Prije neki dan preko skype-a sam se čula sa prijateljem ( hvala Bogu na toj opciji jer više ne koristim telefon i ne trošim impulse) i spontano smo počeli razgovarati našem ulasku u EU. Iznio mi je niz činjenica i razloga zašto ne bi smjeli glasati za ulazak u EU i vrlo oštro branio svoje stavove oko toga da sam u nekim momentima mislila da je pripadnik «kule stražara» koliko je uporno branio svoje mišljenje i nije mi dao da dođem do riječi. Ono što on nije znao tog momenta jest da sam ja bila u PMS-u i da mi je baš tada bio gušt svađati se i braniti svoje mišljenje pa čak i kad nisam u pravu.
Saslušala sam ja njega i sve što mi je izložio, popratio je on to sa gomilom linkova koje mi je poslao ne bi li njegova priča ispala što uvjerljivija , iako sam jedva mogla pratiti toliko informacija odjednom. Onda sam ja krenula izlagati svoje mišljenje i svoju nostalgičnu priču o dugogodišnjoj čežnji za Europskom unijom koja datira još od mog prvog odlaska u Trst sa crvenom putovnicom. O teškoj čežnji za svim onim divnim stvarima i odjeći koju nisam mogla kupiti kod kuće, o torturama na carini i mom tužnom saznanju da čovjek sa crvenom putovnicom ne dolazi iz normalne zemlje i da ga tretiraju kao građanina drugog reda. Htjela sam putovati po drugim zemljama, raditi, možda i ostati živjeti, ali crvena putovnica mi to nije lako omogućavala. To moj prijatelj iz ove priče ne zna jer se rodio mnogo godina kasnije.
Kad je došao rat i kad je Hrvatska napokon postala samostalna i nezavisna država nadala sam se da ćemo mi u tu Europu nekako brže ući. Iskreno, priželjkivala sam tu mogućnost. Ali kako je vrijeme odmicalo, a Europa postajala sve dalja, tako je i moja želja postajala sve manja i manja. Zapravo, u nekom periodu svog života, prestala sam razmišljati o tome. A sad eto nas! Idemo u Europu koja samo što se nije raspala. Cijela ekonomija i gospodarstvo u Europi je na klimavim nogama, kriza pogađa sve, ali mi svejedno idemo. Samo da se mi dočepamo EU pa onda neka i propadne ako treba! Kud svi Turci, tu i mali Mujo.
Onda me uhvatio onaj poznati dalmatinski dišpet pa sam počela razmišljat kako bi sada baš bilo fora da odjebemo EU... Ono, kad nas niste htjeli prije, sad mi nećemo vas. Pa da vidimo! Aaaaaa! E, kad bi se to moglo tako, ali ne može. Nije to tako jednostavno.
Kaže meni moj nadobudni prijatelj kako moram zaokružit NE na referendumu jer moramo pokazati svijetu da imamo karakter i ponos. A ja njemu kažem da je apsolutno svejedno što ću zaokružiti jer ćemo svejedno ući u EU, to je politika. Referendum je samo zato da se zadovolji forma. Toliko je novca uloženo u pristupne dogovore i raznorazne radne skupine da jednostavno moramo ući. U svakom slučaju ima razloga za ulazak u EU, ali isto tako ima razloga i za ne ulazak po svaku cijenu.
Ono što vam želim reći, a što je sigurno, ušli mi u EU ili ne, život će nam i dalje biti u banani. Sada to i svijet shvaća. Bez obzira na sve, ipak mislim da kad dođe trenutak da zaokružim «da» ili «ne» na referenduskom listiću, da će mi ruka zadrhtat i da će nostalgija proraditi.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine