Prije 1-2 mjeseca je počela burno reagirati na vršenje velike nužde koju čak i izbjegava zadržavajući istu. Ne dopušta da se uredno opere guza. Stolica nije tvrda, naprotiv. Jako se uznemiri kad vidi da joj rublje nije čisto, ali ne dopušta da joj objasnim kako je potrebno kao i prije da ide u wc i da mi kaže kad treba. Tako je prije radila i sama. Nikada nije imala tvrdu stolicu. U posljednje vrijeme provodim čak i sate sjedeći s njom i pričajući da je to u redu, da to tako treba, da kakiti nije ništa strašno. Dok govorim sluša me, čim završim, počne plakati. Od svega je jako nervozna i noću teško spava, budi se, čak i govori da je boli zub, ali to nije točno. Oprostite na opširnom objašnjenju, ali zaista ne znam kako dalje, žao mi je i imam osjećaj da se muči iz nekog razloga, ali ne razumijem iz kojeg. Unaprijed Vam hvala.
Draga A.,
vjerujem da Vas je zabrinulo njeno naglo odbijanje samostalno vršenje nužde, pogotovo zato što je ranije regularno vršila nuždu na wc-u. Uzroci mogu biti psihološki ili fiziološki. Ponašanje koje iskazuje Vaša kćerkica ukazuje na to da bi uzrok zaista mogao biti psihološke, tj. emocionalne prirode, ali za početak valja kod pedijatrice provjeriti je li fizički sve u redu. Vjerujem da je to čini nervoznom i nesigurnom. Dječji mozak je još u razvoju i teško razumiju što se događa unutar njih, pogotovo što nemaju ni znanja ni vokabulara izraziti što ih muči. Tako se usmjeravaju na njima poznate neugodne osjećaje, strah od vještica, mraka ili možda zubobolja kao što govori Vaša kćerkica. No, sami ste primijetili da je zubobolja samo način da Vam ona kaže da je nešto muči jer u ovoj fazi još ne zna prepoznati od kuda zapravo taj neugodan osjećaj izvire.
Kako bi Vam bilo lakše shvatiti zašto je tako naglo promijenila ponašanje prisjetite se što se točno događalo u periodu prije nego što je počela odbijati ići na wc. Je li došlo do neke promijene? Je li Vam možda ranije nekim ponašanjem dala naslutiti da joj nešto smeta? Odgovori na ova pitanja mogu Vam pomoći da je bolje razumijete, no ono što je važno kako se postaviti u trenutačnoj situaciji i kako joj pomoći da prođe kroz ovaj težak period i ponovno uspostavi povjerenje u svijet koji je okružuje.
Svakako ste bili na dobrom putu kada ste s njom provodili vrijeme na kahlici. No ono što je važno, prije nego što joj počnemo objašnjavati da to nije ništa strašno, treba se usmjeriti na trenutačne osjećaje koje proživljava, primjerice „Baš ti je teško kada hoćeš kakati, a ne možeš“ , ''Jako te smeta kad ti se gaćice zaprljaju“ ili „Strah te ići kakati“. Bitno je da se usmjerite na njene osjećaje ''sada i ovdje'', a kasnije joj pružite utjehu. Njoj je strah stvaran i kada bi se samo usmjerili na utjehu (tj. pričanje kako se nema čega bojati) zanemarujemo njene osjećaje te ih ona još više potiskuje. Da bi joj mogli pomoći u proradi emocija prvenstveno se moramo usmjeriti na konkretnu emociju koju iskazuje, verbalizirati je, a utjehu pružiti tek na kraju. Znači, prvo pružiti razumijevanje za osjećaje (potvrditi ga), a zatim pružiti utjehu. Također, kako djeca shvaćaju i uče svijet kroz igru možete zajedno, putem igračaka, proigravati situacije koje je muče. Npr. zeko treba kakati, ali ga je strah. Uzmite plišanog zeca i odigrajte cijelu situaciju. Važno je da ima sretan završetak, npr. iako mu je bilo jako teško ipak je uspio kakati. Uz Vaše razumijevanje i podršku vjerujem da ćete obje uspješno proći kroz ovaj izazovan period.
Sretno.
Jelena Borić, magistra psihologije