Nekad se jasno znalo što se od koga očekuje u bračnoj zajednici – žene su bile te koje su brinule o domaćinstvu i djeci, dok su muškarci 'zarađivali za kruh'. Granica između ta dva područja odgovornosti bila je čvrsto postavljena. Naravno, tu nije bilo jednakosti, ali se smatralo kako obje strane u bračnu zajednicu ulažu otprilike jednako truda, odnosno nose jednaki teret na leđima. Danas imamo sasvim drugačiju situaciju jer su žene podjednako prisutne na tržištu rada, dok mnogi muškarci preuzimaju svoj dio kućanskih poslova te otvaraju porodiljni dopust i ostaju doma s djecom.
Zato, čini se sasvim razumnim – i poštenim - da oba partnera na sebe preuzmu istu količinu obaveza u savršenom omjeru 50:50. U teoriji ovo zvuči jedino ispravno, no praksa pokazuje nešto drugo, naime, ne samo da je takva podjela neodrživa, nego je i štetna po sam brak.
Gledano unazad 40-ak godina, žene su znatno povećale svoj udjel u dijelu koji se tiče zarađivanja za obitelj, no s druge strane, nisu proporcionalno, odnosno u jednakom postotku uspjele smanjiti svoj udio u kućanskim poslovima. Prema istraživanju s Harvarda, od 1975. postotak zaposlenih žena narastao je sa 34 na 48 posto, a istovremeno obaveze u domaćinstvu smanjile su se sa 81 posto na tek 72 posto. Uzrok, između ostalog, leži u tome što neplaćeni rad kod kuće koji se odnosi na brigu oko domaćinstva i djece mnogim muškarcima i dalje predstavlja izazov – jer je još uvijek itekako podcijenjen.
„Dok žene imaju mnogo motivacije za visoko obrazovanje i prihvaćanje prestižnih radnih mjesta, muškarci ne dobivaju poticaja da na sebe preuzmu obezvrijeđene poslove vezane za brigu i skrb (za djecu i domaćinstvo)“, za Fatherly tvrdi Alexandra Killewald, profesorica sociologije autorica Hardverske studije.
Drugim riječima, sve dok rad u kući ne bude društveno vrednovan na sličan način kao rad izvan kuće, parovi koji žele brak 50:50 na pedestal stavljaju lažnu premisu.
Naravno, težnja tome da se obaveze u braku podijele na jednak način samo po sebi je dobra stvar. Prema Killewald, ono što je ključno za uspješan brak jest to koliko supružnici cijene međusobni doprinos zajedničkim obavezama, ali idealni omjer koji bi odgovarao svakom paru zapravo ne postoji – nego je on promjenjiv.
Štoviše, čini se da partneri u najzdravijim brakovima prihvaćaju kako se ova jednadžba mijenja iz dana u dan, čak i iz sata u sat, a uvijek su otvoreni za dogovor.
Zapravo, glavni problem parova koji žele tako zvani 50:50 brak jest u tome što bi se sve skupa lako moglo pretvoriti u neku vrstu međusobnog natjecanja – tko je na redu za pranje posuđa? Tko je jučer pripremio objed? Tko je više puta djetetu promijenio pelenu? Umjesto zdrave komunikacije, partneri se počinju međusobno optuživati i prozivati.
“Pokušaj postizanja ravnoteže 50:50 u ulogama i odgovornostima može jako brzo dovesti do vrlo toksičnih elemenata kao što su ljutnja i negativnost zbog međusobnog uspoređivanja. Na prvi se pogled ovaj omjer čini kao dobra ideja, ali doista se može pretvoriti u kamen spoticanja među bračnim partnerima“, upozorava Brandon Santan, američki bračni terapeut.
Na kraju, u nepredviđenim situacijama kao što su bolest jednog partnera ili pak gubitak posla, ovakav bi tip braka postao posebno ugrožen. Naime, takve situacije mogu poljuljati temelje čak i najzdravijih i najstabilnijih brakova, dok su u bračnoj zajednici koja nastoji sve obaveze podijeliti točno po pola one sigurni put u propast. Razlog tome je jednostavan – brak 50:50 nije fleksibilan.
"Način na koji dijelite svoje obaveze uvijek se može promijeniti, a i trebao bi se promijeniti ako se promijenjene same okolnosti", objašnjava Whitney Goodman, priznata američka psihoterapeutkinja i autorica.
Kad se sve zbroj i oduzme, čini se kako najbolji scenarij nije taj da sve obaveze u kući i van nje budu podijeljene na dva potpuno jednaka dijela. Ključ uspjeha leži u tome da se partneri stalno dogovaraju oko toga što će tko obaviti i da pri tom oboje paze da ova podjela uvijek bude razumna i poštena.