Koliko se puta dogodilo da ste se trebali naći s nekime tko je zakasnio ili zaboravio na vaš dogovor? Događa li se to često ili samo ponekad? Kako ste se u tom trenutku osjećali? Jeste li možda i vi jedan od takvih tipova ljudi?
Neki ljudi imaju čvrstu filozofsku tezu da ljudi koji kasne ne poštuju osobu s kojom s nalaze, a samim time niti njihov dogovor i odnos. Tvrde da im nisu bitni niti osjećaji te osobe, niti njihovo vrijeme. U tome ima puno istine, no pokušajmo sagledati i širu sliku navika i osobnosti osoba koje uvijek kasne.
Trebali bismo ih podijeliti na nekoliko tipova: oni koji kasne namjerno jer u tome uživaju i zaista ne pridaju preveliku pažnju satu i vremenu općenito, oni koji su toliko ležerni i imaju tako snažno razvijen osjećaj optimizma da jednostavno zaborave gledati na sat i bude im strašno žao što shvate da kasne, oni koji su pravi ovisnici o adrenalinu, pa ih misao o kašnjenju navodi na misiju u kojoj žele obaviti što više stvari u određenom vremenu
LEŽERNI TIPOVI
Priznajemo da bismo i mi voljeli biti toliko neopterećeni da se uspijemo spakirati svega nekoliko minuta prije putovanja, da uopće ne mislimo o tome hoćemo li stići na posao ili ne i da ne mislimo o svim obavezama koje nas očekuju toga dana. Takav tip ljudi, mogli bismo reći, živi apsolutno ono za čime žudi gotovo svaki suvremeni čovjek: živi za trenutak, punim plućima u sadašnjosti, ležerno i optimistično.
SEBIČNI TIPOVI
Sebični tipovi su svjesni da će zakasniti na svaki dogovor koji zakažu, oni uživaju u kašnjenju i sviđa im se što ih netko čeka. Na taj način daju sebi na važnosti i osjećaju se dobro u vlastitoj koži. Oni su tipovi koji najviše vole sebe i sami su sebi najbitniji, stoga smatraju da je njihovo vrijeme važnije i bitnije od vremena svih drugih ljudi.
TIPOVI KOJE JE LAKO OMESTI
Ljudi koji spadaju u ovu skupinu onih koji kasne, često muku muče s nekim poremećajem poput ADHD poremećaja ili opsesivno kompulzivnog ponašanja. Zbog toga krivnja zbog kašnjenja i nije toliko na njima jer oni se uglavnom spreme na vrijeme, ali ih njihovi poremećaji u većini slučajeva odvedu do nekog zadatka koji moraju izvršiti i zbog čega zakasne. Čini im se da je takav zadatak jednako važan kao i svaki drugi i ne mogu si dopustiti da ne obave sve što im je na dnevnom rasporedu.
