Drage naše mnogobrojne čitateljice i nešto manje brojni čitatelji krećemo s najnovijim ciklusom kolumni. Autorice će biti članice naše redakcije koje će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja... Kolumnu smo objedinili pod nazivom Babilaž, što dolazi od veoma simpatične francuske riječi, glagola babbilage - u prijevodu: brbljati, čavrljati, neobavezno pričati, blebetati...
Za početak krenimo s ljubavnim problemom koji muči jednu od nas...
Najiskrenije nikad nisam razumjela ljude koji su se o svom ljubavnom statusu izjašnjavali s: "komplicirano je". Što to znači? Ili jesi u vezi ili nisi. Ok, ajde toleriram još i ono viđamo se tu i tamo, ili imam prijatelja s povlasticama. Ali izbjegavanje odgovora ili muljanje oko toga nije mi jasno. Sve dok se nisam našla u jednoj takvoj vezi.
Nakon što sam podosta vremena provela u vezi sa samom sobom, drugim riječima bila sam totalno single. I nakon što sam onda nakratko "poludjela" i otkrila svoju "slutty" stranu s 32 godine života i provela nekoliko mjeseci istražujući sve nijanse "one-night-standova" (ispričavam se zbog engleskog slenga ali stvarno nekako paše i bolje mi zvuči od seksa za jednu noć, jer u stvari to ni nije uvijek bio seks već i jako loši ili nešto manje loši dejtovi koji nisu prerasli u nešto više) - našla sam se u vezi s osobom koja mi zaista odgovara u puno aspekata.
Već od prvog trenutka i prvog susreta osjećala sam se kao da ga poznajem već stotinu godina, koliko god to zvučalo kao klišej. A da su stvari drugačije pokazao je već prvi dejt dok sam se uhvatila kako na licu imam osmijeh od uha do uha – i to potpuno iskren i zapravo ničim motiviran (ne nije stand up komičar niti je valjao neke super fore). Mislim da je to možda barem djelomice bilo olakšanje što ipak ima nade za sve nas koje se nalazimo/smo se nalazile u kaljuži ne-muškaraca (loših/dosadnih/napornih/naprosto groznih tipova, nazovite ih kako god to želite i prilagodite vlastitoj situaciji).
Stvarno mi je zabavno s njim sada već gotovo 9 mjeseci. Volimo na isti način provoditi vrijeme: bilo da je riječ o izletima koje oboje obožavamo ili zajedničkom ljenčarenju i izležavanju uz filmove koje volimo još više. Konverzacija i komunikacija su odlični. Baš sam nedavno na Viber dobila poruku: "Znaš, zapravo stvarno volim što uvijek u našim raspravama imaš stvarno razumne argumente zbog kojih se ja moram ekstra truditi da dokažem kako sam ipak ja u pravu.". Seksualno si odgovaramo. Oboje imamo tolerancije za stvari koje nam smetaju jedno kod drugog. I puno je još pozitivnih stvari...
Gdje je onda problem, zapitat ćete se... U tome što je to veza s "rokom trajanja". Ili se barem tako sada čini. On naime krajem godine seli u Njemačku radi posla. I to preseljenje nije došlo kao grom iz vedra neba. Oboje smo to znali kada smo se upoznali, oboje nismo očekivali da će ovo poznanstvo prijeći u nešto ozbiljnije. Oboje smo, sada kako se rok bliži, sve nesretniji, s time da on tvrdi kako on može sve "prerezati" dok sam ja svjesna da će biti grozno.
Niti jedan niti drugi ne vjerujemo u vezu na daljinu. Ja sam to probala dva puta i oba puta naprosto nije išlo i trajalo je maksimalno 3 mjeseca. On se više ne misli vraćati ovamo, a ja imam posao i život ovdje koji su prilično dobri i nemam neku želju preseliti se.
I što sada dalje? Nastaviti i riskirati vezu na daljinu u nadi da se neće sve svesti na sve rjeđe pozive i poruke te pokoji ukradeni vikend ili naprosto prekinuti svaki kontakt odmah sada? Znam da postoje slučajevi u kojima ljudi godinama dobro funkcioniraju na daljinu, ali ti su slučajevi jako rijetki, a s vremenom i te veze, u pravilu, puknu. Koji je onda uopće smisao ulaziti u takvu vezu kada znate da se automatski izlažete velikoj boli? I to potpuno svjesno.
Ono na što zaboravljamo jest da se ne mjeri sve u duljini, u ovom slučaju u duljini trajanja. Kao i da neke od najboljih stvari u životu ne traju vječno. Na kraju krajeva naša omiljena knjiga ili film imaju završetak, no mi ih svejedno čitamo i gledamo. Znamo da će prvi poljubac završiti, no svejedno ljubimo. Mnogo stvari ima veoma veliku vrijednost iako završe. Isto je i s bivšim ljubavima, koje su prekinute naprasno ili s očekivanjem.
Možda čak u ovakvim vezama gdje znate kada će završiti postoji posebna ljepota zbog toga što se ne odgađaju mnoge stvari. Živite u potpunosti u sadašnjosti posvećeni tome da najbolje moguće iskoristite svoje zajedničko vrijeme. Vi ne odgađate otići na izlet za neki drugi vikend koji onda možda nikada ne dođe. Vi ne odgađate postaviti pitanja koja vas muče za neko drugo vrijeme – vi ih postavljate sada. Smijete se s njim sada. Grlite ga toliko čvrsto kao da se želite utisnuti u njega – sada. Pokušavate naučite sve što možete i upijati jedno od drugoga ono najbolje što možete prije nego vas život odvoji.
Ne morate s nekim provesti vječnost da bi vam puno značio i ostavio velik trag na vama. Najbolje stvari u životu mjere se kvalitetom i intenzitetom, kvalitetom međusobne povezanosti, vašeg odnosa, zajedničko provedenog vremena, svih onih sitnica koje su nepovratno promijenile vaš život i vas same.
Mi ne možemo zadržati svaku osobu koju volimo u svom životu. Ali možemo izabrati uživati u njima i cijeniti ih koliko najviše možemo, i biti im zahvalni za sve što su nam pružili dok su još tu...
By: Not Everyone's Cup of Tea
Foto: © Antonioguillem - fotolia