Odavno znamo da je povijest ispisana muškom rukom – među znanstvenicima, književnicima, umjetnicima i revolucionarima tijekom povijesti ističu se gotovo isključivo muška imena. S obzirom da je većina društva a kroz povijest smatrala kako je ženama mjesto u kuhinji, to nije nikakvo čudo. Srećom, s kasnim 19. stoljećem stvari su se počele mijenjati, a žene su polako, ali sigurno počele izlaziti iz okrilja doma i kućanskih poslova te su konačno pokrenute društvene mijene koje su omogućile ženama Zapadnih zemalja da se izraze u kreativnom, stvaralačkom smislu.
Zbog toga je u 20. stoljeću došlo do prave sociološke revolucije – žene su preuzele poslove muškaraca, počele se baviti znanošću, dobile pravo glasa i napokon postale koliko-toliko ravnopravne muškarcima. Na krilima tih velikih promjena, došlo je i do popularizacije umjetnosti nastale ženskom rukom, a tu dolazimo i do naše Fride Kahlo, vjerojatno najveće ženske umjetnice 20. stoljeća.
Naime, malo koja umjetnica ostavila je toliki trag na popularnoj kulturi kao što je to uspjelo toj meksičkoj slikarici. Ona je kreirala sama svoj slikarski stil, pokrenula novi umjetnički pravac, živjela kršeći društvene norme i svima dokazala kolika je snaga talentirane žene. Dakle, već iz ovog kratkog opisa vidimo da se radi o nevjerojatnoj ženi koja inspirira i danas, 114. godina nakon što se rodila.
Prisjetimo se stoga - Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon, intrigantna žena i slikarica, rođena je 6. srpnja 1907. u vlastitom domu, kasnije poznatijem kao ”Plava kuća”, u predgrađu Mexico Cityja. Sama Frida tvrdila je kako je rođena 7. srpnja 1910. zbog pokretanja Meksičke revolucije iste godine. Željela je da se početak njenog života povezuju s početkom modernog Meksika.
Život ove velike slikarice i revolucionarke, aktivistice za ženska prava, započeo je na mučan i tragičan način koji ju je zauvijek obilježio. Sa šest godina preboljela je dječju paralizu koja je ostavila trajne posljedice, deformacije stopala i stanjene noge što je kao adolescentica skrivala hlačama, a kasnije dugim suknjama nadahnutim meksičkim narodnim nošnjama koje su, zajedno sa spojenim obrvama, postale njezin zaštitni znak. Zla kob pratila ju je i kad je u dobi od osamnaest godina doživjela sudar u kojem je, osim borbe za život, oštetila kralježnicu, slomila rebra i zdjelicu, i zbog koje je ostala neplodna.
Iako joj je cijeli život bio ispunjen bolnim i tragičnim događajima, Frida je uvijek zračila toplinom i zaraznom energijom koju je prenosila i na druge ljude, ali i na svoja umjetnička djela. Malo je umjetnika koji su razvili slikarski stil toliko prepoznatljiv kao što je to pošlo za rukom Fridi.
Krajem dvadesetih, prijatelj ju upoznaje s Tinom Modotti, poznatom glumicom i komunistkinjom te Diegom Riverom, majstorom zidnih slika koji su promijenili njen životni put. Frida pristupa Komunističkoj partiji i udaje se za idola iz mladosti, Riveru. Brak je bio isprepleten ljubavlju, aferama, kreativnim podržavanjem, mržnjom te u konačnici razvodom 1939. godine i ponovnim brakom 1940., a do dan danas ljubavna priča između ovo dvoje umjetnika ne prestaje intrigirati javnost.
Unatoč brojnim aferama, Diego je Fridi pomagao na mnoge načine, volio je njezin rad i bio njezin najveći obožavatelj. Frida je zauzvrat bila najvjernija Diegova kritičarka i ljubav njegovog života. Vladala je Meksičkom društvenom scenom 1930-ih i 40-ih godina, oduševljavajući ljude oko sebe. U Francuskoj je prijateljevala s Picassom i pozirala na naslovnici Voguea. Muškarci su bili fascinirani njome, ljudi su je gledali u čudu i ne iznenađuje da je, baš kao Rivera, i ona imala niz afera. Jedna od njih bila je s komunističkim vođom Leonom Trockim. Frida je otvoreno priznala biseksualnost, voljela je zavoditi žene, a njezine najpoznatije veze bile su sa svjetski poznatom plesačicom, glumicom i političkom ikonom Josephine Baker i američkom umjetnicom Georgiom O’Keeffe.
Koliko je njezin život bio fascinantan, toliko je bila i njezina umjetnost. Kao što je to s pravom istaknuo Diego Rivera, Frida Kahlo bila je “prva žena u povijesti slikarstva koja je opće, ali i sasvim određene teme, koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa”. Njezin je umjetnički stil nadaleko prepoznatljiv zahvaljujući njezinim karakterističnim bojama i motivima. Koristila je šarene boje, slikala autoportrete te inačice tradicionalnih meksičkih zavjetnih slika, a mnogi je svrstavaju u kategoriju nadrealista, iako se sama Frida s time nikada nije složila.
U konačnici je umrla u noći sa 12. na 13. srpnja 1954. u "Plavoj kući" u kojoj je i rođena. Kao službeni uzrok smrti navedena je plućna embolija, premda su neki smatrali kako je posrijedi bila prevelika doza lijekova koja možda jest, a možda i nije bila slučajna. Službena autopsija nikad nije izvršena. Danas Fridu pamtimo po njezinoj neumoljivoj energiji, želji za životom i umjetničkim djelima bez premca. Ova je žena uspjela unatoč mnogim nedaćama ostvariti sve svoje snove, živjeti život punim plućima i zavesti generacije ljubitelja slikarstva. Zbog svih njezinih talenata i vječitog optimizma kojim je uvijek zračila, danas se prisjećamo njezinog inspirativnog puta kojim se ne bi svatko usudio kročiti.
