Već sam nekoliko puta na ovom portalu pisala o svojim iskustvima solo putovanja i mislim da je već i vrapčićima na grani jasno kako sam ogromna pobornica upravo samostalnih putovanja na kojima sam sama sebi (najbolje) društvo. Nakon što sam par godina budno pratila svaku objavu Facebook grupe The Solo Female Traveler Network i s divljenjem gledala žene diljem svijeta, svih dobi, statusa i rasa, kako svoje rođendane odluče slaviti same na nekoj njima dragoj destinaciji, i ja sam se za svoj 27. rođendan odlučila počastiti upravo rođendanskim solo putovanjem u meni dragi Pariz.
Iako je Pariz grad oko kojeg se lome koplja, pa ga tako neki obožavaju, dok drugi pak tvrde da je potpuno precijenjen, ja ga smatram mekom za ono što mene zanima – umjetnost, fini čajevi i mali concept storeovi s originalnim dizajnerskim komadima. Ako uz to spomenem i ljubav prema kulinarstvu općenito, sve je jasno. Francuska je u mom svijetu „the place to be“, pa stoga već deset godina redovito posjećujem Grad svjetla.
Tog rujna 2019. tako sam jednog petka jednostavno sjela na avion, koji je naravno kasnio, jer mislim da u životu i stigla sa zakašnjenjem od preko pet sati u Pariz. Iako sam trebala prvu večer provesti u interaktivnoj turi romantičnim Montmartreom i krstariti istim onim ulicama na kojima je sniman kultni francuski film „Amelie“, zakasnila sam na turu, izgubila uloženih 50 eura i odlučila se ne živcirati previše – ipak sam u Parizu, a Parižani su uvijek tako cool. Moram se malo furati na njih.
Jedna od omiljenih mi čari solo putovanja je slobodan izbor aktivnosti u svakom trenutku, kao i mogućnost neometanog izbora hrane u kojoj ću uživati. Većina ljudi kojima sam okružena su ili vegani ili vegetarijanci, pa kada putujemo zajedno nikada ne konzumiram meso, putar ili bilo koje jelo koje u osnovi nije lišeno svih tih slatkih i masnih okusa kojima se tu i tamo volim počastiti. Tako sam te rane večeri, nakon što sam se pomirila da još jednom na mom putovanju neće baš sve ići po planu, sjela u jedan od bistroa pored mog hotela i s pogledom na Eiffelov toranj (a stvarno je bio dobar pogled), pojela ono što u Hrvatskoj naručim možda jednom u tri godine – sočni tartarski biftek s krumpirićima. I da, nije to najtradicionalnije francusko jelo, ali je bilo odlično i nije me bilo briga. Prvenstveno jer sam bila sama – tko bi me osuđivao?
Te prve večeri tako sam istraživala kvart, prošetala nekih 15 kilometara, stvarno dobro jela i, što je najbolje, upoznala Hrvaticu iz Rovinja koja je došla u Pariz na sajam dizajna. Lijepo je to kako u svakom gradu, neovisno gdje na svijetu bili, uvijek možemo pronaći nekoga za razgovor, šetnju ili druženje, a vrlo često čuti i materinji jezik. Nakon par koktela i dočekane ponoći, koja je značila da sam ušla u 28. godinu života, zaspala sam snom pravednika.
Sljedeća četiri dana, ovako ih se prisjećajući, opisala bih kao mješavinu šarmantnih parkova, radionica i „first time“ iskustava koja smatram nezamjenjivima i neprocjenjivima. Kada sam planirala ovaj kratki city-break željela sam svakako iskoristiti to vrijeme samo za iskustva koja bi meni priuštila mnogo veselja, a u društvu drugih ih možda ne bih doživjela uopće ili barem ne na isti način. Tako sam isplanirala i uplatila cjelodnevnu radionicu francuske kuhinje, privatni photoshooting ulicama Pariza, jer selfi štapovi su uvreda za fotografiju, i posjet digitalnoj interaktivnoj izložbi posvećenoj Van Goghu. Moram priznati da je odabir bio sjajan, jer se ni sada ne mogu odlučiti u čemu sam najviše uživala.
