24. listopada 2005. godine, Rosa Parks preminula je u svom domu u Detroitu, u dobi od 92 godine. Iako je većini ljudi ovo ime poznato sa sata povijesti, Rosa Parks puno je više od žene koja odbila ustati se bijelcu u autobusu. Danas se prisjećamo njezine velike životne priče.
Rosa McCauley rođena je u Tuskegeeju, u Alabami, 4. veljače 1913. godine. Kad su joj bile dvije godine, njezini roditelji su se rastali. Rosa se s majkom preselila u Pine Level, u Alabami, živjeti s bakom i djedom. Njezina majka radila je kao učiteljica u školi u drugom gradu i mogla je doći kući i vidjeti svoju djecu samo vikendom.
Rosi je nedostajala majka, ali je voljela biti s bakom i djedom. Od djeda je naučila saditi kukuruz i musti krave, a baka ju je naučila kuhati i izrađivati poplune. Baka i djed također su je učili o rasizmu. Na američkom jugu zakoni su držali crnce potpuno odvojene od bijelaca. Crnci su morali koristiti zasebne ulaze, piti iz zasebnih fontana i ići u odvojene škole i bolnice, a nerijetko su grupe bijelaca napadale crnce. Palili su crnačke domove, crkve i škole, a Rosin djed morao je dobro zaštititi obiteljske prozore izvana kako nitko ne bi mogao provaliti. Rosa je već od najranijeg djetinjstva naučila biti hrabra.
Kada je Rosa imala šest godina, išla je u osnovnu školu za crnačku djecu u Pine Levelu. Rosa i njezine kolege iz razreda morale su pješačiti do škole, koliko god daleko živjeli. Naravno, bijela djeca vozila su se školskim autobusom, a jako često su dobacivali Rosi i njezinim prijateljima ružne riječi iz autobusa.
Budući da Pine Level nije imao ni više razrede osnovne škole ni srednju školu za crnu djecu, Rosina majka poslala ju je u školu u Montgomeryju. Sve su djevojke tamo bile crne, a učitelji su bili bijelci. Rosa se uvijek pridržavala pravila i pazila je da izbjegne nevolje. No, jednog je dana hodala ulicom i bijeli joj je dječak zaprijetio. Rosa mu je uzvratila. Dječakova majka bila je toliko uzrujana da je htjela da mladu Rosu strpaju u zatvor. Srećom, to se nije dogodilo.
Kako je Rosa sve više odrastala, čvrsto je odlučila da neće dopustiti da je rasizam više ljuti. Ipak, znala je da stvari nisu ni najmanje poštene, i to ju je mučilo.
Iako svi znaju Rosu zbog poznate priče o busu kada je 1955. godine odbila prepustiti svoje mjesto još jednom bijelcu, Rosa je puno prije toga počela sa svojim aktivističkim radom. Sve je počelo kada se 1932. godine udala za Raymonda Parksa s kojim se pridružila Montgomery National Association for Advancement of Colored People (NAACP), a u sklopu koje su radili na problemima registracije birača, kaznenog pravosuđa i desegregacije. Kad je inspirirala bojkot autobusa, Rosa je već dvanaest godina bila tajnica lokalnog NAACP-a. Početkom 1940-ih osnovala je Vijeće mladih NAACP-a Montgomeryja, a kasnije je kao tajnica Državne konferencije NAACP-a u Alabami proputovala cijelu državu razgovarajući sa žrtvama diskriminacije i svjedocima linča.
No, vratimo se na poznatu priču autobusom koju je uvijek dobro ponoviti opet. Tog 1. prosinca 1955. jednostavan čin prkosa uzdigao je krojačicu iz Montgomeryja u Alabami u ključni simbol američkog pokreta za građanska prava. Rosa Parks tog dana uhićena je jer je sjedila naprijed u autobusu. Kao i u mnogim gradovima na jugu, autobusi u Montgomeryju bili su odvojeni, odnosno crnci su morali sjediti straga. Ako je bijelac želio sjesti, crnac je morao ustupiti svoje mjesto. Rosa je tog dana odbila ustati. Uhićena je. Mnogi su tvrdili da je Rosa jednostavno bila umorna, ali s obzirom na njezin aktivistički rad, upućeni su znali da je ovaj čin bio namjerni protest.
Njezino uhićenje izazvalo je bojkot autobusa u Montgomeryju koji je trajao više od godinu dana. Naposljetku su Savezni sud i Vrhovni sud donijeli presudu protiv odvojenih autobusa, a Rosini postupci inspirirali su mnoge druge bitke protiv nepravednih zakona. Osim što je bojkot autobusnog prometa bio jedan od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti, jednog od organizatora pokreta - Martina Luthera Kinga Juniora promoviralo je u vođu Pokreta za ljudska prava.
Iako je nakon uhićenja postala ikona Pokreta za ljudska prava, životne okolnosti nisu joj postale ništa lakše. Naprotiv, samo pet tjedana nakon njezinog protesta u autobusu, izgubila je posao, a nakon toga je i njezin suprug Raymond izgubio svoj. Primajući redovite prijetnje smrću, nikada više nisu našli stalan posao u Montgomeryju, a osam mjeseci nakon uspješnog završetka bojkota, obitelj Parks bila je prisiljena napustiti Montgomery i preseliti se u Detroit, gdje su živjeli njezin brat i rođaci. Nastavili su se boriti oko pronalaska posla, a tek je 1966., 11 godina nakon uhićenja u autobusu, dobila posao u novom uredu američkog predstavnika Johna Conyersa u Detroitu, gdje je ostala sve do umirovljenja 1988. godine.
Međutim, ni tada nije stala. Sljedećih nekoliko desetljeća svog života provela je boreći se protiv rasizma Sjevera - 'obećane sjeverne zemlje koja to nije', kako ju je sama nazvala - marširajući protiv stambene diskriminacije, segregacije škola, diskriminacije pri zapošljavanju i policijske brutalnosti. Zajedno s Elaine Easton Steele 1987. godine osnovala je Institut Rose i Raymonda za samozapošljavanje u znak sjećanja na svog supruga, koji je umro od raka 1977. godine, 1992. godine objavila je autobiografiju 'Moja priča', a 1999. godine primila je Kongresnu zlatnu medalju časti, najveću čast koju jedan civil može dobiti u SAD-u. Iste godine, časopis Time proglasio je Rosu jednom od najutjecajnijih ljudi u 20. stoljeću.
Rosa je umrla 24. listopada 2005. godine, u 92. godini života nakon što joj je dijagnosticirana demencija. Danas je pamtimo kao 'prvu damu civilnog pokreta', a njezina hrabrost, borba i ustrajnost zasluženo su joj je priskrbili status ikone - kako u američkoj, tako i u svjetskoj kulturi.