Postoji li bar jedna osoba u životu koja vam se nije svidjela? Postoji li bar jedna osoba koja vam se svidjela? Postoji li netko kome ste se vi svidjeli? A postoji li netko kome se niste svidjeli?
Na prva tri pitanja sama sam kao iz topa odgovorila: da! Na zadnje je moj odgovor bio: da, nažalost. Ako ste i sami na zadnje pitanje odgovorili potvrdno uz dozu nelagode/tuge/ljutnje/nezadovoljstva, onda bi bilo dobro da nastavite čitati ovaj članak.
Kako se zasigurno svakome od nas dogodilo da smo u životu upoznali bar jednu osobu koja nam se iz nekog razloga nije svidjela, onda je vrlo logično pretpostaviti da je sasvim normalno da se i mi ili naši postupci nekome nisu svidjeli. Naime, smatram da bi bilo krajnje neobično da se svidimo baš svima, da se svi uvijek s nama slažu, da svi smatraju kako sve što činimo činimo dobro. I iako sam kognitivno toga svjesna, opet mi se događa da budem tužna kada se primjerice moj članak, predavanje ili ja sama nekome ne svidim. Pa makar to bila samo jedna osoba. Zašto nas često muči ta jedna osoba? Zašto naša emocionalna reakcija ne može biti slična kognitivnoj: pa normalno je i sasvim u redu da se nekome ne sviđamo?
Svatko od nas iz roditeljskog doma nosi određene vrijednosti, uvjerenja, poruke koje su se duboko urezale u nas i danas nas određuju kao osobu. Sva roditeljska ponašanja koja su bila aktualna prije mnogo godina, mogla su utjecati na naš razvoj pa tako između ostalog i na našu tendenciju i potrebu da se svima svidimo. Uzmimo za primjer dijete koje je u roditeljskom domu stalno dobivalo poruke da to što radi nije dovoljno dobro, a roditelji nikada nisu bili zadovoljni njegovim rezultatima. Kako bi preveniralo takve poruke, dijete bi se počelo prilagođavati i činiti sve što roditelj želi, pa čak i ono što misli da bi roditelj mogao željeti. Danas kao odrastao čovjek ta osoba se i dalje trudi zadovoljiti ljude oko sebe – klijente, nadređenog, prijatelje, djecu, partnera... I to čini čak i iznad svojih granica te ulaže silan trud kako bi svi oko njega bili zadovoljni i kako bi se slijedom toga svima svidio. Kada se nekome ne svidi (on sam ili njegovi postupci), ta osoba to doživi toliko osobno i negativno da izbriše sve one pozitivne komentare i sve one ljude kojima se svidjela.
Postoji i tip ljudi koji pripadaju u kategoriju perfekcionista. Mali perfekcionisti nastaju kada od svojih roditelja ne dobivaju jasne poruke i kriterije što je dobro a što loše, pa kako bi bili sigurni da će roditelji biti zadovoljni njihovim postupcima, onda sve rade savršeno. Jednog dana kao odrasli ljudi i dalje se drže svog naučenog obrasca ponašanja: nešto je dovoljno dobro tek kada je savršeno. I kada im netko uputi kritiku, kada se nekome ne svidi njihov rad – tada nastaju panika i tuga/ljutnja/nezadovoljstvo. Kritika ih duboko pogađa, a njihovo nošenje s njom je takvo da se za idući put moraju još bolje pripremiti, napraviti još više, još savršenije...
Za sebe bi mogla reći da imam sve predispozicije da primijetim kada se primjerice moj rad nekome ne svidi. Ono što sam s godinama naučila jest kako da ne osjećam krajnje nezadovoljstvo kada se pojavi netko kome neću biti simpatična, kome se moj rad neće svidjeti i kako da zadržim sve ono pozitivno. Ako dobijem kompliment, objeručke ga prihvatim. Čak i ako se ne slažem s njim, lijepo je čuti da nas netko tako vidi. Ako se nekome ne svidim, uvijek se sjetim da postoji neki razlog zašto je tome tako, koji usput vrlo vjerojatno nema veze sa mnom (možda tu osobu podsjećam na nekoga s kim je imala negativno iskustvo, možda imamo drugačiji sustav vrijednosti, možda, možda, možda...). Tako je puno lakše ostati u resursivnom stanju i prihvatiti da osobine koje su poželjne nama, nisu i nekom drugom.
Ako je riječ o mom radu, kritiku uzmem kao povratnu informaciju. Pri tome se često sjetim svoje prijateljice koja kaže: „Poslušaj što ti netko kaže - ako to što kaže stoji iskoristi to kao povratnu informaciju i primjeni je u svom radu, a ako ne stoji, baci!“. I tako ja u takvim situacijama preispitam svoj rad i usput se zamišljam kako sve ono negativno što držim da ne stoji bacam u jedan veliki kontejner.
Nikada nema recepta primjenjivog za sve i u svakoj situaciji. Ovo je moj način koji se možda neće svidjeti svima. Ali meni se sviđa. A drugima bi savjetovala da nađu svoj kontejner u koji će baciti sve ono što ih sprečava da prihvate da se ne možemo svima svidjeti. :)
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
www.budisvoj.eu
Foto: © Ad van Brunschot - Fotolia