Petra Meštrić za Žena.hr: Jesmo li generacija kojoj je anksioznost svakodnevica?

Petra Meštrić, dr. med

27. listopada 2025.

Petra Meštrić za Žena.hr: Jesmo li generacija kojoj je anksioznost svakodnevica?

Shutterstock

Društvo nam šalje poruke da možemo sve. I da trebamo sve. A ako ne možemo, osjećamo krivnju. Osjećamo da nismo dovoljno dobre. A upravo ta krivnja je plodno tlo za anksioznost

U svojoj okolini sve češće susrećem žene koje su naizgled "u redu". Imaju posao, obitelj, realne planove, redovite treninge, poneka i instagram profil koji izgleda kao iz reklame iako je prati najbližih 200 ljudi. Ali kad ostanu same, često se susreću s navalama stresa, anksioznosti, iako objektivno i ne postoji realan razlog. Uvijek nešto može biti bolje. Posao uspješniji, djeca bolja, kuća čišća, tijelo utreniranije, još jedan slijed hrane na nedjeljnom stolu...

Zvuči vam poznato? Neću vam lagati i ja sam ponekad u tom klubu. Možda ne točno u ovim parametrima, ali imam svoje.

A taj klub ima milijune članica. Sve toliko različite a opet slične. Veliku ulogu ovdje ima i tempo života. U današnje vrijeme "biti uspješna" ne znači samo imati posao. Moraš imati karijeru. Ne samo imati obitelj. Moraš biti savršena majka. Pa partnerica, domaćica i uz to redovito trenirati, jesti zdravo, putovati, učiti, održavati društveni život. Po mogućnosti sve to dokumentirati na društvenim mrežama. I sve to s osmijehom. Društvene mreže -prostor za povezivanje ili natjecanje?

Puno se piše o štetnosti društvenih mreža no hajdemo konkretno, zašto nam one izazivaju anksioznost? Iako znamo da su fotografije filtrirane, trenutci pažljivo birani i odabrani uglavnom oni sretni, ipak padamo u zamku usporedbe sa drugima.

"Zašto ja nisam tako zgodna, uspješna, sretna, organizirana?" Naš mozak ne zna da je to inscenirano, on reagira emocijama.

Svakodnevno smo izložene stotinama sadržaja. Vijesti, zabavan sadržaj, savjeti, edukativan sadržaj, tuđi životi... To nije prirodno. Informacije dolaze brže nego što ih stignemo obraditi, a to umara naš mozak.

Jako često imamo osjećaj da propuštamo nešto i da je netko drugi na boljem mjestu, bolje je organiziran... Dok ti pokušavaš raditi ili kuhati ručak, netko drugi je na koncertu, na putovanju, pokreće novi projekt. Iako znaš da je to samo "highlightsi“ njihovog života, tvoj mozak osjeća da zaostaješ. Imamo stotine virtualnih prijatelja, a premalo iskrenih razgovora i susreta. Teško je održavati toliko površnih odnosa. I kad nam je teško, često umjesto stvarne podrške biramo scrollanje, što samo produbljuje osjećaj praznine.

Anksioznost nije izmišljen problem

Kad govorimo o anksioznosti, važno je razumjeti da to nije izmišljeni problem. Ona je stvarna, i ima jasne tjelesne manifestacije:

ubrzan rad srca
bol u prsima
znojenje
nedostatak daha
napetost u mišićima
nemir
otežano disanje
smetnje spavanja
bolovi u trbuhu, mučnina

To je odgovor našeg simpatičkog živčanog sustava, sustava za "borbu ili bijeg". Problem nastaje kada je taj sustav stalno aktivan, bez stvarne opasnosti. Tada ulazimo u stanje kroničnog stresa, što vodi u anksioznost, iscrpljenost, možda i depresiju.

Primjećujem da su žene često osjetljivije na kronični stres. Djelomično zbog bioloških faktora (hormonske promjene, PMS, perimenopauza), ali još više zbog uloga koje društvo nameće: briga o drugima, emocionalna dostupnost, potreba da budemo dobre, uspješne, da držimo "tri kuta kuće".

Društvo nam šalje poruke da možemo sve. I da trebamo sve. A ako ne možemo, osjećamo krivnju. Osjećamo da nismo dovoljno dobre. A upravo ta krivnja je plodno tlo za anksioznost.

Što možemo učiniti? Ne možemo promijeniti svijet preko noći, ali možemo početi od sebe. Možemo početi prakticirati ovih nekoliko stvari:

Ograničite vrijeme na društvenim mrežama. Isključite obavijesti. Birajte sadržaj koji konzumirate. Nije svaki sadržaj dobar, i nije svaki sadržaj dobar za svakoga.
Družite se stvarno. Pijte kave, šetajte s prijateljicama...
Tjelovježba, san i prehrana nisu klišeji oni su temelj psihičkog i fizičkog zdravlja.
Ako osjećate da ne možete same, potražite pomoć. Razgovor s psihologom, psihijatrom nije slabost, to je hrabrost.

Nismo rođene anksiozne. To je postalo stanje koje nam je polako i neprimjetno ušlo u svakodnevicu. S pametnim telefonima i životnim tempom koji ne poznaje pauzu, stanku, odmor. Ali uvijek imamo izbor. Možemo uzeti predah. Možemo reći "ne". Možemo naučiti disati dublje, birati prioritete i živjeti u trenutku. Jer nismo tu da bismo trčale za stvaranjem slike idealnog života. Tu smo da bismo živjele život po svojim pravilima.