Pozdrav svima. Imam sina u osnovnoj školi, dvanaestogodišnjaka, lagano stupajućeg prema pubertetu. Dosta je vezan i za mene i za supruga, malo se druži sa vršnjacima jer vrijeme najradije provodi s nama. Ne bih ga htjela odgurnuti od sebe da ispada kako ga tjeram nego ga na neki način malo više potaknuti da ima prijatelja. Mislim, ima ih i u školi se sa svima slaže i zadovoljan je. Nekako u zadnjih par mjeseci dovela sam se u situaciju da silno želim više pričati s njim o svemu ali nikako ne uspjevam, ne da nemam vremena nego jednostavno ne znam na koji način povesti temu a da se ne odnosi samo na to šta će jesti, šta će obući, šta je bilo u školi, šta će se igrati itd. Hvata me strah da nisam dovoljno dobar roditelj jer ne razgovaram dovoljno s njim o nekim životnim pitanjima, događajima itd. Ponekad me zatekne nekom pričom koju mu je ispričala moja mama a ja se toga recimo nebi nikad sjetila, kao da ne znam kako i o čemu razgovarati sa svojim djetetom. Dok je bio mali učila sam ga svemu i objašnjavala toliko toga, a sada ne osjećam da kvalitetno s njim provodim vrijeme. O čemu vi razgovarate sa svojom djecom? Možda mi ni on tu baš ne pomaže jer je dosta povučen, šutljiv i bojažljiv pa ne mogu reći da ga određene stvari ne zanimaju nego mi se čini da je i njemu takva situacija između nas postala normalna pa možda i sam neće da pita.