Ponekad pomislim da imam pretjeranu zelju da nekom pomognem i ne znam kako da se nosim s tim i da li uopste ispravno postupam. Primjerice moja prijateljica je bezuspjesna u potrazi za deckom i ja se sva predam u razmisljanje kako joj pomoci. Mislim se ko bi bio za nju, mozda nekog znam, pa se mislim kako ona sama sebi da pomogne u tim momentima dok ceka dog decka, mislim se da treba to nekako otpustiti, uzivati svaki tren i kad nekog ima i kad ne. Onda dobijem zelju da te svoje misli podjeim s njom a zapravo nisam sugurna da li uopste ocekuje pomoc od mene. Druga situacija moj prijatelj osjeca krivnju sto nije na vrijeme odreagovao kad je saznao za bolest bliske osobe. Mislio je u biti da bolest nije opasna a otelo se kontroli. Osjeca krivnju da je mogao pomoci a nije, a kad je taj osjecaj podjelio samnom ja sam dobila napad da mu zelim pomoci. Bas ja moram osmisliti na koji nacin da se osobodi krivnje, bas ja cu naci lijek za bolest te osobe iako su doktori rekli dojagnozu i da na bolje ne moze. Zasto se mucim da pruzam savjete? U tome svemu se jos i bojim da li ce taj savjet biti ispravan, da li ce taj moj prijatelj ili prijateljica pomisliti da nisam normalna ako sam googlala o nj problemu... Ne znam. U nekom momentu pomislim da sam u tome svemu sebicna, da u biti zelim da se "proslavim" kako sam bas ja pomogla. Mada, kada razmisljam o tome nekako mislim da zelim da je ta osoba s problemom sretna, da mi je to jedino i najbitnije. Kako prepoznate da li neko trazi savjet od vas ili zeli samo da ga saslusate? Kako ocjeniti da li neko zaista trazi vapaj pomoci? I ako nejo ima konkretan savjet za navedena dva slucaja, kako pomoci? Imam 30g radi lakseg pogleda na kompletnu situaciju da i to navedem.