Nakon prve relativno mirne večeri, sljedeće sam jutro promarširala ulicama desne pariške obale, isprobala toliko haljina u malim buticima Maraisa da je to uopće teško i pobrojati, na kraju kupila ogromnu debelu dolčevitu jer je jako puhalo, a ja sam poprilično zimogrozna, vrlo detaljno istražila slavno groblje Père Lachaise i kasno popodne, kada sam bila već toliko umorna da su mi trebala tri crna čaja da me održe na nogama, ušetala u bivšu tvornicu, a sada izložbeni prostor L'Atelier des Lumières – i konačno mogla predahnuti.
Jedan od razloga zbog kojih sam uopće odlučila još jednom te jeseni otići u Pariz bila je snimka interaktivne izložbe „Starry Night“ posvećene Van Goghu. Pogled na samo jedan video tog prostora u kojem od poda do stropa oko ljudi plešu, pretapaju se i mijenjaju Van Goghove slavne slike dok ih prati klasična glazba natjerao me da u rekordnom roku bukiram let. Nakon što sam sat i pol tako sjedila i šetala tom nekoć velikom galerijom pretvorenom u oazu mira i umjetnosti, bila sam blizu postizanja stanja koje bismo mogli opisati kao euforičnim – tako da se posjet definitivno isplatio.
Sljedećeg pak dana imala sam dogovoren privatni photoshooting kako bih imala barem nekoliko iskoristivih fotki sa svog solo puta u Pariz (na kraju sam ih dobila preko 70 i više no iskoristivih). Kada sam frendovima, obitelji i dečku rekla da sam platila fotografa da sa mnom šeće i snima me par sati svi su mi se redom rugali i smijali. E pa – mogu sa zadovoljstvom reći da ću nakon tog prvog profi snimanja od sada na svakom svom putovanju unajmiti profi fotića da me slika, bez iznimke!
U samo tri sata šetnje dobila sam fotke kakve moji vrli prijatelji ne bi mogli okinuti ni da se trude sto godina, a kamoli u samo par sekundi. Brzo, efikasno i vrlo, vrlo zabavno – takvo je bilo moje iskustvo fotkanja, a iako nikako ne smatram da sam fotogenična, čak sam i ja bila zadovoljna krajnjim rezultatom.
Uz to, u tih pet dupkom punih dana osam sati sam provela u privatnoj kuhinji lokalne food blogerice koja je mene, i još pet zagriženih ljubitelja fine klope, učila kako raditi juhe i umake s takvim količinama maslaca da su mi se krvne žile začepile na prvi pogled, kao i kako kupovati na pariškim tržnicama, gdje nabaviti najfiniju čokoladu i kako ispeći najbolji souffle koji sam ikad kušala (a bez brige, kušala sam ih podosta). U osam sati koliko sam provela u privatnom stanu Aurore, naše entuzijastične učiteljice, malo sam se opila mirisima i okusima, pojela nezapamćene količine sira i upoznala frendicu s kojom trenutno planiram putovanje u Portugal. Naravno, jednog lijepog dana kada se riješimo COVIDA-19, zlotvora koji onemogućuje normalno funkcioniranje života.
Sveukupno, šetala sam omiljenim mi šetnicama, posjetila muzeje i galerije koje već od prije volim, ali i neke nove, kupila sav fini čaj ovog svijeta, jela tatarske bifteke i kroasane na svakom koraku te se vratila puna dojmova, sretna i zadovoljna. Mnogi su me nakon mog povratka pitali jesam li bila usamljena s obzirom na to da sam sama proslavila vlastiti rođendan, a odgovor ne može biti jednostavniji – apsolutno NE.
Bio je to najbolji dar samoj sebi, a osjećaj slobode i osobnog zadovoljstva neopisiv. Tako da je moja poruka svima koji sumnjaju u čari solo putovanja – probajte pa se uvjerite sami. Bolje je no što možete zamisliti.
