U našoj zemlji oko 20 posto majki rađa carskim rezom, a riječ je zapravo o kirurškom zahvatu kojim se porođaj djeteta događa kroz rez na maternici. Za razliku od vaginalnog porođaja, oporavak nakon carskog reza traje obično nešto dulje, a i boravak u bolnici traje koji dan više. Unutar našeg bolničkog sustava ova se operacija radi samo na indikaciju, dakle kada vaginalni porođaj nije moguć ili kad je previše rizičan, a na carski se rez može naručiti samo u jednom privatnom rodilištu.
Žene koje su prošle carski rez znaju da ovaj zahvat, iako kratko traje, nije nimalo bezbolan jednom kad anestezija popusti. Također, neke rodilje naišle su na komplikacije kao što su infekcije, loši šavovi koji uzrokuju priraslice, krvni ugrušci, obilnija krvarenja te oštećenje mokraćnog mjehura ili mokraćnog kanala. Dakle, carski rez definitivno nije lakši način porođaja, iako je to i dalje često vrlo raširena predrasuda. S druge strane, kao što će pokazati priče nekih naših sugovornica, carski rez ponekad je doslovno način spašavanja života - kako bebinog, tako i onog same majke.
U mom slučaju bilo je upravo tako. Prvi put, nakon 12 sati prirodnog porođaja unatoč svim naporima kako mojih, tako i onih liječnika i babica, dijete se nije moglo spustiti te se plodna voda počela mutiti. Sve je završilo carskim rezom, iako sam ja oduvijek željela upravo suprotno: roditi vaginalno. Nakon tog prvog carskog koji je bio prije 10 godina u bolnici Sveti Duh, oporavak je bio vrlo bolan i dugotrajan - nešto na što svakako nisam bila spremna i te prve tjedne nije mi bilo lako brinuti za mog sinčića Viliama jer me rana boljela pri svakom pokretu torza.
Drugo iskustvo prije gotovo 3 godine sasvim je druga priča. Trudnoća je od samog početka bila rizična radi predležeće posteljice, a kada je u 35. tjednu počelo obilno krvarenje usred noći, završila sam na hitnom carskom rezu koji je spasio život i meni i mojoj djevojčici Loti. Carski je bio izveden u Petrovoj bolnici po nekoj novoj metodi koja mi je omogućila da se oporavim mnogo prije - već drugi dan sam skočila iz kreveta, a treći sam šetala hodnicima bolnice. Uskoro me čeka i treći carski i ne mogu reći da ne osjećam baš nikakav strah.
No, isto kako je za ženu svaki carski rez drugačiji, tako i svaka rodilja ima svoje iskustvo, svoju vlastitu priču. Kako je travanj Mjesec svjesnosti o carskom rezu, pronašle smo hrabre žene koje su odlučile s nama podijeliti svoje intimne priče iz rodilišta.
Edita i Vanja
Edita je svog četverogodišnjeg sina Vanju na svijet donijela u svojoj 37. godini nakon uglavnom uredne trudnoće. S obzirom na to da je sve teklo više-manje glatko, nije razmišljala o carskom rezu. Ipak, sve se zbilo drugačije no što je očekivala, a ova 42-godišnjakinja priznaje kako ni dan danas svoju nevjerojatnu priču ne može ispričati bez knedle u grlu i suza u očima:
"U 36. tjednu trudnoće, na redovitom pregledu, moj je ginekolog zaključio da beba od posljednjeg pregleda nije dobila na težini gotovo ni grama, a bio je i znatni manjak plodne vode. Odmah me uputio u KB Merkur gdje su me ipak na nekoliko dana pustili kući. Međutim, i za tjedan dana stanje je bilo nepromijenjeno, pa su me ostavili u bolnici na promatranju. Svaki pregled bio je popraćen riječima: s bebom je sve je uredu, ali ipak ostanite. I tako je došla i nedjelja, dan prije nego što je rođen moj sin Vanja. Pregledao me profesor Ratko Matijević, predstojnik klinike, i on mi je rekao da ću sutradan vjerojatno ići kući. Jer - s bebom je sve uredu.
Sutradan, u ponedjeljak, kao i svako jutro u šest, medicinska sestra priključila me na ctg koji mjeri dinamiku otkucaja djetetova srca. Bila je zabrinuta rezultatima, a nakon što ih je vidio profesor Matijević, šokirao me riječima: 'Gospođo Misirić Vrkljan, Vašem djetetu je zabilježen pad otkucaja srca, predlažem hitan carski rez.' U sekundi sam bila na putu do sale, suprugu sam samo stigla poslati poruku: 'Idem na carski rez'.
