Odselila sam se u drugi grad, zbog posla. I tamo upoznala svog sadašnjeg dečka s kojim sam u vezi skoro godinu dana. Počeli smo živjeti skupa, na njegov nagovor, dala sam otkaz na poslu, i upisala fakultet. Financijski dobro stojimo, on dobro zarađuje a i meni tu i tamo uleti neki poslić. Problem leži u tome da me nikako ne želi upoznati sa svojima. Evo nedavno sam mu tek brata upoznala, začudo. On je moje upoznao nakon kratkog vremena, ne zato jer sam ja to htjela, nego jer me za godišnji nije pustio samu svojima, da ne bi "švrljala"okolo. Lijepo su nas ugostili, prihvatili su ga, sve je super prošlo, nakon toga i oni su svraćali k nama, sve pet. Njegovi roditelji su rastavljeni, stari je problematičan a mama živi sama. Stvar je u tome da ih skriva kao zmija noge. Dosta često ode u posjet svojoj majci, ali mene nema nigdje u cijeloj toj priči. On ode poslije posla k njoj, ode kad joj nešto zatreba, kad su neke obiteljske fešte, on ide sam, mene ostavi kući samu. Često zna i prespavati, ujutro od nje na posao, i popodne se tek vratiti kući. Evo neki dan je njegova mama imala rođendan, on je otišao na slavlje, i predvečer me nazvao da neće doći kući nego da će ostati prespavati. Šta više reći na sve to? Kako se postaviti? Zašto i mene ne vodi sa sobom? Zašto nije došao kući? Kako bi se on osjećao da ja feštam okolo dok me on čeka cijeli dan zatvoren u stanu? Ne umirem od želje da upoznam svoju potencijalnu svekrvu (što kasnije, to bolje, pretpostavljam) ali, nije mi jasno kako on može biti takav, i cijeli dan provesti sa svojima bez grižnje savjesti, a ja svojima ne mogu otići kad poželim, nego moram čekati da on uzme par dana godišnjeg da bi otišao samnom, jer me samu ne pušta, jednostavno bez ikakvog razloga mi ne vjeruje. Nikada ga nisam prevarila, nikada mu ništa nažao nisam učinila, ništa što bi ga navelo da posumnja u mene, a opet nema povjerenja. Ne lumpujem, sve sam to već prošla, došla u fazu nekog smirivanja...i fazu postavljanja puno pitanja na koja sama ne znam odgovor...