Sjedim za radnim stolom (to se samo tako kaže…, više sam pred otvorenim hladnjakom pa čak i zamrzivačem ili nad daskom za rezanje na kojoj na tanke šnite sjeckam onu finu bijelu slavonsku slaninu i jedem je bez kruha).
Mozgam o čemu ću pisati. Nekada jednostavno nemam inspiracije. Koje god teme se dotaknem, ne odem dalje do naslova, a ruke mi raširene nad tipkovnicom kao da straše malu djecu ili bacaju čari. Da lakiram nokte, sad bih se toga primila, ali znam nalakirati samo lijevu ruku. Baš bi mi dobro došao jedan crveni trajni lak…
U trenutku dok razmišljam o manikuri, umjesto o poslu, u grupu u kojoj je nas nekoliko stiže prijateljičina poruka. Ona (frendica, ne poruka) je iskoristila produženi vikend da ode na more. Sjela je na štekat na splitskoj rivi i naručila kavu. Umjesto uobičajenog espressa, koji pije u žurbi, odlučila se za produženu, kako i priliči produženom vikendu koji će provesti u Dalmaciji. Od sreće, tražila je i šlag! Takve detalje i inače razmjenjujemo.
No, ne spominjem je zbog kave. Kad sjediš solo u kafiću neizbježno je da ćeš čuti što se priča za susjednim stolovima, a na tom njenom štekatu teme su urnebesne, odnosno samo je jedna, a mogla bi se svesti pod nazivnik "ženo (ili mama) kad je obid?".
Kaže, koji god je frajer sjeo prvo što je napravio je nazvao ženu ili mamu da pita kad je ručak. Nakon prva tri to joj je postalo smiješno, a kad se nastavilo nije bilo druge nego pisati nama. Kaže, doslovno svaki koji je došao prvo je obavio telefonski poziv od životne važosti, a onda naručio makijato, espresso ili pivo. Istina, da je sjela na kavu u osam ujutro, vjerojatno ova tema ne bi bila aktualna, ali oko jedanaest situacija je drastično drugačija i obid je prioritet.
Nadovezala se na nju i druga frendica koja je rekla da je imala mrcinu od frajera. Bio je visok gotovo dva metra, kao odvaljen od stijene, a njegova mama iz dana u dan je brinula jede li on dovoljno povrća, nakuhavala mu i slala podsjetnike da pojede brokulu, mrkvu ili celer.
Treća mama je šiznula kada joj je snaha (isto naša frendica), za nedjeljnim ručkom rekla da ona i muž idu u vegetarijance. Od početka je bila na oprezu zbog nje i diskretno uvjeravala svog sina da ta cura nije najbolji izbor za njega, no vegetarijanstvo ju je uhvatilo potpuno nespremnu.
Kuhinja puna povrća, klica i namirnica čudnog imena koje će njezin prvijenac morati jesti umjesto mesa, potpuno su je prestravili. Naravno da je već kod juhe skovala plan. Ona će kuhati za njega i slati mu meso. Bez pohanaca i šnicli u saftu s domaćom tjesteninom ne može se biti zdrav. Snaha može, sin ne može.
Zabavno je slušati ovakve priče, ali kad si dio toga, postaje iritantno, no ruku na srce, same smo si krive. Odgajamo sinove tako da ne znaju ništa skuhati i da ovise o maminoj trpezi, dižući na taj način vezu mama-sin na novu razinu, bolje rečeno, utvrđujući onu bazičnu, neraskidivu, pupčanu vezu.
Isto činimo i s partnerima. Kuhamo im i uživmo gledajući kako koricom kruha "čiste" tanjure od pašticade ili fiš paprikaša ili pak ližu prste umazane ljepljivim pilećim krilicima, zadovoljne jer je naša kuhinja postala bitna karika u ovom hranidbenom lancu. Toliko bitna da čak ponekad može i zasjeniti, no nikada ugroziti, gastro osovinu mama-sin. Nitko ne kuha kao mama.
Ipak, sretne smo jer oni bez nas ne mogu ni jaje skuhati. Svezale smo ih, ali smo i sebi malkice srezale krila. Nema veze. Kao što sam već rekla, znamo zašto to radimo.
E, da! Jedino u čemu se djeca razlikuju od velikih dečki je taj što mali pitaju i što je za ručak, a veliki samo kada je ručak. Kažu, nije im bitno što je, jer znaju da je dobro - što god da se skuha.