnos koji im služi kao praktični vodič za ponovno povezivanje i izgradnju novog partnerskog odnosa unutar njihova četiri zida.

Zašto mnogi muškarci i dalje odbijaju takvu (i bilo koju drugu) vrstu terapije i što tada učiniti?

Što učiniti? Ništa. Apsolutno nikoga ne možemo prisiliti da ide tamo gdje ne vidi smisao za sebe. S druge strane, često su muški klijenti ti koji itekako brzo naprave promjene u svom životu jer manje analiziraju i više su usmjereni na akciju i primjenu stečenih uvida u svom životu. Tu se događa konkretna promjena!

Vezano za partnersku terapiju ili bilo kakvu drugu, ljudi su općenito još uvijek u strahu od nepoznatog, od straha od stigmatizacije, od toga što to govori o njima ako potraže pomoć i za veliku većinu njih će to biti težak i često zadnji korak. Ipak, danas se stvari mijenjaju i sve se više ljudi hrabre odluče na dolazak psihoterapeut ili upis u neki vođeni proces, program ili grupu podrške.

Možete li prepoznati hoće li par uspjeti riješiti svoje probleme - i o čemu to najviše ovisi? S tim u vezi, koji znakovi upućuju na to da se za odnos više ne isplati boriti?

Ja, iako imam duboka znanja o ljudskom ponašanju i procesima koji se događaju ispod površine, ne mogu predvidjeti niti znam što je najbolje za svaku osobu niti za svaki par. Svi smo mi gospodari svog života i ja sebe ne stavljam u superiorniju poziciju. Ono što mogu prepoznati je kad je osoba došla s namjerom mijenjanja sebe, a kad želi mene uvjeriti da se ona druga strana mora promijeniti da bi sve bilo dobro. Svi mi smo odrastali s idejom da nam drugi treba ispuniti očekivanja, da možemo na neki način postići da se to dogodi i to najčešće vežemo uz ljubav ("ako me voliš, napravit ćeš napraviti to ili nećeš se ponašati tako i tako...")

Promjena se događa kad oba partnera (ili samo jedan) prodube razumijevanje sebe, drugoga i odnosa kao takvog bez obzira rade li to kroz partnersku ili individualnu terapiju ili neki drugi oblik mentorskog rada.

Osobno jako volim raditi partnersku terapiju jer i jedan i drugi u isto vrijeme na drugačiji način čuju moju poruku (o čemu onda pričamo), imaju priliku u sigurnom prostoru izraziti se i postići neke dogovore i mjesto za napredak i drugačije razumijevanje. Zapravo sam često svjedok svega najtežih, ali i najljepših čarolija.

Kako partnerski odnos najčešće pati nakon dolaska djece i što parovi premalo rade kako bi ostali povezani?

Većina parova s dolaskom djece uči kako biti roditelj, a da pritom zaborave i da njihov partnerski odnos treba otići stepenicu više. Roditeljstvo ne smije preplaviti brak. Ono što se dogodi kad postanemo roditelji je da iz nas isplivaju različita uvjerenja, stavovi i mišljenja koja do tad nisu imala prilike isplivati. Ljudi se "odjednom" počnu ne slagati, nešto im krene smetati, više se svađaju, a očekivanja postanu sve veća. Sve to ne događa se odjednom, niti preko noći nego se sitnice i mala nezadovoljstva gomilaju iz dana u dan. Kad žena koja često nosi većinski teret kućanstva, dobije i brigu o djeci dolazi do pucanja - i žene, i braka kako je prije funkcionirao. Tad se rađaju velika očekivanja od supruga na koja on često nije spreman, što stvara još više tenzija i nezadovoljstva.

Za veliku većinu parova treba doći do rekonstrukcije i transformacije braka koja se kod nekih dogodi spontano bez problema, ali kod nekih to nije baš tako. Upravo zato sam kreirala NOVI MI kako bi parovi dobili strukturu i podsjetnik da su na istoj strani i da imaju isti cilj - zdrav i sretan brak prije nego što postane prekasno.

Koju najveću promjenu primjećujete kod žena nakon što počnu raditi na sebi i svom unutarnjem miru?

E ovo je baš veliko i značajno pitanje jer je kod svake žene to ipak individualna stvar, ali kod svake vidim onaj neki poseban izraz na licu, u isto vrijeme olakšanje i zahvalnost jer su uložile u sebe, jer su dale sebi nešto što su htjele i u što vjeruju, ali s druge strane i mrvicu straha jer ih postepeno suočavam s njihovim slijepim pjegama, s onim što one ne vide. Ima tu puno onog, "ok, razumijem što mi pričaš, ali nisam spremna to prihvatiti", da bi nakon nekoliko susreta vratile tu temu i potvrdile mi da su pronašle svoju istinu i smisao u onome što sam im rekla. U svakoj vidim i čujem da joj je veliko i značajno to što su napravile prvi korak i dale nekome svoje povjerenje, nekom nepoznatom. Čujem i to da sam čin ulaganja vremena i novca za njih bude značajan rezultat čak i da “ništa drugo ne postignu” iako je nemoguće da neće biti drugih uvida i promjena.

Neke žene se osjećaju toliko usamljeno da sam ja često jedina odrasla osoba s kojom pričaju o onome što ih muči, zbog čega ne spavaju i zbog čega se osjećaju loše, neshvaćeno i nenormalno. To nikad ne uzimam zdravo za gotovo i za mene je velika privilegija. Niti jedna žena mi nije samo broj niti ih redam kao na traci. Apsolutno svakoj se posvećujem 110% i svaka ima potpuno individualiziran pristup.

Kada biste svakoj mami mogli svaki dan ponoviti samo jednu rečenicu, koja bi to rečenica bila?

Ti si važna, nisi sama i ne moraš sve sama (iako znam da misliš da možeš), važno je kako si, važno je što osjećaš, važno je što trebaš, važno je kako vidiš sebe i svijet oko sebe, važno je kako gradiš svoje odnose i važna si cijela ti - zbog toga se svaki dan pitaj što ti danas treba i kako ćeš najbolje napuniti svoje baterije i njegovati sebe i svoje odnose. U redu, ovo je možda i više rečenica u jednoj, oprostit ćete mi!

OPASNE FRAZE

Pet stvari koje ne biste trebali govoriti djeci: Štete im više nego što mislite