Ima dana kada mi je svega dosta, iscrpljuje me, ali hvala Bogu zdrava sam i ja i moja djeca pa je sve nekako lakše. U braku sam 11 godina. Voljela bih reći da je suprug prvi čovjek u mom životu, ali nije. U glavu mi je udario pubertet, sva sreća nije dugo trajalo. Budući da živim u maloj sredini, sva ta mladost ludost se još "uljepša" i preuveliča. Dolazim iz skromne obitelji i jedinica sam. Roditelji su po cijele dane radili, otac je bio alkoholičar, s mamom se nikada nisam povezala. Mama mi je jako nedostajala u životu. Bila bih sretna samo sa zagrljajem. Upala sam u društvo koje je voljelo "zaviriti u čašicu". Alkohol me opuštao, oslobodio. Imala sam nekoliko partnera, nesretnu ljubav, i mogu reći da je ustvari alkohol kriv za sve. Tražila sam ljubav, no nisam ju nikad imala. Po završetku škole vidjela sam da raskalašenost nikuda ne vodi. Počela sam razmišljati o životu trijezne glave, završila srednju i upisala fakultet. Promijenila sam društvo i počela usput raditi da se mogu školovati, i tu sam upoznala svojeg supruga. Prošlo je divnih 11 godina, nerazdvojni smo i onda i danas. Nikad se nismo i ne bi varali, poštujemo se i razumijemo, ali nije sve savršeno. Otkada smo skupa nikada nismo u našem gradiću popili kavu, prošetali, išli na misu, baš ništa. Nakon određenog vremena mi je počelo smetati, i mislim da me se on srami. Srami se moje prošlosti. Želio bi da ja nisam ni s kim bila prije njega. Međutim, on je imao djevojaka, ne zna im se broj, svašta je radio. Boji se da mu se ljudi smiju kad ga vide sa mnom. Kune se u ljubav i znam da me ne vara, no ja sam se počela osjećati manje vrijednom. Razgovaramo o tome, no ne može mi obećati da ćemo jednog dana na našoj špici popiti kavu. Znam da nema savršenstva, pomirila sam se s tim. Kad su dječje priredbe ja sam jedini roditelj koji sam dolazi, uvijek sve odradim sama. Razmišljali smo i da prekinemo naš odnos. Ne mogu bez njega, kao ni on bez mene, no bojim se da ne padnem u još veću depresiju nego što sam sada. Ima li uopće smisla biti u takvoj zajednici? Da li se isplati žrtvovati se? Još bih mogla pisati, ali baterija je pri kraju. Svako dobro Vam želim. LP
Poštovana N.,
vjerujem da je prošlosti mjesto upravo u prošlosti i da nam ona služi isključivo kako bi iz nje nešto naučili da nam sadašnjost i/ili budućnost bude još bolja. Na prošlost više ne možemo utjecati – ako u njoj i postoje stvari koje nam se sviđaju, ako s nekim postupcima nismo zadovoljni, nemamo vremenski stroj da vratimo vrijeme i promijenimo ono što se dogodilo. No ono što možemo jesu drugačije reakcije i postupci u sadašnjosti i budućnosti – tu je moć u našim rukama.
Zaista mi je žao što je Vaš suprug jednom nogom još uvijek u prošlosti – zbog čega je to tako, ne znam. No evidentno je da Vaša prošlost nije utjecala na njegov stav prilikom odabira svoje životne partnerice – Vaše kvalitete, osobnost, stavovi, vrijednosti – to je ono što je presudilo da se spojite, zasnujete zajednički život i obitelj. Ako je to ono što je bitno (a ne situacije iz prošlosti koje su se dogodile i ostale u prošlosti) pitanje je zbog čega bi se Vaš suprug sramio? Zar nemamo svi mi situacije u prošlosti kojima se ne ponosimo – uključujući i njega? Zar bi radi toga trebali ispaštati u sadašnjosti? To su pitanja koja možete postaviti suprugu. Na reakcije okoline ne možemo utjecati – no je li nam ta okolina toliko bitna? Je li nam ta okolina važnija od onih ljudi s kojima živimo?
Ne znam što će Vaš suprug odgovoriti na ova pitanja, no znam da je na Vama da njegove odgovore prihvatite ili ne prihvatite. Ako se Vi možete pomiriti s tim da Vaš suprug iz određenih razloga ne želi s Vama u javnost tada nemate dilemu. No kako ste se javili s ovim pismom, smatram da Vas njegovo ponašanje prilično smeta.
Ako tu odluku ne želite prihvatiti jer Vam to nije u redu, jer želite biti običan par kojemu je normalno da ima zajedničke aktivnosti i van kuće, tada je vrijeme da reagirate. U krajnjoj liniji, Vi kao roditelji ste i model svojoj djeci i vjerujem da bi i njima bilo drago vidjeti mamu i tatu zajedno na predstavi. Ne morate se osjećati manje vrijedno u Vašem braku, jer vi nipošto niste manje vrijedni. Moja preporuka bi bila partnerska terapija u kojoj Vam stručnjak može pomoći da iskomunicirate bitne stvari, gdje Vas može voditi i pomoći da dođete do zajedničkog rješenja. S obzirom da između vas dvoje postoji ljubav, smatram da je moguće da pronađete rješenje.
Šaljem Vam podršku.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener