Baby blues mi je ukrao najljepšu bebinu godinu života: Zašto me nitko nije pripremio na to?

Znala sam što je baby blues. Bila sam novinarka, čitala sam istraživanja, razgovarala sa stručnjacima i slušala iskustva drugih žena. Znala sam da postoji nešto što se zove postporođajna tuga i da hormoni nakon poroda mogu napraviti emocionalni vrtuljak.

Samo mi nikad nije palo na pamet da će se dogoditi meni.

Na porodiljni sam otišla u zadnjem zakonskom roku. Zapravo, kad danas razmišljam o tome, imam osjećaj da su me iz tadašnje redakcije gotovo potjerali. Ne zlonamjerno, nego onako kako to često biva u redakcijama, radi se dok god možeš stajati na nogama. A ja sam ionako uvijek živjela sto na sat.

Poslovno.
Privatno.
Društveno.

Trudnoća je bila samo još jedna od stvari koja mi se u tom trenutku dogodila

Radila sam, išla na sastanke, pila kave, planirala tekstove i projekte, živjela kao i prije. Negdje između svega toga rasla je jedna mala osoba, ali ja nisam usporila. Nisam ni mislila da bih trebala. A onda je beba došla. I s njom sto osjećaja koje nisam očekivala.

Prvo je došla kriza identiteta.

Tko sam ja sada?

NataliaDeriabina

Do jučer sam bila žena koja radi, koja trči s jednog sastanka na drugi, koja spontano ode na večeru u devet navečer. A sada sam bila mama. Netko tko je odgovoran za još jedan život. Netko o kome ovisi jedno malo biće koje ne zna ni reći što mu treba.

Sjećam se kako sam ponekad gledala tu malu bebu i mislila: Jesam li ja stvarno sposobna do kraja života brinuti o još jednom ljudskom biću?

To je pitanje koje mnoge žene osjete, ali ga rijetko izgovore naglas. Jer društvo ima jasnu sliku kako bi majčinstvo trebalo izgledati: kao najljepše i najinstinktivnije iskustvo na svijetu. A istina je da majčinstvo, pogotovo na početku, može biti i teško i  zbunjujuće. I pomalo usamljeno...

U mojoj priči postojala je još jedna emocija koja je sve dodatno pojačavala.

Dvije godine prije nego što se moja kći rodila izgubila sam tatu. Bila sam nevjerojatno vezana uz njega. On je bio osoba kojoj sam prvo javljala dobre vijesti, osoba koja je znala slušati moje novinarske priče i planove.

Kada je moja beba prvi put podigla glavicu, pomislila sam: Tata bi ovo obožavao.

Kada se prvi put nasmijala, pomislila sam: Tata bi se sada smijao s njom.

Svaki taj “prvi put” bio je istovremeno divan i bolan. Jer ga nisam mogla podijeliti s njim. Osim toga, partner je puno radio. Moji bliski ljudi su radili. A naša uža obitelj živjela je tristotinjak kilometara od nas. Dani su često prolazili u tišini stana u kojem smo bile samo nas dvije i ja koja pričam sama sa sobom na glas.

I tako se, gotovo neprimjetno, baby blues uvukao u mene...

Tek mnogo godina kasnije prijatelji iz Argentine objasnili su mi riječ saudade: osjećaj duboke čežnje za nekim ili nečim što nedostaje, a u mom slučaju to je taj osjećaj slobode koji izgubiš kad prvi put postaneš roditelj i ne znaš se još nositi sa svime.

Da sam tada znala tu riječ, možda bih lakše objasnila što osjećam. Danas znam i nešto drugo: baby blues je puno češći nego što mislimo. Mnoge žene prolaze kroz postporođajnu tugu nakon poroda, ali o tome se rijetko govori. 

Društvena očekivanja često stvaraju pritisak da majčinstvo mora izgledati savršeno, kao niz sretnih fotografija na Instagramu, mirnih beba koje spavaju cijelu noć i majki koje sve rade instinktivno s osmijehom. Kada se realnost ne poklopi s tom slikom, mnoge žene pomisle da nešto nije u redu s njima.

Treba nam iskrenost i podrška

Svi kažu da je bebina prva godina najljepši dio majčinstva, a meni je bio najteži. Ali nije za to kriva ni beba ni ja. Baby blues mi je ukrao najljepšu bebinu godinu života i često se pitam, od milijun željenih i neželjenih savjeta koje sam dobila u trudnoći, zašto me nitko nije pripremio na to?

Zato su mi danas posebno važne inicijative koje o tome govore otvoreno. Kampanja Budimo glasniji od baby bluesa. Zajedno koju pokreće Libresse Hrvatska želi upravo to, otvoriti prostor za iskren razgovor o postporođajnoj tuzi i podsjetiti žene da nisu same u tom iskustvu.

Majčinstvo ne bi smjelo biti natjecanje u izdržljivosti

Martinan

Podrška nakon poroda može dolaziti s mnogo strana, od partnera, prijatelja, bake i tetke, ali i stručnjaka. Ponekad je dovoljno da netko pita kako si. Ponekad je važno da netko preuzme bebu na sat vremena kako bi mama mogla odspavati. Ponekad je najvažnije da žena čuje rečenicu koju rijetko izgovaramo naglas:

Mama, nisi sama.

Da mogu vratiti vrijeme, sve bih ponovila

Svaku neprospavanu noć. Svaki prvi osmijeh. Svaki kaotičan dan... Obožavam svoju devetogodišnju “bebu”, ali jednu bih stvar ipak promijenila: ne bih pokušavala biti superjunakinja. Jer tada sam, kao i za mnoge stvari u životu, govorila:

“Mogu ja i sama.”
“Nije mama kukavicu rodila.”

Danas znam da je hrabrost ponekad nešto sasvim drugo. Hrabrost je reći da ti treba pomoć. Hrabrost je priznati da majčinstvo nije samo ljubav nego i umor, strah i ponekad, sasvim normalno, tuga. I zato danas vjerujem da moramo biti glasniji od baby bluesa. Zajedno.

Sadržaj nastao u suradnji RTL native tima i Libressea.