“Često me pitaju je li me bolest nečemu naučila. Očito nije, jer se forsiram i dalje. Ali takav je moj karakter. Ne mogu mirovati.” Tim riječima započela je svoju priču Ivana Kalogjera -novinarka, majka, žena koja je pobijedila rak i pokretačica udruge‘Nismo same’koja pruža podršku ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se od nje liječe.
Ivana je živjela tipičan 'forsirajući' novinarski život. Radila je jako dugo u dnevnom novinarstvu koje je jako stresno, podizala je i troje djece. Nije redovito jela, započinjala je dan kao većina novinara - uz kavu i cigaretu, a preko dana bi nerijetko pregladnjela. Više od dva desetljeća bila je vodeća novinarka u sektoru obrazovanja, a te 2015. godine kad joj je u 52. godini dijagnosticiran rak, radila je u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Cijeli dan se normalno osjećala, sve dok je u jednom trenutku nije počelo bolno probadati u nozi.
“U ožujku 2015. godine sam završila na Hitnoj na Sv. Duhu, nisam mogla stati na nogu, bila mi je jako otečena. Tada mi je dijagnosticirana duboka venska tromboza”, prisjeća se Ivana kojoj je, kako govori, tijelo već tada slalo signale da nešto nije u redu. Svega nekoliko mjeseci kasnije, na rutinskom pregledu u svibnju liječnik je posumnjao u rak dojke, a dva dana kasnije i potvrdio svoje sumnje. “Nazvao me i rekao mi: ‘Žao mi je, nalaz je pokazao da je u pitanju rak. Ali vi ste hrabra žena, vi to možete, rak je danas izlječiva bolest…’ Ja ga više uopće nisam čula što je govorio, sve mi je prošlo kroz glavu – cijeli život kao na traci. Što sam krivo radila, zašto nisam slušala mamu, zašto nisam doručkovala, zašto sam pušila, zašto sam se sekirala, zašto ovo, zašto ono. Potpuno sam se raspala.”
I kao da dijagnoza nije bila dovoljna, Ivana se u kratkom vremenu suočila i s drugim teškim situacijama. Umrla joj je majka, odrezali su joj obje dojke i usred kemoterapije ostala je bez posla. Ipak, nije potonula. S obzirom da je po prirodi radoholičarka, Ivana nije mogla sjediti besposleno te je pokrenula blog 'Nismo same', na kojem je detaljno opisala svoje iskustvo s rakom dojke. Ubrzo su i druge žene počele dijeliti svoje priče, a upravo su je druga iskustva i priče potaknule da osnuje udrugu koja je s vremenom prerasla u pokret hrabrih žena koje žele pokazati da bolest nije kraj nego početak novog života.
(Foto: privatni album)
Ove godine udruga je proslavila svoj treći rođendan, a a sa svim kampanjama i projektima dali su neku novu dimenziju ovoj bolesti koja je, nažalost, još uvijek stigmatizirana kod nas. Osim brojnih kampanja, u sklopu udruge Ivana je pokrenula i nekoliko projekata između kojih se najviše ističe "Nisi sama – ideš s nama!", a kojim se svaku ženu koja se liječi u nekoj od zagrebačkih bolnica a nema kako doći na terapiju, ona i njezina udruga organiziraju besplatan taksi prijevoz na kemoterapije i zračenja.
Do sad je plaćeno taksi vožnji u iznosu od 624.165,48 kuna, više od 300 oboljelih žena koristilo je usluge prijevoza, a sve je počelo kada je Ivana tijekom kemoterapije upoznala puno žena koje su do bolnice i natrag kući putovale javnim prijevozom jer nisu imale mogućnost plaćanja taksija, a prijatelji i obitelj nisu im mogli osigurati prijevoz automobilom. Mnoge od njih čak su tajile bolest u strahu od osuda i gubitka posla.
