Tijekom dana ona je vesela, raspoložena, igra se, obavlja svoje zadatke, obaveze, a kad dođe vrijeme za spavanje nastaje cirkus. Dugo je spavala sa mnom u krevetu i sada ne može spavati sama. Noćas je bila budna do 3 sata ujutro, probudila se već u 7, to su samo četiri sata sna za dijete kojemu je potrebno barem 8, 9 sati. Razgovarali smo milijardu puta, pokušavam ostati smirena što u većini slučajeva i jesam, ali nakon što me 3. put probudi, puknem i ja.
Često je imala te neke čudne faze. Prva je bila polazak u vrtić gdje bi na spomen vrtića povraćala svaku večer. Zatim faza kada nije htjela da nam itko dođe u goste ko ima djecu. Bila bi nervoza, histerija, plakanje, a faza sa spavanjem traje već godinama. I bivši suprug i ja smo pokušavali još dok smo bili u braku naviknuti ju na njezinu sobu i njezin krevet, ali bi uvijek završilo jednako. Popustili bi. Sad je ista stvar. Ona manipulacijom i izmišljanjem kojekakvih nelogičnih problema pokušava dobiti jedno, a to je da se vrati meni u krevet. Ovaj put ne želim popustiti, ali ne znam više ni kako da reagiram. Kronično smo umorne i neispavane obje. Unaprijed hvala na odgovoru.
Odgovor:
Poštovana,
čini se da vaša djevojčica pokazuje izraženu tjeskobu vezanu za odvajanje od vas koja je sada specifično vezana za spavanje, a postojale su kroz njezino odrastanje i druge situacije u kojima je pokazivala takav strah. Ovakav strah od odvajanja uobičajen je kod djece mlađe dobi, ali ponekad se nastavi i u kasnijem djetinjstvu.
Skrećem pažnju na to da su u ovakvim situacijama strah i tjeskoba djeteta stvarni, koliko god nama bili nerazumljivi. Često na probleme u suradnji s djetetom gledamo kao na nadmetanje u kojem dijete nas pokušava izmanipulirati, a mi njega pridobiti da nas posluša. Ovakav pogled na stvari može uistinu rezultirati uzaludnom borbom moći, u kojoj rezultat ovisi o tome tko je uporniji.
Prvi korak prema promjeni bilo bi prihvaćanje i uvažavanje djetetovih osjećaja. To ne znači da ćemo podržavati nekonstruktivno nošenje sa strahom i tjeskobom, već samo da ćemo pokazati djetetu da ga razumijemo i to prije svega empatičkim reflektiranjem. Kada vaša kćer pokazuje strah od odlaska na spavanje u svoju sobu, prvi korak je reći joj „Vidim da se bojiš ostati sama u sobi.“ ili „Vjerujem da si zabrinuta.“
Strah djeteta ne treba umanjivati (npr. govoriti da se ništa strašno ne može dogoditi) jer na taj način samo dolazi do frustracije i doživljaja da ga se ne razumije. Stoga je bolje dijete podučavati kako da nešto napravi uz prisutan strah, da se izloži strahu. U tom smislu, može se s djetetom istražiti o čemu razmišlja kada se tako boji, što joj prolazi kroz glavu? Dijete se možda boji napuštanja, možda čudovišta, možda se boji da će ga netko oteti, različiti scenariji se mogu odigravati u glavi djeteta. Osim toga, dobro je dijete podučiti da prepoznaje znakove straha i tjeskobe, pitati ga što se događa u tijelu kada se boji ili brine (npr. znojenje, lupanje srca, plitko disanje...). Zatim, djetetu se može objasniti da je strah naš alarm koji nas upozorava na opasnost, ali da ponekad taj alarm ne funkcionira dobro i pali se i kada opasnosti nema. Možete podijeliti neki svoj nerealni strah, poput straha od kukaca ili visina ili nečeg drugog. Kada dijete bolje prepoznaje što se s njim događa u situaciji straha, lakše će se moći umiriti.
U pozadini straha je potreba za sigurnošću i to je ono što dijete dobiva dolaskom u vašu sobu, pa je vaš cilj vidjeti kako se ona može osjećati sigurno, ali istovremeno spavati u svojoj sobi. Dijete se može podučiti tehnikama umirivanja poput dubokog disanja. Također, može se u dogovoru s djetetom odrediti igračka koja će ga simbolički čuvati, poput superjunaka ili junakinje. S obzirom da se radi o o djetetu školske dobi, aktivnosti poput čitanja mogu umiriti i uspavati dijete.
Nedosljednost roditelja može zbuniti dijete i usporiti proces promjene. U situaciji kada djevojčica dolazi kod vas u krevet treba joj pružiti utjehu, ali to može biti i u njezinoj sobi, uz priču i maženje. Dakle, bolje bi bilo uštedjeti energiju na raspravu, otići s djetetom u sobu, ponoviti načine na koje se može sama smiriti i vratiti osjećaj sigurnosti, zadržavajući cijelo vrijeme blag i smiren ton, te se naposljetku vratiti u svoj krevet.
Naravno, sve ovo može biti složeno i veliki izazov za jednog roditelja, posebno kada dijete već dulje vrijeme funkcionira na način koji ste opisali te pokazuje izražen strah od odvajanja. Stoga, ukoliko vam dane smjernice nisu dostatne, možete potražiti stručnu pomoć i uključiti se u savjetovanje za roditelje, a mogućnost za to postoji i u Centru Proventus.
Sretno dalje i želim vam puno strpljenja.