Dijete sam rodila carskim rezom u potpunoj anesteziji, deset minuta kasnije. Kada sam se probudila profesor Matijević mi je objasnio o čemu je zapravo bila riječ: moj nestašni dječak je tijekom trudnoće napravio pravilan čvor od pupčane vrpce i omotao ga oko vrata. Kada se spuštao u porođajni kanal taj čvor se sve više stezao, i zato nije dobivao dovoljno hrane, a ostajao je i bez kisika, pa su kao posljedica toga padali i otkucaji srca. Oni su se i vraćali, ali mi je rečeno da što vrijeme više odmiče, to bi postajala velika šansa da se otkucaji srca više ne bi vratili. I zato sam ja uvjerena da je moj Vanja dječak koji je morao biti rođen, koji mora živjeti! Taj dan kada sam rodila posjetio me jedan od liječnika koji me pregledavao tih dana i rekao: 'Ako ste vjernica, idite zapaliti svijeću na Kamenita vrata. Svi smo vas htjeli pustiti doma, ali nešto nam je govorilo da ostanete.' I danas često mislim o tome što bi bilo da sam zaista ranije otišla doma ili da baš u tom trenutku nije mjeren ctg", ispripovjedila je ova poznata novinarka i televizijska voditeljica.
Iako oporavak nije prošao bez bolova, sve nakon ovog dramatičnog iskustva za Editu i malog Vanju išlo je lakše i ljepše.
"Nekako taj dio ne pamtim kao nešto strašno, ni traumatično. Boli svakako, teško se kretati, ali sve to ipak sa svakim danom ide na bolje. Prva dva mjeseca dojenja za mene su bila puno teža, bolnija i izazovnija. Međutim, moj carski rez mnogo veći ožiljak, koji je puno teže i sporije zacijelio, ostavio je na moj psihi. Istodobno sam zauvijek neopisivo zahvalna profesoru Ratku Matijeviću, primalji Sonji Kočiš Čovran i cijelom timu koji mi je spasio mojeg Vanju. Ja bih svakoj trudnici savjetovala da sluša liječnike", zaključila je Edita.
Matea i Benjamin
Varaždinka Matea svog je sina rodila carskim rezom prije 5 godina u pulskoj bolnici gdje obitelj ima prebivalište. Indikacija za zahvat bila je cista na jajniku zbog koje je od početka trudnoće morala strogo mirovati, a kasnije i češće ići na kontrole kako bi se provjerilo kojom brzinom cista raste i ometa li razvoj ploda. No, srećom, cista je mirovala pa se Matea pripremala na vaginalni porođaj. Ipak, sve je pošlo drugim tijekom:
"Prošla sam 42. tjedan trudnoće i jednog sam se jutra probudila s laganim bolovima u trbuhu koji su iz sata u sat bili sve jači te se ubrzo nisam više mogla dignuti iz kreveta. Pretpostavljala sam da to nisu trudovi jer je bol bila konstantna te sam se tako oko 13 sati spakirala u bolnicu, makar sam imala dogovoren pregled tek u 15 sati. Doktorica me odmah primila na ctg i ultrazvuk te je ustanovljeno da se moja cista zajedno s lijevim jajnikom uvrnula. Dogovoren je hitan carski rez, a mene su ubrzo otpremili u sobu za pripremu. Samo 2 sata kasnije sam ušla u salu za operacije, primila sam totalnu anesteziju, a već za 6 minuta rodio se naš dječak Benjamin", priča ova odgojiteljica predškolske djece.
Oporavak je, kaže, bio težak i dug. Trebalo joj je preko mjesec i pol dana da počne koliko toliko normalno funkcionirati.
"Najteže mi je bilo dojenje jer mi nitko od osoblja nije imao vremena pokazati kako to ide. Sve me naučila mama, drugi dan kada je došla u posjetu. Da ponovno moram roditi, probala bih ići na vaginalni porod ako bi to bilo moguće, jer mislim da bih se ipak brže oporavila", priznaje ova 29-godišnjakinja.
"Ženama koje idu na carski rez poručila bih neka se naoružaju s puno strpljenja i neka traže pomoć supruga i obitelji ako su u mogućnosti. Vjerujem da niti jedan porođaj nije lak pa je i tako svaka pomoć i potpora prijeko potrebna", savjetuje Matea.
Hana i Emili
Djevojčica Emili na svijet je došla prošle godine u Općoj bolnici Čakovec. Njezina je majka Hana na hitnom carskom rezu završila u 42. tjednu trudnoće, radi disproporcije i distonije djeteta.
"Noć prije induciranog poroda dolazi do puknuća vodenjaka. Spremam se i odlazim u opću bolnicu Čakovec. Zaprimljena sam te sam na promatranju, međutim do jutra se nisam ništa otvarala pa su mi dali drip. Do otvaranja nije došlo niti nakon nekoliko doza dripa pa se porođaj završio carskim rezom. Carski se odvijao u općoj anesteziji. Nakon popuštanja anestezije budim se i vrištim od bolova, kao da je u meni probodeno deset noževa. Molim za nešto protiv bolova, međutim, rečeno mi je da su mi dali sve što su smjeli i mogli. Kada mi donose moju bebicu, isprva sam djelovala apsolutno nezainteresirano, bez osjećaja, kao da nisam ni rodila. Sve što sam u tom trenutnu osjećala bila je samo jedna velika bol. Tek drugi dan, kada sam došla sebi, počeli su mi se javljati majčinski osjećaji prema mojem malom biću. U bolnici me dodatno deprimirala neljubaznost osoblja, čast izuzecima, bilo je nekoliko predivnih sestara. Uz sve to, kako sam se porodila za vrijeme pandemije jako mi je teško psihički bilo sve to podnijeti bez suprugovih posjeta. Šest dana provedenih u bolnici trajalo je kao čitava vječnost", prisjeća se svog traumatičnog iskustva ova mlada inženjerka.
No, ni tu nije bio kraj njezinim mukama. Naime, opravak nakon zahvata bio je težak, a kako je beba imala više od 4 kilograma, Hani je bilo teško dizati svoje novorođenče. Naravno, kod kuće je sve bilo lakše uz pomoć supruga i Hanine majke.
"Iskreno, psihička strana me dosta dotukla pa sam se prilično dugo osjećala kao da sam na planetu sama sa svojim djetetom i da se sama sa svime borim. Zapravo sam se psihički konačno opravila tek nakon tri mjeseca. Zbog svega ovog, mislim da se ne bih ponovno odlučila na carski. Vjerujem kako nema ništa ljepše nego kad porodiš svoje dijete i toga si svjesna te kad ostvariš onaj prvi kontakt tijelo na tijelo", kazala je ova 28-godišnja majka.
Morana i Vigo
Još jedna majka koja je rađala usred pandemije je Zagrepčanka Morana. Svog sina je na svijet donijela u lipnju prošle godine, u Vinogradskoj bolnici. Trudnoća je završila carskim rezom jer je nakon što se zarazila korona virusom dobila trudničku kolestazu, odnosno došlo je do usporenog otjecanja žuči iz žučnog mjehura.
"Imam jako dobro iskustvo s doktorima i osobljem. Najteže je bilo zapravo ležati u bolnici bez obitelji i prijatelja te iščekivati nalaze iz dana u dan, ne znajući kada će i kako beba morati ugledati svjetlo dana. Situacija s koronom dodatno je otežala stvar jer nije bilo posjeta, kao ni pratnje na porodu. Na sreću, imala sam super ekipu cura u sobi pa je nekako bilo lakše uz njih izdržati te dane'", ispričala je ova kazališna redateljica i lutkarica.
Za razliku od žena iz prethodnih priča, Morana kaže kako je njen oporavak tekao dosta glatko. Ipak, jedna joj se stvar urezala u pamćenje:
"Najteže mi je bilo u trenutku kada anestezija počinje djelovati i kad odjednom ne osjećaš donji dio tijela. Moram priznati da me taj osjećaj proganjao još par noći i baš sam se budila od noćnih mora i straha da ponovno neću osjetiti noge.
Ipak, od početka trudnoće sam vjerovala da će porod dobro proći kakav god da će biti. Nisam unaprijed inzistirala u svojim mislima na vaginalnom porodu ili na carskom. Nekako sam imala povjerenje u sebe i u doktore koji su me vodili od početka do kraja trudnoće. Ženama koje se nađu u istoj situaciji savjetujem da se koncentriraju na sebe i na bebu te da se naoružaju hrpom pozitivnih misli. Pokušajte se ne bojati i svakako slušajte upute koje vam daju doktori i anesteziolozi u bolnici", poručuje hrabra Morana.
Željka, Vito i Kim
Zagrepčanka Željka priznaje kako je osjećala strah od poroda čim je saznala da je trudna. Nastojala je pročitati što više literature i pripremiti se što je mogla bolje. Tako je, kad su krenuli trudovi nekoliko dana prije samog termina, bez panike krenula u bolnicu.