Ivana je počela razmišljati kako bi se to drugačije kod nas moglo riješiti (s obzirom da u Hrvatskoj ne možeš uzeti taksi na trošak zdravstvenog osiguranja kao u mnogim drugim europskim državama), prijavila se na natječaj i evo - punih 30 mjeseci svakoga dana taksijem na kemoterapiju u organizaciji Udruge Nismo same odlazi između 5 i 20 žena. Novac za projekt, udruga je prikupila uglavnom od donacija građana i tvrtki, a podržali su ih Grad Zagreb, Zadarska i Vukovarska županija.
(Foto: privatni album)
“Iskreno se nadam da će jednog dana Hrvatska biti zemlja u kojoj će to biti sastavni dio usluge police zdravstvenog osiguranja, kao što je to u svim razvijenim zemljama. Nažalost, znam da je dug put do ostvarenja i realizacije nečega i da se dogode neke promjene. Međutim, imam viziju i iskreno vjerujem da će se to dogoditi i da ću ja to doživjeti”, govori Ivana, pozitivno kao i uvijek.
I iako se uvijek trudi biti pozitivna, okružena pozitivnim ljudima i pozitivnim pričama, i sama Ivana ima cijeli niz problema. “Od limfedema, redovito moram ići na terapije, na antihormonskoj sam terapiji, koja je 'ubojica' za moje kosti pa sam trenutno u tijelu 90-godišnjakinje, možda i 100-godišnjakinje. Imala sam problema i sa zubima zbog kemoterapije (paradentoza) koja mi je potpuno razorila čeljust. Primjerice, moja prijateljica koja je 10 godina mlađa od mene uopće ne može micati rukama. Pojavio nam se tzv. 'chemobrain', sve moram zapisivati. Znači, osjećam cijeli niz posljedica. E sad, hoću li ja te posljedice prihvatiti ili se probati nadići i truditi se što normalnije živjeti ili ću sama sebe sažalijevati – to je izbor svake osobe. Da je lako, nije. Nije lako ni proći taj put, nije lako ni poslije se s tim nositi. Meni se događa da krenem u grad pa zaboravim kamo sam krenula. Znala sam samo sjesti i plakati, zvati sina da mi kaže kamo sam krenula. To nisu ugodne situacije, ali tu sam. Trudim se živjeti što kvalitetnije, unatoč tim 'hendikepima'. Trudim se prihvatiti sebe novu takva kakva jesam i to svima savjetujem.”
(Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL)
Kao što sama ističe, ‘žaliti za prošlošću i pitati se 'što sam mogla' - nema smisla’. “Ja se vodim time da godine koje su mi ostale probam iskoristiti na što kvalitetniji način - i za sebe i za zajednicu.”
A da iz svakog zla proizlazi neko dobro, govori činjenica da je Ivana na neki način i zahvalna bolesti i zbog nje je je svoj svijet okrenula naglavačke. Na potpuno dobar način. “Ono što je najljepše što mi se dogodilo u bolesti je da sam upoznala toliko divnih ljudi. Uvijek govorim da se trebam zahvaliti bolesti što je u moj život dovela divne ljude. S druge strane, uvidjela sam da sam bogata žena jer sam već prije bila okružena zaista divnim ljudima. Žene se često žale da su tijekom bolesti ostale same, da su ih prijatelji napustili jer nisu imali razumijevanja. Meni su prijatelji bili i ostali velika potpora.”
Uostalom, ono što ju je duboko dirnulo i dalo joj motivaciju da ovo sve radi je upravo podrška prijatelja. “Kad sam ostala bez posla, moji su se prijatelji sami dogovorili i angažirali se te su mi svaki mjesec, skoro godinu dana uplaćivali novac na račun. Jedan prijatelj je prodao stan i uplatio mi dio novca. Pitala sam ga kako ću mu to ikad moći vratiti, a on mi je rekao: 'Nećeš vratiti. Šalji dalje.' I evo – ja šaljem dalje.”
Znaš li da u Hrvatskoj 1 od 10 žena tijekom života oboli od raka dojke? Ivana je samo jedna od njih. Budući da je listopad mjesec borbe protiv raka dojke, pričama o ženama koje se bore ili su pobjedile rak dojke, želimo podići svijest o raku dojke i dati im svima podršku koju zaslužuju.