"Planiram završiti faks do 25., onda se zaposliti, u 26. se udati i rađati od 26. do 35. Poslije nikako zbog povećanog rizika od malformacija u trudnoći, a i želim u 40-ima biti slobodna i moći putovati. Tad će klinci već biti dovoljno veliki", slušam je kako mi precizno iznosi svoj plan, ližući pjenicu kapučina sa žličice, dok sjedimo u kafiću i čekamo njezinog dečka koji malo kasni, ali se, pokazat će se, sjajno uklapa u sve što je isplanirala. Dečko je mrak! Pametan je i ako ju bude slušao, smiješi mu se svijetla budućnost.

Mislim u sebi, čoooovječe kad sam prije došla u točku koja iz perspektive 20-godišnjakinje izgleda beskonačno daleko? Primijenim li na svoj život njezin plan, preskočila sam par koraka, ali eto me na cilju - slobodna sam i mogu putovati. Zar to nije bila početna ideja?

Veliko DA za NE

Kolumna jedne žene: Dobre djevojke, one idu u raj baš sve. A ti?

Nikad nisam baš bila vična planiranju i prije sam tu svoju osobinu smatrala manom. Znaš ono - trebaš definirati želje, biti disciplinirana, organizirana. Or-ga-ni-zi-ra-na. Riječ koja je najsličnija ovoj u mom rječniku je ga-zi-ra-na. Nemaju veze jedna s drugom, kao što ni jedna ni druga nemaju puno veze sa mnom. Organizirana baš i nisam, a gazirano ne pijem. Godinama sam si početkom siječnja kupovala rokovnik koji bih do kraja prosinca vukla u torbi. Popunila bih prvih par stranica, a onda po ostalima šarala i igrala križić kružić, zapisivala brojeve telefona, recepte i neke svoje "genjalne" ideje, otkidala komadiće papira i u njih zamotavala prožvakane žvake prije, no što ih bacim u smeće. Onih zadnjih par stranica bile su ispisane knjigama koje ću pričitati. Onda sam u nekom trenutku odlučila da rokovnik jednostavno nije za mene. Valjda nisam jedina koja ne zna što bi s njim.

Moja sestrična s početka priče organizira i vrijeme u kojem neće imati planova. Kaže, obožava vikend jer tad planira da ne planira i planira da uživa. Ono što ja planiram su obroci - što ću kuhati sutra. Naravno i oni su podložni promjeni, ovisno o apetitu i trenutnim željama, a možda i nešto uleti pa završim na nekom finom ručku vani. To što nemam zacrtanih planova, ne znači da ne radim i nemam obveza. Mi homo spontanicusi radimo kao i svi drugi, samo ne zapisujemo unaprijed što ćemo raditi, ne baratamo tablicama i podsjetnicima, a alarm na mobitelu aktiviramo samo za buđenje. Kad je to nužno.

Moram priznati volim ovo svoje spontano. Šareno je, puno života, lijepih iznenađenja, naravno i promašaja, velikih, maestralnih, tektonskih. Koji vrate na početne postavke pa kažu '"hajde sad opet sve iz početka. Nova adresa, nova ljubav, novi posao. Ok, ok, zadrži stari posao. Dovoljno će biti da se 'ponoviš' u ljubavi i stanovanju". Bi li bilo drugačije da sam pomnije isplanirala život? Ne vjerujem. Danas taj svoj antitalent ne smatram manom. Štoviše, smatram ga vrlinom. Pomaže mi da se prilagodim, prihvatim, izvučem najbolje iz situacije u kojoj se nalazim i ne opterećujem se najbesmislenijim od svih pitanja - što bi bilo da je bilo? "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak nebu" - slušam pametnije od sebe. Ova Krležina potvrdila se bezbroj puta dosad i nemam joj što dodati.

Što je bolje?

Kolumna jedne singl žene: Igre gladi-kuhati mu ili ga naučiti kuhati?

U mom se slučaju pokazalo da, kad planiram, stvar se izjalovi. Jednostavno nisam stvorena za planiranja. Za planinarenja jesam i baš sam na tom polju imala velike planove za ovaj tjedan. Na kraju ga provodim u samoizolaciji. Situacija se konačno vraća u normalu, što sam jutros shvatila kada sam umjesto čaja ponovno kuhala kavu. Danima sam ranom zorom pristavljala čaj od šipka, kao dobar domaćin svojoj gošći koroni. Voli gospođa čaj. Rano ustaje. Kavu ne podnosi. Moram priznat da se pokazala dobrim gostom - zadržala se samo tri dana, nije bila zahtjevna i hvala joj na tome. Ipak, suzdržala sam se i nisam joj na odlasku doviknula "i dođite nam opet". Ne treba, hvala.

I da želim, ne znam kako se promijeniti, ali i nema smisla intervenirati u karakter u srednjoj životnoj dobi. Ovo je informacija koja me jutros dočekala nespremnom. Pročitala sam u nekom članku kako su neki znanstvenici rekli da žene u srednjoj životnoj dobi, a to je kao ova moja aktualna, ulaze u krizu koju nije lako izdržati. Koja luda srednja životna dob? Pa tek sam napunila 40! Još mi sve radi, ništa ne škripi, nemam dojam da sam nešto propustila. Nisam isključila ni moguću udaju, a onda ni razvod ako ipak promašim pa možda opet udaju. Ne osjećam nikakvu krizu, a bome je ni ne planiram!

*Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije žena.hr