"Svi su mi govorili, prvorotkinja si, to će trajati. I doista, u bolnicu smo se uputili nakon gotovo cijelog dana trudova. Došli smo u bolnicu, bez sve dokumentacije pa se vraćali nazad. Vožnja u starom autu s trudovima i nije bila najveselija na svijetu. Kad sam došla u bolnicu, trudovi su se smirili, otvorena sam bila nešto sitno, no imala sam visoki tlak pa sam ostala u predrađaonici.
Do jutra sam imala osjećaj kao da ni neću roditi i željela sam da me puste doma. Ujutro je u vizitu, došao doktor Ujević kod kojeg sam i vodila trudnoću pa sam mu samouvjereno rekla da bih ja doma. Ipak, nije bilo tako. Krenuli smo s indukcijom poroda. Probili su mi vodenjak, dali drip i doista trudovi su se tada bili pojačali. Uskoro sam krenula u rađaonu. I sve je išlo glatko osim što se moj danas srećom zdrav 12-godišnjak nije spuštao u porođajni kanal. Vrijeme je prolazilo, s epiduralnom, pa jedno vrijeme bez, trudovi su bili jaki i učestali - i ništa. Pustili su mi i muža da bude sa mnom i to mi je značilo sve. Zajedno smo disali trudove, hrabrio me i stalno smo iščekivali, no i dalje nije bilo pomaka. Onda su došli doktori i rekli: 'Ako ne rodiš do 19 sati, ideš na carski. I prošlo je 19 sati, no i dalje ništa. U međuvremenu došao je hitan carski rez u salu, pa smo mi još pričekali. Pojačali su mi epiduralnu i krenuli smo. Bila sam u strahu jer sam maštala o tome kako ću dijete roditi prirodnim putem. Srećom, divan doktor Ujević koji me operirao cijelo vrijeme me tješio i smirivao me, baš kao i svi koji su bili sa mnom u sali. Priznajem, pola toga se ne sjećam, samo sam iščekivala kada će mi reći da je napokon na svijet stigao moj sin, koji se do porođaja trebao zvati Vigo, no kako je tekao cijeli porođaj dogovorili smo da će biti Vito.
Kad sam napokon čula Vitin plač u 22:35, samo sam ispitivala je li sve uredu. Ubrzo su ga oprali i donijeli mi da ga vidim. Nisam ga mogla odmah primiti jer sam još bila na stolu, ali svejedno, taj osjećaj nikad neću zaboraviti", prisjeća se ova 42-godišnjakinja.
Željkino drugo iskustvo s carskim rezom bilo je mnogo manje dramatično. Zahvat je bio dogovoren te je bila naručena doći u Vinogradsku bolnicu tijekom 39. tjedna trudnoće.
"Dakle, 20. prosinca dolazim u bolnicu i odluka je da ću sutra biti na 'programu'. No, to jutro, 21. prosinca, imam čudan osjećaj. Čini mi se da imam trudove. Spremaju me za carski baš kao i još nekoliko žena na odjelu. Voze nas u drugu sobu gdje trebamo čekati kada smo na redu. Ja zaustavljam vizitu i kažem da imam trudove. O da, imam ih i to učestale i jake - i umjesto da sam ne znam koja po redu za sekciju, ja sam prva. Tako sam, umjesto u popodnevnom terminu rodila u 9:45 ujutro zdravu curu od 3620 grama koju smo nazvali Kim. I ovaj put sam bila budna, no dobila sam spinalnu anesteziju", priča ova majka dvoje djece.
Željka priznaje kako se nakon drugog carskog reza oporavila mnogo lakše, a vjeruje da je tome tako jer je znala što može očekivati. Na treći se carski, kaže, ne bi odlučila, jer su joj u bolnici bili rekli kako se tako nešto ne preporučuje, a o trećem djetetu ne razmišlja ni radi svoje dobi. Ženama koje imaju indikaciju za carski savjetuje da se opuste i imaju puno povjerenje u liječnike, a smetaju joj je primjedbe okoline o tome da su rodilje koje su umjesto vaginalno rodile carski 'bolje prošle':
"Prvi carski mi je bio veliki šok. Nisam znala što da radim, kako da se ponašam. Što smijem, što ne smijem. Dizanje iz niskog kreveta i uzimanje bebe mi je bilo kao da mi netko zabija noževe u trbuh. Nisam imala snage, bila sam uplašena, a najgore mi je bilo kad sam čula komentare, 'O blago tebi, rodila si na carski'. Nisam mogla shvatiti zašto je po mnogima carski rez lakši za preživjeti i kao da manje boli", prisjeća se Željka.
)
pexels-büşranur-aydın-9709575.jpg