Kako se suočiti s njim, zastrašiti ga ili posramiti. Što napraviti? Da li bi trebao ići psihologu, psihijatru s njim? Unaprijed hvala.
Poštovana,
za početak moram naglasiti da uzmete moj odgovor s rezervom zbog manjka informacija o vrlo delikatnoj temi. Spolno sazrijevanje predstavlja veoma kompleksan dio odrastanja te se njemu treba pristupiti s velikom dozom opreza, ali i razumijevanja. Budući da ne znam u kojem su odnosu dvoje djece (jesu li brat i sestra, poznanici ili potpuni stranci), pokušat ću odgovoriti čim općenitije, a da ipak dobijete (barem donekle) odgovore na brojna pitanja za koja sam sigurna da Vam prolaze kroz glavu.
Nije neobično da se kod dječaka u pubertetu javlja pojačano zanimanje za vlastitu, ali i tuđu spolnost. Međutim, to ne opravdava sam postupak dječaka, jer je jedna od glavnih pouka koju roditelj treba prenijeti djetetu vezano uz spolnost jest ta da je svačija spolnost vrlo intimna stvar. Prilikom razmišljanja kako postupiti prema dječaku, treba uzeti u obzir koliko je on svjestan da je njegov postupak neprimjeren. Često se iznenadimo kad saznamo da je dijete neke stvari učinilo nehotice, naivno i bez zlih namjera koje nama odraslima (koji razumijemo širi kontekst cijene situacije) odmah postanu očite. Ukoliko dječak nije bio sasvim svjestan svoje neprimjerenosti, potrebno je s njim na smiren i neosuđujuć način popričati o temi spolnosti. Tada bilo kakav vid osuđivanja, posramljivanja i zastrašivanja neće postići željeni učinak, već sasvim suprotno, može postići vrlo neželjene posljedice. S druge strane, ako je dječak vrlo svjestan koliko je njegov postupak neprihvatljiv, tada Vam ponovno savjetujem da se s njim popriča, ali ovoga puta, uz razgovor o samoj spolnosti potrebno je utvrditi i što je bio cilj njegovog ponašanja. Također, i u ovoj situaciji pokušajte pristupiti bez osuđivanja, jer u biti ne znamo što se događa u njegovoj glavici dok god to ne provjerimo. Pokušajte se voditi premisom sudstva “Nevin dok se ne dokaže krivnja”. Međutim, sve i ako se utvrdi “krivnja”, dječaku je potrebno pojasniti sve ono što mu je možebitno nejasno oko spolnosti i vezanih (ne)primjerenih ponašanja. U toj situaciji pomoć psihologa Vam svakako može biti od koristi. Ukoliko dječak nije Vaše dijete, tada svakako savjetujem da s njegovim roditeljima otvoreno pričate o navedenom događaju.
Također, savjetujem da se s djevojčicom svakako popriča, čak i ako ona uopće ne spominje navedeni incident. Za nju je to svakako bilo neobično I zbunjujuće iskustvo te je od iznimne važnosti pružiti joj pomoć da to iskustvo shvati na njoj primjeren način. Ponovno, tu Vam može dječji psiholog biti stručnjak kojem ćete se obratiti.
Još jednom naglašavam da zbog manjka informacija nisam mogla biti konkretnija, ali u svakom slučaju vrijedi savjet da ostanete čim više pribrani, “hladne glave” te sa što manje osuđivanja i što više tolerancije pristupite djeci za koju vjerujem da su sigurno trenutno zbunjena i nesigurna u sferi spolnosti.