Možeš li zamisliti ljeto bez sladoleda? A djetinjstvo? Teško. Tvoje stanice jednim su dijelom građene od mirisa vanilije koji se širio starim gradskim ulicama dok se pripremao svjež sladoled u lokalnoj slastičarnici ili pak onaj savršeni točeni, ultraledeni sladoled koji je dolazio u tri okusa - jagoda, vanilija i čokolada.
(FOTO: Pexels)
Većina sladoleda redovito bi završavala na tvojoj majici pa ga je ipak bilo najslađe jesti na plaži u kupaćim gaćicama jer nisi morala voditi bitku s vremenom i lizati ga što brže možeš dok ti se cijedi do laktova i po trbuhu... i postaje gozba za ose i pčele, a ti kolateralna žrtva koja kući ide plačući iz petnih žila, držeći led na oteklini od uboda. Na žalost ili na sreću, dječji mozak loše stvari zaboravlja pa si već sutra opet na plaži i opet ližeš sladoled od jagode i onaj plavi...
Zato su čašice za sladoled kao stvorene za malenu djecu, odnosno za njihove mame koje na taj način situaciju mogu držati donekle pod kontrolom. No, koje će to dijete dati prednost sladoledu na žličicu, kad s one goleme svjetleće reklame blica veliki kornet s tri kuglice? Kao što se mlijeko ne jede već siše, tako se i sladoled ne grize, već liže (osim Ledo loptica, ali one su posebna priča). Kad si dijete, i pod cijenu da uprljaš sebe, mamu, kolica od malog brata, brata i auto.
Što je nekoliko tvrdokornih mrlja u usporedbi s divnim, slatkim uspomenama za cijeli život? Zato kad ti dijete idući put zatraži sladoled u kornetu ili nedajbože na štapiću (e to je tek prava roditeljska noćna mora), triput duboko udahni i s velikom osmijehom na licu izvadi desetak kuna iz novčanika i ispuni mu želju. To je tek sitna žrtva za tvoje živce, a velika stvar za tog malog čovjeka kraj tebe.
(FOTO: Profimedia)
Za sladoled i sve što nosi sa sobom, a gore smo spomenuli, možeš zahvaliti znatiželjnom Marku Polu koji je recept za ovu ledenu deliciju donio iz daleke Kine u Italiju. Bio je oduševljen osvježenjem koji danas zovemo sorbet (kinezi su u sorbet stavljali sol), a preteća je kremastog sladoleda te užitak sam za sebe. U staroj Mezopotamiji, oko 1200. godine prije Krista, ondašnji kulinarski entuzijasti led su miješali s voćem i medom pa se vjeruje da je baš Mezopotamija točka odakle je sladoled krenuo u svijet.
Suvremeni sladoled nastao je u 16.stoljeću u Firenzi, a na pariški dvor ga je donijela Katarina Medici koja će se kasnije udati za francuskog kralja. Ona je od svog astrologa i alkemičara Cosima Ruggerija tražila da napravi recept za sladoled kojim će zadiviti francuski dvor.
Omiljenu ljetnu slasticu u obliku u kojem je danas poznaješ, prvi je put široj javnosti predstavio kao sladoled i ponudio Francesco Procopio Cuto, rodom sa Sicilije, u svojoj slastičarnici u Parizu 1686. godine. On je svoj sladoled napravio upravo po Katarininom, odnosno Cosimovom receptu.
Za kornet je također zaslužan Talijan Italo Marchioni koji se trbuhom za kruhom iz rodne zemlje uputio u daleki New York. Nastojao je pronaći najbolji i najpraktičniji način za uživanje u sladoledu, a da se ne mora sjesti u slastičarnicu, već se može hodati ulicom i jesti ga. Uspjelo mu je.1903. stvorio je hrskavi kornet.
Nekada je sladoled bio luksuz, a sada je dostupan svima, iako mu, moramo primijetiti, cijena posljednjih godina - osobito onog u turističkim mjestima, vrtoglavo raste. Slastičari će reći ove sezone koriste kvalitetnije sastojke, no lani, ponudit će ti bezbroj okusa i vrsta - od onih klasičnih koje si jela kao dijete, onih voćnih vodenastih pa do veganskih, organskih, bez laktoze i bez šećera, a s nečim novim i egzotičnim.
(FOTO: Pexels)
Odavno su prošla vremena u kojima je sladoeld bio samo sladoled, u kojem si birala hoćeš li kuglicu ili na štapić, s preljevom ili bez njega. Možda i kakav kup sa šlagom, ako dođe tetka iz Njemačke pa počasti svoje male nećake koji su se se nosićima i rukama zalijepili za staklo od škrinje potpuno se usredotočujući na pune banjice u njoj, ostavljajući packave otiske - kao svjedočanstvo apsolutne sreće koje dijetetu može izazvati sladoled.